ponedjeljak, 22. listopada 2018.

Patrik Weiss | O njoj


a ja sam se pitao
u koju će noć
njen korak lak
da ostavi traga
nalik putrenim zvijezdama
što nekoć su bile
jaka i ponosita sunca
na ovoj ivici svemira
što zovemo ju domom

pitao sam se
o njenim stazama
posutim kestenjem
iste boje kao i njene oči
što su znale
gledati duboko u dušu
tražeći da otkupe sve boli
sabrane u jedan mali cvilež
kao što kap zapjeva
kada postaje slap
darujući svu svoju ljubav
samo da melankolije nestane
i da kao drugovi
barem jednom dočekamo jutro

nedjelja, 21. listopada 2018.

Branka Klisović | Dobitnica nagrade Zvonko HDKDM 2018.


Razgovor pripremila i vodila Sonja Smolec

Branka Klisović
 rođena je 1984. godine u najljepšem mjesecu svibnju i najdražem joj gradu Zagrebu. Od malih se nogu igrala učiteljice i tako se odlučila za to zvanje. Učiteljski fakultet s pojačanim predmetom Hrvatski jezik završila je 2009. godine, nakon čega je radila u mnogim zagrebačkim i prigradskim školama kao učiteljica razredne nastave i učiteljica produženog boravka. Oduvijek je voljela izmišljati priče i najdraži satovi Hrvatskoga jezika bili su joj upravo oni pisanja zadaćnica. Glumila je u svim školskim predstavama, a danas za isto priprema i vodi svoje učenike u OŠ Stenjevec. 2015. godine počela je pisati personalizirane slikovnice i tiskati ih, no ne i izdavati. Oduvijek je u njoj tinjala želja da nekome negdje izmami barem jedan osmijeh svojim književnim djelom. Tako se odlučila prijaviti na natječajZvonko 2018. godine sa knjigom Dnevnik jednog balavca i s njome je osvojila navedenu nagradu. Slikovnice U visine, Hrabra Dora, Sva Hedina lica, Za tri mala anđela, razni igrokazi i pjesme za djecu dosad su zabavljali samo školsku i vlastitu djecu, a nada 
se da će uskoro zabavljati i djecu cijeloga svijeta.

Prije nego krenemo s pitanjima, čestitam na osvojenom Zvonku. 

Hvala Vam najljepša!

Zanimljivo je da ste već kao dijete željeli biti učiteljica. Kad bi svi kad odrastu, postali ono što su željeli biti kao djeca, imali bi najviše vatrogasaca, doktora, balerina… No, u sadašnje vrijeme, možda čak i pisaca. Odakle vama tolika ljubav prema pisanoj riječi i knjizi? Jeste li kod kuće imali kakav uzor?

Da, istina je da sam odmalena htjela biti učiteljica, ali kako sam rasla, htjela sam postati i poznata književnica. Sve djevojčice sanjaju o tome da postanu slavne pjevačice ili glumice, a meni je bilo privlačnije napisati nešto vrijedno što će biti vječno i što će ostaviti trag. Mislim da je ta moja unutrašnja želja bila moj najvažniji poticaj.

Spomenuli ste da ste glumili u školskim predstavama. Jeste li ikad poželjeli postati glumica?

Kada sam glumila kao djevojčica, imala sam veliku tremu i nisam to toliko zavoljela. Danas me više privlači rad iza pozornice pa volim pisati igrokaze i pripremati djecu za priredbe.

Kao što sam već spomenula, radite s djecom. Majka ste dvoje male djece. Do sada ste pisali prvenstveno za njih.

Da, rad s učenicima me potiče da pišem za sve situacije koje nam u školi trebaju. Ako ne mogu naći neki prigodni tekst, sjednem i sama ga napišem. Moja vlastita djeca vole priče tako da pišem i za njih. Moja petogodišnja djevojčica i sama već izmišlja priče što me iznimno veseli.

Smatrate li da će vam dobivena nagrada pomoći u daljnjoj karijeri pisca?

S obzirom da sam dosad bila nepoznati pisac, vjerujem da će mi ova nagrada puno pomoći. Uistinu mi mnogo znači jer mi potvrđuje da mi djelo ima književnu vrijednost.

Osim što pišete prozu, pišete i poeziju za djecu. Razmišljate li i o objavi zbirke poezije?

Uz dvoje male djece nemam baš mnogo vremena za pisanje dugačkih romana tako da mi pisanje pjesama trenutačno više odgovara. Željela bih izdati i zbirku poezije i vjerujem da će mi ova nagrada biti poticaj i za druga djela.

Osoba ste koja ima mnoge interese. Stignete li se pored svih ostalih obaveza baviti i svojim hobijima kao što je ples, odbojka, badminton, stolni tenis…? Jesam i sve spomenula ili imate još nešto „u rukavu?“
 
Ha, ha! U rukavu se svašta nađe, pogotovo s jednogodišnjim djetetom u kući! Šalim se, naravno. Svako razdoblje u životu mi je donijelo mogućnost za bavljenjem nekim od navedenih hobija. Trenutačno su ti hobiji u tragovima, ali kad mi treba odmak od svakodnevnih briga i poslova, često zaigram nešto od navedenoga.

Svaki pisac, osim opsežnog općeg znanja, dobrih muza i talenta, mora imati podršku obitelji i dovoljno vremena. Očito je da vama svega toga ne nedostaje, no svejedno recite nam kako vaša obitelj reagira na vaš spisateljski rad i kako su reagirali kad ste im rekli da ste na natječaju HDKDM-a osvojili Nagradu Zvonko?

Moj suprug je iznimno ponosan na mene jer zna koliko sam dugo o tome sanjala. Moja djevojčica je bila jako sretna, svima je govorila da je mama osvojila nagradu i prvo mjesto! Iako joj je draže da se zajedno igramo, pusti me ponekad iza 22h da malo i pišem.

Iz vašeg životopisa vidi se da, premda ste mladi,  imate veoma bogato iskustvo u radu s djecom. Je li vam taj rad pomogao u vašem pisanju?

Naravno da je jer nekako ostaneš i sam pomalo dijete kada si okružen djecom, a tada možeš ući u svaki mladi lik jer ti je sve poznato. Isto tako, znaš što ih zanima i primijetiš njihov način komunikacije što mi je bilo jako bitno za ovu knjigu.

Smatrate li da uspješan pisac mora biti fakultetski obrazovan?

Svakako da mu bolje obrazovanje može uvelike pomoći jer ima širi spektar znanja, ali vjerujem da ima dosta uspješnih pisaca bez nekog većeg obrazovanja koji su samostalno radili na sebi i koji su napisali kvalitetna djela.

Recite nam nešto o personaliziranim slikovnicama koje su spomenute. Za koga ste ih radili i na koji način?
   
Personalizirane slikovnice su bile dobra ideja, ali teško ostvariva. Moja ideja je bila da se pišu po narudžbi. Ukoliko se neko dijete nečega boji ili je po nečemu specifično, ili jednostavno netko želi da se njegova obitelj opiše u danom trenutku, ispunio bi jedan upitnik i ja bih prema tome napisala priču o stvarnim likovima na njihovu zadanu temu. Slikari su mi oslikali slikovnicu, tiskara tiskala, no problem je bio u malom broju tih pojedinačnih slikovnica tako da je cijena trebala biti previsoka kako bi se sve platilo. I dalje mi je žao što smo napravile samo nekoliko takvih slikovnica, no uistinu ih je bilo teško izrealizirati.

Naslov rukopisa koji je osvojio srca žirija „Dnevnik jednog balavca“. Budući da sam i sama bila članom žirija mnogih natječaja, znam koliko je teško sve pročitati, biti maksimalno objektivan i za nagradu predložiti ono što je najbolje. Jeste li ikad bili član neke komisije za dodjelu nagrade i ako jeste, kakva su vaša iskustva?

Ne, nikada nisam nešto procjenjivala na takav način. Ocjenjivanjem se često bavim u školi i često dodjeljujem neke nagrade pri čemu znam da je to nezgodan posao, no ovako nešto nisam radila.

Bilo bi nezahvalno pitati jeste li očekivali pobjedu, jer svatko tko se natječe očekuje da njegov rad bude prepoznat. Ipak, jeste li se, ipak, iznenadili?

Iskreno, uopće nisam znala što da očekujem! Poslala sam Dnevnik, jako željela pobjedu, no nisam imala predodžbu o tome vrijedi li to išta u književnom svijetu ili su to samo moje črčkarije. Zato je pobjeda bila još slađa!

Naslov rukopisa s kojim ste pobijedili daje naslutiti temu no ne neophodno i sadržaj. Otkrijte nam, ukratko, o čemu govori vaša knjiga?

Dnevnik jednog balavca govori o trinaestogodišnjem dječaku po imenu Steve koji se bori sa svojim godinama i sa svime što te godine nose sa sobom. Naravno da se bori i sa svojim roditeljima, profesorima, prijateljima, novom simpatijom Irenom i sa životom općenito. Pratimo ga kroz jednu školsku godinu po mjesecima, od rujna do lipnja. Zapravo mu se događaju vrlo svakodnevne stvari koje su pomalo duhovite jer i dobro i loše može biti duhovito ako tako gledamo na stvari.

Da bi knjiga nastala treba cijela ekipa stručnjaka. Tko vam radi lekturu, tko naslovnicu?
 
Lekturu mi je radila prijateljica, učiteljica razredne nastave Valentina Ulama, a crteže Žaneta Marinković.

Jeste li zadovoljni dosadašnjom suradnjom s gore spomenutim osobama?

Jesam, jesam, zadovoljna sam sa svojim suradnicama. One su također jako sretne i uzbuđene zbog ove nagrade.

Hvala što ste pristali na ovaj intervju. Želimo vam mnogo uspjeha i u daljnjem spisateljskom radu.
   

Hvala Vama što ste me tražili i hvala na lijepim željama!

Izvor: http://www.casopis-malipero.com.hr/

Sven Adam Ewin | Soneti vampiri


Ulaziš u sobu. Gore iznad veže,
Kao zombi vise, opuštenih krila,
Sonet do soneta. I prijeteći reže.
A pokriva sve ih paukova svila.

Pjesmama se hrane... Tebe srce steže.
Svakoj je na vratu otvorena žila.
Na krvavom podu uokolo leže
Razbacane kosti s ostacima grila.

Na povratku opet do zombija zombi,
Ali ti se ne boj, makar si na meti.
To soneti vrše promotivni lobi.

Ako koji pritom na rame ti sleti,
Možeš biti sretan: bio si u sobi.
Iz koje u ponoć izlijeću soneti.

Božica Jelušić | Na ribljoj stazi


Foto: Božica Jelušić, Drava kod Ferdinandovca

Oribajte me živom ribom, hladnom,
Koja još ne zna što je marinada.
Ispljeskajte me gestom iznenadnom,
Kad tromost uzme danak i prevlada.

U krvi spokoj, u učmalu umu
Roje se samo misli uzaludne.
Tek rijeka nosi nemir u svom šumu,
I zna dubine neprovidne, čudne.

Idem za ribom, repa joj se hvatam.
Ona će sama probit' novu stazu,
U ponornici tame ili plitkom gazu.

A ja, dok svojim zanatom baratam,
Još nađem travu koja rane liječi:
Vjerujem da ću trajati u Riječi.

Flora Green

Zoran Hercigonja | Patrik Weis: Le Nouvel État


POGOVOR

Ova zbirka pjesama, zavrjeđuje jedan poseban tretman. Anarhističko brutalna iskrenost o predrasudama i strahovima koji globalno zamagljuju svijet i čine ga pekmezasto odsutnim u uočavanju istina. Rijetko tko može razumjeti tako jetke i suvisle misli poput ovih ispjevanih u duhu četiri apokaliptične šetnje kroz ono što je ostalo od gradova: urbanog i humanoidnog. Riječi moderno stilizirane poezije koja asocijativno povezuje gole istine s apsurdom započinje  jetkim naslovima ciklusa koji skrivaju ironiju kratkih epitafa opće mizoginije i urbane nesnošljivosti. Toliko toga bismo željeli reći, ali šutimo pred očitim. Tjera nas se da prihvaćamo nešto što mrzimo iz dna duše ili jednostavno ne možemo prihvatiti jer nas se ne tiče, ali smiješak koji najčešće krije perfidnost ubilačkog očnjaka želi na lijep i sladunjav način zamagliti istinu. Očnjaci su uvijek isti; bili oni u znaku smiješka ili prijetnje.

Milan Frčko | Tebi


Tebi koja na rukama držiš dijete,
tebi šaljem prekrasne ptice,
da te u besanoj noći posjete
i s perjem ti miluju lice.

Teško da će opisati riječi
brižnost i nježnost koju daju majke.
Njihova ljubav za osmijeh djećji
nalik je priči iz čarobne bajke.

Bogorodica s djetetom je slika
koju slikaju radost i veselje.
Ja gledam u križ bez Voljenog lika.

Umjesto Njega raspeti je lik žene.
Između djeteta i voljenog muža
lebdi obitelj koja ljubav pruža.

Milan Frčko | Čon


Foto: Nikola Wolf










Vu  zimsko, zdeno popodne
med snežnim zapuhima,
koji  senjaju svoja  bela senja,
vu zmržnjenoj reki  leži stari čon.

Lučejo ga joči, koje nemajo  svojo hižo,
al im je zanos isti kak  sakoji  prispodobi
kojo prevzeme opčutek.

Jel ova zdenjava i ova reka znado gdo sam:
vrpa zbitih deski, tepec, nečiji sluga?

Koji šumak veli da mrtve stvari ne pripovedajo?
Of stari čon kaj da je moj čon
z reke Drave, z moje Podravine,
i on zove moje ime, a nišče ne čuje:
"Gde si, kaj te nema?
Led me zarobil, veter i sonce rasušili,
vali spotrli, za me nišče ne mari.
Gdo bo meni dal novo živlenje?

Gde si tak dogo?"


subota, 20. listopada 2018.

Sanijela Matković | Vezovi sna





Rekao si
"budi vjetar mojih mora"
i ja spletoh ružu vjetrova,
uskurlah rijeke podmornice,
potjerah s krovova ptice.
Budi sunce,
rekao si
i ja postah tekućom lavom,
što zemlju sažiže, postah
prijetnjom uplašenim srnama.
Rekao si
"budi obala"
i ja na ramenima izgradih dokove,
od kose spletoh konope
da možeš na njima privezati sne.
Poradi tebe
lutala sam sazviježđem
malog medvjeda,
skupljala divlje jagode,
plakala nad lopočima...

Danas,
u potrazi za novim obalama,
dozivam razbježale ptice,
vežuć kosom sunce
... o nova pristaništa!
I više ništa
neće zbog tebe biti,
živeći javu
ne trebam čak ni sniti,
sreću,
koju ne moram
vezivati vjetrom!

Florian Hajdu | Lepše od moje ljubavi


Volim te manje
koliko ću voleti
neizrecivo
nepojmljivo
nezamislivo
snažno
do neba
dalje
boga
mnogo dalje
crne rupe
od toga mnogo mnogo dalje
više
jače
ako to dalje više jače igde još postoji...
Lepše od moje ljubavi
Dušo moja

Jelena Hrvoj | Poštarska služba


Dragi moj romane. Vratio sam ti se ja i na dobrom smo putu da od nas nekaj i postane. Saznao sam da se u susjednom selu održava radionica kreativnog pisanja, pa sam ti svaki dan nakon pola motorom išel na predavanja. Bome, mogu ti reći, nije loše opet se osjećati ko da si u školskoj klupi. Samo kaj ovaj puta nitko sa mnom nije htio ići krasti trešnje kod susjede Marice. Rekli su mi Lojzek, nemoj biti bedast. Em si prestar, em predebel. Ali zato smo svi skupa lijepo poslije išli na čaj. To ti se tako pije kad želiš biti pisac.

No, nebum ti lagal. Nakon drugoga čaja sam rekao konobarici da mi u čajeka stavi i malo konjaka. Onako, poskrivečke.

Sven Adam Ewin | Biser poezije




Ja ništa ne znam. Glup sam. I posve neupućen.
Za biznis prava truba. Za znanost dibiduz.
Svjetonazorski pogled? Manje više mi smućen.
Ne pratim trend ni pravce. Živim ko Howard Hughes.

No zato pišem pjesme. A pišem ih u hodu.
Neke su kao školjke. Zaogrnute snom.
Ja takve separiram. I bacim ih u vodu.
Nek stvore biser pjesmu, kad potonu na dno.

A onda ronim za njom. (O, gdje si, moja školjko?)
Ali mi zaron bude katastrofalan krah.
Biseri poezije za me su preduboko.
Kapaciteta nemam za ronjenje na dah.

Već htjedoh odustati. Glave potpuno hladne.
No kako, kad u srcu još gori isti žar!?
I tražio sam način… I na pamet mi padne
Odijelo ronilačko! Ko spasonosna stvar.

I umjesto sa njime da posreći se meni,
Ja na dnu nađoh samo u izobilju sol.
Biseri pravi bjehu - već davno izronjeni;
U ljušturama školjki tek ostala je bol.

No ja odustat neću (ako se mene pita),
Ja znam da dolje leži moj biser. Ekstra soj.
Pa ako nemam pluća, pluća jednoga kita,
Možda popravim udah. I nađem biser svoj.

U ruci pa da zasja. Da ošine me bljesak.
Da otkrijem u njemu nepatvoreni sjaj.
I zubima pod mojim – da škripne sitni pijesak;
I sumnje sve odagna da to je biser… taj!

Tu usidrit ću čamac. Tu na obali, zasad.
A biser dat ću vama. Da kupite si brod.
Jer ja ću svojom školjkom podići novi nasad
I pustit ih na žalo... Nek idu kamo god.

Nek idu kamo hoće, a ja ću ronit dalje
I tražit novi biser. Ja svoje strasti rob.
Školjka je nova na dnu. I već mi poziv šalje.
Zaroni. Utopi se... Jer to je tvoja kob.

Zdravka Prnić | Tiramol





Bila je posve drugačija. Nije to baš najbolji
Pridjev, ali eto. Ne umijem bolje
Budila se prije svitanja. U tirkiznom rokovniku
Pod prozorom zapisivala bi šture natuknice
Da ih ne zaboravi. Promrzla bi se vraćala
U postelju. Gnijezdila se u mom naručju
Grijala hladne tabane. Smrzute dlanove
Ljubila me željno, posve drugačije, nego
Večer prije. Nisam se mogao oteti dojmu
Kako su tome krive one natuknice. Nažvrljane
Netom nakon sna. U kojem je uvijek nešto fino
Mrmljala. I osjećao sam se pomalo prevarenim
Iako nisam imao pravo na to. Ne, nisam se bunio
Požudno sam tražio još. I nisam postavljao pitanja
Jutrom se teško budila. Omamljena od naših
Jutrenja. Dok bi ispijala vreli čaj, kuhala kavu
Nakon tuširanja, njene su se natuknice pretvarale
U rijeke sentenci. Na perforiranim zelenim papirima
Po kojima sam nespretno nekoliko puta
Prolio kavu i njen čaj. Očekivao sam buru
No ona bi u tišini, na tiramol vješala
Prolivene stihove.Govorila je, sad će biti bolji
S dramskim pauzama. Imala je taj izraz lica
Sjaj u očima. Zbog kojeg sam bio, barem na tren
Ljubomoran. Volio bih da sam uspio proniknuti
U tajnu iza tih vjeđa. No tih dana sam živio
Najblaže rečeno, tristo na sat.
Odgrizla bi kuščić mog peciva. Popila gutljaj
Jogurta. Kasnio sam, kao i obično
Oblačio se u brzini, pogledavao na sat
Na vratima u neprilici smišljao, po navici
Neku novu laž. Ona bi mi dlanom prekrila usne.
Pssst... Sačuvaj nešto za drugi put.
Da, bila je posve drugačija. I žao mi je sad
Što nisam nikad zavirio. U te rasušene stihove
Pod drvenim štipaljkama.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2


Pretjerane reakcije

Piše: Božana Ćosić

Svečano izjavljujem da ću se od ovog trenutka promijeniti. Bit ću pametnija, razumljivija i opuštenija. Prestat ću se zamarati svime i svačime i od muhe činiti slona. Bit ću mirna i spokojna te uživati u životu.

Zašto sam sve ovo rekla? Zato što sam ozbiljno počela razmišljati o svojim potezima.

U posljednje vrijeme me mnogo toga zateklo pa sam se malo i zaigrala i počela se ponašati kao detektiv. Okupirale su me sumnje i mic po mic od njih sam napravila pravi misterij. Ona priča s mojim roditeljima, s Borisom... počinjem ozbiljno misliti da sam pretjerala, to jest, da sam doslovno od muhe načinila slona. Sve mi je bilo sumnjivo. Svaki potez, svaki korak, ponašanje, sve. Sada se pitam zašto moje roditelje ne bi smio uhvatiti period kada su bezvoljni, kada manje pažnje posvećuju jedno drugome. Nisam pomislila da su možda umorni od svega i da na koncu i jedno i drugo treba svoj mir, vrijeme za sebe. Ne, ja sam odmah pomislila da im se brak raspada, da se više ne vole i što sve ne.

Pojavio se Boris. Istina, to je malo čudno, međutim, ako bi se mene pitalo on se nikada ne bi smio pojaviti samo zato što je nekada bio dečko moje mame. Pa koliko je takvih slučajeva? I što, zar bi trebali nestati svi bivši dečki i cure? Zar bi trebali preseliti se i više se nikada ne vratiti samo zato da se ne bi slučajno sreli?

Dok pišem sve ovo, smijem se sama sebi.

No priznajem da mi i dalje smeta što se Boris pojavio i što dolazi u naš restoran. Nekako, ne sjeda mi to najbolje. Ok, nek' je došao, nek' se javio mojim roditeljima, popričao s njima, pa evo, nek' je bio na večeri, pa na ručku... ali ipak ne mora tako često dolaziti, a dolazi toliko često da je već postao stalni gost.

Znam da sam poželjela da bude loš i da sam u nekim trenucima pomišljala da glumi. Ali sve je to bio produkt moje mašte. Pa zašto on ne bio mogao biti dobar? Zašto se ne bi mogao promijeniti? Ljudi se mijenjaju. Postanu stariji i pametniji. Shvate da su griješili. A onda odluče promijeniti se. Nije to ništa nenormalno, samo je meni tako izgledalo.

Dakle, zbilja sam odlučila ohladiti od svega i pustiti vremenu da učini svoje. Ako je u mojoj priči išta zabrinjavajuće, to će se jednom samo po sebi otkriti. Ne postoji tajna koju čovjek može vječno skrivati. Kad-tad izađe na vidjelo. Barem ja tako mislim. Prema tome, dogodit će se što se ima dogoditi i bilo to povoljno ili nepovoljno za mene, svejedno, jer ionako ništa ne mogu promijeniti niti je išta u mojoj moći. Smirit ću strasti pa kako bude.

I za kraj moram reći da mi se nakon dosta vremena javio Sven. Nažalost, prekinuo je vezu s Barbarom što me je rastužilo, ali i malo naljutilo. Tužna sam jer znam da mu se sviđala, a ljuta jer mi se javio nakon prekida. Ispalo je kao da mi je prijatelj samo kada je usamljen...


petak, 19. listopada 2018.

Knjižara 'Hoću knjigu' ponovno otvara svoja vrata


vrijeme: 20.10.2018. 11 h
mjesto: Zagreb; Arena centar

Knjižara 'Hoću knjigu' 20. listopada otvara preuređeni i prošireni prostor svoje knjižare u Arena centru.  Svečano otvorenje započet će u 11 sati, kada će se održati prva i najpopularnija radionica za djecu – 'Obrana od mračnih sila' u organizaciji Ministarstva magije, koju u ostalim knjižarama uvijek posjećuje velik broj djece.

 
„Ideja iza svečanog otvorenja bila je u jednom danu predstaviti sva naša najzabavnija događanja koja se inače odvijaju u ostalim knjižarama u našem novom prostoru. Iz tog razloga, dan započinjemo najposjećenijom i najveselijom radionicom za djecu, dok će od 12 sati nadalje djeca koja posjete knjižaru moći će sudjelovati u humanitarnoj radionici Boranka te uz posebnu pastelu nacrtati drvo koje će se potom posaditi na požarištima diljem Dalmacije. U 18 sati posjetitelje očekuje i prava poslastica; predstavljanje nastavka najpopularnije knjige za djecu i odrasle u 2017. te 2018. godini – 'Priče za laku noć za mlade buntovnice 2', o kojima će uz vješto moderiranje Karmele Vukov-Colić razgovarati poznati sociolog Bruno Šimleša, autorica Emina Pršić te prevoditeljica Anda Bukvić Pažin. Večer će završiti u slatkom i glazbenom tonu s tortom i akustičnim triom Amaterapeuti”, objasnila je Sanja Srdić Jungić, voditeljica marketinga Hoću knjigu.
Sva događanja su besplatna, a posjetitelje će knjižara Hoću knjigu čitavog dana uveseljavati i simboličnim poklonima.

Za detaljan program otvorenja posjetite službenu stranicu događanja.


Izvor:Culturnet.hr

Raspored studeni Kazalište Mala scena


https://3.bp.blogspot.com/-C7mX5bt6Z10/WHNJfb7bwrI/AAAAAAAAC48/UxZy3biU2Sgu5Swzx7X5pTgybcbyScOjgCPcB/s320/Program%2BMala%2Bscena%2Bcopy.pngSubota, 3.11.
U 10 i 11:30 sati
Jelena Vukmirica Makovičić i Marko Makovičić: Priča o vodi, redateljica: Jelena Vukmirica Makovičić, igra: Marko Makovičić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.

Subota, 10.11.
u 10 i 11:30 sati
Ivica Šimić/Marijana Nola: Priča o kotaču, redatelji: Ivica Šimić i Ivana Peroš, igra: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.

Utorak, 13.11.
U 10 i 11:30 sati
Silvija Šesto Stipančić: Debela, redateljica: Snježana Banović, igraju: Lana Gojak, Anja Matković, Luka Juričić, Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena djeci i mladima od 9 godina naviše.

Četvrtak, 15.11.
u 10 i 12 sati
Dubravko Jelačić Bužimski: Sportski život letećeg Martina, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Borna Galinović, Mirel Huskić, Paško Vukasović i Dubravka Lelas. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Petak, 16.11.
u 10 sati
Dubravko Jelačić Bužimski: Sportski život letećeg Martina, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Borna Galinović, Mirel Huskić, Paško Vukasović i Dubravka Lelas. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.
U 12:30 sati
Silvija Šesto Stipančić: Debela, redateljica: Snježana Banović, igraju: Lana Gojak, Anja Matković, Luka Juričić, Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena djeci i mladima od 9 godina naviše.

Subota, 17.11.
U 10 i 11:30 sati
Svetlana Patafta: Boje duge – Priča o bojama, autorica I izvođačica: Svetlana Patafta. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.
U 17 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Petak, 23.11.
u 10 i 11:30 sati
Tom Lycos i Stefo Nantsou: Kamenje, redatelj: Ivica Šimić, igraju: Marko Hergešić i Petar Atanasoski. Predstava je namijenjena mladima od 10 godina naviše.

Subota, 24.11.
u 10 i 11:30 sati
Ivica Šimić: Priča o svjetlu, redatelj: Ivica Šimić, igra: Danijel Radečić. Predstava je namijenjena djeci od 1,5 do 5 godina.

Damir Lukačević | Čudo


Čudo!
Čudo, kažem vam, svaki je novi dan!
Svaki udah novi!
Čudo su cvjetovi neizbrojivi i mirisi njihovi i boje.
Čudo su ptice što nebom lete
ili ne lete pa zemljom šeću
ili ne lete već morima rone
i jaja su čudo, za koja ne znamo
jesu li bila poslije ptice ili prije.

I druga stvorenja su čudo
ona što biljem se hrane
i ona što hrane se njima.
Čudo je Mjesec
i čudo je Sunce
i voda u kruženju svome.
No najveće čudo je ljudsko Biće,
a još je čudnije što čovjek
tog Bića u sebi svjestan nije.

Igor Petrić | Šareni bomboni, ludilo



Danas je poseban dan,
jučer je bio
i sutra će biti.

Danas sam zaboravio naočale.
Ne vidim baš dobro,
ali ne smeta. Ionako nemam što vidjeti.

'Antologija poezije uživo' u Gradskoj galeriji Striegl


vrijeme: 19.10.2018. 19 h
mjesto: Sisak; Gradska galerija Striegl
url: http://www.galerija-striegl.hr/

Sisačka Gradska galerija Striegl predstavlja novi programski segment pod nazivom 'Antologija poezije uživo'. Program proizlazi iz jednog od brojnih segmenata umjetničkog djelovanja sisačkog doajena, Slave Striegla, čiji pjesnički opus je ostao samozatajan koliko i njegov likovni opus.

Autorica projekta ''Antologija poezije uživo'' je poznata pjesnikinja Sonja Manojlović, i prošlogodišnja laureatkinja Goranovog vijenca.

Ciklus „Antologija poezije uživo“ sastoji se od niza pjesničkih večeri suvremenih hrvatskih autorica i autora, a temeljen je na dragocjenom predmetu nazvanom ''Jedna pjesma– antologija u jednom primjerku“, u izboru Sonje Manojlović.

Projekt je u tijeku, na neodređen rok, i ne predviđa tiskanje antologije, već će ostati u jednom primjerku kao jedinstven artefakt hrvatske poezije. Autori vlastitom rukom upisuju po jednu svoju pjesmu i komentar, a predviđeni likovni dio izradit će akademski slikar Saša Šekoranja.

Do sada se upisivanjem odazvalo tridesetak autora (navodimo abecednim redom): Tomica Bajsić, Dorta Jagić, Zvonko Maković, Branko Maleš, Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Luko Paljetak, Delimir Rešicki, Ivan Rogić Nehajev, Mario Suško, Drago Štambuk, Irena Vrkljan, Anka Žagar i dr. Projekt je u kontinuitetu, i neke pjesme, koje će autori upisati svojom rukom u antologiju, možda još nisu ni napisane.

Prva večer ciklusa će se održati:

petak, 19/10/2018 u 19,00 sati

Ciklus započinje ovogodišnji dobitnik Goranovog vijenca, naše najveće nagrade za poeziju, akademik Tonko Maroević (pjesnik, esejist i prevoditelj, povjesničar umjetnosti, književni i likovni kritičar te antologičar) čitanjem svojih pjesama i općim razgovorom, kojeg će inicirati pjesnikinja Sonja Manojlović, autorica projekta, također dobitnica Goranovog vijenca 2016. godine.

Tom prilikom – uz značajan popust, posjetitelji će moći kupiti knjige izabranih pjesama Tonka Maroevića.

Izvor:Culturnet.hr

Zrinko Šimunić | Дама с собачкой


Uvijek se zaustavim
lijepoj ženi
kad prelazi ulicu na zebri

I ne samo na zebri
nego i na ležećem policajcu
ako ona to želi

I odmaram oči
dok ona lijepo kroči

četvrtak, 18. listopada 2018.

F12: Free Art Display – Karlovac – 24.10.2018.



F12 platforma nezavisna je Karlovačka platforma za promociju i razmjenu umjetnosti s ciljem širenja ideje o Community artu i dovođenju kreativnih praksi u javne prostore.

U sklopu projekta “F12: Free Art Display”, F12 donosi nove aktivnosti u obliku besplatnih izložbenih postava, koji su se do sada uspješno realizirali u Dugoj Resi, Lovincu, Karlovcu i Zagrebu :

Zdenko Capan | Utjeha kose - Očaravajući osvit




UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

(A. G. Matoš)
OČARAVAJUĆI OSVIT

Vidio sam te u osvit. Kao u javi. Umoran.
U tihom domu s kadom tamjana,
Raskriljenih ruku, glava ti nemoćna.
Ja, sasvim sam. Sav tjeskoban.

Nijem motrim ovo čisto mjesto; 
Blaženo prože duh svojom boli.
Neka sitna bakica žudno moli.
Tu vjerno, pognuto sjedi često.

Svakim korakom jenjava jad. I žalost.
U njihovu dugu odjeku odaje se tišina.
Svud se širi svjež miris raja. I radost.

U svetom zdanju, kao svanuće s visina, 
Tvoj brižni lik  me mistično plijeni,
Pa šapće: Vjeruj! Probudi se u meni.


 (Zdenko Capan)




Anagramirana poezija

Beletra | Promocija romana Krletka od mora


Krletka od mora, put u središte sebe
U knjižari Hoću knjigu Megastore u ponedjeljak, 22.10.2018. će biti predstavljen roman „Krletka od mora“ Dinka Mihovilovića, u kojem je opisano putovanje od Novog Zagreba do Indijskog oceana, koje 28-godišnji Josip poduzima kako bi stigao do izvora svojih osjećaja.

Dinko Mihovilović je programer s humanističkom edukacijom, a njegov roman začuđujućeg obrata i impresivnih slika namijenjen je putnicima svih vrsta – onima koji vole egzotična mjesta, šarenilo orijentalnih tržnica i trpeza, ali i onima koji istražuju vlastite unutrašnje svjetove kako bi otvorili krletke svojih emocija.

Uz autora, Dinka Mihovilovića, na promociji će o romanu Krletka od mora govoriti Dragica Dujmović Markusi, Vladimir Cvetković Sever i Sandra Pocrnić Mlakar. Odlomke iz romana čita Goran Guskić. Moderator promocije je Kruno Lokotar.


Početak predstavljanja je u 18 sati.

Facebook

Dinko Mihovilović | Ne vjerujem u Arhiv kakav sam prikazao u romanu „Krletka od mora“


Dinko Mihovilović
Foto:Mateo T. Klarić
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Roman „Krletka od mora“ počinje prizorima idiličnog djetinjstva u Novom Zagrebu, da bi se oko pedesete stranice razvio u svjetsku avanturu koja glavnog junaka Josipa vodi preko Grčke do Tihog oceana. U svom romanu Dinko Mihovilović ne priznaje granice. Materijalna ograničenja su nebitna, jer njegov junak hrabro ostavlja dosadan posao i kreće na put za svojim vizijama. Prostorna ograničenja ne postoje, jer je cijeli svijet pozornica koju njegov Josip želi istražiti. I napokon, niti granice ovog svijeta nisu prepreke jer se uz pomoć dva neobična vodiča pustolovima proteže i na onostrano. Mihovilovićev glavni lik Josip, naime, putovanjem preko svijeta slijedi trag do mjesta spoznaje i doista ga pronalazi, sagledava cijeli svoj život i suočava se sa svojim pogrešnim životnim odlukama.

Grčki otoci, putovanje prekooceanskim brodom, indijska hrana, ribarenje u Tihom oceanu – egzotični prizori s dalekog putovanja u romanu „Krletka od mora“ prave su čitateljske poslastice, koje se rijetko sreću kod hrvatskih autora. S Dinkom Mihovilovićem razgovaramo o autobiografskim dijelovima u romanu „Krletka od mora“, o razlozima zbog kojih je napisao roman, kako je izabrao temu i kako ju je istraživao te o tome kako je pisanje uskladio sa svojim zahtjevnim poslom programera koji radi za američke tvrtke.

„Krletka od mora“ opisuje suočavanje s neosviještenim mladenačkim osjećajima čije razrješenje glavni lik uporno traži poduzimajući zahtjevnu pustolovinu koja ga vodi do Grčke i Indije. Koliko je u romanu autobiografskih elemenata?

Vrlo malen dio Krletke od mora je autobiografski. Posudio sam nekoliko elemenata iz vlastitog života: igru kita s početka knjige, druženje sa sestrom i prijateljima, prvi susret s bendom Iron Maiden. I to je sve. Igra se odlično uklopila u temu o kojoj sam pisao, a ostale sam detalje dodao jer su odgovarali.

Osobno nisam poduzimao nikakve slične pustolovine, ali proučavao sam razna unutarnja putovanja koja čovjek može poduzeti da bi došao do odgovora koje traži. Vanjsko putovanje je, doduše, prikladnije za knjigu kakvu sam htio napisati.

Motiv Arhiva u kojem su sva sjećanja je arhetipski i često se pojavljuje u suvremenoj literaturi, pa i u domaćoj. Odakle motiv Arhiva u vašem sustavu poimanja svijeta? Kako ste se odlučili u svoj roman ugraditi Arhiv sjećanja?

Osobno ne vjerujem u Arhiv kakav sam opisao u knjizi. No ideja je potekla od tzv. Akasha kronike koju teozofi smatraju nematerijalnim mjestom koje sadržava pregled ljudske prošlosti i budućnosti. To sam pročitao prilično davno, ali mi se ideja svidjela i često sam o njoj razmišljao.

Svog junaka Josipa u romanu ste kroz onostranu pustolovinu naučili odgovornom odnosu prema vlastitim osjećajima i osjećajima ljudi do kojih mu je stalo. Kako ste izabrali temu romana? Koliko je suvremenom čovjeku danas važna dobra komunikacija s vlastitim osjećajima?

Kada sam počeo pisati roman, imao sam vrlo načelnu ideju o čemu želim pisati. Inicijalna ideja bila je prilično različita od konačne; poklapale su se samo u osnovnim motivima. Pišući roman, više se puta dogodilo da se nešto u priči odvije mimo mene, ode svojim tokom. Odlučio sam uskočiti u tu zečju rupu i vidjeti kamo će me odvesti.

Suočavanje s osjećajima i njihovo prorađivanje trebalo bi biti vrlo prirodno kod ljudi, a često je zanemareno, ponekada prikazano i kao slabost. Kada sam bio nešto mlađi, ta me tema posebno zanimala i vodila od chan budizma do psihologije. Dok nismo na čisto sa svojim emocijama, ne možemo otići korak dalje i osloniti se na razum bez pristranosti. Stoga smatram da je ta tema, za većinu ljudi, uvijek aktualna.

Putovanje od Novog Zagreba preko Grčke do Tihog oceana vrlo je uvjerljivo opisano. Odakle inspiracija za opise tihooceanskih zalazaka sunca, života na brodu i egzotičnih jela? Je li sve plod mašte i istraživanja turističkih web-stranica ili ste doista poduzimali daleka putovanja i kušali indijske specijalitete?

Nisam putovao istočnije od Debrecina, nažalost. Putovanje iz romana u potpunosti je fiktivno. To je bio najteži dio u procesu pisanja jer sam morao mnogo istraživati, mnogo više od samih internetskih stranica turističkog tipa. Na primjer, tijekom cijelog pisanja, imao sam otvorenu interaktivnu kartu svijeta. Često sam palio street view i kretao se po ulicama uzduž i poprijeko da dobijem kakav-takav osjećaj prostora. Zatim sam pronašao čovjeka, stranca, koji je radio na brodu i pristao mi je objasniti sve što me zanimalo.

As u rukavu bio mi je prijatelj iz Indije, iz Hyderabada. On je dao imena indijskim likovima, potvrdio mi da je veza s Malezijom na mjestu, ali najvažnije od svega, mnogo mi je pričao o indijskoj tradicionalnoj filozofiji života, izvan one koja se izvozi na Zapad. Također, tijekom svoga posjeta Zagrebu, proljetos, potvrdio mi je autentičnost zagrebačke ponude indijske hrane, pogotovo u restoranu Bombay grill. Stoga sam se usudio pisati i o hrani na drugom kontinentu na temelju hrane koju sam probao nekoliko kilometara od svoga doma.

Bavite se informatikom i radite kao freelance programer. Kako se pisanje uklapa u vaš dnevni raspored? Što se desilo u vašem životu da ste nakon navršene 30. godine odlučili napisati roman?

Računalno programiranje može biti vrlo fleksibilan posao. Programiram za strance i nije važno kada u danu radim, već da napravim dogovoreni posao u dogovorenom vremenu. Hoće li to biti ujutro, popodne ili navečer, potpuno je svejedno i to mi odgovara. Omogućava mi da pišem onda kada želim pisati, iako ne stignem uvijek količinski pisati onoliko koliko bih htio. Kada sam pisao roman, reducirao sam druženja sa svima osim s obitelji i najbližim prijateljima i bio prilično posvećen.
Želja da napišem roman nije se javila nakon što sam zašao u četvrto desetljeće života, već mnogo ranije, početkom srednje škole. Isprva sam počeo pisati fantasy jer sam tada čitao Tolkiena, Martina, Pratchetta i druge. Zatim sam pročitao Marinkovićevog Kiklopa i sve je palo u vodu. Odmah sam napustio dotadašnjih pedeset stranica i bacio se na novi posao, pisanje nečega u stilu Marinkovića. Naravno, nisam otišao dalje od trećeg poglavlja, a samo je prvo donekle valjalo, i to nategnuto. U dvadesetima sam napisao jedan kraći roman, a započeo još barem tri. Krletka od mora je, dakle, drugi roman kojeg sam dovršio, ali prvi kojeg sam nudio izdavačima.
Mislim da sam ovaj put uspio zaokružiti čitav proces jer sam u međuvremenu stekao životno iskustvo korisno za pisanje, naučio sam biti strpljiv ili barem nešto strpljiviji nego prije, a imao sam i veliku podršku supruge.


Darija Marković | Kako sanja jedna ruža


U Jerihonu, najstarijem gradu na svijetu, sniva jedna sasvim neobična ruža.   

Može biti uspavana i pola vijeka, a dovoljna je tek koja kap rose ili kiše da se probudi. Nakon nekoliko dočekanih zora ponovo usni, na dan, godinu ili deceniju. U nekim krajevima je zovu Marijina ruka, a u nekim drugim je Ruka Fatimina. U zavisnosti od toga kom Bogu ljudi podižu pogled, i pred kojim Bogom drhte.

Marica Žanetić Malenica | Miris kave i ćakule


Utorak je. Ustajem iz kreveta, obavljam ono neizbježno jutarnje i zovem je u ured. Znam da čeka moj poziv, kao svakog utorka već, evo, treću godinu.

„Jutro, hoćemo li?“

„Naravno da hoćemo, a di?“

„Di je tebi zgodno, ionako idem busom, svejedno mi je!“

„Hoćemo onda u „Perivoja“, ako me direktor zove da mogu...“

srijeda, 17. listopada 2018.

Multimedijalna tribina “Tragom Hrvata u svijetu”


U sklopu Mjeseca hrvatske knjige 2018., čija je tema ove godine kulturna baština Gradska knjižnica Kaštela u suradnji s Hrvatskom maticom iseljenika organizira Multimedijalnu tribinu s Brankom Bezić Filipović uz projekciju dokumentarnog filma "Juan Ursić Ostoić - Graditelj svjetionika na kraju svijeta" i predstavljanje Virtualnog muzeja iseljeništva Dalmacije i knjige autorice Branke Bezić Filipović "Čileanski pisci hrvatskoga podrijetla" u četvrtak, 18. listopada u 19.00 sati u Nadbiskupskom kaštelu, na adresi Gospojska štrada 1 u Kaštel Sućurcu.

U iznimno zanimljivoj multimedijalnoj tribini na temu kulturne baštine i hrvatskog iseljeništva sudjeluju: Branka Bezić Filipović, voditeljica splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika i osnivačica Virtualnog muzeja iseljeništva Dalmacije, dr. sc. Josip Lasić, prof. Filozofskog fakulteta u Splitu, Zoran Bošković, direktor Naklade Bošković, dok će kao poseban gost govoriti Yakov Goran Lausic King, profesor Univerisidad de Magallanes iz Punta Arenasa u Čileu.

U sklopu večeri s podnaslovom “Tragom Hrvata u svijetu”, Branka Bezić Filipović predstavit će projekt Virtualni muzej iseljeništva Dalmacije, dok će njenu najnoviju knjigu o čileanskim piscima hrvatskog podrijetla predstaviti dr. sc. Josip Lasić, a o čemu će više reći i poseban gost, čije se ime nalazi u knjizi, Yakov Goran Lausic King. Također će biti održana projekcija dokumentarnog filma "Juan Ursić Ostoić - Graditelj svjetionika na kraju svijeta".

Ulaz je slobodan.

Časopis Kvaka na licu mjesta | Turbooks i Kristijan Novak


U srijedu, 17.listopada 2018., u središnjem odjelu za odrasle knjižnice Velika Gorica, gost Tubooks festivala bio je Kristijan Novak, autor romana Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši. Knjižnica je bila prepuna čitatelja svih uzrasta što govori o tome koliko su popularne navedene knjige, no i sam autor koji je u komunikaciji sa svojim obožavateljima jednostavan, ozbiljan, zabavan... I koji itekako dobro zna svoje prednosti i nedostatke, ne srami ih se, uči na svojim pogreškama kako bi u svom pisanju postao sve bolji. Možemo samo poželjeti da i dalje bude bar toliko dobar pisac kakav je bio i do sada.


Budući da se Kristian drži svog standarda da na svakoj knjizi radi barem četiri godine, njegovu sljedeću knjigu, ćemo ipak još neko vrijeme morati pričekati.

Teško je ne spomenuti da se do njegovih knjiga u knjižnicama ne može doći, da su stalno u opticaju. Knjige su tiskane u, za naše uvjete, fantastičnom broju primjeraka (spominje se broj od 5 i 9 tisuća). Književni fenomen zahvaljuje za ovakav uspjeh i svom uredniku Kruni Lokotaru koji mu je pomogao da iz, kako je sam rekao, neprobojnog rukopisa, izbaci sve ono što je bilo suvišno i napiše knjige koje su s nogu oborile hrvatsku čitateljsku publiku. Knjige se čitaju u Sloveniji, Srbiji, Mađarskoj. Uskoro će biti dostupne i i mnogim drugima državama svijeta. Jednako tako, izuzetan uspjeh polučile su i kazališne predstave rađene po njegvim rukopisima. Trenutno se rade pripreme i za film. 

Moderatorica Romana Perečinec, profesorica i prevoditeljica s njemačkog i nizozemskog jezika, Kristianu je postavljala pitanja vezana za njegova djela, njegovo mišljenje o hrvatskoj književnosti a dotaknula se i pitanja poezije koja ima značajan utjecaj na Kristianov književni rad.


Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 26. dio


5.

Možda bi se ova romantična faza života “pronalaženja nove sebe” mogla nastaviti još tko zna koliko dugo da tijekom zime Ivan nije poginuo. Nastradao na moru. U biti, utopio se, samo nije do kraja bilo jasno zašto se nalazio na barci, posebno zato što se radilo o orkanskoj buri, posebno zato što je on sam zazirao od bilo kakvog izlaska na more, ako nije bilo baš nužno. Osim toga, osobno sam vidjela kada je u rujnu digao barku i spremio je u garažu pored lučice, zajedno smo od algi oprali dno, osušili je, spremili na postolje i prekrili ceradom. Koliko sam ga god malo poznavala, znala sam barem ovo o njemu. Da, zašto bi sada, odjednom, usred zime i bure on vraćao barku u more i činio nešto toliko suludo, toliko izvan pameti, to je bilo pitanje i otvaralo je mogućnosti koje su me sve dublje uvlačile u vrtlog teorija koje su bile, ako ništa drugo, jako nelagodne.

Ukratko, usred neriješenih vlastitih problema, natovario mi se još i ovaj, o Ivanovom stradanju, koje, naime, prema nalazima policije nije bilo sumnjivo jer je on sam izašao na more, pokvario mu se motor, zatim je očito pao u more, pothladio se i ugušio, navodno je trebalo samo dvije minute da umre, pa mu je tijelo bilo nošeno danima po Kvarneru dok ga nije izbacilo na neku plažu pored Mošćeničke Drage.

To je bilo ostvarenje onoga zlog znaka, koji sam već spomenula, ona brutalna istina o vagi, o tome da ako si jednom uspio prevariti smrt - primjerice s onim slijetanjem u kanal - drugi put nećeš, jednostavno ne možeš. Znak je moglo biti i ono varljivo lijepo ljeto prošle godine, ipak je to bilo predobro i prejednostavno da bi bilo stvarno, ipak je tu bilo previše nepoznanica na koje nisam znala odgovore, a što, da budem iskrena prema sebi, nisam ni pitala.

Malo je reći da sam bila shrvana, bila sam izvan sebe, bila sam slomljena, nisam znala ni što bih, ni kako ću dalje. Svaki se povratak činio nemogućim, a ispred svakog daljnjeg koraka stajao je zid. Osim toga, postajalo je bezbroj pitanja koja su stršala bez odgovora, samo kao suhoparne činjenice iznesene u crnim kronikama. No, ja nisam mogla ovo prihvatiti na taj način, jednostavno, bila sam preduboko emocionalno upletena da bih prelazila preko toga kao da se nije dogodilo ništa ili kao da je na Madagaskaru pronađen rep nestalog malezijskog aviona. Ovo me se ticalo, ovo je bilo preblizu mene.

Na kraju sam, mjesecima poslije svega ipak smogla hrabrosti i usudila se nazvati Danijelu. Prethodno s njom nisam razgovarala zaista jako dugo, ali činilo se razumnim nazvati je. Ona je bila jedina koja je mogla nešto znati, koja je cijeloj toj priči mogla dati kontekst, sve ono što nisam pitala kao i ono što sam sada sumnjala.

“Da, to ti je zla priča”, rekla mi je. “Drago mi je da si me pitala… Možda smo o svemu trebale ranije razgovarati, no... Ne znam puno odgovora, ali nadam se da ću barem nešto znati. Ponešto znam, ali još više ne znam. Nakon svega, počela sam se pitati je li sve ovo skupa, sve ovo što živimo, možda samo neka pokvarena igra…”

Nakon nekoliko minuta zazvonila mi je i poruka: “Ovdje je tekst koji mi je poslao prije nekoliko mjeseci... pred više mjeseci, nemam pojam… Pročitaj, možda ti nešto bude jasnije… prije toga, da ti išta bude jasno, pročitaj moj tekst, on je jedna moja pripovijest o Ivanu i Hani i Hladogori, služi da se lakše snađeš, jer Ivan je pisao posve sulude stvari…  volim te i čuvaj se  D. :)

PS nemoj sve uzimati k srcu, možda je to samo fikcija, možda je stvari najbolje prihvatiti upravo onakvima kakve ih vidiš.”

Zatim je zazvonila i druga poruka samo s privitkom teksta naslova “Gospodar lutaka”.



Epilog



Napokon smo se susreli. Kao da smo se godinama tražili, gubili jedno drugome iz vida, nestajali, pa se opet slučajno susretali, ali se ne bismo uspjeli prepoznati. No sada smo se našli: ona, Hana, lijepa kao i uvijek, jela je finu štrudlu sa šumskim voćem, a ja sam pio hladnjikavu, ne previše ukusnu kavu. Bio je lijep, sunčan, pomalo burovit dan, koji je nagovijestio da su vode počele opadati i da su ruševine bivše civilizacije zaista počele izranjati iz vode. Zatim smo prošli putem do staklene kapelice, pa klancem koji se sada činio zaista kao ulica nekadašnjeg velegrada omeđena strašno visokim ruševinama nebodera. Sada su konture bile sve jasnije i čišće, napokon se vidjelo da je to zaista bio grad. Zatim smo počeli prilaziti samome centru, bile su to same ruševine, zarasle u mahovinu ili bilje, iz nekih su izrastala cijela stabla, ponegdje tek goli, vlažni zidovi, a iz svega toga su počeli nakon dugo vremena izvirivati ljudi.

Da, bio je to strašan rat. Užasan. U njemu je gotovo sve izgubilo smisao, no nije nestao život, on se pokazao vrlo otporan i obnovljiv. Sve što je ikada bilo napravljeno ili stvoreno činilo se posve progutanim od te prirode koja nam je bila nedostupna i tek je zbog hipnoze u kojoj smo živjeli bila projicirana kao civilizacija. Ipak, sve je to bio privid koji je posve uništen i dobro je da je uništen jer se u svemu tome nismo osjećali dobro.

Ruševnim smo putevima niz obronke stigli do samoga centra bivšega grada, sada se tu okupljalo mnoštvo, bilo je beskrajno puno svijeta, bilo je ljudi koje sam poznavao, ali i potpuno nepoznatih, i sada je valjalo napokon započeti novu priču.

Bogdanović je dobro rekao “ne upoznaš li rubove samoga sebe, a posebno ako ne upoznaš onu tamnu dubinu sebe, nikada nećeš shvatiti svijet”.

No, u ovom svijetu nije bilo Bogdanovića. Sreo sam Tomislava. Rekao je, a činilo mi se da sam te misli već negdje ranije pročitao “Spilja u koju se bojiš ući, skriva blago za kojim tragaš” i dodao također nešto što mi se učinilo poznato: “Riječ nije tu da bi bila lijepa, ili da bi bila pametna, riječ je tu da postane život”.

Sjetio sam se: “In principio erat Verbum”, “et Verbum erat apud Deum”.

Tada sam shvatio, postojao je svijet iza opne. Opne od same priče. Riječ koja postaje život.

Uhvatio sam Hanu za ruku i rekao: “Da, zaista, čini se da moramo početi sve ispočetka.”

Pogledala me i rekla: “Zar je to nešto tako teško?”

Nije preostalo ništa nego da se pridružimo svima u radosti.



Kraj

Nataša Periša | Ako me zaboraviš


Ako me zaboraviš,
oluja će sagorjeli more,
dno moje duše dotaći.

Anica Lukina | Dešč šči



Cijeli dan
jesenski dešč curi.
Čez okne gledim
dok v šparetu jogenj guri.
Denes baš praf
grde je vane.
Z oblake šči,
nikak da stane.

Milan Frčko | Skladna ljepota


Foto: Nikola Wolf.

Raslinje živih boja prekriva rijeku,
izbija iz vode, njiše se s valovima, prepušta se ćudima rijeke
i pokorava se zapjenjenoj vodi koju stvara maleni vodopad.
Na nakupinama šljunka, u rasprskanoj vodi,
prelijevaju se sunčane zrake.
Lopoč, vodeni ljiljan i trska ukrašavaju obalu
svojim raskošnim sagovima.

Stari, nesiguran most, sklepan od trulih balvana,
sa ponekim stupom pokrivenim cvijećem
i s ogradom koja je obrasla bujnom travom
i baršunastom mahovinom, nagnuo se i samo što ne padne
i ne uroni u rijeku; drveni čamci,pjesma ribića koji na vatri peku šarane,

ribarske mreže, divlje patke što čiste perje na šljunku ili u šašu,
i  odsjaji sunca na krupno zrnatom pijesku što ga nanosi rijeka.
S druge strane mosta izranjaju seoska domaćinstva,
odvojena voćnjacima, pašnjacima i vrtovima s gnojištem,
kokošima i pijetlovima koji koračaju po putu
i ostavljaju dojam da nekud putuju.

Posred izduženih livada trepere krošnje mladih i starih topola
a između njih se uzdiže stara crkva, puna neke simbolike.
Stari orasi pod toplim nebom i prozori ispunjeni cvijećem
ljudskom oku osvježe pogled u svakom trenutku.
Skladna ljepota bliska je pjesnicima
i odveć daleka za površne ljude.

utorak, 16. listopada 2018.

DHK: Predstavljena knjiga manje poznatih kritika i eseja Antuna Šoljana


vrijeme: 16.10.2018.
url: http://www.dhk.hr

Knjiga Antuna Šoljana 'Lično i literarno', koja donosi njegove manje poznate kritike i eseje, dosad neobjavljene u samostalnim knjigama, već samo u književnoj i stručnoj periodici, predstavljena je u utorak u Društvu hrvatskih književnika (DHK), u čijoj je biblioteci Mala knjižnica izdana.

Promocija te knjige bila je prigoda da se obilježi 25 godina od Šoljanove smrti, uz podsjećanje na njegov život i djelo. 

Priređivač knjige Tomislav Brlek rekao je kako je za "Lično i literarno" odabrao reprezentativan dio esejističke i kritičke produkcije Antuna Šoljana koje on sam nije uvrstio u prethodne četiri knjige svojih kritika i feljtona. 

MMML Studio: rezidencijalni program i predstavljanje knjige


vrijeme: 15.10.2018. - 18.10.2018.
mjesto: Osijek; MMML Studija, Zeleno polje 30

Umjetnik Mario Kolarić sudionik je druge umjetničke rezidencije u sklopu projekta MMML Studija (Udruga UKRO) koja započinje u ponedjeljak, 15. listopada, u prostoru MMML Studija (Zeleno polje 30, Osijek). U četvrtak, 18. listopada, bit će predstavljena i prva knjiga koju objavljuje Udruga UKRO u sklopu projekta MMML Studija, a nastala je tijekom prvog rezidencijalnog programa održanog u listopadu 2017.

Predstavljena knjiga Josipa Pupačića 'Pjesme, ogledi i zapisi'


vrijeme: 15.10.2018.
mjesto: Zagreb

Knjiga izabranih djela Josipa Pupačića 'Pjesme, ogledi i zapisi', koju je u nizu 'Stoljeća hrvatske književnosti' priredio Nedjeljko Mihanović, predstavljena je u ponedjeljak u Matici hrvatskoj u Zagrebu.

Knjigu su predstavili akademici Josip Bratulić i Tonko Maroević, urednik knjige Josip Lisac, književni kritičar Tin Lemac i priređivač Nedjeljko Mihanović.