Željko Bilankov | Lipa vila

Lipa vila izronila
iz studenog bistrog vrila.
Svoje bujne zlatne kose
ranon zoron raspustila.

A sve čari njenog tila
u sebi je rika skrila.
Uzdah jutru punon rose
krasna vila izmamila.

Pa nečujno zaronila,
guštima se pripustila.
Čvrste grudi ča prkose
bistra voda obujmila.

Mnoge oči izludila
i rika se zajubila.
Svi bi tili da je prose,
a ona ih rastužila.

Svoga dragog lipa vila
ispod slapa zagrlila!

Željko Bilankov | Ja nemam sna

I gledam je,
gledam,
samo je gledam
dok pospano svjetlo
mazi obline njene...
i ne dam je,
ne dam,
nikom je ne dam
jer ova je ljubav
tiho zarobila mene...

I gledam je,
gledam,
gledam je jutrom
dok otvara svoje
sanjive oči...
ne, nikom,
nikom,
nikom je ne dam
jer naša ljubav može
da stihove sroči...

Željko Bilankov | Vrati san se...

(šezdesetprva kratka priča pisana šoltanskin dijalekton)

Tote san...jopet ka i prin stojin na starin stinan Vratića puta, inkantan lipoton prošlih vrimen prida mnon. Livo je vela bila kuća glazbara Zakarije, odma do njega su ribari Foretići, a malo daje potleušica iz koje upravo izliza Bakiki, mršavi zamišjeni starčić vično s duvanon u justiman. Proša je blizu i ni me pozna! Nizdol, pedeset metri u pravcu Zadružnega doma drvena su vrata Mutića, dobrega prijateja moga dide Tonka, a desno isprid mene natkrivena marangunija barbe Bilota, puna drv.

Željko Bilankov | Ljubavna patnja

O, kako mi
glasno
samoća pati
zbog drage
daleke,
iako dušom
ćutim
uzdisaje,
mirise njene
meke.

Tako snažno
poput bujice
tek oživjele
planinske
rijeke
i ludo hrabro,
nesputano,
ja želim
rušiti zidove,
prepreke.

Željko Bilankov | Sreća je...

Sreća je
trenutak taj
kada nam
snaga čežnje
otvori vrata.

Sreća je
strastveni
zagrljaj naš
vredniji tada
od suhoga zlata.

Sreća je
osmijehom
zajedno jesti,
s usana vrelih
poljupce krasti.

Sreća je
pogled u noći
koji te traži
i dodir u tami
meni najdraži.

Sreća je
šapat srca
koji me snaži
i duša tvoja
što ne zna za laži!

Željko Bilankov | Splitske noći

Moje
tihe
misli
sjetne
i te
divne,
tople,
splitske noći.

Željko Bilankov | Snaga želja

Voljeti nekog više od svega,
istinski za to živjeti vrijedi
jer moje su želje iznad ega
i svaka jedino ljubav slijedi.

Jesu li želje tek puste sanje
il' vapaji koje srce mi šalje?
Ja trebam nju, to milo janje
i biti sretan da mogu dalje.

A ona trči poput djevojčice,
proplancima ljubavi naše,
ta žena s licem bogorodice
i gle, osmijehom mi maše.

Štropot kapi plača nebeskog
odzvanja sjetom duše moje.
Da zagrlim bilo srca njenog
želje u meni sve više se roje.

Želje su jedno, a zbilja drugo,
ipak vjerujem, bit će ovako:
Dobro jutro srećo, adio tugo!
kad iskreno voliš toliko jako.

Željko Bilankov | Ti moji snovi

Ponekad stvarni čine se snovi,
valjda je žudnja toliko jaka.
U njima gordo morima plovi
Santa Maria, slavna karaka.

Usprkos vjetru stojim na provi,
ja sam kapetan tog jedrenjaka.
Nebom ne kruže oblaci novi
jer sve je više sunčanih zraka.

Želja me vodi na otok mali,
oazu mira, nade i sreće,
za koji mnogi nisu ni znali.

Svakim je valom voljena bliže.
Poslušaj srce dragi ti stiže,
znaj da nas ništa rastavit neće!

Željko Bilankov | Čudesno nebo

Daleko je čežnja, na kraju mora,

ne može joj ništa ni sedam gora.

O, kako je vrelo u mojoj duši,

kilometre boli sad ljubav ruši.

A tvoje su ruke sunčane zrake

za grliti strasno posebno jake.

Ti  šalješ ih meni, tako su drage

kad mi ponestane strpljive snage.

Svatko od nas ima svoj dio neba,

zvijezdu koja njemu nasušno treba.

Ne, nijedna uzalud nikad ne pada,

nosi nam poruku, zove se nada.

Ako se odlučiš ruku mi dati

i naša će zvijezda od sreće sjati.

Željko Bilankov | Jednog ožujka

Ne čujem više njezine riječi.
Imam li pravo da ih prepoznam
u sunčanom pozdravu neba,
u rasutoj temperi na platnu.
Mogu li sreći da se nadam
kad mi za osmijeh to tako treba
dok mislim na kosicu zlatnu
i pitam se što li je priječi.

Željko Bilankov | Sanje

Gledam je
dok u mojim
snovima
pliva
i kad niče
preplanula
iz modrih
tišina.

Ruke su mi
ko zrake sunca
koje jastuk
skriva,
što miluju
kožu njenu
i kapljice
slane.

Slijedim je
jer me
svojim tijelom
doziva
pa rekoh sebi
nitko nije takav
nego samo ti,
jedina.

Ništa mi se
drugo
više ni ne
sniva,
tek ljepota njena
zbog koje mi uvijek
dah odjednom
stane!

Željko Bilankov | Nepodnošljiva lakoća...

Kako je lako zgaziti

osmijeh,

kako je lako izreći

bol

i prema srcu učiniti

grijeh,

na ranu toplu staviti

sol.

Kako je lako uvjeriti

sebe,

kako je lako sakriti

tugu

dok ova duša pati,

zebe

i nikad neće voljeti

drugu.

Kako lako pješčani curi 

sat

i kako lako tihe kazaljke 

žure.

Kako lako vremenski bije 

bat

i kako lako života nestaju 

ure.

Al' ima negdje jedna 

žena,

ima negdje jedna 

duša,

jedna žena, divna  

profinjena

koju moje tijelo

sluša.

Sve je u njenoj mekoj 

ruci, 

u njoj su ljubav i moji 

jauci.

Il' me sad na dno 

povuci

il' me srcem svojim 

izvuci!

Željko Bilankov | Važno

Nije važno

je li kiša, zima,

toplo il, vruće,

je li bonaca

il' puše jugo...

I dere li bura,

zar je važno?

I je li važno

koliko snažno,

i traje li dugo?

Važno je uvijek

kada je teško,

imati nekog

tko će nasloniti

glavu na tebe...

Tada doista nije

ništa drugo važno.

Samo je važno

tek da ga snažno

priviješ uz sebe!

Željko Bilankov | Svitlo

 

Pogrbjen,

pritisnut,

pritučen,

skvrčen ležin

na podu

tamnice života.

Upijan

kapljice nadanja

podzemnog potoka,

bistrog,

nevinog,

razigranog.

Čujen,

njegov je žubor

pisma

čarobnih not.

Vidin,

moja su čežnja

njegova

svitlucanja...

I moran,

i hoću,

i želin

da se uspravin,

da me podigne

njegovo svitlo,

da me ozari,

da mi pokaže put,

da me vodi zauvik,

ta njegova

sunčana

lipota.

Željko Bilankov | Daljina želja

Sumnja nije samo varka,
već sudbine smicalica.
Dok caruje ljubav žarka
ne postoji stranputica.

Daljina se samo čini,
od proplanka nije duža.
Voljena je u blizini,
do nje vodi miris ruža.

Moja čežnja silno želi
proći sa mnom tu daljinu
da mi dragu uveseli.

Pa krenimo sad u dvoje
i dileme neka minu
čim se naše duše spoje.

Željko Bilankov | Čuvam te

Znaš da te čuvam
ko malo
vode na dlanu,
a u njega
sve moje želje
stanu.

Zatvaram prste
ususret
novome danu
da te ne probude
ni zrake sunca
kada granu.

I suzama ne dam
da na tebe
kanu,
samo osmijesi
nek ti jutrom
svanu!

Željko Bilankov | Sreća je blizu

Iza nečijih prozora ja vidim blještavila čar,
dopire smijeh do mene, prepoznajem okićen bor.
Odavno su moja svjetla izgubila veseo žar,
odnekud pjesma se čuje, samotan korak mi je spor.

A misli pitaju srce kako opet pronaći mir,
kako prebroditi tugu, tu vječito gladnu zvijer.
Zaploviti bistrom vodom, izbjeći prijeteći vir,
kao nekad gospi drevnoj, napisati kanconijer.

Pa kažem najboljem drugu, onom dječaku u sebi,
dosta mi je slušati mol, odsada sviraj samo dur,
nahrani me osmijehom da više tonuo ne bi.

Digni glavu, sad zbori on, pogledaj čudesnu boju,
procvao je blizu tebe nježni žuti cvijet božur,
pažljivo ga sad uberi, za ljubav i sreću svoju!

(talijanski sonet)

Željko Bilankov | Sreća njena

(engleski sonet)

Daleko od žurbe stalo je vrijeme
na širokoj bini plavetnog teatra.
Mirisi su ljetni slatke tantijeme,
valovi se ljube, nebom plamti vatra.

A sunce prkosi, ne želi se skriti
jer neće da bježi od osmijeha njena.
Zato strasno hoće toplinom je miti
dok šeće po žalu srećom opijena.

Kad u suton gasnu jarke boje dana,
čarolije svjetla idu svome kraju.
I ona je legla suncem uspavana,
srce joj se nada novog jutra sjaju.

Glazba snenog mora za nju tiho svira,
tu je našla luku spokojstva i mira.

Željko Bilankov | Nebeskom plaču usprkos!

   

Ne postoji

ništa ljepše,

ništa radosnije,

ništa tako sretnije

nego kad ovo

tužno, mokro,

jesensko jutro,

prebriše sunce

tvojih toplih riječi

jer samo ljubav

moju dušu

zna da liječi...

A kiša se drska

ponovo sprema

dok tebe i dalje

uz mene nema.

Nedostaje mi dušo

ona tvoja vedrina

kojom svijetli

naša blizina.

Stoga u inat sjeti

pošalji leptirića

da ravno iz srca

k meni doleti!

Željko Bilankov | Sićanje na selo

 

Sićan se naše

teple kuće,

stare balature

i vrimena daža

kad su kiše

padale na ure

kad su svoje

suze lile,

a nježne ih

kale pile...

tetine kale,

to prilipo

cviće

ča su njena

radost

bile.

Pamtin dvor

i konobu staru

i kamene pute

kojiman san jaha

na didovu tovaru,

velu studen

i tešku litnju

zaparu...

drvene skale,

i zelene škure,

otvorene

ponistre,

a iza njih,

životne

bonace

i bure!