Kolumne

subota, 15. lipnja 2024.

Centar za kulturu Trešnjevka | Hrvoje Ivančić: Afganistan – otkrivanje puta pod talibanskom zastavom

 


U sklopu programa "Putnička klasa" održat će se šesto po redu predavanje "Hrvoje Ivančić: Afganistan – otkrivanje puta pod talibanskom zastavom  ", u četvrtak 20. lipnja 2024. u 19 sati u Centru za kulturu Trešnjevka (Park Stara Trešnjevka 1). Ulaz je besplatan!

Hokiichi Hanawa-World Movie Movement uskoro kreće iz Hrvatske!

U okviru programa u Varaždinu, Zagrebu, Rijeci, Biogradu, Zadru i Dubrovniku od 19. – 26. lipnja upoznajte japansku filmsku ekipu i pogledajte modnu reviju te dokumentarni film o nevjerojatnoj predanosti, viziji i volji u očuvanju japanskoga blaga.

Domaćoj publici nudi se sve više programa i događanja kulturne razmjene s Japanom, poput koncerata, izložbi tradicionalnih umjetnosti i demonstracija borilačkih vještina, a odnedavno i filmskog festivala. U organizaciji Japan Croatia Society od 2021. godine u Japanu se održava Croatia Film Festival koji promovira recentna hrvatska filmska ostvarenja. Festival je prepoznat kao iznimno kulturno događanje te je dobio nominalnu potporu veleposlanstava obiju država. Povodom 30. godišnjice diplomatskih odnosa između Hrvatske i Japana, u studenom 2023. godine je održan i 1. Japanski filmski festival u okviru kojeg je u Hrvatskoj premjerno prikazano šest japanskih filmova. Festival je otvoren dokumentarnim filmom Simpatične duše - biografija Hokiichija Hanawe (5. svibnja 1746. – 12. rujna 1821.) redatelja Masato Osata. Film priča istinitu priču o slijepom japanskom nacionalnom učenjaku koji je tijekom svojih brojnih putovanja Japanom memorirao mnogobrojne japanske mitove i legende te angažirao ljude da ih uklešu u drvene ploče kako bi se tiskale i sačuvale za buduće generacije. Sakupio je i objavio golemu zbirku od oko 670 svezaka japanske nacionalne povijesti i književnosti. Zahvaljujući njegovoj predanosti očuvanju ove dragocjene baštine, priče drevnog Japana nisu zaboravljene i postale su jedan od stupova japanske kulture. Najdugovječniji japanski car – Hirohito – simbol  napretka i demokratizacije svoga naroda, smatrao je rad Hanawa Hokiichija japanskim blagom. I izvan Japana, Hokiichi je bio inspiracija i uzor američkoj autorici Hellen Keller, prvoj gluhoslijepoj osobi u Sjedinjenim Državama koja je stekla diplomu prvostupnika umjetnosti.

Sanja Rotim | Crna ovca

Bio jednom jedan pastir Mario koji je imao stado s mnogo ovaca. Sve su bile bijele osim ovce Tereze koja je imala crnu vunu.

Bijelim ovcama nije bilo drago što je u njihovu stadu bila jedna crna ovca jer su smatrale da se previše razlikuje od njih. 

“Ti si crna, nisi kao mi, ne bi trebala biti u našem stadu”, vikale su joj bijele ovce.

“Idi i traži neko stado crnih ovaca”, dodala je jedna bijela ovca koja je bila najantipatičnija u stadu.

Bijele ovce su bile ubijeđene da bi njihova vuna mogla izgubiti vrijednost radi razlike u boji s crnom ovcom.

Tako je ovca Tereza uvijek bila tužna i morala se izdvajati od njih. I sama je počela misliti kako je ona sasvim drugačija i manje vrijedna ovca.

I pastir Mario je bio tužan radi atmosfere u stadu jer je znao da je ovca Tereza vrijedila isto kao i sve ostale ovce. Zato je nije htio prodati. Budući da nije znao kako riješiti taj problem i smiriti bijele ovce, zamolio je jednu staru ovcu Zdenku koja je u mladosti bila učiteljica da im objasni kako je ovca Tereza trebala ostati u stadu s njima. Ovca Zdenka je rado prihvatila taj zadatak i rekla da joj se i u mladosti dešavalo susretati bijele ovce koje su se osjećale superiornim nad crnim ovcama. Tako je ovca Zdenka otpočela sa svojim lekcijama:

“Kako postoje crvene, bijele ili žute ruže, žuti, crveni ili narančasti tulipani, tako postoje bijele, sive i crne ovce.”

“Tereza je crna, Tereza je crna”, vikale su bijele ovce.

“Nije jedna od nas! Mi smo bijele!”, vikale su i dalje ovce.

Ovca Zdenka je pokušavala ponovno:

“Nebo može biti plavo, sivo, nekada je čak i crno.”

“Ona je crna, ona je crna.”

Ovca Zdenka nije više znala što reći da bi ih ubijedila.

“Ona je crna, ne treba biti u našem stadu.” Bijele ovce su se toliko derale da ovca Zdenka više nije mogla nastaviti sa svojom lekcijom.

“Mario, oprosti, ali nisam uspjela objasniti tvojim bijelim ovcama da griješe. Ja sam podučavala mnogo godina i iza sebe imam dosta radnog iskustva, ali ovako problematičan razred nisam nikada imala.”

“Nema veze, hvala ti, bar si probala. Ja ću zadržati crnu ovcu i točka”, bio je odlučan pastir Mario.

U tom istom mjestu je stanovao kralj sa svojom obitelji. Imao je prelijepu kćerku, kraljevnu Auroru. Približavala se Nova godina i kao i svake godine kraljevska obitelj se pripremala za novogodišnji govor. Izašli bi na terasu njihova dvorca i poželjeli sve najbolje svojim podanicima u predstojećoj godini.

“Oče, ove godine voljela bih se pojaviti na terasi s crnim džemperom. Imam samo bijele i sive, dosadili su mi uvijek iste boje. A s crnim džemperom bi došla do izražaja moja duga, plava kosa”, rekla je kraljevna Aurora ocu.

“Nema problema, dušo moja, naći ćemo crnu vunu”, rekao joj je kralj i dao zadatak svojim slugama da ispune njezinu želju. 

Nije bilo lako pronaći jednu crnu ovcu jer su svi pastiri imali stada s bijelim i sivim ovcama. Ali su na kraju naišli na stado pastira Marija.

“Radi se o kraljevoj naredbi”, rekle su kraljeve sluge pred cijelim stadom, ”potrebna je vuna da se napravi džemper kraljevni Aurori.”

“Evo, moja vuna je najbolja”, počele su se gurati bijele ovce.

“Moja je još bolja”, hvalisala se jedna ovca.

“Moja, moja”, bijele ovce su bile nestrpljive i svaka od njih se nadala da će izabrati njezinu vunu.

Ali kraljev sluga ih je gurnuo u stranu i uputio se prema crnoj ovci.

“Džemper treba biti crne boje”, objasnio im je.

Crna ovca Tereza se stidljivo smijuljila, a bijele ovce su ostale bez riječi.

Prilikom kraljevskog govora, kada se kraljevna Aurora pojavila sa svojim predivnim crnim džemperom na koji su padale njezine plave kovrče, bijele ovce Marijevog stada su počele vikati:

“Ovaj džemper je napravljen od vune jedne od nas! To je vuna našeg stada, najbolja na svijetu.”

Otada nisu više nikada bile bezobzirne prema crnoj ovci Terezi i sve su živjele mirno i sretno u stadu pastira Marija.

HENA com | Marko Gregur: Ekspozicija tame

Ispripovijedan iz perspektive slijepca, prozvanog Mračnjak, koji je istodobno i njegovo žarište, roman Ekspozicija tame odvija se u imaginarnom podravskom selu Viru, u kojemu je migracijskom kockom završila i bogata trgovačka cincarska obitelj Aviro. Njihova je kuća središte intelektualnog života, otmjenija i građanskija od drugih, dah Beča, pa nije čudno što jedan slijepi dječak iz siromašne, nepismene i Velikim ratom prorijeđene i oštećene obitelji cijeli život želi i žudi biti kao oni, jedan od njih.

Protutnjat će kroz selo dva svjetska rata sa strašnim i dugoročnim posljedicama, carstva će postajati kraljevine i republike, u onom drugom ratu vojske će se smjenjivati na vlasti i u teroru, mnogi će prodati obraz da bi se glava sačuvala, ljudi će u pravilu podemoniti i nacionalno se homogenizirati. Treba imati na umu: iz tame se dobro vidi, a tamo, u tamu, ne vidi nitko.

Kruno Lokotar

Nataša Hrupec | Kad su nam zatvorili prugu, a onda i cestu


oblaci su udarali u zgrade, zapinjali za šumu
kad su nam zatvorili prugu, a onda i cestu
otišli smo na kavu u gostionicu
nisam te čula jer vozač je ostavio upaljen kamion
micao si ustima
a iza leđa talasalo se žito nečujno
izlazila je tek magla kroz panonsku pukotinu
od podzemnog šumora
s vidljivim potezima zelene
i meni je bilo svejedno
i zbog raskopane pruge i ceste
i zbog upaljenog motora
i zbog toga što se moramo vratiti
i proći vražje oko
pa zaobilazno na glavnu cestu
pa kasniti
svejedno mi je bilo
doduše, poželjela sam jedan čun
i dva vesla
jer žito se talasalo nečujno
i to je to

petak, 14. lipnja 2024.

Sandra Pocrnić Mlakar | Dvotočka 2024. - Poezija iscjeljenja i veliki potencijali sve brojnijih domaćih pisaca

Afirmativna, motivirajuća poezija visoke vibracije, puna imperativa, uputa i uskličnika novi je val u poeziji predstavljen ove godine na festivalu Dvotočka u terminu priručnika, prvog dana festivala, 25. svibnja. Novi val u poeziji označen je i naslovnicom zbirke „Pametnom dosta“ koja je ove godine bio osnova za dizajn plakata Dvotočke, koji potpisuje Irina Steiger iz Dhar medije. Treće izdanje festivala Dvotočka otvorio je, kao i prva dva, Neven Petrović, predsjednik Zavičajnog društva Virovitičana u Zagrebu, domaćin dvorane u Ilici 43, a za pozdrav žanrovima u ime kanonske književnosti bila je zadužena Božica Brkan. Na festivalu žanrova sudjelovali su autori s vlastitim izdanjima te mali nakladnici: Naklada Bošković, Dhar media, Acumen, Rafinerija ideja, Naklada Nika i Beletra.

Božica Jelušić | Pišući pjesmu u sjeni Wasserburga

Što izgubih jednom na ovome mjestu;
A strašno je važno, sat mi otkucava.
Već izbija novi list na starom brijestu,
Dok prašinast ljiljan tuge docvjetava.
 
Utvrdi pod zidom, svijetu u rukavu,
Ja ispletoh za te mjesečastu mrežu.
Novčić u zrak bacih i izabrah glavu.
Tebi pismo vrati dah i ravnotežu.
 
Ljudi vino piju, vrana orah krade;
U memlu potone cijelo pokoljenje.
No ja ne naučih što protuha znade:
Tajnu praznog gnijezda, gorko iskupljenje.
 
Kamen pamti studen od tisuću zima;
Tu su pale zvijezde s poderana stijega.
Ne nađoh ti srce ni u tragovima,
Pa izbrisah pjesmu i smisao svega.

Jadranka Gottlicher | Da me voliš

Sve bi bilo drugačije da me voliš
I nepometeno dvorište
I bijeli veš sinoć obješen
Kulisa za scenu jutarnje kave
Sve bi bilo drugačije
Već bih oprala kosu
I ne bih se pomirila s iskrzanim noktima

Sve bi bilo tu sa smislom
Treperenje lišća, plavi trak neba, gomilanje oblaka
Kad bi me volio
Bez teških Baudelairovih okova

Udruga hrvatskih aforista i humorista | Rezultati natječaja "Davor Štambuk 2024"

REZULTATI NATJEČAJA "DAVOR ŠTAMBUK 2024" za najhumorističniji kratki potpis ispod karikature

Na natječaj se u periodu od 25. 3. do 25. 5. 2024. godine prijavilo ukupno 54 natjecatelj(ic)a iz šest država (30 iz Hrvatske, 17 iz Srbije, 4 iz BiH, te po 1 iz Bugarske, Italije i Sjeverne Makedonije). Među prijavljenima je 40 muškaraca i 14 žena, tako da smo donekle zadovoljili i spolnu ravnopravnost.

Tročlano povjerenstvo u sastavu: Aleksandar Čotrić (pisac i aforist iz Srbije), Miro Georgievski (sjevernomakedonski karikaturist) i Mladen Vuković (hrvatski književnik, publicist i novinar, član uredništva "Uh!Aha") predložilo je svojih pet(ero) favorita bodovanih od 5 do 1, pri čemu je ukupni zbir sljedeći...

Konačni poredak:
Valentin Dimitrov - 6 bodova
Darko Žigrović, Marija Katalinić i Marjan Urekar - 5 bodova
Emil Strniša, Slava Rosandić i Patrik Weiss - 4 boda
Senad Jusić i Mario Raguž - 3 boda
Sonja Kokotović i Danko Ivšinović - 2 boda
Prvonagrađeni osvaja Štambukovu karikaturu i novi UHAH-ov zbornik
aforizama, dok su preostalima iz užeg izbora osigurani stariji UHAH
zbornici, autorske knjige aforizama, časopis i/ili enigmatska revija.

Čestitke nagrađenima i zahvala za sudjelovanje svim natjecatelji(ca)ma!

Najbolji rad na natječaju glasi: "Gost: -Je li to dopušteno samo američkim predsjednicima?"

HENA com | Fatma Aydemir: Džini

Nakon što je trideset godina obavljao najteže poslove u Njemačkoj, Hüseyin se napokon vraća u domovinu, u stan koji si je svojim radom priskrbio. U slikovitoj istanbulskoj četvrti, prožetoj mirisima lahmacuna, on očekuje dolazak svoje obitelji, s kojom će ovdje provesti sanjane umirovljeničke dane. No već dan nakon useljenja on se, pokošen srčanim udarom, ruši u dugo željenu domu, a njegova se neobična i sukobima rastrzana obitelj okuplja na pogrebu… Uza sve nesuglasice i duboku žalost, oni osjećaju kao da ih netko promatra. Kakvi ih to demoni progone? I čiji je džin na djelu?

Džini, drugi roman njemačke spisateljice Fatme Aydemir, tematizira sudbinu turske obitelji u Njemačkoj, oštro secirajući tradicionalne vrijednosti, odnos Nijemaca prema imigrantima te jaz između Istoka i Zapada. Ova obiteljska priča odlična je psihološka studija prve i druge generacije imigranata i postavlja teška pitanja: tko smo i gdje zapravo pripadamo?

četvrtak, 13. lipnja 2024.

Lucijana Živković | Bolji život (peti dio)

Rođak je Mijo vijest o Anđinom stanju donio ocu Josi. Ne želeći pred rođakom pokazati svoj bijes zbog, kako je smatrao, sramote koju mu je priredila kći, on se tobože malo naljutio, a onda iskoristio trenutak da se njih dvojica, u zdravlje budućeg unuka, a što bi drugo bilo, dobro napiju. U vinu je Joso utopio i bijes i tugu pa se na kraju i obradovao rekavši Miji kako će mu Anđin sin produžiti obiteljsku lozu. Naravno, samo neka Anđa ostane u gradu, neka se ne vraća i donosi sramotu u selo. Za sada. A kad svi već zaborave na nju, lako će se, kad dođe u posjet, predstaviti kao udovica. I tako Joso, oslanjajući se na svoje gorštačko, životno iskustvo i praktične potrebe, prihvati novonastalo stanje.

Anđelija zaista rodi sina davši mu ime Jadranko, zbog mora. Jedno su vrijeme u tvornici govorkali i nagađali čije bi moglo biti dijete, a onda, gotovo sigurni da je Stipanovo, prihvatiše tu mogućnost. Anđelija je još bila kod Stipana, ali uskoro je kao samohrana majka dobila društveni stančić. Radosti nije bilo kraja. Čak je i Stipan, mada je volio da budu s njim, uživao vidjevši Anđu koliko je sretna. Bila je ponosna sobom. Upisala je večernju školu za opismenjavanje odraslih i bila među najboljim učenicima. Čak je i otac Joso bio zadovoljan kad je prvi put posjetio nju i unuka. Unukovo ime mu nije leglo, moglo je biti i po njemu, ali uzmi što ti daju, rekao je poslije Miji.

Jadranko je rastao kao iz vode. Pametan momčić prigodom jednog odlaska od Stipana reče majci: „Mama, dobar je ovaj barba Stipan, jel?“ A ona odvrati : „Dašta da je dobar, sine,“ te u sebi doda, „i ne znaš koliko!“

 

(kraj) 

HENA com | Won-pyung Sohn: Badem

Kako bi izgledao život bez straha? Protagonist ovoga romana, mladi Yunjae, pati od poremećaja zvanog aleksitimija jer mu je amigdala, organ nalik na sićušan badem, nerazvijena. Uz to što ne osjeća strah, ne prepoznaje ni druge emocije – niti svoje, niti tuđe – premda se njegova majka i baka svim silama trude uputiti ga u tajne socijalne interakcije. Nakon šokantna čina nasilja Yunjae se nađe sâm na svijetu, posve izgubljen. Preokret donosi iznenađujuće prijateljstvo s problematičnim, gnjevnim tinejdžerom Gonom, koji će ga, unatoč vlastitim mukama, uporno podučavati umijeću osjećanja. Kroz niz pustolovina njih će se dvojica naći na rubu života i smrti, ali i na pragu neobičnih otkrića...

Topla i optimistična priča o prijateljstvu dvojice posve različitih mladića korejskoj je spisateljici Won-pyung Sohn donijela priznanja u zemlji i inozemstvu. Napisan pitko, jednostavno i upečatljivo, ovaj roman ističe da je za svako pravo suosjećanje potrebna – znatiželja i trud.

Nela Stipančić Radonić | Tumačenje pojmova

Jer ništa nije vječno na zemlji
sve traje i dotraje
i jesenje kiše
koje se zavuku
sve do očiju
pa jednom prestanu
i ledena zima za koje
para ide na usta
dok nos otpada a pijanac se jedva
do kuće dotetura
i ljubomora susjeda jednom utihne
i zvuci klavira u ljetno predvečerje
i zvonjava na zvoniku u podne
i pjev slavuja u rano proljeće
jer ništa nije vječno na zemlji
sve jednom završi započetu kretnju i klone
sve osim ljubavi
samo ljubav ne poznaje kraj
osim početak i vječnost
sve drugo ne spada u ovaj pojam
već u laž
već u zabludu
oduvijek su to bili
posve različiti pojmovi
samo danas podjednako vrijede
i ljubav
i laž
i zabluda

Ivica Kesić | Kamene kiše

Kamene su kiše lile one noći,
osjećaja mojih skamenivši krila
pa ne spoznah svjetlo u srca sljepoći
koje treptajima oka si palila.

Pješčani sat sreće pun kamenih kapi
curi i ljepotu iz sjećanja krade
dok more praznine među nama zjapi
skrivajući jedra potonule nade.

Kad sve što smo mogli, ali nismo smjeli
proguta vremena nezasito ždrijelo,
uspomene stijeg izvjesit će bijeli.

Ako san mi vrati skladno tvoje tijelo
kao cvijet s leptirom sa mnom neka diše
i čuva me grešnog od kamene kiše.

Jadranka Gottlicher | Ne bih čaj od lipe

Ona mi nosi čaj od lipe
Dobar je za srce, kaže
Rado bi zaboravila
Da moje srce nije tu
Ostalo je u davnom parku lipa, kojeg su okružile
Naše žute i bijele kuće na Moslovačkom trgu

Noću smo svi na valu nježnog i snažnog mirisa
Sanjali svoje ranoljetne snove
O snažnoj i nježnoj ljubavi
Neki su je i našli

srijeda, 12. lipnja 2024.

Nela Stipančić Radonić | Dolazak

Doći ću jednom u ljeto
kada zrak bude tako topao
da se svaka riječ odmah ugrije
i zažari kao asfalt na ljetnom suncu.
Doći ću u jednu prekrasnu večer
prepunu zvijezda,
da ne lutam dugo
s jednog na drugi kraj ulice
i ne tražim uzalud pogledom
one kojih odavno više nema.
Doći ću, i to, možda, baš u ponoć,
samo da se prisjetim obrisa grada
Poput osvijetljena broda što isplovljava noću
nečujno i polako,
Slično umornom čovjeku
kojega i kad ide naprijed,
kao da nešto vuče natrag.
Doći ću, zbilja, jednom u svoj grad.
Barem kratko, na kavu,
samo ne znam komu?

Lucijana Živković | Bolji život (četvrti dio)

Na poslu je izbjegavala prisnost, a i bilo je malo žena za druženje. Sve se svodilo na pozdrave i kurtoazna pitanja. No odmah joj se svidio momak koji je bio šaljivdžija u pogonu i svima simpatičan. I nju je znao pogledavati kad bi na završetku njegove smjene došla na posao. Bio joj je drag i nekoliko su puta čak i razgovarali. Tema uobičajeno muška: kako je dobra i vrijedna, ne pravi se važna kao neke i slični repertoar muškog udvaranja neukim djevojkama. Ona je upijala njegove riječi ne sumnjajući u njegovu iskrenost. Pa kako bi i mogla, kad je on bio prvi mladić koji ju je hvalio. 

Jednom prigodom ostao je s njom da joj pomogne, kako je rekao, da prije završi posao i našavši se u skladištu, poljubio ju je. Bio je to njoj prvi poljubac i ne znajući pravo što se događa, ona mu se prepustila. 

Zbog svog patrijarhalnog odgoja i naivnosti te neiskustva, mislila je da je tim činom praktički zagarantirana udaja za Vladu, kako se zvao zavodnik. No uskoro čuje govorkanja u grupicama radnika da je Vlado izgleda dao otkaz i po nekoj rođačkoj liniji odselio s obitelji u Australiju. S obitelji, ponovila je začuđeno Anđelija, pa saznala da Vlado ima ženu i troje djece.

Nije bilo načina da se othrva osjećaju napuštenosti i samoće koji je potpuno zavladao njome. I Stipan je primijetio promjenu Anđelijinog ponašanja ne znajući šta stoji iza toga. Čekao je da se malo pribere i da mu sama otkrije razlog tomu. No ona je samo šutjela. Na poslu nije pokazivala osjećaje jer se bojala govorkanja. Vlado je izgleda, više u strahu za svoju obitelj nego za Anđelijino poštenje, šutio o avanturi s njom pa nitko nije naslutio što se dogodilo.

No kada je instinktom žene osjetila promjene na tijelu, a izostanak mjesečnice tu sumnju i potvrdio, znala je da je vrijeme za istinu. A Stipan je već odavno znao da je voli, kad je osjetio onu toplu iskricu u sebi dok ju je krišom promatrao kako posluje po kući. Ali šta ima od toga, samo muku. Kada bi mladica kao Anđelija htjela njega starca i još k tome invalida. Nije se usudio približiti joj se na taj način, nego je odlučio da će joj uvijek biti podrška kad joj to bude trebalo. A izgleda je to baš sada, kako je naslutio po njezinu držanju.

Suza nije bilo, ta ona je gorštakinja, a sve drugo ispričala je kako je znala. Stipanu je već nakon par minuta sve bilo jasno i on se zamisli. Osjetio je i stanovitu krivnju što ju je zaposlio, a nije ju upozorio na takve momke i posljedice njihova udvaranja. S druge strane, kao da mu se iznenada pojavila misao, smjela, ali moguća.

„Ne brini ništa. Ako hoćeš, idemo prid oltar i niko neće moć uperit prst u te,“ zaštitnički predloži on. Ona će u nevjerici: „A napravili bi to za me?“ On joj odvrati: „Naravno, šta bi to bilo loše? Neću te tražiti bračne dužnosti. Dovoljno si odrasla da vidiš da meni nije do tog. Bit ćemo ka i dosad, ali muž i žena. I dite, naravno. I to moje i tvoje.“ 

Nije bila spremna na odgovor. Zamoli ga da odgode razgovor i povuče se u svoju sobu. Legla je rano. U mislima joj se pojavi njezino selo i kućica, otac i životinje o kojima je brinula i ona na tren poželi da je opet u sigurnosti skromnoga doma. Mirisi i okusi sela, naporan rad i škrti rezultati cjelodnevnog truda bili su za nju sada blistava slika spokoja. No ne valja maštati kad život pritisne, već smisliti izlaz. Misleći o Stipanu pitala se kako da mu kaže da nije spremna na ovakvu sudbonosnu odluku. Jer pred njom je čitav život, a da bi se već sada zarobila u braku s nevoljenim čovjekom. Vlado je u njoj potaknuo do sada nepoznate emocije koje su bile daleko od onih koje je gajila za Stipana. Njemu je bila zahvalna i sretna što mu može pomoći, ali to je bilo sve. Nije se osjećala dužnom da bi prihvatila ponudu s tako dalekosežnim posljedicama. Odvagne u mislima dva scenarija: samohrane majke koju osuđuje patrijarhalno društvo i poštene žene, po istom patrijarhalnom kriteriju, ali u lažnom braku. Bila je neuka ta Anđelija, ali imala je snagu za odabir pravoga puta. Uostalom, život najčešće sam daje odgovore. Donijevši odluku, ušuška se u postelji i zaspe laganim snom.

Sunce još nije izašlo iz svojega ležaja na istoku, ali Anđelija jest. Dobro je spavala i sad je požurila pripremiti doručak za Stipana i sebe. On je pozove da mu pomogne ustati i smjestiti se u kolica. Potom prostre stolnjak i servira jelo. On joj se obrati dok se smještao za stol: „Ne bi tribala više dizat teško. Doće ovdi jutrom susid da mi pomogne. Ti spremaj spizu i malo po kući.“ 

Ona nije ništa rekla jer su joj misli lutale tražeći način da mu kaže što je odlučila. Vidje da nema smisla odgađati pa mu okolišajući pokuša objasniti zašto ne može prihvatiti njegovu ponudu. No on je već po njezinu držanju slutio odgovor na tu njegovu, nazovi prošnju, pa stavivši prst na usta kao da je utišava reče: „Nemoj govorit ništa, sve mi je jasno. Bez obzira na to, ti ostani ovdi dok se ne snađeš. A možeš i zauvik.“

Njoj tek sada prvi put poteku suze, ali promrmlja jedno hvala i oni nastave s doručkom. A on doda: „I da više nikad o tom ne pričamo.“

 

(priča se nastavlja) 

Udruga Osebunjek | Recital "Stara lipa" u Vrbovcu

Dana 08. lipnja 2024. godine, u organizaciji Udruge Osebunjek održan je šesti po redu recital "Stara lipa" u Vrbovcu. Recitalu je prethodio natječaj na koji se prijavilo pedeset dva autora sa sto dvadeset pjesama. Izborno povjerenstvo u sastavu Tomislav Ribić književnik, Predrag Topić, profesor, prof. i Nikolina Crnčić dipl. uč. je za objavu u Zborniku s recitala odabralo pedeset pet pjesama od četrdeset šest autora, a dvadeset šest pjesama je bilo odabranom za čitanje na recitalu. Recital je održan u novoj zgradi Gradskog društva Crvenog križa grada Vrbovca u ulici Poginulih branitelja br. 5. Uz brojne pjesnike i goste recitalu su bili prisutni gradonačelnik grada Vrbovca Denis Kralj, domaćica direktorica GDCK Vrbovec Jelena Mucko, predsjednik ZKUU Zagrebačke županije i član upravnog odbora HSK Zlatko Herček, ravnateljica Narodne knjižnice Vrbovec Martina Sanković. knjižničarka Mateja Hrgovan. Ove godine su dodijeljene tri pohvalnice i tri nagrade.

 

Jadranka Gottlicher | Vjenčanje pod lipom

Htjela si da se vjenčamo pod lipom
Bila si lijepa u haljini koju je poslala teta iz Amerike
U svakom njenom naboru bio je
San američkih djevojaka o udaji i vjenčanju
U vjenčić poljskog cvijeća uplela si kosu
I svoju rasutu slavensku dušu

Nemam slika s našeg vjenčanja
Nemam ni tebe
Čini se da je tako dobro
Ali svakog prvog ljetnog mjeseca
Poželim otići pod onu lipu

Božica Jelušić | Manifesto


Ja živim život iz svoje glave,
Iz svoje vlastite koštane srži.
I gdje se sablasti i sjene jave,
Srčana čakra za svijet me drži.
Ja živim čisto, razvidno, glatko,
I ničega se živog ne bojim.
U bijeloj košulji zadrijemam slatko,
I bojom purpura nebo obojim.

Nikola Šimić Tonin | Poetski nemir u njoj

Violeta Zidarević, rođena 19. 12. 1967., Vinkovci. Živi u Zadru. Ovo joj je prva knjiga:


Od kad znam za sebe, čitam... prvo su to bili stripovi Alan Forda i ljubavni romani s kioska. Svoju ljubav prema čitanju prenijela sam i na djecu... U vječnoj potrazi za ljubavlju... počela sam čitati poeziju... iz početka na stranicama interneta a kasnije i zbirke poznatih poeta...

- Ova zbirka je možda početak nečeg dobrog što će ostaviti sjećanje na mene... Posežući za poezijom, Violeta poseže za samom sobom, poseže za onom osunčanom stranom svog života, stihovima i riječima, poseže za ljubavlju, u tim mrvicama slova mrvi se i daje pjesma, ostaje u knjizi, kao rukama, zagrljena koricama knjige.

utorak, 11. lipnja 2024.

Mala zvona | Otvorenje izložbe Dominika Vukovića ''U ritmu meandra s Julijem Kniferom'

 

Gradska knjižnica Kaštela | Pisma dida Miloša iz Prvog svjetskog rata: dokument jednog vremena

Prostor Nadbiskupovog kaštela u Kaštel Sućurcu bio je premalen za primiti sve brojne posjetitelje zainteresirane za predstavljanje monografije Pisma dida Miloša iz Prvog svjetskog rata : dokument jednog vremena tiskane u nakladi Gradske knjižnice Kaštela.

Uz autore monografije – Miloša Mandića, unuka dida Miloša i inicijatora cijelog projekta i Renatu Dobrić, urednicu i priređivačicu knjige, ravnateljicu Gradske knjižnice Kaštela, knjigu su predstavili prof. dr. sc. Mladenko Domazet, povjesničar Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu koji je govorio o ratnoj svakodnevici Vranjica i obiteljskoj povijesti tijekom Velikog rata kroz oči dida Miloša i babe Roze, i prof. dr. sc. Tado Oršolić, povjesničar, znanstveni savjetnik i upravitelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru koji je govorio o Sočanskoj bojišnici i sudjelovanju Vranjičana, Solinjana, Kaštelana i Klišana u Prvom svjetskom ratu.

Lucijana Živković | Bolji život (treći dio)

Mijo je stigao kako je obećao i Anđelija je vozeći se prvi put u autu, crvenim fićom krenula u kako je mislila, bolji život. Nakon poduljeg truckanja neravnim putevima i oštećenom cestom, njihov je cilj bio blizu i rođak joj objasni kako stoje stvari, što će biti njezina dužnost i što da očekuje od posla. Njoj je bilo svejedno, navikla je na rad, a prvi pogled na novo okružje ju je oduševio. Naviknuta na neugode i iznenađenja životom u surovoj okolini, nije se bojala ničega.

Njezin ju je poslodavac radosno dočekao - dok se Mijo ispričavao da žuri. Stan je bio prostran u prizemlju, a jedna od soba bila je ujedno i poslovni prostor u kojem je Stipan kao invalid imao pravo raditi bez poreza i obveza koje su drugi plaćali. Anđelija je dobila malu, djevojačku sobu gdje je smjestila ono malo stvari koje je donijela iz doma. Kad je bila gotova Stipan ju pozva u boravak i objasni njezine dužnosti. Ona uđe u kuhinju i poče pripremati večeru od namirnica koje je vidjela u frižideru. Domaćin je s odobravanjem gledao na njezinu inicijativu i nasluti da će ova djevojka biti baš ono što je želio, skromna i marljiva.

Nela Stipančić Radonić | Kad lisice promatraju ljude…

Glasovi i drhtaji. Slabašni pa veći i sve veći.
Meki kao ptičje pero, pa oštriji
i sve oštriji kao očnjaci.
Razdiru utrobu.
Čovjek je najusamljenije biće na zemlji! –
dobacuju zbunjeni jedni drugima mravi.
I najnemilosrdnije! – poručuju uplašene srne.
I najugroženije! – pridružuju se ljutiti vukovi.
Samo lisice mudro šute na skupu u šumi.
Odaju ih jedino tragovi u snijegu.
I noćas su bile malo među životinjama, malo
među ljudima. Iz znatiželje.
I promatrale dugo krišom kroz prozor ljude.
Ma što učinio, ma što poželio, ma što tvrdio,
čovjek je najnepredvidljivije stvorenje na zemlji!
I sam sebi najveći neprijatelj! – šapnule su na uho jedna drugoj.
Pa šmugnule hitro natrag u šumu.

U svoju sigurnost.

Jadranka Gottlicher | Višnja

Moj je dečko na Volovčici imao veliku višnju
Kakav užitak popeti se na nju
Brati je satima i jesti
Musavi od plodova, bedra nam crna od grana
Znojni, razdragano upleteni
U erotsku priču crvenog ploda

Svježi od vode i višanja krećemo pješice u grad
U beskrajni lipanjski dan
Mami smo ostavili košare višanja
Za džem i sok

Opet je neki naš lipanj i zriju višnje
Na mladici one stare, srušene od godina i tereta
A ja sam mama kojoj se ne rade kompoti
Ja bih zaljubljeno brala višnje

ponedjeljak, 10. lipnja 2024.

Nela Stipančić Radonić | U domu svom

Kada se vratim jednom domu svom iz tuđine,
tiho ću vrata za sobom zatvoriti,
podragati pogledom zaboravljene sitnice,
udahnuti duboko sve izgubljene mirise,
obrisati sve nesporazume
i razgovarati dugo sa zidovima svojim
o godinama koje sam provela daleko od njih.
Pa ih zamoliti da se ne mrgode i strogo mi ne sude
zbog života daleko od njih.
A potom slušati strpljivo sve njihove jade. O samoći,
patnji, godinama koje su proveli sami i napušteni.
O uzdasima koje nitko nije čuo i pitanjima
postavljenim stotinu i stotinu puta…
Koliko je teško bilo zidovima mojim,
a koliko meni, ostat će među nama. Zauvijek.

Ol' Ant | Farewell

 

(authentic transcript from an unspecified future)

 

Near the port of Dawnrise, where anchored we'll bemoan

all those souls and sails lost while we sank insistent

in missing the essence that seemed pale and distant,

now we've left forever mists of so-called well known.


Far from any lament, we lean on the keystone

of Love without bargains, traced by that resistant

Indo-European, knotted but consistent

Ujevich Augustin - neither drowned nor windblown.


In the wounds of conceit, after massive losses,

the kinship of faces serves as our suture

while we tame the raw drives and refine emotions.


Thank you, Tin of… Thornthrone! Your Jablans are Muses

for the cube of brightness where we nurse the future

free of Lampedusas flagged on bleeding oceans.


__________________________________________________________


* Following the slightly adjusted tune of  "Lascia ch'io pianga" (Almirena's aria from the opera „Rinaldo”) composed by Georg Friedrich Händel (1711).

 

** The text presents the right scene in the tryptich „Flow in the womb since the key millennium“ (Ol' Ant, 2024).

 

Lucijana Živković | Bolji život (drugi dio)

Poslujući po dvorištu jednoga jutra, ugledao je u daljini rođakov auto koji se poput crvene točkice, poskakujući na neravnome putu, približavao selu. Ubrzo ugleda poznati lik za volanom fiće i mahne mu nekako radosno u nadi da mu donosi dobre vijesti.

Pričeka dok je rođak Mijo parkirao auto u dvorištu te mu ovaj, nakon kratkog protezanja, pruži ruku. „Evala rođo, pa kako je?“ Joso će razdragano sluteći da ovaj ne dolazi uzalud.

„Dobro je, dobro, neg’ mi daj ništo popit’, crka san od vrućine!“ požali se rođak. Domaćin pozva gosta u hladovinu murve , a sam ode u kuću i vrati se s vinom i vodom te rasparenim čašama. „Pa reci šta ima!“, potakne gosta Joso. Ovaj ispi čašu nadušak i nalije još jednu, ali s više vode. „Čekaj, moran prvo doć’ sebi!“, jedva između daha promrmlja Mijo. „A di ti je mala?“ upita domaćina okrećući se oko sebe ne bi li ugledao Anđeliju. A on, kao da se tek sada sjetio o kome je riječ, zazove kćer: „Ajde vanka izađ’ nu da te rođo vid’!“

Branimir Gajski | Vaza od porculana

U vitrini moje mladosti
ko spomenak sretnih dana
isijavaš starom nježnosti
mala vazo od porculana

Meni si bila ni prva ni jedina
tek samo jedan suvenir u nizu
zar mi je trebala daljina godina
da shvatim draga koliko si blizu

Odavno ne ubrah za tebe cvijeta
mnoge su vaze draga
ušle u vitrinu za ova ljeta
od njih sada ne osta ni traga

Bilo je sjajnih sa cvijećem i psima
češki kristal i plavog murana
moje je cvijeće cvalo u njima
i s njim je mnogo strunulo dana

I ti si draga mijenjala cvijeće
znam bilo je boljeg od moga
al kao ni ja trajne sreće
ni ti ne nađe sanjanog svoga

Evo me opet s cvijećem mila
godine su prošle kao par dana
sada si draža nego si bila
mala vazo od porculana

Nova Gradiška, 6. veljače 1974.

Nataša Hrupec | dvije gitare


dvije gitare bas
dvije gitare bas i violina
na stolici sveska
izjedoše moljci note
i harmonika
i bas
sve nepoznato i voljeno
događa se prvi put
prsti pronalaze poznati put po utorima
rezbarenog rukohvata fotelje
miriše turski klinčić i glicinija iz 19**
violina
bas
meki žersej prijanja uz tijelo
gitare
biseri niske niske bisera
swing i životni krug okolo vrata
pjesnik pjesma čitateljica
život zatvoren
pjesma
nema nota
pojedoše moljci
harmonika i bas i rat
život je ostao zatvoren
dobro da je mjesečina
bježe ljudi iz ulice bijelih mantila ništa ne vide
vuku kofere prema vlaku
vlak zadnji vlak za dolje
neki ljube oficire
poslije će o tome napisati pjesmu
juliet
i harmonika
policijski sat
sad treba doseći mekano vrijeme
mornarske majice skratiti suknje odjenuti hlače
gdje su note za zasvirat nepoznato a voljeno
gdje su moljci
pitajte njih
moljci svirajte
dvije gitare i bas harmonika i violina
žersej je mek a noć puna bazge i tamnog kestena
niske su okolo vrata
sve je krug
i moje pjesme i tvoj dug