Kolumne

ponedjeljak, 21. studenoga 2016.

Dinko Kadi | Prvi izbor


Dok smo se vozili onom deset kilometarskom ravninom prema Hrvatskoj Kostajnici, sunce koje se probijalo kroz prozor automobila podsjetilo me na djetinjstvo u zagorskim selima kod bake. Baš se slično mijenjalo zelenilo šume uslijed naleta jesenskog kolorita, jednakim intenzitetom okrepljujući naše oči. Umjesto živahne razigranosti trave, cvijeća i bujnosti zelenštine stabala, uzdahe je mamio brončani tepih koji se u nijansama pretapao u krošnje prepune zrelog i lišća koje završava svoj životni ciklus umirući u listopadnoj ljepoti.

Priroda je bila slična, ali naša se unutarnja priroda u mnogome promijenila. S dva zagrebačka hahara trčao sam ekstatički prema podnožju Greben Grada, ruševne utvrde oko koje su se plele mnoge priče poput one da je top s brda gađao Turke i tjerao ih iz kraja okruženog obroncima Ivančice s jedne i Kalnika s druge strane. Bio sam mnogo slabiji od braće iz Španskog i na leđima mi je visio smiješni ruksak kojeg su na ramenima pridržavale obične špage. Tek kad se torba napunila shvatio sam nedostatke takvog mazohističkog pomagala. Ulazak u šumu bio je avantura, kupljenje kestenja kao kopanje blaga. Uz drvene rašlje iz bodljikavih ovoja vadili smo smeđe bisere sa šumskog dna. Iz osvojene kestenove šume uzimali smo, trpali, pretrpavali naše torbe da bi se na koncu kao furije sjurili s brda i samo nas je puka sreća čuvala od pada dok smo po klizavom šuštavo-blatnom pokrivaču trčali kao da nas oni Turci, što im se nekoliko stoljeća ranije Greben Grad omrznuo, gone.

Imali smo vremena, uživali u toj aktivnosti, bili ispunjeni trčanjem kroz prirodu, jedenjem grožđa iz usputnih vinograda, malim psinama, sretni što je ta igra i skupljanje kestenja naš prvi izbor.

U tjeskobnom i neorganiziranom tjednu, kada je vrijeme kategorija koje nedostaje, povijest se na neki način ciklički ponovila. Nas trojica nekako smo uspjeli jedan vikend odvojiti za druženje. Dva i pol sata vožnje od Zagreba, prekrasan je kanjon Une, a tamo na brdu iznad grada otkuda se pruža panoramski pogled na vijugavu ljepoticu i Bosnu preko rijeke, po šumskom tlu popularnog izletišta rasulo se more jesenjih plodova.

Marijan je bio priznati marketinški stručnjak koji bi svaku kampanju do tančina precizno pripremio i njegov popriličan honorar večina bi sa smiješkom platila znajući kako su njegove promotivne aktivnosti osuđene na uspjeh. Donekle je volio svoj posao, bio i relativno poznat u javnosti. A negdje duboko u njemu čučala je prva ljubav koju sam i na ovoj uzvisini onako sagnut prema vlažnom lisnatom tlu izazivao. Zanimao me njegov komentar na novinarsku kolumnu u kojoj je autor bio iznimno nesklon religiji i crkvi. Vidio sam ozarenu iskru u rubu njegovog oka, filozofski duh pušten je iz boce, udahnuo je duboko i činilo mi se kako se nadvio nad dolinom, ali s nogama i dalje u boci. Svakim potpitanjem on je rastao i širio se, a sa svakom završenom rečenicom vraćao su u svoj lijepo upakirani kalup, sjajan i uspješan, ali ipak s čepom koji nije dopuštao da se razmili u punoj raskoši svog mislilačkog uma.

Zoran je za to vrijeme malo skupljao, malo žonglirao s kestenima trudeći se uplesti u razgovor. Sutra je sudio utakmicu u četvrtoj ligi negdje kod Svetog Ivana Zeline. Donedavno je i sam igrao nogomet u tom rangu, ali prestao je kada je krenuo na niz seminara za usavršavanje. Svaki certifikat daje njegovoj zubarskoj ordinaciji dodatni kredibilitet, a samo su novci ona poluga koja ga ostvaruje i pomjera mu misli s nogometa. Nakon druge pive iz ruksaka krenula su ponovno stara pitanja. Što bi bilo da je na ključnom prijelazu iz vrlo talentiranog juniora prema pravim igračima ostavio školu i krenuo svim snagama samo u loptanje, da je iza sebe imao i utjecajnu polugu. Kako bi bilo na punim stadionima zabijati u mreže umjesto guranja bušilica u karijesom načeta zubala. Ljepotu igre donekle je osjećao kroz zviždaljku, ali je ipak vezan za pomični zubarski stolac s distance sanjario voleje u rašljama.

Na već petom poslu u desetak godina promišljao sam o svom supijanom dvojcu koji je već pristojno napunio torbe. Bio sam bliže svom izvorištu od njih, ali nijedanom moje zadovoljstvo nije moglo biti potpuno, jer je nedostajala potuno prizemna stvar bez koje jednostavno ne ide. Novac me odagnao s najromantičnijeg radija, s blistavog malog ekrana, a trudi se i dalje me tjerati na nove i sve besmislenije avanture. Kao da stvaranje mora biti u kalupu nekog medijskog servisa, kao da bacanje na koš nije put do sreće.

Treća piva pomogla mi je da ih nagovorim na, u našim godinama, očitu ludost. Počeli smo lagano trčati, ruksaci su letjeli lijevo-desno između dva ramena. Brzina je postajala sve veća dok se nismo u potpunosti zalaufali i propisno strmopizdili niz padinu. Kesteni su ispadali iz torbi, a mi smo jurili kao da očekujemo katarzu u podnožju brda. Vjerovali smo da će zelena Una isprati ustajalost naših života, a prljavštinu prilagodbe sustavu zajedno s kukavičlukom odnijeti tamo daleko do obala Crnog mora.  Ona će u naše živote vratiti prvi izbor, baš kao što nam je ovo suludo trčanje niz klizavu mokru šumsku padinu istinsko ispunjenje trenutka.  Niti bolan pad ne bi ga mogao ugroziti u njegovoj slobodi, onoj koja nazad u Zagrebu stanuje izblijedjela u povijesti kompromisa.

Nema komentara :

Objavi komentar