Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

petak, 31. prosinca 2021.

Božica Jelušić | Unutrašnje nebo



To posljednje što ti donosim u miraz,
Što nagrizle nisu ni nečist ni grinje;
Prostrto ti dajem, bogato ko širaz,
Unutrašnje nebo, krilo golubinje.
Ružičasto zorom, k'o kad cvate bajam,
Večer-zlatni lemeš po njem' brazdu ore.
Da bi mekše bilo, uzima u najam
Sivkast noćni jasen, sjaj brezine kore.
Ono štiti, mazi, modrinom se slegne;
Miluje nas rukom svilenkasta prela.
Pa nestaju tamo, gdje nježno nalegne,
Ožiljci od noža, brazde od skalpela.
Unutrašnje nebo, s podstavom od samta,
Što još ima s tijelom, izraslim iz mulja?
Dolje snijeg i sjever, oštra pirkanta;
Unutrašnje nebo naše sjene ljulja.
31. 12. 2021.
Flora Green
Fotografija: Ivan Nivan

Tatiana Filipović | Prijateljstvo


Božićne lampice, smijeh i veselje po gradu. U nečijem srcu tuga, neopisiva tuga i nemir. Nabujale misli vrte se iz dana u dan. Ne vidi sreću ni radost, mada je sve to, eto baš pred nosom. To klupko tuge nosi svaki dan sa sobom, iako ne želi da to svijet vidi, jer zašto da druge opterećuje svojim tugama. Onda dođe dan kada se prijatelj pojavi kao anđeo i to baš onda kad je najpotrebnije. Onda kad anđeo u ljudskom obliku vidi tužne oči i neda prijatelju da i dalje bude tužan. Dođe dan kad, ni najmanje ne očekujući, dođe prijatelj i uzme ruku prijatelju dajući mu do znanja da je uz njega i da se ne miče nikamo. Ima i prijatelj koji nije pokleknuo, tu je, neda se, pronađe rješenje i za one naizgled nepremostive probleme. Kad se najmanje nadaš, kad ti je najteže, podigne te s tla. Neda ti da potoneš, pruža ti ruku.

Nisu svima blagdani radost i veselje, mnogi ljudi vode svoje bitke. Ne morate sve sami, samo dopustite ljudima da vam se približe, da vam pomognu i da vas vole.

Kao što kaže Paola Klug: "Kad se osjećaš tužno, dijete, spleti kosu: zarobi bol u klupko i pusti je da pobjegne kad zapuše jak sjeverni vjetar."

Ivan Luketić | Zamisli

 

Ti si bol u kojem nastajem,

ti si zanos od nas sretnijih,

mi smo pozvani od daljina.

 

Ti si bol u kojem nestajem.

Ti si čežnja kojoj putujem.

Mi smo pozvani od daljina.

 

A ti stojiš tako lijepa

u tišini koja čeka

i znaš...

 

da je vrijeme poput vjetra,

da je naša ljubav sveta

i govoriš:

 

"Zamisli da jedno od nas odluči,

da gleda svijet

nekim drugim očima.

Zamisli da naša pjesma prestane

i ostanu samo sjećanja u noćima.

 

***

(We are vessels of imagination and creation)


Kitana Žižić | Po jutru se dan poznaje


“Zašto je jedan više jedan baš dva? Zašto ne tri?”, čudom se čudila moja sestra. Ja sam se čudila njenom čuđenju. Bila je mlađa, ja već školarka, ali ni prstima joj to nisam uspjevala dokazati.

“Meni to nije logično i točka.”

Odustala sam lako od tog zadatka, jer me nitko nije silio na nj, ali znala sam se ponekad zamisliti nad tako očitim razlikama između nas dvije. Po naravi sam bila prilično poslušna. Ni meni posluh nije uvijek odgovarao, ali sam se snalazila dobro u nametnutim kalupima. Kad sam negdje pročitala da je „sloboda čovjeku najveći teret“, nije mi prestala zvoniti u mozgu. Ovako sam ja to shvatila. Kad sama doneseš pogrešnu odluku, možeš samo sebe kriviti, a svi volimo okrivljavati druge za naše promašaje i tuge.

Milan Pišković | Nova knjiga Mladena Pavkovića: „Ružičnjak – moji razgovori s poznatima“




Hrvatski novinar, publicist i književnik Mladen Pavković ovih je dana objavio još jednu zanimljivu knjiga, koja će posve sigurno pronaći put do čitatelja.

Riječ je o knjizi s naslovom „Ružičnjak – moji razgovori s poznatima“ a autorovi sugovornici uz ostalo su istaknute ličnosti s različitih područja, pretežno umjetnosti i kulture.

Nabrojit ćemo tek samo neke: Vesna Parun, Zlatko Tomičić, Kuzma Kovačić, Pero Zlatar, Romano Leljak, Igor Vukić, Stanka Gjurić, Mirjan Damaška, Sanja Nikčević, Jevrem Brković, Josip Pečarić, Anđelko Kaćunko, Ivan Lacković-Croata, Vjekoslav Krsnik, Izet Sarajlić, Borislav Pekić, Ivo Eterović, Branko Hoffman…

Kroz ove razgovore, na oko 300 stranica, Pavković predstavlja raznoliki spektar i profil ljudi sa širokim temama koje izbijaju iz priča, mišljenja i komentara njegovih sugovornika, od kojih su iznimno zanimljiva i sjećanja Pekića i Hoffmana na dna provedene na Golom otoku.

Knjiga zasad, nažalost, ne će biti u slobodnoj prodaji već se isključivo može nabaviti putem emaila autora: mladen.pavkovic.kc@gmail.com.

Edita Kutnjak-Zlatar | S druge strane prozora - 2. dio


KNJIGE

Pažnju mi privuku žaruljice u prozorima knjižnice. Neka nevidljiva snaga me vuče tamo. Mislim si, dobro, samo da bacim jedan pogled unutra. Neću dugo. To se valjda smije. Prvo što vidim su knjige posložene na prozorskoj dasci, osvijetljene žaruljicama. Tako će ih noćni šetači bolje uočiti i vidjeti o kojem autoru i naslovu se radi. Lijepo! Gledam ih ali nažalost ih ne mogu uzeti u ruke, prolistati i pročitati rečenicu, dvije te odlučiti da li je koja za mene jer nalaze se s druge strane prozora. Šutim trenutak u svojim mislima i pokušavam zatomiti emocije koje se javljaju u mojoj nutrini. I odmah se pojavi misao kako sam i ja mnogo puta stajala s te strane prozora i ukrašavala ih, ne samo knjigama već licitarskim srcima, velikim cvjetovima od papira, slikama naših domaćih umjetnika, fotografijama ljudi koji mogu zabilježiti foto aparatom trenutak vječnosti prirode, simpatičnim dječjim radovima, umjetničkim djelima kipara, pjesmama znanih pjesnika, najvažnijim crticama iz života Kerstnera i Hlasteca i još mnogih poznatih književnika.

Zdenka Čavić | Godina 2022.


Opasana nemirom

putuje ljubav,

po svuda rasipa žar,

rasute perle moći

raspiruju joj čar.

U sedefastoj ogrlici najduže noći

čudesan je dar.

Sakriva košmarne snove,

pokriva slojeve tuge

i radost daje na dar.

Podižem čašu vina

za raskošne snove

opijena čarolijom,

vezana nevidljivom sponom

mog Svemira.

Pijem gutljaj po gutljaj.

Da duže traje noć,

a kad dođe Nova, u ponoć,

dvije tisuće dvadeset i druga

da me izuzme 

za sve osim perli žudnje

radosnog nemira

i ljubavne slutnje.

Sve je to u glavi

 


A MOŽDA JE IPAK SVE U SRCU… (kako kome i kako za koga)

Piše:Martina Sviben

Dragi moji, prolazi 2021.

Više sam ju proživjela srcem nego glavom. Je li mi žao? NIJE! Najbolje je kao kad su ti srce i glava uravnoteženi. A ja (jer “nisam od te fele da to prođe bez megdana… autor: Đ. Balašević) tvrdim da smo svi različiti i vuče nas na ovu ili onu stranu. Uvijek ću stajati uz svoje srce, dizat ću ga, mahati nezaštićena njime, biti čudna, često neshvaćena, ali prihvatljiva. I tako živim već 48 godina. Glava mi stvara probeme ako glavom nazivamo racionalnost. Nema potrebe za neiskrenošću, osobito nema veze sa željom da se izdvojim iz mase jer se ionako desetljećima osjećam izdvojenom, uklapam se i uklopim nekako, ali srcem. Nisam birala tu izdvojenost, postoji odmalena. U meni s godinama samo raste želja za ljudima sa srcem, a život mi nudi puteljke na kojima srećem različite ljude. Svima nam je tako.

Razlika je u meni već dugo osviještena. Preokrećem Urbanovu pjesmu “Biram ptice, a ne ljude”. Biram ljude kakvi god bili. Biram srce! Uuuuu, zaboli, boli dugo, potmulo, izravno, na trenutke… ali samo srcem osjećam se živom. Ne tjeram 2021., istim srcem dočekujem novu. Bila je to teška, ali tako dooobra godina. Izrekla sam neke stvari, rasteretila dušu, naizgled pobijena mašem zastavom jarkih boja sa svim tuđim očnjacima kojima sam dopustila da me dohvate.

Može me boljeti, ali ne tražim anesteziju. Nakon suza, grčenja, gnječenja, svega – dižem se, i ne prezirno, ne omalovažavajuće, čak ni pobjedonosno – vičem “Oprostila sam, vadim srce, reži, bodi, budi malen, odbaci ga… pokupit ću ga sa sive ceste, ubrizgati u njega još nadanja, snova, lijepih riječi i misli, zaliječit ću ga…” I tu sam. Ponekad malo preskoči, stane na čas, ali ja znam kako puniti svoje srce i osjećam se čistom. I dok je razvaljeno, više živim od mnogih. A kad je prepuno, živim stotinu života. Čak i tamo gdje je sve djelovalo kao glava, nju su tjerali snovi, nada, strast… a to su stalni stanari srca.

Sretna vam nova, dragi čitatelji i urednici naše “Kvake” koja svima nesebično omogućuje puno prostora i za glavu i za srce.

Moje vam srce svima maše zastavom jarkih boja!

Ensar Bukarić | Šopen

 

Slavenski – panevropski,

vječan poput varšavske zore

neumrle mu do samog Pariza,

pečaćene romantikom Delakroa,

perom Balzaka i srcem Žorž Sand.


Metropole genija spoznaše

što inspiraciju tražeći u Paganiniju

izbrusi dragulj svoje

preciznosti i složenosti,

jedinstvenosti i neponovljivosti.


Klavir njegov mu svjedok

emocijom kolorisanih etida,

vragolasta duha poloneza,

besmrtnih sonata i preludija,

revolucionarnih melodija.


Vječiti dodir Belinija,

njegova staroga znanca

svjedoči odjek sopranskog rekvijema

na zadnjem tridesetdevetom stepeniku,

na samom kraju zakašnjela nokturna.


Amar Ličina | Zamisao

U sivom kaputu,
beloj košulji,
crnom sakou,
s crvenim karminom,
čekaš Novu godinu.

Oleg‌ ‌Antonić‌ ‌|‌ ‌„Ulici Sv. Leopolda B. Mandića 023, 31000 Osijek“


 

Prošećeš‌ ‌li‌ ‌Starim‌ 

Židovskim‌ ‌Grobljem‌ ‌u‌ ‌Osijeku‌ 

s‌ ‌mislima‌ ‌na‌ ‌smislenost‌ 

matematičkog‌ ‌modeliranja‌ 

gustoće‌ ‌nam‌ ‌populacije‌ 

sahranjenih‌ ‌u‌ ‌vremenu,‌ 

hoćeš‌ ‌li‌ ‌oklijevati‌ 

zatečen‌ ‌činjeničnim‌ 

in‌ ‌situ‌ 

domisliti‌ ‌hipotezu‌ 

cjelostoljetnog‌ ‌sustavnog‌ 

iščeznuća‌ ‌smjerno‌ 

prema‌ ‌nezasitnim‌ ‌tratinama‌ 

još‌ ‌košenim‌ ‌uredno‌ 

milošću‌ ‌Božjom?‌ 

Hej,‌ ‌komšo,‌ ‌tko‌ ‌će‌ ‌znati‌ ‌tad‌ 

u‌ ‌zlom‌ ‌da‌ ‌ćeš‌ ‌biti‌ ‌dobu‌ 

još‌ ‌i‌ ‌stranac‌ ‌na‌ ‌svom‌ ‌grobu‌ 

blenuvši‌ ‌nemušt‌ 

preslovljavati‌ ‌nadgrobnice‌ 

licem‌ ‌prema‌ ‌sjeveru?‌ 

I‌ ‌ne‌ ‌bi‌ ‌li‌ ‌ti‌ ‌bio‌ ‌džaba‌ 

svaki‌ ‌zamislivi‌ ‌blues‌ 

ovdje‌ ‌kada‌ 

nemaš‌ ‌koga‌ ‌pitati‌ 

ta‌ ‌kako‌ ‌se‌ ‌primjerice‌ 

prezivala‌ ‌šnajderica‌ 

Hermina?‌ 

Sučelice.‌ 

Misliti‌ ‌ćeš‌ ‌možda‌ ‌će‌ ‌se‌ ‌moći‌ 

barem‌ ‌sricati‌ 

(moć‌ ‌-‌ ‌noć‌ ‌-‌ ‌nemoć)‌ ‌nekoć‌ 

i‌ ‌mi‌ ‌prošetasmo‌ ‌u‌ ‌struji‌ 

zasijavši‌ ‌nečitljivost‌ 

razbarušenoj‌ ‌krošnji‌ 

još‌ ‌jednog‌ ‌jezika‌ 

još‌ ‌jedne‌ ‌manjine‌ 

još‌ ‌jedne‌ ‌sorte‌ 

uljudbe‌ 

na‌ ‌izdisaju‌ 

(nasred‌ ‌sušte‌ ‌baruštine‌ 

sveokljaštrenog‌ ‌turbotrublja‌ 

preobremenjenog‌ 

pravoprecrtnim‌ ‌unezvijerjem‌ 

blagopotvrđenim‌ ‌žigom‌ 

šizme)‌ 

no‌ ‌hoćeš‌ ‌li‌ ‌po‌ ‌mentalski‌ 

komšo‌ ‌naš‌ 

došaptati‌ ‌nam‌ 

(Šalȍm!‌ ‌–‌ ‌lom‌ ‌-‌ ‌slom)‌ ‌slalom!‌ 

an‌ ‌mokata‌ ‌nejnšejits‌ 

Ljudskost‌ 

mokinšud‌ ‌s‌ ‌il‌ ‌šenavso‌ 

gdje‌ ‌se‌ ‌njiše‌ 

יצחק‌ ‌באַשעװיס‌ ‌זינגער‌‎‌ 

ušuškan‌ ‌u‌ 

אידיש 

?‌ 


________________________________________________________________________________________

 

*‌ ‌Tri‌ ‌reda‌ ‌otisnuta‌ ‌u‌ ‌kurzivu‌ ‌parafraziraju‌ ‌stihove‌ ‌iz‌ ‌pjesme‌ ‌Đorđa‌ ‌Balaševića‌ ‌„Hej,‌ ‌lega“‌ ‌(Gospon‌ 
tamburaši‌ ‌feat.‌ ‌DJ‌ ‌Olle‌ ‌B.,‌ ‌2019.):‌ 
 
„Hej,‌ ‌lega,‌ ‌tko‌ ‌bi‌ ‌reko‌ ‌tad‌ 
da‌ ‌ćeš‌ ‌biti‌ ‌u‌ ‌svom‌ ‌veku‌ 
još‌ ‌i‌ ‌stranac‌ ‌u‌ ‌Oseku?“‌ 
 
**‌ ‌Spominjanje‌ ‌nepoznatog‌ ‌prezimena‌ ‌u‌ ‌tekstu‌ ‌referira‌ ‌se‌ ‌na‌ ‌pripovijetku‌ ‌Ljerke‌ ‌Antonić‌ ‌„Blues‌ ‌za‌ 
šnajdericu‌ ‌Herminu“‌ ‌iz‌ ‌istoimene‌ ‌zbirke‌ ‌(Matica‌ ‌Hrvatska,‌ ‌Osijek,‌ ‌1998.).‌ 
 
***‌ ‌Naslovna‌ ‌je‌ ‌fotografija‌ ‌iz‌ ‌osobne‌ ‌arhive;‌ ‌okinuta‌ ‌nedavno‌ ‌sred‌ ‌lica‌ ‌mjesta.‌ 
 
.‌

Dominik Tomić | Pred gimnazijom


Pozdravljam usnule betonske dveri, vas, kokete cementa i žbuke, kćeri kongolmerata začete u miješalicama - vas oronule, blijedosive pogrbljenice, kapitole nekih drugih vremena, uvele uzdanice futurizma probavljene osobnim bezličjem, agresijom i monolitnim dinamizmom. Prezirući vaše ohole priležnice staklen-kule, onako zbijene, umišljene u sjeni viših, vitkijih i bezličnijih, produžim do susjeda vam nebodera, bogalja lažna ukusa, neželjenih sinova urbanizacije, suvremenih urvina bez mirisa i sjećanja, osakaćenih još u izgradnji, svakodnevno ranjavanih neumjetničkom grafiterijom.

četvrtak, 30. prosinca 2021.

Gordana Igrec | Poljubac


Poljubac...

susret

strast

nježnost

predigra

igra

sastanak

rastanak

izdaja

nevinost

prijateljstvo

privlačnost

zahvalnost

ljubav

život

smrt.


U čelo

usne

dlan

prst

ruku

rame

obraz

kosu

nogu...

bosu.


S okusom 

soli

vina

meda

mlijeka

kave

i cigareta.


Poljubac:

početak


i...

kraj.




Branko Filipović | Tranzicija


Krajem '80-tih 20-tog vijeka, ispred naših stambenih zgrada, moj susjed i ja posadili smo nekoliko stabala višanja i zerdelija. Svake godine kada rode, djeca se obraduju plodovima, čekaju da sazriju i slobodno ih beru. Uz igru, priču te domišljate dječje nestašluke, bilo mi je zadovoljstvo gledati ih. To zadovoljstvo dijeli su i mnogi stanari naših zgrada – posebno njihovi roditelji. U svojoj mašti poistovjećivao sam se s njima i tako u sjećanje vraćao davno prošle godine svoga djetinjstva. Mnogobrojne igre naša djeca obnavljala su u svom stilu. Kao i mi igrali su se, na žalost, i rata. Većina su htjeli biti partizani -  švabe su bili oni 'silni', naprsiti, nemaštoviti … koje smo uvijek pobjeđivali. Četnike, ustaše … nitko nije smjeo nit' spomenut' – to bi bila uvreda i u dječjoj igri. S kaubojima i Indijancima situacija je bila obrnuta: većina su htjeli biti Indijanci - 'gubitnici'. To je bio utjecaj filmova koje su snimali kauboji. U zemlji u kojoj smo živjeli, i mi i oni, znalo smo tko je ubijao i tlačio a tko je bježao i patio. Kada se igralo žandara i lopova – tu je situacija bila jasnija: znalo se čiji je tata, stric, dajdža, kum … nosio uniformu  a i tko su 'oni' koji su ih zavidno promatrali, pomalo ih se plašili, izbjegavali …