Kolumne

petak, 25. studenoga 2016.

Pramcem u sumrak VI.


KAD DUNAV KRENE

Piše: Jelena Miškić


U ona davna vremena, pater familias naše obitelji, Danilo, otac moje majke, veterinar po struci, rano se umirovio i u fušu liječio životinje i štrojio svinje - što se pokazalo kao sasvim unosan posao. Nešto je naplaćivao u novcu, a nešto u robnim i inim razmjenama. Tako je jedno popodne u kapije dojahao sa frizijskim konjem po imenu Wilson. Wilson je bio došao ko zna od kud. Bivši vlasnik je bio pijanac koji ga je više tukao nego hranio, što se vidjelo po brojnim ožiljcima po kopitama i ledjima jadne životinje.

Stajala sam na verandi kuće u to ljetno popodne, čekajuć da sunce sjede, jer je baba uvijek branila popodnevnu igru, te naglašavala kako samo gospodska čeljad imaju porculansku put i da neću valjda bit musava i čupava k'o djeca s kraja atara.

Mrzila sam babu ljeti.

Dok su dječiji smjehovi odjekivali ispod salaša i čula se pljuska valova moćne rijeke, ja sam morala čekati poslije 17 i tek onda se usuditi pitati smijem li se otići igrati.

U takvo suho, ljetno popodne Wilson se pojavio na verandi. Srce mi je jako lupalo kao da vidim u najmanju ruku čudo s onoga svijeta. Bio je crn kao noć s bijelim kopitima i tragovima bijelih dlaka u ofucanom repu.

Gledali smo se, ja očima devetogodišnjeg djeteta, a on tužne i prebijene živine.

Deda mi je rekao: - Donesi koji jabuku pa mu daj -.

Umrla sam od straha. - Neću - rekla sam k'o iz topa. - Bojim se da me ne ugrize -

- Ajde ajde samo ti donesi - rekao je deda ispod glasa.

Utrčala sam u kuću kao bez duše, baba je štirkala stolnjake i pedagoški podigla obrve i upitala:

-Pojest ćeš obje? -

- Ne! pojest će ih Wilson -odjurila sam u dvorište. Deda mu je savijao kopita pregledavajući već davno zacijeljele rane, a ja sam vikala

"Deda ! Deda! Evo jabuka!"

Uzeo me je u naručje. Srce mi je lupalo za iskočit.

"Ne boj se, ako se ti bojiš on će to znati" - rekao je
Uzeo je u moju ruku s jabukom u svoju i lagano približio životinji.

"Deda neće nije gladan!"- rekla sam pretužno.

"Pusti ga malo da te osjeti" - kaže iskusni poznavatelj životinja.

Wilson je malo stresao grivu i nezainteresirano okrenuo glavu na drugu stranu.

"Deda neeeeeeećeeeeeee!" zacendrala sam.

Deda uhvati uzde i okrene Wilson ponovo prema nama, životinja priblži glavetinu i jezikom primakne sebi voćku, utrpa ju u gubici i poče veselo žvakati tako da su mu zalogaji ispadali iz usta.

Počela sam se smijati.

Deda me pustio iz naručja "Auuuu! Ne mogu te više ni držati kolika si!" i pogladi me po glavi.

Iz te donje perspektive Wilson je bio ogromna konjusina.

"Deda?! A što mu to visi tu?!"

Starac se malo zamislio.

"Muda dušo, muda! - iskreno reče.

"Što su to muda?" - pitala sam

"Ajde ne pričaj gluposti pred djetetom!" - viknula je baba stvorivši se negdje iza nas u svojoj fantom maniri, noseći ručnik za plažu.

"Ajde ti u kuću" - frknuo je bjesno deda i zapalio duvan.

Baba ga ignorira i kaže: -"Ajde dušo doći će tetka, idete na kupanje. Moraš paziti nešto je voda velika ovih dana."

I čula sam i nisam čula što mi je govorila, jer je slijedio niz naputaka o kupanju samo u plitkoj vodi tako da me tetka stalno vidi, sklanjaju od sunca da ne izgorim i mazanju kremom ujne Ljilje nakon svakog kupanja.

Čučnula sam i buljila u Wilsonov visuljak.

Tetka je ubrzo došla, posjela me na korman bicikla i smijući se zapedalala bicikl vozeći nas na plažu.

Obožavala sam svoju tetku. Njezinu crvenu kosu i prevelike zelene oči. Kada smo prostrle ručnike na strateškom mjestu, ispalila sam k'o iz puške "Tetka, a što su to muda!?"

Tetka je prasnula u smijeh, povukla me za ruku i bacila u najdublju vodu.

Kupanje na Dunavu je uvijek bilo sjajno, ali taj dan jedva sam čekala da završimo s ljetnim aktivnostima i da ponovo vidim Wilsona.

... davno sam imala devet godina.

Nema više ni mog dede, a ni Wilsona..

A bogami, nikad više i nisam vidjela tol'ka muda.

Nema komentara :

Objavi komentar