Kolumne

četvrtak, 25. srpnja 2024.

Lucijana Živković | Dara i darivanje

Moj je prijatelj pričao najbolje priče. Cizelirao ih je poput majstora, odgađajući iz rečenice u rečenicu razrješenje kako bi nama slušačima stvorio što veću napetost u iščekivanju završetka. Nazvat ćemo ga Luka i reći da su mnogi voljeli biti u njegovu društvu. Odakle mu taj interes i talent za pričanje - nikada nije objasnio. Iako nije bio bog zna kako obrazovan, u pričanju je bio vrlo rječit i uvjerljiv.

Dok bi pričao, najčešće u povećemu društvu, toliko se uživio u priču da bi i njegovo tijelo svoje pokrete usklađivalo s tonom, tempom ili emocijama u njoj. Gestikuliralo bi, drhtalo, vrtjelo se, mahalo rukama, a licem su mu prolazile grimase, da bi na kraju pričanja, kao posustala mašina, klonulo uz jedno duboko - ah! Sve manifestacije iznenađenja, sreće, čuđenja ili tuge koje bi njegova priča izazvala, proživljavao je i on s nama kao da je slušatelj, a ne narator. 

Najviše je obožavao bizarne sadržaje za koje nismo bili sigurni jesu li ili nisu istiniti. Naime, gotovo uvijek bili su na rubu mogućeg; dok nas je on uvjeravao da nam nikako ne bi lagao. Možemo biti sigurni da je priča originalna, a ja sam se sjetio da je sam Voltaire rekao da je originalnost samo vješta imitacija.

Marica Erdeg | Ugasite sva svijetla

Jer…oči su navikle
Na mrak…na tminu…
Zaustavite violine…
Dugo već slušam
Samo tišinu…

Ne puštajte sunce
Na postelju od mjeda…
Istopit’ bi se moglo
To tijelo od leda…

Ne točite mi vina
Vina rumena…
Jer mogla bi poteći
Krv iz kamena…
Iz tijela što kao
Tvrdi kamen stoji…
Nikamo ne hodi
Samo postoji…

srijeda, 24. srpnja 2024.

Petar Jenjić | Čujem

Čuo sam pjesmu iznad neba,

zamjetljiv stih u altu pjeva,

ali dođe bol pa zašuti

munja što sjeva, sjeva, sjeva.

Izbjegavši taj zvuk tišine

stao je pjesnik da ga traži,

izgubljeni ton opet pušten

da druge draži, draži, draži.


Odjednom vrisnu riječi moje:

"Nikada nitko neće proći

stazom ovom. I osim tebe

u san mi doći, doći, doći."

Marica Erdeg | Tišina u meni

Nešto je divlje
U njoj i u meni
Nešto čak lijepo
Kada smo zajedno
Nešto je tužno
Kad’ me iz sna budi
I ne pita me…
Sama o svem’ sudi…

Tek osedla me
Kao konja vrana
I drži uzde da
Pobjegla ne bih
I u kas tjera tijelo
Izmučeno…
Odmora ne da
Ni za bijelog’ dana…

Lorena Vojtić | Aktualno

Budiš bijes,

iz komora

strahova...


Zar si tako,

nisko pao?


Ne uživaš u

blagodatima.


Gradiš 

most...


Između 

inata i

prkosa. 


Kakva te -

iscrpljenost

zaposjeda?


Je li to 

još neka,

varijacija 

laganja?


S tobom...


Utvaranjima,

nikada kraja.

utorak, 23. srpnja 2024.

Katarina Budić | Oluja

Konje smo sklonili pod hrastove i pokrili ponjavama, a mi se šćućurili ispod kola natovarenih suhim sijenom. Bilo je to kao neka igra skrivača i ja sam je s oduševljenjem, bez uobičajenog zapitkivanja, prihvatila. Kad je baka počela plakati i jukati: „Sve će nam smlavit, što već ne pucaju?“, shvatila sam da se događa nešto ozbiljno. Otac je promrsio:“ Nemaju više raketa.“, a majka dometnula: „Imaju za neke druge.“ Ja nisam ništa rekla. Imala sam četiri godine i od cijelog razgovora shvatila sam da postoje i neki drugi koji će dobiti ono što mi nećemo. Moj svijet bio je dvorište, livada, polje, bašča, ljudi koji su zalazili k nama i mi k njima. One druge nisam poznavala, ali već tad sam saznala da nismo svi jednaki i poželjela biti među tim drugima za koje ima svega pa i protugradnih raketa. Oluja je došla s crnim oblacima, grmila, sijevala i istresla led po livadi, poljima pšenice i kukuruza, baščama i voćnjacima. Kolika je šteta nastala i jesu li nas obeštetili ne znam, ali pamtim bakin plač, očeve stisnute usnice i majčin drhtavi glas. Ja se nisam bojala oluje. Ne bojim se ni sad. Slušam grmljavinu i gledam munje kao nekakav odušak prirode jer znam da će proći. Bojim se oluja koje ne donose oblaci, grmljavine riječi i štete učinjene neznanjem, neradom, nerazumijevanjem, mržnjom i nepravdom. Svoju si dječju želju nisam ispunila. Nisam među onima drugima za koje svega ima jer su to što jesu. Ostala sam na svojoj strani, nikome dužna, šćućurena u zaklonu uspomena s mirisom sijena u nosnicama prkoseći olujama koje me pokušavaju smlaviti.

Petar Jenjić | Krila

Sastavi me u komadiće,

otjeraj me u zagrljaj svoj,

otpjevaj mi pjesmu tišine,

blistava krila idu u boj.


Ispravi me u krivinu dna,

otprati mi sjenu iz mraka,

udahni me plitko iz pluća,

blistava krila su bez zraka.


Naslikaj me sada u plavo,

odsviraj me u ritmu kiše,

izgradi most do mojih misli,

blistavih krila nema više.

Lorena Vojtić | Voljeti

Pojavio se

ljubljeni...


Iznova, 

ustrajno.


Bogom 

spojeni.

 

Upoznajemo 

ljubav i strast.


Utoliko -

posvećeni.


Spajamo 

tijela kao

bogovi.


Iako nailazimo 

na nepoželjne 

komentare...


Nitko nas

ne može 

rastaviti.

ponedjeljak, 22. srpnja 2024.

Kitana Žižić | Pijana posla

Prvi put u životu sanjala je san koji ju je izmrcvario. Probudila se unezvjerena, natopljena znojem iako je bablje ljeto već zaboravljeno nakon što su se neuobičajeno dugotrajne i obilne kiše izlile nad Šibenikom. „Hm, što li sam to sanjala?“ - polako je otvarala oči i naprezala misli u strahu da joj ne pobjegne sjećanje na san. To joj se često događalo ako bi nakon buđenja naglo ustala. Nikakav napor da sakupi krhotine sna i složi ga u priču tada ne bi davao rezultate.

Ovaj ga je put uspjela sačuvati i dok ga je u glavi premotavala slutila je da nosi poruku. Slutila je da ono što joj poručuje nije nimalo ohrabrujuće. Je li ga bila u stanju dešifrirati? Je li to uopće željela? Mislim da nije. Kad mi ga je ispričala godinama poslije dok je proživljavala neočekivanu, tešku i nezasluženu kušnju, dodatno opterećenu tužbom dviju kćeri pokojnog muža - bila sam zatečena tako jasnom porukom njoj blagonaklonog, upozoravajućeg sna. Za nju je ostao nepoznanica.

Ruke je stavila pod glavu, glavu na jastuk, nije joj se više spavalo. A ni ustajalo. Dan se polako razdanjivao a nju je još bunovnu, snenu - ponovno i ponovno neugodno uzdrmao zaglušni tresak iz sna; opetovani tresak masivnih drvenih hrastovih vrata. Kad sklopi oči i pokuša zamisliti šljunčanu plažu iz nekih drugih snova, opet otvara kapiju velebne vile, korača stazicom uokvirenom grmovima mirisnih ruža koje joj draškaju nosnice, a na otvorenim vratima već je čeka gospodski sluga, i… ponovi se strašan tresak zalupljenih vrata.  

Eđidija Baldini | Proljeće

Kad je prve znake

proljeće dalo

pčelica mala 

na vrata košnice stala.


U zraku se osjeća

već miris proljeća

te hitro kreće

u potragu cvijeća.


Visibaba i jaglac

već odavno tu su

al eto ljubičica,

tratinčica i potočnica.


Izbor je velik

koliko i boja zumbula,

a narcisi glavama mašu

dođi k nama na pašu. 

Lorena Vojtić | On

Želim
čvrsto
zaspati.

U raljama
ljubavi...

Buditi se -
uz užarene
poljupce.

Snivati
pored
nagog.

Njega...

Začudo,
moji su
snovi...

Ubrzo.

Postali
ugodna
java...

Iz koje se
neću trgnuti.

Ni do -
zadnjeg
udisaja...

nedjelja, 21. srpnja 2024.

Eđidija Baldini | Visibaba

Visibaba je mala
u vrtu mome
prije proljeća
procvala.

Ujutro joj se
haljinica širi,
ispod zelena
čipkica viri.

Popodne joj vjetrić
hladi listiće
i ona od zime
latice stišće.

Lorena Vojtić | Tron na dnu

Trenutno 

nemaš...


Stamenite 

argumente.


Dovoljno jake 

figure u šahu.


Onemoćao si.


Gubiš kontrolu

nas sudbom...


Kao pantera.


Krećeš se -

zabranjenim 

teritorijem.


Istražuješ sve

moje granice.


Suviše si 

mi stran...


A ipak...


Tako znan.

Božica Jelušić | Karte u špilu

Karte u špilu jednom će se naći,
Kosti pod zemljom leći će udvoje;
Dolje korov cvate, slak i komorači,
Gore plašt od sunca kerubini kroje.
 
Iz njenoga krila bijeli zerdav skoči:
Čari renesanse u trenu se ospu.
On samo za njenu nagost ima oči,
Pod prosjačkom haljom vidi divnu Gospu.
 
Nesiguran kruh je, rasklimana klima.
Okove i negve-otpustit se ne da.
Već se konop njiše, tanak poput dima,
Prikaze i sjene vlažno oko gleda.
 
Bezimeni oni lebdjet će kroz sfere,
U poetskoj lakoj omaglici stalno,
Rugoba i pošast, tračevi , afere:
Sve se jednom rukom briše kolosalno.
 
Što je bilo mračno, oteto, prokleto,
Život lud ko puška i na rubu transa,
Zamijenit će mjesto, otajno i sveto,
Gdje zaživi opet divna alijansa.
 
Usna će se k usni primaknuti bliže,
Meka kao krilo mrtvih zrikavaca.
Postojani plamen što kost ne sažiže,
Reći će da ljubav zadnji adut baca.

Zorica Antulov | Stara Kate

Stoj nam zbogom, stara Kate.
Suze su te napustile.
U postelji djetinjoj su
zaplakale pa usnule.

Poletjelo stara Kate
troje ptića othranjenih.
Jedno srce zatomljeno
ti je ostalo.

Bijelo rublje požutjelo.
Svod zvjezdani ugasnuo.
Davne želje otpisane.
Opustjeli dom.

Miljenka Koštro | U protoku vremena

Upila sam kiše i magle davnih dana
pune dlanove proljetnog sunca sam upila
upila sam i materine riječi
Upitnici? Oni su ostali nad glavom i vitlaju kao zaluđeni vjetrovi
S pragova djetinjstva mirišem sjećanja
i ispisujem logične i maštom krojene stihove
još sam dijete razbijenih koljena sa sjedim vlasima u kosi
riječima pokušavam zidati mostove
upaliti fenjere, gasiti požare
Dok kazaljke uporno lome vrijeme
i ulijevaju ga u ponornice vječnosti
u protoku vremena rukama bih dohvatila mjesec
i prislonila ga bliže srcu
da osvijetlim zatamnjene riječi
Ne znam kada će svemoćni Sudac svirati kraj utakmice
umiriti moje tijelo, a duši dati krila
jer za let i proljetni ples je stvorena

subota, 20. srpnja 2024.

Lorena Vojtić | Diabolus

Krvarim

petljama

ponavljanja.


Beskonačnog 

kruga, koji se

ne zatvara...


Upala sam - 

u metež riječi.


Obećanja i

previranja...


Krivoga

početka.


Čak i s 

mačem u

rukama...


Teško je,

iskobeljati 

se iz pepela. 


Onih tajnih,

bajnih laži.


Najljepših, 

trenutaka 

obmana...

Božica Jelušić | Sretan doživljaj kiše

O kiši, drveću i jeseni, napisala sam najviše pjesama u svom opusu. Vjerujem da je to stoga, što su doživljaji vezani za ta tri fenomena najupečatljiviji. Dodir kiše prođe kroz moje pore, kosu, živčevlje, sluh, koštanu srž. U tom doživljaju ima nečega atavističkog, šamanskog, odzemljenog, ni sa čim ga ne mogu zamijeniti ni usporediti. Vidim se gdje u transu plešem na ledini, hvatam vidru u potoku, bacam se pod mlinsko kolo, urlam do promuklosti i predem od dragosti, umotana u trave, bršljane i lopuhe. Moja je divlja, plemenska duša, na vrhuncu ekstaze.
 
Divna je kiša, sveta je, blažena je, imamo otvoren prolaz prema sferama, u času kad se spusti. Drveće postaje ljudoliko, mi postajemo krošnjati, granati i drvenasti. Ptice nas ponekad u toj pometnji zamjenjuju, mogle bi se naseliti pod pazuh i u kosu, da nebeski romor potraje cijelu jednu sezonu. Kad bujice poteku, ja se osjećam kraljevski, želim im sretan uvir u nešto ogromno, sveobutvatno i moćno i neka nose sa sobom sve sitno , što su putem sakupile! A boje! Orgijastički doživljaji, sedam puta pojačani pigmenti, vibriranje, ludiranje, čardaš do zadnje cvjetne latice, šibanje po cimbalu, sve dok se pamučni batići ne raspadnu, a u oku popucaju žilice od intenziteta i navale adrenalina.
 
Poslije perioda vreline, idem kočeperno prema Boriku, važna kao da sam ja osobno dozvala kišu, sva uspravna i osvježena, puna ulja crnoga kima, limunova soka i bagremova meda, zamalo neuništiva, i milostivo klimam okolnom raslinju, koje mi podanički zahvaljuje za kišonosni dan. Ošinuta sam po ošitu, a dišem odlično, kao da mi nitko na svijetu ništa ne može u ovom času. Kiša štipa površinu vode, slijeva se po staklima i zrcalima, moči zaboravljeno rublje i po grobovima pleše. "Mrtvi pjevaju o životu, živi o smrti", rekao bi Zagoričnik. To sam jednom uzela kao moto za svoju stihozbirku. Davno. Ali kiša sve izjednačuje, pretapa, unificira, svejedno joj je što je bilo i prošlo i što će se tek dogoditi.
 
Crvenrepka je uletjela kroz otvoren prozor kućice i ne umije naći izlaz. Sjedim mirno, ne pomažem. Sretan doživljaj kiše ne uključuje ništa zbunjujuće. Našla sam lijepu Dininu fotografiju, čisti eliksir sreće, a kiša je podtema, melodija u pozadini. Prilažem, da zaokružimo nešto što se tek otvara u meni, ima veze s vječnošću, premda ne čujem jasno.... Želim pričekati pravi čas. Kišolovka u mom uhu i duhu postavljena je na svim kotama, gdje će za koju sekundu spiralno krenuti prva kap.

petak, 19. srpnja 2024.

Eugen Babić | Ne bih mogao podnijeti

Imam nekoliko prijatelja kojima bih se htio javiti, ali me je sramota. Sramota me je jer smo se tiho zaboravili u međuvremenu, dok smo se godinama glasno smijali. Dozvolili smo da potonu neka od najboljih vremena provedenih skupa, dok smo hrabro mijenjali svijet. Dok smo mijenjali sebe i odlučno koračali gledajući sudbini u lice.

Imam nekoliko prijatelja kojima bih se htio javiti, ali me je sramota. Sramota me je jer se možda namećem, a ljudi su možda izabrali potisnuti dane koji ih bolno podsjećaju da postoji jedan bolji svijet, kada se skupa potrudimo. To su ljudi s kojima se moglo sve, bilo je dovoljno samo zaželjeti želju.

Imam nekoliko prijatelja kojima bih se htio javiti, ali me je sramota. Sramota me je prvi okrenuti broj da s druge strane me ne bi dočekala tišina, koju ne bih mogao podnijeti. Ovako je lakše, ja se sjećam, sjećate se i vi što smo sve zajedno radili i kome smo sve prkosili onako mladi. Neka na tome ostane dok netko ne skupi hrabrosti prvi okrenuti broj.

četvrtak, 18. srpnja 2024.

Eda Budić | Dido

Svo ono brime grdega,
slabega i mučnega
ča je nosija  sobon cili život
ač su mu bili zastrašili
da nikakor to ne smi puštit-
rasipalo se je
kako gnjila vrića od jute
kat je došla ura da to kala.

Kat su šli prebirat
prvo nego su sve hitili ća
našli su velika zrna i kuse
ljubavi i škrbi za njigove.

Skriva hi je dimboko,dimboko
ač su ga navadili
da ne smi pokazat dobrotu i lipotu
da ga ne bi držali za blago.

Potle,lita i lita,
njigovi ćute teplinu i dragost
s kojima hi je zamotiva
a to ni bija kapac zreć.

Sa smotre "Beside u jatu",Barban 2024.

Mohamed Walid Grine | Alžirski autor kratkih priča, prevoditelj, pjesnik i predavač

Mohamed Walid Grine (1985) alžirski autor kratkih priča, prevoditelj, pjesnik i predavač prevođenja na Sveučilištu u Alžiru.

 
Objavljeni radovi:

-2013.godine u Alžiru je izdana moja prva knjiga "Les Autres" (drugi), zbirka priča napisanih na francuskom jeziku. 
-2019.objavio sam u Alžiru svoju drugu knjigu "Ala haffet errasif" ("na pločniku"), zbirku kratkih priča napisanih na arapskom jeziku. 
-2022.godine u Jordanu je objavljen moj prijevod s talijanskog na arapski zbirke priča talijanskog pisca Cesarea Pavesea "Nel caffè della stazione ed altri racconti" (u  kafiću željezničkog kolodvora i druge priče).
- 2023. godine u Bugarskoj je objavljen moj prijevod s bugarskog na arapski zbirku pjesama bugarskog pjesnika Nikole Vapcarova "kino i drugi stihotvorenija" ("kino i druge pjesme"). Uskoro će biti objavljena svoju novu knjigu "El Moknin" (češljugar), zbirku pjesama na arapskom jeziku.

Lijepa melodija

Sjećam se te šetnje kroz šumu..
Lišće šuška pod nogama.
Jako mi se sviđa ova melodija.

 

The Bridge posvećen Bilosniću

Najnoviji broj časopisa za međunarodne književne veze Most / The Bridge 1-2/2024., kojega izdaje Društvo hrvatskih književnika, posvećen je književniku Tomislavu Marijanu Bilosniću.

Na 145 stranica na engleskom jeziku The Bridge donosi izbor iz Bilosnićeva pjesničkog opusa, te proznog i putopisnoga stvaralaštva, kao i Bilosnićev umjetnički portret i izabrane kritike hrvatskih i svjetskih uglednih kritičara, književnih teoretičara i izdavača.  

The Bridge u prijevodu Romana Karlovića donosi više od sto Bilosnićevih pjesama na engleskom jeziku, i to iz njegovih zbirki Pred zavjesama (1974.),  I društvo koje ostaje (1977.), Približavanje ptica (1980.), Znaci za uzbunu (1993.), Tigar (2004.), Odisejeve pjesme (2007.), Molitve ( (2009.), Kuća (2010.), Afrika (2011.), Ogledalo (2012.) i Odisej (2013.). Potom slijedi prinos u prijevodu Ane Janković, poglavlje Grey iz romana Listopad  (2008.), i putopis Sjećanje na Alhambru iz putopisne knjige Put u Andaluziju (2023.). 

O Bilosnićevoj poeziji pišu dr. sc. Davor Šalat (u prijevodu Ane Janković), te dr. sc. John Taylor, ugledni američki stručnjak za europsku poeziju, kao i Karl Kvitko američki izdavač koji je svojedobno objavio Bilosnićevu zbirku Tigar u Sjedinjenim Američkim Državama, a koja je naišla na izuzetnu recepciju u svijetu. Umjetnički portret TMB-ea (u prijevodu Maje Kukavice) potpisuje izv. prof. dr. Sanja Knežević.

Časopisa za međunarodne književne veze Most / The Bridge uređuje pjesnik, književni kritičar i teoretičar dr. sc. Davor Šalat, dok design časopisa potpisuje Neven Osojnik. Časopis je tiskan u Zagrebu, sredinom srpnja 2024. godine, a na mrežnim stranicama DHK objavljen je 16. srpnja 2024.

Jozo Vulić | Sjećanja

Sjećanja na nju, sad mi na misli slijeću;
Ah, čak i da želim, prestati joj neću

Za ljubav, noću budan rime pisati. 
Pjesmé o rastanku, sjene mirisati.

Pogled na njenu sliku uzbuđen pada.
Bože, bila je lijepa – bila je mlada!

Ona me ne vidje, ja mahnuh joj rukom...
Neka druga ruka tonula je strukom.

I vidjeh, s drugim draga zauvijek ode.
Sad samo sjećanja razgovore vode.

srijeda, 17. srpnja 2024.

DHK | Književni kompas Sisačko-moslavačke županije: Petrinja, 19. srpnja 2024.

 


Zorica Antulov | Cvijeće bezimeno

O kako se, kako zove to čudesno bijelo cvijeće,
to skromno šumsko cvijeće što doziva me sneno?
Te vile zelene noći u plesu zatečene,
to biserje mjesečine tajnovito i skriveno?

Na koje se odziva ime taj dašak čistog života
što uskoro će šaptom ko pjena se raspasti?
Nad njim će procvasti zgrade čelikom okrunjene,
čarolija će nestat, gordi će zmaj tu rasti.

Kako se, kako zove to što ne poznaje vaze,
mliječno i mistično cvijeće, sitno, neoskvrnjeno,
što noćnu pozdravlja šumu dok život joj se gasi
i nestaje s njom za vječnost, tiho i bezimeno?

O kako se, kako se zove?

Jozo Vulić | Samoćo moja

Kao plamen topli u promrzla jutra,
Samoća nijema treperi u meni.       
Tu molitvu svetu, svaki dan iznova,
Kao čardaš svira slavuj usamljeni.

O, siroče sreće! Grlimo se snažno
Sponama stisnutih i žilavih ruku.   
O, samoćo moja, volimo se lažno.
Pustoš, pa kajanje, po nama se tuku.

Al' slatko se smijem čak i kada patim;
Kad te, premda mrzim, govorim da volim.
Mogu se u duši razdijelit' na dvoje
Režući si ranu. Zar da je i solim?

Klizeći ka vrhu trenutaka muke,
Samoća je gorka... Ali ja ne marim.
Takvo mi bogatstvo postaje još draže -
Sve ga više ima, što sporije starim.

Eda Budić | Pepelnica

sile smo poli stol
na četiri ure potle podne
od jutra svaka
u pol fete kruha
nakrgale pjate vrzote i bakala
z molitvon za dobru korizmu

oči veće od usti
stile smo nabot poist
nahitat se
pak da pojemo h maši
da se zapopelimo
da dočekamo Vazan
jušto kako rabi

da se domislimo
da same ne moremo
da nan rabi pomoć
i Boga i ljudi

Sa smotre "Beside u jatu ",Barban 2024.

utorak, 16. srpnja 2024.

Eda Budić | Kako je Potjeh tražio istinu

Ono ča ti fali i ča želiš
je tamo dugo,dugo
magari ku nisi sigur ča je to.
A rabi ubać sve ono
za ča drugi govoriju
i rabi vidit veliki široki sviet,
najbrže tamo znaju
jeno harto već od libra.
Iskat iskat iskat
taknut cagat lačet
pensat kako imet najbolje,
bit najbolji,
žešći se pokazat od drugeh
upravit bolje i lepče
pokazat se bolji čovek.
Čudit se da ne čekaju svi samo tebe.
Da hi je čuda ki išću.

Kat ti pride na misli- potle svega-
i sigur si
da rabi bit kade si
i delat svoje delo najbolje moguće
rada biš da se drugi navadiju od tebe.
Ma si ne daju reć.