Kolumne

četvrtak, 17. kolovoza 2017.

Marko Vujović | Krasote krajolika / Multimedijsko mučenje / Maaestral


    KRASOTE KRAJOLIKA

Kroz kolašinske krajeve Katunjanin korača!
Komanskoj koleginici kazujem kuda krenuh.
Krasote krajolika krijepe klonulu koncentraciju...               

      ***

    MULTIMEDIJALNO MUČENJE

Multimedijalno me muče
Mijenjaju modrosivu masu mog malog mozga...

      ***

    MAESTRAL

Miris mora mami Markusov mozak
Momenti mira minimalizuju more metropolisa
Maestral maknuće melanholiju...       


Nataša Nježić Bublić | Vrijeme čitanja


Mogu satima čitati. Kao da svijet ne postoji. Mogle bi, zapravo, i bombe padati, a ja bi mirne savijesti čitala. Dešava li se to i vama, ili vam se već desilo? Negdje padaju bombe, dižu se pučevi, ljudi gore, a vi čitate. Nešto bi valjalo poduzeti. Gori pod petama, a nije vrući asfalt. Vi ukuhavate pekmez, kolovoz je. I sjetite se, vrijeme je čitanja, blažen čas i hip. Pekmez se razlijeva po parketu, teče u potocima, u suzama, u olakšanju što je susjedin. A tako je lijepo mirišao. Ili se dešava obrnuto. Zapravo, vi nemate stablo, niti trešnju, niti šljivu, a odnekud dopiru mirisi, graja, smijeh. Vašeg nema, neće nestati, neće se uništiti, tim čežnja biva još gora. I odlučujete se, sada ću čitati. Ugasiti će se perilice za rublje, televizori, trafo stanice, sunce će se isključiti iz pogona. I konačno ćete imati vremena za čitanje, i bez ometanja. Koliki je odlazio iz pogona, znajući da se nešto značajno dešava, a ljudi su i dalje čitali, kao da se radi o nasušnoj potrebi. Ili pitanju opstanka. Mogu satima čitati, a da ne pročitam ni slova, moja prošlost dekodira tragove na papiru ili ekranu, nadovezuje, pomalo ispituje, opipava, kao da je tu prvi put. U tom tekstu.

Božica Jelušić | Imam se!



Ja se imam kak se šika:
Kak na zidu lepa slika!
Ja sem sebi v zlatni rami
K velikoj spodobna dami!

Nena Miljanović | Virtuelna (ne)ljubav


misli mi trudnice
poradjaju pesme bremenite tobom
začete od glasa kojim me plodiš
ljubav na daljinu dok sa tobom vodim
rečima skarednim
ko dodiri vrući padaju razbludne
i dah nam sve brži
svemir eksplodira
praskom gde počinje ili kraj je svemu ...

... začinjem nas strašnim bestelesnim činom
između dva uma i dve fantazije
oplođena maštom
porađam poeme
jalove i jadne
u toj tužnoj priči od prosutih reči
jedinog mogućeg
što smo jedno drugom od ljubavi dali
ko semena bez klice
puna mi te duša
i prazno te telo
u bolnim pesmama
pišem nas u ljubav
iako to nismo
ili jesmo
ne znam
više ništa ne znam
sem da ću umreti
ako bar tih reči
ne bude međ' nama

srijeda, 16. kolovoza 2017.

Daria Lisenko | Društveno najviša klasa


Ista ulica, kuće i klupe,
Lica su isto dosadna ista,
Već satima ovdje sunčam si dupe,
Nikako da mi sreća zablista.

Bilo bi lijepo da mi sad priđe,
Zvijezda neka s kovčegom love,
Il Svetih Duh da sada tu siđe,
I konačno ostvari sve moje snove.

Al pola još sata prođu bez veze,
Ljudi prolaze tu pokraj mene,
I stalno neš žvaču ili se keze,
A niko da glavu na me okrene...

Pa šta je svima u ovome gradu?!
Gdje nestala jesu sva radost i čuda?
S cerekom guše se u ljetnome smradu,
Svatko od njih – gradska je luda...

Al ja nisam takav, ko svi oko mene,
Siva, dosadna, biološka masa,
Što samo zna da odbacuje sjene...
Beskućnik – društveno najviša klasa!

Miroslav Pelikan | Razgovor


Hej pomorče kvrgavih ruku i suha tijela, zašto ne zaploviš već jednom?
Moji su mornari mrtvi, kentauri su pronašli svoja udaljena brda i svete pećine gdje će podizati čudne potomke

Što je s brodom sjedokosa kruno?
Brod se pridružio tihom dnu usplamtjela mora, davno prije mnogih naraštaja

A ti, što je s tobom?
Ja samo zurim u more s očima što ne vide, tek moje tijelo osjeća trpljenje i govori mi sve slabije, još dišeš

Hej pomorče ranjenih ruku, pridruži se prvoj posadi koja te je voljna prihvatiti?
Ne, sam im kažem ako pitaju, nosim kob, nosim nesreću, odbijem ih na vrijeme kako me ne bi bacili s broda nasred mora

Zbogom ili do sutra pomorče kvrgavih ruku
Do jutra samo

Nagrada Fric | Detaljno


Nagrada Fric dodjeljuje se godišnje za neprevedenu knjigu fikcijske proze premijerno objavljenu u Hrvatskoj u razdoblju 1.7.2016.-31.6.2017. godine (izborna godina).

Dakle, u konkurenciju ulaze svi romani, zbirke pripovijedaka ili novela, svi neprevedeni premijerno objavljeni naslovi u izbornom razdoblju koji su dobili UDK signaturu XXX-3.

U konkurenciju ne ulaze ponovljena izdanja ili ona kojih je većinski dio već objavljen.

Knjige za Nagradu Fric mogu kandidirati izdavači, autori/ce ili žiri, slanjem pet primjeraka na adresu:

Za Nagradu Fric
24 sata d.o.o.
Oreškovićeva 6H/1
10010 Zagreb

Zadnji rok za slanje knjiga u konkurenciju je 1. 9. 2017., a pravovremenost se ustanovljava po datumu na poštanskom pečatu.

Žiri u sastavu: Biljana Romić (predsjednica), Goran Gavranović, Hana Jušić, Dubravko Lepušić i Boris Rašeta odabrat će 13 knjiga u uži izbor i njihove naslove objaviti do Interlibera (početak studenog). Šest naslova užeg izbora bit će proglašeno nakon Interlibera, a prije 1. 12. 2017. godine.

Dobitnik/ca Nagrade Fric, koja uključuje i financijski dio, svotu od 75.000 kuna (bruto), bit će proglašen/a i Nagrada dodijeljena tijekom prosinca 2017. godine.

Nagrada može biti podijeljena između više dobitnika/ca.

Nagradu Fric organizira tjednik Express, a glavni pokrovitelj je Barcaffe.

Vezane vijesti:

Predstavljena književna nagrada za prozu Fric


Natali Šarić | Nedoljubljeno



Pripremi nepce za jesen,
a ja ću haljinu zadići.
Sjete će biti posvuda pa zanemari suze.

Vedran Strmečki | Srijeda




Koraci mi probudili nemir.
Grabim kroz masu spuštenih pogleda.
Gdje su ljudi što bili su ovdje.
Gdje su se vratili?
Dan se cijedi bez pozdrava.

Helena Himel | Stvarnost


Rekao si da voliš stvarnost. Među suncokretima, u očima boje žita. Da tragaš za mirisom kubanskog šećera, kupina i borovih šuma. Da sanjaš o maslinjaku i plantaži kafe u kojoj se kupaš i izjutra dotičeš mesec u kosi žene koju voliš.

Da je za tebe stvarnost pučina, more i pena. Leto, satenska haljina u tramvaju i smaragdni šešir na belom pesku. Brdo, divljina i pustoš. Sloboda, galop konja. Kuća od pruća, svetlo na ulaznim vratima i dotrajali kamin na trošnom podu od hrasta. Da je stvarnost sav onaj prostor između nas. Pod okriljem vetrenjača, svetionika. Neispričanih priča. Kojima nedostaju istrošeni zagrljaji. Lotosov cvet. Šume. I smeh.

Stvarnost je vrt misli, u kojem vlada ljubav. Beskrajne njive, pšenica. Parče neba u rukama. I daljina među prstima.

Stvarnost je kad ćutimo, a putujemo. Brodom, do Karipskog mora.

– Ti si ga vešto obojila. A, ja sam tu, samo ponekad. Zbog kontura. Da stvarnost i volim te, ne odluta. Negde u onom prostoru, između nas.

Prošaputao je. I prošao prstima preko mog uha.

utorak, 15. kolovoza 2017.

Speculum | O nebu i ratovima



Ne znam,
više u ništa nisam siguran

Možda je moje nebo
samo kartonska kutija
ispunjenja krstarećim projektilima
koji donose radioaktivnu kišu

Ne znam,
više u ništa nisam siguran

Možda je tvoje nebo
samo divovska boca s kisikom
svijeta na umoru

Kad odlazimo u ratove
pjevamo iste ljubavne pjesme

Ne znam
možda ti i ja sanjamo isto nebo

Rafaela Perić | Bijeda


Sunce je danas izašlo van,
Da bi svima uljepšao dan.
Ljudi su žurno istrčali
I sunčevu zraku uhvatili.
No mala je djevojčica jedna
Ipak ostala bijedna.
Pohlepni ljudi su joj uzeli sve
Za nju sunce kao da sakrilo se.


Natali Šarić | Mulica


Nikad joj nisam uspio ući u trag. Ne znam je li opstala na licu zemlje ili je dobro zametala tragove. Bio sam dosta mlađi pa sam je kasno i počeo tražiti. Trebalo je hrabrosti da se u 'stvari' o kojima se 'nije smjelo', samo posumnja, a kamoli upita. No vrijeme ode i moja nastojanja ostadoše jalova. Svi koji išta o mojoj sestri pamte, ili su 'gore' ili šute.

Gledam u svoje dvije. Možda ih ovoliko i volim, pamteći njezin križ. Kad su preda me stale, kao dvije grančice, oblila me milina kakva mora postojati još negdje. Zaljubih se 'na prvu', u majku kao u ženu, u malenu kao u kćer. Neizrecivo snažno i odano.

Krunoslav Mrkoci | Crno-bijela fotografija




1.
Neke si trošne stvari prebrusio. Druge si ispolirao. Crvotočine su prisutne. Gdje su crvi? Rupe su prisutne. Rupe ostaju. Rupe svjedoče. O njima. O nama.

ponedjeljak, 14. kolovoza 2017.

Sven Adam Ewin | Igra



Igra se dijete, jer je igra sámā
I bocne se na čarobno vreteno.
(Pa stiska zube… Pa je u suzama…)
Igra se, al' već je polusneno…

Mario Kovačević | Dvije riječi



neću više ništa reći
riječi su zamke što vrebaju
tek rođene želje, slutnje, misli

Ankica Kale | Je lI bilo vrijedno



Osvrćem se često,
al' nigdje ničeg nema
tek korake mi teške
tiha sjena prati…

Dražana Ivana Kelava | Trač


Imam prijateljicu koja tvrdi da Bog ne postoji.
Ponekad ga izvuče iz šešira
da bi mu zavapila-molim te
i brzo ga vrati nazad
bez onoga hvala.

Imam prijateljicu koju je
Cosmopolitan odgajao
Ima umjetne nokte, trepavice i još ponešto.
Nije htjela muža ni djecu,
kaže da je sretna,
pogled joj često odluta.

Imam prijateljicu koja ima petero djece,
muža, zeca, kornjaču.
Glasno se smije dok priča
koliko joj je teško i koliko je umorna.

nedjelja, 13. kolovoza 2017.

Tijana Rakočević | Stvaranje



Sudbonosni oganj prene se u noći
i u mutan oblik zamisao slije,
savršeno krhko u vjerovatnoći
da ga snažno volim zbog onog što nije.

Nataša Nježić Bublić | Treća sreća



Poezija je frekvencija iz utrobe Zemlje.
Mnogi čuju puls, titranje, mrijest šljiva i marelica.
Moja Edit prelazi na ljetnu prehranu,
koju anđeli s njenog platna posipaju kokosom
i grumenima zlata.
Kad se zagledam duboko u njene oči,
nisam sigurna u boju,
ali su tu,
naime, tada vidim svoje anđele.

Davorka Črnčec | Trajanje


Samo smo treptaj božanskih htijenja.
Mali pod kišobranom svemira,
smisao trenutka u trajanju smo pronašli
pa ljubimo i čekanja
što nas usklađenim vibriranjem
drže blizu kada svi poznati instrumenti
među nama mjere
daljine.

U svakom te dahu
sjećanju dajem
zaboravu uzimam
i znam
ljubav je.

subota, 12. kolovoza 2017.

Damir D. Ocvirk | Živim Bosut


Rijeka Bosut između rokovaca I andrijaševaca. Autor fotografije: divna jakšić



Živim bosut, vodu polaganu,
NI rijecI srodnu nI potoku;
Tek baulja noćI I po danu,
Prkoseć' zapadu pak istoku.

Sred obala zgodim se u čamcu,
NitI kamo plovim, a nit' stojim;
Veslam uzduž krme I na pramcu,
Desno il' lijevo vazda dvojim.

Oj, bosute vodo mutna, stara,
Nemaš pjene a nitI žubora,
NisI tI vihor pak nI omara!

Tijeku od vječnostI ravnice
Nosiš me k ušću od izvora,
Bez gnjevnog vala I bez matice.

_____________________________

Zbornik poezije Međunarodnog festivala poezije „mesopotamija 2017.“.

Robert Janeš | stimming




stavio je prevelike naočale
na premalu glavu
pred njim je široka cesta
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

Sven Adam Ewin | Razlika




pravi pjesnik je samonikla biljka
ima okus po tlu iz kojeg je izrastao
po vjetru koji ga je lomio
i po kletvi onih
koje je otrovao

pjesnik uzgojen u hidroponu
ima okus po plastici
i jeziku bez okusnih bradavica

Dnevnik (ne)obične djevojke

Novo vrijeme, stare muke

Piše: Božana Ćosić

Novo vrijeme, stare muke

I tako... Glamur je ponovno počeo raditi po starome. Hrvoje se nekako „pomirio“ s donacijom brata koju nije tražio. Iako izgleda da je sve ok, meni se ipak čini da još uvijek nije prešao preko toga i da je njegov ponos jači od svega. I to je ok, ali mislim da bi zbog dorobiti svih trebao u jednom trenutku zaboraviti na sve i krenuti dalje. Lako je to reći, znam to, ali ponekad nas život ne pita i jednostavno smo u njegovim rukama. On nas vodi i određuje puteve. On nam stavlja prepreke, ali i šalje pomoć. I sad možete reći da fantaziram i možda fantaziram, no činjenice govore umjesto mene.

Gordana Vlašić | Žena iza prozora


    Viđala sam ju gotovo svakodnevno. Ulazeći u kuhinju bacila bih pogled ravno kroz prozor, potpuno nesvjesno kao što se pogled baca lijevo pa desno kad prelaziš ulicu.  Ona je bila u svojoj kuhinji leđima okrenuta mojim prozorima. Živjela sam oko 10-ak godina u novozagrebačkom naselju Trnsko u koji smo moji roditelji i nas četvero djece doselili iz Velike Gorice. Bio je to lijep prostran stan s pogledom na obje strane zgrade. Jedini nedostatak stana bio je što je bio na četvrtom katu, bez lifta i balkona, što ja u tim godinama nisam ni doživljavala nedostatkom. Penješ li se, grabiš po dvije stepenice, a spuštala sam se preskačući cijeli red od kata do polukata. Bez da bih se zadihala. Za moje roditelje četvrti je kat tada nagoviještao poteškoće koje će uskoro nastupiti.
   
U Trnsko smo doselili po završetku mog osmog razreda osnovne škole. Braća i sestra bili su mlađi. Već za mjesec ili dva započinjala je nova školska godina. Ja nastavljam školovanje u 11. gimnaziji u Savskoj, u Gradu, kako smo mi stanovnici Novog Zagreba zvali ono što nije bio Novi Zagreb, ono što nisu bile zagrebačke spavaonice.

Danijel Dragojević | Sloboda



Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
                 Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

______________________________________________

Danijel Dragojević (Vela Luka, 28. siječnja 1934), hrvatski pjesnik, esejist, prozni pisac, scenarist te urednik na radiju. Utjecao na generacije hrvatskih autora svojim tekstovima, pjesmama, osebujnim stilom i beskompromisnim držanjem.

Darko Balaš | Dama...


Prolazi maštom, korakom lakim
Neovisna, svoja, s tragom tajne
Prošeta, podijeli čudo sa svakim
Ukrade vječnost sa zvijezde sjajne

Znam ja taj korak, zastane samo
Kad susretne moj, uz naklon glave
Zamrznut ehom: "Vaš sluga damo"
I očima čežnje što pokret joj slave

"Opet ste tu" već slutim joj riječi
Bliske, daleke, u istom tom trenu
Lagani smiješak svu prošlost liječi
Gospode, za mene stvori tu ženu

“Prolazim samo” lažem sam sebe
I kroz snove čekam kada će doći
Pogled me odaje: “Živim za tebe”
Neću ga skriti, znam, neću moći

Ona igra do kraja, čak i kad ode
Sluti kako stojim na raskrižju snova
Ostajem smrznut, rob bez slobode
Sutra, proći će opet, neponovljiva, nova

petak, 11. kolovoza 2017.

Pavol Janik | Klavir


PIANO


The moment we each have our own key
to the same flat
I’ll shift a piece of the garden
to the second floor.

Sometimes I’ll come personally.
Clean
and carefully shaved
to listen to home concerts.

I’ll come for sure
clumsily like a piano,
and always well-tempered.

Ana-Marija Posavec | Marente de Moor: Nizozemska djeva


Sučeljavanje, izvrgnuće, sjećanje – Stellung!

Nizozemska je djeva (De Nederlandse maagd) drugi po redu roman spisateljice Marente de Moor, objavljen 2010, na hrvatski preveden i objavljen sedam godina kasnije. Oblikovan je postmodernističkim tehnikama i obilježen žanrovskom hibridnošću. Podijeljen je u tri velika dijela, svaki s različitim brojem potpoglavlja; na tristo se stranica gradi zagonetna priča inspirirana poviješću.

Povijesna se tematika romana vješto prikazuje kroz pripovjedački Ja glas, ujedno i glas glavne junakinje Janne, koju otac Jacq šalje Egonu von Bötticheru, iz Maastrichta u Aachen, na podučavanje – kako bi mačevalačke vještine dovela do savršenstva.

Smjestivši radnju romana u napeto mirnodopsko vrijeme, između dvaju svjetskih ratova, problematiku odnosa razvrgnutog prijateljstva Janninoga oca i beskrupuloznog, donekle psihički i fizički oštećenog učitelja mačevanja, koji je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu kao Leibhusar, Marente de Moor se vješto poigrava raznolikim strategijama oblikovanja teksta zadirući u prostor historiografije. Epistolarna je forma (pisma) u tekstu zapravo u službi dokumenta koji oživljava uspavanu povijest, potvrđujući tako komunikaciju među različitim vremenskim okvirima, prizivanja sjećanja s bojišnice, ratne traume i gubitka mladosti, ratnih drugova, pa i čovjeka koji gledajući mahnitost rata bespovratno gubi samoga sebe.

Daria Lisenko | Egzistencijalizam u praksi


Nisam siguran, al danas je petak,
Još jedan težak, bakreni dan,
Još jedan u traku životnu metak,
Još jedan ujutro zaboravljen san.

Nisam siguran koliko je sati,
I da li to je još nekome bitno,
Svejedno u grudima srce se mlati,
Vrijeme mrvi na udarce sitno.

Nisam siguran što kome sam dužan,
Koja mi uloga na bini života,
Da li sam lijep il pomalo ružan,
Dal je za sreću popunjena kvota.

„Moraš shvatiti sebe iznutra“ –
Nudi mi odgovor papirnati letak,
Al što to vrijedi kad ne poznaješ sutra,
Čak nisam siguran ni da li je petak.

___________________________________

Iz zbirke: Nemam objašnjenja za ovo

Slavica Gazibara | Jutro


kroz krošnje
sneno proviruje dan
i zorom nevinom posramljene
zadnje sjenke gasnu

grliš me pogledom
ljubiš me osmijehom

i pjesma me voli

Lovro Katana | Rastrganost




















Prianjao sam uz svijet
kao što moruzgva prianja uz stijenu.

I on prianjao je uz mene.

Grlio sam ga
kao što grlio svaku sam njenu oblinu:
iz najtananijih žila svojih prianjaljki.

Prof. Marija Juračić | Spomenka Mišić Krebs: Ružičasta jahta

Kada mi je Spomenka Mišić Krebs poslala svoju prvu priču s molbom da budem urednica njezine prve knjige, nisam bila oduševljena. Jezik priče je doslovno otkrivao osobu koja je od nježnih godina bila izložena vjetrovima izbjeglištva, bacana od nemila do nedraga europskim prostorima na kojima je primala i gubila, na kojima je nalazila ruku podrške, ali i gubila nešto od onoga što je sobom donijela. Pristala sam jezično ispraviti tu jednu priču, što uvijek kod prvog čitanja činim, potpuno usmjerena na pravopisne i jezične pogreške, jer one ne smiju niti na trenutak zaustaviti onaj fini protok misli koje teku od autora ka čitatelju. Završivši tu prvu korekturu teksta, ostavih ga, da mu se uvečer još jednom vratim.

I te večeri dogodilo se da me je tekst, očišćen od površnih naslaga jezične nepravilnosti, tako uvukao u svoj sadržaj, u živ i prisan način pripovijedanja da mi nije bilo jasno kako sam mogla odbaciti ga samo zato što nije uvijek poštivao standardne jezične norme koje smo skloni oprostiti poeziji, a u proznom ih tekstu strogo sudimo.

Priča koja je doslovno zgrabila svu moju pozornost, prva je priča ove zbirke, čiji naslov najbolje objašnjava njezinu temu. „Tko to u meni šapuće“ pitanje je koje me intrigiralo više puta, a sada sam u priči našla, ne odgovore, ali prihvatljiv put kojim možemo objasniti ono što je drugačije i što smo brzopleto spremni proglasiti čudnim pa čak i bolesnim. A tko može tvrditi da komunikacija više osoba u jednome tijelu nije dar, rupa u granici mogućega kroz koju se samo posebne osobe mogu provući u onaj svijet koji rado zovemo – iza ogledala. Tko kaže da se ne rađamo u unaprijed pripremljenim kalupima od kojih svaki ima neki svoj smisao i svoje poslanje?

četvrtak, 10. kolovoza 2017.

Marko Vujović | Zaokupljenost zvijezdama / Dinestezijska stanja / Dešifrovanje


    ZAOKUPLJENOST ZVIJEZDAMA

Zvjezdana zbivanja zagolicaše znatiželju znanstvenika
Zaokupljeni zvijezdama zaboraviše Zemlju...
                   
      ***

    SINESTEZIJSKA STANJA

Sinestetska stanica slobode.
Slušaoci skloni sinestezijskim stanjima svijesti slobodno stupite;
Spoznajte samog sebe spuštajući sondu spinalno.
Steknite Stendalov sindrom slušajući spiralne snopove sonata, soneta, spjevova...                       
                      
      ***

    DEŠIFROVANJE

Dostavljeni darovi dešifrovani?
Damare dodatne doniješe?
Dovoljna doza data?

Ena Martinčić | Zajednički jezik


Bilo je to jednog sunčanog dana kada smo se mama i ja uputile k zračnoj luci. Let je bio zakazan u deset i pol za Španjolsku. Prošle smo sve kontrole, a ispred mene je bio dugačak hodnik koji nas je uputio točno u zrakoplov. Pronašle smo naša sjedala, sjedila sam kraj prozora jer su me oduvijek očaravali bijeli oblaci i plavo nebo. Nije bilo nikakvih smetnji tijekom leta. Kada smo stigli u Barcelonu, otišle smo u hotel prijaviti se i ostaviti stvari. Cijelo popodne smo jedan maleni dio Barcelone razgledavale. Posjetile smo crkvu Sagrada Familia, Park Güell i Barcelonsku katedralu. Za sutra smo isplanirale da odemo na utakmicu Barcelone i Real Madrida, a nakon nje da nastavimo s razgledavanjem.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Život koji oblikuje pisce - o jednom zecu

Piše: Clara C.

Negdje mi je bilo rečeno da je i nepisanje dio pisanja. Nisam sigurna je li to izvorno rekao Enver Krivac ili je samo prenosio neke već izrečene riječi, ali rekla bih da sam od njega pokupila tu misao. I nepisanje je dio pisanja, kako je to romantično.  Romantiku u toj misli nalazim negdje u tome kako će pisci i umjetnici svaku radnju koja postoji povezati s onime što stvaraju. Od očitijih stvari, onoga kako šetnja prirodom nije samo šetnja, već „umjetnički spoj“, do ultimativne neradnje kao što je nepisanje koja se u svom besmislu, ali i savršenoj logičnosti istovremeno, izjednačuje s pisanjem.

Krunoslav Mrkoci | U ljetno jutro


U ljetno jutro
iz magle izranja sve:
polje i žbunje.

~ Dolina rijeke Krapine, 4/8/17/5:50 ~

srijeda, 9. kolovoza 2017.

Miroslav Pelikan | Zaborav


Mogu li zaboraviti vladaricu tamnih očiju?
Mogu li zaboraviti pogled na tvoje  usne?
Mogu li se suočiti s neugodom sjećanja?
Ne .
Tamniš, blijediš, nestaješ.

Gdje sam  u toj  mučnoj priči?

U zaboravu, kliču u glas kentauri

Obaram glavu, bez glasa sam, dok me mrzovoljna posada promatra

Natali Šarić | San o brašnu



Ne govori da rastemo.
To je odnos za dvoje.
Zanos za svoje.
Kruh utroje.
Ne tvrdi da je ljubav
meki sumrak na kamenu.
Oštra je to bol u ramenu.
Kronični podsjetnik
da smo se voljeli čvrsto.

Mario Šoštar | Pisanje se ne može odabrati...


Razgovor pripremila i vodila: Gordana Malančuk

Mario Šoštar rođen je 1973. godine u Hrvatskoj, ali živi u Njemačkoj. Posao kojim se bavi, omogućava mu putovanja cijelim svijetom gdje skuplja mnogobrojna iskustva upoznavajući ljude svih vjera, nacije ili boje kože. Svoja putovanja, katalogizirao je snimanjem i objavljivanjem na svom Facebook profilu. Do sada je izdao pet romana u vlastitoj nakladi: Mikrofilm, Državni prijatelj broj jedan, Element (nastavak Mikrofilma), U srcu komunizma (koji je izdao uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske), te We come one (jedini ljubavni roman za sada ). Mikrofilm i Državni prijatelj broj jedan, izašli su u isto vrijeme. I dok se jedan bavi imaginarnim svijetom Četvrtog Reicha, drugi se bavi raznoraznim pitanjima devedesetih kada se Jugoslavija raspala. U svojim romanima često spominje stvarne osobe, dajući im dozu realnosti, te čitatelja ostavlja u nedoumici s pitanjem: "Koliko su istiniti likovi i radnje u romanu?" što će biti i moje prvo pitanje za njega.

Mario, koliko su istiniti likovi i radnje koje opisuješ u svojim romanima?

utorak, 8. kolovoza 2017.

Mario Kovačević | Ne pitaj


ne pitaj zašto
bježim od samoće
i tvojom krivnjom
tažim svoju glad,
dajem svu ljubav ko prezrelo voće
i ništa manje ne tražim nazad

kako me slijedit' to ne pitaj mene
iako ponekad usporim ritam
i ponekad netko iz moje sjene
uspije izać' na svjetlo čitav

nitko ne zna
moju gorku muku
i nikog nema
da pruži mi ruku
iza mene su samo mostovi srušeni
velikim očekivanjem ugušeni
prolazni likovi iz podsvjesne magle
usputne žrtve moje strasti nagle

i nikoga nema
da je dovoljno udaren
da ipak ostane
samo misao udaljen

Natali Šarić | Pozdravit ću jutros jutro


Pozdravit ću jutros jutro, gotovo prije sunca. Cupkat ću nestrpljivo na plavom prozoru podižući se na prste kao dijete. Grad spava i to je ono njegovo pravo JA. Bez suvišnih riječi sidrenih u odraslost. Bez bijesa, straha i malodušnosti. U taj sat slobodnije diše, još sanjiv, s odmakom od uvjerenja da boluje.

Kratak je to dio dana u kojem je sve onako kako mora biti, kako uistinu jest. Čisto. Nepatvoreno. Ljudski.

Navit ću vrijeme na svitanje, dok se i sam prepoznaje, i praviti podsjetnik na njegove najbolje strane. Neću mu dati da zaboravi koliko vrijedi.

Hana Konsa | Neće ljubav...



Neće ljubav preko moga praga
Četiri ne daju joj dvoglava zmaja
Svaki vatru riga
Kesi zube
Ljubav stoji krila odloženih
Strah je kosi
Strah je guši
Čeka da zmajevi odu
A oni legli
Svi moji muškarci

Krunoslav Mrkoci | Ljetna lektira


Evo, malo da zavirimo u svijet čitanja. Ovoga ljeta posudio sam u knjižnici nekoliko knjiga za koje se nadam da će me uspjeti uspješno dovesti do svojega kraja. Naravno, ako odustanem od čitanja koje knjige, knjiga je kriva, tj. pisac. Trebao se potruditi više.

ponedjeljak, 7. kolovoza 2017.

9. Neretvanski pjesnički susreti



Objavljen dvobroj časopisa 'Most/the Bridge' 1-2/2017


Dvobroj časopisa 'Most/the Bridge' 1-2/2017. koji hrvatsku književnost predstavlja europskoj i svjetskoj kulturnoj sceni objavilo je Društvo hrvatskih književnika.

U novom dvobroju objavljen je izbor iz hrvatske suvremene proze i esejistike. U njem su tekstovi Božidara Petrača, Ante Stamaća, Ivice Matičevića, Borisa Domagoja Biletića, Željke Lovrenčić, Davora Šalata, Borisa Perića, Borivoja Radakovića, Dubravka Jelačića Bužimskoga i Branke Primorac.

Časopis donosi i prijevode suvremene hrvatske književnosti u svijetu Gojka Borića te cjelovita izlaganja s 37. Zagrebačkih književnih razgovora na temu: "Jezik, književnost i nacionalni identitet".

"Most/The Bridge" pokrenut u Zagrebu 1966. u nakladi Društva hrvatskih književnika. Cilj mu je bio predstaviti svijetu hrvatsku književnost. Utemeljitelj i prvi glavni urednik časopisa bio je Slavko Mihalić, a nakon njega uređivali su ga Ante Stamać (1972.–74.), Branimir Bošnjak (1975.–80.), Zvane Črnja (1981.–85.), Ivan Pandžić (1985.), Milovoj Solar (1986.–88.), Slobodan Prosperov Novak (1989.–93.), Dražen Katunarić (1994.–2002.), Srećko Lipovčan (2003.–08.) i od 2008. Davor Šalat.

Od 2003. godine časopis izlazi kao tromjesečnik, a sastoji se od rubrika informativnoga značaja, prijevoda hrvatskih književnih djela na strane jezike te bibliografija. Izlazi i pod francuskim nazivom "Le Pont", njemačkim "Die Brücke".

Most je jedina hrvatska publikacija koja o hrvatskoj književnosti i njezinim međunarodnim vezama sustavno izvješćuje na stranim jezicima. Do 1986. prilozi su se donosili na više od dvadeset jezika, a potom su pojedini brojevi tiskani na jednome od europskih jezika.

Izvor: http://www.dhk.hr

Tijana Rakočević | Zefir


Avan pun vode i skroba,
titraju pčelinje strije.
Sa žaokom i pola droba
ode; a droba i nije...

Zinuće sumrtva opna,
ko trolsko oko, u čaši...
I cvijet sa dalekog kopna,
za pokrov toj zelenoj kaši.

Tijana Rakočević | Osim književnosti zanima je i likovna umjetnost i muzika u kojima je ostvarila značajne rezultate


Tijana Rakočević je rođena 23.06.1994. godine u Podgorici. Osnovnu školu je završila u Podgorici, a gimnaziju u Kolašinu. Apsolvent je na Odsijeku za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, na kom je tri puta proglašavana za najboljeg studenta (prosjek 10). Stipendista je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17. Bavi se i naučnim radom: jedan od njenih radova (koji problematizuje literarnost Poslanica Petra I Petrovića) objavljen je u crnogorskom naučnom časopisu "Lingua Montenegrina".

Takođe, oprobala se i u drugim umjetničkim formama — njena ljubavna pisma su objavljena na portalu "Lola", a ocijenjena su kao djela visoke estetske vrijednosti.

Poeziju objavljuje u časopisima "Script", "Ars" i Sent", ali i na brojnim portalima koji promovišu umjetničke sadržaje, a neki od njih su "Hiperboreja" i "Zrcalo". U sferi njenih interesovanja nalaze se i likovna umjetnost i muzika u kojima je ostvarila značajne rezultate.

U pripremi je i njena prva knjiga poezije.

Slavica Gazibara | Putnik





Uzorane njive
nepregledne
sjaje crnilom
i zovu na put.

nedjelja, 6. kolovoza 2017.

Everest Draga Glamuzine u Sponzi - „Čudovišta u pjesmama i čudovišta u nama“




U sklopupopratnog festivalskog programa Pisci i pjesnici na Igrama prema konceptu Mani Gotovac, publici se sinoć, 5. kolovoza, predstavio književnik Drago Glamuzina svojom zbirkom pjesama Everest. U scenskom čitanju uz samog autora koji je ujedno i interpretirao vlastite stihove, sudjelovali su glumci Anja Đurinović i Ranko Zidarić, oživjevši Glamuzinine pjesme u atriju palače Sponza.

"Gospoda Glembajevi" premijerno na Igrama večeras!


vrijeme: 06.08.2017. - 10.08.2017.
mjesto: Dubrovnik; Umjetnička galerija

Prvi premijerni dramski naslov 68. Igara bit će 'Gospoda Glembajevi' Miroslava Krleže, u režiji Zlatka Svibena i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla, a festivalska publika će ga moći pogledati u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku 6., 7., 8., 9. i 10. kolovoza.

Glumački ansambl predvode Predrag Ejdus u ulozi Ignjata Glembaja, Anja Šovagović Despot kao barunica Castelli te Mijo Jurišić u ulozi Leonea. Bojana Gregorić Angelika je, Fabriczy je Damir Lončar, Puba Mladen Vujčić, Vladimir Posavec Tušek igra dr. Altmanna, a Amar Bukvić Silberbrandta. Robert Bošković u ulozi je Ballocsanszkog, Lujo Kunčević Olivera, dok Perica Martinović igra više uloga. Scenograf je Leo Vukelić, kostimografkinja je Bjanka Adžić Ursulov, glazbu je skladao Zlatko Tanodi, a koreografiju napravio Staša Zurovac.

Ovo Krležino kapitalno djelo prvi je put u povijesti na repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara, a prvi se puta njime bavi i redatelj Zlatko Sviben koji je tim povodom o tematici drame zapisao kako je “zatvoreni glembajevski svijet svakako i jedan dosta čvrsti mitski svijet, svijet koji se kontinuirano temelji na relacijama spram Obitelji i spram Žene, ali isto tako i spram Smrti.” DLJI
Izvor:Culturnet.hr

Daniela Bobinski | Nada umire posljednja?




Gledam te, ležiš na tlu. Jedva dišeš.  Izudarana, pobijeđena, onemoćala. Haljina ti izderana, zakrvavljena, ruke i stopala izranjeni, obrazi išarani, natečeni, dugine boje preostao trag tek u masnicama, sjaja preostalo tek u suzi koja klizi niz tvoje blijedo lice. Gledam te, prljavu, posutu prašinom. Gdje su ti blistave kišne kapi? Gdje ti je sjaj sunca iza snježno bijelog oblaka? Gdje ti je pobjednički obojani slavoluk?

Robert Janeš | psihotropici




(osjećaj djeteline u trbuhu)

brojni rashladni uređaji
i preglasni motori
dogrijavaju ionako užareni zrak
a gole noge su duge
do neslućenih dubina

subota, 5. kolovoza 2017.

Festival svjetske književnosti 3.- 9.9.2017.



Početkom kulturne sezone Zagreb i Hrvatska postaju važan dio međunarodne scene! Peti Festival svjetske književnosti – ozbiljno i provjereno dobar Festival!

Sven Adam Ewin | Ljetna večer


Obična ljetna večer. Ti si bosa.
Beton pod pergolom još isijava jaru.
Pečem kukuruz… Peti je kolovoza.
Pucaju zrna na usijanom žaru.

S neba prsne kadikad koja zvijezda.
Ti trepneš na to. Čuvaš zjenicu oku.
Rekla bi nešto… Ali ti se ne da.
Radije gledaš uštap na istoku.

Milan Maćešić | Sven Adam Ewin, Zmijski car


(Od Sevastopolskog Valsa, preko SAE Babe do Karla Trockog)

Bauk virtualne poezije kruži internetom, napose samim fejsom… od postanka do lažnih profila. Blog, fejs, twiter, virtualni prostori za najbrže i ujedno najminimalnije zadovoljenje taštine nad taštinama, te prabiblijske psihološke konstante u evoluciji duše. Kako nerijetko biva da se prvotno značenje i tumačenje određenog pojma s vremenom pretvori u nešto sasma drugo, čak i u vlastitu suprotnost, ni u pisanju tj. serviranju poezije i kroz nju vlastite osobnosti, drugog, lirskog ja, stvari ne stoje drugačije.

Virtualno prvotno znači čedno, a u svekolikoj binarnoj virtuali upravo je čednosti ponajmanje. Proročanski i zloguki stih Branka Miljkovića da će poeziju svi pisati utoliko je manjkav što ne kazuje i to da će poeziju svi i objavljivati. Pojavom interneta i pripadajućih mu oruđa poput gore navedenih fenomena publiciranja, interakcije, feedbacka je gotovo eliminiran: napisano – objavljeno! Istog trena. I odmah zatim konzumirano, kritički (mahom lajkerski) percipirano, a onda zauvijek prepušteno cyberbezdanskim muzikama, odnosno tišinama sfera…

Daniel Banko | Sjene dinosaura


Jednog dana kad sam sa svojim prijateljima krenuo na put u Rijeku dogodilo se nešto jako čudno.

Sjeli smo u autobus i udobno se smjestili. Krenuli smo za Rijeku. Nakon duge vožnje, napokon smo stigli. U Delti, dok smo igrali lovice i nešto si dovikivali, vidjeli smo velike sjene. To su bile sjene dinosaura, o kojima smo ranije čitali. Jedan od njih mi je zamalo zgazio prijatelja. Jedva smo im pobjegli u zvjezdarnicu. Kad ih više nije bilo ispred, krenuli smo u Pulu.

Na radiju smo čuli da velike ptice lete nad gradom. Svi smo bili uplašeni, a šofer nam je rekao da to nije istina.

Božica Jelušić | Ona tanana razlika....


Razlike među ljudima tražimo na krivim mjestima.

One zaista postoje, biološki, genetički, odgojno, prostorno, kulturološki, civilizacijski i životno uvjetovane.Ljudi se formiraju pod različitim utjecajima i ponešto snagom vlastite volje, do stanovitih godina, da bi potom mogli živjeti "svoj divan život nadimljen moralom" (Mihalik) sa što manje prepreka, opstrukcija i konflikata.To je posve normalno, to su opća mjesta, štoviše, od kojih živi društvo i njegove institucije. U okviru rezervata, umjetnicima, genijalcima, znanstvenicima najvišeg ranga i javnim osobama s karijerom, dopušteno je da budu "malo drugačiji", da uživaju povlasticu tanane razlike, koja ih izdvaja iz serijskih ličnosti, proizvedenih u nekom stoljeću. O tome je sjajno pisao Huxley u djelu "Slijepi u Gazi". (Obavezno ponoviti).

Dnevnik (ne)obične djevojke

Misterij – riješen

Piše: Božana Ćosić

Silno mučenje oko misterioznog dobročinitelja napokon je došlo do kraja. Naravno, obnovili smo Glamur i nastavili raditi, ali mislim da je to trenutno manje važno. Važno je upravo otkrivenje koje bi moglo utjecati, ne samo na daljnji poslovni razvoj, nego i na ekipu.

Moram prije nego vam otkrijem dobročinitelja reći nekoliko rijeći o Hrvoju i onim čudnim likovima. Koliko god sam se trudila i onako mudro htjela saznati nešto više, nisam dobila nikakav rezultat. Hrvoje je vješto izbjegavao reći mi bilo što.

petak, 4. kolovoza 2017.

Vlatka Planina i Wend u KiC-u


U prostorijama antikvarijata KiC-a, Zagreb, Preradovićeva 5, 4.8.2017., predstavili smo najnoviji roman Vlatke Planine "Wend", ove po godinama mlade ali već afirmirane autorice koja ima svoju publiku među svim generacijama čitatelja. Vlatka je član Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.




Premda nam se svojom trilogijom Jegulja (Naklada Bošković, 2016.), Kralj i bajka (2016.) i Povratak Vještice (2016.), predstavila kao vrstan pisac bajki, svojim romanom Wend vodi nas u svijet fantazije - putovanja kroz vrijeme.

Nakon razgovora kroz koji su Vlatka i voditeljica Sonja Smolec prisutne upoznali s novim romanom, svi koji su željeli mogli su autorici postavljati svoja pitanja.

Cijelo događanje popratila je i HRT-1 za koje je autorica dala intervju.

Časopis zahvaljuje svima koji su po tropskim vrućinama došli na promociju knjige Vlatke Planina, što je još jedan dokaz da su ovakva kulturna zbivanja itekako potrebna u gradu Zagrebu i sredinom ljeta.

Sinopsis knjige:

Pavol Janik | Vivace ma non soltanto cosi


VIVACE MA NON SOLTANTO COSI


Barefoot
you leap from star to star.
And each time there’s a chime
like the kiss of crystal glasses.

Thousands of your faces
skate with perseverance
on frozen ponds.

I open you
with a violin’s clef
and seek the bow
whose elasticity can equal you.

Deep in you
instead of strings
I’ve touched tears.

Umjetničke rezidencije u Beču i Salzburgu


prijava: 18.09.2017.

U suradnji s KulturKontakt Austria, Bundeskanzleramt Österreich dodijelit će pedeset rezidencija u Austriji (Beču i Salzburgu) za 2018. godinu. 

Poziv je upućen zainteresiranim:

- vizualnim umjetnicima, umjetničkim fotografima, video umjetnicima, medijskim umjetnicima, skladateljima (tromjesečni program),
- piscima, književnim prevoditeljima (program u trajanju 1-2 mjeseca) te
- kulturnim pedagozima (jednomjesečni program).

Jedan od uvjeta za prijavu je dobro znanje engleskog ili njemačkog jezika.
Dobna granica prijavitelja/ice je 40 godina (rođeni nakon 31.12.1977.)

Rok za prijavu je 18. rujna 2017.

• Propozicije na engleskom jeziku (pdf, 374 KB)
• Propozicije na njemačkom jeziku (pdf, 807 KB)

Prijave su moguće putem platforme Artists in Residence online platform.

www.kunstkultur.bka.gv.at
www.kulturkontakt.or.at
www.artists-in-residence-austria.at

Izvor:Culturnet.hr

Božica Jelušić | Crtica o portretu


Zlatko Kraljić: Autoportret
(Po slici Zlatka Kraljića)

SLIKAJUĆI SVOJ PORTRET, umjetnik pretražuje pretince u zaumlju, vrti mapu uspomena i sjećanja, vijuga kroz labirint u kome su pohranjene one uloge i lica, od kojih je odustao u korist smirene fizionomije čovjeka zrelih godina, donekle zadovoljna svojim pravocrtnim životom, koju danas nosi.

Jedan mu unutrašnji glas pjevuši, drugi hrapavo prokašljava, treći šapuće...Dok ruka nanosi pastozni, energično potegnut namaz na platno, on čuje ovaj žamor;

BIO SAM revolucionar, dizao sam bune, palio luči u glavama, rastjeravao tminu, od mojih su vatrenih govora žene padale u napast, htjela me je kocka, pamtio sam cijele stranice knjiga odjednom, nisam želio djecu,samo nesavršenu, brzinsku ljubav i kratki zaborav među plahtama i jastucima, ne trebam ništa od ljubavnica ni od svijeta, ja sam bio svoj vlastiti porod i izum, svoje remekdjelo. Žar mi je sjevao iz oka, u lubanji je zviždio vjetar s Kavkaza, napale su me guske na povratku iz knjižnice u onom blatnom selu u progonstvu, legao sam u baru, stegnuo knjige na prsa i udarao nogama da se obranim... Sada to isto činim, braneći se od onih što su me slijedili, oponašali, mrzili. Ni mrtvom mi neće oprostiti sjenu koja ostaje iza mene, natkriljujući gradove i jureći mraznim pustopoljinama u predvečerje dotrajale civilizacije.