Kolumne

petak, 29. siječnja 2016.

Saša Mićković



USUD

I

Ćutljive smo senke, hladni stalaktiti,
srozani i nagi, dub nazubljen, šuplji.
Od porivnih misli, gladni, a presiti,
zalutali, stisli, svak` u svojoj duplji!

Zameo pepeo stope je života,
suze sprale miris obraza u grču.
Mesto oreola nad glavom porota,
sokovi mladosti u slupanom vrču!

Zaorali seme nade u povoju,
preostala samo gdegde je oplaza,
u roju smo ovom tek zuj u bezbroju,

vetrovi zavrište, a čun plitkog gaza.
Jutrom se već ovde uz plač jed izgrca,
nit paučinasta strah štrika sred srca!

II

Otiče padinom, čovek, neznakokud…
Tamo gde mir uzri - tu i početak sna!
Prekrštenih ruku, dozovu svoj usud,
beskrilni anđeli, sa danceta svog dna!

Bivstvovanjem svojim bili krajputaši,
i uz prvi razrez oštrice sekire,
žile lede, zamru, život se omaši,
zelen otrov podlo pod tkivo nadire!

Samo nam još duše sutonom titraju,
vek nam ovaj plodnost, izdanke okreše.
Svi dragi već gore, nebom belasaju,

mi čekamo, ćutke, da nas večnost steše.
Napuštamo svoje okvire strepeći,
uspavani, viru damo se lebdeći!



četvrtak, 28. siječnja 2016.

Sonja Smolec | Božica Jelušić: Čišćenje globusa

Kad sam počela čitati knjigu “Čišćenje globusa”, autorice Božice Jelušić. rekoh sama sebi - Da, ovako nešto sam već dugo čekala. Svaka rečenica, od samog početka, grije me, budi me, ispunja toplinom, uljuljkuje i opet vraća u život. Baš svaka je istkana kao najfinija čipka, svaka očica i vezica su na pravom mjestu. Vrlo fino, istančano.
Već i sam naslov knjige je intrigantan. Autorica nam priča o globusu, pravom, fizičkom, kojeg je, kao nova vlasnica, pronašla u dvoru Barnagor. No. taj globus je samo uvod u jedno daleko dublju priču. Priču o jednoj cijeloj generaciji koja se izgubila jer nije našla svoje mjesto u vremenu i prostoru. Kako politički, tako i pojedinačno. Priča je to o vremenu burnih političkih previranja, izmjene kraljeva i vlada. Priča o ratovima, kako na frontu, tako i onim osobnim. Cijeli roman, podijeljen je na poglavlja ili na „pripovjedačke teme“, a svako je, na svoj način, ispričala druga osoba obitelji Trezić. Svaka od njih imala je drugačiji karakter, lakše se ili teže prilagođavala svom privremenom, a zapravo zauvijek domu, dvoru Barnagor. U konačnici, svi su željeli isto. 

Autorica, već na samom početku knjige kaže:
Trebalo bi oprezno s predmetima mrtvih vlasnika, pomislih. Ne dirati ih, Ne buditi u njima sačuvanu energiju, njihove zapise i tragove. Opasna je stvar uči u zaposjednuto područje, u zemlju nesmirenih sjena. Makar, nisam na to mislila kad smo kupovali ruševni dvor.
Iza svih likova u romanu stoji pripovjedač, autorica knjige, Božica Jelušić, koja svojim bogatstvom jezika, znanjem i temeljitim proučavanjem spomenutog povijesnog razdoblja, te izvrsnim poznavanjem kraja, ljudi i običaja, ima sposobnost poput nevidljivog duha uplesti se u svaku priču i približiti nam je takvom preciznošću da čitatelj više ne može razlučiti koji dio je stvarni događaj, a koji je autorica, zbog nedostatka materijalnih i nematerijalnih dokaza, dogradila fikcijom.
Obitelj Trezić, slobodna sam iznijeti svoje mišljenje, unatoč prvotnom daru da bude zaslugama imenovana plemenitom, na neki je način bila ukleta i stjecajem svih nepovoljnih okolnosti ostala je bez potomaka i kao takva je i nestala.
Već ranije spomenuto bogatstvo jezika i riječi kojima se služi autorica, dočarava ne samo život na dvoru i mentalitet pojedinaca već i bogatstvo prirode, boje, zvukove, mirise... sjene. Božica Jelušić ima nevjerojatnu sposobnost da svojim pripovjedačkim darom u potpunosti zarobi čitatelja.
Knjiga je to, koja završava tako nepredvidljivo, neočekivano, kako samo najbolje knjige mogu.
Temeljni pojmovnik, dodan na kraju romana, koji služi kao pomoć i vodič čitatelju da lakše shvati neke riječi, i koji nas ujedno detaljno upoznaje s osobama spomenutim u romanu, s vremenskim razdobljem u koje je radnja smještena, nije mogao biti bolje napisan. U njemu nema ničega previše i ničega premalo.
Ovdje namjerno nisam spomenula niti jedno osobno ime, osim obiteljskog. Nisam prepričala radnju romana. Sve to prepuštam čitateljima kojima preporučam ovaj izuzetan roman kojem se povremeno ponovo vraćam.
Sonja Smolec, 28.1.2016. (prvi put knjiga pročitana 27.1.2014.)

ponedjeljak, 25. siječnja 2016.

Zoran Ferić: Ksenija Kušec: Reci mi sve

Pogovor 

 
Priče Ksenije Kušec već se godinama pojavljuju na raznim natječajima za kratku priču i upravo one često ponesu neku od nagrada. Stoga, iako se radi o prvoj knjizi, Ksenija nije nepoznata ljubiteljima kratke priče. Štoviše, izgradila je već i prije knjige svojevrsno spisateljsko ime, a time i očekivanja. Ovom knjigom očekivanja publike koja je poznaje neće biti iznevjerena, a bit će ugodno iznenađenje i onima koji prvi puta posegnu za njenim štivom. U pričama možemo naći odličnu dijagnozu obiteljskih odnosa, majke i kćeri, sestara, unuke i bake. Nije tu ništa uljepšano, ali je kadšto nježno i dobronamjerno, a kadšto i gorko i satirično. To je lijepa zbirka trenutaka u kojoj možemo upoznati ženu koja se neočekivano vezala za malu cigančicu, sestre čiji se svjetovi toliko razlikuju da njihovi susreti izgledaju kao plenum vanzemaljaca, nalazimo obitelj sa živopisnim, a ipak tako stvarnim likovima koje prepoznajemo iz vlastitih domova. Autorica u ovim stilski dotjeranim i lijepo zamišljenim tekstovima od početka gradi izvjesnu napetost i očekivanje i uvlači čitatelja u lijepu intelektualnu avanturu. Jednostavnim jezikom, uvjerljivim dijalozima i jasnom kompozicijom plete pred nama mrežu svojih značenja. Ovo su priče koje možemo brzo pročitati, ali ćemo zato poslije o njima dugo misliti. A to je osobina dobre literature. 
 
(Objavljeno uz odobrenje autorice) 
 

Saša Mićković



SONET O SREĆI  

Povešću te krišom u predele skrite,
od pogleda ljudskih, pakosti i zlobe.
Obrisaću suze tvojim licem slite,
i strgnuti s grudi neprebol teskobe!

Bićeš sva u belom, nesaglednom sjaju,
uzavrele krvi, srećnog, pevnog srca.
I znaću po tvome dubnom uzdisaju,
da oporu koru života ti skrca!

Gledaću te kako lako levitiraš,
i kosmičke iskre niz obraze zbiraš!...
Tada će i tuga već postati mrva,

bićeš vanvremena i kristalno čista,
toplozračje draga sred oka zablista,
nadvečni si odraz, lepost i kras prva!

Pariz, 19.02.2015. 07.48 h
U vozu ka Meudon Val Fleury

nedjelja, 24. siječnja 2016.

Martina Sviben | Delphine de Vigan: Ništa se ne opire noći

Potresan i bolno iskren (auto)biografski roman, zapravo ispovijed, ljekovita naracija. Traženje sebe i traženje u/po sebi koje će dovesti do kakvog-takvog smirenja. Smirenje će autorici u konačnici pružiti samoosvještenje ljubavi prema osobi koja joj je razarala život i utisnula brojne traume, ali kojoj se i divila. Fragmentarna struktura teksta građena je od svjedočanstava članova obitelji, činjenica pronađenih u obiteljskim dnevnicima, snimljene djedove biografije na kazetama. Naravno, tu su i vlastita sjećanja koja su možda i najmučniji dio istraživanja kojem se Delphine de Vigan posvetila.


"Ne znam više kako sam došla na pomisao da pišem o majci, o njoj ili polazeći od nje, znam koliko sam odbijala tu ideju, držala je na distanci koliko je najdulje bilo moguće, sastavljala popis autora koji su pisali o svojoj, od najstarijih do najrecentnijih, sve ne bih li sama sebi dokazala koliko je taj teren miniran, a tema otrcana, odagnavala sam rečenice koje bi nadolazile u rano jutro ili pri nekom sjećanju, sve sami počeci romana u svim mogućim oblicima od kojih nisam htjela čuti ni prvu riječ, popisivala sam prepreke koje će mi se neumitno pojaviti i nemjerljive rizike kojima ću se izložiti ako se toga prihvatim.
Moja je majka predstavljala odveć široko polje, odveć mračno, odveć beznadno: previše pretrgavanja, sve u svemu." 
Autorica i njezina majka Lucile pripadaju velikoj obitelji koja se u vrijeme majčina djetinjstva svake godine proširivala za još jedno dijete. Djed i baka, Lucileini roditelji, uspostavljeni su kao dominantne i ambivalentne figure u životima svoje djece i njihovih potomaka. Georges dominira inteligencijom, rječitošću, svestranošću, zaraznim šarmom, a kasnije saznajemo, i okrutnošću. Vjerojatno je silovao Lucile. Liane je beskrajno odana Georgesu, spremna žrtvovati i psihu vlastite djece, ali ipak uspijeva zadržati i jednu životnu vedrinu, sportski duh i blagost koja vjerojatno sprječava da se čitava obitelj u kriznim situacijama (kojih je bilo mnogo) trajno ne rasprsne.
Lucile je manično-depresivna. Lucile je i beskrajno jaka, premda bi je svi opisali kao krhku. Bipolarni poremećaj neumitno ostavlja trag na okolini, najviše na djeci. Ne radi se o karakternoj osobini, o nečem voljnom, radi se o bolesti. Teškoj i tragičnoj. U ovome je romanu to jasno pokazano.
Delphine de Vigan dotiče se u svojim fragmentarnim zapisima i vlastite anoreksije koju je podrobnije obradila u romanu "Dani bez gladi" (2001.).
Autorica nekoliko puta, napredujući kroz tekst i svoje osjećaje, pokazuje nesigurnost jer ne zna kamo će dospjeti i što će joj pisanje donijeti. Na kraju romana u snažnim je slikama (kojih ne nedostaje niti ranije) ocrtan tekstualni spomenik majci koji će trajno ljekovito djelovati na nju i njezine bližnje. To je i najveće bogatstvo teksta.