Sebastijan Kalinski | Zamisli osobu

Zamisli osobu
Dragu osobu
Zamisli kako se smije
Kako su joj oči stisnute
Kako su joj ruke leteće
Zamisli kako iz njih riječi
lelujaju i dotiču te
Prolaze prstima
Ulaze u tebe
Upijaju tvoj znoj.
I zamisli da kada odlaze od tebe
uzimaju čemer
Uzimaju strah i sram

Sebastijan Kalinski | Doseći život

Moje misli su veće od života
a iskustvo ga još nije ni upoznalo

Moji snovi veći su od života
a kistovi još ni boju nisu vidjeli

Moje teme su od života veće
a riječi još ni zidine značenja ne mogu prijeći

Nadam se da će s godinama iskustvo
bojom natopiti zidine pa da ću uspjeti
doseći život
Ili da će se barem
život smanjiti.

Sebastijan Kalinski | Meke korice neće nikada da otvrdnu

Iza leđa godina na vrata tiho pokuca
i kao dubinski val
podigne peto jezero i meke korice
Krhke riječi olovkom zapisane
Sanje o vječnom postojanju
o traženju otvorenih knjiga
i čitanju otvorenih ljudi
jer jedino tako i kad zatvorimo oči
ostajemo budni.

Ljeto nas je tada bilo spojilo, i sloboda u vremenu,
a sada, bez naše slobode, kiše mi liju na prozoru.

Godina još samo jedna u nizu -
nju ćeš prepoznati po svjećici na torti
i nikako više. Dvadeset i neka u krugu svijetle
Samo vosak koji otapa godine i sjećanja briše.

Sebastijan Kalinski | Nocturno

(Danijelu)

Dok me gledaš blago, lijepo
ne znajuć' što ti noć može dati
U tvom oku snaga sad kopni
Jer za te već su kasni sati

Pitaš, čudiš, kuda krećem -
zašto sada kad je noć
Tvoja briga na me slijeće
I u glasu čujem nemoć

Sebastijan Kalinski | Tračak pjesnika

Pjesnik je jutros postao čovjekom.
Građaninom, putnikom i sinom.
Gledao je zgrade u magli
i ljude u tramvaju.
Gledao je ptice kako kruže
i automobile koji trube.
Kiša je bila nesnosna,
a on je tražio tračak pjesnika.

Sebastijan Kalinski | Na vrhovima trokuta momci sjede

Na vrhovima trokuta momci sjede
Gledaju se
Gledaju se i ne pričaju
Pričaju o vremenu
o glazbi
o ženama, dvojica pričaju o ženama
Treći šuti
i za njega ostala dvojica
šute i ne pričaju
Ili kao da ne pričaju
Pričaju o vremenu
o glazbi
o ženama, dvojica pričaju o ženama...

Sebastijan Kalinski | Pismo za F.

Znaš F.

Čovjek je zapravo sam.

On je greben okupan u moru i miljama daleko odvojen od drugih grebena. Možemo si mahati, vikati, približno se pribižavati, ali na kraju krajeva svaki greben potone sam. Valovi mu donesu kojeg račića, koju ribicu, koje veselje. Ali kako donese, još brže i odnese jer čim se malo udomaći, brzo se upikne na oštre vrhove. A svi ih imamo. Oštre poglede, oštre pokrete i oštre riječi.