Te je zime led zarobio cijeli grad opasan bedemima, pružio se preko mora do otoka, a kiše su visjele iz oblaka kao stalaktiti po modrim špiljama. Inje je okovalo bilje. Vodovodne cijevi su popucale, pa smo vodu dobijali topeći komade leda. Majka je opet bila noseća. Valjalo je krenuti u rodilište, na drugom kraju zaleđenog grada. Tamo je uvijek išla sama, bez pratnje, na nogama. Otvorila je vrata našeg skromnog stana. Zrak je bio toliko hladan da je ledio suze u očima. Ona je samo zavezala rubac oko glave, ogrnula šal oko vrata, razgrnula oblake, iščupala jednu zraku sunca njemu s lica, kojom je brisala led s ceste utiruć put do bolnice, rodila tamo moju mlađu sestru i vratila se istim putem nazad. Ne sjećam se što je servirala za večeru, osim toplog osmijeha, bio sam premlad. Vjerojatno beskrajnu vjeru. Led je s jutra nestao kao rukom odnesen. Majka je vratila Suncu njegovu zraku, nešto vreliju, za onaj majčinski dječji osmijeh. Opet je granuo život, u srcu svijeta, u srcu Viktorije.
