Dnevnik (ne)obične djevojke

Sigurno je lijepo biti tup i glup

Piše: Božana Ćosić 

Sigurno je lijepo pa i pravo olakšanje u životu u jednom trenutku postati tup i glup za sve u sebi i oko sebe. A ne k'o ja ubijati se mislima što će tko reći ili pomisliti za mene. Ako tako nastavim definitivno ću prošvicati do svoje dvadeset i prve godine.

Od kada radim malkice sam zapustila društveni život. Iako bi to trebalo biti razumljivo, rijetki me razumiju. Začudo, zapravo me jedino mama razumije i premda i sama radi, i to vrlo stresan posao kojemu je neupitno potrebna trezvenost, uvijek me dočeka s pažnjom i ne dopušta da bilo što radim doma. Pomislila sam da tu postoje skrivene namjere, ono, želi me lišiti svih obveza kako bih se skoncentrirala na posao i da kojim slučajem ne dođe do otkaza, pokazalo se da nije točno. Naime, jedne smo večeri razgovarale bez prepirki i povišenih tonova o mom poslu i moram priznati da me je savjetovala čisto majčinski, a čak je napomenula ne mogu li,  neće imati ništa protiv ako odustanem.

„Ipak ti je prvi posao i potrebne su, osim radnih navika i prilagodbe“, reče mi. „Ali isto tako ću shvatiti ako ne uspiješ. Jer to neće značiti da više nikada nećeš raditi. Pronaći ćeš u tom slučaju neki posao  koji će ti bolje leći.“

Ostala sam zapanjena silnim razumijevanjem, ali evo, možda je za mene došlo neko novo doba i možda je naš odnos postao onakav kakav je oduvijek trebao biti: pun ljubavi i razumijevanja.

No, takvo što nije u glavama Lane i Kristine. Premda sam prvi slobodni dan posvetila upravo njima dvjema, to očito nije bilo dovoljno. Pošteno su me oprale zanemarivanjem prijateljstva jer se prijateljstvo ne može sačuvati SMS porukama i telefonskim pozivima.

S jedna se strane slažem, a sa druge ne. Lako je njima pametariti dok se po cijele dane izležavaju i jedini im je problem što obući za izlazak. Znam da im je lako jer sam i sama tako živjela. Ali neee... ja ih zanemarujem i što je najgore, ne govorim o sebi u mjeri u kojoj sam govorila. Kao da imam što za reći. Naravno da sam im rekla za Hrvoja pa i za hmm... propali izlazak. No umjesto da sam dobila riječi podrške, suosjećanja, ma bilo čega, dobila sam najobičnije spočitavanje.

Sve više postajem svjesna da sam na neke stvari gledala dječjim očima i doživljavala ih kao najobičnije sitnice koje se same po sebi poslože. Istina je pak da se u svemu mogu naći problemi i da su potrebni snaga uma i tijela da se s njima suočimo. Očito je da i prijateljstvo ima svoje nepisane zakone i neka pravila koja, ako ih se ne pridržavaš, potonu u vodu. Žalosno, jer nisam prijateljstvo na taj način poimala. Ta ono  bi trebalo biti čvrsto bez obzira na sve. Trebalo bi biti oslonac, rame za plakanje, uho za slušanje... a čovjek na kraju dobije okrenuta leđa na koja prilijepi pogled pun čuđenja i pitanja.

Ta jesam li ja tupa i glupa za osjećaje prijateljstva? Jesam li?! Jesam li?!

Draga moja Ja, možda je najbolje da jesi. Tako je najlakše.

Kada si tupa i glupa, ako ništa drugo, barem imaš čvrsti alibi.