Zdravka Prnić | Maginje

Spuštala se niz stepenice sporo i oprezno, potpuno zatočena vrtlogom misli:” Četrdeset i dvije...” Da su tu Ameri, već bi sagradili lift, žičaru ili nešto treće, pomisli brišući kapljice znoja s čela. Uredili bi konačno obalu i prilaz, pa ne bi morala po skliskim kamenim stepenicama nabadati u špagericama kao po jajima, pomisli. Četrdeset i dvije stepenice. Nekad se spuštala njima kao od šale. Spustila je ručnik ispod planike. Da su sad Ameri tu, nje zasigurno ne bi bilo, pokosili bi oni sve, znala je ona to. Da, ima to neke prednosti, nemaš love ali zato imaš nedirnutu prirodu. Sunce bliješti iznad borova, reflektira se o namreškano slano plavetnilo i miluje maginje. Zagrize donju usnicu. Više joj dolazak stranaca nije izgledao kao dobra ideja.

Zdravka Prnić | Dan

 

Bura je osolila srce otoka

Rasula nemir pod orah

Nagrizla olinjalo klatno

Povila brnistru iza suhozida

Svanulo je

Mutna se svjetlost prema uvali

Bijelom koprenom toči

Vatra u žaru dogorijeva

Pod pekom

Na ružmarin i masline

Topao kruh miriše

Sati teku u nevrijeme

Misli zatočene u kaležu

U pjenu se pretvaraju

Vijenci od lovora

I suhih smokava

Čekaju

Vuneni valovi

U stijene oštro udaraju

Prođu tako godine

Nalakte se na dovratke

Provuku kroz okna

Šume u zvonu zornice

Jedino dan u beskraj traje.

Zdravka Prnić | Jednom

Jednom kad se odlomiš
Od kraja
Zaželi da dug bude put
Pun posrtanja
Tražeći mjesto gdje zvijezde
Ljube more
Rađajući školjke
Čuvarice tišine
Jednom nagnut ćeš se
Bosim stopalima
Nad modrinu
s pramca
Promatrati tragove
Potopljenih snova
Dok u vali
U kući punoj vjetra
Jarboli vijore
A ti ostavljaš
Otvorene prozore
Kao da očekuješ zorom
Borove i usnule ptice
Da se nastane
Dok ti oblutci pričaju
Zaboravljene štorije
Umotane u vogu
Pod jastukom.

Zdravka Prnić | Žene koje (ne) trče s vukovima

 

Ponedjeljkom su kave uvijek gorke

A ona se trudi sačuvati suzu

Što klati se na obzoru oka

Hoće li kapnuti?

Šutim

Riječi zatočene u grlu čekaju

Plave me oči, podbuhle, gledaju

Pitanja izlijeću nijemo 

Poput grlica iz gnijezda

Ne znam kako bih joj rekla

Umotala u celofan

Da manje boli

Zato slušam u tišini

Sat na zidu otkucava

Konobarica ispire vinske čaše

Zvuk stakla para tišinu

Sjećam se, ne tako davno, njenog ushita

Zaljubljenog pogleda

Očaravajućeg osmijeha sretne žene

Iskrica što frcaju iz zjenica

Sjećam se i dva broja većih košulja

Nešto kasnije

Predugačkih džempera

I slojeva pudera 

Nisu uspjeli sakriti modrice

Gledam je sada i ne pronalazim riječi

Što bi se, uostalom, još moglo reći

Pokušala sam je upozoriti, na vrijeme

Ali do zaljubljenog srca ništa nije dopiralo

Ruke joj slomljeno leže u krilu

Ramena pogurena

Umorna je, kaže od svega

Znam mila, crveni plamičci spaljuju

Nevoljenu ženu

Oganj guta poniženja

Vatra je dogorjela

I ne boli ništa manje, dok tinja

Slane kapi kaplju u šalicu

Dušo, vuk dlaku mijenja

Ali ćud nikada

Možeš promijeniti samo sebe

Slušam eho svojih riječi 

Da, znam rekla sam joj to 

Na nekim prošlim kavama

Dok je tolerirala

Praštala

Nalazila opravdanja

Davala mu vremena

Pijesak je iscurio

Klatno se zaustavilo

Ne zato što mu ona ne bi 

Još jednom pružila priliku

I još jednom pogriješila!

Ne, on to nije ni tražio

Komotno se odselio k mami

Da se naspava

Noću beba plače

Sad može s dečkima na pivo

Umjesto da mijenja pelene

I umoran je od tog presinga

E, moja Malena

Možeš samo na jednog vuka utjecati

Onog kojeg dojiš u kasnim satima

Kojeg štitiš ranjenim rukama

I ne plači više

Ne možeš dijete nahraniti suzama.

 

Zdravka Prnić | Morska

Stajala sam to jutro promrzla na ponistri omotana samo u bijeli plet preko spavaćice. Zora je dizala sporo pramenove magle, a krovovi su poput stećaka izvirivali kroz njenu koprenu. Luka se jedva nazirala na dnu ulice. Režući pogledom maglu vidjela sam desetak minuta kasnije vapor kako uplovljava. Poznati zvuk prolomio se obalom. Upirem oči, raščlanjujem maglu ne bih li bolje vidjela. S ove udaljenosti ljudi su kao šahovske figurice i nije ih lako razaznati, no nekako sam sigurna da bih u svoj toj gužvi tvoj kaput prepoznala.

Zatvaram ponistru, hladno je i magla se zavlači pod koltrine. Glupo je da tako zurim u maglu, ionako se nećeš zaputiti ovamo.

Zdravka Prnić | Lepeza

Srest ćemo se ponovno, pred noć
kad je rijeka pred ušćem
umorna od plime
htjet ćeš još jednom ušetati
u opustjeli grad
ostaviti kalendar otisaka
i okus kiše
a zaboravljaš da sam žena
s ručno oslikanom lepezom
i da nepopravljivo gubim kišobrane

Zdravka Prnić | Jutarnji cjelov

Kad se Eja budi u praskozorje
izranjajući iz snenog modrila
gole dojke skriva
pod pelerinom od šafrana

Zdravka Prnić | Petrichor

Zgusnuti se mirisi, impregnirani
pred kišu, otimaju sjeveru
Provlačeći se kroz raskošne
krošnje, zadjenuti o vjetar
Ponekad se čini, umjesto smole
deblom klize esencije, citrusa
Golicaju, mame, skrivaju se
iza ušnih školjki, toplih sjena
Tmurni oblaci obilaze grad
nanoseći sloj Patchoulija
Sjeta se uvlači u koltrine
nadolazećim indigom obojena

Zdravka Prnić | Tearkota i maslina

Udahni. Zora će uskoro rasuti trag maline.
Sačuvaj plamen nade, za kraj.
Prijeđi prstima po utišanoj terakoti epidermisa.
Plovi uz unutarnji obrub Jadrana.
Slušaj kako unutarnji slap otkucava.
Noćni indigo uvijek prekratko traje.
Raspliće kose nemirnoj vogi što leluja.
Zatomi taj rubin s usana.
Priguši još jedan drhtaj.
Sačuvaj u prvoj suzi kap smole što lijeno klizi niz koru borova.
Kad Venera konačno usne
Sklupčaj na dnu kralježnice svu skrivenu nježnost
Otetu od umornih udova.
Pusti podivljale valove niz otoke i uvale tijela.
Nek njime plovi usamljena batana bez kompasa.
Pogledaj. Pod prozorom povila se trudna maslina.

Zdravka Prnić | Kći mora

Ako se suza u oku raspline
rastvorit´ će se kamenice
rasuti otežale bisere
Zašuštat´ će valovi iz dubine
prije no što obljube tvoje otiske
utisnute u vlažne pješčane dine
Ako uđeš u moj san pred svitanje
voga će rasuti plodove
nad lelujave morske livade
Ušuškati usnule mreže
prije no što ulove
riječi neizgovorene
Ako šaptom dozovem
rasukane konope
inženj će nanijeti potrgane koralje
Neupletene u rećine
odbačene nakon oseke
pod stijenom u dnu uvale

Zdravka Prnić | U zrcalu

U zrcalu
Ne treba se ogledavati
U zrcalu živi drugi netko
Podozrivo te gleda ispod obrva
Kao da opominje
Odbaci tu sliku
Ti si sve ono što se ne zrcali
Sve ono oku nevidljivo
Skriveno u auri
Ne gledaj u zrcalo
Slušaj zavidne ljude
Ti si sve ono
Što su ti prešutjeli
I ne zbrajaj utiske
To je za brokere
Ti si drugi netko

Zdravka Prnić | Od usana

U zoru kad magla prekrije grad
A ruže dišu pod okriljem sna
Dostava mliječnih proizvoda
Pustom ulicom odzvanja
Odrazi osvijetljenih izloga
Lanjska kolekcija
I tvoj odlazak
Vjetar se maglom poigrava
I grad polako izranja

Zdravka Prnić | Špilja

Jutros su speleolozi otkrili tajni prolaz. Pod ledom
Zrcalilo se oštećeno krilo. Paleontolozi su zasukali
Rukave. Sastavljali tek odleđene dijelove ženke
Zmajice. Čitava znanstvena zajednica čudila se
Novom otkriću. Zar zmajevi doista postoje?

Zdravka Prnić | Zrcalo

U praznoj kući žive samo
crno-bijele fotografije
nazubljenih požutjelih rubova
Boja im se odavno rastočila
pa se čini kako je sve mišje sivo
Kroz škure blijedi mlaz svjetla
ostavlja dojam pozornice
Na njoj plešu
komprimirana vlaga
i čestice prašine

Zdravka Prnić | Svitanje

Sjećanje oslobođeno okova lebdi nošeno jutarnjom friškinom. Spuštam se niz zarasli puteljak. Smokve ostavljaju rasprsnuti krvavi trag. Moja se sjećanja odbijaju o raspucale suhozide.

Tvoja lebde u odbljescima. Bokeh u tisuću nježnih boja tka tanku liniju između nas. U rijetkim trenutcima kad usporim do tišine dah. Misli se pretaču u zablude, uljepšavaju utrnuta sjećanja. Ovijena poput babuške u pet korotnih oklopa, skidam jedan po jedan. Između njih podivljala drača i miris smilja. U nutrini ogledaju se ranjene babuške u zrcalima. Razlomljene krhotine pelina sakupljam batiškovom u predziđe bubrega. Niz obronak se valja osoljeno jutro. U lokvici odraz rozete sv.Antuna.

Samoća udaljava, razlama. U lelujanju šterike tek fragmenti nas.

Zdravka Prnič | Čarobnice

U mojim tabanima rastu
hrastove šume
kvrgavih grana
sraslih s deblom
duboko u crvenicu
u njima se odavna nastanile
šumske čarobnice
bolna mi stopala oblažu
tajno pripravljenim sokovima
umataju u bršljane
za pune lune
posve se otmu kontroli
lože logorske krijesove
plešu tango po iznemogloj limfi
luduju do zore
ne daju mi pisati
opiru se nijemim krikovima
zgaslim na papiru
mute mi tintu
kupaju se u njoj
plavilom obojene
da bi s prvom
zrakom zornicom usnule
u eteričnu kišu se pretočile.

Zdravka Prnić | Kad bi pjesma...

Moja pjesma fermentira
sklupčala se poput fetusa
uglavila između dva rebra
Šuti
Ne da slutnji da joj priđe
ne da peru da je ovjekovječi
umiva se cvijetom marelice
Čeka

Zdravka Prnić | Déjà vu

Posve sam sigurna, već smo se nekad negdje voljeli.
Plela sam za tebe sivi vuneni šal. Ne znam kada i kako
sam usput zaboravila plesti. Sjećam se kamina, uske
strme staze. Snijegom obrubljene šume. Mekog dodira
jagodica... Na boru, u uglu palile su se i gasile plave
lampice. Umjesto kuglica s borovih iglica smješili su
se anđeli. Izrađivali smo ih dva dana prije. Moj je
izgledao smiješno, nalikovao je djevojčici s pletenicama.

Zdravka Prnić | Žeđ

Dopusti da noćas šutimo
Pretvarajmo se
da zaleđeni monolit
ne strši između nas
Rastalimo ga noćas

Zdravka Prnić | Tiramol

Bila je posve drugačija. Nije to baš najbolji
Pridjev, ali eto. Ne umijem bolje
Budila se prije svitanja. U tirkiznom rokovniku
Pod prozorom zapisivala bi šture natuknice
Da ih ne zaboravi. Promrzla bi se vraćala
U postelju. Gnijezdila se u mom naručju
Grijala hladne tabane. Smrzute dlanove
Ljubila me željno, posve drugačije, nego
Večer prije. Nisam se mogao oteti dojmu
Kako su tome krive one natuknice. Nažvrljane
Netom nakon sna. U kojem je uvijek nešto fino
Mrmljala. I osjećao sam se pomalo prevarenim
Iako nisam imao pravo na to. Ne, nisam se bunio
Požudno sam tražio još. I nisam postavljao pitanja
Jutrom se teško budila. Omamljena od naših
Jutrenja. Dok bi ispijala vreli čaj, kuhala kavu
Nakon tuširanja, njene su se natuknice pretvarale
U rijeke sentenci. Na perforiranim zelenim papirima
Po kojima sam nespretno nekoliko puta
Prolio kavu i njen čaj. Očekivao sam buru
No ona bi u tišini, na tiramol vješala
Prolivene stihove.Govorila je, sad će biti bolji
S dramskim pauzama. Imala je taj izraz lica
Sjaj u očima. Zbog kojeg sam bio, barem na tren
Ljubomoran. Volio bih da sam uspio proniknuti
U tajnu iza tih vjeđa. No tih dana sam živio
Najblaže rečeno, tristo na sat.
Odgrizla bi kuščić mog peciva. Popila gutljaj
Jogurta. Kasnio sam, kao i obično
Oblačio se u brzini, pogledavao na sat
Na vratima u neprilici smišljao, po navici
Neku novu laž. Ona bi mi dlanom prekrila usne.
Pssst... Sačuvaj nešto za drugi put.
Da, bila je posve drugačija. I žao mi je sad
Što nisam nikad zavirio. U te rasušene stihove
Pod drvenim štipaljkama.