Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Ljubav za kraj

Piše: Božana Ćosić

Ni sama ne znam kako započeti ovaj zapis. Nikada s tim nisam imala problema, a sada... jednostavno ne znam složiti misli i zapisati ih. Toliko se toga promijenilo da uistinu ne znam od kud bih počela. I što je najvažnije, većina promjena je posve neočekivana i posve čudna za mene. Nikada takvo što nisam željela i vječno sam odbijala pomisliti, a kamoli učiniti.

Prvo da vam kažem da sam pronašla mir, onaj istinski, pravi mir. Odlučila sam ne fantazirati i nastaviti raditi u restoranu. Nije to bio moj san, ali san koji sam budna snila ni nije bio za mene. Da je, već bi se ostvario ili bi se barem pokazao nekakav znak. Ovako, mada to nije neka karijera, imam sigurnost i stalni posao. Uostalom, što je karijera i zašto ona mora biti nešto veliko? Uspjela sam. Nije li i ovo uspjeh? Raditi u restoranu vlastitih roditelja nije mala stvar, tim više što ću ga jednoga dana naslijediti, odnosno, već sada imam pristup poslovnim računima i slično i polako me roditelji podučavaju kako bih bila spremna i u potpunosti upoznata sa svime vezanim za poslovanje. Vjerujte, sretna sam i zadovoljna.
 

Druga promjena je još veća. Radi se o Svenu. Naime, prije nekog vremena je ostao bez posla o čemu je moja mama razgovarala s njegovom i na koncu mu ponudila posao u našem restoranu. Naravno da je odmah prihvatio. Veseli me što skupa radimo. Pomalo je i smiješan. Gotovo ništa ne zna, ali zato sam ja tu da mu pomognem. Korak po korak i sve je vještiji. Uopće ne sumnjam da će brzo naučiti i biti vrlo dobar radnik.
 

A treća i najveća promjena je Svenov i moj odnos. Zbilja ne znam kako se to dogodilo, no „popustila“ sam. Sada smo u vezi. Da, dobro ste pročitali. I moram priznati da to navodno popuštanje i nije tako kako zvuči. U dubini sebe znam da je oduvijek postojala iskrica u meni, da se vješto skrivala i zapravo se trudila biti skrivena. Koliko god da sam odbijala, znala sam da će jednom planuti. Nije ljubav nešto što možemo izabrati. Ljubav bira nas i vodi nas svojim putem.
 

Sada znam da sam ga oduvijek voljela. Ne samo kao prijatelja, nego i muškarca. Taj osjećaj ugode pored njega, otvorenost, opušteni razgovori... sve je bilo u službi ljubavi, sve je to ona prouzročila. I kada sam najviše sumnjala i strahovala da ću, ako se prepustim ljubavi, samo izgubiti prijatelja, bila sam u krivu. Nisam izgubila prijatelja, niti ću ikada. Nas dvoje smo par, ali i najbolji prijatelji. Nije li to divno? U ljubavi imati i prijatelja? Kada je tako, nema toga što se može dogoditi, a da ne prebrodimo.
 

Sigurno se pitate kako je počelo? Kada sam „odlučila“ prepustiti se ljubavi? Pa... teško je reći. Obična večer, običan izlazak i običan povratak kući. No na tom putu, kada smo kročili jedno uz drugo, Sven je zastao i rekao mi otvoreno da je trenutak za istinu. Ostala sam zatečena, ali i ubrzo shvatila. Na posve jednostavan način izvukao je iz mene osjećaje prema njemu. Koliko god je on meni bio čitljiv, toliko sam i ja njemu. Istovremeno, dok sam ga odbijala i razmišljala o njegovim osjećajima, on je znao kakvi su moji. Prije mene je znao da ga jednako volim. I priznala sam. Otvorila sam srce za osjećaje. Pustila sam da me obuzmu, a onda i prijeđu u djela. I to je to. Dogodilo se ono što je bilo suđeno, što nam je bilo zapisano u zvijezdama.
 

I sada, dok pišem, nisam ni svjesna koliko sam zapravo sretna i koliko dugo sam odbijala biti sretna. Ponekad nam je sreća na dohvat ruku, a mi se okrećemo negativnostima, kukamo i što sve ne. Ponekad je dovoljno prepustiti se. Tako sam učinila i nisam se pokajala. I znam da ni neću.
 

Moj život je običan. Sve što sam vam pisala moglo se u svakom trenutku događati na više mjesta u svijetu. Ni po čemu ne odskačem od drugih. I to je sasvim u redu. Ne moramo odskakati, biti nešto posebno, imati neki poseban položaj da bismo bili sretni i imali ispunjeni život...
 

I za kraj... Mada je ovo oproštaj od vas, ne znači da je zbilja kraj. Nikada se ne zna. Možda me prepoznate u nekoj drugoj priči.
Pažljivo čitajte ;)

Puno toplih pozdrava vam šalje vaša Astrid!

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Samo prijatelji

Piše: Božana Ćosić

Praznici su protekli super. Svi smo se naradili, ali i lijepo zaradili. A isto tako, imali smo dovoljno vremena za obitelj, druženja, izlaske... a kad smo kod izlazaka, e tu vam imam štošta za reći. Prvo, Sven i ja smo se super zabavljali, međutim, jednu nam je večer uništila Barbara, odnosno, pojavila se i bez ikakva ustručavanja prišla nam i rekla što joj je u tom trenu bilo na umu. Kažem „u tom trenu“ jer je podosta popila i vjerojatno joj je alkohol razvezao jezik. Između ostalog i raspekmezila se poput kakvog djeteta.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Blagdani

Piše: Božana Ćosić

Blagdani su oduvijek bili nešto što me veseli, posebno Božić. To je vrijeme kada smo svi u posve drukčijem raspoloženju i koliko god ljudi pričali da se Božić pretvorio u komercijalu i koliko god razglabali o tome kako im je puna kapa razdraganih ljudi koji piskaraju o Božiću kao vremenu kada trebamo ovo i ono, vjerujem da zapravo svi na kraju otkrijemo prave čari blagdana i ne da se uklopimo u masu, nego uistinu živimo blagdane u svojim srcima.

Ljudima su počeli smetati okićeni izlozi trgovina, okićene ulice, kuće. Smeta im jurnjava po trgovinama, kupovina poklona. Pa onda pripreme. Spremanje domova, pripremanje hrane i kićenje jelke.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Ona koja ga voli

Piše: Božana Ćosić

Znate onaj osjećaj kada mislite da je sve u redu, da napokon pečatite jedan dio života koji ste sami sebi zakomplicirali i otvarate novo poglavlje. Upravo sam taj osjećaj neko vrijeme imala. Osjećala sam da je sve kako treba, a zapravo nije bilo. Moram napomenuti da nije riječ ni o čemu strašnom, niti katastrofalnom, ali ipak dovoljno da eto čovjeku oduzme mir i dosta toga poremeti. Znate da sam prestala razmišljati i umišljati da se oko mene događaju neviđena čuda i da mi je od tada lakše. Znate i da sam upala u „problem“ sa Svenom.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Ljubav ili...

Piše: Božana Ćosić

Otkako se ne opterećujem, sada slobodno mogu reći glupostima, život mi je ljepši i mirniji. Gledam sve drukčijim pogledom, onim pravim pogledom. Odjednom mi mamin i tatin odnos nije čudan, ne proučavam svaku njihovu riječ i gestu. A i Borisa jako dugo nisam vidjela. Sada mi se čini, zapravo, sada mislim da je zbilja došao s ciljem da vidi stare prijatelje i to je sve. Ništa neobično i strašno.

Često sami sebi napravimo probleme. Pomišljamo svašta i svašta si stavimo u glavu, a onda to preuveličamo i evo problema i razloga za nesanice i glavobolje. Ništa mi od toga nije trebalo. Sada to znam i sretna sam što mi se dogodio taj klik koji će sve promijeniti.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2

Na starim stazama

Piše: Božana Ćosić

Napokon sam shvatila, ali uistinu shvatila, da sam pretjerivala i od muhe radila slona. Ohladila sam se i pustila vremenu da me povede. I povelo me je, dokazalo da sam možda samo razmažena djevojka koja je živjela bezbrižno i uvijek imala oslonac. Naravno da oslonac imam i sada i naravno da na neki način i živim bezbrižno, jer, sve brige sam si sama natovarila na leđa bez ikakve potrebe za tim. Sada vjerujem da uopće nisam imala razloga za brigu i koje-kakva istraživanja. Dobro, dosta toga se promijenilo, međutim, bilo bi posve ludo očekivati da će život vječno biti isti i da nam na naš put neće dovesti brige pa čak i one koje smo si sami kreirali u našim glavama. Otkako mislim da sam si ih sama stvorila, možda mi nisu posve nevažne, ali su svakako u onom kutku mene koji miruje i ne izlazi na površinu. Također od tada sve drukčije vidim. Više baš i ne primjećujem ako se mama i tata porječkaju, ako se malkice udalje jedno od drugoga. Češće vidim onu drugu stranu: njihovu ljubav, pažnju i razumijevanje. I moram priznati da mi je jako drago što sam se vratila na stare staze. Puno je lakše kročiti njima.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2

Pretjerane reakcije

Piše: Božana Ćosić

Svečano izjavljujem da ću se od ovog trenutka promijeniti. Bit ću pametnija, razumljivija i opuštenija. Prestat ću se zamarati svime i svačime i od muhe činiti slona. Bit ću mirna i spokojna te uživati u životu.

Zašto sam sve ovo rekla? Zato što sam ozbiljno počela razmišljati o svojim potezima.

U posljednje vrijeme me mnogo toga zateklo pa sam se malo i zaigrala i počela se ponašati kao detektiv. Okupirale su me sumnje i mic po mic od njih sam napravila pravi misterij. Ona priča s mojim roditeljima, s Borisom... počinjem ozbiljno misliti da sam pretjerala, to jest, da sam doslovno od muhe načinila slona. Sve mi je bilo sumnjivo. Svaki potez, svaki korak, ponašanje, sve. Sada se pitam zašto moje roditelje ne bi smio uhvatiti period kada su bezvoljni, kada manje pažnje posvećuju jedno drugome. Nisam pomislila da su možda umorni od svega i da na koncu i jedno i drugo treba svoj mir, vrijeme za sebe. Ne, ja sam odmah pomislila da im se brak raspada, da se više ne vole i što sve ne.

Pojavio se Boris. Istina, to je malo čudno, međutim, ako bi se mene pitalo on se nikada ne bi smio pojaviti samo zato što je nekada bio dečko moje mame. Pa koliko je takvih slučajeva? I što, zar bi trebali nestati svi bivši dečki i cure? Zar bi trebali preseliti se i više se nikada ne vratiti samo zato da se ne bi slučajno sreli?

Dok pišem sve ovo, smijem se sama sebi.

No priznajem da mi i dalje smeta što se Boris pojavio i što dolazi u naš restoran. Nekako, ne sjeda mi to najbolje. Ok, nek' je došao, nek' se javio mojim roditeljima, popričao s njima, pa evo, nek' je bio na večeri, pa na ručku... ali ipak ne mora tako često dolaziti, a dolazi toliko često da je već postao stalni gost.

Znam da sam poželjela da bude loš i da sam u nekim trenucima pomišljala da glumi. Ali sve je to bio produkt moje mašte. Pa zašto on ne bio mogao biti dobar? Zašto se ne bi mogao promijeniti? Ljudi se mijenjaju. Postanu stariji i pametniji. Shvate da su griješili. A onda odluče promijeniti se. Nije to ništa nenormalno, samo je meni tako izgledalo.

Dakle, zbilja sam odlučila ohladiti od svega i pustiti vremenu da učini svoje. Ako je u mojoj priči išta zabrinjavajuće, to će se jednom samo po sebi otkriti. Ne postoji tajna koju čovjek može vječno skrivati. Kad-tad izađe na vidjelo. Barem ja tako mislim. Prema tome, dogodit će se što se ima dogoditi i bilo to povoljno ili nepovoljno za mene, svejedno, jer ionako ništa ne mogu promijeniti niti je išta u mojoj moći. Smirit ću strasti pa kako bude.

I za kraj moram reći da mi se nakon dosta vremena javio Sven. Nažalost, prekinuo je vezu s Barbarom što me je rastužilo, ali i malo naljutilo. Tužna sam jer znam da mu se sviđala, a ljuta jer mi se javio nakon prekida. Ispalo je kao da mi je prijatelj samo kada je usamljen...

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Boris

Piše: Božana Ćosić  

Život nas ponekad odvede na put kojim nipošto ne bismo kročili. Uvuče nas u neku svoju samovoljnu igru bez da nas išta pita i pred nas stavi ogromna pitanja na koja nikako ne možemo pronaći odgovore. Posljednjih dana osjećam da je tako u mom slučaju. Kao da mi je dosadašnji život negdje odlutao i odlučio se posve promijeniti. Od gotovo posve bezbrižnog i svakako jako lijepog života, ostala je samo sjena. No opet, nije sve tako crno. Uvijek sam bila jaka pa ću tako i sada skupiti svu snagu i oduprijeti se nevoljama. A jedna od njih je pitanje mojih roditelja i Borisa. Da, Borisa...

Odlučila sam ponešto od njega saznati, ali to nije bilo baš lako. Prvo, nisam uopće znala kako da mu priđem, a kamoli onda bilo što pitam. No morala sam i jedini način je bio u restoranu. Naravno da sam iskoristila vrijeme kada mi roditelji nisu bili prisutni.

Neki dan je došao na ručak i ja sam, kao netko tko će jednoga dana naslijediti restoran, prišla mu i pitala ga je li sve u redu, je li mu hrana bila dobra. Morala sam tako započeti razgovor i u sebi molila Boga da, osim odgovora na pitanja, kaže još nešto, bilo što samo da nastavimo razgovor. Na moju sreću, to se dogodilo. Naravno da je znao da sam kći njegovih prijatelja i za početak ih je pohvalio i kao vlasnike restorana i kao prijatelje. Zatim mi je u nekoliko rečenica spomenuo prošlost. Rekao je da su odavno prijatelji i da su se nekada viđali, to jest, bili, ono, baš pravi prijatelji. Međutim, nije spomenuo da im je pomogao kada im je bilo najteže, kao ni to da je išta imao s mojoj mamom. Nije me to čudilo. Nekako bi i bilo nezgodno i neukusno pričati mi o takvim stvarima. Iako, pretpostavila sam da sluti da ja sve znam.

Razgovarali smo skoro pola sata i... ma ne znam kako da to kažem, ali ostavio je posve drukčiji dojam na mene od onog kojeg sam očekivala, pa i željela. Željela sam da Boris ispadne neko ljudsko smeće, osoba koja ni za što ne mari i kojoj je cilj uništavanje tuđih života. Željela sam da mi bude posve odbojan. Da mi se zgadi. Ali, on je bio upravo sve suprotno. Bio je nevjerojatno uljudan, pristojan i simpatičan. I mrzim se što moram reći i da je itekako zgodan. Izgledao je mlađe no što jest. Imao jako lijepe crte lica i tijelo do kojega je očito držao. Zaklela bih se i da osim smijalica, na njegovom licu nisam vidjela niti jednu boru. U jednom sam se trenutku prekorila što sam ga proučavala i na taj način, ali bilo je neizbježno. Taj čovjek je jednom riječju zračio. I ne, ništa nije bila gluma što se u potpunosti kosilo s mojim saznanjima o njemu.

Sve me je to uznemirilo. Koliko god ružno zvučalo, željela sam da zbilja bude smeće koje će jednoga dana učiniti neki krivi korak zbog kojeg bi dobio zabranu prilaska, ne samo restoranu, nego i mojoj obitelji.

Ali, život nas nekada itekako iznenadi.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Sjena prošlosti

Piše: Božana Ćosić

Kao što vam je već poznato, oduvijek sam imala lijep život. Ok, malo me na pogrešan način pratilo to što moji imaju restoran pa mi je bilo teško naći iskrene prijatelje. No tu je bio Sven i itekako mi je bilo dovoljno to jedno, ali iskreno prijateljstvo. Nikada ni nisam željela oko sebe ljude koji će jedno misliti a drugo govoriti. Znate i da imam divne roditelje koji su mi uvijek pružali pažnju i brinuli o meni. I premda sam imala svoje bubice koje, uostalom, svi  imamo, sve je bilo super, idilično. No onda je stigao dan kada se sve poljuljalo.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Nastavak priče...


Piše: Božana Ćosić

Razgovor s mamom nastavio se u očekivanom smjeru. Rekla mi je da je priča o njezinim bivšim ljubavima bila zezancija, prisjećanje prošlosti u kojoj su i ona i Svenova mama bile neozbiljne i nezrele. To sam shvaćala i bilo mi je posve jasno da je i moja mama imala ljubavna iskustva kojima se nije mogla pohvaliti. No ono što me je i dalje mučilo bilo je pitanje njezina i tatina odnosa. Ako bi mi rekla da se ništa nije promijenilo među njima, to bi bila čista laž, jer itekako se dosta toga promijenilo. Skupila sam hrabrosti i otvoreno je pitala imaju li ona i tata kakvih problema. Prvo se čudila mom pitanju, a onda rekla da nemaju. Njezino objašnjenje zapravo se svelo na nešto što bi trebalo biti uobičajeno. Imali su puno posla što je bilo dovoljno da malkice zanemare jedno drugo. Nije tek tako voditi vlastiti restoran i iscrpljenost oko svih zavrzlama pa i samog rada morala se negdje odraziti. Ali to ne znači da se manje vole i da su se uistinu udaljili, samo nemaju vremena pružati si međusobnu pažnju kao što su inače.

Ne, nije mi to bilo dovoljno dobro objašnjenje. Jedno je kada ljudi nemaju vremena, kada su iscrpljeni pa se prilagode tome, a drugo kada posve nestanu trenuci koje ničime ne mogu opravdati kao što je osmijeh i pogled koji govori više od tisuću riječi. To je kod njih bilo svakodnevno. Tek samo u prolazu bi se nasmiješili jedno drugome, namignuli i slično. A sada je to posve nestalo. I ne, nikakve obveze to nisu mogle tako posve maknuti.

Naravno da sam počela istraživati. Na red je došao tata da s njim popričam. Ali bit će to posve drukčiji razgovor i neću mu spomenuti razgovor s mamom. Samo bi još trebalo da mu stavim bubicu u uho i da od „šaljivog“ razgovora između mame i Ivane načinim nešto užasno. Stoga sam, kada sam ulovila priliku nasamo, otpočela opušteni razgovor o prošlosti. Pitala sam ga glupo pitanje kako je upoznao mamu. Naravno da sam znala kako su se upoznali. Ali izvukla sam se rekavši mu da zapravo mislim kako je njihova veza funkcionirala na samom početku. On je to shvatio na način kao da sam ja sada u nekoj dilemi i pokušavam saznati kakve su zapravo ozbiljne veze. Istina, malo mu je bilo čudno što nisam o tome pričala s mamom, no i tu sam se snašla pa mu rekla da jesam, samo želim čuti i njegovu verziju priče, to jest, priču iz njegova pogleda. I kada mi je počeo pričati, sve se poklapalo s maminom pričom. Ispočetka nije bilo jednostavno upravo zbog nevolje s Glamurom, ali su na koncu pobijedili, odnosno, njihova je ljubav bila jača od svega. Međutim, u jednom mi je trenutku spomenuo Borisa i kako im je uistinu dosta pomogao, a onda rekao nešto od čega mi se zavrtjelo u glavi. Rekao je da se prije otprilike mjesec dana Boris vratio i da ih je posjetio u restoranu. Navodno je bio u Njemačkoj, a sada se odlučio zauvijek vratiti i na neki način smiriti. Ono što me zabrinulo bila je činjenica da se nikada nije oženio. Nisam mogla ne pomisliti da nikada nije zaboravio mamu...

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Razgovor s mamom

Piše: Božana Ćosić

Sinoć sam razgovarala s mamom. Naravno da nisam bila izravna, da sam išla uokolo.

Oduvijek sam s mamom imala otvoreni odnos. Uvijek sam joj mogla reći što me muči i otvoreno pričati o ljubavi, o dečkima, prijateljima, doslovno o svemu. I uvijek me je razumjela. Nikada mi nije uputila riječ prijekora, nego mi je uvijek pokušavala na lijep način dokazati da griješim ili krivo razmišljam. Tako sam i sinoć započela priču o ljubavi. Ružno od mene, ali izmislila sam nekog mladića koji mi se navodno sviđa, ali je zauzet. Rekla sam joj da smo zapravo prijatelji, no i da postoje određene iskrice među nama. Nazvala sam ga Luka i okitila ga samo riječima hvale. Zgodan je. Dobar. Pažljiv. Vrijedan... Ma našlo se tu sto čuda. Ispao je savršen što me je malo i nasmijalo, a onda i brecnulo. Pomislila sam da će shvatiti kako izmišljam, no pribjegla sam tomu na način da sam mu dodala i manu. Naime, rekla sam joj da je neodlučan. Iako je već u gotovo ozbiljnoj vezi, daje mi znakove da mu se sviđam i da postoji mogućnost da zbog mene okonča tu svoju „ozbiljnu“ vezu. Onda sam se okrenula kukanju. Kao, svjesna sam da to nije u redu i da bih se, ako sam imalo poštena, trebala maknuti, ali jednostavno ne mogu. Stalno mi je u mislima i vjerojatno ga nikada neću zaboraviti.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Užasni dani

Piše: Božana Ćosić

Protekli dani bili su mi najužasniji u životu. Ne pamtim da sam ikada imala užasnije dane i postoji li uopće nešto što bi se moglo mjeriti sa svime što me u posljednje vrijeme prati. Nakon razgovora sa Svenom, mogu reći da se sve promijenilo. Ništa više ne gledam na jednak način i svaka situacija mi govori mnogo više nego što bi inače govorila. Iako možda griješim i iako želim da uistinu griješim, ali postaje mi jasnija situacija između mame i tate. To što se između njih događa dobilo je neku novu dimenziju i sve me navodi na to da je u pitanju taj neki misteriozni muškarac o kojemu su pričale Svenova i moja mama.Ne moram vam reći kako se osjećam, što mi se sve mota u mislima i koliko je bolno. Ako zbilja postoji taj muškarac kojega mama, kako mi je Sven rekao, nikada neće zaboraviti, to govori samo jedno: da joj puno znači i da je stao između nje i tate.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Odmor za dušu

Piše: Božana Ćosić

Nakon svega što sam saznala posljednjih dana, odlučila sam si uzeti predah. Nakupilo mi se mnogo toga. I sve bi bilo u redu da mogu pronaći barem neki smisao, neki zaključak, bilo što osim potpune zbunjenosti. I dalje mi ništa nije jasno. I dalje mi nitko ništa konkretno ne govori. Sve se vrti u nekoj zagonetki koju ću kad-tad otkriti. 

Za sada ostavljam Svena, njegovu i moju mamu po strani. Uistinu mi je potreban odmor, i to odmor za dušu.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Na početku

Piše: Božana Ćosić

Iako se priča sa Svenom počela slagati, još uvijek je nisam razumjela. Nikako mi nije bilo jasno zašto je tako reagirao. Sigurno mu nije bilo lako otkriti istinu o tati, tko je, kako je postupio i u kakvom je odnosu bio s mojim roditeljima. To nema nikakve veze s nama. Osim toga, pitala sam se kako je saznao istinu. Jednom mi je rekao da ne želi čuti za njega. Mama mu je, naravno, kada je bio dovoljno zreo htjela pričati o tati, smatrala je da treba znati tko je, ali on je to zdušno odbijao. Neprestano je tvrdio da, ako ga je ostavio i nikada nije osjetio potrebu da ga vidi, ni ne zaslužuje priliku da išta zna o njemu, a kamoli upozna. Stoga mi je bilo čudno. Kako je saznao? Tko mu je rekao, odnosno, tko mu je uspio reći.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Istine i laži


Piše: Božana Ćosić

Nakon razgovora sa Svenom, pohitala sam doma kako bih razgovarala s mamom. Iako mi nije bilo jasno kakve ona ima veze s bilo čime, što ona ima s našim prijateljstvom, odnosno, kako bi ona uopće nešto znala. Što točno? Stotinu pitanja zujalo mi je glavom, a nijedan odgovor. I iako nisam vidjela ikakav smisao da ju bilo što pitam, ipak sam jedva dočekala da stignem doma i zamolim je za razgovor.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Bez riječi...

Piše: Božana Ćosić

Napokon sam razgovarala sa Svenom. I ne, ne bi on pristao da ga nisam na neki način ulovila nespremnog. Čekala sam ga ispred vrata stana i jasno dala do znanja da neću popustiti ma što god da učinio. Odlučila sam da ni na kakva opravdanja ne reagiram, nego da jasno i glasno kažem da se neće izvući. Učinila sam to u ime prijateljstva i upravo se pozvala na prijateljstvo. Nije bilo pošteno prema meni, našem prijateljstvu i svemu što smo skupa prošli da me tako bez ikakva objašnjenja ignorira i šuti. No, iako sam zauzela čvrsti stav, nije bilo lako izvući riječi iz njega.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Posao

Piše: Božana Ćosić

Nikako više nisam razgovarala sa Svenom i to je nešto što me beskrajno muči. Barem da znam u čemu je problem bilo bi mi lakše, ali ne znam i ništa mi pametno ne pada na pamet. Isključila sam ljutnju jer se uistinu nema zbog čega ljutiti na mene. Isključila sam moguću ljubomoru njegove djevojke jer bi to bilo presmiješno i Sven si takvo što ne bi dopustio. (Barem tako mislim.) Ne bi dopustio da se raspadne divno i jako dugačko prijateljstvo zbog neutemeljenih razloga. Nikada mi ne bi palo na pamet da se na bilo koji način miješam u njihovu vezu. Čak bih pristala da se ne viđamo kao do sada. Ma na sve bih pristala samo da znam što se događa. No, trenutno nemam vremena baviti se Svenom. Zvuči ružno, ali trenutno je tako.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Prijateljstvo

Piše: Božana Ćosić

Nakon što je Sven pronašao djevojku, uopće se više ne viđamo, čak su i pozivi i poruke postali dio prošlosti. Ok, razumijem. Našao je djevojku koja mu se jako svidjela (i on njoj). Žele što više vremena provesti zajedno. Vjerojatno im je lijepo i odlično se slažu. Vjerujem da planiraju izlaske, da se sada druže i s njezinim prijateljima. Sve je to ok i posve razumljivo. Ali ne razumijem što se događa s našim prijateljstvom. Kako to da nas još nije upoznao?

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Barbara

Piše: Božana Ćosić

Već sam vam dosta toga rekla o sebi. Pisala sam vam o odrastanju, o svom sadašnjem životu. Spomenula sam i najboljeg prijatelja Svena. Ali ono što vam nisam rekla je to da mi se u posljednje vrijeme događaju pomalo čudne stvari. Ništa zapanjujuće, ali ipak čudno. Naime, iako sam imala dogovor za prijateljski izlazak sa Svenom i iako sam očekivala uobičajeni provod, odjednom sam izvisjela. Valjda u posljednji trenutak, kada sam već bila spremna i samo je Sven trebao navratiti po mene, javio mi je da ima spoj. Kao što sam već rekla, čudno je, posebice zato što nikada nismo tajili nešto jedno od drugoga. A čini mi se da je Sven zatajio djevojku s kojom ima spoj. Pa nije je upoznao preko noći i odmah na prvu je pozvao na spoj. Moralo je to trajati duže. Morali su se negdje upoznati, vjerojatno dopisivati i nazivati, a tek onda dogovoriti spoj. I opet ponavljam da je to normalno i na jedan način očekivano (nisam ni mislila da se nikada neće dogoditi i da ćemo vječno prijateljski izlaziti, pa i ja ću sigurno pronaći dečka...), ali ne razumijem zašto mi ništa nije rekao, pa makar natuknuo. Bila bih sretna i naravno, poželjela mu sreću, ali Sven očito drukčije razmišlja. Možda je pomislio da će me povrijediti ili nešto slično, a to nije točno. Povrijedio me upravo zbog toga što je zatajio. I zato sam to morala istražiti. Nešto mi je govorilo da iza svega stoji puno veća priča.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Sven

Piše: Božana Ćosić

Prošli put sam vam pisala nešto malo o svom životu. Upoznala sam vas s njegovim dijelovima, a sada ću vas upoznati sa svojim društvenim životom. Poznato vam je da moji roditelji imaju restoran, da sam, takorekući, većinu djetinjstva provela u restoranu. Ono malo vremena kada me je baka čuvala nisam stigla upoznati prijatelje svoje dobi, a kamoli u restoranu. Spomenula sam da su mi mnogi zavidjeli što moji imaju restoran. Neki su me upravo zbog toga odbacili, a neki upravo zbog toga htjeli imati za prijateljicu, a nijedno od toga mi ni sada nije jasno.