Diana Erman | Lončarsko kolo

i kad se rasipam na
tisuću malih komadića
Ti me ponovno sastavljaš
Učitelju
podižeš u svoje ruke
te male krhotine
i dodaješ u novu glinu
na lončarskom kolu
postajem mozaik
složen od manjih i većih
kamenčića
svjetlijih i tamnijih
i kad zabljesne
zraka sunca između
mozaičnih prozorčića
zablista jedan moj dio
sasvim neznatan i malen
dovoljan da
obasja
cjelinu

Diana Erman | More

hajde dodirni me more
svojom silinom
svojom žustrinom
obgrli mi vene

pjevaj mi more
pleši pod stopama mojim
u uvali znanoj samo
pticama rakovima i ribarima

hajde natopi more
ove moje stijene
da im se opet vratim

pretoči se more
u moj pogled
da te mogu
svojima ponijeti

Nena Miljanović | Kći bola

Izgovori me pesmo moja

Onako kako ne umem ( ili ne smem) ja

Izgovori me kao slovo o (ne)prolaznosti

U svemu u čemu sam postojala Pre

I u čemu me nema sad Posle

Pisni me pobedonosno

Kao orlicu na najvišoj litici Anda

(dotle me je vinula njegova ljubav )

I odćuti me

Kao samu liticu i njena kamena podnožja

U tišinama tamne utrobe zemlje

(dotle sam i niže pala odgurnuta)

 

Izviči me radosnu i istihuj tužnu

Iskaplji me i isteci

Sa željno čekanim kišama po pustolinama

Izrominjaj me stihovima po dragome

I natopi još jednom mnome njegova uvela bilja

Zalij mu zavele strasti na domaku starosti

Ozemlji me i ogrumeni oko njegove muškosti

Oko korena nežnih trava u njegovom levom pazuhu

I oko moćnog hrasta lužnjaka u njegovim preponama

Rodi me iz ljubavi sa njim

I ubij iz milosrđa bez njega

 

Hajde poezijo

Ojagnji me nezlobivu

U pitominama moje duše dok sam mu bila u duši

I okoti krvoločnu prema samoj sebi

U napuštenim vučjim leglima mene sad kad mu nisam

Napuštenu

Ispevaj i izjauči me s njim početnu i završnu kako ne smem

Iz straha od podsmeha stihovima

I prozivanja za neprimerenost

Jer

Velika ljubav i velika pesma o njoj

Ne opraštaju se velikim godinama 

 

Izgovori me pesmo moja

Kao Ljubav i njenu kćer Bol

Suviše veliku za moje velike godine

I za moje male reči

Eda Budić | Vino od maše

vino od maše

dva prsta

štabela kaplja

jušto koliko je dosti

zlati se u mižolu

tepli

kuraji

diže

vino od kejstega

ni boljega

ne preveć

za dobro

za nazdravit

na mero

da se ne zameri

Aleksandar Horvat | Diminuendo

Dugo titra nota, združena u molu,

Metronomski ritam, uzorak i kroj,

Pijesak sipi tanko u prolaznost golu:

Što u tamnom umu znači sretan broj,

I koliko je misli potrebno za roj?

 

Pitanje to visi poput prijesnog ploda,

Na drvu života zalutale nam vrste,

Pod njim pravda slijepo na prstima hoda,

A izvori dobrote broje se na prste,

Rasplela je zavist zagrljaje čvrste.

 

Stišava se glazba pred silom tišine,

Orkestru je kazna izrečena javno.

Strpljiva je laž, dok čeka um da zine.

Čet’ri lista nismo pronašli odavno,

U nebu Lice s bradom,

namršteno,

slavno.

Eda Budić | Sve

Ne užaš dat nešto

onako, ča ti je od već.

Daš sve.

Prez pensat za ča ćeš se ćepat

u padu,

ku će ki bit blizu

ali ne.

Kat rabi, ne pensaš.

Daš.

Koliko imaš.

Koliko rabi 

Ćeš li se kat navadit?

Bi ura!

Lorena Vojtić | Srodnoj duši

Nakon svih
ovih godina.

Željela bih
ti, iskreno,
napisati.

Kratko,
sažeto
i jasno...

Oprosti!

Jedna riječ,
a tako puno
vrijedi i znači.

Mario Kovač | Not dark yet

On leži tamo
Ona ima oči koje preklinju i vrište
Nikad nisu bili jedno za drugo
Đavo je držao tintarnicu
Pero je duboko zarezalo papir
Krvava suza je ostavila biljeg
Savez je sklopljen
Žrtve ne poznaju nevinost
A stari Dylan zaključan u radiju
Pjeva o mraku koji se bliži
Nema on pojma

Lada Žigo Španić | Nastup Nele Stipančić Radonić u DHK

U ponedjeljak, 24. lipnja, u DHK su predstavljene dvije pjesničke zbirke Nele Stipančić Radonić, ugledne hrvatske književnice iz Münchena, autorice sedam knjiga, proznih i poetskih. Riječ je o zbirkama „Mahovina u snovima“ i „Pukotine nemira“ (Naklada Bošković, Split). Prvu zbirku predstavila je Lada Žigo Španić, a drugu  dr. sc. Željka Lovrenčić. Obje su kritičarke ušle u jezgre autoričine slikovite i pitke poezije čiji se tonovi kreću od mračnih (razočaranje današnjom ideologijom ega), preko sjetnih i čeznutljivih (ples sjećanja i čežnji u ruhu prirode) do kozmičkih, svijetlih kršćanskih zanosa. U ozračju prirode pjesnikinja iskoračuje iz vremena i prostora dehumaniziranoga svijeta, ulazi u suptilne orbite, u čaroliju i magiju svega postojećeg. U zbirkama duša stalno vibrira od nespokoja do spokoja i pokušava doći do sebe i drugih na nevidljivim putanjama. Autorica je interpretirala svoje pjesme koje su iznutra kompleksne, a stilski veoma narativne, uravnotežene. Ovo je lijep doprinos domaćoj poeziji, osobito zato što je autorica ispisuje daleko od naše tekuće književne scene.

Eda Budić | Monkodonja

Ni istina da od teh ljudi znamo

malo ali nič:

ja znan jušto ča rabi i želin znat.

Znan da su bili kapaci vibrat

mesto za živet,

da je bilo naredno za pobirat

medežijo ka raste naokolo,

za gledat kat z mora prihaju

z ribon i soli

ali kat prihaju z blagon

kejstega su ulovili ali kupili.

Znan da su najbrže plivat hodili

tamo kade i ja plivan,

da su rada gledali z vrha

sunce oblaki mesec zvezdice.

Ne porta ku nisu nič zapisali:

tr i sad malo ki piše i čita.

Ni istina da nan nisu puštili nič:

svaki put na Monkodonje

vidimo i novo i staro i ono

od vajk i za vajk.

A kamo su šli i zač hi ni

ne pitajmo!

Ku budemo pogledali

dimboko, dimboko sami u se

nać ćemo ti ljudi

kijsti su nan pokazali

kade valja živet

i zazidali se u nas

do kraja svieta.

Lorena Vojtić | Omnia mea mecum porto

I nadalje...

Pružam otpor
sjećanjima...

Doslovno.

Ne invociram,
niti u ludilu...

Bolne, tlačne
konstatacije.

Doduše,
nažalost.

Same mi
nailaze...

Žena sam.

S rukama...

Punim
ožiljaka.

Život je...

Direktno
zapisao.

Buduća -
očekivanja.

Glavnih
poglavlja.

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Zorana Pongrašića "Kuja za vješanje"

(Zagreb: Knjiga u centru, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

Zoran i ja u kafiću

Bilo me je strah da ću se upiškiti. Zahod sam jedva pronašla čak na drugom katu. U posljednji tren.

Onda me je bilo strah da je moj prijatelj Zoran već dolje, u kafiću. On nikada ne kasni, uvijek krene ranije, za svaki slučaj. Sigurno se sad osvrće, a mene nema. Pozvala sam ga i pitala gdje je. Bio je u autobusu.

Lorena Vojtić | Najljepša si prirodna

Bože, ti
najbolje
znaš, da.

Ne mogu,
ne smijem.

Nimalo,
nikako.

Misliti -
o tome.

Njemu,
gradu
nevolje.

Tomislav Dretar | Letjeti, letjeti, letjeti

Kroz sazviježđe Riba,

Među ljude, među riječi, 

Među zvijezde put Svjetla

Sazviježđa kroz tmine

Kroz mučnine put zvijezda

Da te prozme svjetlo sa 

Zvijezda da bljesneš da budeš svjetlo u okolnim tminama

Razgovor Mladena Pavkovića s književnicom Ružicom Soldo

Razgovor pripremio i vodio: Mladen Pavković

 

Književnica Ružica Soldo, živi i radi u Širokom Brijegu (BiH). Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a novinarstvo na Sveučilištu u Mostaru. Također je uspješno studirala u Njemačkoj, Italiji i Londonu. Dosad je objavila petnaestak knjiga. Dobitnica je više zapaženih nagrada i priznanja. Pjesme su joj zastupljene u nekoliko antologija. Bavi se i enigmatikom, slikarstvom i prevođenjem s engleskog, njemačkog, talijanskog i španjolskog jezika. Radovi su joj uvršteni i u školske programe. Članica je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg - Bosne.

Kad smo je pitali što se trenutačno događa, kad je u pitanju njezin književni rad, uz ostalo je rekla:

Ja pišem, materijal se nakuplja, a nema tko financirati tiskanje. Ako i dobijem koju marku na općinskom ili županijskom natječaju, to je tek nekih 10-20 posto cijene tiskanja i to za samo 100 primjeraka knjige.

Branko Filipović | Ulica

Taj put omeđen zgradama,
drvoredom koji se razlista
s proljeća,
trotoarom koji uvijek ide dalje,
i sjećanje koje zastaje...
Aj, što 'ona' može is/pričati...
I koliko sjećanja može vratiti,
na mnogo toga što bilo je,
prošlo, pa opet došlo...
E, tu bi ulica da zastane.
Zastane da,
sjeti se svih oni',
koji su tu živjeli,
prolazili, da bi otišli
otišli u vječnost
koja zaboravlja.
Al' ulica se sjeća,
sjeća dana i opjevanih večeri
sevdahom obasjanih,
i žarkih ljubavi
u suzama u/gašenih.
Pa noćobdije što lopovima prijete
da ih se sjete kad' časni postanu.
Eh, što bi se ulica moja
mogla koječega sjetiti,
da podsjeti nas
razbacane svijetom
kada smo bili njeni,
pa se razišli da se nikad',
nikada više ne sretnemo,
već samo sjećamo
misleći da nas ima.
Onda se naša ulica,
sjeti svih nas.
Sjeća, dok tamo 'neki'
našoj ulici bagerima i bombama
sjećanje ne pomute il' izbrišu.
Vi, koji sad'
imate svoje ulice,
čuvajte i ne dajte
'novim Varvarima'
da zametnu trag,
trag vašeg
i našeg postojanja
kojeg' će čuvati
arhive sada vaših ulica
u katastru vašeg' prava
na vječno postojanje.
Zato, čuvate i oživljavajte
vaše ulice, jer one
čuvaju sjećanje na sve nas.

Branimir Gajski | Java sna

Raspleli laki vjetri sjajna
lepršava tvoje kose vlatna
kao paukova mreža zlatna
spustile se preko lica bajna

Nekih kiša tople kapi
tvome licu dale rosu
okupale te nagu bosu
tu ljepotu što ne hlapi

S malog grma žute ruže
posule te lati nježne
ko pahulje lake snježne
mirisi im zrakom kruže

Iz raskoši svog spektara
načini ti duga halje
zrakama što sunce šalje
vezove tka neviđenih šara

Nikad nisu takvog sjaja
ugledale ljudske oči
činilo se svetost noći
kip ljubavi novi spaja

Sad viziju tvoga lika
pletu sjene što se miću
ostaviše san i priču
završetak svjetlosnoga trika

Božica Jelušić | Neizgubljena svojta, izgubljena ljubav

Ne umire Ahmatova nikad. Kroz mene diše.

Plameni obruč sunca nad jezerom se vrti.

U ružičnjaku pustom ona parfemom piše;

Josifu daje nade, dok svoju nadu usmrti.

 

Pessoa rubom kroči cipelom lakiranom,

Vrti se mozak k'o jaje na oko u teškoj rimi.

Prišuljam mu se tiho, idući istom stranom,

Smješe mi se iz sjene njegovi heteronimi.

 

I stari ludi Whitman i Arthur zločesti demon,

Meni s večeri svrate pod molitveni čador.

Obzirno pred njih stavljam ružičast gin i lemon,

Dok Mjesec nad nama bdije, sklupčan bijeli labrador.

 

Ja čuvam njihove tajne, dok vrijeme svija pruće,

"Ushićen časak" njihov tražim u svakom retku.

I ponekad mi dođe čudesno proniknuće,

Da posve jasno vidim misli još u zametku.

 

Voli me moja svojta, znajuć da kičmu osovim,

Da ne oblačim tuđe gospodske halje ni prnje.

Poput gušterskog repa ja se u strasti obnovim,

I pišem i kad drugi bacaju koplje u trnje.

 

Kako je moguće, dakle, da me ti zaboraviš,

Da posve umrem u tebi i ti u meni usahneš?

Voštana svijeća se topi, kad je u vatru staviš,

A kao leptir ti prođeš kroz plamen i izdahneš.

Diana Erman | Kolori

Kolori
kolori
kolori
beskrajno plavetnilo obavija
ulice mozaičnog grada
prosipa modrnu
po licima
krilima
prolaznicima
kolori
kolori
kolori
otapaju se riječi
intoniraju tišinu
zalijevaju misli
rasplesani modri koloriti boja
prelijevaju se u šarenice
razlijevaju cvrkutom
po kamenju
obali
šetnici
obojaju suton
čarobnim tirkizom
kolori
kolori
kolori
nad zvonikom Eufrazijane
plešu
cvrkuću
zvone

Lorena Vojtić | Žeđanje

U titravim
strofama...

Briljantne
mjesečine!

Na tankoj
niti nemira...

Nižem
stihove.

Nakon
gordih
oblaka...

Zamišljajući
nas dvoje.

Približava
se nevrijeme.

Nebo, ne
poznaje
granice.

Polako...

Oboje,
buktimo
od želje.

Uskoro
očekujem
utihnuće.

Ovo je grad,
naše sreće!

- deveta zbirka –

Diana Erman | Moja je ljubav poput sunčeve svjetlosti

Moja je ljubav poput sunčeve svjetlosti
grije i kad se iza oblaka skriva
želi ti dotaknuti svaku zonu tijela
osjenčati ti dušu
prodrijeti u šarenice
obgrliti te nagog
usred tirkiznih dubina

moja je ljubav poput svjetlosti sunca
nastoji te pronaći zamišljenog u krošnji hrasta crnike
osušiti kapi koje su navrle
šapnuti ti da sve ima svoj smisao i svrhu

moja je ljubav poput sunčeve svjetlosti
nenametljivo ti grije dlanove i tabane
oslikava ti makove na obraze
ozari ti čelo i vjeđe

moja je ljubav poput sunčeve topline
ugrije ti srce
i kad sam daleko
sanjiva
svoja
šutnjom zaogrnuta

Nikola Šimić Tonin | Deseta manifestacija domoljubne poezije: Stijeg slobode – Knin – kninska tvrđava 3. VIII. 2024.

Mi koji smo ostali živi i uživamo ostvarenje sna, ovom večeri potvrđujemo da nisu zaboravljeni naši poginuli hrvatski branitelji. Dužnost pjesnika je, između ostalog, uz ljubav prenositi domoljubnu misao kao jamstvo trajanja. Krštena si zemljo na tvrđavi Knin, napisao sam u jednoj svojoj pjesmi. U početku stidljivo, a onda s punom podrškom pokrenula se organizacija ove pjesničke manifestacije Domoljubne pjesme, na svetom tlu domovine, na sreću hrvatskog naroda kada je naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman stvarnom i simboličnom gestom, poljubio hrvatski stijeg i pustio ga vijoriti, rekao: “Imamo Hrvatsku” – Nikola Šimić Tonin

 

Deseta po redu pjesnička manifestacija Domoljubne poezije „Stijeg slobode, Knin – 2024“., prema ideji književnika Nikole Šimića Tonina, održat će se 3. kolovoza, 2024., u 19 sati, na ljetnoj pozornici Kninske tvrđave, od ove godine pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja.

 

Dvadeset pjesnika nastupit će na finalnoj večeri, a odabrane pjesme biti će objavljene u zborniku “Domoljubne pjesme: Stijeg slobode 10.”. 

 

Uz plaketu ‘Stijeg slobode’, Medaljon „Stijeg slobode“, prigodan poklon Grada Knina, umjetničku sliku, pobjedniku će biti priređena pjesnička večer u Kninu.

 

Dodijelit će se Nagrada stručnog žirija. Nagrada publike. Nagrada za najboljeg kazivaća poezije. Nagrada za doprinos Domoljubnoj poeziji (pojedinac). Nagrada za doprinos Domoljubnoj poeziji (Udruga).

 

Pjesme slati na e-adresu: nikola.simic.tonin@gmail.com Radovi se primaju do 20. 7. 2024.

 

Dvadeset pjesama za finalnu večer odabrat će prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Nikola Šimić Tonin, Žaklina Kutija, Mato Ćurak, Ante Gregov Jurin, Anamarija Ćurković, dr. sc. Erni Gigante Dešković, Miljenko Milko Dujela, dr. sc. Dragan Gligora, doc. dr. sc. Patrick Levačić, Davor Jašek, Andreja Jezeršek Malta, Ante Sikirić, Goran Mrnjavac, Šime Vitori, Pejo Šimić, Mićo Marić, Dražen Samardžić, Ante Nadomir Tadić Šutra, dr. Denis Bruketa.

Ol' Ant | Chant for our home

Chant this for the home
so drained by our kind!

Chant for the ocean, the creek, and the loam

at the mercy of a loony mind.

Let's chew on these words, share this call,

and break off the race toward the fall.

Let's fill all brains with chant,

and let them chant for ever more:

Earth is essential for all that we plant

to adore, scorn or ignore.

Let's remain aware that Earth means all!

And flare up this care, keep this ball.

*

Tomislav Dretar | Ljepota; ženi popudbina

Ruševine po okolnim brdima

samuju obzorju raskidaju niz

Opominju? Prijete? Savjetuju?

Zazivaju prohujala vremena

Vremenski zub će sve i svakog stići 

Promisli zašto gradiš sebi štit 

Pazi gdje gradiš svoju tvrđu

Pazi čime gradiš svoj tvrdi grad 

Tvrđe nisu samo štit one izazivaju

Slinu u žvaljama i raljama nasilnika

One su kao lijepa žena u oku pohotnika

Ženi čednost je oružje i ljubav je štit 

Ljepota popudbina i popudbina na putu u majčinstvo

 

Slavica Ćilaš | Vrba kraj rijeke

Pod njenom krošnjom sjedim katkad u šutnji,  katkad u tišini. A to nije isto.

Ako šutim, u meni je sve zauzlano,  oporo, statično...Ako sam u tišini onda je sve sipko, prozračno, iskričavo,  protočno...

Kao žubor ovog potočića.

Kao dragi pogled što svjetluca kroza me - dražesno.

                           *

Prilazim joj kao dašak vjetra, 

a od nje odlazim kao dašak žubora

darovan vjetru.

Nikola Šimić Tonin | Aforizmi novi

***

Zatrovanome narodu istina je jedini lijek.

***

Ni ljevice ni desnice, samo uhljebi i stolice

***

Lijepa naša samo je lijepa.

***

Prošlost je točka našega života

***

Praznih ruku na ovaj svijet smo došli, praznih ruku s njega ćemo i otići.

***

Svi bi bili Isus, ali nikome se ne nosi križ.

***

Budi čovjek i majmunu je to uspjelo.

***

Vlast je ljepljivi materijal, povezuje ljude i neljude.

***

Ono što oči ne vide, ne mora značiti da srce ne osjeti.

***

Pojačanu aritmiju srca čini mi Ana bez srca.

***

Čoban ovcu kad koji put vrati i ona nauči da joj nije tamo ići.

Tomislav Domović | Krojači osmijeha

jučer sam te volio;

s tijela svlačio jesen i neprikladne pridjeve

 

odijevao te u poljupce

u male krojače osmijeha;

crvenim žaračima predu pepeo u uzvik

 

možda se i danas smiješ

jedeš zvijezde kao jutarnje kroasane punjene račićima, kavu šećeriš znojem,

u mislima kuješ pobunu protiv modnih savjetnika

 

koža ti hihoće, odjekuješ i na karminama

Posežu za tobom, i sidraši i vjetrotkalci;

osmijesi se drže u kopčama oživljenog sna,

u toj ljetnoj haljini i isposnici upoznaju žudnju 

 

a ja krojim zimski kaput;

ljubit ću te i u mraznom praskozorju, usnicama u kojima očuvao sam meduze

Miljenka Koštro | Igra skrivača

Zna li itko gdje skrio je se
Taj vrli vjetar bez adrese
I one davne proljetne kiše
Gdje li se od znatiželjnih očiju skriše
I sunce se valja umorno, sneno
Kao da je od bujanja mraka uplašeno
Zaboravljen ja zidar riječi, pjesnik
Što davno je o suncu, vjetru i kiši pisao
Kao prvi proljetni vjesnik
Čarolijom riječi je strasno disao
Usput prosipao rime
U zanosu zameo ih vihor zime
U drhtaju jeseni vuku se polumrtve sjene
Od života i od smrti uplašene
U igri skrivača pravila nema
U svakoj zimi malo proljeća ima

Zorica Antulov | Oda ljetu

Ostavi nezrelo cvijeće

s proljetne livade plave. 

Napusti bljedunjave vile 

s vijencima oko glave.

I zapjevaj! 

Odu vrhuncu života 

s odsjajem zlaćane duge

jantarnog kralja ljepote 

što pjevaju je sluge.     

Zapjevaj!

Zapjevaj himnu ljetu

najsjajnijem boštvu nad svima

što godinom prošeću jednom, 

a četiri silna ih ima.

Kad užari zlatne krivine

solsticij žarkog ljeta, 

a moćna mu harfa s visine 

zaigra silna i sveta. 

Ti zapjevaj! 

Zapjevaj  ponosnom ljetu

pred kojim se  proljeće sklanja. 

Tom bogu slijepe ljepote,  

tom bogu blagostanja

što gasne već s prvom kišom, 

dok boginju plodnosti sanja. 

Zapjevaj!

Katarina Zadrija | Kej ja imam skup z Monetem?

Vrčak morti, 

sem ga imiela, 

brez bajera i lopočov

i potok Veljiku 

brez čona

slikarskoga platna 

i ateljea.

Sounce v rasvič

mi se dopada, 

vu grabe gda se

farbe pretaču

z nebeske proge.

Pariza nigdar nies vidla

a morti ni nem.

Predvečer bi najrajši 

v črljenem morju se ftopila

i v jutre se na lopoči zbudila.

Za Moneta su rekli da mu je

umetnost nedodelana. 

I moja je pesma 

de koja za dodelati.

I dodelavam je, 

em znam

po moji se pesma

ni jedna grana 

če baš i f šume

ne zvala.

Kej imam skup z njim? 

Same oke kojemu se dopada

pretakanje farbe vu farbu

drbanje svetla, lahor na vode,

tancanje grani, 

pejzaži z finu nitju tkani.

Slika kej dršče kak deklica

pred prvi kušlec. 

Same to me k Monetu vlječe!

Miljenka Koštro | Prijateljstvo

Poezija i ja, dugogodišnje smo prijateljice
Ona bljesne u trenu
Namigne mi, okićena namiguša
Misao digne, pa se skrije
Požurim, ona me stigne
Stanem da se odmorim, ona me gnjavi
Ja bih uzvodno, izvoru
Ona u vrtlog virova bježi
Čudo je ta poezija
Zaluta u čarobnu šumu, potone u dubine oceana
Izroni, cvjeta, klasa, zvoni, šušti, vene…
U sred uzavrela nadahnuća kao da od mene želi
Učiniti golo strnište, pa se predomisli. Zbuni me.
Blagi osmijeh nakalemim na usne
Ona mi, umivena rosom, sleti u zagrljaj
Gospođo, s knjigom u ruci, pomirisa je
Mogu li unutra, u knjigu? Možeš.
Tako se godinama družimo
To se zove poetsko prijateljstvo

Tigar na sajmu knjiga u Budimpešti

(Bilosnićev „Tigar“ predstavljen na najvećem mađarskom sajmu knjiga)

Hrvatski književnik Tomislav Marijan Bilosnić, od 13. do 16. lipnja 2024. godine, gostovao je na 95. Svečanim danima knjige (95. Ünnepi Könyvhét) u Budimpešti, gdje je mađarskoj publici predstavljena njegova zbirka pjesama „Tigar“. Najpoznatiju i najprevođeniju Bilosnićevu knjigu poezije na mađarski jezik preveo je Sándor Horváth, a objavila najpoznatija i najveća izdavačka mađarska kuća Mgyar napló. Književni sajam u Budimpešti organizirao je Savez mađarskih izdavača i distributera knjiga, a svoja izdanja predstavilo je stotinjak mađarskih nakladnika.

„Tigra“ na mađarskom jeziku kao glavna urednica izdanja potpisuje Zsille Gábor Tördelö, odgovorna urednica je Zsiga Kristóf, a urednik Ádám Bornemissza. Knjigu je ilustrirao poznati talijanski slikar Ugo Maffi, a naslovnicu osmislila i izradila Judit Vincze. Pogovor zbirci napisao je ugledni portorikanski pjesnik David Cortes Cabán, sveučilišni profesor iz New Yorka.

Lucijana Živković | U magli

Pucanj je odjeknuo u tišini još pospane šume, odbijajući se od stabala, stvarajući dojam da je bliži nego što jest. Potom i drugi. Bero je upravo počeo sjekirom čistiti okrajke srušenog stabla bukve koje je oboljelo i stalo u rastu. Na zvuk pucnja okrene se u panici pomislivši na lugara, ali opet, znao je, ne bi lugar baš tako lako upotrijebio pušku. Ostavi posao i povuče se dublje u grmlje mladica koje su izbijale uz stabla i formirale nisko žbunje dovoljno da se u njemu sakrije čovjek. Lišće je već odavno napustilo svoje grane i sada je poput saga na tlu šume istkalo šarene arabeske. Listovi žute, smeđe, crvene, crne i još pokoji  zeleni list isprepleteni u gusto tkanje i stopljeni šumskim blatom, lijepili su se za Berinu obuću. 

„Dobro je što je magla“, pomisli on i čuvši u daljini glasove i buku, povuče se dublje među grmlje napeto osluškujući zvukove iz šume. Oni su poput dozivanja bili čas slabiji, čas jači. Legao je na zemlju od čije ga je vlage čuvala zimska maskirna jakna, udišući miris truloga lišća pomiješan s mirisom vlažne mahovine.

Zelena tribina | O životinjama u Bibliji

 

DHK | Promocija knjiga poezije Nele Stipančić Radonić

 

Marine Medina | Živjeti svoje snove

Fotografija: Serge Douarre

Razgovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin 

 

Nisam pobornik slučajnosti, očito je se htjelo da se dogodi ovaj intervju. Za one koji Vas ne znaju, recite par riječi o sebi.
 

Zovem se Marine Medina. Pjevačica sam, autorica, komponiram, izvodim pop-folk-elektro muziku i živim na jugu Francuske, u gradu Montpellier.

Poveznica intervju, Zadru, je Vaš otac, izuzetan čovjek, šahovski velemajstor.
 

Željela bih uzviknuti : «Kakav otac, takva kćer»! Oboje imamo strastveno zanimanje. Iako se radi o potpuno različitim domenama, to nam je zajedničko. Duboko volimo ono što radimo, i oboje smo izabrali živjeti svoje snove.

Po ocu ste i Hrvatica, dite Zadarsko, koliko se osjećate, koliko jeste to, Hrvatica, dite Zadarsko.

Osjećam se pomalo i kao zadarsko “dite”. Iako nisam rođena u Zadru, ovaj grad čini dio mog djetinjstva. Dolazila sam u Zadar ljeti kao dijete. Budući da sam napola Hrvatica po ocu, svaki put bih susretala nekoga od obitelji, iako svi ne žive ovdje. Možda ću ih jednog dana sve susresti!