Kolumne

subota, 31. ožujka 2018.

Igor Petrić | Koliko toga...


Sjediš
i sve se doima jednostavno,
jeftino i obično,
isto
kao i prije,
osim biljke
koja se osušila
i pomisliš

Sve otpada,
jer danas si umoran od
DOSADE.

Davorka Črnčec | Odlazak


Rijetki osmijesi u blijedim obrazima.
Dani predugi s praznim dlanovima.

Vrijeme je poći dok drži me tu
tek pjesma nenapisana.
Dok jutra pusta dlanova praznih
u očima umornim samoću skrivaju.

Vrijeme ti je poći.

Nikola Grgić | Sretna pekara


U gradu Debeli Kolači bila je jedna mala pekara zvana „Sretni Kolači“. Glavni pekar se zvao Debeli Burek. Debeli Burek je svaki dan dostavljao razne kolače. Njegov sin se zvao Burek Junior. Burek Junior je pomagao ocu da dostavi kolače na vrijeme. 

Jednog dana u pekaru je ušao gradonačelnik. Zvao se Trula Jabuka. Trula Jabuka često je dolazio kupiti kolač od sira. Ovog dana gradonačelnik je bio ljut. Ljut jer ga je ostavila žena Trula Kruška. Bio je toliko ljut da je stolicom razbio veliki televizor. Debeli Burek ga je htio počastiti besplatnim kolačem od sira. Gradonačelnik je uzeo kolač i bacio ga kroz prozor.  Jedna bakica je prolazila i baš taj kolač ju je pogodio u glavu. Burek Junior joj je otišao pomoći. Ona mu je kao zahvalu dala deset kuna da si kupi sladoled. Dok je lizao sladoled Debeli Burek i Trula Jabuka su razgovarali. Trula Jabuka se izderao: „Zatvorit ću ovu pekaru, a vi ćete ostati bez posla!“ Otišao je i svom snagom je zalupio vrata. Debeli Burek je otišao u svoj ured i zaključao je vrata. Njegov se sin jako zabrinuo za oca. Nije htio da bude tužan. Zato je uzeo sedam kuna i kupio ocu sladoled s mrvicama čokolade.

Luka Rovčanić | Olovke


Na stolu olovke kao da mi govore,
ne pomiči nas,dugo nam je trebalo
da se namjestimo najbliže prozoru.
Ne okreći se na stolcu koji škripi,
dopusti nam da slušamo zvukove
iz parka i ne zaklanjaj nam svjetlost
koja pada na naše drvene površine.
Možda u našu grafitnu krv unesemo
riječi koje od jutra tražiš,pa ćeš
ih nam kako obično znaš,na svoj,
nepredvidljiv način,oteti.

petak, 30. ožujka 2018.

15 polufinalista u utrci za VBZ-ovu književnu nagradu


vrijeme: 29.03.2018.

Nakladnička kuća VBZ objavila je u četvrtak odluku o naslovima uvrštenim u utrku za 14. godišnju regionalnu nagradu za najbolji novi originalni i neobjavljeni roman, a ove godine među 112 je pristiglih rukopisa zbog visoke kvalitete prijavljenih tekstova u širi izbor za tu 100 tisuća kuna vrijednu nagradu ušlo čak 15 žanrovski raznolikih i vješto pisanih predložaka. 

Sven Adam Ewin | Na Golgoti, post mortem


Skidanje s križa. Čavao. Noga. Ruka.
Pieta. Suze… Zadnji cjelov u čelo.
I gotovo je. Završila se Muka.
Famozni Prorok sada je mrtvo tijelo.

Izdaja. Očaj. Ljubav. Cinici. Skoti.
U zraku miris patnje… Poneka griža.
Što bi još moglo ostati na Golgoti?
Spužva... Tragovi krvi. Uz dva tri križa.

Živote kratki, ti moja slijepa pjego,
Karavan mrtav, a samo psi još laju.
Na kraju svega, što zaključiti, nego:
Život je tunel. Smrt je Svjetlo na kraju.

Uz gorki uzdah da život nam se vrti
U znaku vječne - Filozofije Smrti.

Sven Adam Ewin | S bloga na fejs


O, pjesmo moja, moja sjeno,
Ovdje vladaju sile grube!
Ne djeluj tako izgubljeno,
Na Zid te vješam. Stisni zube!

O, pjesmo moja, el duende,
Na blogu bjesmo poznat duo.
Ja ovdje imam brojne frende,
Al nitko za nas nije čuo.

To nije tvoja stara klapa,
Tu neće biti kao prije,
Za nas je ovdje mrka kapa,
Tu nema „p“ od poezije.

No valja sve od sebe dati,
Jer... možda ipak netko svrati.

Florian Hajdu | Csoki


Ulomak iz romana ( Nedelja bez Csokia na Pissaro- u )

Katedralna crkva Svetog Petra i Device Marije u Kelnu, koja je šest stotina godina građena, čuj Margit, šest stotina godina, koliko ljudi ju je gradilo, možda sto hiljada njih, a radost završtetka rada nikada nisu osetili, govorio je Margiti uz jutarnji čaj od kantariona, držeći je za ruku isto onako nežno, toplo, lahorno, kao kada su se u Katedrali 1965. godine venčali. Margit je bila jevrejskog porekla zvala se Epštajn, upoznali su se u Šiofoku glavnom gradu Balatona gde je Karl došao zahvaljujući prijatelju Beli, mesaru Kompanije PIK iz Segedina, koji je 1960. godine boravio tri dana službeno u fabrici noževa Karla Güde-a u Solingenu i tu se slučajno, u prolazu, upoznao sa Karlom Hofmanom u restoranu fabrike kada je nespretno poručio kobasicu sa karijem, koja mu je skliznula iz tanjira, on ju je zgazio i na senfu se okliznuo, pao, Hofman mu je tada pomogao da ustane i očisti usenfirane pantalone na zadnjem levom debelom mišicu, koji mu je poslao garantno pismo kao poziv za jednonedeljni boravak u Mađarskoj, Bela Havaši je bio veliki prijatelj sa Epštajninim ocem Otom, koji je pre rata radio u izraelskoj Hapoalim banci u Budimpešti i posedovao svetlorozebojnu malu vikendicu sa baštom u Šiofoku pored Havašijeve svetložganaumbraste, Margit je ostala jedinica, majka joj je prestala da živi na porođaju šest dana posle, otac nije želeo ponovo da se ženi, zapatio se zauvekno za Zoltan Marijom suprugom i Margitinom majkom, bio je pedantan, iskren, pravičan, ne strog ni popustljiv u životu, vaspitanju Margite, ona je veoma skladno, negovano, skromno, neističuće, vaspitavano dete, devojčica, devojka, supruga, bila je izrazito lepa, graciozna, kovrdžavo crnokosa, stasita karlovisinska osoba, imala je hernadivazno duguljasto, zaobljeno lice, duge tanke crne obrve, isticajne trepavice koje su poput kineske lepeze štitile velike, uvek radoznale oči divljokestenjeve boje, koje i najmanju sitnicu uoče, usne je nasledila od majke i od Marije sa Mikelanđelove skulprure ”Pijeta“, od poznanstva sa Karlom živela je samo za njega crpeći radost, sreću, sve blagodeti zemaljskog života od njegove odanosti, ljubavi, sveukupne pažnje.

Mirna Rajlić | Snažne riječi


Klupe su se tresle, papirnati avioni letjeli, a u razredu su svi vikali. Olovke su klize po podu jer djeca za nisu marila za njih. Učitelji su vani pričali. Činilo se kako da ne čuju buku u razredu. Zvono je zazvonilo glasno i svi su trebali sjesti.

Nitko nije sjeo, osim jedne curice po imenu Milica. Sjedila je mirno i u vrijeme odmora. Ona nema prijatelja jer se ne uklapa u taj svoj razred.

Svi je zovu razredna dobrica i stalno joj se ismijavaju zbog toga što nije nikada prekršila niti jedno pravilo. U školi sjedi sama,iza svih, pa je nitko baš ne vidi. Svaki ispit dobije pet, a kada digne ruku, učitelj ju ne vidi od svih ostalih učenika. Mislite već sigurno da je Milica jako sramežljiva, ali pogrešno mislite. Milica je vrlo druželjubiva, samo što nikada nije prekršila niti jedno pravila, pa je njezin razred smatra nepotrebnom.

Zoran Šolaja | Plašt Žanke Stokić


preskočeno detinjstvo, suze i tuga, kao
nevidljivi plašt pratili su Žanku,
i dolazak u Beograd da ga napravi boljim,
lepšim i veselijim je otpočeo "predstavu", bežala je od sudbine
i uspela je da se sakrije, u Toanetu u "Uobraženom bolesniku",
Dorinu u "Tartifu", pa malo da "pobegne" u Julišku u " Putu oko sveta", naravno
u neponovljivu Živku "Gospođu ministarku" gde niko nije mogao dostići taj nivo
ne što nije dobar već što je uloga kao za nju pisana, maestralne, životna, nošena aplauzima
Praga, Varšave, Beča Budimpešte i najdražeg Beograda, svakim aplauzom je stepenicu više
ulazila u nezaborav, poštena i hrabra, velikog srca, nedovoljno voljena,
u pratnji Mikice i Lolice vernih ljubimaca bila je i ostala ministarka,
možda sada kada je nema tamo gore veselo čavrlja sa čika Ilijom Stanojevićem, Zoranom Radmilovićem,
Pajom Vujisićem, tom gardom koja i kad ćuti sve kaže, i sa plaštom koji je sa
ovog sveta poneo aplauze i ljubav njene publike.

četvrtak, 29. ožujka 2018.

Darko Balaš | Ratnik s dušom 3.


Podigni glavu ratniče, zagrli život, udahni vrelo tkivo svemira u pluća, onako kako to ne može nitko drugi. Osjeti duboko niz žile energiju kako kola nošena adrenalinom, spremi se na skok vjere kada se to čini potpuno nemogućim. Svima drugima, ne tebi. Nikada ne tebi. Rođen si za to, sazdan od zvjezdanog materijala, iskovan na samim počecima postojanja s jedim jedinim ciljem. Ljubav.

Ona nema zapreka, ona pronalazi put skriven neznanjem, ona pobjeđuje vrijeme i briše tminu svih nemira. Ona je odgovor na svako teško pitanje, ona je vizionar koji može predvidjeti budućnost Nostradamusovom preciznošću, ona ne može izgubiti. Jer ništa osim nje niti ne postoji.

Klara Peruško | Pustila sam je unutra


Uspinjući se stepenicama moje zgrade, sve se jasnije čula vika mojih roditelja. Stala sam na otirač mojeg stana, duboko uzdahnula i gurnula ključ u ključanicu. Čim sam zakoračila unutra, čulo se kako je moja mama zalupila vratima sobe, a tata je ostao u dnevnoj sobi nešto mrmljajući. Postavljao je stol za ručak. Ne mogu vjerovati kako je to tužno kada odrasli ljudi koji uvijek svojoj djeci drže duge lekcije o ponašanju jednom prema drugome, izvode takve ispade, ali naravno oko malo ozbiljnijih stvari. Ručali smo u tišini.

- Kako je bilo u školi Janice?- upitao me tata pokušavajući uljepšati neugodnu tišinu.

Nada Vukašinović | Bilježnica


Stajao je na vratima naše kuće i onako ogroman, nagnut prema meni s podignutom rukom, nabreklih žila na vratu sakrio blijedo proljetno sunce.

Nisam čula ništa, samo sam se još više povukla u najmračniji kut kuhinje.

Išla sam tada u šesti razred, a brat u peti. Bili smo tiha  djeca.

Prihvaćala sam  sve jer nisam znala da može biti drugačije. Nisam se  bunila, nisam ništa tražila, nisam kasnila u školu.

Goran Blagojević | Sećanje




Kalendar guta
preostale dane još jedne halapljive godine.
Mitovi umiru. Bilans opravdava statiku.
Zbog odsustva kohezije u desetkovanom sazvežđu
pišem stihove razumljive putnicima
na radaru glasnika koji imaju titulu bivši.
U neprijateljski nastrojenim noćima
tražim formulu za svežinu.
Iskašljavam iluziju, gulim narandže
i prisećam se velikodušnih kućnih duhova.













Zrinko Šimunić | Bijelo, bijelo


Pod reflektorima
bijelim
bijelim

srednje
široki snop

pod žaruljama od bijelog natrija
tvoja su bijela njedra
osunčana
poput
toplog hljeba

I bradavice
krupne od ljubavi, klementine
zrelo voće

A u kosi ti zamirlišu
topli kroasani
s marmeladom od marelice

Lagano ih trgaš
tankim prstima
niz koji ti curi narančasti slador

Skupljaš ga rilcem
jezika
u rašljama između srednjaka
i kažiprsta

srijeda, 28. ožujka 2018.



e-pošta:  natjecaj.matica.gorica@gmail.com                                    
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
28. ožujka 2018.

Izvještaj
o rezultatima 9. Matičina književnog natječaja 2017.
«Turopoljska poculica»

9. Matičin književni natječaj 2017. «Turopoljska poculica» raspisan je 20. rujna 2017. i  trajao do  25. prosinca 2017. godine za proznu formu -kratka priča- pisanu kajkavskim jezikom ili hrvatskim standardnim  jezikom.
Na natječaj su prispjela 33 rada. Kajkavskim jezikom napisano je 8 radova, a hrvatskim standardnim jezikom napisano je 25 radova. Radovi su prispjeli iz cijele Hrvatske.
Autori radova su iz sljedećih mjesta:


Zagreb,    
Ludbreg,        
Sisak,    
Novi Marof,
Ždala (Koprivnica),
Lukač (Virovitica),
Velika Gorica,    
Koprivnica,
Split,
Opatija,
Ivanić-Grad,
Oroslavje,
Kaštel Gomilica,
Kaštel Sućurac,
Karlovac,
Zadar,
Križevci,
Slavonski Brod


Prispjele je radove Provedbeno povjerenstvo u sastavu: Stjepan Rendulić i Bosiljka Martinković predalo Prosudbenom povjerenstvu samo s naznačenom zaporkom bez imena autora.

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Bernardina Petrović, predsjednica i članovi: Đurđa Parać i Božidar Prosenjak  odabralo je po jedan najbolji rad na kajkavskom odnosno
standardnom hrvatskom jeziku te izabralo još četiri rada (dva na kajkavskom i dva na standardu) koji su ušli u uži izbor.

Odabrani najbolji radovi i njihovi autori:
Naziv rada    Autor    Jezik
Škrlak    ĐURĐA VUKELIĆ ROŽIĆ, Ivanić-Grad    kajkavski
Ratni sprovod    LJILJANA BRKOVIĆ ZORČIĆ, Sisak    standard

Radovi izabrani u uži izbor i njihovi autori:
Naziv rada    Autor    Jezik
Janičin anđel belih obrazov    TIBOR MARTAN, Novi Marof    kajkavski
Konjek z Bistrice    LJERKA PUKEC, Zagreb    kajkavski
Požutjelo nebo    GORDANA MAJDAK, Zagreb    standard
I pastiri čitaju, zar ne    ŽELJKO MAVRETIĆ, Karlovac    standard

    Iskrene čestitke autorima odabranih radova, a ostalim autorima želim sretan ishod u našem narednom Natječaju. Hvala svim natjecateljima na sudjelovanju u natječaju.

Stjepan Rendulić, predsjednik Ogranka

Objavljen natječaj za potprogram Kultura u kategoriji za potporu književnim prijevodima


prijava: 23.05.2018.

Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu Europske komisije objavila je natječaj za potprogram Kultura programa Kreativna Europa u kategoriji Potpora projektima književnih prijevoda u dvije natječajne kategorije: dvogodišnji projekti i projekti književnih prijevoda s okvirnim partnerskim sporazumom. Rok za prijavu je 23. svibnja 2018. godine, do 12 sati!
 
Dvogodišnji projekti književnih prijevoda namijenjeni su nakladničkim kućama i traju najduže dvije godine, a podrazumijevaju prijevod od najmanje tri do najviše deset književnih djela s jednog europskog jezika na drugi. Najviši iznos potpore koji je moguće ostvariti iznosi 100.000,00 eura.
 
Projekti književnih prijevoda s okvirnim partnerskim sporazumom namijenjeni su nakladničkim kućama i traju najduže tri godine, a podrazumijevaju prijevod od najmanje tri do deset književnih djela s jednog europskog jezika na drugi u jednoj godini. Najviši iznos potpore koji je moguće ostvariti iznosi 100.000,00 eura godišnje što iznosi do 50 % prihvatljivih troškova unutar projekta.
 
Pod projektom podrazumijevaju se aktivnosti prijevoda i objave europske književnosti (romani, kratke priče, drame, poezija, stripovi i dječja književnost), što uključuje i troškove prijevoda isječaka za kataloge izdavača s ciljem poticanja prodaje prava u i izvan Europe, troškove promocije i distribucije kao i digitalne promocije te troškove sudjelovanja autora na različitim književnim sajmovima i festivalima. Osim tiskanih, mogući su i prijevodi elektroničkih izdanja knjiga.
 
Ukupni proračun za sufinanciranje projekata književnih prijevoda u okviru kategorije 1 i kategorije 2, procjenjuje se na € 3,6 milijuna.
 
Kriteriji dodjele potpore:
 
Prihvatljivi prijavitelji u obje kategorije ocjenjivat će se temeljem sljedećih kriterija:
1. Relevantnost (40 bodova): Ovaj kriterij procjenjuje na koji će način projekt doprinijeti transnacionalnoj cirkulaciji i raznolikosti djela europske književnosti te poboljšati joj pristup.
2. Kvaliteta sadržaja i aktivnosti (25 bodova): Ovaj kriterij procjenjuje na koji se način projekt provodi (kvaliteta prevođenih radova, iskustvo osoba zaduženih za projekt i radne odredbe).
3. Promocija i komunikacija unutar Europe i izvan nje (20 bodova): Ukoliko paket za prijavu sadrži knjige koje su osvojile Nagradu Europske unije za književnost - EUPL, posebna će se pozornost posvetiti njihovoj dobroj promidžbi.
4. Dobitnici nagrade Europske unije za književnost – EUPL (15 bodova): Dodatne bodove automatski ostvaruju prijave koje uključuju knjige koje su osvojile EUPL (5 bodova po knjizi, a za najviše 3 knjige u iznosu od najviše 15 automatskih bodova).
 
Sve detalje natječaja kao i vodič za korisnike i prijavnicu možete naći na službenim stranicama Izvršne agencija za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu.


Za sva pitanja koja se tiču sudjelovanja u potprogramu Kultura možete kontaktirati Desk Kreativne Europe pri Ministarstvu kulture.

Izvor:Culturnet.hr

In memoriam: Josip Vaništa (1924.-2018.)


vrijeme: 29.03.2018.
mjesto: Zagreb; Galerija Šira, Preradovićeva 13

Slikar, crtač i pisac te suosnivač umjetničke grupacije Gorgona Josip Vaništa preminuo je 24. ožujka, a 29. ožujka u zagrebačkoj Galeriji Šira održat će se izložba 'In memoriam' koja će umjesto slikarskih radova okupiti samo par misli i predmeta istaknutog akademika.
 
Da obilježi bližnjima svoj odlazak s ovoga svijeta, Josip Vaništa je odabrao simbolički povratak u povijesni Salon “Šira”. Izložba, po vlastitom mu izboru, nazvana “In memoriam” ne okuplja slikarske radove nego samo par misli i predmeta, odabranih znakova što naglašavaju upravo njegovu odsutnost, njegov nestanak, njegovu smrt, koju kao suputnici, poznanici, poštovaoci duboko osjećamo. Čitavoga svog vijeka Vaništa se odlučno nosio s prazninom, da bi je kreativno zanijekao, bavio se bjelinom ne bi li crninu ništio, ostavljao tragove kako bi ih mogao prebrisati. Slikar, crtač i pisac težio je djelu, ali umjetnik i čovjek ostvarivao se ne manje u djelovanju, koje je, usuđujemo se reći, također već djelom postalo. Teško nam se pomiriti s mišlju da je povučena crta nad životom stvaraoca koji je srebrnu liniju vukao prema beskonačnosti i koji se ironično oboružao beskrajnim štapom, ali gubitak Josipa Vanište odmjeravamo maksimalističkim zahtjevima.
Tonko Maroević

Kolekcija Marinko Sudac; Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb;  Moderna galerija, Zagreb; Arhitektonski fakultet u Zagrebu; Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

Izvor: Tportal / Galerija Šira

Pavol Janik | Mudrost


WISDOM (English)

Do you want to make a hole in the world?
Too bad.
The world is full of holes.
And yet nothing goes through it.

Only you became smaller.
Decreased.
Do you hear that noise?
It lasts and sometimes
pretends it is a speech.

You answer
the questions
that you asked.

As many questions
that many answers.

That is that wisdom.
With it you like to make a hole in the world.
Too bad.

You suffer only because of
what you know.

(1981)

Valentina Crvenković | Na nepoznatom jeziku


Treniram košarku već jako dugo. Dobra sam sa svim curama, no jednog dana došla je Emma iz Afrike i naš se klub "raspao".

Emma ima jedanaest godina i igra bolje od većine u našoj ekipi jer je u Africi krenula trenirati od četvrte godine. Trener je bio oduševljen njezinim talentom. Sve cure su bile ljubomorne na nju. Trening je završio i cure su otišle u svlačionicu. Emma je krenula za nama, ali joj Nika nije dala da uđe u nju. Pitala sam ju zašto to radi, a ona je odgovorila: "Crnkinje ne mogu ulaziti u svlačionicu, te će ih cijelu zaprljati tom svojom crnom bojom!"

Jako me iznenadila. Stvarno sam ostala u čudu. Zatim sam je upitala zašto samo njoj smeta što je tamnije puti. Cure su stale na Nikinu stranu. Nisam to očekivala od njih. Emma nas je cijelo vrijeme prisluškivala. Otvorila sam vrata i lupila je u glavu. Srećom, ništa joj nije bilo. Ispričala sam joj se i odmah smo se sprijateljile.

Barica Šljivarić-Buttel | Putovanje


Osjetim miris jeseni
prikrada se na prstima,
polako pokrivajući ljeto.
Svojim dahom
kao nitima plete mrežu,
kojom će zarobiti ljeto u sjećanje.

utorak, 27. ožujka 2018.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Kratka životna

Piše: Clara C.

Jučer sam razbila ekran na laptopu. I sad moram pisati kolumnu na mobitelu. Nije tako užasno kao što sam mislila (mislila sam da je proces naporniji i sporiji, ali zapravo je skroz izvedivo), ali Word aplikacija ipak je takva.

Najgluplje ikada, skoro nešto najgluplje što mi se dogodilo  Zatvorena plastična boca iz koje sam pila skliznula mi je iz ruke i čep boce je dotaknuo ekran i taj mali, blagi dodir nekako je uspio uzurpirati cjelokupnu sliku.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu "Zlatko" Jagode Truhelke

Piše: Mirjana Mrkela

Bježanje od kuće

Ti nisi moja prava mama i najradije bih otišla od tebe. Ovo je rečenica koju nikad nisam izgovorila, ali mi se često prikradala. I bila mi je, što se kaže, na vrh jezika. Za razliku od mene, neki su to zaista učinili: po danu, po mraku, isplanirano ili bez plana — odšetali se, otrčali, odlepršali. Stisne te nešto u prsima, možda i vrištiš, ali nije ti lakše. Iskočiti iz kože se ne može pa preostaje jedino iskakanje iz home, sweet home.

Hrvatski nakladnici i autori na 55. Sajmu dječje knjige u Bologni


U ponedjeljak 26. ožujka 2018. Bologna 55. put otvara vrata Sajma dječje knige svijetu nakladnika, pisaca, ilustratora, prevoditelja i svima onima koji rade na produkciji knjiga za djecu.  

Vrata su otvorena i onima koji rade na promociji i prodaji dječje knjige, promociji pisaca, ilustratora, prevoditelja kao i onima koji proučavaju knjige i dodjeljuju nagrade za najbolje knjige, ilustratore, pisce i prevoditelje (Astrid Lindgren Meomorial Award i Hans Christian Award – za obje naš kandidat je ilustratorica Andrea Petrlik Huseinović).



Kroz vrata prolaze i oni koji prodaju prava za objavljivanje i reproduciranje dječjih knjiga, slikovnica, kao i oni koji rade u knjižnicama i knjižarama.

Jednom riječju tu su svi iz cijelog svijeta koji su na neki način vezani uz dječju knjigu.

Tu je i Hrvatska dječja knjiga koja se smjestila u dvorcu iz bajke na trideset dva četvorna metra u paviljonu 21 A 77 koji je idejno osmislio Kašmir Huseinović, ilustrirao i oblikovao Zdenko Bašić, a ove godine oslikala Ana Kadoić. U tom dvorcu smjestilo se dvanaest nakladnika iz Hrvatske: Alka Script, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Dječja knjiga, Ibis grafika, Kašmir promet, Mala zvona, Naklada Slap, Naša djeca, Sandorf, Semafora, Udžbenik.hr, Hrvatska dječja knjiga.

Svi su oni uspjeli predstaviti svoj izdavački program na sajmu zahvaljujući sredstvima koja su u njih uložili Ministarstvo kulture Republike Hrvatske (80.000,00 kuna), Udruga za zaštitu autorskih prava nakladnika ZANA (30.000,00kn) i sami nakladnici (12.000,00).

Ove godine vrata Sajma dječje knjige u Bologni i sama Bologna posebno su otvorena za Kinu kao zemlju gosta.

Nakladnička scena u Kini, osobito ona vezana uz dječju književnost, znatno je ojačala u Kini otkada je kineska vlada omogućila obiteljima da imaju dvoje djece.  Slogan Pekingškog sajma ‘Baby boom, business boom’ govori sve o važnosti sudjelovanja na Sajmu dječje knjige u Bologni kao i na Sajmu knjiga u Pekingu.

Sve što će se dogoditi u Bologni dogodit će na štandovima nakladnika i u četiri „kafića“, prigodno nazvana Ilustrators caffe, Authors caffe, Translators caffe, Digital caffe, kao i na pratećim izložbama. Sve to trajat će samo četiri dana i bajka će završiti 29. 3. 2018.

Opširnije:
https://www.facebook.com/Hrvatska-djecja-knjiga-406153926178144/

Izvor:Culturnet.hr



vrijeme: 26.03.2018. - 29.03.2018.
mjesto: Bologna

Lana Frleta | Voda ima okus


Zašto ljudi odbijaju gledati stvari iz više perspektiva? Gledaju samo ispred sebe, samo u svoje probleme te bez razmišljanja prihvaćaju ono što im je servirano. Zamijeni razgovore porukama? Zamijeni osobe virtualnim profilima? Zamijeni prijatelje malenim uređajima koji stanu u džep? Naravno. Mi smo suvremeno društvo, zar ne?

Eno vidim jednu ljuljačku. Njiše se nošena vjetrom, prožeta usamljenošću. Zašto ljudi uporno razvijaju nagon za izabiranjem onog lošeg? Ne znam.

Antonia Padovan Kralj | Nju nebo čuva


Sjećaš li se, jeseni,
Njenih ljubavnih pisama?
Ili se ne sjećaš niti tko je Ona?
Ne brini. No ni ne umišljaj si.
Ni ona se tebe ne sjeća... ponekad.

Svjetski dan kazališta 27. ožujka 2018.



HRVATSKA PORUKA
ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA 27. ožujka 2018.

Dragi prijatelji kazališta, s ove ili one strane rampe, srdačno vas sve pozdravljam i odmah na početku priznajem - nakon niza godina provedenih u teatru toliko mi se toga vrzma po glavi da nije lako krotiti misli i emocije sastavljajući ovu hrvatsku poruku povodom Svjetskog nam dana kazališta.
S jedne strane, ne bih htio samo prigodničarski slaviti značaj dramske umjetnosti i dugu bremenitu povijest kazališta, a da se ne osvrnem i na poteškoće s kojima se kazalište u nas mora nositi, no opet, s druge, pitam se je li ovo pravi trenutak za otvaranje svih onih pitanja koja su se s vremenom nagomilala a koja je, razmišljajući o našem društvu, teško zaobići.
Nakon niza dvojbi, čini mi se da je danas ipak najvažnije podijeliti s vama svoju privrženost kazalištu i naglasiti kako, usprkos svim preprekama koje otežavaju suvislo funkcioniranje naših umjetničkih i inih javnih ustanova, od kojih bismo neke već mogli zaštititi kao nematerijalno nekulturno dobro, ja kazalište volim i kako vjerujem da su kazališne daske još uvijek jedna nepotopiva splav na kojoj možemo preživjeti ovu poplavu beznađa koje se naizgled zavukla u gotovo svaki kutak javnog nam života. Jer kazališna kutija, zahvaljujući svojoj dubinskoj perspektivi mašte, i u ovim sipljivim vremenima opstaje kao nedodirljivi kutak nade, kao tajanstvena crna rupa ovog našeg svenemira koja je u stanju probaviti sav čemer svakodnevice i svježim daškom nadahnute glumačke igre uvijek iznova oplemeniti naš bitak. Kazalište to može, jer ono ne postoji samo zato da zrcali i promišlja stvarnost, već i zato da ju, poigravajući se njome, otkupljuje i svima nama vraća vjeru u zajedništvo i konačnu nadmoć duha, iskrenosti i igre.

Upravo zato je kazalište neizmjerno važno.
Analizirajući atmosferu hrvatskoga glumišta njegov neosporni autoritet Branko Gavella svojedobno je zapisao kako kazalište može i treba biti "jeka smisla kolektivne gradnje".  I kako je, kao takvo, " čudno blisko izvoru smisla ljudskog bitka"! Ali je, na margini svog rukopisa, nadodao i kako "svako mešeteranje čini teatar najopasnijim sredstvom ne samo za ugušivanje te temeljne ljudske funkcije nego i za..."

Slijede tri točke - daljnji tekst rukopisa je nečitak... Ali smisao je jasan..

Kazalište je, a s njime i kultura u cjelini, temeljni kamen kada je riječ o smislu kolektivne gradnje.....  Baveći se kazalištem i kulturom, možemo graditi, ali možemo i razarati društvo - odgovornost za izbor ostaje na nama. Kazalište je važno. I zato - ne samo ovo naše -  svako društvo svoje kazalište mora čuvati kao oko u glavi – jer ono to doista i jest.

Rene Medvešek
Poruka za Svjetski dan kazališta 2018. – Europa
Simon McBurney, Ujedinjeno Kraljevstvo
Glumac, autor, redatelj i suosnivač kazališne trupe Théâtre de Complicité
Niti kilometar od obale Cirenaike u sjevernoj Libiji nalazi se golemo kameno sklonište široko osamdeset a visoko dvadeset metara. U lokalnom narječju ime mu je Hauh Fteah. -Radiougljično datiranje provedeno 1951. utvrdilo je da su ljudi tamo neprekidno živjeli barem 100.000 godina. Među artefaktima pronađena je i flauta od kosti stara između četrdeset i sedamdeset tisuća godina. Kad sam čuo za to, dok sam bio dječak, pitao sam oca:
“Stvarali su glazbu?”
Nasmiješio mi se.
“Kao i sve ljudske zajednice.”
Bio je prapovijesni arheolog te je bio prvi Amerikanac koji je iskopavao na nalazištu Hauh Fteah u Cirenaici.
Vrlo sam počašćen i sretan što sam predstavnike Europe na ovogodišnjem Svjetskom danu kazališta.
1963. godine, dok se prijetnja nuklearnog rata nadvijala nad svijetom, moj je prethodnik, veliki Arthur Miller, rekao: „Kad pišemo u doba u kojem diplomacija i politika imaju tako užasno kratke i slabe ruke, nježne ali katkad duge ruke umjetnosti moraju nositi odgovornost održavanja ljudske zajednice na okupu.“
Značenje riječi drama proizlazi iz starogrčke riječi „dran“, koja znači „djelovati“... a riječ teatar proizlazi iz starogrčke riječi „theatron“, čije je doslovno značenje „mjesto za gledanje“. Mjesto na kojem ne samo da gledamo, nego i vidimo, shvaćamo, razumijemo. Pred 2400 godina, Poliklet mlađi projektirao je veliki teatar u Epidauru. S kapacitetom za 14.000 gledatelja, zapanjujuća akustika ovog otvorenog prostora zaista je čudesna. Paljenje šibice u središtu pozornice čut će svih 14.000 gledatelja. Kao što je bilo uobičajeno za grčka kazališta, kad biste gledali glumce vidjeli biste i krajobraz iza njih. Time su spajali ne samo nekoliko različitih mjesta – zajednicu, teatar i prirodni okoliš, nego su tamo dovodili i sva vremena. Dok je predstava zazivala drevne mitove u sadašnjicu, pogled vam je sezao mimo pozornice, prema vašoj krajnjoj budućnosti. Prirodi.
Jedno od najizvanrednijih otkrivenja pri rekonstrukciji Shakespeareovog kazališta Globe u Londonu također je bilo povezano s vidnim poljem, točnije s osvjetljenjem. Gledalište i pozornica jednako su osvijetljeni. Izvođači i gledatelji uvijek su mogli vidjeti jedni druge. Uvijek. Ljudi su gdje god pogledaš. Jedna je posljedica toga da nas podsjeća da veliki monolozi, primjerice oni Hamletovi ili Macbethovi, nisu tek privatna promišljanja nego i javne debate.
Živimo u doba kad je teško jasno razlučiti stvari. Okruženi smo fikcijom više negoli u bilo koje drugo doba u povijesti ili prapovijesti. Svaku „činjenicu“ može se osporiti, svaka anegdota može se predstavljati kao „istina“. Jedan poseban oblik fikcije cijelo nas vrijeme okružuje. Onaj koji nas želi podijeliti. Odvući nas od istine. I jedne od drugih. Reći nam da smo odvojeni. Narodi od naroda. Žene od muškaraca. Ljudi od prirode.
Ali baš kao što živimo u doba podjela, živimo i u vrijeme golemih kretanja. Više negoli u bilo koje drugo doba u povijesti, ljudi su u pokretu; često bježe, hodaju, pa čak i plivaju, ako je nužno; migriraju po cijelom svijetu. To je samo početak. Odgovor na to, kao što znamo, bilo je zatvaranje granica. Građenje zidova. Izbacivanje. Izolacija. Živimo u tiranskom svjetskom poretku, u kojem je ravnodušnost jedina valuta a nada zabranjena roba. Dio je te tiranije i kontrola nad ne samo prostorom nego i vremenom. Vrijeme u kojem živimo zanemaruje sadašnjost. Koncentrira se na nedavnu prošlost i blisku budućnost. „Ovo još nemam. Kupit ću ono. A sad kad to posjedujem, treba mi sljedeća... stvar.“ Duboka prošlost je pregažena. Budućnost je nebitna.
Mnogi tvrde da kazalište neće ili ne može ništa promijeniti. Ali kazalište neće nestati. Jer kazalište je mjesto; u iskušenju sam reći čak i određeno utočište. U njemu se ljudi okupljaju i istog trena oblikuju zajednice. To je oduvijek tako. Sva su kazališta velika poput prvih ljudskih zajednica – od pedeset do četrnaest tisuća duša. Od nomadskih karavana do trećine antičke Atene.
Budući da kazalište postoji samo u sadašnjosti, ono osporava ovaj katastrofalni pogled na vrijeme. Sadašnji trenutak uvijek je tema kazališta. Njegova se značenja konstruiraju zajedničkim činom izvođača i publike. Ne samo ovdje, nego i sada. Bez izvedbe izvođača gledatelji ne bi vjerovali. Bez vjere gledatelja izvedba ne bi bila cjelovita. Smijemo se u istom trenutku. Dirnuti smo. Ostajemo bez daha ili bez riječi. U tom trenutku, kroz dramu, otkrivamo najdublju istinu: da je ono što smo smatrali najintimnijom podjelom između nas, granica naše osobne svijesti, također bez granica. To je nešto što dijelimo.
Neće nas zaustaviti. Svake ćemo se večeri ponovno pojaviti. Svake će se noći glumci i gledatelji ponovno okupiti, i ista će se drama opet odigrati. Jer kao što je pisac John Berger rekao: „Duboko u naravi kazališta leži osjećaj ritualnog povratka,“ a upravo je zato ono oduvijek umjetnost obespravljenih – a u ovom razlomljenom svijetu, to smo svi mi. Gdje god postoje izvođači i publike izvodit će se priče koje se ne mogu ispričati nigdje drugdje, bilo da se radi o operama i kazalištima velikih gradova ili kampovima migranata i izbjeglica u sjevernoj Libiji i diljem svijeta. Uvijek ćemo biti neraskidivo povezani, zajednički, tim izvedbama.
Da smo u Epidauru, mogli bismo podići pogled i vidjeti kako sve to dijelimo i s većim okolišem. Da smo oduvijek dio prirode i da od toga ne možemo pobjeći, baš kao što ne možemo pobjeći s ovog planeta. A da smo u kazalištu Globe, čuli bismo kako se naoko privatna pitanja postavljaju svima nama. A kad bismo u ruku uzeli četrdeset tisuća godina staru flautu iz Cirenaike, razumjeli bismo da su prošlost i sadašnjost nerazdvojive i da lanac ljudskog zajedništva nikad neće slomiti tirani i demagozi.

S engleskog preveo: Vinko Zgaga

Davorka Črnčec | Luna


Večeras ću voljeti.
Zadrhtat ću
na srebrnom tragu noći.
Vrisak će zarezati tamu.
Iz nje će padati zvijezde.

Večeras postajem besmrtna.
Kao ova  ljubav u meni.
Još samo da se nebo ne spušta
pa ne znam počinje li ili završava noć.

Dok vrisak para tamu
namiguje Luna:
besmrtna si.


Davorka Črnčec, iz zbirke Boja meda

ponedjeljak, 26. ožujka 2018.

Davor Stipan | Svjetionik


Gledao sam ga kako sanja sebe. U tim trenutcima nije bilo ničega što bi ga lišilo zabluda kojima se povremeno prepuštao. Nije bio nevoljen, štoviše, s velikim je ushitom upijao svakojake impulse i iskrene naklonosti okoline. Ipak, redovito bi sanjao sebe. Gomile nepatvorene slobode i edenskog zanosa krasile su njegove predodžbe.

Dugo je odolijevao šarolikoj paleti vanjskih smutnji te postao beskrajno imun na sve njihove manifestacije. Osjećao sam se izrazito ugodno promatrajući jednog viteza i štitonošu koji se smiješio sanjajući more.

Snježana Akrap-Sušac | Moja neobična vjeroučiteljica


Da, Bog postoji! To je u mojoj  obitelji bilo neupitno. Međutim, ipak smo bili malo neobični vjernici. Rano sam naučila da “nama neće nitko zaprdivat”, kako je govorila moja baka. Mislila je da ona sama treba odrediti kad će ići u crkvu, ali je sigurno da neće svake nedjelje jer nije ništa ukrala niti je koga ubila. Sve su to trebale čuti, a I čule bi, susjede, zločeste usidjelice, uz bakin dodatak da neki ližu oltare svakog tjedna, ali ne postaju bolji. E, tu sam se ja malo zamislila I sa sigurne udaljenosti čekala da se susjede vrate s mise. Nadala sam se da ću vidjeti koliko su veliki njihovi  jezici kada mogu polizati oltar. Nisam tada uspjela , ali danas znam I da ne vidim! I poput svoje volljene bake smatram da “ nama neće nitko zaprdivat”.

,

Florian Hajdu | Bezimeni cvet


Kad sam sa Barniem kroz šumu trčao
naišao sam na jedan predivan cvet
naranđžasto žuto ljubičaste boje
pored stogodišnjeg bagrema

Sven Adam Ewin | Okiti se ljepotom



Ne traži nebo između ptica,
Jer tamo nije njemu dom.
Skloni taj nestašni pramen s lica,
Da bljesne nebo u oku tvom.

Dok hvataš leptira koji bježi,
Zastani na čas. Otvori dlan.
Na dlanu tvome on već leži,
Crtama dlana urezan.

Ti bi svemir obići htjela.
Za to ne trebaš zvjezdani let.
Zaviri malo iza čela,
Naći ćeš, dušo, čitav svijet.

Dok ružin pupoljak mirišeš nježno,
Ko da si čula njegov glas?
Gle, na obrazu tvome snježnom,
Procvala ruža isti čas.

Morsku školjku na uho stavi,
Neka te sjeti na morski val.
Uz krike galeba nek ti se javi,
Zaboravljeni pješčani žal.

Sve što je lijepo na se meći,
Okiti se ljepotom svom.
Jer kada jednom pođemo leći,
Kitit ćemo se samo snom.

Zoran Šolaja | Kako sam sreo Tina Ujevića u snu.


Kad počneš da pišeš pa malo
vidiš kako su to radili majstori,
slučajno ili namerno u literaturi srešćeš Tina,
ma sretao ga i kroz školsku literaturu samo
sada je osećaj poezije zreliji, nekako i razumem šta je hteo reći,

nedjelja, 25. ožujka 2018.

Dodjela Zlatnog, Srebrnog i Brončanog pera najkreativnijim osnovnoškolcima natječaja Različitost udruge Mlada pera


Nakon 9 mjeseci postojanja udruga Mlada pera dodijelila je svoja prva pera mladim literatima osnovnih škola. Nakon natječaja na temu različitost i ocjene žirija, danas su u kongresnoj dvorani LifeClass Terma Sveti Martinuručene plakete ZlatnoSrebrno i Brončano pero te diplome i nagrade njihovim vlasnicima, autorima triju najkreativnijih i najoriginalnijih radova.
Predsjednik udruge Gorkić Taradi predstavio je udrugu istaknuvši da udruga ima formalno tri člana, uz njega to su Patricija Pongrac, tajnica udruge i Davor Žličar, potpredsjednik udruge, ali prava snaga i moć udruge su mladi literati osnovnih i srednjih škola i oni su ti kojima je udruga namijenjena i koji su istinska vrijednost udruge kao i vanjski stručni suradnici poput Maje Jukić kojoj je zahvalio na izuzetnom doprinosu oko natječaja.

S obzirom na to da udruga za svaki projekt kontaktira svaku osnovnu ili srednju školu u Republici Hrvatskoj, zavisi kome je koji projekt namijenjen i poziva sve osnovnoškolce i sve srednjoškolce svake županije, svakog grada, svake općine da se pridruže projektu, mislim da s pravom možemo reći da djelujemo na području cijele Republike Hrvatske, iako nam je sjedište samo u jednom gradu. – istaknuo je Taradi.
Nakon osnivanja udruge u srpnju prošle godine pokrenut je portal Top generacija, portal za objavljivanje literarnih radova učenika i studenata. U pet mjeseci postojanja prošle godine objavljeni su 31 prozni rad i 34 u formi poezije, u tri mjeseca ove godine taj broj je već premašen što pokazuje da interes mladih postoji i raste. Upravo proteklog tjedna objavljen i prvi rad iz BiH. Najmlađa autorica ima 6 godina, najstariji su u međuvremenu i diplomirali.

Mladim literatima obratio se i međimurski župan Matija Posavec istaknuvši kako je udruga Mlada pera definitivno nešto novo i očito potrebno mladim umjetnicima zahvalivši i mentorima i roditeljima na njihovom poticanju i podržavanju dječje kreativnosti.

Istaknuto je kako su radovi pristigli na natječaj dobar izvor budućih citata, a i naslov knjige Različitost je najzanimljivija boja života uzet je iz odličnog eseja Ivana Franković – Žileta, učenika 8. razreda OŠ Ston.

Prije dodjela nagrada učenici Umjetničke škole Miroslav Magdalenić iz Čakovca izveli su program kojim su oduševili prisutne iskazujući pravu virtuoznost na harmonici.

Svoje radove na dodjeli pročitali su i neki od učenika međimurskih škola koji su poslali radove na natječaj. U knjizi su objavljena sva 154 rada pristigla na natječaj i svaki mladi autor kao i njihove školske knjižnice dobiva svoj vlastiti primjerak.

Težak je zadatak pred  našim mladim autorima u njihovom odrastanju, trebaju utjecati na nas starije da shvatimo da naša sadašnjost velikim dijelom određuje njihovu budućnost – zaključio je Gorkić Taradi i počela je dodjela nagrada.

Brončano pero 
dodijeljeno je radu Kristijana Blagus,  učenika 2. razreda PŠ Novi Bezdan, OŠ Zmajevac, naslova Rođendanska torta. Kratko i jednostavno stvoren je zanimljiv svijet koji otkriva više od priče o rođendanskoj torti. Prihvaćanje različitosti ključno je za jedno prijateljstvo, što je i slikovito dočarano u odnosu  žabe i ribe. Ovom slikovitom pričom Kristijan poručuje: kad odbacite predrasude, različitost je pozitivna!

Srebrno pero 
ponijet će u  Kastav Maj Toman, učenik 4. C razreda  O.Š. „Milan Brozović” za rad Zamislite svijet bez različitosti. Kreativan rad koji je okrenuo razmišljanje o različitosti u drugom smjeru i slikovito pokazao koja bi bila posljedica nepostojanja različitosti, a to je jedan dosadan i bezličan svijet. Zanimljivim primjerima mladi je autor uspio u nakani da na vrlo originalan način objasni zašto je različitost vrlina!

Zlatno pero 
sa svojim Pjesnikom u srcu osvojila je Larisa Čoh,  8. B, OŠ Ksavera Šandora Đalskog, Donja Zelina. Ovom kreativnom i toplom pričom koja uvlači čitatelja u neobičan svijet raspjevanog slona Larisa nam poručuje: budi uvijek ono što jesi, nemoj zbog nekog drugog glumiti nešto što nisi.

Želeći mladim autorima i njihovim mentorima i roditeljima predstaviti Međimurje, Udruga žena Nedelišćepripremila je međimurske cekere koje su napunili Vezenine Oko iz Slakovca, Turistička zajednica Grada Čakovca, OPG Almasi iz Dunjkovca, Pčelarstvo Trupković iz Novog Sela Rok, Keramika Valkaj iz Železne Gore, Dika Štik iz Vratišinca, Ida-konto iz Čakovca, Grotex iz Šenkovca  i suveniri Žabac iz Knezovca.

Nakon dodjele prisutni su ukratko upoznati sa sljedećim projektima koji su u planu:



a zatim su  se osvježili domjenkom koji je pripremio generalni sponzor LifeClass Terme Sveti Martin.


"Hrvatska glagoljaška baština" -| dr. sc. Grozdana Franov-Živković: "Glagoljski rukopisi i njihova vrijednost kao povijesnih dokumenata

Poziv na tribinu iz ciklusa "Hrvatska glagoljaška baština" - dr. sc. Grozdana Franov-Živković: "Glagoljski rukopisi i njihova vrijednost kao povijesnih dokumenata"- srijeda, 11. travnja u 19 h, Nadbiskupijski pastoralni institut


Darko Balaš | Molim te...

















Molim te, možemo li opet biti djeca?
Slušati leptira što lebdi oko cvijeta!?
U ovom carstvu odraslih srce mi jeca,
Čini mi se kako nisam dio ovog svijeta...

Dvadeset poetskih godina inženjera Zrinka Šimunića


Piše: Sandra Pocnić Mlakar

Baš lijepo, Jutro poezije ne odlazi u stečaj/pisci i dalje ne rade za plaću – tako započinje jedna od pjesama Zrinka Šimunića koji je kao gost najstarije pjesničke tribine ove subote obilježio dvadeset godina pjesničkog stvaralaštva. Iza Šimunićeve pjesničke strasti i slikovitosti koju je demonstrirao u četiri dosad objavljene zbirke poezije („Terra magica“, „Pustalovina“, „Organolirika“ i „Dijete zapada“) , rijetko tko bi prepoznao tehničku inteligenciju i matematički um.

Jer Zrinko Šimunić jedan je od malobrojnih inženjera elektrotehnike u Društvu književnika (ima li još koji?).

Sven Adam Ewin | Moj trik



opet sam prošao pored tebe
opet me nisi udostojila ni jednog ovlaš pogleda
pa sam pribjegao svom poznatom triku
viknuo sam ti ime

Tomislav Domović | Prstenovanje




Ja te ne mogu oženiti,
ja te mogu prstenovati kako se golubovi letači prstenuju
A ni tada to neće biti plehnati suvenir, obilježje pripadnosti,
stvar podložna taljenju
Ja ne mogu u crkvu, tamo su me jednom uknjižili
Ja ne mogu k matičaru, tamo su službenici koji rade svoj posao,
a ljubav nije posao
Ja ne mogu na drugu vjeru preći, ova jedna dovoljno komplicira život
Ja bih volio da sam bez vjere,
bez naputka kako steći milost i u nebesima se uistinu roditi
Onako, bestežinski, bez tijela, bez napora, bez govora

Ladislav Kish | moje su usne suhe


Moje su usne suhe,
žedne soka usana tvojih,
ruke su umorne,
dodira tvoga željne su,
moje su oči zatvorene kao istina u grlu,
pogleda nevinog ištu,
tijelo razapeto između sna i jave,
gladan sam tvoje blizine i mirisa
topline i strasti,
ljubavi sam potrebit ,
zovem te visokim šumama i bespućem,
urliče,vičem tvoje ime
dođi,
voli me.

Jelena Stanojčić | Žao mi te čovječe


Ako se prema nadređenom
Ponašaš ropski
A ne misliš da si rob...

                               Ako se dodvoravaš svima
                               Savijaš kičmu do poda
                               A ne misliš da si beskičmenjak...

Ako klimaš glavom
Na sve bitno i nebitno
A ne misliš da si nebitan...

                               Ako nemaš svoj stav ni o čemu
                               I hoćeš se svidjeti svima
                               A ne misliš da te preziru...
                              
Ako govoriš
Da si sa svima dobar,
A ne misliš da si poltron...

      Ako si odlučio
      Postati  crv
      A ne misliš da će te gaziti...    

                Ako si izabrao ovakav   život   
                Bijedan i puzajući
                O, žao mi te, žao čovječe!

subota, 24. ožujka 2018.

Pavol Janik | Rominja


Pavol Janik

DRIZZLE (English)

It dawns in your eyes
just like at the fish farm.
You kiss is cold
on my absent face.
You look at me
through the morning windows just before waking.

Nevertheless
I will go unnoticed
around your sadness.

Božica Jelušić na predstavljanju Natalije Bajer | Poezija za doba kad se tradicije ruše




Piše: Sandra Pocrnić Mlakar/foto Boris Kozjak 

oezija je kritika postojanja u svim njegovim vidovima govorio je Rilke; poezija je sudbinski način govora; poezija je osobna mistika i moralni oslonac; poezija je ustrajno traganje za mogućnostima jezika; poezija je vizija svijeta u koji vjerujemo –neki su od odgovora na pitanje „zašto poezija“ koje je nabrojala Božica Jelušić u strastvenom i nadahnutom govoru pred prepunom konferencijskom dvoranom u Kuriji Janković.

Barica Šljivarić-Buttel | Pjesma života


Kajdanku svoga života
ispiši radosnim notama.
O ljubavi, zdravlju, sreći!
O svojim snovima i željama,
neka ti se ispune sve!
O ljudima koje voliš
i onima koji vole tebe!
Neka to bude najljepša
pjesma života
koju pjesnik može napisati.
Tvoja ruka odsvirati,
a Tvoje srce otpjevati.



Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Sven

Piše: Božana Ćosić

Prošli put sam vam pisala nešto malo o svom životu. Upoznala sam vas s njegovim dijelovima, a sada ću vas upoznati sa svojim društvenim životom. Poznato vam je da moji roditelji imaju restoran, da sam, takorekući, većinu djetinjstva provela u restoranu. Ono malo vremena kada me je baka čuvala nisam stigla upoznati prijatelje svoje dobi, a kamoli u restoranu. Spomenula sam da su mi mnogi zavidjeli što moji imaju restoran. Neki su me upravo zbog toga odbacili, a neki upravo zbog toga htjeli imati za prijateljicu, a nijedno od toga mi ni sada nije jasno.

Sven Adam Ewin | Jutarnja kava





postavljaš jutarnju kavu
sjedamo

čekamo da prođe prva vrelina
čuvamo usne

šutimo

reducirani smo samo na nebitno bitno
umjesto nas govori smeđa para
tvoja se izvija okomito
moja malo udesno

s tvoga lica povremeno padaju ljuske pozlate
ti to ne primjećuješ
kad odeš po još šećera
ja ću ih neprimjetno pokupiti kao dragocjenost

naša pluća su gotovo izjednačene snage izdaha
ipak
primjećujem
da se oblak iznad moje šalice
svakim izdahom povija prema tvojemu
i nježno ga obuhvaća… hm… u zagrljaj

ti to ne primjećuješ
kažeš
hajde pij
kava će nam se skroz ohladiti

da
kao da smo postali zaboravni

više ja
dodajem

Zrinko Šimunić | Moderna djevojka


U rano jutro

Okreneš se na stepeništu
samo da bih ti rekao
kako imaš lijepu haljinu, i  kosu, i vrat
i što još ...

Žena
sa stilom

I da mi kažeš
da si sretna

kad ti kažem
da si lijepa

Katarina Zadrija | Zanji čavel


Živa zakopana
Gorouča
Za tebe cvela
Z tešku čizmu gažena
Navek

Kakof bedak mouraš biti
Da se touljike daš gaziti
Znojuč
Po stouti, kej po stouti
Po hiljaditi pout

petak, 23. ožujka 2018.

Luka Tomić | Zrak sam


Zrak sam
tvoje srce me diše do dubine
u kojoj anđeo pokaže svoje lice
Zrak sam
koji te voli previše
i koji te voli premalo
ali mala moja
nikada me za te nije ponestalo

Stvarajmo Knjižnu booku!


vrijeme: 27.03.2018.
mjesto: Zagreb; Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatske bratske zajednice 4

Četvrtu godinu zaredom Hrvatska udruga školskih knjižničara obilježava Međunarodni dan dječje knjige Knjižnom bookom u Velikoj auli Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Iako je sam događaj vezan uz rođendan Hansa Christiana Andersena, ove će se godine, zbog proljetnog odmora učenika, proslava održati nekoliko dana ranije, 27. ožujka.

Podzemlje u virovitičkom Cugu


Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Tema ovotjedne Virovitičke umjetničke večeri u kafiću Cug je – Underground. Naslov je to pravca u poeziji nastalog u SAD-u šezdesetih godina, kojim se izražavala pobuna protiv tradicionalnih vrijednosti i strogih društvenih uloga muškaraca i žena. Jedan od najeksponiranijih predstavnika Undergrounda je Charles Bukowski. Poznavatelji će se prisjetiti da je Underground ujedno i naslov jedne od prvih zbirki poezije Roberta Roklicera iz 2000. godine, kojom je Roklicer zaradio epitet „hrvatski Bukowski“. Osobine Roklicerova Undergrounda su jednostavan jezik, ironija, pobuna i istraživanje tamnih strana svijesti. Recenzentica Majska Ćevanić primijetila je da „za Roberta nema zabranjenih tema ni propisanih metoda te da poezija opet postaje prirodna i ljudska umjetnost, a prestaje biti ukras“.

Beskopromisnost, iskrenost, ironiju kao životnu filozofiju i nesklonost ukrasima Roklicer prepoznaje i kod umjetnika koje ove subote poziva u Podzemlje. Bit će tu autoironični ZlatkoErjavec s novim humoreskama i temperamentna Bernarda Kermend s poezijom ljubavi i rastanaka. Za izbor iz svjetske pjesničke antologije pobrinut će se Dubravko Martić, a za glumačku interpretaciju Vlasta i Igor Golub. 

Organizator Virovitičkih umjetničkih večeri je udruga FRiKK, a program u kafiću Cug započinje u 21 sat.

Zrinko Šimunić gost Jutra poezije


Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Na Jutru poezije ove subote predstavit će se Zrinko Šimunić, dugogodišnji član Jutra, autor četiri zbirke poezije – „Terra magica, Pustalovina, Organolirika i Dijete zapada, od kojih je najnovija objavljena prošle godine. Višestruko je nagrađivan i član je Društva Hrvatskih književnika od 2007. godine.

Zrinko Šimunić rođen je u Čakovcu 1961. godine, po zvanju je inženjer elektrotehnike, a radi kao elektroprojektant, no njegove pjesme daleko su od tehničkog shvaćanja svijeta koje podrazumijeva njegova struka. Za sebe kaže da je organoliričar i hedonist te da mu voda natapa stihove u svakoj pjesmi. Šimunićevi najčešći motivi su priroda i ljubav u svim njezinim manifestacijama, no, bez obzira piše li o prirodi ili o ljubavi, njegova je poezija zorna i strastvena, ponekad do izrazite erotičnosti, zasićena pjesničkim slikama.

Kao i svake subote, Jutro poezije počinje u 12 sati u najstarijoj gostionici z Zagrebu „Pod starim krovovima“ u Basaričekovoj 9. Organizator Jutra poezije je udruga FRiKK, a voditelj je Robert Roklicer.

PRAMALJEĆE
Nestvaran je ovaj snijeg
u rano proljeće - kulisa
Ne stoga što nam je toplo
(brrr...)
i on šareno hlapi već žene
mašu
kišobranima i mimozama kad prostruji tramvaj u vedrom
pustopašnom svjetlu
Sunce, majstor scene
propelo se na prste u bijelom
blistavom sjaju

Božica Jelušić | Molitva ateista























Gospode, svrni jedan pogled na ateiste,
Dok čovjekova duša postaje polje bojno.
Oni su pameti bistre i ruke su im čiste;
Opasni nisu ni mrvu za Tvoje stado brojno.

Takvi u mutnom ne love i ne potežu uže
Preglasnih zvona, koji razbruje mjedeno zjalo.
No, dok se Prirodi dive, oni Ti misu služe,
Znajuć da Sjedobradom nisi sličan nimalo.

Hrlili nikad ne bi u Tvoje ime u vojne,
Ni tražili te tamo, gdje šume i grmovi gore.
Slušali ne bi što o Tebi govore družbe gojne,
Cijedeć' iz lažljivih usta pljesnive metafore.

Osjećaju da jesi Ti u svakom atomu,
I tamo gdje zametak titraj zigote sluša.
Da na svakome mjestu potičeš misao tromu,
Htijuć' da ljudi stvore Kraljevstvo slobodnih duša.

Vjeruju da si Ljubav, Dobrota dugoročna,
Sjaj mirijada zvijezda, Mjesečev obrub bijeli.
I na stablu Života da si baš voćka sočna,
Koju ubrati smiju, kad im to srce zaželi.

Žarulja da si što svijetli u mikrokozmu glave,
U čvrstoj simetriji svijeta i srži teorema.
Znaju da Ti si Znanje i da te znanjem slave,
A sve je drugo tama, u kojoj Tebe nema.

23. ožujka 2018.

Maja Šatalić | Nepravda















Izgara svijeća u beskrajni plam,
Drhti pred kraj u nemili dan,
Gasne i tiho do u noć stiže,
Pridiže osjećaj dok vosak već gmiže.