Kolumne

srijeda, 23. studenoga 2016.

Tino Prusac | Podijeljen


Igrom sudbine ili srećom,
riječima sam samo posrednik,
ili inspiracijom, kao opcijom trećom,
ponekad zvučim kao propovjednik.

Ponekad se riječi same slijevaju,
iz dubine duše, iz smijeha, iz suza,
kroz samotnu posvećenost, ponekad oklijevaju
i kao da sam kršten u svetoj rijeci Blues-a.

Vjerojatno ću teško odgovoriti na pitanje
o daljini do Sunca, ili dubini svemira,
ali kroz vremensko i prostorno skitanje,
riječi će dogorjeti kao dio mog nemira.

Sve kockari i buntovnici u životnoj priči,
a nitko ne zna što donosi dan
i bešćutna stvarnost sve više liči
na pjesmu - House of the Rising Sun.

Oko mene šumi tišina, sve dublja tišina,
svjestan sam, radim i što ne bih želio,
u svemu što živimo, melje životna mašina,
a već sam naivno, dosta sebe podijelio.

Nema komentara :

Objavi komentar