Sanijela Matković | Odraz

JUTRO se probudilo s pitanjima
Odgovori su spavali u starom lavoru
Bili su boje zrele naranče
Mirišući na cimet
Sanjali svoje polusne
Travanj je
Ostavili smo trag u procvalim cvjetovima ranog snijega
Što se lijepi po vjeđama
Kao ruke sokom maslačaka
Brojim tragove
Opet neparan broj
Logično, jer pored tebe hodim kao sjena
Netko me je pretvorio nekoć
U sjenku tvoga koraka
Dotičem ti usne
Progledavam se na njima
Jer,samo u tom zrcalu
Imam lice žene!
Imam
Oči
Nadimak
Ime
Znatiželja popodneva klapa
Kao nepođonjene sandale
Netko u daljini prosu vjetar
I gle
Odgovori ti na usnama iznikoše
... u tom zrcalu u kojem su rođena mora!
MOJA MLADOST
RUKE
OČI

šapni ovlaš
kako te se zaboravlja
moja rasanjena ptico!

Sanijela Matković | Nije to san

hodam

po rubovima sanjarenja zaboravljenog

ružičnjaka posađenog u podnevu

kojem nije prethodila zora 

san je to

dječaka izgubljenog u prstohvatu fila od marelice

ŠTO

sanja 

kućno dvorište

obraslo 

palaćinkama

al nije to san

to je preludij jave koja u njemu živi

a doznadoh za nju

od pitomih orlova

na radiju svira bluz

ima nečeg u tom rastrešenom notovlju

dok marelice

čekaju

svoju punoljetnost.

Odraz 

JUTRO se probudilo s pitanjima
Odgovori su spavali u starom lavoru
Bili su boje zrele naranče
Mirišući na cimet
Sanjali svoje polusne
Travanj je
Ostavili smo trag u procvalim cvijetovima ranog snijega
Što se ljepi po vjeđama
Kao ruke sokom maslačaka
Brojim tragove
Opet neparan broj
Logično, jer pored tebe hodim kao sijena
Netko me je pretvorio nekoć
U sijenku tvoga koraka
Dotičem ti usne
Progledavam se na njima
Jer,samo u tom zrcalu
Imam lice žene!
Imam;
Oči
Nadimak
Ime
Znatiželja popodneva klapa
Kao nepođonjene sandale
Netko u daljini prosu vijetar
I gle
Odgovori ti na usnama iznikoše
... u tom zrcalu u kojem su rođena mora!
MOJA MLADOST
RUKE
oČI

šapni ovlaš
kako te se zaboravlja
moja rasanjena ptico!

SANIJELA MATKOVIČ

ŠIROKI BRIJEG

BOSNA I HERCEGOVINA

Sanijela Matković | To je moj put

PUT gdje prolaziš u šutnji

beruć sunce 

s procvalih grana masline

suhozidi čuvaju more

ja tebe čuvam

u soku dubrovačkih naranči

staza moja to je

vezena vjetrovima što lede planine

ime tvoje

kolijevka je partituri sna

što je zaiskah nekoć nijemim usnama od noći

trčim uz pjev rasanjenih zvijezda

ljubav 

što je to

ako ne ova daljina puna isprepletenih ruku

i ova blizina

puna meke tišine

Getsemanij

u kojem svatko ispija svoga usuda žeđ

vjeđe su mi pune prašine

a još je pred nama

ne otkrvenih galaksija nujnosti

Mila Stanković | Sanijela Matković: "Kiša boje tulipana"

Uz izvrsnost, hrabrost je odluka 'velikih pera'. Štivo koje se čita u jednome dahu, kakav je Sanijelin roman 'Kiša boje tulipana', odiše vjerom i svom snagom optimističnosti. Hrabrost i iskrenost proizašla iz autoričinoga rukopisa ne ostavlja čitatelju ni u jednome trenutku prostora za sumnju kako bi fabula mogla donijeti neka iznenađenja, skrenuti ili posustati u borbi s bolešću, a istodobno 'drži' ogromnu tenziju zanimljivosti. 

'Život je jednostavan ili kompliciran, ovisno na kakav štafelaj ga postavimo.' Autorica kroz retke štiva koje držite u ruci odlučila se za jednostavnost i u svakome trenutku rukopisom ostavlja dojam da zna što želi bez bilo kakvih  kompliciranih zapleta. Ljepota je u jednostavnosti, ako to nismo shvatili do sada, čitajući Sanijelin roman postat će nam posve jasno. Potpisnici ovih redaka, kojoj je hrabra autorica ukazala povjerenje da ocijeni njezino književno djelo, roman je bio i poučan. Naime, saznala sam kako sam rođena na isti dan kada se obilježava blagdan sv. Stanka koji je posvećen oboljelima od Parkinsonove bolesti, a tulipani su njihov simbol. Roman 'diše' snagom riječi i nedvojbeno će ostaviti ogroman dojam na čitatelja.

Sanijela Matković | Neka boli

Boli
i
Dodir sunca
Suza mjesečeva
Proljeće
Njiva neuzorana
Draća na ruži pusti krv
Mene kad bol dotakne
Ne poteče ko od ruže krv
Stih mi venama poteče
I hoće
Iz kože
Iz mene
Iz srca
Potrčati
Dotrčati
U podnožje usana tvojih

Sanijela Matković | Znam ti oči

Naslonjena
na
zalazak mjesecu
srebrenom prašinom
ugrijavam
noć

Sanijela Matković | Sreća

Noćas smo zvijezdama lagali,
češljali divlje konje,
jagodama okitili noć.
U zoru prelivali more,
suzom voštanice gasili,
čitali Jesenjina,
kušali mošt,
dok si
prije polaska
na mom ramenu
pisao
posvetu jutru.

Sanijela Matković | Želja...

HTJELA SAM MNOŠTVO BOJA
tri baklave
jedanaest tulipana
tog dana kad su
se satovi vraćali unatrag
do trenutka Postanka svijeta

Sanijela Matković | Ne napisah niti zarez

DANAS
a kamoli misao
ta tko bi pisao
danas
bez nas išta
jer
bez nas
danas je ništa
...tek oblak glasan pun vode

Sanijela Matković | Naviknuta da si tu

Navikneš me na svoju prisutnost,
pa najedanput odeš.
Ne pitajući se jesi li odgodio
izlazak sunca.
I hoće li zaljubljene rode na krovu,
ostati bez srca.

Sanijela Matković | Upit

Bez pitanja, nastanio si se na svjetioniku moga sna.
Izbrisavši prošlost
jednim stiskom ruke.
Urezavši u moju, linije svog života.
I dok neumorno bespućima skitaš se,
Ja pitam se;
je li mi trebalo…
Ovo proljeće obojeno paletom jeseni.
Uvertira nedorečenosti
u predsoblju suze…
ovo MI BEZ NAS.

Sanijela Matković |...gladni brusketi

Mali brusketi od toplih rečenica
bijahu nedostatni
za glad
što se čahurila
u glasnicama našim

Kasniš s pitanjima
za odgovore neću ni pitati
Neću SVE
ni NIŠTA ne želim
tko je srce još izvagao

Sanijela Matković | Žeđ na putu

Naše
neispijene kave
ostavile
su žednima
izvore
Posrćući
stvarnošću
na molu svitanja
privezali smo riječi
ko plutače

Sanijela Matković | Za mene je riječ poput fotografskog aparata – njome uokvirujem prolaznost i dajem joj okvir trajanja

Sanijela Matković, rođena je u Širokom Brijegu 16. 11. 1973., gdje trenutno živi i radi.Po zanimanju dipl. prof. vjeronauka i etike.

Evo što Sanijela kaže o sebi:

Rodila sam se 1973., u najljepšem kutku svemira, širokom dobrotom i suncem, srcem, mom Širokom Brijegu u mirisima hercegovačkog krša. Tu sam završila svo školovanje, so studija Teologije koju sam diplomirala na Katehetskom studiju u Mostaru.

Pišem otkada sam naučila slova. Moja prva pjesma nagrađena je na "Zlatnoj harfi" 1982. godine.

Godinama sam vodila  dnevnikeu kojima sam osim svakodnevnih izvješća pisala i pjesme. Pisala sam za svoju dušu i iz nje, neopterećena mogućnošću da će jednog dana to netko čitati.

Sanijela Matković | Nedjelja će

Povečerje miriše na topal kruh
dvorišta su pometena
nema ni grančice na putu
ranoranioci će na Šesticu
spavalice Pučku čekati

...jutro miriše na putne torbe
moj
najbolji dio svijeta
nije ovdje
prosut je ko pepeo
po raskrižjima
s onu stranu beskraja
u koracima je što smiraja ne nalaze
u pogledima skritim

    ZANOSI noć
naočale su zamagljene iščekivanjem
torbe od kilometara umorne
samo nepokolebano
srce
neumorno te traži
znajuć
da je
najbolji dio svijeta
tamo gdje te nalaze poštari!

Nedjelja je
Korak moj čežnjom zvoni!

Julijana Matanović | Sanijela Matković: Uvala od lavande

Već u prvim rečenicama ovog - opsegom nevelikog - rukopisa, čitatelj je uvučen u atmosferu koja uveliko podsjeća na atmosferu proznih tekstova Mire Gavrana. Čista rečenica, s neskriveno iskazanom emocijom, i početak priče koja će se raspletati umjernim tempom, jasan su pokazatelj autoričine svijesti o čitatelju kao najvažnijoj karici u lancu razvučenom od rukopisa do realizirane knjige. Negdje u drugom dijelu romana, pripovjedač, ujedno i glavni lik, na plažu nosi stručnu knjigu (područje psihologije) te roman Zaboravljeni sin Mire Gavrana, Tu informaciju primamo i kao priznavanje “poetičkog uzora” same autorice. 

Roman Uvala od lavande razdijeljen je u tri dijela. Radnja prva dva dijela odvija se u neimenovanom malom mjestu na Obali, dok je radnja trećeg, dijelom smještena u Zagreb, da bi se na samom kraju vratila u “većinski prostor” priče. Time je postignuta prostorna zaokruženost.  Mjesto je jednostavno - zbog ljepote i mirisa (činjenice koje su u priči itkako semantički označene) - locus u koji se čitatelj želi upisati. 

         
Zanimljivo je raspoređena građa po pojedinim  dijelovim romana. Primjerice, u prvom dijelu zapisivanje, ili kazivanje, odvija se ponedjeljkom, a samo rijetko i utorkom. Time se stječe i utisak o prolaznosti vremena. U priči su jasno iskazani razlozi za takvu odluku i oni su kompozicijskom motivacijom u potpunosti opravdani. U romanu, dakle, nema datacija. Snalaženje u “trajanju priče” omogućuje i indikator o smjeni godišnjih doba, rečenice u kojima se prepoznaje i pjesnička crta same autorice.. 

Sanijela Matković tematizira itekako vruću temu ponašanja na fb. Lažni identiteti, pisanje komentara, pitanje odgovornosti, odnos komentara i teme koja se komentira… Da se zadržala samo na tom sloju, morali bismo pohvaliti aktualnost i pismo koje, na pojedinim mjestima, nalikuje na stručnu raspravu. I sam se čitatelj, nerijetko, osjeća kao dio znanstvenog projekta glavnog pripovjedača. Prognozira hoće li objava, koju on postavlja ponedjeljkom u 9.00, biti zanimljiva čitateljima, pamti koliko je komentara popratilo tekst, pokušava i sam dokučiti razloge zbog kojih je jedna objava izazvala veće, a druga manje zanimanje. No, ta središnja tema ”začinjena” je još i ljubavnom pričom, te nizom manjih sličica (nestanak mladića Mateja, nagradna igra). Posebno su dragocjene refleksije kojima se mudro komentira društvo kojemu danas svjedočimo. Sve to usložnjava priču čineći je slojevitijom, ali u isto vrijeme  protočnom i dopadljivom. 

Zbog svega istaknutog- prognozirajući romanu uspjeh kod čitatelja - preporučujem nakladniku tekst za objavljivanje.  

Sanijela Matković | Rubac

Krvave oči
tek sjenke naziru
niz lice se slila
Muka moja
kad jedna žena
rubac mi pruži
dotače me dodirom spokoja.
Bjelina
raspara noć!

Sanijela Matković | Katarza

U škrinju od pepela
pohranit ću snove.
Kroz dane Tvoje agonije,
svoju ću zanijekati.
Pružam Ti ruke,
povedi me u pustinju.
Da iskusim nedorečenost tišine,
da se na koljenima sebe odrečem.
Da se zaniječem,
glasnije nego što sam Tebe nijekati znala.

Sanijela Matković | Neznanje

Oprosti im
ni ne slute
da kockajuć se
za moje skute
skupljaju usud svoj
Dok otvoraju
mi rane

Sanijela Matković | Bog moga tijela

Posvećeno A.B. ŠIMIĆU

Časovi
sve glasnije zvuče
dok  pod zvijezdama
livadom koračam
u  idili trenutka
obogaćenoj
mirisom kafanskog cvijeća
bog šeta
gradskim popodnevom
blagoslivljuć žito
Bog moga tijela
Bog moga djetinjstva
među tolikim mnoštvom lica
On i ja
sretosmo se na zvijezdi
u glasnom trenutku
preobraženja!