nedjelja, 15. rujna 2019.

Tribina Ane Horvat | Gostuju Sonja Smolec i Marina Katinić



Sven Adam Ewin | Sonet o ljubomori


I siđe Bog na zemlju. Veseo. Dobre volje.
Htio bi još jedanput svoje proslavit ime.
Stvaranja čuveni čin ponovio bi dolje
Kao s Adamom davno. Ali, zaboga: s kime?

Pozove jednog momka. Prkosnog. Punog jare.
Genija spremnog učas sa svakim da se svadi:
- Evo ti mramor, momče, najbolji iz Carrare.
Evo ti čekić, dlijeto... pa Davida uradi!

I tada Michelangelo, premda tek šaka praha,
Lijepog Davida kralja - iz mrtvog kamena usta.
I baš kad (poput Boga), udahnut htjede mu daha,
Gospod dotrči bijesan i dlanom pokri mu usta:

Visoko lijećeš?
E, nećeš!

Igor Petrić | disertacija nebitnog mišljenja -1x


što sam
gdje sam
da sam netko, nešto
nisam siguran
možda jesam
ne znam
gonite se svi
mali
veliki
umišljeni
skriveni
čudni
obični
crveni i crni
posebno vi neodređeni
sivi i prozirni
jutarnji i popodnevni crvi mesnati
oprostite na izrazu
ne zamjeriti, događa se
svakom može pobjeći

Dragica Križanac | Velik novac


Pojavio se iznenada, bez ikakve najave u Amsterdamu. Besprijekorno ispeglana bijela košulja, vitak stas, lakirane cipele i akten-tašna davaše ovom muškarcu, s pokojom sijedom vlasi, neki profinjeni izgled poslovnog čovjeka. Familija ga primi iznenađeno, ali dadoše mu sobicu i domaćica se požuri spremiti večeru za gosta.

-  Otkud ti čovječe, da nije kakva nevolja?

-   Ma kakva nevolja! Dobitak! Nema više rata, vrijeme je za business. A znate da sam ja uvijek bio za nešto novo, napredan čovjek!

Dragan Uzelac | Jim Jarmusch (2016.)



Džim Džarmuš (Jim Jarmusch) je američki filmski režiser, umetnički superstar sa senzibilitetom odmetnika, neprilagođeni usamljenik i gubitnik koji veruje u stari dobri pank. Iako ga svrstavaju među predstavnike film noira i avangarde, Džarmuš tvrdi da snima komedije i da je njegov omiljeni filmski režiser legendarni komičar Baster Kiton. Džim Džarmuš, senzibilni odmetnik vozi svoj klasični motocikl i živi u Baueriju, leglu pijanaca na Menhetnu. Kao tinejdžer je nosio crno zbog Hamleta, Zoroa i Roja Orbisona, a onda su došli pank i Kleš, klubovi i ljubav prema poeziji i bendu Nika Kejva Bad seeds. Verovao je u ideje jednog revolucionarnog, buntovnog pank vremena. I još uvek veruje. Kad je depresivan sluša Sinatrin klasik  My way u obradi pank ikone, pokojnog Sida Višisa i legendarnih Sex Pistols. Tvrdoglavo se drži svoje lične vizije i još uvek se nikome i ničemu nije prodao. I radi još uvek samo ono što želi – uprkos svemu i svima. Čudno izgleda, nonšalantan je, fin, duhoviit, ciničan, zabavan. Novinari su njegovu nakostrešenu pank frizuru nazvali pompadur i tvrde da izgleda kao čovek koji je upravo video duha. Moja kosa nije farbana, naglašava nonšalantno Džarmuš...

subota, 14. rujna 2019.

Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić" Šibenik, raspisuje natječaj za najbolju neobjavljenu haiku pjesmu.



Uvjeti natječaja: Jedna osoba na natječaj može prijaviti samo jednu pjesmu.

Tema pjesme je slobodna. 

Budući da je natječaj anoniman, pjesmu, u Word dokumentu, treba poslati označenu šifrom, elektroničkom poštom na adresu Knjižnice gks@knjiznica-sibenik.hr (kao predmet treba navesti „Haiku natječaj“). U istoj poruci treba poslati i razrješenje šifre s osobnim podacima (imenom i prezimenom, adresom i brojem telefona).

Rok za slanje pjesme je 10. listopada 2019. 

Podatci o članu/članovima prosudbenog povjerenstva bit će objavljeni nakon završetka natječaja. 

Najbolje pjesme bit će predstavljene u Mjesecu hrvatske knjige 2019. 

Napomena: Knjižnica ne snosi nikakvu odgovornost za bilo kakve sporove vezane za vlasništvo, odnosno autorska prava nad poslanim pjesmama. Ako neki od sudionika Natječaja pošalje pjesmu na koju nema autorsko pravo ili na drugi način zloupotrijebi tuđa prava, Knjižnica neće snositi nikakvu odgovornost. Autorska i srodna prava pripadaju sudionicima. Knjižnica stječe pravo korištenja pjesama prijavljenih na Natječaj bez plaćanja naknade autorima. Knjižnica se obvezuje da će prilikom korištenja pjesama navesti ime i prezime njihova autora. Knjižnica ima pravo na objavljivanje pjesama prispjelih na Natječaj na svojim mrežnim stranicama ili u zasebnoj knjizi (zbirci pjesama).

Festival svjetske književnosti 2019.

  
piše: Narcisa Potežica, mr.sc.
   
Na sedmom  Festivalu svjetske književnosti 2019. u Hrvatskoj predstavljeno je i ove godine niz poznatih svjetskih i europskih pisaca, a gosti su bili i uspješni domaći pisci. Organizator je tradicionalno od samog osnivanja Festivala nakladnička kuća "Fraktura". Svake se godine početkom rujna s nestrpljenjem očekuje taj sada već poznati sedmodnevni festival, na kojem se taj tjedan organizira predstavljanje novih knjiga i razgovori s njihovim autorima, kao i prigodne izložbe i druga zanimljiva događanja. Tako  svake godine, pa i ovaj sedmi put – nekoliko dana, čak čitav tjedan od 8. do 14. rujna Festival svjetske književnosti postaje vodeći kulturni događaj u Hrvatskoj. Za najkvalitetnije i atraktivne programe u večernjim satima tražila se za ulazak u veliku dvoranu Glazbenog zavoda  karta više.

Naime ove 2019. godine najveća je novost da su se zagrebački programi najvećim dijelom održavali u zgradi Hrvatskoga glazbenog zavoda i to uz naplatu ulaznica za večernje programe. 

Pramcem u sumrak


Poriluk u progonstvu

Piše: Jelena Miškić 

Subota je dan za plac (to mi je ostalo od Zagreba), to zna svaka dobra domaćica. Mi u Vukovaru kako red i tradicija nalaže idemo na tržnicu srijedom i subotom. Valja se radno probuditi kako bi se kod piljarica kupila najsvježija i najkvalitetnija roba, a onda, ako na nekog poznatog nabasaš tko još ne žuri grinceke pobacati u juhu i napacati meso, sjedneš i popiješ brzinsku kavu na nekoj od još uvijek rujanskim suncem okupanih terasa kafića.

Tako sam ja sinoć pripremila kako dio kulture življenja u Vukovaru i nalaže, kovanice Hrvatske kune jer tako ne zadržavaš piljaricu da ti vraća ostatak, ima žena pametnijeg posla, na dovratak pripremila pletenu korpu i navila vekericu na rano juttarnji sat.

Uživam u doživljaju tržnice, šarenilu boja, teglica, glasova koji se cjenkaju. 

Posebno sam se jutros razveselila poriliku.

Moja obitelj do progonstva nije niti kuhala niti pripremila ovu biljku na bilo koji način dok nas nije zadesilo zlo rata i bacilo  u Zagreb. U početku nas je prhvatio mamin bratić koji je bio plemenit i bogat i imao veliku kuću u zagrebačkom kvartu Vrapče. Tada kao mlada djevojka doista sam imala problem, posebice s dečkima u upoznavanju...Od kuda si? Iz Vukovara. Ok, a gdje si sada? Ja kao iz topa - U Vrapču! Dečko dobije blokadu mozga i udalji se laganim, ali sigurnim korakom unatrag.

Trebalo mi je neko vrijeme da zbrojim što se tu događa. Kasnije kako sam upoznala Zagreb i ostale njegove kvartove, iz štosa i zafrkancije mijenjala sam mjesta stanovanja u upoznavanjima kako sam htjela i to me prilično zabavljalo. Bez spominjanja Vrapča, naravno.

Milan Frčko | Propuh


Pozablena firanga se genola.
Gdo se dotepel? Anđel, vrak il potepuh?
Čkomino leca prefrigani propuh.
Još zdavnja predi nek kaj je zdehnola

i odišla vu drugi svet, vu kojem se
zapomogla i spokoja i mira,
ova duša je opčutila kak smrt ofira
verzušu, kojem gasili so senje.

Bez ljubavi se i pelcer posuši
i postane hrana kmici i zemli,
al predi nek cajt stihoznaca vruši

od njegovog pera vrpa njih postekli.
Se moreš kupiti samo ne cajte,
f kojima stiholjubec mir svoj najde.

Foto: Nikola Wolf.

Katarina Zadrija | Tam de špicu šestara zabodeš


Vu sredine, de v daljine Zagorje se vidi,
Spredi njega Prigorje pogled mi kiti,
Z kouta se Kalnik z Bilogoru nalukava
Za bregem de Podravina spi.
Tam dalje z drugoga kraja
Vu nizine Sava žubori.
Moslavačka gora krug taj zatvori.

Nikola Šimić Tonin | Jasenka Medvedec: Biti


Matrikula života

Na jesenjem putu, poetskom putu, života mora, mornog mora, života, daleko od sigurne luke, pučinom crnom, matrikula života pjesnikinje je pjesma. Pjesnikinja ovom zbirkom dokazuje i pokazuje svoju talentiranost  i zanimljivost. Jasenkina knjiga pjesama izaziva izuzetnu pozornost jer je u njoj na poseban način izražena doživljenost, življenje i proživljavanje sve i jednoga stiha.

Ove stihove pisao je život, Jasenkin život, koja je svoj izraz našla u bogatom poetskom jeziku koji u sebi nosi raskoš, riječi u pjesmi osjenile se slikama, osjenile se pitanjima, osjenile se nadanjima, osjenile se razočaranjima osjenile boli osobnoga iskustva. Skučile se u kući od riječi, u pjesmi. Poezija je njena infuzija za živjeti. Pogonsko gorivo života. 

Ivan Španjić | Ptica u krletci





















Teško je disati,
živjeti i umirati
iza ovih rešetaka.
Teška su ova krila
kada znam
da više neću letjeti.

Vrijeme prolazi u beznađu
sunčevih zraka
i u zvucima kiše.
Do jučer mi je šumilo more
i šaptao vjetar,
ali ne čujem ih više.

Čovjek može govoriti što misli
i misliti ono što govori;
ljudi možda ne nose okove
na svojim rukama i nogama,
ali to ne znači da su slobodni.

I ja znam
da mi zavide kad me gledaju
ovako umornu i tihu,
jer ja sam nekoć bila slobodna,
a oni to nikada bili nisu.


Ivan Španjić | Poeziju ozbiljnije piše od svoje 16-e godine



Ivan Španjić rođen je 26. lipnja 1992. u Metkoviću, a odrastao je u Otrić-Seocima gdje i dalje živi i piše. Osnovnu školu je završio u osnovnoj školi Otrić-Dubrave, a gimnaziju u srednjoj školi Tin Ujević u Vrgorcu. Kratko vrijeme radio je u državnom odvjetništvu Dubrovnik, ispostava Metković, kao dio stručne prakse i osim toga nema drugog ozbiljnijeg staža osim u poeziji, koju ozbiljnije počinje pisati od svoje 16-e godine života.

Član je Kulture Snova, Umjetničke Likovno-Književne Unije Vlaho Bukovac, Hrvatskog Književnog Društva, Rijeka i objavljuje u lokalnim časopisima za promicanje kulture, na društvenim mrežama i u zajedničkim zbirkama.


Također je bio sudionik mnogih festivala i pjesničkih večeri.

Autor je zbirke „Jedno lice, jedan glas“ koju je objavio 2018-te godine u nakladi Kulture Snova.

Fotografija: s festivala Dani prijatelja knjige, Rijeka, studeni 2018.

petak, 13. rujna 2019.

Riječaninu Valeriu Orliću laureat na 3. međunarodnom festivalu književnosti "Luka pošte" u Kijevu.


Odlukom prosudbenog Vijeća iz Kijeva s 3. međunarodnog književnog festivala-natjecanja „Luka pošte“ („Poštarski pomol“), koji je organizirao Kijevski fond za kulturu „Boris Oliynyk“, u Ministarstvu kulture Ukrajine, 8. rujna 2019. godine u nominaciji "Poezija" - Povelju je dobio pjesnik iz Republike Hrvatske, Riječanin Valerio Orlić.

Dokumente o nagradi potpisali su predsjednik ukrajinskog Fonda za kulturu "Boris Oliynyk" u Ministarstvu kulture Ukrajine, akademik OD Bakumenko, kao i predsjednica festivala i članica Nacionalne Unije pisaca Ukrajine Tatiana Borisova Kudinova.

Valerio Orlić dobitnik je više međunarodnih književnih nagrada od Makedonije, Srbije, Bugarske, Italije...

2018. dobitnik je prestižne europske nagrade "Homer" u Briselu (Belgija).

Počasni je predsjednik i osnivač Hrvatskog književnog društva, te redovni član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih haiku pjesnika i počasni član Saveza nezavisnih bugarskih pisaca.

Urednik je više od 60 naslova, objavio je 22 knjige, pokretač je časopisa za kulturu "Književno pero" i "Krik", Festivala književnosti "Dani prijatelja knjige" Rijeka, znanstvenih skupova "Petar Kanavelić i Korčula", i "U spomen na književnika Antu Zemljara", grad Pag, Umjetničke kolonije "Riječ u kamenu", Povljana otok Pag, haiku susreta Borivoj Bukva, Rijeka i Riječkih književnih jutra...

Vezane objave: Dodjela nagrade "Homer"

Oleg Antonić vs. Sven Adam Ewin | Isto – Gdje ste?



















Sven Adam Ewin: ISTO

U oku tvome ja vidim pejsaž isti.
Na čelu tvome iste su trpke bore.
Mi uzlijećemo na vječno istoj pisti.
Padamo uvijek na iste stare fore.

Oboje čekamo kraj na istoj listi.
Glođemo iste nagorke krušne kore.
I jedno drugo već počinjemo gristi,
Uz uvijek iste, pakosne razgovore.

Isto je ono što na kraju nas čeka.
Isti je sastav našega zemnog praha.
Isti strahovi stižu nam izdaleka.

Isti je uzrok našeg konačnog kraha.
Ista je bolest za koju nema lijeka.
Isti će biti i izdah... Bez udaha.



Oleg Antonić: GDJE STE?

Istoga nema. Sve je uvijek novo
u slapu čuda satkanom iz mijene.
S neznanog vrela obruši se slovo
pršteći spektrom mimo teške sjene.

Pasti je nužno (teži nema lijeka).
Kako se snaći podno divljeg malja?
Vrtlog pod stijenom neće biti rijeka:
dok privid sidri, drugdje sprud se valja.

Svaki meandar svija se da snubi
obalom oka razgibane krijeste.
Svaka je suza stvorena da ljubi.

Djeco! Splavari! Vidjelice! Gdje ste?
Snatreći isto, zanavijek se gubi
sve te pejsaže netom što se mrijeste.

Tjedan kajkavske kulture, Krapina 2019.


Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina po 54 put  je organiziralo TJEDAN KAJKAVSKE KULTURE u Krapini na zavidnom nivou ponuđenih kulturnih sadržaja  i izvrsne organizacije programa u cijelosti. Sadržaji su bili zaista mnogobrojni i svi koji su u Krapinu došli u to vrijeme da obogate svoje kulturne potrebe i uživaju, prisustvuju dječjem kajkavskim recitalu i recitalu za odrasle pod nazivom NA FLJETNE SE OBERNUL TIE KOTAČ održanom 11. 9. 2019., došli su na svoje.

Izabranih 37 autora bilo je predstavljeno svojim pjesmama od strane mladih dramskih umjetnika. Punu su glazbenu dvoranu srednje škole u Krapini ispunili svečanim i uzvišenim ozračjem muze  kajkavskog pjesništva. Od 269 pristiglih radova i 76 najuspješnijih autora stihova suvremene kajkavske poezije objavljenih u Zborniku Recitala kajkavske poezije, posebno su pohvaljene za svoje stvaralaštvo Zdenka Čavić iz Koprivnice, Štefanija Ludvig iz Dubravice i Mirjana Križanović iz Stubičkih Toplica sa željom da im to bude motivacija i poticaj. I ne samo njima već svima koji pišu i njeguju kajkavsku riječ. Za vraćanje ljepote i smisla, radosti i mira, te ustrajnosti u traženju i očuvanju traga izgubljenih vrijednosti.

Sven Adam Ewin | Povijest



Povijest voli ogledalce, ogledalce, kaži mi. Voli crni smokey eyes.
Voli Chanel No 5. Povijest se voli timariti kao rasna kobila.

Povijest
Glanca
Cipele.

Povijest uređuje svoje perje isključivo kljunom pobjednika.
Povijest si usađuje implantate u desni. Radi prežvakavanja.

Povijest
Botoksira usne, grudi i vulvu.
Ona je sva to. Baš to. Što ima, to daje.

Povijest škarama izrezuje nepodesne figure
Sa svojih grupnih fotografija. Naknadno pomaže ustati
Palim anđelima. Oni joj uslugu vraćaju s lihvarskim kamatama.

Povijest laže.
Povijest povraća svoju nesvarenu djecu.
Ona to zove čišćenjem organizma od kontroverzi.
Ona voli slobodan seks. Ona voli začeti pa pobaciti.

Povijest svaku fukaru poziva
Na kavu i kolače.
A onda im u kavu sipa otrov za štakore. U kolače staklenu srču.
Voli gledati samrtne grčeve umirućih.

Povijest bi se rado vjenčala sa Sadašnjošću kao stara kurva.
Prešutjela bi svoju prošlost, kao što dobri kralj
Prešućuje svoje zločine.

Povijest spaljuje svoja stara pisma Đavolu. Mene zove
Da otplešemo čuveni beguine „Histoire d'un amour“.
Ja ne mogu odbiti. Mali bend je upravo objavio:
„Ovaj ples dame biraju.“
Uslijedio bi šamar
Na otvorenoj sceni.

Povijest nije magistra. Ona stalno ponavlja razred.
Jednom kao farsa, drugi put kao tragedija. Ne znam tko je to
Rekao, ali sjetit ću se. Kada? Kad jorgovan bude procvjetao.

Drugi put
U mome dvorištu.

Denis Kožljan | Hm...nije baš sve teklo glatko (ulomak „Crtice iz djetinjstva”)


I tako osvanulo novo jutro, za mene prvo u nešto ipak drugačijim okolnostima. To, kažem zato jer dok sam bila kod moje najbolje bake Kate, znala sam da ću moći spavati dok me bilo volja, da me ona pazila i mazila, čuvala kao oko u glavi, gotovo me i razmazila. Iako po onome kako su se stvari kasnije u životu odvijale, mislim da nije.

Bio je kraj mjeseca ožujka, noći su još uvijek bile hladne pa je baka Ana, spavala dolje u kuhinji uz štednjak na drva. A bio je to u stvari onaj starinski štednjak u kojemu se moglo i peći i kuhati na ploči, a imao je i ložište za cjepanice. No, otkako je baka bila pala i razbila kuk, hodala je sa štapom i bila je poprilično mrzovoljna zbog toga. No, i inače je bila puno strožija i nisam osjetila onu bezgraničnu ljubav prema meni kao od moje bake iz Brajkovići. Uglavnom, čini mi se da je tek svanulo i pijetao je zaglušujući kukurikao na vrh bunara. Mislim si ja onako u polusnu:“ Ma tko to lupka, sad, tako rano?“. Ali nije mi trebalo puno da shvatim, kako je baka svojim štapom lupkala o plafon, a budući sam ja spavala u sobičku gore, ufff, čula sam to lupkanje i znala da je to i neko upozorenje. „Deeeena, ala, zbudi se šu, je osan ur“, ponavljala je nekoliko puta. „Dosta je spati, triba da mi pomoreš dati zobati kokošan, pak ćemo pojti po drva, anke hižu bi rabilo pomesti!“ „Jao, pa ona to meni naređuje“, ljutito procijedim kroz zube, pokrivajući se po glavi i pokušavajući ignorirati, bakina dosadna zivkanja.

Danijel Špelić | Hrvoje Kovačević - "Dora, mali otrov"


Nedavno sam na Facebooku (a gdje drugdje) naišao na nekoliko fotografija nekakvog okupljanja i pronašao jednu na kojoj se vidio lik koji je gotovo u cijelosti bio ispod stola, s očima na pola petnaest, odjećom u kojoj kao da je spavao mjesec dana, bradom kojs nije vidjela žilet isto toliko, i u desnoj je ruci držao cigaretu koja samo što mu nije opekla prste, pridržavajući je s lijevom u kojoj je pak držao limenku Ožujskog. Sada, to nije ništa čudno, već sam se nagledao likova koji dođu na zabave i budu onaj lik za kojeg, odmah na početku, znate da će završiti na podu i najvjerojatnije da će barem dva puta izbaciti sve iz sebe pjevajući visoke tonove poznate rigoleto melodije. Komentari su mi privukli pažnju. Legenda - bijaše najčešći. Clint Eastwood je legenda. Marlon Brando je legenda. Robert Redford je legenda. Taj je lik bio potpuno suprotna stvar od toga, kreten, ako vam je draže, koji će u neko dogledno vrijeme svima ostalima sjebati dobar provod samo zato što je kreten. I ne, to nije bilo u nekom sarkastičnom duhu jer većina koja ga je tako zvala se nalazila pokraj njega na fotografijama, pridržavajući ga na nogama jer nije znao na kojemu se planetu nalazi, moguće ni solarnom sustavu.

Petra Šoštarić | Samo sitni pijesak



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca, samo pijesak ispred mene. Sitna zrnca koja se isprepleću i tvore sve veća, formirajući nanose. Čak je i ugodan morski zrak bio prožet sitnim zrncima. Podražilo mi je nos te sam kihnuo. Potražio sam maramicu u lijevom džepu hlača, koja me spremno dočekala. Ponovno sam pogled usmjerio u more. U beskrajnu pučinu na čijoj se površini golicala svjetlost sunca. Puhalo je  jugo, i obzor ispred mene nije bio potpuno vidljiv. Odlučio sam ustati iz drvene, žute stolice i prošetati tim mjestom na kojem sam se ni sam ne znajući kako, našao. Bosih nogu gazio sam kroz pijesak, a svakim korakom, sve me više ispunjavao mir. Kao da je propadanje u meki pijesak, usisalo sva pitanja i nedoumice koje su mi se vrzmale u mislima.  Oko mene je bio samo zvuk mora i tišine. Kuća u kojoj sam se probudio, samotno je stajala u tom rajskom, no pomalo čudnovatom krajoliku.

Oleg Antonić | Zahvalnica


Tko si da si ti s druge strane
linije,
dovoljno je da ovo primaš
osobno,
na kraju jednog dijela našeg
vremena,
kad s grebena već vjetar maše
sjemenom
(što čas je svaki kojeg častiš
budnošću),
dok shvaćam stvarni doseg tvojih
koraka,
što protežu me preko ruba
skučenog
(pa taman da su meni mahom
neznani),
množeći se mlad... svijetom, vijekom...
poželim
zahvaliti na suputništvu
baš tebi.

Otpusti sada sumnju, dvojbu.
Hvala ti.

I da nas Tijelo dobro nosi
stazama,
da sretnemo se desi li se
potreba,
ovdje gdje smo dva cijela bića
naizgled,
križu svatko svom slijepim umom
podmetnut,
prije neg' se sve opet skuće
skitnice.

četvrtak, 12. rujna 2019.

Ratko Bjelčić | Govori tišinom




Govori tišinom
pružajući mi ruke pune ožiljaka
na rastanku
Gledam njeno lice
izbrazdano borama
dok poput stoljetnog stabla
pogrbljeno stoji
moja majka
ovlažena suzama

Ivan Sokač | Kolodvor




Zatrepti mi pogled u brzini.
Kolodvor je prepun,
a jedni se za drugim spremaju na odlazak.
Ljudi…
Vozovi…
Sve sam ih sanjao.
Znam kamo su krenuli i kuda će stići.
Blago njima!
Toliki vidik i beskrajno prostranstvo.
Ispratim ih a u glavi mi slike poznate.
…Hitro da se sklonim dok ne poludim.
Već je dockan.
A nisam ni kafu ispio do kraja.
Nisam ni žar među prstima osetio.
…A oni već odoše.

Kolodvor je iznova prepun,
a jedni se za drugim spremaju na odlazak.
Ljudi…
Vozovi…

Florian Hajdu | Kapi kiše počeše



Brinu li se Anđeli o tebi
kao što su kad si sa mnom bila.

Voli li te onaj posle mene
onoliko jako iskreno iz daha života
vode
vazduha
nasušnoga prvopečenog devičanskog hleba
mišicama
znojem
jaucima Raja
novog rađanja umešanog
kao što sam ja voleo volim.

srijeda, 11. rujna 2019.

Otvorena zagrebačka 'Kuća od priča'


vrijeme: 11.09.2019.
mjesto: Zagreb
url: https://www.facebook.com/kucaodprica/

Zagreb je dobio 'Kuću od priča', jedinstveno mjesto koje okuplja male kreativce koji vole smišljati, pripovijedati i pisati priče, ali i djecu koja zbog određenih teškoća ili snažnog otpora, ne uspijevaju izraziti svoje misli onako kako bi htjeli.

Dječja spisateljica i novinarka Jelena Pervan iza sebe ima 11 objavljenih knjiga za djecu i niz održanih književnih radionica u knjižnicama, školama i vrtićima diljem Hrvatske. Posebnu su popularnost među djecom stekle njezine serije slikovnica o medvjediću Hrkalu te šašavim bakterijama Mrljeku i Prljeku, a osim u knjižnicama, Jelena je čest gost u rehabilitacijskim centrima s obzirom da se dodatno educirala za rad s djecom s teškoćama u razvoju s kojima provodi programe senzoričkog pričanja priča. Ujedno, svojim radom doprinijela je razvoju Udruge Crveni nosovi klaunovi doktori gdje je radila kao asistent na programu za djecu s teškoćama u razvoju te suradnik u odnosima s javnošću.

Osim redovnih programa, djeca će u Kući od priča moći sudjelovati u povremenim tematskim radionicama kreativnog pisanja, pričaonicama te sličnim iskustvenim radionicama koji slave ljepotu i vrijednost priča u životima djece.


Više na: https://kucaodprica.com/

Izvor: Culturnet.hr



Stjepo Martinović predstavlja novi roman "Kornelija broji oblake"


Stjepo Martinović, dugogodišnji hovinar koji je nakon umirovljenja počeo pisati beletristiku i osvajati književne nagrade, predstavit će svoj novin roman "Kornelija broji oblake" sutra, u četvrtak, 12. rujna, u knjižari Hoću knjigu Megastore.


"Kornelija broji oblake" roman je o neugasivom životnom erosu i sjaju Mediterana, raskošan koktel žanrova u kojem autor žonglira ljubavnom okosnicom, kriminalističkim obratima i psihološkim portretiranjem likova. Radnja romana odvija se u Opatiji, Kvarneru i Istri, čije krajolike autor zorno opisuje.



Odlomke iz romana čitat će Margareta Peršić, a razgovor sa Stjepom Martinovićem o romanu vodi urednica u Beletri Sandra Pocrnić Mlakar. Svestrano talentiran Stjepo Martinović za Korneliju je priredio je pregrš mediteranskih pjesama koje će otpjevati uz gitaru.



Početak je u 19 sati. (B)



Učenici, osvojite bogate novčane nagrade!


Započela je nova školska godina, a završit će dva literarna natječaja Udruge Mlada pera koji su započeli, pogađate, dok je završavala stara školska godina. U oba natječaja učenici mogu osvojiti novčane nagrade: 1.000,00 kn i plaketu Zlatno pero za 1.mjesto,  750,00 kn i plaketu Srebrno pero za 2. mjesto i  500,00 kn i plaketu Brončano pero za 3. mjesto.

Prvi natječaj, Piši na jeziku kojim se najlakše izražavaš – različitim jezicima na istome putu završava 30. rujna 2019. godine, a tema je za sve učenike osnovnih škola ista jer pojam različitost ima vrlo široko značenje i može se primijeniti na bezbroj područja, pa neka svaki pojedinac piše o onoj temi/području na koje ga pojam različitost prvo ili najviše asocira, ili ga neka radnja najbolje opisuje, ali na svom materinjem jeziku, dijalektu ili čak i umjetnom jeziku koji on smatra važnim u svom životu/razvoju.

Bude li to bednjanski dijalekt, latinski ili klingonski jezik, važno je da dobijemo i verziju na hrvatskom jeziku koja odgovara originalu.

Drugi natječaj, Koja je dobitna kombinacija? završava 31. listopada 2019. godine, u njemu se natječu dijete i roditelj. Svoj literarni uradak o bilo kojoj temi moraju poslati maloljetno dijete u trenutku slanja rada i roditelj, no svi će svoj literarni uradak morati započeti istom rečenicom: Bio bi to još jedan sasvim običan dan, da nije…(rečenicu nastavlja autor/ica).

Traži se koja kombinacija će biti najkreativnija: kći-majka, kći-otac, sin-majka ili sin-otac? U obzir dolaze i djede i bake!

Zato dragi učenici, olovke u ruke, odnosno tipkovnice pod prste i osvojite bogate novčane nagrade! Sve informacije pronađite na stranici Udruge Mlada pera!

Gorkić Taradi

predsjednik udruge Mlada pera

UHBDR91 ˇNajbolja knjiga „Domovinski rat“ Ante Nazora i Tomislava Pušeka


Ove godine na tradicionalni natječaj za najbolju knjigu na temu hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata „Bili smo prvi kad je trebalo“, kojeg organizira Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)  pristiglo je 24 knjiga, a najboljom je proglašena knjiga „Domovinski rat- pregled političke i diplomatske povijesti“ koju su priredili Ante Nazor i Tomislav Pušek, u nakladi Nakladnog zavoda Globus i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra. 

Ova jedinstvena knjiga divot formata na 328 vrhunski i bogato ilustriranih stranica  podijeljenih u 10 poglavlja potkrijepljenih s više od 400 priloga – fotografija, tabela, kartograma, faksimila dokumenata, karata, stenograma najvažnijih govora prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana – donosi na vrlo detaljan i sustavan način pregled stvaranja samostalne RH od 80-tih godina 20. stoljeća i donošenja Memoranduma SANU, rješavanja preustroja JNA i SFRJ, raskola u SKJ i početaka višestranačja u Hrvatskoj do konačnih oslobodilačkih akcija i operacija Hrvatske vojske te mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Ivana Lulić | Bilo jednom na Bilu


Pobjednička priča Međunarodnog natječaja za kratku priču do 1000 riječi.


Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca… idealno! Taman kako treba biti. U ovih trideset godina naučila sam da se ništa neće dogoditi samo od sebe. Ako želiš manje stresa, ostavi se stresnog posla. Ako te ljudi nerviraju, odmakni se. Ako ti treba mir, dođi na mirno mjesto. Odšetala sam i od posla i od stresa i od ljudi. I sama sam se bojala mraka i noći, ali na otoku svijet je poznat, staze su utabane i uvijek možeš skrenuti do plaže na kojoj mjesta ima samo za tebe, a more te onda zagrli svojim mirom. Svaki val je novi udah-izdah.

Ovaj smo put imali gadnu prepirku. Shvaćam da ne mogu nikoga mijenjati osim sebe, ali svaki put tjeram mak na konac i želim da bude po mome. Ni zapadna strana otoka nije bila dovoljno daleko od njega da ugasi bijes koji me preplavio. Na žalu je ostala privezana barka barbe Mileta koji je jedini živio na tom dijelu otoka sve dok jednog dana više nikad nije otvorio svoje sive staračke oči. Kada je pedesetih njegova Manda nakon nepunih godinu dana braka umrla na porodu zajedno s njihovim djetetom, odšetao je iz sela na drugi kraj otoka da se sabere i sastavi. Počeo je skupljati kamenje i granje. Radio je red na njivi, a zapravo je radio red u glavi. Ni sedamdeset godina nije mu bilo dovoljno da oprosti Bogu, a ni životu, što su mu poslužili takvu večeru. Klinci su ga zvali Ludi Mile jer je vječito nešto govorio sebi u bradu, hodao s nožićem u ruci i rezbario frulice za svoje mrtvo dijete. Melodije bi ga proganjale, ali nijedna ne bi bila dovoljno dobra da ga umiri. Nakon izazvanog i bespomoćnog urlika, šikanirao bi frulicu i počeo tražiti novu savršenu granu. Sasjekao je svako drvo na tom dijelu otoka, no nitko mu to nije zabranio. Stari su ga ostavili da se bori s tugom, mladi ga nikad nisu poznavali i na kraju su ga svi zaboravili. Neka se luđak drži svoje strane, selo one druge i vladat će mir. Kako je već par godina bio mrtav, njegovu je barku nagrizalo vrijeme. Boja se odavno oljuštila i drvo je počelo propadati, ali meni je ona sinoć bila spas. Da nije bilo vesla, koristila bih svoje ruke, ozbiljno vam kažem. Ovako sam je odvezala i pogurnula u more. Neka me odnese što dalje jer se moram umoriti, moram se iscrpiti, moram išibati ovu bol. Sada gledam dolje s terase na tu istu barku i pitam se što me to čuvalo sinoć na moru.

U barci se pomakne ruka muškarca.

U trenu sam skočila, srušila klimavi stolić, a kava je polako kapala iz šalice dok sam jurila zaraslom stazicom prema barci.

- Što ti radiš ovdje?! Kako si me pronašao? – počela sam ga tresti za ramena iako je još uvijek bio snen, a moja je vika parala otočku tišinu. Sol se sasušila na njegovoj koži, a na svijetloplavoj majici ostali su bijeli tragovi.

- Zar si mislila da ću te samo tako ostaviti da lutaš po otoku? Dobro znamo da izvan sela nema rasvjete. Mislio sam da ćeš stati kad dođeš do kraja otoka, ali luđakinjo jedna, ti si išla u more s ovom olupinom! Mislio sam da ću umrijeti od straha kad sam te vidio da odlaziš sve dalje!

- Kako si onda stigao ovdje? – upitala sam.

- Plivao sam… kako bih drugačije stigao..? Znaš da nema ničega na tom dijelu otoka, ali ne, tebi to nije bilo dovoljno. Morala si otići na skroz drugi otok! Znao sam da je bolje da ti se ne približavam dok se ne smiriš, ali nema šanse da bih te opet pustio samu u ovu naplavinu. Ostao sam noćiti u njoj.
Koliko god bila bijesna, otopio me. On me poznaje. Stisnula sam se uz njega i ne znam koji put odlučila da ću se ponovno potruditi. Ljubav je odluka da nekoga voliš. Uvijek je bila… Bilo me strah da te ljubav učini bolesnim za život, ali zapravo te nemoć ubija. Ludi Mile samo je jedan od cijele vojske nemoćnih da se othrvaju tuzi, boli, strahu, biraj čemu već ne.

- A doručak i kava? Gdje si to našao ovako rano?

Zbunjeno me gledao.

- Ne znam o čemu govoriš – rekao je. – Na Bilu nema baš ničega pa me iznenadilo što sam maloprije uopće ugledao tog jednog lika. Imao je upečatljive sive oči i smijao se od uha do uha. Fućkao je neku melodiju, namignuo mi i rekao da se Manda konačno vratila.

Okrenuh se prema terasi na kojoj sam se jutros probudila, ali nje više nije bilo. Na njenom mjestu raslo je drvo s milijun zelenih grančica.


Duško Babić | The Best of Abc


Da je najmanje
često i najviše
kao dokaz
našao sam
u rječniku
pod slovom nj
gdje gotovo ničeg nema
osim tebe
nježnosti moja.

Sven Adam Ewin | Isto


U oku tvome ja vidim pejsaž isti.
Na čelu tvome iste su trpke bore.
Mi uzlijećemo na vječno istoj pisti.
Padamo uvijek na iste stare fore.

Oboje čekamo kraj na istoj listi.
Glođemo iste nagorke krušne kore.
I jedno drugo već počinjemo gristi,
Uz uvijek iste, pakosne razgovore.

Isto je ono što na kraju nas čeka.
Isti je sastav našega zemnog praha.
Isti strahovi stižu nam izdaleka.

Isti je uzrok našeg konačnog kraha.
Ista je bolest za koju nema lijeka.
Isti će biti i izdah... Bez udaha.

Božica Jelušić | Trenutak


Što preživi, dat će više slasti.
Dijelit će se i šakom i kapom.
Što ostane za crnim satrapom
I izmakne od jesenje vlasti.

Što skrijemo u srca i misli,
U smočnice tijela i u snove.
Stajat će nam za plovidbe nove,
Ko jarboli, jablani pokisli.

Likovno-književna večer uz Biljanu Sesar, Tomislava Šovagovića i klapu Štorija


Kako slikarstvom, humorom i pjesmom izliječiti svakodnevne probleme, otkrit će vam slikarica Biljana Sesar, književnik Tomislav Šovagović i klapa Štorija u Književno-likovnoj večeri „Od rijeke do mora“ u četvrtak 12. rujna u 19.30 u Nadbiskupskom kaštelu u Kaštel Sućurcu na adresi Gospojska štrada 1.

Tom prilikom će biti upriličeno otvaranje 14. samostalne izložbe nagrađivane slikarice Biljane Sesar, koja će se Kaštelanima predstaviti s radovima nastalim u razdoblju od 2005. do 2019. godine, a podijeljeni su u četiri cjeline: “Bunska idila”, “Vilini konjici”, “Apoksiomen” i “Periske” (za ciklus Periske nagrađena je prvom nagradom u Likovno-literarnom natječaju Gradske knjižnice Kaštela „Kaštelanske štorije 2019.“). Izložba će biti otvorena do 4. listopada.

Po otvaranju izložbe uslijedit će književna večer s Tomislavom Šovagovićem, višestruko nagrađivanim književnikom, teologom, novinarom i urednikom te pranećakom velikog hrvatskog glumca Fabijana Šovagovića koji će se Kaštelanima predstaviti s bogatim humorističnim repertoarom objavljenih i nagrađenih priča u kojima na šaljiv način progovara o odrastanju u Šibeniku i životu u Slavoniji.

Ivan Domančić | Moj grob


Jesen ostavlja lišće na moj grob
Jesen nestaje u mom lijesu
Ja sam slučajni junak iz utrobe
Ostavljen u neznanju
Zakopan u tuđim dnevnicima sramote.
Moj grob,
Moj predragi grob na osami
Moja postelja uvijek spremna za jecaje
i tek pokoju psovku.
Teški hladni kamen,
epilog života
Vođenje ljubavi uz metalni okus smrti na prsima
i miris tamjana.
Pored ispijenog otrova ostavljaju cviječe
Jecaji dopiru iz dubine
Želja za životom sve je veća
Žudnja, novo jutro
Razbacano lišće
Kraj

Darija Marković | Moram nekome reći


U vrijeme kad je Beba stvarno bila beba njeni roditelji su mrvili svoju mladost u njemačkim fabrikama, a nju je čuvala Mila. Razumljivo, ne sjeća se jasno tog perioda i ne zna kakvi usudi  su lomili njenu dušu dok joj je čitala bajke. Ipak, osjeća ga u sebi i sad, kad zna i više nego što bi željela. O svojim roditeljima, Milinoj sudbini i njemačkim fabrikama. 

Vrijeme izliže sve sem ljubavi, pa je i decenijama kasnije starija žena uvijek ispraćala  mlađu rečenicom : “Ostani ista”.

Mila je rođena u zemlji mora i kamena, mnogo bliže kršu nego talasima. Zbog toga je cijelog života strepila od suše. Obavezno je zatvarala  slavinu dok pere zube i govorila: “Treba čuvati vodu za one koji dolaze poslije nas”. Mnogo je riječi koje su njenim glasom urezane u Bebinu dušu, ipak najglasnije od svih odzvanjaju dvije, naizgled obične - pjegave banane. 

Andreja Malta | I nakon nas



U kasnim jutrima
Dok brišem prašinu s polica
Između lebdećih čestica koje se
Kovitlaju po zraku
Već duže vrijeme tražim
Uz odsjaj  sunca
Koji se ocrtava na površini prozora
Njih četvero:
Tugu, Strah, Ogorčenost i Bijes.
Godinama su me pratili,
Zaposjeli me i mojom se nutrinom hranili.
Ne, ne nedostaju mi,
Ni u javi, niti  u snu.
Samo provjeravam je li
Ostao neki trag
Dok nježno skidam
Meke paperjaste naslage
S glatkih površina.
Otkad te volim,
A volim te zaista jako
Skupljat ću čestice naše Ljubavi
Ne dopuštajući da ih uguši prašina
U nadi da će lebdjeti u zraku
I nakon nas.

Finalisti Nagrade 'Fran Galović'


vrijeme: 09.09.2019. - 11.10.2019.

Odabrano je 10 finalista za Nagradu 'Fran Galović', a za svojeg favorita čitatelji osim u knjižnicama ove godine mogu glasovati i preko interneta.

Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ za ovu godinu od 46 knjiga pristiglih na natječaj odabralo je 10 finalista. Radi se odreda o vrhunskim pjesničkim i proznim djelima koja na različite načine problematiziraju pitanje zavičaja i/ili identiteta.

Katarina Zadrija | Kula

























Kak vmita na vouglu
Okole sebe zgledavaš.
Kak čista devica
Zmed granja se nalukavaš.

Zriktana, gizdava kak pucica
A šte bi ti rekel da stara si dekla?
Z koreni starice kej bana je dala
Vun si se spuknula,
Da bi se i poklje stouljetjogf tu gizdala.

I kušuvanja i tugovanja,
Jada, mouke i veselja,
Sega si vidla i se tajne
Med svoje si zide skrila.
A kej bi bile gda bi pregovorila?

Moudra i spametna stojiš
Vrbovcu mojemu dane brojiš, čkomiš.
Poune bi toga povedati mogla,
Al znaš i sama
De koja novica
Bolje da za navek ostane zakopana.

utorak, 10. rujna 2019.

"Smjehuljica i Mrgud" - nova premijera Kazališta Prijatelj i Teatara na Trešnjevci


Zagreb, 9. rujna 2019. - Kazalište Prijatelj, Gradsko kazalište Požega i Teatar na Trešnjevci Centra za kulturu Trešnjevka pripremaju predstavu za djecu "Smjehuljica i Mrgud" čija je premijera zakazana u četvrtak, 19. rujna 2019. u 19 sati u Teatru na Trešnjevci (Park Stara Trešnjevka 1). Duhoviti tekst Hrvoja Zalara na scenu je postavila Jelena Hadži-Manev, a za scenu i kostime pobrinula se Tončica Kekez. Ova predstava na scenu dovodi dva oprečna karaktera: veselu i vječno nasmijanu Smjehuljicu (Marijana Matoković) i uvijek namrgođenog i nezadovoljnog Mrguda (Hrvoje Zalar). Na prvi pogled Smjehuljica nema razloga za smijeh. Ona je jedna od onih mnogobrojnih kojima je rat u njihovoj zemlji razorio obitelj i ukrao djetinjstvo. Sa skupinom izbjeglica noseći i čuvajući cvijet koji joj je jedini ostao kao metafora toplog doma, Smjehuljica pjevajući, plešući i smijući se prolazi nepoznatim krajevima nadajući se da će jednoga dana u nekom dalekom gradu „gdje su kuće sve do neba“ naći svoje roditelje. Taj njezin smijeh naravno nije ona nevoljna reakcija na vanjske i unutarnje podražaje, on je ekspresija pozitivnih emocionalnih stanja i snage ljudskog duha. Njoj suprotstavljen je Mrgud koji premda zapravo nema egzistencijalnih problema svaku pa i najmanju životnu nevolju doživljava tragično i „ne može naći razlog za smijeh“. Njihov kratki susret postat će rasplesan, razigran i raspjevan i zahvaljujući Smjehuljici Mrgud će shvatiti „da je sve razlog za smijeh“. A što nam drugo i preostaje nego da se svemu smijemo!

SMJEHULJICA I MRGUD


Autor teksta: Hrvoje Zalar
Režija: Jelena Hadži-Manev
Glume: Marijana Matoković i Hrvoje Zalar
Scenski pokret: Maja Đurinović
Scenografija i kostimografija: Tončica Knez
Kreacija i izrada lutke: Ljubica Suturović i Arsen Ćosić

Glazba i stihovi: Hrvoje Zalar



Hrvatski školski rječnik od sad dostupan i online



vrijeme: 09.09.2019.


Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje priopćio je u petak da je tiskano izdanje jednojezičnog normativnog 'Školskog rječnika hrvatskoga jezika', namijenjenog učenicima osnovne i srednje škole, dobilo svoje digitalno izdanje, dostupno na poveznici rječnik.hr.

Tako je rječnik objavljen 2012. godine u tiskanome izdanju tog instituta i Školske knjige napokon dobio i svoje mrežno izdanje, koje su uredili Željko Jozić, Lana Hudeček i Milica Mihaljević.

Jednojezični "Školski rječnik hrvatskoga jezika" namijenjen je učenicima viših razreda osnovne škole i srednjih škola, te svima koje zanima hrvatski standardni jezik

"Školski rječnik hrvatskoga jezika" normativni je rječnik, odnosno on korisniku daje jasan podatak o normativnome statusu pojedine riječi ili pojedinoga njezina značenja, jasno ga informira o tome što hrvatskome standardnom jeziku ne pripada ili mu pripada rubno. Normativnost se očituje u prvome redu u odabiru riječi koje se u njemu pojavljuju kao natuknice, a potom i upućivanjem s jedne riječi na drugu, normativno bolju. Rijetko se navode i česte riječi koje su normativno neprihvatljive i koje se strelicom upućuju na normativno prihvatljivu riječ.


Dodatna je posebnost u tome što se u mrežnoj adresi nalazi dijakritički znak, a alternativna adresa je rjecnik.hr.

Mrežno izdanje rječnika usklađeno je s Hrvatskim pravopisom (pravopis.hr) i Hrvatskom školskom gramatikom (gramatika.hr) Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

"Mrežna dostupnost svih normativnih priručnika Instituta svakako će olakšati praćenje i razumijevanje nastave Hrvatskoga jezika, te doprinijeti trajnome cilju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, podizanju jezične kulture i svijesti o potrebi poznavanja i njegovanja hrvatskoga jezika", poručuju iz Instituta.

Izvor: Culturnet.hr

Poezija to go i kao Poezija u gradu - na city light oglasnim prostorima


vrijeme: 12.09.2019. - 25.09.2019.
mjesto: Zagreb
url: https://www.facebook.com/Poezija-to-go-103481140006294/

Od 12. do 25. rujna u Zagrebu na city light oglasnim prostorima u gradu građani će moći vidjeti dvanaest pjesama. Autori su: Enes Kišević, Andriana Škunca, Ljerka Car Matutinović, Natalija Vorobjova Hržić, Enerika Bijač, Miro Gavran, Ružica Cindori, Sonja Zubović, Ana Horvat, Sonja Manojlović, Davor Šalat i Ivan Babić.

Vizualna rješenja stihova uglednih autora  na plakatima dizajnerski su osmislili studenti Studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Tena Pezdevšek, Kristina Majer i Filip Krajačić. 

Cilj projekta je poticanje čitanja poezije i približavanje stvaralaštva suvremenih hrvatskih autora široj čitateljskoj publici. 

Zagreb ima jaku tradiciju ljubavi prema poeziji.

Poezija treba umjetnički susret s publikom i svoju prisutnost u suvremenom svijetu iskušava u različitim oblicima.

Poezija u gradu –  iznikla je iz projekta  koji  je već pet godina aktivno prisutan u javnosti, a poznat je pod imenom Poezija to go.

Autorica oba projekta je književnica Sonja Zubović.

Projekt je ostvaren zahvaljujući potpori Ministarstva kulture Republike Hrvatske. 


Plakati po lokacijama:

Milan Frčko | Jel se prijela


Foto: Nikola Wolf



„Jel se prijela“-stiha je pitala.
Bača je levo, desno z glavom klimal.
Da je spuknol marše kaj bi se štimal,
predi nek bi spod njega ona slifkala.

Na špičastom haklo mamca je zmenil
i jen čas čekal da ga krap pošnjofa.
Tam gde mu je bila zdrapana štomfa
komar se, od sreče, za krf zakelil.

Žnora napeta, kak žena noseča,
odpelala je bačo tijam do vode.
Malopredi je mel pleča boleča

a ve mu đipanje i voda gode.
Na krajo je žlabrači lokvanja dal.
Zela je i krapa, gda je bača spal.


Dragan Gortan | Dok večer zašiva zvijezde















Pričala si mi jednom, majko,
kako si šivala dugmad u trikotaži.
Preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom.
I kako bi se vraćala kući kasno na večer.
Uzbrdo, pješke, u selo po mene i brata
kod svoje majke, koja nas je čuvala,
a mi, čekajući te... pozaspali,
sestra se tek ima za roditi.

Dragan Uzelac | Brian de Palma: Obučena da ubije (Dressed to kill)


Brian de Palma: Obučena da ubije

ponedjeljak, 9. rujna 2019.

Sven Adam Ewin | On


On svih je boja. Nalik ocu i sinu.
Ponekad glumi slaboga. Ponekad mrgu.
Sliči tebi. Kinezu. Aboriđinu.
Pa kako ćeš ga prepoznati na trgu?

Kad misliš da je ovdje, ne, on je prijeko.
On je mimo logike. I teško shvatljiv.
Kad ti se čini blizu, on je daleko.
I uvijek fatamorganski neuhvatljiv.

Tragove krije čežnjom. I prahom sumnje.
Stoji li negdje, stigneš sekundu potom.
Želiš ga taći, nestane poput munje
Pa ti se s ruba svijeta smije grohotom.

Ti ga ne vidiš. No on te pomno prati.
Na koga mislim? To bi volio znati?

Danijel Špelić | Arthur C. Clarke – „2010 Druga Odiseja“


"Space, The Final Frontire..." Ne, krivi uvod. Samo malo... "All those moments will be lost in time, like tears in..." Ne, nije ni to. "You're traveling through another dimension, a dimension not only of sight and sound but of mind..." Kvragu, nije ni to. Sekund... "My God, It's Full of Stars!" - aha, to sam tražio. Nikada čuli za taj citat? Pa, nije da vas krivim, nije baš nešto jako poznat iako ima svoju publiku. Doduše, potječe iz filma, nisam siguran da se nalazi i u knjizi, ali nećemo sada biti izbirljivi. 2001 Odiseja u Svemiru je jedan od najvećih i najznačajnijih SF filmova svih vremena. Spomenite mi "Avatar" u istom kontekstu i prebit ću vas kao što Liam Nesson mlati... sve koga dohvati. Film, ako vam nije poznat, NIJE nastao po istoimenom romanu Arthura C. Clarka, usprkos uvriježenom mišljenju, već su oba nastajali paralelno - često volim spomenuti kako je Sir Arthur u jednom intervjuu rekao kako je znao pisati scenu u romanu NAKON što bi vidio scenu filma što je stvarno poticajan način za rad, ali i vraški skup. Na scenu stupa - nastavak. Ne mogu reći da sam baš neki vatreni čitalac SF romana. Volim ih pročitati i pročitao sam ih gomilu, ali tek rijetki od njih mi ostanu u sjećanju kao stvarno dobra stvar kojoj bih se volio vratiti. Ja sam "space opera" tip čitatelja; želim da USS Enterprise stane ispred Romulanske ratne ptice (ili Klingonske) i da raspale jedni po drugima dok Picard (ili Kirk) izvode manevre izbjegavanja. Znam da je to poprilično površno od mene i ne sekiram se puno oko toga, što je jedan od razloga zašto ne pišem češće o SF romanima. Imam dva na popisu koje sam pročitao nekoliko puta - prvi na listi je 2010: Druga Odiseja (o drugom nekom drugom prilikom). Postoje 4 Odiseje napisane od strane gospodina Clarkea. Prve 2 su zanimljive, treća je već malo... ehhh, tek toliko da se pročita, 3001 Odiseja mi je bila dosadna i očito napisana samo da se izvuče pokoji cent iz teme. Roman ima dvije mane, koje nisu mane - doći ćemo na to - i nekako ne vidim da ga ljudi više često spominju, što mi je čudno, ali i ne baš jer kako sam nema dugo pričao s frendom o važnosti Clarka u današnje vrijeme, on je pomalo "pase". Ima tome i razlog, ali o tome malo kasnije.

Milena Luneska | Danas je moj dan



O, nebo i nebeske sile,
zauzdajte sve silne vjetrove na kojim tuga jaše i
galopom divljih konja jure, da stignu prije svih...
nepozvani gosti su oni
Stavite im uzde, ukrotite ih,
ali ipak nahranite ih, dajte im i moju ljubav da piju ,
jer danas ja slavim, DANAS JE MOJ DAN!

O, nebo i nebeske sile, zatvorite sve lose reci,
zabranite plac i bolan vrisak,
sakrite gorke suze,
jer ozdravljeno srce prvi put izvukla sam iz grudi, obukla u radost!
Ali ipak nahranite ih, od moje sreće dajte im da piju,
Jer danas ja slavim, DANAS JE MOJ DAN!

Florian Hajdu | Ćuti


Ništa ne reci
Gledam te
Gledaj me
Reči će pokvariti
Vreme je stalo...
Sluz urliče!

Goran Krapić | Znatno od držanja dalje (poetski ciklus)


DAHOM

poticajni su me zvuci kao uvijek
zube kad usnice bijele otkriju

klobuke smo dahom
mjesto vjetra 
na proplanku
maslačke

još igrarija nam srce 
igara
ustvari
smijeha traži

balone možda
od sapunice

no pustimo i za kasnije
poslije
poslije poslije
 nešto
uštogljene katkad
mojetvoje
(More to je?!)
ulice

nedjelja, 8. rujna 2019.

Božica Jelušić | Živo slovo



Živo slovo krepko diše:
Aura mu sama raste.
Veli: "Zdravo! " i "Namaste!"
Samo sebe tintom piše.

Živo slovo zagrgolji:
Živu vodu nosi svijetu.
Smjesti se u alfabetu,
Premjesti po svojoj volji!

Riječ do riječi nadoveže,
Novom svjetlu škripnu dveri.
Sve označi i premjeri,
Smijeh i uzdah ne suspreže.

Osjećaje, misli, stanja,
Sve zahvati i premosti.
Amblem dične pismenosti,
Vodi te u svemir znanja!

Flora Green

Povodom Međunarodnog dana pismenosti! Fotografija: Privatna arhiva autorice

Djoko Erić | Mjesec i ja



Na noćnom nebu mjesec krnji
A juče još je sjao cijeli
Na firmamentu što biva crnji
A od nebiti bit se dijeli

Tad strepnja neka ulazi u te
Da li od studeni ili mraka
Nebeske sfere zlokobno slute
Da će nestati posljednjeg zraka

Onda te obuzme luda nada
Odnekud izvire iz dubine
Da sve što živi mora da pada
Al' opet izroni u visine

Mjesec nestaje ali se vraća
Pa san mi srebri k'o da smo braća