Dinko Kadi | Uspon

Veliki krezubi demon nagrizao je moje sive stanice u hladno nesvjesno jutro, bio je toliko pohlepan i gladan da nisam ujutro znao kako sam se materijalizirao u krevetu. Njegova bestjelesna pojava krala je sjećanja, a onaj gorki okus kršćanske savjesti koja peče zbog nedoličnog ponašanja tražio je opravdanje u izbrisanoj memoriji.  Imam cijelu nedjelju za oporavak, a u prokleti ponedjeljak treba otvoriti ordinaciju. Otkako me ostavila sredinom ožujka, vratila se studenstka rutina izlazaka i vikend opijanja. Svake se subote iza ponoći pojavljivalo to neopipljivo biće koje svoje egzistenciju duguje alkoholnim parama, pa na sreću privatnički ugled nisam kvario, barem u mojoj glavi.

Moja tri wingmena nisam zvao sve tamo do četvrka bojavši se za njihove izvještaje. Po kom smo plazili, kakvu smo lošu glazbi slušali i kako sam zapravo stigao doma.

–  Jednostavno te više ne mogu podnijeti- rekla je tog sunčanog subotnjeg jutra posljednjeg vikenda u ožujku i nestala, okončavši tako agoniju beskrajnih šutnji i svađanja.

Prva je popustila i oslobodila me od osjećaja krivnje. U isto vrijeme stvorila je platformu za neviđeno samosažaljenje ostavljenog patnika. Uz vikende zakašnjelog puberteta, ostale reakcije nisu bile tako bezazlene. Otpustio sam pouzdanu pomoćnicu i organizirao natječaj za novu zubarsku asistenticu. Naravno, izabrao sam prsatu plavušu, o kojoj sam imao seksualne maštarije, ali čak ni tako rastrojen nisam imao muda za seksualno uznemiravanje, iako sam znao da osjeća što bi joj radio.

Ta nemoć i jadna ostavljenost preusmjerila je moju krivnju na pacijente. Veseli arsenal igli i brusilica u mojim rukama iživljavao se na karijesima neanesteziranih pacijenata.

–   Nije zdrava inekcija, moram imati povratni osjet bola.

Na moju zaštitnu masku znala je štrcnuti krv, bio bi to znak da je dosta, a dodatno bi me smirio pogled na Natašin dekolte. Kao da je između nas postojao prešutni dogovor da ništa ne pokušavam, a ona će zauzvrat oblačiti klišeizirane izazovne kreacije.

Duga veza destruktivno je djelovala na moje socijalne sposobnosti, pa je nostalgija poprimila pomalo neobičnu ulogu. Čiji su to pogledi u vremenu prije nje mamili uzdahe, gdje su sada i da li su udane njihove vlasnice. I sve su rasprave na utakmici ukazivale na Femme fatale našeg društva, Mihaelu. Njena kuća na kraju Lašćine, zaštićena je od pogleda prolaznika velikim zidom i otmjenim raslinjem. Jednako nedostupna nam se činila i od nas nešto mlađa Ela, predmet svih naših prljavih misli, ali i objekt izvan dohvata. Svi smo se kunuli u eye kontakt,  a nitko poštene dvije nije prozborio s njom..Da sam samo nešto pokušao, nešto je bilo u zraku između nas, zavaravao sam se potiho, ne spominjući to društvu. Barem su svakodnevna druženja uz tekme ili playstation ispunjavale tu žestoku prazninu.

Sve te žene koje šeću gradom izgledaju kao savršene priležnice, konkubine koje odvode na vrhove užitka i kad se jednom popnem na vrh postavit ću zastavu koja će se vijoriti u ritmu harmonije. U subotu smo se okupili već oko pola 6, taktika jasna. Treba se prvo dobrano najesti, pa da onda cuga bolje legne. Runda medice za uvod u noć sigurne alkoholiziranosti i vrlo nesigurnog kontakta s drugim spolom. Lakše je bilo snižavati kriterije u zamućenom pogledu, ali se isto tako svakim pivom smanjivala šansa za normalnim razgovorom.  Ritam noći krao je sluh u pulsirajućoj glazbi nazvanoj po nekoj kući . Nisam razumio pjesme bez standardne bas, bubanj, gitara postave, ali sam se pravio cool mrdajući se u plesnom ritmu dok su se goleme žabe znojem iskvarene jeftine šminke pijano ljuljale iščekujući kavalira u bijelom lexusu. Čelavi nabrijanci podozrivo su se šetali kao neki kakvi plemići, a njihovi zlatni lančići bili su veći neukus od nazovi dj-a koji je mješao najnovije house hitove s domaćom pop top listom.

Oko 1 u noći golema nakupina negativnih emocija zbog sveopćeg osipanja ukusa i uzbuđenosti zbog gomila oskudno odjevenih djevojaka s druge strane, rezultirali su još žešćim opijanjem. Na red su došle tekile, a prostor je oko mene bivao sve gumenastiji. Ne bi me iznenadio dolazak tramvaja u klub. Iz njega bi recimo izašlo 13 Japanaca na turneji „Proučavajmo središnju Europu, ali i dalje jedimo kitove“. Jezik bi se obično razvezao , a sjena goleme zvijeri nadvila nad moju svijest kada bi veseli trojac počeo razmjenjivati nepovezane komentare s prvima do sebe.

Mutna glava, težina u želucu i golema praznina u sjećanju kvarili su nedjeljno jutro. Spavanje uz ovakav mamurluk bilo je nemoguća misija, a vječno pitanje, bljuvkiti ili ne vrtjelo se kao crno bijeli usporeni film u pozadini bolnih misli. Onaj loš osjećaj jeftine i loše zabave učvrstio je odluku da sljedeći vikend radikalno mijenjam kombinaciju. Deux ex machina zove se Facebook. Samo je trebalo izabrati grupu.

Kada sam lajkao planinarski kružok na Fejsu, ponovno mi je Marija prošla pred očima kao lajtmotiv razdoblja u kojemu su kratka razdoblja sreće plovila kao ledolomci u carstvu tame i leda. Naša su putovanja bila na prvoj liniji dugačke hladne fronte i s vremena na vrijeme uspjela su nagovijestiti proljeće, ali bi prve pupove brzo prekrio mraz sve dok se to ledeno carstvo nije razbilo kao kristal na ulaštenom mramornom podu.

Ideja je bila da se s dvije strane približimo vrhu planine i spojimo naše grupe uz feštu u planinarskoj kući. S obzirom da nisam imao kondicije, unatoč skupocjenoj i kvalitetnoj opremi, zažalio sam uspon već nakon trećeg sata. Još nam je do vrha trebalo oko sat i pol, a ulazili smo u područje guste magle i žalio sam pomalo za ćevapima i medicom.

Neobičan podražaj koji je osiguravao svježi zrak mojim plućima malo je kompenzirao umor i kako smo se približavali vrhu magla se pretvarala u izmaglicu koju su tvorile sitne kapi, nešto između velike vlage i kiše. Zeleni otok ispod neba u tom je bajkovitom okruženju bijelih kulisa tjerao demone koji su sjedili na mom ramenu. Kao da sam u tom trenutku zamijenio idealiziranu sliku o meni i Mariji onom koju je nudila planina. Umoran i punih pluća svježeg zraka uživao sam u prizoru i nakon dugo vremena potisnuo sam tjeskobu iz grudiju, prodisao i opušteno se smiješio ne očekujući više ništa od dana.

Na klupama sam odmotao sengulu klasik. Parizer, četvrt kruha s uljezom u obliku sira Podravca. Fokus sa slasnih zalogaja odvukao mi je žamor kad je druga skupina polako stizala s južne strane. Probijajući se kroz maglu pogled mi se zaustavio u poznatim očima. Uz smiješak sam iz gajbe uzeo coca colu ne želeći ove večeri izazvati demone koji kradu sjećanja i donose izmaglicu ni upola lijepu kao ovu u koju je uronila livada na mom vrhu svijeta.