Rikard Dimić vs. Sven Adam Ewin | Gdje spavaju leptiri

 
Sven Adam Ewin: Gdje spavaju leptiri

pitam ninočku vasiljevnu

mila

je li to bio lastin rep?

pa kamo nestade a na te je sletio

spustio se niz grlo u njedra dalje ne znam

za njim je bilo doletjelo

golemo jato sitnih leptira plavaca

preko milijun i pol jedinki izbrojio sam

gdje su oni reci mi

nisu mogli nestati tek tako

ninočka vasiljevna je moja zamrznuta djevojka iz sibira

i uvijek zabaci kosu preko ramena

prije nego mi odgovori

svene dušo

oni dijele pećinu sa vampirima

san njihov čuva svetac razapet na ulazu

on je iz roda jesusa eroticusa i ima kožicu između prstiju

kao svi jesusi i on je raspet i čuva pećinu

od tvojih vibrantnih migracija unutra-van

migracija sitnih plavaca? pitam

migracija sitnih plavaca kaže ninočka

uostalom mislim da je ninočka vasiljevna luda

jer dok sam unutra i dok mirujem

razapeti sin nebeskog leptira

sedam puta sklopi krila na molitvu čega se boji?

a zna

da ja neću izaći dok se pod sibirom

ne zatrese deset mercallijevih skala elementarne strasti

***

Rikard Dimić: Gdje spavaju leptiri

ja sam hladni parnasius

grubih krila

u snježnim visinama

gdje ni orlovi više ne lete

moj zamah uzrokuje oluje

na tvojim obalama

koje skrivaš osmijehom

pod crvenim velom

ti si nježna urania

što leprša kroz

aveniju baobaba

na drugom kraju svijeta

sjajiš na noćnom nebu

modro plavom

kad su ti krila zarita

pod moja rebra

sleti na hladan mramor

poljubi kamene usne

rastrgaj novinske članke

koji govore

što se dogodilo na današnji dan

dok si bila samo kukac

sačinjen sam

od strahova putnika

čeznutljivih sjećanja smrznutih

za svojim voljenima

moji snovi su u

starim slikama

koje nose uz srce

i pogledaju u posljednjem trenutku

kad sanjam

kristali ti padaju pod noge

grlim te krilima

namjesto kojih stoje ruke

sjedim pognute glave

kao anđeo koji te čuva na zemlji

tvoj svod pod stijenama

tvoj sjever

kad sanjam

upijaš zvijezde

udišeš strast

treperiš

šapućeš mi..

što sve tvori moje snove

od čega su sazdani tvoji?

Sven Adam Ewin | Novi bog

Sumnjam u mrtvo. Sumnjam u živo.

Sumnjam u piće. Sumnjam u jelo.

Sumnjam u Pravo. Sumnjam u Krivo.

Sumnjam u Tvorca. Sumnjam u Djelo.

Ja u sve sumnjam. Jučer i sada.

Sumnjam u svjetlo. Sumnjam u tamu.

Ali od danas odluka pada:

Od danas sumnjam u sumnju samu.

No kako sumnja i pretke ima,

Da ne bih sumnjao samo u nju,

Protegoh sumnju i prema njima,

Na pra-pra-sumnjine sumnje sumnju.

No što ja imam od svega toga? 

Samo sam smislio novog boga.

SAE vs. Zorica Antulov

Moja poezija - Sven Adam Ewin 

Moja poezija nije od svile,

Od mjesečine i od rosnog cvijeća,

U njoj se nikad ne kupaju vile,

Niti se pali oltarna svijeća.

​Ona je psovka. Ona je krik.

Ona je radnik što u znoju stoji.

Ona je težak, kvrgav joj je lik,

I smrti se, kao ni života, ne boji.

Moja poezija – Zorica Antulov

U mojoj pjesmi oduvijek žive vile.

Mjesec im noću miluje duge kose.

Rosnom stazom ka šumi zvjezdanoj hrle

pa  plešu bose - pa  bose za milost prose

umorni svijet taj - s kojim se teško nose.

Dok  krik i vapaj neznanca, žene, Boga,

dopire silan do carstva im šumskoga,

zastaje pjesma, utihne žubor rijeke,

(klasična pjesma ekspresiju modernu skriva)

pa vrisne šuma i poplaši vilinske konje: 

kopita utrnu, klonu, a zlatna im posijedi griva.

U mojim će pjesmam' zauvijek biti vila,

al' teških malih vjeđa i oborenih krila.

(i s gvozdenim mačem pod plaštem – 

što davna ga, davna bila, 

izvezla zvjezdana svila).

Sven Adam Ewin | Igra

 

Igra se dijete, jer je igra sámā

I bocne se na čarobno vreteno.

(Pa stiska zube… Pa je u suzama…)

Igra se, al' već je polusneno…

I zaspe Dijete, a Čovjek ide dalje

I čini što je u životu nužno:

Lakta se. Grize. Pokazuje ralje.

Jer život igra i grubo i ružno.

I njegove su bitke neizvjesne.

Stalno se važe neto ili bruto.

Pa tko da misli, dok oluje bjesne,

Na djetinjstvo, u igri prekinuto

Kad sve se smiri i ožiljci zbroje,

A tvoj je saldo: ni slatko, ni slâno,

Poljubi tada ono Dijete svoje,

Koje u tebi spava, začarano.

Igraj se s njime tamo gdje si stao

Pa nek te neki i gledaju čudno.

Ti sada znaš, što prije nisi znao:

Sve, osim igre… sve je uzaludno.

Svoj život primi kao dječju šalu

I ne plaši se onog hladnog žmarca,

Što će te proći, kada u zrcalu,

Umjesto sebe… vidiš lice starca.

SAE vs. BOŽICA Božica Jelušić | I dođe dan / U brzom za Beč

 

Božica Jelušić: I DOĐE DAN...

I dođe dan kad nemaš ništa reći.

U četiri si zida sam i zatočen.

A vani mraz i zrak u octu pretočen.

Čekaš da ti se još jednom stih posreći.

Mrljav je prozor, nejasna perspektiva.

Viču na tebe nepročitane knjige.

Tvoje velike misli vise k'o ledene sige.

Plava sjenica ljeta je li još negdje živa?

Godina opet prođe i njene mijene.

Glačaš spašene stvari iz vremeplova.

Još ostala je s tobom krajina rasutih slova,

I dobroćudna zavist na pjesme savršene.

I dođe takav dan, jedna od tvojih zima,

Kad srce jedva čuješ, svuda ti hladno bude.

Gledaš gdje u daljinu odnosi druge ljude

Onaj roza vagon s plavim jastucima...

.

Sven Adam Ewin: U BRZOM ZA BEČ

Zavaljen i izuven. Sam u kupeu.

Noge mu smrde… Svila. Grijanje podno.

Stiže gospođa… I ona bi u EU.

Gleda mu noge… (A njemu neugodno.)

Raskuštran. Zgužvan. Opori miris… (Trava?)

Gasi opušak… Zatim joj nudi sjesti.

- Kistihand, gospo!... - Ta on se ispričava.

- Samo vi dajte. – Ne da se gospođa smesti.

A onda poče razgovor, da sve zvoni.

Oni sve znaju. I njima svašta smeta.

I vade silne knjige… Pa tko su oni?

To dvoje barda s dvaju krajeva svijeta.

On je Sven Adam Ewin. Pjesnik iz Dvora.

Ona čuvena Boži. Od Barnagora.

Sven Adam Ewin | Razmišljam

 

„I hoće li pri novom susretu opet naše duše

zadrhtati u tamnom sjećanju, da bijasmo nekad ljudi,

koji su se ljubili na nekoj zvijezdi, što se zove Zemlja.“

(A. B. Šimić)

Bio je, kažu, Veliki prasak,

Pred nekih trinaest milijardi ljeta…

I prođe otad jedan časak:

I evo nas usred – našeg svijeta!

Rodiš se, plačeš, rasteš, raduješ,

Učiš, radiš, tuguješ, ljubiš,

Ponekad sit si, nekad gladuješ,

Ponekad dobivaš, često gubiš.

Od prvog plača pa do smrti,

Vrijeme zna biti kratko i dugo,

I čovjek pritom kao da sluti,

Da ima možda... nešto drugo.

Poneki, srcem nadahnuti,

Vjeruju u to neupitno,

Da tek u nečem što se sluti,

Leži zapravo - ono bitno.

Neki očajno istinu traže

U sebi (i svuda oko sebe).

Tek što je nađu, ona ih slaže,

I srce im ponovo- zazebe.

A možda opet bude isto,

I za trinaest milijardi ljeta.

Koje će proći k'o potez kistom,

Do nekog ponovljenog svijeta.

I prolazeći kroz te mijene,

Pritiskat će nas ista mora

I prolazit će kroz nas sjene

Istih pitanja. I odgovora.

.

(Iz zbirke "Povedi me za ruku, dida", naklada Semafora, 2021.) RAZMIŠLJAM

SAE vs. Damir D. Ocvirk

Damir D. Ocvirk: ZAGRIZI GLINU

Iznad polja crvenih makova

vjetar njiše bodljikave žice.

Po rubovima blatnih rovova

tumaraju mokre crne ptice.

Onda povikaše neki ljudi

i zazujaše rojevi pčela,

a jedna sleti njemu na grudi

- bila je tiha, suha i vrela.

I htio je da duboko diše,

al’ progutao je samo slinu.

Srušio se u lokvu od kiše

i zagrizao krvavu glinu.

Prema nebu zagraktaše ptice,

na zemlji ostadoše krtice

i nijemi makovi crveni.

A glina je istoga okusa,

bila onkraj Amera il’ Rusa.

Znaš li to, ratniče zaluđeni?

.

Sven Adam Ewin: ĐANI

Kratko vrijeme primirja. U razrušenoj školi

(A bio sam u Gazi),

Gleda me mali dječak izbezumljen od boli,

U terminalnoj fazi.

I mene, profi-borca, to zdrmalo je snažno,

Rekoh mu: - Drž' se, Đani!

Mada je pripadao (no to sad nije važno!),

Neprijateljskoj strani.

Snimih i poslah sliku medijskom najmagnatu,

On javi odmah svima:

- Dragocjen ljudski život u posljednjemu satu,

Ali nade - još ima!!!

I tresao se Globus u plemenitoj fibri

Da pomogne dječaku,

I ozdravi! No začas, on opet je u igri,

Sa okom na kundaku!

Uperio ga na me! Primirje, znači, krši.

Riječi su bile prazne.

(Na crti razdvajanja još bijeli barjak strši!)

To neće proć bez kazne!

Takvi, s puškom u ruci, to reći će vam svatko,

To više nisu djeca.

I dođe mi na nišan. I ubijem ga glatko,

Ko patku. Ili zeca!

A onda, odjedanput, za suzom suza krene

(Da dalje vas ne davim),

I ja sa slikom sina i slikom svoje žene,

Pod sebe bombu stavim.

.

Damir D. Ocvirk, rođen 1954. godine u Vinkovcima, a živi i radi u Puli. Objavljuje prozu i poeziju u tiskanim zbornicima i elektroničkim portalima u zemlji i inozemstvu.

Upravo čitam izvrsnu kritiku Vanese Begić u Glasu Istre o Damirovom romanu „Uzgoj purana u Zapadnoj regiji“. Bravo, Damire!

Sven Adam Ewin | Bravo, maestro!

 

U voćnjaku se traži karta više,

Od gužve ne može da se diše!

Daje se čuveni „Ljubavni koncert“,

Sve je već spremno:

Možemo počet.

U zboru ih ima

Četrdeset tri,

Na večernjoj prozivci

Bili su svi.

Maestro Zriko diže prst,

Svuda se čuje samo:

Psssst...

Tad mjesec

Pusti

Žutu

Zraku,

Na

Malog

Solo

Žapca

U fraku.

A zatim tiho,

U ljetno veče,

Žapčeva ljubavna

Pjesma poteče...

Nakon žapčevog kreka-krak,

Dirigent Zrikavac dade znak.

Svaki ljubavnik

U taj čas

Zapjeva svojoj

Dragoj u glas.

Koja serenada! Koji glasovi!

Koji tenori! Koji basovi!

Poslije gornje

Zadane teme,

Svaki za se

U improvizaciju krene.

Ovan bleji,

Šojka kreji,

Vrabac živče,

Sokol klikće,

Palčić cikće,

Gusan sikće,

Zmija psiče.

Patak pače, koka kokodače,

Gavran gače, a magarac njače,

Bumbar bruji,

A komarac zuji...

Paun tužno jauče,

Mačak mijauče,

Cvrčci cvrče,

Divlji golub grče,

Sova huče,

A ševa prevrće.

Crven puran

Blebeće,

Bijela roda

Klepeće,

Crni jarac

Mekeće,

Gatalinka

Krekeće.

Svinja rokće, a ježurak sopće,

Zeko skviči, a perlinka kriči,

Svraka krišti, a žeravko njišti,

Krave riču, pijetli kukuriču.

Golub guče,

Grlica guguče,

Miš cijuče,

Sjenica cvrkuće,

Pasi laju,

Vuci zavijaju...

Telac muče, a ćuk ćuće,

Prepelica pućpuruće,

Kukavica kuka - kuka,

A kos zviždi i fićuka...

Već smo rekli,

Svi kad se zbroje,

To je ravno

Četrdeset troje.

Gdje su sada simfoničari bečki,

Vivaldi i njegov Concerto grosso,

Da vide kako naši dečki

Praše pos'o!

Onda

Odjednom…

Muk!

Sve je napeto kao luk.

Čuje se samo komarca zuk.

Sva se ušesa

Ćule u šumu,

Prema rascvalom

Ružinom grmu...

... A iz gustoga grma, iz sjenovite niše,

Čarobnim glasom tad slavuj zabigliše...

Bože, što li ne čini

Taj mali Paganini!

Pa žubori,

Pa šumori,

Pa pirliće,

Pa ćirliće,

Pa zavija,

Pa navija,

Pa tokoće,

Pa cokoće,

Pa vibrato,

Pizzicato...

Bravo, majstore. Kapa dolje!

To jednostavno ne može bolje.

A kad poludi,

Na samom kraju,

I sve to ponovi

Na jednoj žici,

Aplauzi ne prestaju,

Krici...

Vrisci...

Krici...

Vrisci...

Poneseni,

Zaneseni,

Sada i drugi

Grme sve jače,

Netko se raduje,

A netko plače,

A onda Zriko stiša pjevače.

Nožicom strogo

Po listu kucne:

- Nemoj da čujem

Da netko zucne!

Pročisti grlo

Otmjeno vrlo,

Skoči na prvo

Obližnje drvo,

Iz bolnih grudi

Tiho zagudi

Najstariju

Ljubavnu ariju:

- Zri-zri, zri-zri,

Zorim, zrijem...

Gri-gri, gri-gri,

Gorim, grijem...

Vri-vri, vri-vri,

Ključam, vrijem...

Mri-mri, mri-mri,

Za te mrijem...

Zrikica njemu

Uzvraća u svemu.

Odbija ga nježno,

Ali ne pretežno:

- Bri-bri,

Bri-bri,

Nešto

Brijem,

Bolje

Zasad

Da se

Krijem.

Zato

Odoh

U naš

Trijem,

Tamo

Malo

Kao

Drijem…

Gotova sam:

Prijem-prijem...

Na to Zriko kihne,

Sve živo utihne.

A onda se prolomi,

Kao da vri,

Iz tisuću grla:

Zri-zri,

Zri-zri,

Zri-zri,

Zri…

Sutradan kritičar

U kupusnom listu,

Dao je koncertu

Desetku čistu.

- Ovakvu izvedbu ne viđamo često,

Bravo, Maestro!