subota, 19. listopada 2019.

Predrag Rubčić | S druge strane



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca…baš ničega osim malo vjetra koji neumorno gura valove u zagrljaj omalene luke.

Vanda Petanjek | dobro hvala na pitanju





















izvrće zemlju pred vratima kuće
i sadi vrapce u zelene tegle na stubama
zemlja je živa
davi je zgrčenim prstima
uranja u nju rođendansku slamku
zelenu plastiku
transfuziju za crljenicu
sjedi i vrapce sadi
da joj izrastu u galebove
a ja gledam u razrovane tegle pred vratima
i pitam je kako je

Dejan Ivanović | Dolazi zima


Rani mraz je opalo, trulo lišće
prekrio krutom solju;
zatečen blizinom zime dršće
prozebao jež na golom polju.

Skupljajući gorke, još nezrele orahe,
vesela deca mrkih veverica;
osluškuju nad hladnim poljima uzdahe
pitomih planina i dalekih ptica.

Između krvavih, teških, tek zaoranih brazda,
niska, polegla na komotnoj njivi,
spretno izviruje šaša i trska …
uspravno, gordo; još voli da živi.

Ćute tajne u sokacima, spustila se svuda
oko njih magla, teška kao osuda,
iznad livada, bašta i trošnih ograda;
plaši sva bića, mučna, neprohodna.

Uskoro će da zaveje; ovde od samog jutra
puteve i dalje, netaknutom belinom, prostore.
Zima koja možda zna da pronađe iznutra,
iznenađujuća pitanja i prave odgovore.

„Krletka od mora“ predstavljena u Rijeci


More je u romanu „Krletka od mora“ sveobuhvatno, u njemu su svi odgovori i element je koji povezuje stvarno i onostrano – tako je odgovorio Dinko Mihovilović na pitanje koje mu je Dario Abram postavio o simbolici koju more ima u njegovom romanu. Dolaskom u Rijeku, u dvoranu Filodrammatica, mladi zagrebački programer Dinko Mihovilović svoj je roman prvijenac „Krletka od mora“ prvi put predstavio u gradu na moru.

Danijel Špelić | Chevy Stevens: Nikad ne znaš


Prije nekoliko sam godina upoznao Chevy Stevens preko njezine autorske stranice. Bio sam pročitao njezin prvijenac, Nestala bez traga, i nekako mi se svidio. Nije to bio pametan ili posebno originalan triler, ali imao je zgodno složenu priču, glavni lik mi nije bio pretjerano naporan, bili su tu jedan-dva mala preokreta u radnji... Stvar je funkcionirala. Pa sam joj ostavio poruku, priložio sam hrvatsko izdanje naslovnice (isto je kao i američko - shvatio sam naknadno) te smo izmijenili nekoliko poruka i to je bilo to. Žena je bila čisto okej normalna, pristupačna, nimalo snobovski umišljena ili te priče. Već sam bio i zaboravio na to sve dok nisam vidio njezin drugi roman na policama naše gradske knjižnice i moram priznati da sam ga podigao samo zato što s onim prvim nisam morao previše razmišljati te da je stvar završila zabavno.

Drugi roman pak...

Drugi roman... Drugi roman je teško sranje. Eto, rekao sam to. Jasno, glasno i otvoreno. Našao sam nekoliko domaćih osvrta na njega i, već kada sam danas u nekom iskrenom raspoloženju, otvoreno sam se zapitao nisu li ti drugi ljudi čitali nešto drugo. Jer oni su upotrebljavali opise kao sjajan i duboki psihološki triler ili nevjerojatno napeti psihološki trilerili odlična psihološka karakterizacija likova i ja sam se zapitao mogu li ja na pisati sjajno psihološko sranje?

Vilena Vojnić i Zora Mara Sikora | Lijepe naše životinje



Lijepe naše životinje,
O, junački prijatelji,
Slava vama, slava nama
Da bi vazda sretni bili!

Lijepe naše životinje,
O, junački pomagači,
pomoć vaša, sreća naša,
Suradnici naši mili!

Lijepe naše životinje,
Puno smo vam, drage, dužni,
Oprostite naš zločin ružni,
Nema smisla da ste tužni!

Lijepe naše životinje,
Samo to smo htjeli reći:
Volimo vas - nije tajna,
Nema kraja našoj sreći!


Autorice: Vilena Vojnić i Zora Mara Sikora
Razred: 5. razred

Podaci o školi:
Osnovna škola Vugrovec-Kašina,
Ivana Mažuranića 43,
10362 Kašina (Sesvete, Zagreb)

Mentorica: Renata Budak Lovrić, prof.

Povodom Svjetskog dana životinja 2019

petak, 18. listopada 2019.

Slavica Sarkotić | Oblak, truba i ptica u šumarku



Kako se sa samima sobom oprostiti jednog dana
Jedan je vršnjak opet otišao
U vrtove s onu stranu sna
Jedna se ptica uporno i strasno glasala
U obližnjem šumarku
Ljudi su stajali i šutke i izbjegavali gledati jedni u druge
Nebo se stuštilo i ptica se glasala prodornije
Kao da vrišti
Slova na spomenicima su treperila u omaglici
Trava se povijala pod cipelama koje su samo željele otići s ovog tužnog mjesta
Kad se začula truba sivi se oblak pokidao nadvoje
I pustio par kapi kiše isplahnuvši suze na licima ozalošćenih

Ivan Domančić | Smrt u kasno poslijepodne


Mogao bih ostaviti sve za sutra
te čekati da me ubodeš poput pčele
da natečem i eksplodiram u iluziji svijeta
iz perspektive žene.
Mogao bih se nagnuti preko ruba zgrade
te pustiti tvoju ruku i gledati te kako plačeš
posljednji put.
Mogao bih ovu nedjelju ručati s obitelji.
Mogao bih biti pristojan za stolom.
Mogao bih popiti kavu poslije ručka i popušiti bar jednu cigaretu.
Mogao bih voziti bicikl po prirodi.
Mogao bih se uredno počešljati.
Mogao bih voditi ljubav s djevicama.
Mogao bih zaboraviti na sva sranja.
Mogao bih umrijeti u kasno poslijepodne.
Bez introspekcije omče, već me ništa ne guši.
Među grmlje se skrivaš i promatraš moj mozak
kako se peče sredinom srpnja.
U svom ovom ludilu smiješno izgleda unutarnji tijek misli
mladog umjetnika.

Darija Žilić | Šuma


Cesta završava na rubu sume.
Bas na toj crti nastaje plamen.
Mjesec, pun i dalek, tu ne dopire.
Suma je hodnik pun značenja,
Snađi se u carstvu simbola:
Tijela se gola na peci ugrijavaju,
Tople ploče bezglavog sijela i
Miris dima koji ulazi u sve nosnice:
I jutro će biti kao pokret aparata,
Dodir umjetnog stroja koji probada
U košticu kao da je od prirode stvoren.
Šuma nosi tajnu koju ni plahe ptice
Ne prepoznaju.

Božica Črljenec Slijepčević | Nebeske priče


Ono svjetlo nočas u sobi na zidu
I svjetla plava što prema nebu idu
Malo, bijelo pero nježno kao svila
Da nije možda bilo iz Serafinovog krila

Kapljica je na moje lice tiho pala
Kao suza nevina,biserna i mala
Skliznula je možda iz nebeskih dubina
Ili je to zvijezda pala iz ruke Kerubina

Elena Kralj | Moj pas i ja


Mama je rekla, ako prođem četvrti razred s odličnim, dobit ću psića. Trudila sam se jako. Došla sam kući sa svjedodžbom. Prošla sam s peticom. Mama je bila sretna, a i ja isto. Rekla je da ćemo sutra poslijepodne ići po psića. Jedva sam zaspala od uzbuđenja. 

Došlo je jutro. Ustala sam i odjenula sam se. Nikako da krenemo. Nestrpljiva sam. 

Mama odjednom kaže da sjednemo u automobil.

Jedva sam dočekala da krenemo. 

I krenulo smo. Mama, tata, brat Teo i ja. Dugo smo se vozili. Putem sam razmišljala hoće li psić biti velik ili malen? Mršav ili bucmast? Opasan ili umiljat?

Napokon. 

Stigli smo do kuće gdje ćemo odabrati psića. Tu živi teta koja će nam ga dati. Dvorište je bilo puno pasa svih boja i veličina. Odjednom sam ga ugledala. Prekrasnog psa smeđe boje s prugama, poput tigra. Ima crnu njušku, oči kao Kinez, klempave uši i rep koji podsjeća na bananu. Savršen je! Malo je smotan, voli jesti meso, kosti i hranu za pse iz konzerve. Živi s nama u kući, a ide van kad ja idem u školu. Jako voli djecu, voli se maziti i igrati se loptom. Noću spava sa mnom u krevetu. Uvuče se ispod pokrivača tik uz mene. Kad mi zvoni alarm za školu, on ga prvi čuje pa me probudi! Moj prijatelj, moj Frenki. 


Učenica: Elena Kralj
Razred: 6. a
Škola: Osnovna škola  „Matija Gubec“ Čeminac
Mentorica: Ana-Marija Posavec
Adresa škole: Kolodvorska 48, 31325 Čeminac, Hrvatska

Povodom Svjetskog dana životinja 2019

četvrtak, 17. listopada 2019.

Književna tribina "Na rubu znanosti s Krešimirom Mišakom" u Mjesecu hrvatske knjige u Kaštelima


Na rubu znanosti s Krešimirom Mišakom: Transhumanizam, budućnost i čovjek

naslov je još jedne iznimno zanimljive tribine koju Gradska knjižnica Kaštela u Mjesecu hrvatske knjige organizira u petak 18. listopada 2019. g. u 19.30 sati u dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću u sklopu koje će Krešimir Mišak govoriti o najaktualnijim temama koje opterećuju današnjeg čovjeka i njegovu svakodnevicu.

Krešimir Mišak - novinar, književnik i rock glazbenik, najpoznatiji je široj javnosti kao urednik i voditelj kultne HRT-ove emisije “Na rubu znanosti”, a pored toga je i nagrađivani pisac znanstvene fantastike te autor brojnih knjiga koje se stalno nalaze pri vrhu top ljestvica, a čija tematika zadire u područje teorija zavjera, misterioznosti, znanstveno (ne)objašnjivih pojava i slično.

Ulaz je slobodan.

Darija Žilić | Pravda za djevojčice



Još i sad vidim ta velika, prozirna stakla
Na vratima kojima si oko ponoći zalupio
Tako da su turisti na donjem katu zadrhtali,
Mislili su da iz Njemačke nisu čuli kako prestao
Je rat. Vani, mirisale su morske spužve na terasama
I bilje koje se ovijalo oko nogu velikih stolova
Na kojima je svako jutro gazdarica iznosila
Sir, smokve i najtvrđu sol.
Usred noći učinilo mi se da vidim sto para očiju
Kako gledaju kroz to staklo u nas. Nisu vidjeli
Da mjesec je prolistao stranicu i da se sručila bol.
Dodir ruke pretvorio se u strasnu kandžiju i
Meso se s tvrdog kreveta spustilo na vlažan pod.
U tijelu, a to se ne može vidjeti, ostali su tragovi,
Male polukrvave školjke: kao da su dah iz mora.
A bile su samo otisak koji nastaje kada se iz
Mračne vode pređu bas sve granice.

Katarina Zadrija | Stiha, počkomeči








Ti steklec hurmasti
Kam si se zaletel?
Em znaš da te imam rada
Da bum tvoja mlada

Dragan Uzelac | The Doors: L.A Woman


THE DOORS: ,, L.A. Woman“ (1971.)

    ,, Pesme Dorsa su kosmolike i drevne. Zvuče kao karnevalska muzika. Kad se završe nastaje trenutak  Nešto novo ušlo je u prostoriju"
Jim Morrison

    ,, Dorsi su pravili album kakav je Džim želeo, a ne ono što se očekivalo. Dorsi su po Džimu bili bluz bend, a ne pop grupa“.
Brus Botnik

   
Gramofonska igla klizi vinilom. Čvrsta, zgusnuta struktura poslednjeg albuma legendarnog američkog benda ,,The Doors” naprosto izbija iz rilni gramofonske ploče, uvodeći me hard-rock-blues tonovima u poetski svet Džima Morisona, granična područja mogućeg i bolno proživljenog. Vrata neobičnog sveta Dorsa otvaraju se preda mnom, odvodeći me tokovima jednog burno proživljenog života na kraj noći, tamo gde prestaju strah i fine laži.

Željko Bilankov | Priko Visa do Italije


(6 priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Još se razdanjivalo, kad je njiov brod spasa uplovljava u viški porat. Stisnuti ka' srdele, u stivi bez arje, ustrašeni i satrveni neprestanin vajanjen zbog jakega juga, izmučena skupina Šoltana, meju kojima su bili moji sa očeve i materine strane, napokon je arivala i brod se koštava uz mul. Sa nestrpjivin, ali umornim pogledima prima gori, jedva su čekali da se otvori stiva i onda vanka, na svitlost tega ranega jutra. Mornari partizani, brižno su in pomagali kod silaska na tlo otoka, naročito dici i starijin, a mnogima je to bi prvi odlazak sa Šolte u svit!

Tajkunova kći i Dragana R. Tafra u Puli


U petak 25. listopada (18 sati) u Središnjoj knjižnici Gradske knjižnice i čitaonice Pula (Kandlerova 39)  održat će se promocija romana Tajkunova kći, autorice Dragane Radusinović Tafra.
Uz autoricu roman će predstaviti komunikolog i novinar Vlado Mandić, te urednica Sandra Pocrnić Mlakar.

Tajkunova kći je roman u ljubavi u vrtlogu ortačkog kapitalizma u kojem autorica priča priču Jeleni, lijepoj i obrazovanoj kćeri najbogatijeg tajkuna u zemlji, te njezinom ljubavnom ali i poslovnom brodolomu kroz propast koncerna njezina oca koji bezuspješno pokušava spasiti.

Dragana R. Tafra | Tajkunova kći, Beletra 2019., odlomak


Našla ga je na šljunčanoj stazi uz rub vrta kako s rukama zavučenim u džepove kaputa nogom zamišljeno gurka kamen na tlu. Nije obraćao pažnju na to hoće li takav sport oštetiti finu kožu njegovih crnih cipela. Misli su mu bile daleko. 

– Tebe sam tražila! - glas joj je bio veseo. Prilazila mu je brzo. 

Spretno je koračala kroz šljunak na potpeticama gotovo nepristojne visine. Tako naoružanih stopala glava joj je dosezala nešto iznad njegova ramena. 

Nije ga iznenadila. Očekivao ju je. Ili joj se tek nadao? Bilo mu je beskrajno drago što je došla. Međutim, kad ju je pogledao učinilo joj se kao da je ne želi vidjeti. Mislila je da će je u polumraku podnih svjetiljki dočekati s osmjehom. Hladnoća njegova lica ju je zabrinula. Na mjestu se uozbiljila. 

Promrmljala je sebi u bradu: – Što sam sad skrivila? 

Gita Radiković | Mrvica


Kakav je osjećaj spasiti životinju? Razmišljala sam koju priču napisati povodom Svjetskog dana zaštite životinja. Imala sam mnogo ideja, ali se nisam znala za koju odlučiti. Kako živim uz sami rub šume, često kroz prozor ugledam šumske životinje. Vidjela sam srne, fazana, lisicu, jazavca, ježa, sivu čaplju i rodu, a svima je zajedničko da sve teže pronalaze hranu i mjesto za život. I tada mi se priča dogodila! Tužna priča sa sretnim završetkom. Jednog poslijepodneva, moji roditelji su se vraćali kući s kartonskom kutijom u rukama. Iz nje se čuo nekakav čudan jauk. Mislila sam da su donijeli piliće. Kad sam otvorila kutiju, unutra je bio mali mačić. Bio je crn kao ugljen, čak mu je i njuškica bila crna. Bio je prestrašen, premoren, mokar do kože i izgladnjeli. Neki loš čovjek ga je odbacio pokraj puta, te je skoro završio pod kotačima automobila. Moj tata je otrčao na cestu, te ga u zadnji čas spasio ispred jurećeg auta. Nazvala sam je Mrvica. Mrvica je već treći mačak kojega smo na isti način spasili. Pripremila sam joj košaru s toplim ležajem, posudu s pijeskom, zdjelice s hranom i vodom i ono najvažnije - puno ljubavi. Čak i sada kad pišem ovu priču, Mrvica mijauče i poziva me na igru. Kakav je osjećaj spasiti životinju? Izvrstan!






Gita Radiković, 2.a
OŠ Petar Zrinski Šenkovec
Šenkovec, Maršala Tita 21
40000 ČAKOVEC
učiteljica: Gordana Magdalenić

Jasmina Burek | Prognoza opreznosti



boje proljeća
budi se novi život
povratak ptica

srijeda, 16. listopada 2019.

Otvaranjem nove gradske knjižnice u Buzetu otvoren je Mjesec hrvatske knjige 2019.


vrijeme: 15.10.2019.
mjesto: Buzet

Prigodnom svečanošću u Gradskoj knjižnici Buzet u utorak je otvorena manifestacija Mjesec hrvatske knjige 2019. te novouređeni prostor te knjižnice.

Kako je tom prigodom istaknuto, svečanost otvorenja nove gradske knjižnice održala se između dvije, za buzetsku knjižnicu, iznimno važne obljetnice. Naime, prošle je godine obilježeno 130. godina osnutka prve Hrvatske čitaonice u Buzetu, a sljedeće godine obilježit će se i 130. godina službenog početka njenog djelovanja.

Natječaj za oblikovanje slikovnica / 'Rođeni za čitanje'


prijava: 15.01.2020.

Ministarstvo kulture RH objavilo je Poziv za dostavu ponude za oblikovanje slikovnica u okviru programa 'Rođeni za čitanje'.


U okviru provedbe Nacionalne strategije poticanja čitanja Ministarstvo kulture u suradnji s Ministarstvom zdravstva planira provedbu programa 'Rođeni za čitanje' na nacionalnoj razini. Programom se predviđa osmišljavanje četiriju slikovnica za svako dijete od rođenja do predškolske dobi.

Knjižnice grada Zagreba | Predstavljanje knjige Marine Koludrović: O medvjedima i njihovim ljudovima


u četvrtak, 17. listopada 2019. u 19 sati

u Galeriji Kupola Gradske knjižnice, 

Starčevićev trg 6, Zagreb

Bit će održano predstavljanje knjige autorice Marine Koludrović uz koju sudjeluju: prof. dr. sc. Diana Zalar (Učiteljski fakultet u Zagrebu), Adrian Pelc (izdavačka kuća "Mala zvona", urednik), Hana Vrca (ilustratorica).

Ratko Bjelčić | Kako mi je drago iz davnine prijatelja sresti



Kako mi je drago iz davnine prijatelja sresti
malo s njim sjesti
Poput slajdova od slika
kreće naša spika
o zbivanjima sjetnim
trenucima sretnim
koja su već odavno iza nas
ovjekovječeni požutjelim slikama
na kojima smo mladi
nasmiješeni, zagrljeni
Oh, kako mi je drago iz davnine prijatelja
sresti
malo s njim sjesti

Dinko Mihovilović i "Krletka od mora" u Rijeci


Josip iz Novog Zagreba krenuo je na put preko svijeta odlučan da pronađe granicu stvarnosti. I doista je nalazi. Josipovo živopisno i opasno putovanje preko Grčke do Indijskog oceana završava ulaskom u onostrano u pratnji neobičnih vodiča, gdje Josipa čeka suočavanje sa šokantnom Istinom.

Murakamijevski roman "Krletka od mora", snažne simbolike i zadivljujuće scenografije, mladi programer iz Zagreba predstavit će u Rijeci u dvorani Filodrammatica 17. listopada s početkom u 18 sati. Moderator je Dario Abram. 


Dinko Mihovilović (Zagreb, 1986.) osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Nakon studija  komunikologije na Hrvatskim studijima (sveučilišni prvostupnik komunikologije), a zatim i studija informacijskih tehnologija (stručni prvostupnik inženjer informacijskih tehnologija), ulazi u IT struku. Isprva je programirao za hrvatske firme, a od 2014. godine radi kao freelance programer.


Ozren Majerić | Izgubljena ljetovanja



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca. More je u lijenoj  bonaci laganim treptajima bojalo prvi red kuća sunčevim odrazima koji su se po kamenim zidovima kretali poput legija leptira. Zbunjen, dodirnuo sam jednu od šalica da se uvjerim da je stvarna i potom ustao s teškim uzdahom zbog boli koju sam osjetio u kuku.

Željko Bilankov | Odlazak u zbjeg


(5 priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Sa suzan u očiman, napuštali su svoje selo. Zakrakunali kuću i konobu, obukli ča su mogli više na se, u rukan borše sa svin i svačin, U duši bol i strah ča ih čeka. Prošli su priko dvora, još razrušenog od nedavnog bombardiranja Saveznika, te 1944-te godine, koji su tako tili istirat Švabe. Osvrnuli se još jednom u nikoj posebnoj tišini i tužni krenuli na onu stranu Šolte, prima Visu.

Moji, dida Tonko, baka Tonka, teta Ivica i Ćirila, mater Marija i njiov mali brat Ivo, ostavili su svoje ognjišće, a ponili sa sebon lipa sićanja na vrime kad su živili boje. Dida je prin rata bi pridradnik kod inžinjera u Nečujmu, baka je šila na legendarnoj Singerici, na gornjen podu kuće, i to samo kako, a bome naučila je toj pravoj umitnosti, svoje dvi ćeri, tetu Ivicu i moju majku.

Sandra Dretar | Ljubavi


Ljubavi
Da
Ja volim kad uđes u mene
Volim kad svučeš razliku između idealizma i senzibiliteta
Kad oplodiš materiju koja jesam

Milan Drašković | Na oblaku


Decentni konzumenti Meseca
Njegove tamne strane
Iskoračeni u dekor Onirije
Oslobođeni frustracije
One obojene praznine
U nekom svom pohodu
Ka vrhu što se ne nazire
Lebde na tom oblaku
Koji lagano tone

Eva Manci | Zabluda


Tonula sam u san. Polagano, minutu po minutu, sve sam više gubila vezu s ovom očajnom stvarnošću, utapajući se u moru ništavila. Više nisam osjetila  hladan vjetar kojemu je gradski smog svako malo zaustavljao dah. Niti kišu koja je do malo prije umivala cijeli grad.

Jedino što sam osjetila bio je hladan znoj koji me bez imalo milosti neprestano gušio. 

Iz mora ništavila izvukao me zvuk sirene, povrativši me u onu besmislenu stvarnost.

Sporim, polumrtvim pokretima sklanjala sam lišće sa sebe pokušavajući se odvojiti od hladnog tla. Nikoga nije bilo da mi priskoči u pomoć. Tu i tamo ulicom bi prošao pokoji čovjek ili neka napuštena životinja. 

Žalosno. 

Smognuvši zadnji atom snage, odgurnula sam tlo hladnim rukama te napokon stala na noge. Korak po korak, hodala sam ulicom. Gdje god bih se osvrnula začula bih vapaj tišine. 

Kao da je i njemu dojadio ovaj pusti grad. 

Nakon pola sata stigla sam do obližnjeg restorana te počela zavirivati u svaku kantu za smeće, nadajući se da ću pronaći nešto ostataka hrane. Obradovala sam se kada sam ugledala polu pojedenu pljeskavicu te nedotaknutu šnitu kruha. 

S malom dozom veselja zaputila sam se u svoju ulicu. 

Koraci su postajali sve teži, a tišina sve jača. 

Ubijao me taj bolni vrisak tišine. No na moju sreću, njegov koncert  prekinuo je isprekidan, tugom ispunjen lavež. Osjetila sam sličnost te sam se uputila u smjeru tog iznenadnog zvuka. Bila sam sad već jako blizu, kada sam shvatila da zvuk dopire iz obližnjeg parka. Mučnina u mom želucu postajala je jača, ali sam odlučila pronaći izvor laveža.  

Taj se čudni lavež polako gasio. Ubrzo sam stigla u park, sjela na klupu te pažljivo osluškivala. Ništa. Lavež je posve utihnuo. Pomalo ožalošćena, iz plave vrećice koju sam nosila putem izvadila sam onu polu pojedenu pljeskavicu i šnitu kruha. Malo je reći da sam uživala u fantastičnom okusu pljeskavice. Polako sam jela, uživajući u svakom grizu kada me nešto povuklo za nogavicu. Sagnula sam se te pogledala ispod klupe. Tamo je ležalo štene. 

Pomogla sam tom malom, bez pomoćnom stvorenju da se popne na klupu. 

Otrgnula sam komad pljeskavice i malo kruha te gurnula pred njega. Pomalo uplašen, uzeo je ponuđeno te skočio s klupe. Kada je napokon pronašao prikladno mjesto za gozbu u parku, zadovoljno je sjeo i počeo jesti. 

Ulična je rasvjeta, svojim blijedo žutim svjetlom krasila njegovu tamnu pojavu. To malo, crno stvorenje pohlepno je jelo svoj dio, dok sam ga ja, ne taknuvši večeru u čudu promatrala.

Njegov me mio pogled podsjećao na ljepše dane i bolje sutra. To me stvorenje uspjelo odvesti puno dalje od stvarnosti u kojoj jesam, a nismo se ni upoznali kako treba. Ubrzo sam i ja dovršila večeru te krenula kući, ako se pusta ulica na kojoj spavam može nazvati domom. Po posljednji sam put pogledala to malo, crno stvorenje, te sa sjajem u očima i pritiskom u grudima okrenula leđa sreći, misleći da će mu biti bolje bez mene. 

Vratila sam se u onu surovu,  besmislenu i nemilosrdnu stvarnost.



Učenica: Eva Manci
Razred: 7. b

Škola: Osnovna škola  „Matija Gubec“ Čeminac
Mentorica: Ana-Marija Posavec
Adresa škole: Kolodvorska 48, 31325 Čeminac, Hrvatska

Povodom Svjetskog dana životinja 2019

utorak, 15. listopada 2019.

Pramcem u sumrak


Mjesec hrvatske knjige

Piše: Jelena Miškić 

Kao i svake godine u ovim našim prelijepim slavonskim krajevima, bližim i daljim, pa i u ostataku lijepe naše, obilježavamo nacionalnu manifestaciju u trajanju od mjesec dana kako bi promovirali čitanje, knjižarstvo i knjižničarstvo na sveopću radost širokog pučanstva. Neobično je lijep, topao i sunčan dan po mjeri čovjeka sa hipertenzijom i točno namijenjen za odlazak u prvu knjižnicu na mnoštvo programa što pod pokroviteljstvima, što u samostalnim organizacijama samih knjižnica.

Željko Bilankov | Moja hrabra baka


(4 kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Vedra je, a 'ladna zimska noć, ratne godine, ijadu deve'sto četrdeset i nike. Koracima sitnim, puten od Jorjarata, gre moja baka Tonka, prima selu. Gre oprezno i polako, u to vrime mlada žena, majka četvero dice, a moglo ih je bit i petero, da mali rajni Tomislav ni umra od upale pluć, brž deset godin ranije. Zna da ona mora u selo, jerbo dido ni smi ić', da ga fašisti jopet ne bi uvatili. Korača odlučno, iako ne prestaje mislit na dicu i muža Tonka, moga didu, koji su ostali skukurušeni u kućici povrh vale Jorje. Tamo su pobigli da se sakriju od Talijanaca, vazeli ono najpotribnije, a sad fali svega, pa triba čagod donit iz doma. Obućena je dobro, debele postole i bičve, šotana, džemper i plet, na glavi šudar, u ruci krtol, a put je vijugav, izmeju gomil, pun stin i škrap. Cabla maslin, mendul, smokav,..rogači, bori, oliti čemprsi, prid nju bacaju sjene, koje ka' za dišpet šaje misec, ne bi li pripa moju bakicu.

Dejan Ivanović | Noć ne zna šta je jutro



Plašila me noć koje se ne sećam
ili se ne poznajemo dovoljno;
njena tragična nadmoć i posebnost,

Denis Kožljan | Zaboravljeni poete



Dođe mi,
vrijeme je da pitam:
"Gdje se preseliše Vi,
poete, trgatelji duša,
vječiti jahači prerija,
Vi, naizgled obični ljudi,
a zapravo bića Svemira
točke na pravcu
koji vodi u beskonačnost,

Kitana Žižić | Ja mislim da bi i ta isto mogla bit…


U kamenoj kući u Hvaru, koja se sastoji od prizemlja, prvog kata i kasnije dograđenog drugog, živjeli su u manje-više skladnom suživotu. Na prvom je stanovao moj tata, koji je sve više preuzimao ulogu djeda, kojeg su unuke i unuci poštovali i voljeli. Otkad mu je umrla žena, zajednički život koji su izabrali između potajnih i sramežljivih pogleda i serenada opjevanih ispod prozora, a ponekad s barke u uvali Zorače, zamijenio je samotnim što se partnera tiče.

Nije da nije imao prilike podijeliti ga s nekom voljnom družbenicom, a niti bi mu itko od četvero djece to zamjerio. Nisu ga ni poticali, ako ćemo pravo, ali osjećao je što može očekivati od svoje djece.

Lana Svedružić | (Ne)napušteno klupko


Obgrljen jutarnjim suncem osvanuo je još jedan dan.
Marija se, kao i obično, spremila i krenula pješice u školu, no za oko joj je zapela velika kartonska kutija. Skrenuvši misli sa školskih obveza Marija je prišla kutiji i počela ju neobično promatrati. Tada se iz kutije začulo lupanje i grebanje. Nešto, ili netko, proizvodio je neobične zvukove. Osluškujući zvukove iz kutije Marija je pokušavala shvatiti što je unutra.
Pogledavši na sat shvatila je da je već dvadeset minuta do osam pa je odlučila zaviriti u kutiju i otkriti što to u njoj se skriva.
Otvorivši kartonsku kutiju, Marija je ugledala mače.
Bilo je to sivo klupko zelenih očiju i rumenih šapica. Ne znajući što da radi, Marija je u naletu adrenalina izvadila malo sivo klupko i odnijela baki Mari koja živi nedaleko od škole te se trčeći vraćala prema školi kako bi stigla na nastavu.
Marija je jedva čekala da zazvoni zvono za kraj zadnjeg nastavnog sata.
Tek što je pomislila na taj zvuk, zvono se oglasilo i najavilo vikend.
Brzim i širokim koracima Marija se žurila stići bakinoj kući kako bi uzela malo, sivo klupko.
Ubrzo se na bakinim vratima začulo zvono.
– Marija! – uskliknula je baka Mara – Dođi! Uđi, dijete moje! Evo, upravo sad sam nahranila tvoju malu mačku. Ne čini mi se starijom od mjesec dana. I iz njezina ponašanja mogu ti reći da je pravo žensko – govorila je baka promatrajući s osmijehom sivo klupko.
Nakon ručka Marija se s macom zaputila svojoj kući, ali Mariju je cijelim putem mučilo hoće li joj roditelji dopustiti da je zadrži. Nakon nekog vremena hodanja konačno su došle pred Marijin dom. Pomalo u strahu, djevojčica je s mačkom u ruci otvorila ulazna vrata.
– Mama! Doma sam! – vikala je Marija. – Imam ti nešto za reći…! –  govorila je uz zamuckivanje.
– Jutros… Kad sam išla u školu naišla sam na kutiju u kojoj je bila ova mala maca! – objašnjavala je Marija držeći mače u naručju.
– Joj! Kako je slatka!
Marija se začudila kako je mama dobro reagirala.
– Što kažeš, hoćemo li je zadržati? – propitkivala je mama dodirujući mekanu dlaku sivog klupka.
– Pa... mislila sam prvo potražiti vlasnika, a ako se nitko ne javi onda ćemo je zadržati. – objašnjavala je Marija mami.
Tako su Marija i njezina majka na društvene mreže postavile fotografiju sive mace, te su je lijepo hranili i brinuli se o njoj. Prošlo je nekoliko dana, a Marija je maci nadjenula ime Malu. Obje su uživale igrajući se. Marija je mislila da se nitko neće javiti i da će Malu ostati kod nje, no idućeg poslijepodneva javio se čovjek po imenu Franjo i rekao kako misli da je to njegova mačka. Predložio je da se idućeg dana susretnu i upoznaju.
Mama i Marija su nakon toga razgovarale i došle do zaključka da će mu, ako je Malu uistinu njegova, vratiti mače.
Noć kao da je proletjela ispred Marijinih očiju i već je došao dan.
Mama je zajedno s Malu i Marijom otišla gospodinu Franji. Marija je zajedno s mamom i Malu prišla gospodinu Franji. Dok mu je prilazila, imala je osjećaj kao da hoda na iglama.
– Dobar dan! – pozdravio ih je gospodin Franjo.
– Dobar dan! – uzvraćala je Marija.
– O! Pa to je moja Nia! – rekao je gospodin ugledavši mačku u Marijinim rukama.
Čuvši to, Marijine oči napunile su se suzama i na jedvite jade se suzdržavala da joj ne kliznu niz lice.
– Marija… Predaj gospodinu našu Malu… Ipak je to njegov ljubimac! – rekla je mama Mariji.
– Mogu li vas nešto pitati prije nego Vam je predam? – Marija je pronicljivo čekala odgovor.
– Naravno! Samo pitaj! – rekao je gospodin Franjo. – Ako je ovo u istinu vaše mače, zašto sam je onda pronašla u kutiji?
Nakon duže šutnje gospodin Franjo stao je objašnjavati: – Naime, moja mačka je omacila sedam mačića, nekima sam našao dom, a pošto nisam imao kamo s njom, jedino rješenje činilo mi se ovo. No, sada mi je stvarno žao – pogledao je u pod, a onda u Mariju: – Ali znaš što… Ti si stvarno dobra djevojčica, i ja vjerujem da bi se ti jako dobro brinula o ovoj maci. Stoga želim da ju zadržiš i da se dobro brineš o njoj. Hoćeš li to moći? – upitao je gospodin Franjo.
– Hoću! Naravno da se mogu brinuti o Malu! – uskliknula je Marija.
I tako je Marija pošla kući zajedno s mamom, u zagrljaju sivog klupka.   


Učenica: Lana Svedružić
Razred: 7. b
Škola: Osnovna škola „Matija Gubec“ Čeminac
Mentorica: Ana-Marija Posavec
Adresa škole: Kolodvorska 48, 31325 Čeminac, Hrvatska

Povodom Svjetskog dana zaštite životinja

ponedjeljak, 14. listopada 2019.

Stručni skup 'Čitanje prošlosti za budućnost' u Sveučilišnoj knjižnici Rijeka


vrijeme: 15.10.2019.
mjesto: Rijeka; Dvorana Glagoljica Sveučilišne knjižnice u Rijeci, Dolac 1

U utorak, 15. listopada, u Dvorani Glagoljica Sveučilišne knjižnice u Rijeci (Dolac 1, Rijeka) od 12 do 14,30 sati održat će se stručni skup 'Čitanje prošlosti za budućnost'.

Predstavljanje knjige pripovijesti Theophilea Gautiera



vrijeme: 16.10.2019.
mjesto: Zagreb, Medijateka Francuskog instituta, Preradovićeva 5
url: http://www.mala-zvona.hr/

U srijedu, 16. listopada, u 18 sati, u prostoru Medijateke Francuskog instituta u Zagrebu, naklada Mala zvona predstavlja knjigu pripovijesti velikog francuskog romantičara Théophilea Gautiera "Zaljubljena pokojnica i druge priče", u prijevodu Sanje Lovrenčić.

V.B.Z. predstavlja | Mani Gotovac: Rastanci



Poštovani,
pozivamo vas na promociju knjige
MANI GOTOVAC
RASTANCI
u četvrtak 17. listopada u 19 sati u baru Botaničar, Trg Marka Marulića 6, Zagreb.
Na promociji sudjeluju Andrea Zlatar, Zoran Ferić i Drago Glamuzina.

Veselimo se Vašem dolasku.

Biblioteka: Ambrozija
Urednik: Drago Glamuzina
Godina izdanja: 2019.

Gabriel Mišković | Moje životinje


Nekad sam tužan. Nedostaje mi dom. Nedostaje mi sve. Nedostaje mi kuća, dvorište, naše životinje. Nedostaju mi i moje igračke. Volio sam se igrati vani sa svojim malim bratom i sa našim kokicama, zekama, patkama, našim macama. Jako mi nedostaje hrčak, naš mačak Gargamel i pas Tina. Tinu je pogazio auto, a hrčak je uginuo. Htio sam da povedemo naše životinje s nama, ali nismo imali novaca, zato smo i morali preseliti u drugu zemlju. Sretan sam zato jer se baka i deda brinu o našim životinjama. Nedostaju mi bake i djedovi i sva moja obitelj u Hrvatskoj. 
Volim životinje i svidjelo mi se kad sam se brinuo o hrčku, davao mu hranu i vodu i mazio ga. Volio sam hraniti kokoši i druge životinje u dvorištu. Ovdje ne smijemo imati ljubimce, ali i dalje brinemo o životinjama koje nađemo, a nedavno smo spasili vranu.


Gabriel Mišković 6 god.
Učenik se školuje od kuće
Podaci o prebivalištu poznati redakciji časopisa

Mentor: Barbara Mišković




Povodom Svjetskog dana životinja 2019

Pobjednička priča natječaja

Larisa Dill | Sam u kavezu




Voljeli smo se k'o goluba dva
Makar smo i ti i ja tigrica.

Trebao sam te u životu ja,
Ali si nažalost u nebo odletjela.

Pjevali smo samo ti i ja
Kao da smo slavuja dva.

Bila si za mene tu
U kavezu i u mom srčeku.

Ne bih dao kavez taj
Ni za cijelo nebo ni raj.

Štitio sam te od svih zla
A ti si ipak u nebo odletjela.

Otkad te nema prestao sam pjevati
Jer te nisam mogao zaštititi,
Da sam bar ja s tobom mogao odletjeti…

U kavezu sad sam sam
I mislim na tebe svaki dan.



Ime i prezime autorice: Larisa Dill, 5. razred
Ime škole: OŠ Petra Preradovića
Zapoljska 32
10 000 Zagreb

Mama: Dijana Požgaj

Povodom Svjetskog dana životinja 2019

Međunarodni natječaj povodom Svjetskog dana zaštite životinja | Rezultati


Na  Međunarodni natječaj povodom Svjetskog dana zaštite životinja stiglo je sedam radova tako da će svi natjecatelji biti primjereno nagrađeni.


Larisa Dill | Sam u kavezu, 5. razred


Gita Radiković | MrvicaGita Radiković, 2. razred

Lana Svedružić | (Ne)napušteno klupko, 7. razred

Gabriel Mišković | Moje životinje, 1. razred

Elena Kralj | Moj pas i ja, 6. razred

Vilena Vojnić i Zora Mara Sikora | Lijepe naše životinje, 5. razred

Eva Manci | Zabluda, 7. razred

Najbolja priča je ona koju nam je poslao Gabriel Mišković - Moje životinje
Najbolju pjesmu poslala je Larisa Dill - Sam u kavezu

Svi natjecatelji bit će obaviješteni i e-mailom.

Jasmina Burek | Kusur života


Kao da dolazim iz tvoje knjige
svega je bilo tu noć
Logika je važna, kažeš, ja listam
tražim smisleni početak i kraj

ali tema mi bježi

Ja sam...
Ne ubijaj moja vremena! Pokaži
kako izbjeći sebe kad to sam ja?
Tetoviraš mi tijelo crvenom tintom

Naklada Bošković | Luko Paljetak: Sabrane pjesme I. - VI.


Ivan Domančić | Prisutnost


Izmiješao sam nekoliko boja.
Kaša je dobivena svjesno.
Uzimajući nož približavam se mrljotini
te je isiječem na nekoliko komada
i pljunem.
Sad leži u kanti za smeće nadomak kanala.
Vjerujem da ne može zaspati.
Kao ni olujni sumrak bez ideje.
Kralj je umro.
Centar spirale se pomiče.
Ponekad me strah da neću više nikad moći ništa stvoriti.

Denis Kožljan:| Nisam smjela progovoriti


Tada, ne tako u davnoj prošlosti, dok tražila sam kuglu svoje sreće, dok borila se s vjetrenjačama, uporno gurala pravdu na pijedestal, tada, kad moj život nekako opasno se počeo urušavati kao kula od karata, ja bila sam primorana na šutnju, na šutnju i opet šutnju. Ja, koja budila sam se u ranim jutrima djetinjstva s pjesmom na usnama, ljubeći travu rosnu, pozdravljajući sunce i dugu poslije kiše, sada... u ove dane... “Ne nije rekao tako Gospodin“, tako mi je naredio neki drugi zlotvor, mrzitelj života, On, kojeg ne mogu nazvati čovjekom, On, koji je u svojoj ručici „držao“ mene, svoju podanicu, djelatnicu, pa onda tek običnu ženu.

Onda se odjednom ova ista JA, silom prilika, uslijed suza slanih, jutarnjih i večernjih, pretvorila u osušenu biljčicu koja je morala, trebala šutjeti o svemu što je vidjela, čula i doživjela... A vidjela je Crnog vraga koji opsjedao je njen duh i tijelo, noću slušala Njegovo cerekanje i ruganje svim njenim uspjesima...

Željko Bilankov | Crvena narančada


(3 priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Teplo popodne isprid Zadružnog doma, pripunog judi, na dan Gospe od Karmena, bi će šezdesete, oli sezdesetprve. Na ti najveći blagdan, kako su govorili moja baka i teta, izašlo je vanka i mlado i staro...i ja san tote, u mislima na bufet i onu crvenu narančadu, ča rizi. Otac naslonjen na zid ispo' šentadi, ćakula s prijatejima, a u mojoj ruci par dinari, koje stiščen da ih ne izgubin. Ruka mi se poti, pa mislin kako bi mora brzo do barbe Bilota u njegov mali bufet, smišten u Zadružnemu domu. Onako ponosan, da' ću mu dinare, a on će meni sa osmihom, svečano pružit piće, o kojen san mašta danima.

Vanda Petanjek | mjesečar


jutros sam je našao kako spava u ormaru
birao sam odjeću za posao
a onda sam joj onesviještenoj pod kolonom vješalica
kliznim vratima dodirnuo prste
i kao da je ušla u natkriveno gnijezdo
legla je u taj brlog pun moje sintetike
i zaspala bez jastuka i deke
možda je sanjala da je na travi
izgleda da se glavom provukla kroz košulje
u kosi još ima elektriciteta
i drugog posla sad nemam nego da je gledam skvrčenu

književni petak | Književni kanon i lektira


Javni prostor početka 21. stoljeća sve je više obilježen disperzijom ideoloških sukoba u nizu različitih ljudskih aktivnosti, od kojih je jedna i poučavanje književnosti. Na tome tragu može se razmotriti koliko književni kanon, koji se već desetljećima nalazi pod znakom pitanja nakon relativno stabilne dominacije u prijašnjim stoljećima, oblikuje i može oblikovati lektirne popise u školskim sustavima Republike Hrvatske i drugdje. Razgovor o važnosti i prisutnosti književnoga kanona u obrazovnome sustavu i javnome životu oblikovat će se na temelju njihove podvojenosti između retoričko-kognitivnih i ideološko-edukativnih svrha koje su im zajedničke. (L. Š.)

Sudionici: Dinko Kreho, Anita Peti-Stantić
Urednik i voditelj Književnog petka: Lovro Škopljanac

http://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/knjizevni-kanon-i-lektira/53999  
Pratite nas i na Facebooku: https://www.facebook.com/knjizevnipetak/.


nedjelja, 13. listopada 2019.

Goranka Pavelić | On


 

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca.

Prene me kucanje na vratima.