Robert Janeš | Buđenje sna

Bilo je to davno kad sam je zadnji puta vidio. Mogao bih reći prije 50, ili 400, ili 20 000 godina… ili u prošlom životu… ili u jednom od onih budućih…

Bila je lijepa. Prekrasna. Nasmiješena, zračila je život, zračila je ljubav.

– Odrastaš dječače. – rekla mi je tiho brišući mi suzu koja se skotrljala kradomice iz oka koje nije htjelo plakati.

Božana Ćosić | Ana-Marije Posavec: Vincent

Na početku moram napomenuti da nisam bila niti malo naklonjena fantasy romanima. Zamišljala sam da su to "preizmišljeni" romani prepuni čudnovatih likova i radnji koje sam prerasla još s osnovnoškolskom lektirom.

A onda mi je sasvim slučajno u ruke dospio "Vincent", neki nedodirljivi i emocija lišen vilenjak kojemu sam ipak odlučila pružiti priliku. Odlučila sam čitati pa kako bude... ili ću pročitati ili ne, jednostavna stvar.

Počele su se nizati stranice same od sebe i "Vincent" mi se sve više uvlačio pod kožu.

Vincent nije tek puki, tri stoljeća star vilenjak u vilenjačkoj zemlji kojemu je ubijanje posao, on je nadasve osebujan lik koji se sa svojim vrlinama i manama kao i osjećajima vrlo lako može poistovjetiti s "običnim smrtnicima".

Iako naizgled bezosjećajan, njegovo je postojanje isprepleteno čitavim nizom emocija: Ljubavlju, snagom, požrtvovnošću - ciljem koji je junački i za dobrobit cijele vilenjačke kraljevine.

Ana Čaić Blažević | R.J.Palacio: Čudo

Naslov originala: Wonder, R.J.Palacio

Prijevod: Tamara Kunić

(FOKUS KOMUNIKACIJE d.o.o, 2016)

Glavni junak ove dirljive priče je August Pullman, desetogodišnji dječak koji je rođen s nasljednom genskom deformacijom lica. Prvih deset godina svoga života Auggie je školovan  kod kuće, ne zbog svog izgleda nego zbog silnih operacija koje je imao na svom licu- čak njih 27. Sada, kada je spreman krenuti u peti razred Auggie jedino što želi je ići u školu kao i svaki drugi školarac, imati puno prijatelja i družiti se s njima poslije škole.

Ali tko je zapravo August?

"Znam da nisam običan desetogodišnjak. Mislim, naravno da radim skroz obične stvari. A i ja se osjećam običnim. Iznutra. S druge strane, jasno mi je da pred običnom djecom drugi klinci ne bježe s dječjeg igrališta, i to vrišteći. Znam da u običnu djecu ne bulje na svakom koraku, kud god krenula."

Dragana Latinović | Kruno Šafranić: Dejan Dobrinić i čudnovati puteljak - Puteljkovi prijatelji

Osvrt čitateljice

Čitatelj ove knjige nakon što otvori prvu stranu biva uvučen u priču i postaje jedan od Puteljkovih prijatelja. Tko su to Puteljkovi prijatelji? Čudnovata družina predstavlja otkriće godine fantasy književne scene. Spojiti nespojivo, je recepat kojim se autor Kruno Šafranić poslužio prilikom pisanja prvog dijela trilogije. Čudnovato je epitet kojim se cjelokupna knjiga može opisati u jednoj riječi. Kao novi okus sladoleda ili čokolade knjiga nam daje taj it okus ove zime. Čitalački hit u najavi. Kvalitet izrade knjige je neupitan, originalna naslovnica i čudnovata priča su ono što ovu knjigu odvaja od ostalih.

Radnja romana počinje 1986. godine, tada dolazi do sudara svjetova kada čarobnica Joanna tek rođeno dijete zamjeni drugim. Indirektno ona postaje glavni krivac svih događanja koji će uslijediti kasnije, jer problemi nastaju kada se sudare različiti svjetovi.

Matilda Mance | Božana Ćosić: Točka nestajanja

"Točka nestajanja" Božane Ćosić: Na početku odmah moram reći da mi je iznimno drago da hrvatska književna scena dobiva nove autore u kriminalističkom književnom žanru. Među njima je Božana Ćosić sa svojim kriminalističkim prvijencem "Točka nestajanja". Roman koji ima vrlo interesantnu fabulu, zanimljive istražiteljske aktere, psihopatskog počinitelja, i svakidašnju društveno-socijalnu pozadinu. Stoga se uz samu detekciju i traženje krivca, paralelno pred nama odvija i svakodnevni život istražitelja, koji je isprepleten u ne baš sjajnim kolegijalnim odnosima, kao i obiteljskim nesuglasicama.

Zajedno s istražiteljskim timom (a time i samim piscem) čitatelj je najviše koncentriran na traženje počinitelja, kojeg, naravno, uz sve nedoumice pronalaze iskusni glavni likovi.

Roman koji će vas zasigurno privući i kojeg ćete pročitati u jednom dahu, što zbog napetosti, što zbog toga jer je kratak, bez suvišnih sekvenci koje bi zašle van likova koji drže samu radnju, odnosno fabulu.

Čestitam autorici i očekujem da istražiteljski tim radi i nadalje u nekim slijedećim sumnjivim i kriminalnim događanjima!

Ivana Plechinger | Ono što ostaje, uvijek ljubav je

Predstavljanje knjige Ivane Plechinger
"Ono što ostaje, uvijek ljubav je"
održat će se u srijedu, 30. studenoga u 18.30 sati
u Muzejskom prostoru Podvorje u Kaštel Sućurcu
u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela.

Knjiga "Ono što ostaje, uvijek ljubav je" Ivane Plechinger otkriva poznatu glazbenicu, televizijsku i radijsku voditeljicu u novom svjetlu. Autorica u knjizi govori o teškim životnim trenucima i suočavanju s istima te na vlastitom primjeru otkriva kako biti otvoren prema ljudima i događajima, i kako – unatoč teškim životnim traumama – živjeti sada i ovdje u zahvalnosti i ljubavi, a ne u strahu.

R. Dobrić

Sebastijan Kalinski | Na vrhovima trokuta momci sjede

Na vrhovima trokuta momci sjede
Gledaju se
Gledaju se i ne pričaju
Pričaju o vremenu
o glazbi
o ženama, dvojica pričaju o ženama
Treći šuti
i za njega ostala dvojica
šute i ne pričaju
Ili kao da ne pričaju
Pričaju o vremenu
o glazbi
o ženama, dvojica pričaju o ženama...

Slavica Gazibara | Ponor

ne to nisi ti
to je ono što rastače vrijeme
melje nerve
uništava i prije dolaska biti
ponor za sunovrat

Književni petak | Porez na kulturu

U zadnja dva dijeljenja karata kultura je ponovno najlošije prošla. Postotak koji se izdvaja iz proračuna nije porastao niti za jedan promil, ukinuto je financiranje neprofitnih medija, a preostali novinari izvan komercijalnih medija ostali su bez prihoda. Rijetki među njima, pisci i novinari čija je egzistencija vezana uz autorske ugovore, moguće je da će uskoro biti sveobuhvatno porezno reformirani. Što to znači za samostalne umjetnike u Hrvatskoj pa onda posljedično i za hrvatsku kulturu te hoće li je novi porez učiniti isplativijom, saznajte na Književnom petku. Gostuju Srđan Sandić, pisac i novinar, Antonija Letinić, novinarka i glavna urednica Kulturpunkta i Nenad Bartolčić, urednik portala Moderna vremena. (I. B.)

Urednica i voditeljica ovog Književnog petka je Ivana Bodrožić.

Tribina će se održati 2. prosinca u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3. kat, s uobičajenim početkom u 20 sati.

Sanja Repanić Blažičko

Koordinatorica projekta Književni petak

Tomislav Šovagović | Kako sam krotio slonove sa slavnom dvojnicom Moire Orfei

Maleni plato nedaleko tvornice tih je dana osamdesetih godina okupirao cirkus “Moira Orfei” s najluđom predstavom na svijetu.

Golemim šatorom su ludi artisti potpuno prekrili to mjesto gdje su se račvale ceste, jedna za centar grada, druga via radničko naselje, mjesto inače posve neugledno, gdje samo nisko raslinje i krupno kamenje spavaju svojim građanskim snom.

Srebrenka Cernić | André Maurois: Podneblja

Paralelno čitanje nekoliko naslova ima svojih prednosti i nedostataka; naime, čitam paralelno nekoliko knjiga jer mi tako diktiraju oscilacije raspoloženja. Roman Podneblja mi je pomogao da jednu malu hrpicu osrednjih uradaka provarim brzo i elegantno.

Roman mirnog i ujednačenog pripovijedanja, gotovo sukladan s vremenskim uvjetima - rominjanjem.

Melankolično štivo, rekla bih, na trenutke iskrsnu elementi dosadnog elaboriranja sporednih sitnica… ali meni to nikako nije smetalo. Djelo je recimo linearno, uravnoteženo, koliko oduzme toliko dodaje; nema naglih oscilacija i prevrata; ali ima stihijskih promjena, predvidivih i utoliko se u to uselila mala dosadnjikavost.

Ljubavni roman? Hmmm, možda; zato što govori o ljubavi, ali meni je više psihološki roman u kojem se secira odnos žene i muškarca, u ovom slučaju se radi i o autobiografskoj priči Mauroisa, pravim imenom Emile Salomon Wilhelm Herzog, i njegovim propalim brakovima.

SAE vs. Jozefina Dautbegović

Jozefina Dautbegović: DOMOVINA U KOFERU

Kad raspakiram jedini kofer
u bilo kojem hotelu
oblake iz domovine
stavim na najvišu policu
kako se ne bi izgužvali

Irena Grubišić-Čabo | Vraški težak posao

probudila sam se s gorkim okusom u ustima
između dva sna pojela sam vlastiti jezik
palminim listovima bližilo se svjetlucavo more
zatvorila sam prozore
htjela sam hladnoćom koja je odjednom ušla u odaje
odagnati gorčinu

Ispovijed jedne čitateljice VIII.

O romanu Borne Lulića "Povratak vitezova"

Piše: Mirjana Mrkela

Zamišljanje mene

Zamislite me! Imam frizuru sličnu onoj koja je krasila rock baku Tinu Turner. I ja sam uglavnom baka, ali nemam ništa od Tinine vitkosti i glazbene nadarenosti, slavu ne treba ni spominjati. Ipak, volim rock, slušam radio i cupkam ispred kuhinjskih elemenata. Moja dvostruka pregača (to je ona koja se prebacuje preko glave) slične je boje kao pramenovi u spomenutoj frizuri.

Pravim kolač od rogača. Mljeveni rogač istresem iz vrećice. Zagrijem mlijeko i prelijem. Miris rogača je još žešći i širi se nadaleko. Dok se to namače, zavirit ću u knjigu koju mi je Borna poslao. (Hvala, Borna, baš viteški od tebe!)

Goran Gatalica | Kozmolom, nova promocija

Nova promocija knjige pjesama u prozi "Kozmolom" Gorana Gatalice u knjižnici "Bogdana Ogrizovića", (Preradovićeva 5 u Zagrebu) održat će se u petak 2. prosinca 2016. god. s početkom u 19,30 h.

Knjigu će tom prigodom predstaviti književnica Ljerka Car Matutinović, književni kritičar Đuro Vidmarović i autor Goran Gatalica.

Pjesme iz knjige će interpretirati dramski umjetnik Dubravko Sidor.

Svi ste pozvani!

Maja Cvek | Voda Manduševca i dalje teče

Hrvatski povjesničar, teolog i pravnik Adam Baltazar Krčelić (1715-1778) piše ovako:
„Vekivečki Zagreba zdenec, nigdar jošče ni presahnul…"

Vjerojatno je, da se današnji zdenac - omiljeno sastajalište mladih, meta brojnih turista i jedna od lijepih vizura glavnog zagrebačkog trga, nije nalazio  na mjestu gdje se nalazi danas, no on je svakako zvijezda brojnih zagrebačkih legendi, a njegove  kapi i danas pršte i osvježavaju.

Sonja Smolec | Dulce Maria Cardoso: Povratak

Prije nego počnem čitati knjigu potrudim se doznati nešto i o autoru ili autorici. Gotovo na svakoj knjizi piše „naj ovo... naj ono.. bestseler...  Ja, kao pisac, u takvim trenucima pomislim da ako postoje takve pohvale, na ovome svijetu i nema lošeg pisca. No... Ipak nije tako. A dobri? Ili čak vrhunski? Gdje su?

Knjiga je pisana drugačijim načinom od mnogih koje sam do sada čitala. Nakon nekoliko stranica knjigu sam zatvorila jer sam poželjela zamrziti autoricu.

Evo zašto.

Dulce Maria Cardoso toliko je dobra, piše tako da od samog početka knjige imate osjećaj da vas je netko udario tamo negdje duboko u utrobi gdje ste mislili da nitko ne može doseći. Rečenice su joj višestruko proširene, ostavlja misli da teku slobodno, vraća se na sjećanja koje je već ranije spomenula a da time ne remeti ritam i red pisanja. Čitanje takve knjige boli, osvaja, opija. Ne čudim se što je 2009. osvojila Europsku nagradu za književnost.

Dulce Maria Cardoso definitivno je ime koje će se pamtiti

Sebastijan Kalinski | Pismo za F.

Znaš F.

Čovjek je zapravo sam.

On je greben okupan u moru i miljama daleko odvojen od drugih grebena. Možemo si mahati, vikati, približno se pribižavati, ali na kraju krajeva svaki greben potone sam. Valovi mu donesu kojeg račića, koju ribicu, koje veselje. Ali kako donese, još brže i odnese jer čim se malo udomaći, brzo se upikne na oštre vrhove. A svi ih imamo. Oštre poglede, oštre pokrete i oštre riječi.

Katarina Mijatović | I ne baš tako davno

Ne da se to zaboraviti. Danas je toga sve manje. Pogospodili se seljaci. Čini se kako Šokac više nije Šokac i da je Slavonija na izdisaju.

Ima tome već deset godina, a stariji sa sjetom govore da je sve počelo još ranije.

Selo je bilo takvo. Tražilo je žrtvu. Ustajalo se rano, prije prvih praskozorja, umivalo u jutarnjim rosama. Budila se živina i stoka, pripremali strojevi.Tako je bilo i u mojoj obitelji.
        
Ujutro rano svi bi ustali spremni se uhvatiti u koštac s još jednim jesenskim radnim danom. Brali su se kukuruzi. Sredina je desetog mjeseca, a 16 jutara zemlje nije mala stvar. Po nekom nepisanom pravilu, kao da su se bojali propustiti svitanje, prvi su ustajali djed i baka, kuhali kavu, a potom kucali na vrata od sobe do sobe.

Dnevnik (ne)obične djevojke

Sigurno je lijepo biti tup i glup

Piše: Božana Ćosić 

Sigurno je lijepo pa i pravo olakšanje u životu u jednom trenutku postati tup i glup za sve u sebi i oko sebe. A ne k'o ja ubijati se mislima što će tko reći ili pomisliti za mene. Ako tako nastavim definitivno ću prošvicati do svoje dvadeset i prve godine.

Silvija Šesto u Peperu

Ovaj tjedan, 22.11.2016. (utorak), ugostili smo književnicu Silviju Šesto u klubu Peper, Ilica 5, Zagreb. Voditelj programa bio je Vedran Smolec, urednik časopisa za književnost „Kvaka“, te je u ležernom razgovoru Silviji postavio pitanja o njenom dosadašnjem radu ne samo kao književnice već i kao predsjednice Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Razgovaralo se o nagradama koje daje Društvo kao i o nagradama i pohvalama koje su osvojili književnici, članovi.

Susretu su prisustvovali mnogi članovi HDKD, prijatelji i ljubitelji Silvijine pisane riječi.

Maja Cvek | Zakaj, mati?

Snočka je otec preveč pil
i srdit je bil.
A zakaj, mati?

Robert Janeš | Uriele... ženo!

Što se događa u svijetu
Uriele, božja lavice,
po kojem kiši nedovršenost?

Cvijeće postaje razdražljivo
pred ovu zimu bez bjeline,
kao zvijer na izumrlom pojilu.

Plave i crvene boje
U Almodovarovom filmu
imaju neko značenje.

Gledao bih neki tvoj seminar,
božja poslanice što se ljuštiš
bijela u bljesku mora.

Vanessa Šujević | Nebo je bilo crveno

Pustila sam kovčeg na ulazu
Sve su uspomene bile u njemu
Svu sam sreću sakrila ondje
Pustila sam ga
Jer sam otišla pogledati gore
Gore u nebo
Prozor je bio širom otvoren
Smiješio mi se
Zvao me
Kako bih ga mogla odbiti
Čarobno sam zakoračala
Nebo je bilo crveno
Nebo je bilo crno
Nebo je nestalo
Plač je probudio snove
Pustila sam kovčeg na ulazu
Kovčeg je nestao

                        

Dinko Kadi | Uspon

Veliki krezubi demon nagrizao je moje sive stanice u hladno nesvjesno jutro, bio je toliko pohlepan i gladan da nisam ujutro znao kako sam se materijalizirao u krevetu. Njegova bestjelesna pojava krala je sjećanja, a onaj gorki okus kršćanske savjesti koja peče zbog nedoličnog ponašanja tražio je opravdanje u izbrisanoj memoriji.  Imam cijelu nedjelju za oporavak, a u prokleti ponedjeljak treba otvoriti ordinaciju. Otkako me ostavila sredinom ožujka, vratila se studenstka rutina izlazaka i vikend opijanja. Svake se subote iza ponoći pojavljivalo to neopipljivo biće koje svoje egzistenciju duguje alkoholnim parama, pa na sreću privatnički ugled nisam kvario, barem u mojoj glavi.

Pramcem u sumrak VI.

KAD DUNAV KRENE

Piše: Jelena Miškić

U ona davna vremena, pater familias naše obitelji, Danilo, otac moje majke, veterinar po struci, rano se umirovio i u fušu liječio životinje i štrojio svinje - što se pokazalo kao sasvim unosan posao. Nešto je naplaćivao u novcu, a nešto u robnim i inim razmjenama. Tako je jedno popodne u kapije dojahao sa frizijskim konjem po imenu Wilson. Wilson je bio došao ko zna od kud. Bivši vlasnik je bio pijanac koji ga je više tukao nego hranio, što se vidjelo po brojnim ožiljcima po kopitama i ledjima jadne životinje.

Robert Janeš | Nebo koje čeka

Ranojutarnja nedjeljna šetnja.

Tišina. Omogućuje mi da budem sam sa sobom. Krećem se žustro da se ugrijem.
Nebo se objesilo od količine vode koja mu se nakupila u tijelu. Razbolilo se od gledanja svijeta pod sobom, treba mu hitna intervencija plača da si olakša.

Prolazim pustim ulicama i pokušavam se koncentrirati na dio uma koji je zadužen za prazninu. Nekako mi se smanjila ta muška kutijica u kojoj nema ničega i u koju sam često znao pobjeći kako od stvarnosti, tako i od mašte. Od snivanih i od nedosnivanih trenutaka.

Prolazim pored parkiranih automobila.
Iz jednog naglo izlazi žena. Fina odjeća s brendom, malko izgužvana. Skladno uređena u nekom od neznanih mi modnih stilova, lice obojano apstraktno-ekspresionistički uz pomoć šminke i velike količine kapi lagano zasoljenih po receptu ljudskog tijela.
Spazi me, i brže bolje se okrene i ušavši u auto zalupi vratima. Sjevši na vozačko mjesto napadno spusti glavu, zaklonivši tim pokretom lice od znatiželjnih pogleda.
- Ja nisam znatiželjan! – pomislim.
- Poznaje li me? - pitam se. Ha! Izgleda da jesam. Znatiželjan.
- Sumnjam da me poznaje, pa nisam u dijelu grada gdje živi itko koga poznajem. - nespretno se branim od samog sebe. Ne osvrćem se, mada postoji želja za tom aktivnošću. I nastavljam se kretati dalje žustrijim korakom iako mi više nije hladno.

Ugledam na klupi, pedesetak metara dalje, mušku priliku kako sjedi. Približavam se.
Čovjek se čvrsto grli vlastitim rukama. Glava uvučena duboko među ramena, noge savinute, stopala podignuta na rub klupe. Gotovo da čuči u nekom bolnom grču.
Na trenutak pokrene glavu u stranu, u smjeru iz kojeg ja dolazim, a onda je još dublje uvuče u ramena, lice zabijajući među koljena.
Bacam nenapadno pogled-dva, pomičući samo očne jabučice dok prolazim. Fina odjeća s brendom, izgužvana. Boje na licu ne vidim, nedostupno mi je.
Iza mene se začuje jedva čujno otvaranje automobilskih vrata. Prolazim pored klupe i ostavljam iza sebe možda još jednu životnu priču.

Nebo visi iznad mene s popriličnom količinom vode koju iz nekog razloga zadržava.
Možda čeka da dođem do svoje kuće?
Ajde da još malo ubrzam korak. Tko zna koliko nebo može čekati.
Mislim, ipak je ono dosta starije od mene.

Svemir Bogdan Topić | Put

Ne bacam pjesme
ni rukopise svoje,
za njih vjerujem
one prenose poruke moje.
Uistinu, sve nisu dobre,
neke su teške, mračne,
druge su jalove,
treće naivne i tako dalje.
Međutim ja u njih vjerujem.
One će mi doći glave.
Doći će kao spas ili čas slave,
ne kao tron na kojem ću stati
nego kao uspon do kojeg se moram
još dugo uspinjati.
A tamo, tim usponom, nitko ne zna što me čeka,
smo ja znam
da kroz rukopise i pjesme putujem.
Putujem sretan.                                          

Goran Gerovac | Sjever je mjesto tame

Promocija nove knjige Gorana Gerovca - Sjever je mjesto tame, održati će se u utorak, 29. studenoga 2016. u 20 h u Vinyl baru u Bogovićevoj 3.

Sudjeluju: Goran Gerovac, Alen Galović, Branimir Pofuk, Dejan Šorak i Drago Glamuzina:

Više o autoru i knjizi:

Goran Gerovac napisao je postapokaliptični roman u kojem glavni protagonist nakon nuklearnog uništenja luta razvalinama gradova i pokušava dočekati sutrašnji dan. Bauljajući među ruševinama, prisjeća se bivšeg života i 'analizira' ludilo svijeta koji se samouništio. Pritom nema nikakvih obzira ni prema kome, gotovo je sam na svijetu i može reći što god hoće, nema prema kome biti politički korektan, a očaj i vlastito 'ludilo', koji samo rastu dok luta od jednog srušenog zida do drugog, od jedne hrpe leševa do druge, dodatan su poticaj da bezobzirno secira svoj umrli svijet. Ne ostaje dužan nikome, a ne štedi ni sebe.

Goran Gerovac rođen je 1967. u Karlovcu. Do sada je objavio knjigu kratkih priča (Galerija) i dva romana (Pajo, ti si Srbin i Razbijeni). Radi u Večernjem listu kao urednik i kolumnist. Rukopis Sjever je mjesto tame ušao je u uži izbor V.B.Z. i Tisak media nagrade za najbolji roman godine.

Slavica Gazibara | Pauza

Autor fotografije: Zoran Stanko - Noćni Varaždin

Budeći se rano, spremajući i vozeći djecu u vrtić i u školu te radeći od osam do četiri, Varaždinci polusatni odmor ponekad, za lijepog dana, koriste za šetnju parkovima, onima samo namijenjenim kratkom počinku na njihovim klupama, onima uz crkve ili pak onima koji u dubini skrivaju palače i dvorce. A njih je u ovome gradu mnogo. I inspirativni su uvijek.

Osvijetljene palače noću čine ulice moga grada tajanstvenim. Umore stare zgrade zatvaraju  prozore skrivajući sve svoje tajne i, navukavši  žaluzine, odgađajući nove borbe za sutra. 

Marijan Grakalić | Malj za vještice (Maleus malificarum)

Alica, Margareta, Dragica, Elizabeta,
Marica, Jelena, Uršula, Kata, Barbara,
Rubinijeva udova, žena carinika, kći
šoštara, supruga Petra, Grgureva s Griča

…

Blagoslovljene bile među ženama
i sada i u času strašne smrti vaše
podlo se to nečista narav svetila
na krv u vjeri stavljajući muku
– kako maljem nevinost ruke tuku.

Kažnjava tko je zao želeći žarko
i bez milosti pune, lomače i muke
za slabije il tek druge, a vrijeme
šutnjom utrobe svoje moli za nas
grešnike, jer tišine, sve previde.

Alica, Margareta, Dragica, Elizabeta,
Marica, Jelena, Uršula, Kata, Barbara,
Rubinijeva udova, žena carinika, kći
šoštara, supruga Petra, Grgureva s Griča

…
Izvedeno 23.11.2016. na središnjoj zagrebačkoj manifestaciji protiv nasilja nad ženama u KC Dubrava.

Julijana Plenča | Svaki put isto

svaki put isto,
dolaziš kasno,
alkohol i ti,
prijatelja dva...
dolaziš glasno,
vikom i galamom ulaziš
u naš mali stan...

Julijana Plenča | Naizgled

naizgled sve je
u najboljem redu,
obitelj,
skupi auto,
luksuzan stan...
nitko ni naslutio ne bi
da u njemu sreće nema,
da tu nasilje caruje,
da tu  agresivnost drijema.
ne modrica nema,
one na duši kažu nisu tako bitne
to što slobodu si mi oduzeo,
prijateljice otjerao,
za sebe me zatvorio,
često u nasilje ne broje,
to što danima sa mnom ne pričaš,

Igor Petrić | Jedan grad

Još jedan grad,
jednak broj ulica
i trgova,
gradonačelnici i njihova djeca pod maskama.
Još jedan grad,
jednak broj golubova
i praznih kontejnera.
Jučer su otišli svi oni
koji su ih punili svojim glupostima.
Još jučer su otišli,
kažem vam, otišli su svi oni
koji su živjeli po strani
i čudili se odgovorima
na unaprijed smišljena pitanja.

Matilda Mance | Krunoslav i zmaj

- Tata, tata, kad ćeš načiniti mojega zmaja. Danas je već četvrtak, a u subotu je natjecanje.

Dvanaest godišnji Krunoslav stajao je nad ocem, koji je ležao na podu u svojoj automehaničarskoj radionici, i s nekim alatom lupao ispod  prednje karoserije crvenog automobila, kojeg je popravljao u svojoj radionici. Bio je nestrpljiv. Otac mu je obećao da će njegov zmaj biti gotov do četvrtka, tako da će moći s njim ići prije natjecanja i na probno letenje, a Krunoslav se nadao da će ove godine upravo on pobijediti u puštanju zmajeva na nogometnom igralištu.

Dubravka Borić | Jazȉk mojiẽ mãtere

To je ȉzvor bogȁt, čȉst i lȋp,
čȁ mȋrno se gĩbo
sa zlȏton optȍčenon
zvȍnih melodȉjon.

-------------------------------------------------

Predstavljanje knjige „Dejan Dobrinić i Čudnovati puteljak – Prvi dio: Puteljkovi prijatelji“

Izuzetna nam je čast i zadovoljstvo pozvati Vas na predstavljanje romana "Dejan Dobrinić i Čudnovati puteljak - prvi dio: Puteljkovi prijatelji" autora Krune Šafranića, kojem je ovo prva objavljena knjiga i prva iz trilogije fantastičnih doživljaja glavnog lika Dejana Dobrinića.
Knjiga je izašla u mjesecu rujnu u nakladi nakladničke kuće Redak iz Splita. Predstavljanje autora i promocija romana održat će se 1. prosinca 2016. s početkom u 14,00 sati u Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, Zagrebačka 37. Susret s autorom romana organizira se u sklopu akcije Volim život.

Matilda Mance | Spokoj

Gledam
kroz zamagljen prozor
kiša tiho rominja,
na ulici zalutali prolaznik,
noć se polako spušta
i već se pale ulične svjetiljke.
Gledam
kako tama obavija krošnje drveća
i kako siva mačka mirno
spava pokraj peći u kuhinji,
dok glazba tiho svira.
Gledam
i smiješim se.

Tino Prusac | Podijeljen

Igrom sudbine ili srećom,
riječima sam samo posrednik,
ili inspiracijom, kao opcijom trećom,
ponekad zvučim kao propovjednik.

Ponekad se riječi same slijevaju,
iz dubine duše, iz smijeha, iz suza,
kroz samotnu posvećenost, ponekad oklijevaju
i kao da sam kršten u svetoj rijeci Blues-a.

Vjerojatno ću teško odgovoriti na pitanje
o daljini do Sunca, ili dubini svemira,
ali kroz vremensko i prostorno skitanje,
riječi će dogorjeti kao dio mog nemira.

Sve kockari i buntovnici u životnoj priči,
a nitko ne zna što donosi dan
i bešćutna stvarnost sve više liči
na pjesmu - House of the Rising Sun.

Oko mene šumi tišina, sve dublja tišina,
svjestan sam, radim i što ne bih želio,
u svemu što živimo, melje životna mašina,
a već sam naivno, dosta sebe podijelio.

Grigor Vitez | Kad bi drveće hodalo

Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi i zaigrali malo sa igračima.

Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči s juga
Nek dođe kod moga bolesnog druga.

Grigor Vitez | Dohvati mi, tata, Mjesec

Dohvati mi, tata, Mjesec
Da kraj mene malo sja!
Dohvati mi, tata, Mjesec
Da ga rukom taknem ja.

Mjesec mora gore sjati
Ne smije se on skidati.
On mora kod zvijezda biti
Put zvijezdama svijetliti

Da zvjezdice kući znaju
Kad se nebom naigraju.
I na zemlju mora sjati

Da zec vidi večerati
Da jež vidi putovati
Da miš vidi trčkarati
Da bi ptice mogle spati

I da tebi, moje dijete,
Mjesec lagan san isplete
Od srebrnih niti
Pa da snivaš i ti.

___________________________________________

Grigor Vitez (Kosovac kraj Okučana, 15. veljače 1911. – Zagreb, 23. studenoga 1966.), bio je hrvatski pjesnik, dječji pisac i prevoditelj.

Smatra se začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu.Autor je brojnih pjesama i priča namijenjenima djeci, te je autor i mnogobrojnih članaka u časopisima. Djeca se kroz svoje školovanje često mogu susresti s djelima Grigora Viteza jer se ona često nalaze u školskim čitankama.

Grigor Vitez dobitnik je Zlatne ptice, posebnog priznanja za vrhunska dostignuća u književnosti za djecu. (Izvor: Wikipedija)

Vanessa Šujević | Razbijeno staklo

Zrnca blještavila zarobljena u staklu
Mekoća ljubavi zarobljena u tebi

Pogledom, osmijehom, dodirom
Šapćem, pozivam, urlam

Bacam staklo
Sitni komadići blješte posvuda
Slobodni su

Hoće li ikada…
Hoće li?
Tvoja ljubav biti slobodna
Hoće li ikada blještati poput razbijenog stakla                          

Nela Stipančić Radonić | Grišnici i pravednici

Nela Stipančić Radonić
Promocija romana "Grišnici i pravednici"
12. prosinca 2016. g. Zagreb,
Napretkov kulturni centar, Bogovićeva 1/I, Zagreb.
Početak u 18,00 sati.

O knjizi ce govoriti književnica Nevenka Nekić,
književnik Đ uro Vidmarović i autorica

Slavica Gazibara | Glad

Kada djeca odrastu i odu, kuće i stanovi prestaju biti domovi. Pogotovo onima poput nje, koja je od rastave braka – od svoje dvadesetdevete godine živjela sama s kćeri. Nikada, ni u najpovršnijem razgovoru nije koristila izraz „živjela za nj“. Ne, toga se grozila jer nije podnosila žene-patnice koje su svoju nesigurnost da žive same sa stigmom „raspuštenica“ mijenjale za udobnost makar i lošeg braka. I koje su stalno djeci govorile – Ja to sve trpim i činim zbog tebe. I bila je ponosna na sebe što je potpuno sama, bez ičije pomoći uspjela odgojiti dijete u samosvjesnu i odgovornu osobu, što joj je priuštila studiranje u Zagrebu, radeći tri posla dnevno za sve te  godine. Ali, uspjela je! Evo, kći sada radi, udala se, ima dvoje krasne djece. I živi u drugom gradu. Pa naravno, zašto bi ostala ovdje, kad tamo imaju svoju kuću, lijepo dvorište i prijatelje! Trebala bi zapravo biti sretna! A nije…

Koprivnica | Socijalno inkluzivne knjižnične usluge za osobe s invaliditetom

Knjižnice zauzimaju nove strategije i uloge u društvu, povezujući između ostaloga svoje djelovanje s procesima društvenog uključivanja ili socijalne inkluzije marginaliziranih i depriviranih osoba te potporom uspostavljanju društvene pravednosti

Knjižnica i čitaonica 'Fran Galović' Koprivnica u svom prostoru je 18. studenog u 10 sati organizirala znanstveno-stručni skup 'Socijalno inkluzivne knjižnične usluge' povodom desete obljetnice usluge za slijepe i slabovidne.

Čitaj više...

Svi podaci prenose se i objavljuju uz odobrenje In-portala

Održano 4. Nacionalno natjecanje u čitanju naglas u Sisku

U organizaciji Narodne knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac Sisak, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Hrvatskog knjižničarskog društva - Komisije za knjižnične službe i usluge za djecu i mladež, Sisačko-moslavačke županije i grada Siska održano je 17. i 18. studenoga u gradu Sisku četvrto nacionalno

Natjecanje u čitanju naglas
za učenike od 3. do 8. razreda osnovnih škola.

Gordana Maloseja | Tportalova nagrada za najbolji hrvatski roman objavljen u 2015.: Ponosno javljam, svi pročitani

Projurila je godina, evo mene i moje kristalne kugle  :). Ove je godine stiglo 56 romana (prijava) za natječaj. Žirijem ovogodišnjeg natječaja predsjedale je književna kritičarka i publicistica Katarina Luketić, a članovi su prevoditeljica Ursula Burger, kazališni redatelj Ivica Buljan, te urednici i pisci Miroslav Mićanović i Jadranka Pintarić. Od pristiglih radova odabrano je 11 (jedanaest ljudovi moji!) koji su ušli u uži izbor za nagradu. Tvrdoglava sam, to već znate, primila sam se baš „krvavog“ posla. Ponosno javljam, svi pročitani, a žiriju nikako ne bih željela biti u koži. Konkurencija je, da se blago izrazim, oštra do boli. Evo po par riječi o svakom.

Tomislav Šovagović | Banko Mat

“Molimo umetnite Vašu karticu”, pisalo je na zaslonu neznanog automata znane banke.

“Dobar dan, kako smo”, upitao je Zvonimir gledajući uređaj za davanje papirnatih novčanica.

“Upišite broj PIN-a”, kao da nije čuo, bankomat je nastavio svoju kombinaciju s pridošlicom.

Kapljice kiše pojačavale su dojam transakcijske romantike.

Gordana Lukačić i Saša Jantolek | „Kakav sam - takav sam“

Hrvatski je slikovničarski prostor od nedavno bogatiji za još jedan dragulj namijenjen malenima, njihovim prijateljima, ali i njihovim nešto većim roditeljima.

U subotu (19.11. 2016.) je, naime, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održana promocija slikovnice „Takav sam - kakav sam“ spisateljice Gordane Lukačić i ilustratora Saše Jantoleka. Riječ je o djelu koje je pobijedilo na drugom natječaju Piširiši, što ga je organiziralo Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, ove godine s temom tolerancije.

Žiri u sastavu, Nina Vađić, Ana Kadoić, Snježana Babić Višnjić, te predsjednica Društva Silvija Šesto, jednoglasno je upravo spomenute autore proglasio ovogodišnjim pobjednicima, jer su našli poseban način da djeci i odraslima „pojasne“ što je tolerancija i kako se ona prepoznaje i primjenjuje u svakodnevnom životu.


na slici lijevo: Saša Jantolek i Gordana Lukačić

Dinko Kadi | Prvi izbor

Dok smo se vozili onom deset kilometarskom ravninom prema Hrvatskoj Kostajnici, sunce koje se probijalo kroz prozor automobila podsjetilo me na djetinjstvo u zagorskim selima kod bake. Baš se slično mijenjalo zelenilo šume uslijed naleta jesenskog kolorita, jednakim intenzitetom okrepljujući naše oči. Umjesto živahne razigranosti trave, cvijeća i bujnosti zelenštine stabala, uzdahe je mamio brončani tepih koji se u nijansama pretapao u krošnje prepune zrelog i lišća koje završava svoj životni ciklus umirući u listopadnoj ljepoti.

Nataša Nježić Bublić | Na balkonu

Nedeljno jutro i dva goluba na prozoru.
Sjedim na balkonu kojeg nemam.
Sunce se prikrada u moje zjenice.
Studeni je topao kao užareni kesten.
Ne, to bi prije bio opis ljetne žege.
Dakle, studeni se rasteže po nebu kao balerina.

Stipo Lučić | Znaš li

Ne želim ljubav takvu,
gdje dokazujem se samo,
nudim nesebično,
posebno, milo i obično.
Ne mogu voljeti bez odgovora,
bez znaka i tračka topline,
 mrvice duše koja čezne,
kutka srca u koji se sakriti da.
Ne, ne mogu tako dalje.

Ivana Janković | Predator

I onda,
jednog jutra,
ovog jutra
probudih se suhih očiju i jasnih izbora,
gotovo iznenađeno,
nezaslijepljena onom sramežljivom
malom slatkom zvijezdicom svjetlosti
reflektiranoj u još jednoj
tvojoj suzi
pogledu
riječi
ili otkucaju ranjena srca...

Robert Janeš | Tko kaže da očevi ne brinu za djecu?

Bilo je hladno.
Auto je stao.
Mlada je žena izašla
i krenula u svijet.

Vozač je kratko potrubio
i mimikom lica
i pokretima ruku
molio je
da na glavu stavi kapuljaču.

Goran Gatalica | Pod crnilom zornjače

moja tišina je jedro nasukano
kao koplje pod crnilom zornjače
koje želi razrokoj nebeskoj mreži
poručiti da bez genocida
može ugasiti voštanicu
koja gori svojim upaljenim očima
na pjesničkome jeziku
dok tama miriše po arhivi
poganskih stepeništa
koji to nemir ruši moje tijelo
iz dubine
koja to tama bludi
kad ja golim srcem
iz kaleža svojih predaka
svijet koji presvlači kožu
još uvijek nevino ljubim

Gordana Maloseja | Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši

Ciganin, ali najljepši - Kristian Novak - ali najbolji

Davno sam pročitala Črna mati zemla, čim je izašla. Trebalo mi je vremena da počnem normalno disati, nikako opisati što mi je ta knjiga dala, kako me oduševila. Moja već poznata krilatica “izbacila me iz cipela”, ma... to je mlako. Krećem s čitanjem Ciganina kad na koricama naiđem na komentar Tanje Tolić: “...knjiga koja u nama izazove tektonske poremećaje”. To je TO.
Sad treba nastaviti dalje, a mene frkaaaa  👧

Romanom Črna mati zemla, Kristian Novak je letvicu digao nebu pod oblake. Hoće li Ciganin, ali najljepši biti barem upola dobar roman? Budite bez brige, ovo je bomba! Još ne dišem normalno  :), jutros sam završila. Što reći, nemam pojma. Ako je ČMZ izazivala tektonske poremećaje, što s ovim romanom?

Ovo je priča o Međimurju: “...Zemlja oko sela prilično je rahla, kao da oduvijek pomalo propada. U dubini su desetci kilometara rudnika, a više nitko živ ne zna točno kuda idu.

Katarina Mijatović | Slučajno prijateljstvo

Česta moja putovanja odvijala su se na relaciji Gradište – Čakovec. Upoznala sam mnogo raznih ljudi; različitih karaktera, osobina, kultura, a napose i vjeroispovijesti. Nikada nisam obraćala pažnju na te njihove bitne životne odrednice. Netko možda i bi, međutim mene je zanimala samo karakteristika srca i duše, čistoća nečije namjere. Samo takva osoba mogla je postati dio mene, biti mi prijatelj.

Dnevnik (ne)obične djevojke

Ja, glupača

Piše: Božana Ćosić 

Kao što sam slutila, bilo je pitanje vremana kada će me Hrvoje pozvati van. Učinio je to iznenada jedne večeri dok je radio obračun. Pomogla sam mu, uostalom kao i svake večeri, spremiti šank. Dakle, nisam učinila ništa neuobičajeno.

Silvija Šesto na 601. način | Klub Peper, Ilica 5, 22.11.2016.

Susret, razgovor i druženje sa Silvijom Šesto, poznatom književnicom za djecu pa i one malo veće i još veće, na 601. način.

Što sve Silvija radi, što je radila i kakvi su joj planovi...

Uf, ovo postaje komplicirano. Idemo ispočetka:

Silvija Šesto, Uličarke i još puno drugih stihova koje je vrijedno poslušati, pročitati, zapamtiti.

Program vodi Vedran Smolec, urednik časopisa za književnost "Kvaka".

Silvija Šesto rođena je 9.11.1962. u Zagrebu. Diplomirala je filozofiju i književnost, studirala ruski, te je profesionalna trenerica. Objavila je prozu (Dani plavih djevica, Omčoglavci, Ester i bageri) i poeziju (Krizanteme, Kao katedrala, Poglavica ne plače, Prvo izdanje pjesama iz Froplandije, Uličarke iz ormara) . Izvedeno joj je petnaest radio drama. U kazlištu su izvedena djela (Zelenkapica, Ping-pong, Bum Tomica, Vanda, Debela, Ružičasta sanjarica, Duboko more ili kako smo sve pobroćkali. Deveta ovčica). Za djecu i mlade objavila je romane VANDA, DEBELA, TKO JE UBIO PAŠTETICU, ZEZOMLJANI, DJEVAC, PA TO JE LJUBAV, LEON NAPOLEON, zbirku priča RUŽIČASTA SANJARICA, TINUNINU (nagrada „Grigor Vitez“), igrokaze PRIČALICA X, bajke JUČERDANASPUTRA, te serijal priča BUM TOMICA 1, 2, 3 i 4 i slikovnice DEVETA OVČICA i PALAC SIM I PALAC TAM. Pet njezinih naslova za djecu uvršteno je u lektiru. Roman DEBELA zadobio je nagradu „Ivana Brlić Mažuranić“ i stavljen je na Časnu listu IBBY-a. Za “Bum Tomicu” dobila je “Malog Marulića” za tekst, a 2010. i “Malog Marulića” za tekst drame za djecu “Duboko more ili kako smo sve pobroćkali”. 2011. „Malim Marulićem“ nagrađen joj je i tekst „Gospodin Mrak i tri bijela šeširića“.

Robert Janeš | Nema puta ispod maske

Blaženi mir parka iza đakovačke katedrale. Samo prolazan lik ušulja se časkom u moju intimu. Tišinu naglasi pokoji cvrkut ptice negdje iznad, ili šum vjetra što češlja krošnje i donese zvon s neba.

I ti neobični parovi buba s crveno-crnim maskama na leđima, beskrilni opančari u vrijeme parenja, spojeni zadcima u simetričnu zajednicu u kojoj se jedan kukac kreće naprijed, a onaj drugi, nazovimo ga cakuk, unatraške. Gledam ih. Kukac ide nekim samo njemu znanim putom. Cakuk ga slijedi, ako se to tako može reći za nekog tko krećući se unatraške prati nekog.
Kad već pomislih kako je neobično jaka vjera ovog drugog u put kojim ide prvi, naiđe ta neobična zajednica na neku prepreku. Tu se kukac počinje malo kolebati pa zastane, što u trenu iskoristi cakuk te odlučivši da postane kukac, preuzme inicijativu i krene naprijed, putem samo njemu ispravnim. I sad, bivši kukac što netom postade cakuk, krene unatraške.

Siniša Matasović | kimi

opet to kimanje glavom,
čak su i Murakamija preveli tako da Komurina supruga
već u prvom pasosu zbirke pripovijedaka 'Nakon potresa'
ne kima.
nije nijednom zavrtjela ili kimnula glavom –
rečenicu su preveli točno tako.
u startu ih je nasamarila i prozrela taj
manjkavi pokušaj prijevoda na hrvatski

Ana - Marija Posavec | Naš križ i dalje gori

Stajao je u staroj maskirnoj odori pored dubokog, brzog Dunava. Ispred njega nalazila se druga država. Rijeka je bila jasna linija razdvajanja. Barem u tom gradu. Iza njega stajao je golemi bijeli križ. U lijevoj je ruci držao maslinasti šljem, za pasom nije imao zakvačenih ručnih bombi, u džepovima nijednoga metka. Na desnom ramenu nije mu visjela AK-47-mica, oliti Kalaš. Ne više. Njegova ekipa nije više imala čak ni one trećerazredne PAM-ove bez nosača. Znao je gdje su se svi raštrkali prije same zore. I oni su znali gdje će njega samoga pronaći kad obave ono što su morali.

Speculum | Pjesma o nama

Poznajem te oduvijek
Nikada nisi sama
Tvoje armije uvijek su uz tebe

Noćas ponovno odlaziš u rat
vojnici pjevaju ljubavne pjesme

Stojim mirno pored puta
i promatram te bez riječi

prelijepa si

razdragano se smiješ,
šalješ mi poljupce
i jedan ledeni osmijeh
samo za moje oči

jer noćas te ostavljam
Umoran sam od ratova i ljubavnih pjesama

Nataša Nježić Bublić | Kad se troje nađe

Kad se troje nađe
u kasni sat,
prepolove kolač od jabuke,
jedan pije čaj od mente.
Ćakulaju tek toliko da nešto kažu,
a sve ima puno smisla,
više, više nego obično,
Jer je kasno, čarobno, opušteno.
U polusnu još si imaju nešto za reći,
kao rođaci koji dođu u goste
s dugog putovanja,
sretni da su opet zajedno.
I budu troje i cijeli svijet.