Slavica Sarkotić | Niti mog života

Posveta

Ovu knjigu posvećujem uspomeni na moje pretke, ljude koji su me oblikovali i odredili moj život.

Ostavljam je u nasljeđe svojim potomcima kako bi znali tko su bili ti ljudi i kako bi saznali neke stvari iz prošlosti moje obitelji koje im nisam znala ili mogla reći.

 Pogovor knjizi 

Pisati o vlastitom životu nikada nije lako. Razlozi mogu biti različiti, neslaganje članova obitelji da se u javnost iznese sve ono što smatraju da bi zauvijek trebalo ostati isključivo osobno, pa do sjećanja koje nas ponekad može djelomično prevariti, do lažnih sjećanja koja u sebi gradimo prema pričama svojih roditelja, bake, djedova… Iz tog razloga, srećom, postoje i fotografije koje nas mogu vratiti i sto i više godina unazad i ovjekovječiti tko smo i odakle potekli. Godine prolaze, rađaju se nove generacije koje vrlo lako mogu zaboraviti ono što smo im ispričali, ili nikad saznati jer to nismo mogli i osobno. 

Pisanje životopisa prilika je da se čitateljima ponudi ne samo površinski pogled na nečiji život, već i dubinsko razumijevanje što i kako su neki događaji oblikovali osobu. Uz već spomenute izazove i važnost fotografija kao svjedoka prošlosti, možemo dodati i razmišljanje o univerzalnosti ljudskog iskustva i specifičnosti individue. 

Svaka priča ima svoj jedinstveni kontekst i detalji iz života jedne osobe mogu odjeknuti i u životima drugih, pružajući uvid u zajedničku ljudsku prirodu i raznolikost osobnih puteva. 

Pisac životopisa postavlja most između prošlosti i budućnosti, koristeći pisanu riječ kako bi sačuvao trenutke koji bi inače možda bili zaboravljeni. Važno je istaknuti iskrenosti i transparentnosti u pripovijedanju, kako bi čitatelji mogli osjetiti pravu esenciju ispričane životne priče. 

Na kraju, moglo bi se razmišljati o učincima koji takvo pisanje ima na samog autora, kako proces retrospekcije i introspekcije može biti terapeutski, te kako može pomoći u razumijevanju i prihvaćanju vlastite prošlosti, što može biti posebno značajno za osobe koje sumiraju svoje iskustvo i žele ostaviti nešto trajno iza sebe.

Sonja Smolec, 2024.

O autorici

Slavica Sarkotić rođena je u turopoljskom mjestu Vukojevac d. u obitelji Komar. Školovala se u Lekeniku i Zagrebu. Po struci ing. med. lab. dijagnostike. Piše od djetinjstva. Objavljivala je u dječjim novinama, a kasnije u periodici. Do sada joj je objavljeno 16 knjiga (kratke priče, poezija na standardu i kajkavskom, priče, pjesme i roman za djecu, haiku zbirka). Članica je DHK-a, HKDDM-a, DHHP-a, MH-e i drugih udruga.

Uvrštena je u više antologija, dobitnica više književnih nagrada (najsvježija nagrada „Mato Lovrak“ za najbolji roman za djecu i mlade 2020. i nedavno 3. nagrada na natječaju DHK-a Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski za priču inspiriranu Matošem). Zastupljena je u stotinjak zbornika s recitala, a više od 20 pjesama joj je uglazbljeno i izvedeno na festivalima u Krapini, Velikoj Gorici, Karlovcu i Pitomači, neke su i nagrađene (između ostalih 1. nagrada na VGF-u i tri nagrade „Drago Britvić“ u Pitomači).

Majka je dvoje odrasle djece i baka dvoje unučadi. Nakon 45 godina života i rada u Sisku, gdje je radila kao glavna inženjerka Odjela za patologiju i citologiju, od 2013. je u mirovini. S mužem i kućnim ljubimcima uživa u ladanjskom životu rodnog Turopolja.

Naklada Društvo za promicanje kulture "Kvaka", Rujan 2024.

Knjigu možete naručiti na e-mail: casopis.kvaka@gmail.com 

Karmen Franki Šestan | Ona i ja

„Dani su sve kraći“,
sa sjetom u glasu
kaže moja majka.

Ona voli ljeto,
sunce koje prži,
duge dane i šušur u mjestu.

Ja, kao da nisam plod s njene grane,
s čežnjom čekam prazne uličice,
oblake koji donose kišu,
sivo more i škure bure.

Ne razumijem je.
Ona ne razumije mene.
Nikada ne bi bile prijateljice,
da smo se slučajno srele.

Veže nas samo krv
i isti oblik brade.

Pedeseta je godina
kako se poznajemo,
a i dalje se ne možemo načuditi jedna drugoj.
Ona s tugom ispraća ljeto,
a ja s ushićenjem dočekujem jesen.

Sanja Rotim | Vjeverica pametnica

U vrtu tete Jele jedno drvo,
a u drvetu duplja,
u njoj vjeverica svoje plodove skuplja.
“Lješnjak, orah, žir”, vjeverica broji,
a teta Jela se smije
kako se ta vjeverica zime boji.
Došla zima, a teti Jeli
djeca traže blitvu.
“Nema, djeco, zimi blitva ne raste,
snijeg je pokrio sve bašte.”
“Mama, ima li patlidžana?”
pitaju djeca razočarana.
Teta Jela odmahuje glavom
i tužno se osjeća,
“nema, djeco, povrća do proljeća”,
ponovno ih podsjeća.
“Mama, mi bismo špinat”,
djeca će kao u inat.
Misli teta Jela:
“Vjeverica pametnica,
na vrijeme plodove skupi”,
pa natjera muža da zamrzivač kupi,
da sljedeća zima
na trpezi i povrće ima.

Sanja Knežević o Maruliću u Beču

Sanja Knežević

U Hrvatskom centru u Beču, 19. rujna 2024. godine s početkom u 20.00 sati, pred prepunom dvoranom posjetitelja, upriličena je književna večer posvećena Maruliću, a u povodu Marulićeve godine, čime se Beč pridružio obilježavanju 500. obljetnice smrti ovoga velikog humanista i oca hrvatske književnosti (18. kolovoza 1450. – 5. siječnja 1524.), povodom koje je Vlada RH 2024. godinu proglasila Godinom Marka Marulića.

Predavanje o Marku Maruliću pod naslovom “Otac hrvatske književnosti u djelima modernih pjesnika” održala je izvanredna profesorica na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru izv. prof. dr. sc. Sanja Knežević. Kako je zabilježila novinarka Fenix magazina Snježana Herak:  „Prof. Knežević je na bečkom predavanju sjajno, ne samo riječima nego i vizualno, približila publici simboličku poziciju Marka Marulića u hrvatskom pjesništvu 20. stoljeća, njegovu ulogu očinskog zaštitnika pjesničkog poslanja te osobito hrvatskog jezika i jezične starine. Pritom je protumačila i pročitala pjesme Tina Ujevića, Zvane Črnje, Tonča Petrasova Marovića i Jakše Fiamenga nadahnute Marulićevim djelom“. 

Grad u Gradskoj, Cvjetni trg, utorak, 1. 10. 2024. u 19 sati

Slavica Čilaš | Pod krošnjom masline

Tišina se sa mnom igra skrivača. 

Načas mi pogled razvedri pa se digne visoko, visoko...kao ptica u letu. 

A načas ga zaplete među grane masline

pa je samotan i skrušen pod teretom 

godina i rasutih misli...

Kao stara maslina pod (pri)pekom.

UHBDR91 | Najbolja knjiga - „Kvarnerski otoci u Domovinskom ratu“

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) izabrala je, kao najbolju, na tradicionalnom natječaju najbolje knjiga na temu Domovinskog rata za 2024.godinu, knjigu “Kvarnerski otoci u Domovinskom ratu“, koju su uredili Željko Drinjak i Tomislav Galović.

U knjizi su objedinjeni radovi sa Znanstveno-stručnog skupa, što je iznimno važni prilog u novijoj hrvatskoj historiografiji , ponajprije kad je riječ o istraživanju novije hrvatske povijesti.

Ovo je odlučio sedmeročlani Prosudbeni sud sastavljen isključivo od hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata. Osobito je važno da je knjiga prevedena i na engleski.

Ovaj opsežan, sadržajan i zanimljiv rad, objavljen je (na 600 stranica!) kao posebno izdanje Krčkog zbornika Povijesnog društva otoka Krka.

Predstavljanje knjige Dolores Butić | Zagreb

Knjiga priča zadarske književnice Dolores Butić bit će predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u ponedjeljak, 30. rujna 2024. u 18 sati.

Intervju s autoricom vodit će Lada Žigo Španić.

Bizarne priče Dolores Butić jesu niz neobičnih preobrazbi u carstvu bezvremenske mašte. Javljaju se ovim pričama likovi iz bajki, kraljevi, princeze, povijesne ličnosti, utvare, dvojnici, opsjene, razna lica i sjene i drugi glasovi, a jasna zapleta i raspleta nema – disperzivan tekst stalno se dokida ili, bolje rečeno, stalno se nanovo rađa, ovisno o čitateljskoj perspektivi.

(Iz Pogovora)

Bridge Hopkins | Maslačak

Bila si baš kao maslačak:
Vedrine, mladosti, zanosa puna,
Živjela si sasvim bezbrižno,
Grijalo te sunce, hladila luna.

I krasila si čitav svijet
Kao što ga krasi cvijet taj žuti.
No, kad sve ide kako treba,
Tko nevolju kobnu uopće sluti?

Svijet ti je livada bio,
Ali on te vidje samo izvana.
Ispod svega toga žutila
Boljela je bez slova jedna rana.

Od sve te prikrivene patnje
Klobuk žut odjednom bijelim posta.
Nekoć jaka, sad sasvim krhka,
Boli nisi mogla kazati – dosta!

Kada došlo je nevrijeme,
Kad podivljale su strašne oluje,
Krunu su tvoju otpuhale,
U nebo odnijele su te struje.

Tvoje sjeme nošeno vjetrom
Ispunjava sada zadaću veću –
Rasipat će se na sve strane
Kao pouka ostalom cvijeću!

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Julijane Matanović "Sve bratove adrese"

(ilustracije Dario Kukić; Zagreb: Umjetnička organizacija LAĐA OD VODE, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

 

Recepti 

Moja prijateljica Julijana i ja uspoređivale smo recepte za knedle s marelicama. Takve su manje uobičajene od onih sa šljivama. 

— A postoji li recept za nagovaranje čitatelja? 

— Mooolim? — izgovorila je Julijana i raširila je oči čudeći se. 

— Pa, draga, ti kao iskusna spisateljica to sigurno znaš! — uporno sam nastavila — Kako nagovoriti nekog da pročita neku knjigu?

Julijana Matanović se kratko zamislila, blago se osmjehnula i rekla: 

— Ja mislim da je knjiga sama svoj recept. Ako je dobra, zanimljiva, ako te dotakne, čitaš dalje i dalje. 

Potvrdno sam klimnula glavom. Pogled mi je odletio na njezine police s novijim knjigama. Ondje je bila jedna koju do tada nisam vidjela. 

Brat iz naslova 

"Sve bratove adrese", naslov je jednog od Julijaninih romana za djecu. Kad sam to vidjela, poželjela sam znati zašto taj brat ima više adresa. Ali najprije sam spisateljicu pitala je li to njezin brat. 

Julijanin novi smiješak bio je veselo zagonetan. Donijela sam odluku u sebi i izjavila sam naglas: 

— Znaš što? Ja bih ovo počela čitati pa ako me dotakne, nastavljam. 

I odmah sam počela. Neki 11-godišnji dječak opisuje kako mu je bilo na sudu. Bilo mi ga je žao. Njegovo uzbuđenje me je nekako baš dotaknulo. Zatim i očita ljubav prema majci koja nije s njim: 

"Moja mama je pristojna osoba. [...] Tko zna što su one žene u sudnici pomislile. Čuo sam da nešto šapuću. Siguran sam da su govorile protiv moje mame. One su ljubomorne jer je moja mama ljepša od njih." 

Sjetila sam se Julijaninog djetinjstva (više puta mi je o tome pričala). I njoj je majka nedostajala. 

Ali brat, moram znati je li tu opisala svoga brata, pomislila sam. Ovaj dječak živi s ljudima s kojima mu nije dobro. To sam zaključila po jednoj nevelikoj rečenici: 

"Ne usudim se pisati dok su Žena i Gazda budni." 

Uznemirila sam se i iznervirala. Podigla sam glavu iz položaja za čitanje. Julijana je prala šljive kojima će puniti okruglice. Nas dvije kažemo knedle, ali to je isto. Zovnula sam je i priznala sam: 

— Silno želim znati što je bilo dalje. 

A moja dobra prijateljica je i darežljiva. Dobila sam knjigu i znatiželjno sam nastavila kod kuće. 

Čega smo željni 

Dječak u romanu zove se Krasnodar. Dobio je ime po nekada slavnom nogometašu. Ali nogomet mu nije najvažniji. 

"Jer, ja jako volim našu mamu. Najviše na svijetu je volim. Više i od nogometne reprezentacije, i od crtanja, i od pisanja sastavaka." 

Krasnodarove želje vrte se oko toga: želi biti s mamom, želi napisati roman. Zatim, želi usrećiti prijatelja Luku pa piše: 

"Moram mu biti podrška. I želim to jako." 

Naime, Luka već živi s mamom koja mu u svemu ugađa, a pisanje mu nije važno. On želi natrag svoga tatu koji ima drugu obitelj. I želi potpis slavnog nogometaša. 

Sve to mi je bilo zanimljivo. Brzo sam pročitala do kraja. I onda pitam samu sebe što ja najviše želim. A razmislivši, pronalazim sličnosti u svojim i njihovim željama. Zatim zovem Julijanu Matanović pa i nju pitam o tome. 

— Svi želimo ljubav. — jednostavno kaže moja prijateljica. 

Odgovaram da je u pravu. I imam pripremljene rečenice iz njezinog romana "Sve bratove adrese". Nije recept, nije ni adresa, ali puno je značenja: 

"Prije spavanja maštam o tome da s mamom idem na more. Šetamo po Vodicama. Pričam si priču. Sam sebi. Kao da sam lud. A nisam lud. Luka sigurno, pred spavanje, igra nogomet na velikom stadionu. Na tribinama sjedi njegov tata. Sam. Bez balavca i bez nove žene. I ponosno skače kad Luka zaustavi protivničkog igrača." 

A ja se prije spavanja sjetim Julijaninog brata. Čudno, ali više ne želim znati je li ga opisala u ovom romanu ili nije.

Bridge Hopkins | Molila me je

Molila me je da joj sklepam neke rime,
Da se hvali njima, da ju obore s nogu.
I stvarno ja to želim, svim srcem, i stid me
Što se tu satima mučim, a znam da mogu.

Htio bih joj kazati koliko mi znači
Kad mi osmijeh svojim, jos ljepšim nagradi,
I silom se ovdje trudim smisao naći,
No jednostavno ne ide, lud sam sto gradi.

Nemam ništa drugo za kazati joj osim:
„Kad bi bar vidjela što ja vidim u tebi,
Kad bi znala sve što u srcu bolnom nosim,
Ruku moju nikad više pustila ne bi.

Koliko mi samo duša o tebi sanja,
Kako bih te ljubio, da si barem svjesna...“
Nakon svega truda i uloženog znanja
Ipak je napisana i njezina pjesma.

Bridge Hopkins | Suncokret

I kad padnem i kad dotaknem dno,
Raspoloženje kad mi se kvari,
Sjetim se tada njenih riječi
Da skovan sam za velike stvari.

Moja glava za nevolje silne,
Probleme ne zna, više ne mari
Pogledam li cedulju s natpisom
Da skovan sam za velike stvari.

Zahvalan sam na svemu, svjestan sam,
Dani su mi mnogobrojni dari.
Kad god se dvoumim, reknem tiho
Da skovan sam za velike stvari.

Idu godine, s njima i mladost,
No srce mi se i dalje žari
Jer vazda pratim strelicu svoju –
Ta skovan sam za velike stvari!

Barokne večeri | Poezija glazbe

 

Putovanje podzemljem | Ciklus putopisnih predavanja “Putnička klasa”

Božica Jelušić | Bezdomlje, pustopolje

Lagodno je onom, tko ne mora ništa;
Perut trijebi, puši, sam sobom se bavi.
Ne dopire k njemu dim sa razbojišta,
Lastavicu mrtvu ne vidi u travi.

Ne brine ga rijeka, kukuruz ni repa,
Ni hambari prazni, ni dimnjak urušen.
Tko pogaču mijesi a tko kosu klepa,
Ni gdje noga pada u grm narogušen.

Tamo negdje biva, gdje ga spusti slučaj,
Ostavlja sve snove na tuđoj adresi.
Govori mu robot: Ustaj, hodaj, ručaj!
O kazaljku satnu potom se objesi!

Curi mrtvo vrijeme iz hrđave pipe,
Daljina se s praznim nebosklonom spaja.
I govore ljudi, dok zglobovi škripe:
Blago li je njemu: nema zavičaja.

Nikola Šimić Tonin | U vječnosti biti

kad s ovog svijeta
u vječnost odem
Tebe ću ponijeti u sebi
jer mi je dugo
u vječnosti biti

Mario Kovač | Svadba

Kušaš me
Ližeš moje kosti
Prevarih te mnogo puta
Na mnogo svjetova
Ali vjenčat ćemo se jednom
U kapelici od sivog granita
S mrtvim cvijećem u kosi
Podzemlje će svirati gajde
Tamni vitezovi pit će u našu čast
Bit ću veći
Bit ću glas što odzvanja vriskom
Postidjeti me se nećeš
Nespokoj će krčiti put pred nama
Ja i ti i sve što tinja
Sve što djecu plaši
Vući ćemo za sobom
Ljubim te

Hena com | Olja Knežević: Strada fortunata

Nisu oni par koji jedno drugom završava rečenicu, ali umiju se pred drugima sporazumijevati bez mnogo riječi, što je vještina koju su stekli živeći stalno u pokretu – na cestama diljem Starog kontinenta. On samouvjereno za volanom, ona straga prvo s jednim djetetom, poslije s dvoje. U bijegu su, njegova je glava na neobjavljenoj političkoj potjernici, njezina je zadaća da mu bude bezuvjetna potpora, ali buntovnica s razlogom ponekad pukne, ne pregrize jezik. On zarađuje velik novac, on dobiva u kasinu, on sve zna o ljudima i svijetu i nesebično joj prenosi sva ta znanja. Ona misli na pjesnike koje je prevodila kao studentica, ona pati za rodnim gradom i ljudima koje je tamo ostavila, ona je svojoj djeci bez stalnog doma jedini pravi dom.

Dijelom roman ceste, dijelom priča o silom prilika raseljenima iz tzv. tranzicijskih zemalja, najvećim dijelom tekst o stjecanju samosvojnosti žene neminovno sputane brakom s dominantnim mužem. Majka joj kaže da najteže je prvih dvadeset godina braka, prijateljice je pokušavaju utješiti kad se žali da živi po hotelskim sobama i ne mora čistiti, kuhati. Privremeno se skrase u Londonu, pa koliko god da je grad osvoji, bježat će, vratiti se i napokon shvatiti što doista želi, naći „svoje“ ljude i krenuti na vlastitu stradu fortunatu. Na tom putu okućit će se u Zagrebu, sama i svoja, zadovoljna jer postala je: čuvarkuća-vagabund. Na cesti sreće.

Zorica Antulov | Tamna žena

Rukavicom nemarno mahne,
uplete u torbicu mrak,
iz sjene mu pokloni osmijeh,
obeća i ljubav i brak.

Kroz prozor vagona bez daha
što ulijeće u novu noć
vrati mu vjeru sutra:
vlak sutra će iznova proć!

I on će tad, bar na trenutak,
ugledat obrise njene,
oči joj nasmiješene
i ruku što maše iz sjene.

Ta dama skrivena u tami,
u vlaku što sjedi sama,
njegova tajna je ljubav:
lijepa i izmaštana.

Hena com | Dragan Markovina: Maršal na Poljudu

Ima li ičega prirodnijeg od Tita koji se na bijeloj Vespi spušta u grad iz škvera? U kakvom su odnosu bili vođa bivše države i Split, a u kakvom su mogli biti? Zašto je njegov djelomični oponašatelj na čelu novostvorene države mogao postati predsjednik, ali nije mogao osvojiti srce dalmatinske prijestolnice i ekipe s Poljuda? Kako izgleda melankolija ljudi na odlasku, koji se svaki na svoj način mire s povijesnim porazom? Kakav je bio tok svijesti protagonista raspada rečene države, a kakav onih koji su u tom raspadu bili puki statisti? To su pitanja koja otvara i teme kojima se bavi drugo proznofikcijsko ostvarenje povjesničara i publicista Dragana Markovine, koje ovaj put dobiva i romaneskni zamah – s okusom mora i soli, gorčine ali i miline, one hedonističke. U kolopletu priča o sasvim nedavnoj i već nešto nam davnijoj prošlosti, Maršal na Poljudu govori nam umnogome i možda ponajprije o – sadašnjosti.

Dragan Miščević | Glupi Vanjka

Glupi Vanjka nije obično dijete. Bistar je, i pametan, i odan prijatelj, i snalažljiv, i okretan, i hitar, i vješt u svemu, ali svejedno mu sva djeca viču:

 To može napraviti samo glupi Vanjka.

 Ma pusti ga, to je glupi Vanjka.

 Da, idem glupom Vanjki.

 Udario me glupi Vanjka.

 To je razbio glupi Vanjka.

 Moj najbolji prijatelj je – Glupi Vanjka.

 Ja volim Glupog Vanjku!.

 Baš mi je fora Glupi Vanjka.

Ima nešto vojničko u tom Vanji. Spava poput zeca. Tada ukućani plešu Labuđe jezero. Hodaju na prstima. Svi se pretvore u primabalerine.

Božica Jelušić | Žene što panjeve režu

Govori jedna ptica da ima takvih žena
Koje s postelje siđu, odmah nogom u trnje.
Nekad im dođe zora u kavi razblažena.
Pa se sestara sjete, rasutih svuda ko zrnje.

I odmah bi da kažu nešto u njihovo ime,
Svakoj buket u njedra i moćna riječ u usta.
Svima hrabrost da zimu neljubavi prezime,
Da ih ne uguši tamjan i ne proguta sustav.

Negdje ih nazire oko, u rijetkoj izmaglici,
U polju riže il' trske, u grmljavini grada.
Gdje im snaga pod valjkom nestaju u matrici
I gdje im govore kako "živi se ovdje i sada".

Te žene čija je mladost prošla u mislima starim
Dok su čvornatim pismom svijetu pisale čitko.
Koje su svima rekle HVALA i BLAGODARIM,
A da se njima nikad nije zahvalio nitko.

Žene što između nesna u biblioteku žure,
Žene kojih se nitko za njihov Dan ne sjeti.
Žene što panjeve teške tešu u moćne skulpture,
Jer ljepota na svijetu ne smije izumrijeti.

Hena com | Mareike Fallwickl: Bijes koji ostaje

Prva je mrtva. Druga je nevoljena. Treća je gnjevna. Zar nema soli, pitat će Johannes za večerom dok troje djece vrišti, trpa hranu rukama, tuče se i svađa. Njegova žena Helene u tome će trenu ustati i i krenuti prema balkonskoj ogradi... Pomoći ću ti, reći će mu Sarah, Helenina najbolja prijateljica, mučena pitanjima bez odgovora, grižnjom savjesti, tugom i – životnim partnerom koji je ne voli. Borit ću se, odlučit će Lola, Helenina petnaestogodišnja kći, nakon što je u skejterskom parku napadnu trojica mladića. Odlično napisan roman o obitelji iz koje nestaje institucija koja se brine za sve: izvor nježnosti i ljubavi, kuharica, pralja i dadilja – majka. Štivo o kamufliranom patrijarhatu u kojem je posve normalno da brigu o svemu preuzme neka – bilo koja – žena. Priča o tome kako je jedna pandemija pokazala lice i naličje naoko sretnih obitelji. I možda najvažnije: priča o tinejdžerici koja će postati osvetnica svih poniženih, pretučenih i izranjavanih djevojaka.

„Koliko je naopako“, rekla je Lola, „što nas uče da odbijemo napad,
ali dečke ne uče da ne napadaju.“

Sanja Krušelj | Jednom kad se vratim

Jednom kad se vratim,
kada purpurne zore
iznjedre moj dah,
na ramenu ranog proljeća,
hoćeš li prepoznati
nemirno more mojih tišina,
zamagljen prozor mojih očiju,
na rubu trepavica beskonačnosti,
gdje valovi mirišu na sol,
na zaboravljene molitve,
i one tihe jeseni što šume
u mojim njedrima,
kao vječiti putnik uspomena?

Hena com | Daniel Glattauer: I ne znaš da je tu

Bračni parovi Binder i Strobl-Marinek, pripadnici kreme bečkoga društva, počastili su se s djecom ekskluzivnim odmorom u toskanskoj vili. Četrnaestogodišnjoj kćeri jednog od parova, Sophie Luise, dopustili su da sa sobom povede školsku prijateljicu Aayanu, izbjeglicu iz Somalije, kako bi joj bilo manje dosadno. Nakon rashlađivanja proseccom u idili pored bazena, nastupi katastrofa od koje će gromoglasno popadati mnoge maske. Majka Sophie Luise ugledna je političarka koja će učiniti sve da joj se ne smanje izgledi na predstojećim izborima, a njezina će kći utjehu potražiti u online komunikaciji s neobičnim dječakom čiji je internetski nadimak Pierre pour vous.

Vrijedi li svaki ljudski život jednako? To je samo jedno od velikih pitanja kojima se u svome novom romanu bavi Daniel Glattauer. Suočavajući nas s njima, on ne moralizira svisoka, nego demonstrira već dokazane spisateljske vještine ispisujući iskričave dijaloge i uvjerljive, bezmalo filmske scene ispunjene živim pojedinostima. Posebnu živost dobiva umećući u tekst internetske komentare na slučaj koji je odjeknuo u medijima. Glattauer pritom, efektnim i oštrim potezima, duhovito ocrtava moralni portret povlaštenoga zapadnjačkog društva, razotkriva njegova dvostruka mjerila i daje glas onima koji prerijetko dobiju priliku da progovore – jer ih radije ne bismo čuli.

Eđidija Baldini | Homo sapiens

Nasitili se breki

od mrva ča su sa stola pale

Danas kusi kruha

u škovace rivali

Pola svita od bisa je čapan

Samo da se kupi ki već more

a pole, preveć tega finiva u more

Nebesa sve crnija brontulaju

i dujže plaču

More reste sve jače i jače

Huk drečeći

zemju i kamenje krede

Amazona sve mršavija

po modi današnjoj

Na zemji nedan ni

pametniji od čovika

Samo oko sebe gledaj

pa se zapitaj

Forši je to niki spensa

A ma

Homo ća.

Stihovnica Siska | Davor Grgurić

Matičin četvrtak | Kulturne rute Vijeća Europe

 

Pozivnica | Igračke pričaju priče

Manja Kostelac-Gomerčić | Littera Gacka širi se u koncentričnim krugovima

Manja Kostelac-Gomerčić

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Litterra Gacka pjesnički je festival koji se svake godine održava u Otočcu, a upravo je završeno njegovo četvrto izdanje. Prošle godine pjesnici su se okupili na Fortici i čitali stihove na otvorenom, a ove godine zbog lošeg vremena događanje je preseljeno u knjižnicu. No, raspoloženje je bilo podjednako poetično - okupilo se petnaestak pjesnikinja i pjesnika koji su čitali svoje stihove. Druge večeri festivala u knjižnici je predstavljena zbirka poezije otočke pjesnikinje Ivane Rudelić Burić Vriština, a gošća festivala bila je Božica Brkan, pjesnikinja, književnica i novinarka, poznata publici u Otočcu po svojim prilozima u Večernjem listu i u Vjesniku, koja je predstavila svoju poeziju i svoj bogati prozni opus od „Enciklopedije špeceraja“ do najnovije zbirke blogova o netemama „Umjesto kave“, u kojoj su bilješke o relevantnim kulturnim događanjima od 2016. do 2023. 

Osnivačica i umjetnička direktorica festivala Litterra Gacka je Manja Kostelac-Gomerčić, pjesnikinja, nastavnica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka i turistička vodičkinja koja zna sve o povijesti Otočca, Gacke i Like. Manja Kostelac-Gomerčić inicirala je i vodila književne susrete, etnografske festivale i mnoga kulturna događanja u Otočcu. Inicirala je Otočki dekameron - zbirku priča otočkih pisaca koja je objavljena u dva toma te Legendaricu, jedinstvenu knjigu u kojoj su prvi put zabilježene priče koje se usmenom predajom čuvaju u obiteljima i dosad nisu bile zapisane. 

Manjom Kostelac-Gomerčić razgovaramo o osnivanju i razvoju pjesničkog festivala, o kulturi u Lici i u provinciji te o njezinim novim projektima i stvaralaštvu. 

Društvo hrvatskih književnika | Tribina Goran Rem

 

Književna nagrada ''Korzo slova'' 2024. Pini Žilić

Pobjednica književnog natječaja ''Korzo slova'' Društva hrvatskih književnika u 2024. godini je petrinjska autorica Pina Žilić sa zbirkom kratkih blog priča o bilju i životu ''Zapletena sjećanja'', jednoglasno je odlučilo stručno povjerenstvo u sastavu: Željka Lovrenčić, Tihana Petrac Matijević i Siniša Matasović.

Natječaj ''Korzo slova'' pokrenut je 2020. godine s ciljem afirmacije manje poznatih autora s područja Sisačko-moslavačke županije. Na natječaj se prijavljuju cjeloviti neobjavljeni rukopisi neovisno o književnom žanru ili dobi autora. Propozicije natječaja u 2024. godini zadovoljilo je četrnaest prijavljenih rukopisa, a tri su uvrštena u finalni izbor.

Nagrada se sastoji od pripadajućeg priznanja, tiska nagrađenog rukopisa u nakladi Društva hrvatskih književnika i istoimene skulpture ''Korzo slova'', rad akademske kiparice Irene Škrinjar.

Pobjednici čestitamo, a sve ostale autore pozivamo da svoje neobjavljene rukopise pripreme za sljedeće izdanje natječaja u 2025. godini.

Nagradu ''Korzo slova'' moguće je primiti samo jednom.

Mario Habajec | Vrućine

Danas smo jeli prvu lubenicu ove godine

Krupnu, crvenu i sočnu

Jer je Makedonka na štandu blagodarila:

"Lubenica, kraljica slasti......kušajte!"

Jer ovi su dani užareni i vreli

Sa prstima na rukama ljepljivim od nektara

A vrtne mrežice na zasijanim gredicama 

Pune domačih krastavaca i graška

I na tolikoj žegi, sve bez daška vjetra

Kao blagi vid kontinentalne bonace

Nova izdanja Malih zvona | Slikovnice

Na početku nove sezone Mala zvona objavljuju tri raskošna izdanja domaćih autorica i autora: novi nastavak serije o hrvatskim umjetnicima, obiteljsku priču o ključiću, s ilustracijama nagrađivane animatorice s hrvatskom i estonskom adresom, te kišnu fantaziju renomirane autorice lutaka i lutkarskih instalacija.

 

O svemu što mi se sviđa zaželim ispričati priču – kaže pripovjedačica u ovoj knjizi. No priču o Juliju Kniferu i njegovim čuvenim meandrima nipošto neće ispričati sama. O anti-slici i anti-žarulji, o ritmovima crnog i bijelog, okomitog i vodoravnog, istraživanju i potragom za krajnostima progovara sam slikar riječima iz originalnih dnevničkih zapisa. A o njegovom putu prema meandrima i kroz meandre na svoj način pripovijedaju i ilustracije inspirirane njegovom umjetnošću. U petoj slikovnici serije o likovnoj umjetnosti Sanja Lovrenčić i Dominik Vuković na zaigran i djeci primjeren način prikazuju opus jednog od najoriginalnijih i najcjenjenijih hrvatskih stvaralaca dvadesetog stoljeća. Slikovnica je objavljena povodom 100. godišnjice rođenja Julija Knifera.

Književni kompas Sisačko-moslavačke županije: Kutina, 18. rujna 2024.

 

Razgovor sa Silvijom Šesto o knjizi i predstavi "Debela" | Centar za kulturu Trešnjevka

U sklopu projekta “Kazalištem do mentalnog zdravlja”, Centar za kulturu Trešnjevka organizira 17. rujna 2024. godine u 18 sati na pozornici CeKaTe-a razgovor s književnicom Silvijom Šesto o knjizi “Debela” po kojoj je nastala istoimena predstava u Kazalištu Mala scena. Čitanjem knjiga i gledanjem predstava o temama koje govore o mentalnom zdravlju možemo osvijestiti vlastiti problem i krenuti na put oporavka.

Roman je na popisu lektire za osmi razred, a predstava “Debela” je od 2008. do 2020. godine odigrana preko 400 puta. U “Debeloj” upoznajemo petnaestogodišnju djevojku Ladu, koja je debela i zbog toga je u depresiji. Da bi stvar bila gora, hrana joj utjeha. U romanu pratimo Ladino odrastanje kroz razmišljanja, doživljaje, uspjehe, razočaranja i ljubav. Razgovor s autoricom vodit će Zorana Ćetković, glavna urednica Glasa Trešnjevke.

Roman Debela uvršten je na top listu najčitanijih hrvatskih knjiga za mlade, a Silvija Šesto dobitnica je nagrade „Ivana Brlić Mažuranić“ (2001.). Također, nalazi se i na Časnoj Listi IBBY kao predstavnica Hrvatske u društvu stotinu najljepših knjiga za djecu i mlade svijeta.