Znaš F.
Čovjek je zapravo sam.
On je greben okupan u moru i miljama daleko odvojen od drugih grebena. Možemo si mahati, vikati, približno se pribižavati, ali na kraju krajeva svaki greben potone sam. Valovi mu donesu kojeg račića, koju ribicu, koje veselje. Ali kako donese, još brže i odnese jer čim se malo udomaći, brzo se upikne na oštre vrhove. A svi ih imamo. Oštre poglede, oštre pokrete i oštre riječi.
Ovo zadnje je najgore od svega. Jer riječi sa sobom nose zvuk, a njega je nemoguće izbjeći. Bilo da zvuk stvara netko drugi ili si ga stvaramo sami u svojim mislima. Znaš, čovjek je zbog toga sam. Čovjek je greben. I kako je Hrvatska zemlja tisuću otoka (a zapravo su to većinom grebeni), tako je Zemlja zemlja milijardi grebena. A htio bih vjerovati (zapravo i vjerujem) da je svaki čovjek u svojoj suštini dobar, ali dobar je samo za sebe. Za druge nije, ne može i ne zna biti dobar. I sada je na nama - prilagoditi se, licemjerno činiti ustupke i voljeti ili ostati vjerni sebi i voljeti sebe. Je li to sebično? Je li to grijeh ako ne mogu pronaći one koji vrijede. Koji znače nešto. Za svakoga pronađem nešto što ga diskreditira...
Čovjek je, također, i stablo. Zato se sada vraćam korijenima.
Pokušao sam i poletio u visine krošnje, do onih najzelenijih i najkrhkijih pupova i pokušao. Želio sam da procvjetaju, da prolistaju, da bujaju i podižu krošnju visoko do neba. I tu sam pronašao samoću. Vjetar koji uznemirava krošnju i prebrzo je napušta, ili ga krošnja sama od sebe propušta? Čovjek je stablo i zbog toga je sam. No, shvatio sam nešto – treba se vratiti korijenima, jedino tako krošnja može postati jablanosna i dirati nebo i dirati svemir. Zato se sada vraćam korijenima dok još ima nade, dok još ima vode u zemlji da se nahranim. No, neka te to ne zavarava. Ne spašavaju nas korijeni od usamljenosti. Ne, oni nas samo podižu u visine kako bi tamo bili sami.
Čovjek je greben i čovjek je stablo.
Čovjek je zbog toga sam.
I u toj samoći nema ništa loše.
(Pismo za F.)
Čovjek je zapravo sam.
On je greben okupan u moru i miljama daleko odvojen od drugih grebena. Možemo si mahati, vikati, približno se pribižavati, ali na kraju krajeva svaki greben potone sam. Valovi mu donesu kojeg račića, koju ribicu, koje veselje. Ali kako donese, još brže i odnese jer čim se malo udomaći, brzo se upikne na oštre vrhove. A svi ih imamo. Oštre poglede, oštre pokrete i oštre riječi.
Ovo zadnje je najgore od svega. Jer riječi sa sobom nose zvuk, a njega je nemoguće izbjeći. Bilo da zvuk stvara netko drugi ili si ga stvaramo sami u svojim mislima. Znaš, čovjek je zbog toga sam. Čovjek je greben. I kako je Hrvatska zemlja tisuću otoka (a zapravo su to većinom grebeni), tako je Zemlja zemlja milijardi grebena. A htio bih vjerovati (zapravo i vjerujem) da je svaki čovjek u svojoj suštini dobar, ali dobar je samo za sebe. Za druge nije, ne može i ne zna biti dobar. I sada je na nama - prilagoditi se, licemjerno činiti ustupke i voljeti ili ostati vjerni sebi i voljeti sebe. Je li to sebično? Je li to grijeh ako ne mogu pronaći one koji vrijede. Koji znače nešto. Za svakoga pronađem nešto što ga diskreditira...
Čovjek je, također, i stablo. Zato se sada vraćam korijenima.
Pokušao sam i poletio u visine krošnje, do onih najzelenijih i najkrhkijih pupova i pokušao. Želio sam da procvjetaju, da prolistaju, da bujaju i podižu krošnju visoko do neba. I tu sam pronašao samoću. Vjetar koji uznemirava krošnju i prebrzo je napušta, ili ga krošnja sama od sebe propušta? Čovjek je stablo i zbog toga je sam. No, shvatio sam nešto – treba se vratiti korijenima, jedino tako krošnja može postati jablanosna i dirati nebo i dirati svemir. Zato se sada vraćam korijenima dok još ima nade, dok još ima vode u zemlji da se nahranim. No, neka te to ne zavarava. Ne spašavaju nas korijeni od usamljenosti. Ne, oni nas samo podižu u visine kako bi tamo bili sami.
Čovjek je greben i čovjek je stablo.
Čovjek je zbog toga sam.
I u toj samoći nema ništa loše.
(Pismo za F.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.