Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Đurđice Stuhlreiter "Hanin dnevnik"

(Ilustracije Nina Ivanović; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Sličnosti

Vi, dragi čitatelji, znate da ja imam krasne prijatelje! I krasne prijateljice. Jedna je pisala o obitelji s fikusom. Druga je pisala o obitelji s cvijetom. U prvoj obitelji mama radi sve, baš sve. U drugoj obitelji mama samo slika. Sve ostalo mora obaviti netko drugi.

Ja mislim da nije dobro ni jedno ni drugo. Kućanske poslove bi nekako trebalo podijeliti.

– U pravu si. – kaže moja prijateljica Đurđica – Ali najvažnije je razumijevanje.

Moram se suglasiti sa Đurđicom. Ona je napisala onaj roman o cvijetu i o mami slikarici. Naslov romana je "Hanin dnevnik", a cvijet se zove Ćiro ili Ćiril. Mama tvrdi da joj je "za slikanje važna njegova pozitivna energija."

– Ali ni mama ni Ćiro nisu glavni u toj knjizi. – napominje moja prijateljica spisateljica.

Ona se preziva Stuhlreiter. To prezime je lakše izgovoriti nego napisati. Ali ni to sada nije najvažnije. Važno je da sam pročitala roman Đurđice Stuhlreiter "Hanin dnevnik". Svidjela mi se priča, a svidjeli su mi se i likovi.

Likovi

Dakle, mama je slikarica.

"– I to ne bilo kakva, nego poznata i priznata, molim lijepo.", tvrdi njezin stariji i omiljeniji sin.

Dok njezin suprug pojašnjava:

"– Zove se Marica, ali se odazivlje samo na Kaliopa jer to joj je umjetničko ime.

A o ostalome što mama radi, on kaže:

"– Djeco, zna li mama kako se koristi usisivač? Bi li joj tko mogao objasniti?"

No mama se također nadmudruje pozivajući djecu:

"– ...ali ti potpuno zapostavljaš svoju obitelj. – nastavlja ona – A mi bismo ti trebali biti važniji od tih suhoparnih brojki. Je li tako, djeco?"

Istina je da tata Tvrtko puno radi. Njega "živciraju na poslu, a kada stigne kući još mora kuhati i sve ostalo." Često sjedi za laptopom ili smiruje svađe. Leonardo, iako najmlađi, to najbolje shvaća.

"Gledam u tatu i bude mi ga pomalo žao. On bi da svi budu u pravu, sretni i zadovoljni pa pokušava svim silama izgladiti stvari."

Leonardo ide u četvrti razred i, naravno, ima vlastitih problema. 

"Mama je zaokupljena slikanjem, a tata računanjem. Kad to rade, niti koga vide niti čuju. Zato treba sjesti i čekati da se nešto dogodi i trgne ih iz tolike začaranosti. Zna to i Hana, moja velika sestra, koja me ipak ne želi ostaviti bez odgovora. 

– Mali, opet si ostao na dopunskoj. Znači, pala je još jed na jedinica iz matematike! 

Mene naglo spopadne kašalj. Kašljao sam toliko da se i Ćiro prestrašio. Da je mogao, pobjegao bi od mene, ali on je samo cvijet i ne može se ni pomaknuti iz svoje narančaste posude. Mora nas trpjeti takve kakvi jesmo i gledati kako je svako zadubljen u svoje misli pa onog drugog ne primjećuje." 

Ipak, najveće probleme ima Leonardova 15-godišnja sestra Hana. Iako on misli da je ona prava ljepotica: „Odmahnula je glavom, a u njezinoj lijepoj kosi kao da je zasjalo zlato i obasjalo sve nas.“ 

Hanina tajna

Hana više ne želi svirati violinu. No osim toga, ima još jednu tajnu, strašnu i strašno tešku.

"Odjednom me opet nešto zbombalo. Koloplet straha, sažaljenja i bijesa pogodio me ravno u trbuh. Udar je bio toliko snažan da sam se zamalo presavila od boli. Bila je oštra i tamna ta bol, kesila mi se svojim šiljastim zubima i pokušavala me sažvakati i ispljunuti.

Morala sam sjesti jer su mi i noge, i ruke, i čitavo tijelo, otkazivali poslušnost. Stubom na kojoj sam sjedila upravo je prolazio mrav vukući golemu mrvicu kruha. Gledala sam ga kako brza i osjetila da glad u meni opet buja. A da sam i otela mrvicu mravu, to ne bi značilo ništa. Ni brdo kruha, mesa i kolača ne bi značilo ništa ovoj zvijeri što se nadvila nad mene i tražila da je nahranim."

A to nije ono najgore. Svaki put kad se najede, Hana se silno kaje. Toliko da gurne prst u usta i sve povrati. Naravno, ona želi riješiti svoj problem.

"Upravo na internetu tražim ima li štogod novog o onome što me muči. Tako sam i doznala da se to kad se prejedeš pa zatim namjerno povraćaš jer se bojiš da ćeš se udebljati zove bulimija. S njom se borim otkako sam krenula u novu školu i trebala mnogo više učiti nego u osnovnoj te napokon shvatila da me violina ne zanima. Iako većinu toga već znam, uvijek se nadam da će se pojaviti i nešto novo te mi možda pomoći da nađem izlaz iz začaranog kruga u kojem sam se našla.

Po tko zna koji put čitam što piše o poremećajima hranjenja. Iako sam u početku mislila da se to događa samo meni, ubrzo sam doznala da nisam jedina. Što više - ima nas mnogo. Samo se bojimo o tome govoriti, nego se radije skrivamo na mjestima gdje nitko ne vidi što radimo nakon što se prejedemo. Kad se zatvaramo u kupaonice pa povraćamo, ostajemo same sa sobom. 

Prvi put sam gurnula prst u usta kako bih povratila ono što sam pojela nakon što me je mama neko vrijeme gledala kako jedem, a onda sumnjičavo primijetila:

"– Hana, mogla bi i prestati jesti. Zar se želiš udebljati?"

Mama je i prva s kojom je Hana pokušala. "Kao da se odjednom skupila" dok ju je molila za razgovor.

"– Eto ti tate! – uzvrati mama kao da se ništa nije promijenilo i da je pred njom i dalje stara Hana koja joj se neprestano suprotstavlja."

Jer mama nema vremena. Samo obećava da će se promijeniti čim prođe ova izložba".

Da, tata je tu. Zapravo on sam prvi počinje. Ali onda Hana gubi hrabrost.

"Kad je tata zagrli, po krene se i sjedne za kuhinjski stol, no brzo ustaje i odjuri iz stana".

Ne razgovara ni s braćom. "Imam, istina, dvojicu braće koje ovakve stvari ne zanimaju, jedan je stariji od mene i ne vidi ništa osim svojih motora, a drugi je klinac koji nema pojma ni o čemu."

Govori Ćirilu, premda zna da je uzalud.

"–Ćirile, smjesta reci gospodarici da želim s njom ozbiljno razgovarati. Izgleda da tebe jedinog sluša".

I tako, jednoga dana, Hana je odlučila sve zapisati.

"Ako ne mogu nikome reći za ono što mi se događa, mogu sve to zapisati u dnevniku. Možda će mi biti lakše kada opišem vučju glad koja me opsjeda i povraćanje nakon toga, strah od broja koji će pokazati vaga i slike koju vidim u zrcalu."

Međutim, prevarila se glede Leonarda. Mlađi brat je zavirio u njezin dnevnik. Nakon toga i sam je počeo pisati, ne bi li joj pomogao.

"Svi znaju da nisam osobito dobar u pisanju pa se i sada mučim", piše jednom. No Hanini problemi ne idu mu iz glave. Učinio bi za nju sve, čak i na vlastitu štetu.

"Razmišljam kako da spasim Hanu od lavine predbacivanja koja će sada slijediti te sam čak spreman uletjeti s matematikom kao pojasom za spašavanje. Objasniti kako je teška kao sam vrag te nije nikakvo čudo što djeca ne znaju rješavati te njezine komplicirane zadatke i dobivaju jedinice kao od šale."

U Leonardovom dnevniku je i ono što sestri želi reći, a ne usuđuje se. Možda će ju utješiti, ako bude pročitala. A možda će i razgovarati.

"Nema veze što mi nisi ostavila ni jedan kolač, samo se na dam da nisi pojela sve sama. Moglo bi ti biti zlo, a znaš kako često povraćaš."

Dakle, dragi čitatelji, sad i vi sve znate! Ostalo vam je samo uzeti knjigu u ruke i pročitati što je bilo dalje. Jer u svome romanu "Hanin dnevnik",, Đurđica Stuhlreiter sve nam je lijepo pojasnila.

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Snježane Babić Višnjić "No Name – Klinci s Ranžirnog"

(Ilustracije Željka Gradski; Zagreb: Semafora, 2021.)

Piše: Mirjana Mrkela

Komadići istine

Sretnem prijateljicu. Vesela je, sva blista. Rado bih počela oprezno, ali ne mogu. Moram odmah sve saznati pa pitam:

– I, Snježana, što si sad smislila?

– Imam novi roman. – hvali se ona – Ali nisam baš sve izmislila.

– Kako to?

– Tako lijepo. Slušala sam o stvarnim problemima mladih ljudi.

– I to si nekako umetnula u priču? – čudim se ja – Daj, molim te, otkrij mi makar nešto!

– Pa evo! U novi roman umetnula sam komadiće istine. To su neki od doživljaja srednjoškolaca. Zvali su ih škvadra iz umjetničke ili artisti.

Naravno da mi je pokazala knjigu. Naravno da sam zgrabila. Naravno da me je naslov dodatno privukao, a glasi "No Name – Klinci s Ranžirnog.

–Ranžirni to je sigurno kolodvor sa željezničkim vagonima. –odmah sam skužila – Ali zašto bez imena? Tko nema imena?

Snježana Babić Višnjić samo me je gledala. Treptaj njezinih očiju bio je sličan treptaju krila neke ptice. Morala sam se osmjehnuti i obećati:

– O. K., bacam se na čitanje!

Jednog jutra

Bilo je to jutro nakon mnogih uzbuđenja, a prije još uzbudljivije večeri.  Kris je ružno sanjao i kad ga je mama probudila osjećao se užasno.

"Ako se po buđenju može naslutiti dan, najbolje da se vrati u carstvo snova i nastavi gdje je stao ispod dva jastuka i pokrivača smotana u cigaru – negdje između prvog i drugog kata kuće strave. Strovali se natrag i pokrije se preko glave. Šit! Nema šanse da ide danas u školu! Večeras je prva uživo svirka njihova benda u Routu i treba se odmoriti. Gurnuo je glavu u jastuk."

Da, njihov bend se zove No Name. Kris se zatim prisjeća nekih doživljaja i batina koje je dobio.

Istoga jutra, Mia kratko promatra nered od sinoćnjeg tuluma. Ne posprema nego kreće u školu. Usput se prisjeća kako je bilo kad su tulumari stigli:

"Nakon sat dva više nije trebalo piti, toliko su bila gusta alkoholna isparenja, koja si mogao vidjeti kao neku plavičastu maglicu, koja su se smućkala u neki čudan koktel s kojekakvim drugim supstancama koje su čudni strani ljudi donijeli sa sobom i počeli konzumirati po novom šanku, još novijem stolu"."

Miha, još jedan član benda, budi se u vlastitome ormaru.

"Tek kad je odgurnuo ormar koji se poput starog stabla prelomio na pola, shvati da su vrata iza njega. Kako se ormar našao na vratima, a on u ormaru?"

Jakov koji svira bubnjeve, također ima "rupe u sjećanju, uopće se ne sjeća kako je sinoć dozvao Roberta i kako je dospio ovdje nakon svađe sa starom. Osim toga danas još nije čuo na desno uho niti dobro vidio na desno oko. Nije imao vidljive ozljede pa pripiše to progutanim supstancama. Baš su se ubili."

A Nora se boji kad je puno ljudi gleda. Ali ujutro je sama i priprema slastan objed.

"Pogled na sat pokrene nervozu; opet će kasniti u školu. Pojuri stoga u kupaonicu i počne se šminkati [...] podloga, korektor, puder, konturiranje, obrve, crno sjenilo, crni tuš, trepavice... mogla bi to obaviti u mraku koliko je dobro poznavala svoje lice.

Strese nekoliko zrnaca pudera s majice i ruka joj klizne do struka. Nagla je misao skameni iznutra. Navala panike udari je poput vala. Bojažljivo prođe rukom oko struka kao da otkriva nešto strašno, a onda naglo napne remen i zategne ga za dvije rupice. Izraz bola joj preleti licem, ali brzo namjesti osmijeh, podigne mobitel i snimi nasmijani selfie i brzo ga pozicionira na Instagram." 

Tako saznajemo da na slici nije ona prava. Prava Nora uopće ne jede jer misli da nije dovoljno vitka. Njezina prijateljica Rebeka ništa ne shvaća.

"Pogledala je Noru prijekorno: imala je sve: i savršenu kožu ispod debele fasade pudera, super stas, koji je iz nekog glupog razloga skrivala pod crnim širokim krpama... mamu i tatu koji su joj kupovali sve što je htjela, svaku sezonu nove marte, sva odjeća samo markirani Killstar, svi albumi omiljenog joj benda Amon Amarth, i svi su je htjeli za frendicu, a dečki za hodanje. A ona je bila tako nekako ravnodušna i stalno loše volje."

Toga jutra, "Rebeka se zagleda u frendicu: pogrbljena prilika u crnom, ljubičaste kose, polako je hodala prema njoj jako umornim korakom."

Naravno, ni Rebeka nije bez briga. ..."kod većine je osjećala da im škola dođe kao prostor za ubijanje vremena – neka razonoda, to više što su oni, u Umjetničkoj, doista većinu vremena provodili u radionicama i atelijerima igrajući se bojama, glinom, materijalima... No njoj to nije bila igra [...] Znala je da samo malo još mora biti strpljiva i da će naučiti sve što su znale Nore i Mije, ali one nikad neće znati ono što je ona znala: da moraš vjerovati u mnogo više od onoga što vidiš oko sebe, u beskrajne paralelne svjetove koje ćeš oslikavati na svojim papirima i platnima“. 

Kasnije, istog dana

Miha se drogirao tabletama ecstasyja i u posljednjim svjesnim trenutcima mobitelom je pozvao Krisa.

"Opet... Uopće se ne sjeća kako se našao u bolnici, samo se sjeća da mu je dok su čekali na prijemnom Kris rekao da se popeo po oluku do njegove sobe i razbio prozor da uđe u sobu, te da je morao zgurati ormar na stranu da bi oni iz hitne mogli ući."

Kris je, iznerviran i nenaspavan, na školskom dvorištu opazio Noru. Ona je išla u susjedni razred, a Miha ju je nedavno zvao da im bude prateći vokal.

"Nešto na njezinu blijedom licu i crnim upalim očima uokvirenima mrakom magnetski mu je prikovalo pogled, a slabašni titrav osmijeh koji je dobio za nagradu za pažnju poput omče se ovio oko njega i privukao ga. [...] Netko mu je dodao grubo smotanu cigaretu preko ramena i [...] Gotovo je zaboravio da mu je trećina benda zaglavljena u bolnici, da se sprema za nastup, a nema pojma gdje mu je gitara, da možda ima potres mozga jer od sinoć ga zanosi u hodu".

Mihi u bolnici "krišom pokaže tri trokutaste tabletice s ugraviranom munjom. Miha posegne rukom, ali Kris zaklopi dlan i vrati ga u džep.

– Ti si svoj dio zeksal sinoć. To je za večeras.

– U je....Večeras! A kak bumo? Kak bute? Ja sam ovdje ziher zaglavil!

Kris pokunjeno slegne ramenima:

– E da si nam ti jedini problem! Od sinoć nemam pojma di mi je đitra! Frontmen bez đitre! Imaš ti kakvu ideju?

Miha smrknuto odmahne glavom:

– Imo si ju u vagonu i jedino mi je logično da si je tam ostavil."

Kris se nije sjećao, a Miha nije bio u pravu. Prijatelj mu posuđuje gitaru, dok je njegova... Ne, neću vam odati!

Još malo o Nini

Ekipa je imala omiljena mjesta u omiljenom kafiću, a "u samom bi kutu uvijek sjedila Nina, tiha cura s fotodizajna, koja je uvijek bila tu, ali se nitko nikad nije mogao sjetiti da je s njom razgovarao o nečemu posebnom. Bila je nešto kao prva prava grupika benda, dolazila ih slušati pod prozor garaže u kojoj bi vježbali kad god je znala da su tamo, ali nikom to ne bi pri znala, a doznali su za to kad ju je Rebeka vidjela kako stoji na sanduku s logom Ožujske uha priljubljena uz garažni prozor. I pokazalo se da zna sve stvari benda. Uz nju bi se obično stisnula Rebeka, dobra sa svima i pretjerano ljubazna čak i kad bi normalan čovjek izgubio živce.

Jakov se muči dizajniranjem plakata za koncert. Baš tada Nina objavljuje post na fejsu i na Instagramu.

"Jakov otvori objavu i vidi fantastičan plakat – snimku benda s jednog foto sessiona za promomaterijal od prošle jeseni. Skužio je kad je fotka snimljena po grafitima napuštene bolnice u backgroundu, ali ovu fotku nije vidio. Otkud ju je samo Nina iščupala?! Ali ne samo to, tako ju je dobro obradila i dodala sve elemente: i ime benda i naziv zadnjeg albuma, te termin današnjeg nastupa, da je odluči angažirati da im to radi i u buduće. Baš je imala feeling za fotodizajn. Sve mu se sviđalo toliko da i kad je odlučio doraditi nešto, dodati svoj touch nije imao što, nego je samo preuzeo Ninin dizajn i poslao ga u WhatsApp grupu dečkima. Kris mu je uzvratio emotikonom palac gore."

Nina je istoga dana pogledom ohrabrila Miju, a Mihi pokazala ljestve pomoću kojih će pobjeći iz bolnice.

"Bila je zadnja osoba na koju bi pomislio da bi mogla ovamo doći jer jedva da su ikad razgovarali. Jednom o alergiji na jagode, drugi put o čudnim snovima za koje im se čini da ne prestaju s buđenjem. Možda je ovo bio takav neki čudan san koji ih je oboje usisao, jer je svjetlo u backgroundu bilo totalno nestvarno, baš ko i njezina pojava na livadi ispred bolnice."

A pred koncert, među publikom, "Nina je blistala kao nikad u vilinski bijeloj haljinici do pola bedara. Primijeti ih, mahne im i nasmiješi im se."

I ja se, dragi čitatelji, smješkam vama! Jer, slijedi najuzbudljiviji dio romana "No Name – Klinci s Ranžirnog". Kako je bilo na koncertu i zašto toliko spominjem Ninu, lako ćete sami pročitati.

Na kraju vam prenosim i malu mudrost koju sam čula od spisateljice Snježane Babić Višnjić:

– Na početku i na kraju imamo sebe i one najdraže koji nas griju

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Lemonyja Snicketa "Ogromno okno"

(Ilustracije Brett Helquist; prijevod s engleskog Anda Bukvić Pažin; Zagreb: Bodoni, 2025.)

Piše: Mirjana Mrkela

Andine knjige 

Jako mi se sviđa roman "Ogromno okno". Na knjizi i u knjizi piše da se pisac zove Lemony Snicket. Ime podsjeća na limune a prezime na slatkiš. No moj problem je što taj slatki limun nije moj prijatelj. Zapravo,, uopće ga ne poznajem. Ovo je na prvi pogled nemoguće jednako kao i plačne pijavice. 

"'Ako ne pričekaš sat vremena nakon jela, plačne pijavice namirišu hranu na tebi, i napadaju. [...] Plačne se pijavice”, rekla je teta Jozefina, “po dosta razlikuju od prosječnih pijavica. Imaju po šest nizova vrlo oštrih zuba, i jednako oštar njuh - na mirišu čak i najmanji komadić hrane iz velike daljine. Plačne pijavice obično su bezopasne, a plijen su im samo male ribe. Ali nanjuše li hranu na čovjeku, sjatit će se oko njega i - i...' Oči tete Jozefine napunile su se suzama i izvadila je blijedoružičasti rupčić pa ih potapkala. 'Ispričavam se, djeco. Nije gramatički ispravno završiti rečenicu veznikom i".  

Dakle, Lemony Snicket izmislio je i spomenute pijavice i spomenutu plačljivu tetu. Dobro, teta Jozefina je bila više plašljiva nego plačljiva. O tome kasnije. 

Prije svega sam morala riješiti problem s prijateljstvom. Uzela sam u ruke knjigu "Ogromno okno" i pozorno sam čitala od početka, svaku riječ. Moj trud je bio nagrađen! Već blizu početka, pronašla sam jedno poznato ime: "prevela s engleskog Anda Bukvić Pažin“, pisalo je. 

Naravno da je Anda moja prijateljica. Zgrabila sam mobitel i odabrala njezino ime među kontaktima. Javila se baš kad sam smislila prvo pitanje: 

– Ti si prevela roman Lemonyja Snicketa? 

– Da, to su moje knjige. – veselo će moja prijateljica. – Imam ih već četiri i još nisam gotova. 

– Kako misliš tvoje knjige? Zar nisu Snicketove? 

– Pa-ha, je-hesu! – Anda se toliko smijala da nije mogla odmah odgovoriti. 

– Ti si nepristojna! – povikala sam i prekinula poziv. 

I to mi je neka prijateljica, pomislila sam. A možda je i kradljivica. Njezine knjige, Snicketove knjige – bila sam i ljuta i zbunjena. 

Anda me dobro poznaje. Nije me odmah zvala, nego je pustila da se malo ohladim. Pijuckala sam osvježavajuće piće, kad su počele stizati njezine poruke: prva, druga, treća, četvrta. 

Lemony Snicket napisao je niz romana pod naslovom "Niz nesretnih događaja". Ovaj koji sam pročitala, "Ogromno okno", treći je u tome nizu. Međutim, pisac je to napisao na engleskom. Anda sve polako prevodi na hrvatski. To su godine posla. Otprilike svake godine objavi po jednu novu epizodu. Prevoditelj je za knjigu vrlo važan. Bez prevoditelja nema knjige na drugom jeziku. Dok radi, Anda kaže da je to njezin prijevod. Ali kad je knjiga tiskana, kaže da je njezina knjiga. 

Ima još nešto neobično u vezi s ovim piscem. Prevoditeljica Anda obećala mi je to pojasniti na kavi. Odmah sam joj napisala dvije poruke. Ispričala sam se zbog ljutnje i pitala sam kad ćemo na kavu. 

Tko je Lemony 

Na kavi Anda tumači kako nastaju prijevodi romana. Potrebno je potpisati neke ugovore. Tako se točno odredi što je čije. Osim pisca i prevoditelja, važan je i izdavač. To je poduzeće koje pravi knjigu. 

Anda pojašnjava strpljivo. Knjiga je njezina i Lemonyjeva i izdavačeva. Stvari su mi sada jasnije. Na toj kavi opet pijem sok. Ali sok nije važan. Važnije mi je prijateljstvo. Još jednom se ispričavam i pitam: 

– O-kej. "Ogromno okno" je tvoje, a "The Wide Window" je Lemonyjev. A taj Lemony, je li on tvoj prijatelj?

– Moram ti priznati, – započinje Anda i smješka se – da Lemony Snicket uopće ne postoji. 

Ne mogu vjerovati. Trepćem. Mašem rukama. Prevrćem čašu. Čaša je prazna jer sam sok već popila. Da razgovaramo preko mobitela, možda bih ga sada ispustila. 

– – Ti me zezaš! – kažem svadljivo – Knjiga koju nisi napisala je tvoja. Neka je i tako! Ali da onaj tko ju je napisao ne postoji, to ne može biti. 

Srećom, moja prijateljica je stvarno pokraj mene. Smiruje me, podiže prevrnutu čašu, pojašnjava. 

Postoji pisac Daniel Handler. On živi u Americi. Bavi se pisanjem, glazbom i televizijom. Jednoga dana, izmislio je pisca Lemonyja. 

– I onda? – požurujem svoju sugovornicu. 

– I onda je počeo pisati knjige koje potpisuje kao Lemony. Serijal "Niz nesretnih događaja" i još neke. 

– Koliko ima Nesretnih? 

– Trinaest. 

– I ti ćeš ih sve prevesti? 

– Radim na tome. – skromno će Anda. 

– Vrijedna si. – konačno se i ja smješkam – No taj Daniel/Lemony je obični lažljivac. 

– Pa, nije baš obični. I nije baš lažljivac. Svi vi pisci izmišljate, zar ne?  

– Da, u pravu si. – nerado priznajem – Ali vi prevoditelji ne izmišljate nego pomažete nama čitateljima. Zato ti puno hvala na "Ogromnom oknu"! To je prekrasan prijevod i prekrasan roman. 

Okno, jezero i nesreće 

Okno u romanu "Ogromno okno" nalazilo se na rubu provalije. Točnije, na strmini koja se spuštala prema ogromnom jezeru. Ondje su, ne svojom voljom, stigli siročići Baudelaire. To je troje djece bilo poslano svojoj novoj skrbnici, teti Jozefini. 

"Taksist je izvadio njihove kovčege iz prtljažnika, odložio ih pred oguljena bijela vrata i odvezao se zatrubivši u znak pozdrava. Otvaranje oguljenih bijelih vrata pratilo je prigušeno škripanje, a zatim se iza njih po-javila bljedunjava žena sijede kose skuplje-ne u punđu na tjemenu." 

Sjedokosu tetu bilo je strah radijatora, štednjaka, telefona, kvaka itd. A kad ju je uplašio jedan zli čovjek, pobjegla je. 

"Baudelaireovi razmijeniše poglede pune tuge i bijesa. Sve su oni shvatili. Shvatili su da su teti Jozefini gramatičke nepravilnosti važnije od spašavanja života troje djece. Shvatili su daje bila tako zaokupljena vlastitim strahovima da na njih troje nije niti pomislila. Shvatili su da je teta Jozefina užasna skrbnica, jer ih je ostavila same u velikoj opasnosti."

Međutim, oni su tu istu tetu pokušali spasiti. Ukrali su jedrilicu i isplovili. 

..."nemojte ni slučajno i ni pod kojim uvjetima ukrasti jedrilicu i pokušati preploviti Jecavo jezero za vrijeme uragana, jer to je veoma opasno i šanse za preživljavanje ravne su vam nuli. Posebno to ne smijete činiti ako, kao i siročići Baudelaire, imate tek maglovitu predodžbu o tome kako se jedrilicom upravlja." 

Naravno da vam neću otkriti što je bilo na kraju. Nizala su se uzbuđenja i nevolje, ali i mudrosti i hrabrosti. Uostalom, kraj ovoga romana i nije kraj nesreća koje su zadesile hrabre siročiće. Sam Lemony, u Andinom prijevodu, Piše: 

"Kao što znate, u većini priča zlikovac bi bio poražen, završetak bi bio sretan i svi bi otišli kući znajući pouku priče. No kod Baudelaireovih sve je bilo naopako. Zlikovac, grof Olaf, nije uspio ostvariti svoj podli plan, ali ne može se reći ni da je doživio poraz. Završetak priče teško da možemo smatrati sretnim. A Baudelaireovi nisu mogli naučiti pouku priče i otići kući iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Oni nisu imali kuću."

Ispovijed jedne čitateljice

   

O romanu Ozane Ramljak "Kako je Bluno tražio ljubav"

(Ilustracije Ivana Crnošija Galović;

Zagreb: HDKDM – Klub prvih pisaca, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

Počinjemo od vrtića 

– Što se u vrtiću radi? – pitam svoju prijateljicu Ozanu. 

To je početak poznate pjesmice. Obje znamo i pjevamo. Onda ja kažem: 

– Meni je najbolje ono da se ide kući. 

Moja prijateljica Ozana Ramljak pogledom prelazi preko knjiga na polici. Zatim mi odgovara: 

– Jest, dobro je, ako kod kuće nisi sam. Znam ja to, Bruno mi je rekao. 

– Koji sad Bruno?

– Ovaj. – kaže Ozana i gura mi pod nos svoju knjigu. 

Čitam naslov: "Kako je Bluno tražio ljubav". Pitam je li to "l" pogreška. Autorica knjige klima glavom i smješka se. 

– Da, Bruno je u početku griješio. – tumači Ozana – Nije znao izgovoriti "r". 

– u početku ili u vrtiću? – opet se šalim. 

Moja prijateljica tobože prijeti prstom. Ali lice joj je nasmijano, a drugom rukom gura knjigu u moju torbu. Nije mi rekla, no ja već znam: u knjizi piše o avanturama jednog vrtićarca. Dolazim kući i čitam. 

"on nije Bluno nego Bruno, i to im je bijesno sa suzama u očima viknuo. Baš im je tako viknuo: 

– Nisam ja Bluno, ja sam Bluno! 

A oni su se smijali još jače i ne bi ni prestali da im teta Slonica nije rekla: 

– Pustite Brunu na miru, nije se lijepo rugati! 

A tetu Slonicu svi slušaju". 

Neobični likovi 

Da, jedna teta u vrtiću je slonica, a druga čaplja. 

..."ali u nju nije imao previše povjerenja. Bilo bi dovoljno da je netko malo gurne pa bi se spotakla na onim svojim tankim klimavim nogama, kao neki dan kad je lisičica Sonja trčala i nije gledala ispred sebe [...] pa se zaplela u noge tete Čaplje i ona se samo zavrtjela i noge su joj se zaplele i samo je počela lepetati krilima. Bilo je baš smiješno i svi su se smijali, iako to nije bilo lijepo, jer se nije lijepo nekome smijati". 

U priči o Blunu Konj vozi veliki crni automobil, prodavačica odjeće je Tigrica, Kozlić dijeli hranu, dok mlada Roda briše stolove. Magarac, Vol i Pas su pivopije pred gostionicom. Svizac Điđi dosađuje svima u bolnici, gdje su liječnici Lemur i Žirafa, a medicinske sestre su Zebra i Bijela Medvjedica. Kasnije, "kad se počelo smračivati", pet sivih figura su banda rakuna. 

Dakle, likovi u romanu "Kako je Bluno tražio ljubav" nisu ljudi nego životinje. Djeca u vrtiću nisu djeca nego mladunci: Noa je lavić, Nina je ježica, Matko, Periša i Maro su vučići. I sam Bluno/Bruno je mladunče mame i tate medvjeda. 

Jednoga jutra je otišao od kuće. ..."onako malen, izgledao je kao da je nevidljiv, a opet svima smeta." 

Dvije potrage 

Kad je Bruno nestao, mama je "osjetila kako je prekriva val panike i kako ne može doći do zraka." A tata joj je rekao: 

"– Smiri se. Moramo na policiju." 

Policajac na prijemnom pultu bio je Dabar, a inspektori stari vuk Fabijan i mladi vuk Gregor. Obećali su pomoć i potraga za Brunom je započela. 

Za to vrijeme, Bruno/Bluno je tražio ljubav. Naime, njegovi mama i tata su se sve češće svađali i bilo mu je sve teže slušati, "zario je lice u jastuk pokušavajući ne čuti prepirku koja mu je parala uši i tjerala suze na oči." 

Pitao je mamu što se događa, a ona mu je odgovorila ovako: 

"– ...valjda smo izgubili ljubav." 

Naravno, on je to shvatio na svoj način. 

"– Kasno je, zlato, – rekla je mama – pričat ćemo sutra.

Pomilovala ga je po glavi, poljubila i izašla iz sobe. I baš kad je počeo razmišljati o toj ljubavi koju čak i odrasli mogu izgubiti iako su oni pažljiviji i manje gube stvari nego djeca, jedino nekad ne mogu naći ključeve od auta, ali onda ih opet nađu, ušao je tata. [...] I u njegovu je glasu bila ona ista sjena grižnje savjesti kao i u maminu, [...] a onda je ipak neodlučno izustio,

– Ne znam... Možda zato što se izgubila ljubav." 

Medvjedić Bluno/Bruno nije želio čekati. Mislio je da tu ljubav može pronaći kao da je neka stvar. Doživio je niz avantura i sprijateljio se s vjevericom. 

"– Nitko se meni ne smije! Ja sam najjača u domu! – povikala je vjeverica pokušavajući izgledati što je strašnije mogla. 

Ali nije joj to baš pošlo za rukom jer su vjeverice uglavnom slatke i imaju velike lijepe oči i kitnjast rep i uopće nisu strašne, osobito kad su male kao ova". 

Vjeverica se zvala Asta. Pridružila se Blunu pa su tražili skupa. Sve dok nisu sreli staroga Psa s unučicom, "sasvim malim štenetom, slatkom curicom velikih smeđih očiju." 

"Stari Pas je bio zaista star, i mudar, i iskusan i svašta je znao. 

– Ljubav ima puno oblika. Ali kad je nađete, sigurno ćete je prepoznati. Možete je svagdje naći. A opet, mnogi je ne nađu nikada. Tako je to s ljubavlju. – zamišljeno je rekao." 

Njegova ljubav je bila njegova unučica. Brinuo se o njoj i čuvao ju je.  

"– To je moja ljubav, – rekao je – svatko mora naći svoju. A onaj tko je izgubi, mora je naći tamo gdje ju je izgubio.

Zato, dragi ljudi i ljudski mladunci, čuvajte svoje ljubavi i čitajte knjige! U knjizi Ozane Ramljak možete saznati kako su završile dvije potrage: potraga za Brunom i potraga za ljubavlju. Ja znam, jer sam sve pročitala.