Piše: Božana Ćosić
U gradu Ema ništa novo, osim što se sve vratilo na staro. Znam da se sada smijete. Slobodno, i ja bih na vašem mjestu.
Naime, i dalje radim u restoranu u vezi sam s Hrvojem i imam najbolje prijateljice Kristinu i Lanu. Nivo netrpeljivosti prema meni na poslu nije se promijenio, veza s Hrvojem čvrsto stoji na jednom te istom mjestu, a prijateljstvo je onako kako bi i trebalo biti. Mama i tata i dalje komuniciraju samo zbog mene, sunce sja, ptičice pjevaju i sve je uobičajeno samo sam ja pogubljena u svemu tome i pitam se živim li ili životarim.
Za nekoga tko ima dvadeset godina nekako mi je nespojivo sve što sam navela. Zašto? E pa zato što smatram da sam u najboljim godinama i jest da su one daleko od pojma definirane osobe, ali ne bi li trebala uživati u životu i zabavljati se. Trebala bi, a namjesto toga svako malo me zaskoči neki problem i jednostavno mi ne dozvoljava da živim kako bih htjela. Zašto sve ne može biti dobro? Zašto s dvadeset moram razmišljati ozbiljno i bačkati se s ozbiljnim stvarima? Možda to tako ide i možda je svima isto ali, nije pravedno. Ne želim tako živjeti.
Svjesna sam da život nije bajka i da nikada ni neće biti. U moru prepunom ajkula jednoj malenoj ribi ne preostaje ništa drugo nego da se svojski potrudi i namuči kako bi se, ne samo istaknula, nego i tek preživjela. U ovim trenucima sam na izmaku snaga i ne vidim način kako preživjeti ma koliko god se trudila. Znam da me je opet obuzelo crnilo i da kukam sama nad sobom no ne mogu drukčije. Jedino što je u svemu dobro je činjenica da će proći. Ta mora, inače, odoh ja k jarcu.
I sada dok sve ovo pišem pitam se jesam li normalna. Osim što nisam sposobna sastaviti poštenu i razumljivu rečenicu i ne znam opisati svoj život na pravi način, osjećam se poput nezadovoljne djevojčice koja se duri zbog svakojakih gluposti. Jao, jadna ja! Od sedam milijardi stanovnika divnog planeta Zemlje, ja sam najjadnija, najnesretnija i bla, bla. Svi bi trebali plakati nada mnom, nad najobičnijim derištem koje ne vidi ni prst pred nosom. Pa što ako ne ide kako želim? Znači li da nikada neće? Ne. Samo eto trebam biti malkice pametnija i zrelija i otvoriti oči pa pogledati što se oko mene događa i kakve se sudbine svakodnevno žive pored mene.
Znam da, ako si želim dobro, ne smijem gledati na loše nego na bolje živote i težiti upravo boljemu, ali potrebna mi je pljuska pa čak i da me netko protrese i probudi iz sna. Svjesna sam svoje beskonačne gluposti i krajnje je vrijeme da je okončam.
Dakle, da rezimiram... Živim sasvim običan život od kojega radim dramu. Dešava mi se sve što se dešava svakome i što je nekako i uobičajeno. Ali očito sam ja takva mimozica da je i lahor može uništiti. No srećom, postoji nešto što me svaki puta ipak izvede na pravi put. Postoji taj neki tihi alarm koji je skriven duboko u meni i čeka svoj trenutak. Danas se uključio, zapištao mi u ušima, a onda i rekao: Ema, opameti se i budi sretna. Ako misliš da ne možeš, samo pogledaj oko sebe.
