Luka Tomić | Utočište

Golemi tornjevi nespokoja

očevi mojih zidina svojim zagrljajem

formiraju za mene utočište

mrzim ovaj rov koji krije tvoje lice

nije to mjesto nepovredive sigurnosti

ni slatka sloboda volje

al' jeste moja smrtno ukočena istina

Bezbroj rđavih kočnica vrište u meni

a neznatna je snaga ruke srca da ih utiša

kao val bijelog mora u tetrapaku mlijeka

Trebam saveznika, suputnika po stazama svijeta

koji kao i ja, u jednom trenu motri kap mora

a u drugome od šarenog omota bombona

 gradi papirnate brodove

jer uviđa da su u kapi mora

dvije suprotne obale nezasluženo udaljene

trebam te voljena, smiona

da te zaljubljeno gledam dok konačnim bojama

najtočnije oslikavaš šarm svega van vremena

Ako je strepnja povezana s tijelom

tom najvećom plimom što se povlači u gnijezdo plavetnila

tada strepim zbog našeg rastanka, a ne rastanka sa sobom 

Utočišta svejedno bole, u njima se obolijeva polagano

nekim puževim hodom,sporim trčanjem sunca po horizontu

al' bolest bola ipak neumitno stiže

Nalik pomućenoj vodi u kapaljci

odmjereno me udara moj put na kojem me nema

i kad me nema,voljena shvati me

kao dušu svakog zvuka koji utočište traži

u tamnoj špilji tvoga uha

neka utočišta zaista pružaju zaklon

i kad izađem na otvoren dlan ljeta

jer si me očuvala u ruhu vedrog duha

ljubav će potpisati sve moje riječi, moja djela

Luka Tomić | Trenutak života

Ne znam je li ovozemaljski život

jedini trenutak u kojem mogu misliti o tebi

biti s tobom ili te jednostavno sanjati

kao što morski jež sanja zagasitog žutog pauka

ne znam je li život jedini trenutak u kojem mogu tugovati

ako jeste, noćas ću tugovati za tobom iako razlog nemam

i tuga se prekrsti svetom vodom ljubavi

a meni je ljubav važna jer tvoju dušu otkriva

ne znam je li život onaj pravi čas za zrno radosti

ako jeste noćas ću nebrojeno puta izgovoriti tvoje ime

i biti neizmjerno sretan s umornim usnama

Možda postoji vrt naših drugačijih trenutaka

ali mislim da niti jedan od njih 

ne može biti tako intiman kao izraz naših tijela iskrenih

na mjestu gdje ljepota često postane sirova želja strasti

tu gdje se ljubav lako izgubi, ona prava do neba će narasti

Znam da mi je s tobom dano više no što jesam

Milost je jesen koja dijeli plodove proljeća

Zahvalan sam kao pomoć svom izvoru

Ne znam je li to ljubav

kad pogasim sva svijetla

kako bi ti jedina svijetlila

u mom trenutku života

Luka Tomić | Obična rujevina

Obična rujevina pored tebe

bogat grm je skromnih ruža

čije su latice mekane poput jastuka

pod licem anđela

na kojem pitome duge sanjaju red kiše i dva reda sunca

I mislim da sanjamo istu ljepotu

Dan za ljubav, dan koji vesla po strmoj rijeci života

Obična rujevina, napuštena kao u ponedjeljak Golgota

pored tebe postaje divota dvorca u par kvadrata obiteljske sreće

mala uvala koja smiri nepredvidljivi hir života u spokojnu večer

Moram te voljeti poput akrobata koji u zraku

hvata svoj jedini spas

Obična rujevina produžuje mi nedostatne udove

i crne slutnje okrnje svoje smrtne zube

na čeličnom stisku mog spasa u otvorenoj šaci

Obična rujevina van svog korijena tako izraste

da mi nikada ne naude sjene koje pogledom pratim

dok se spuštam kroz djetinjstvo srca

na krov sreće jedne patnje

Obična rujevina, zalijevana čarima vina ljubavi

cvijet je kojim te volim dok pored nje kao ples stojiš

Kad sve grmlje ruža oko mene postaje

znam da tvoje srce uz moje ostaje

Luka Tomić | Još si osamljena u srcu

Još si osamljena u srcu

napuštena od sebe kao minus pedeset stupnjeva vani

jedina u sebi na suprotnoj strani od ljubavi

Sapliću mi se vješte noge duše kada pomislim

koliko sam pokreta onog dana mogao učiniti pogrešno

i tako nehotimice posjeći urod trenutka u kojem se upoznajemo

nalik na dva kljuna što dijele istu koricu kruha

Znam da griješim kada promišljam o tome

kao da se radi o matematičkom teoremu

ne trebam te dokazati na papiru suze i osmijeha

dogodila si se u srcu i tu ćeš ostati dok je mene

pod krošnjom svemira, u sjaju plahih zvjezdica

il' dok neki zrikavac u sjećanju nosi zvuk moga koraka

U posjekotini oluje tebe grliti je nešto neprocjenjivo

poput saznanja zašto je kamenje suprotnost morskoj pučini

Tvoje skliske usne su klanac s kojeg se namjerno poskliznem

da bih se sunovratio u točku iz koje ćutim maglu tvog vrata

te ranjive doline i poziva na trajnu ljubav

Noć je otežana kao slika srušenog doma

kojega u san ušuškava oštra brada zime

A mene nema da te utješim

Još si osamljena u srcu jer sam ja još izgubljen u nemiru

nalik podivljalom moru koji otrese sreću sa sebe

ti si mi sve, moj gong na isteku runde

sve su borbe izgubljene

pitam se-mogu li porazi postati znak skorašnje pobjede

ja bih u tvoje srce

Luka Tomić | Dugo trpim moj glas

Dugo trpim moj glas

tu bol mirnu što se širi

poput tromog gibanja u tišini

Zašto za hod kroz nepoznato

jedino stradanje nudi  poznate korake

Čini se kad sve nalikuje na sreću

i puknuta suha grančica dovoljan je razlog

za neizmjernu žalost

Dugo trpim moj glas

rupičasti stari šešir koji  povjetarac povuče k sebi

željan valjda prisnosti, pogleda što prašta najteži grijeh

vjere u kišnim očima lotusa dok ostaje bez svete zemlje

Zboriš rukama u vatrenom trnju svilenkaste vode

stvaraš toplu krv riječima, nijema si voljena

nijema zbog mog glasa

tog izgubljenog svirača koji zabavlja strunjaču od pijeska

na koju će, naposljetku, uroniti licem plitko i bez ikakvog smisla

Otpisat ću iz svog života ozljede svojih misli

jer ti si ljubav u igri, nasmijano dijete u osmijehu prirode

prštiš u pogledu kao ocean u kojeg su sišli svi biseri ljubaznosti

Nabroji dvije riječi o sebi

i prvi ću imati dva goruća sunca 

koja tješe čađu skritu u dimnjaku

Govoreći joj kako nije samo trag vatre, već i slava topline

Ispočetka se kreće u bolje

to znam zbog tvog velikog srca, a ne svoje mudrosti

Dugo trpim moj glas

al' to dugo tek je pola noći

ti po sredini moje neodlučnosti bdiješ 

kako bih ipak mogao poći prema vratima

koja otvaraju ulaz u sobu svitanja mog tamnog glasa

Luka Tomić | Udahnuo sam te

Udahnuo sam zrakom i tvoju blizinu
Postao sam lijevo stopalo tvoje
što noću sanja desno stopalo tvoje
Nehotice se naginjem prema svakom nebu tvome
Udahnuo sam miran stisak ruke tvoje
Dodirnuo me nagovještaj svitanja
u tami vlastite borbe
Udahnuo sam vid što ti oko milošću krasi
Vidio sam da sve što nepobjediva smrt iz srca otme
nemoćna ljubav u to isto srce vrati

Sve želje, snovi moji pusti
grcali su u vodi daha ljubavi
što se niz izobličeno lice survao u prašinu
Al ti si ostala tu, nepokorena, lukavija od straha
U razvaljenom snu pronašala si ljepotu negdje na dnu
Ostala si tu kako bi moja radost iz tvoje blizine rasla
Nisi mogla podnijeti da bez osmijeha tumaram ulicama
na rub litice pogurnutog grada i ne vrijedim nikome
U grubosti mraka udahnuo sam tvoju brigu i nježnost
Veća si od mojih lijepih riječi
zato pored tebe šutim ko zaliven

Luka Tomić | Nisam toliko snažan da te izgubim

Nisam toliko snažan da te izgubim
kada si na mojim rukama znam koliko žena vrijedi u srcu
nije stvar u tome da se zajedno borimo protiv smrti
dok sam s tobom ovo tijelo što trpi bol i umire
samo je odijelo koje lijepo pristaje na duši

Noć nikada ne žudi da joj dan po prvi put
svoja leđa okrene
više joj vrijedi rođenje dana od svoje besmrtnosti
Oni ljudi što ustrajno hodaju pod okriljem mraka
na kraju ne stignu odmah do svjetla,
stignu do sjene iz koje se svjetlo pomalja
Na ovom svijetu ne želim biti svijeća koja se nikada ugasiti neće
žudim da s tobom provedem ovo tijesto od života
kojeg naizmjence oblikuju ruke tuge, pa ruke sreće

Luka Tomić | Neka me tvoje srce upamti

Ljubavi,
vjetar je pomeo i  posljednji list s ulice
Grad gubi pamćenje na minule trenutke jeseni
Ako se ikada tako zaborave naši tragovi
neka me tvoje srce upamti, jedino srce
kojemu sam u onoj prvoj povučenoj crti
divan portret, gotova slika
Kada još nisam ništa...

Neka tvoje srce upamti
da za metlu vremena mi nismo uvenuli tragovi
jer smo se voljeli onim osmijehom koje dijete nosi
na svom prvom školskom izletu
kao dvije duše u tijelu jednog cvijeta,voljeli smo se
kao mirisa dva srasla u list na stablu dodira
voljeli smo se s prizvukom mira u povišenim tonovima naše nesreće
i u prvom plimnom valu negativnih promjena što se silno žurio
zadati kobni udarac dvorcu naše radosti, kojeg smo ogradili vremenom
i bili prividno sigurni
Da, voljeli smo se, rušeno smo nanovo gradili
nad sagrađenim strepili i vjerovali u obnovljeno
srce moje bijaše voljeno

Luka Tomić | Negdje u netaknutoj tami

Negdje u netaknutoj tami
mi smo potpuno sami, u ogledalu mašte
svoja tijela gledamo kao da se ne znamo
Opet odijevamo ogrtač od magle
da nas traže svijećama
čiji izduženi vrat nije izdržao pritisak oluje
Negdje u netaknutoj tami
riječ koja povrijedi mami nas
da ju upotrijebimo kao da nije od praznine.

Luka Tomić | Čekao sam pjesmu

Čekao sam pjesmu, čekao u tri
dok stihovi krasni napolju
bijahu rijeke vječnosti
al' u stihu nisi bila ti

Bez sna i tebe, prekriven mrakom koji spava
u sredini moje kose sijede
Čekao sam pjesmu, čekao u četiri
Do vraga i pjesma u četiri
kada se mirni stihovi mrijeste u ljubavi
sve u meni daleko je od propasti, samo nisi ti
Minirala si tračnice dolaska teroristu moga tijela

Čekao sam pjesmu, čekao  u pet
dok se jauk srca u pjesmi liječio vremenom
opet smo se u rastanku susreli dovoljno dugo
da te odlučim čekati
pjesma u pet ostala je bez noćnog neba
toliko zvijezda gušilo se od svjetla
da su snovi bili ostvarivi
al' u niti jednom snu nisi ostala ti

Čekao sam te s nečim od nade većim
jer kad se nadaš očekivanoj ptici
prozori tvoji hrle u zagrljaj ulice
Ni slučajni pogledi ne postoje u srcu mome
a čekao sam da tvoj namjerno ušeta
čekao sam te kao pjesmu, čekao u šest
bez valjanog razloga
odavno je dan prebolio noćne snove
da te barem mogu  zaboraviti, srce moje

Luka Tomić | U tome što si moja

Ćutim kako udišeš zaljubljeni dah moj k’o svoje smirenje
K’o vruće kestene ostavljam ti tragove užarene po usnama
Primjetan sam u tebi kao nemir na nepomičnom licu
Još mogu pustiti dušu da se poslije noći ljubavne s tobom
sama za sebe pobrine

Ova krv vrela nije crvena od svjetla
u mraku svoju boju bira kao da je sjena svijeta
Kao da ljubav ne petlja u taj užitak što te diram
pa ostaje bezimena pojava

Luka Tomić | Nisam te izgubio, volim te

Izgubio sam te
procijedio je kroz zube moj ego
mjereći svoj gubitak s tvojim tijelom koje me zaobilazi
nesklon da nas oboje privuče ka ogledalu istine
pa da se na njemu posrami sve u nama pogrešno

Opet te sanjam, usne moje ljube sve što u tebi živi
piješ nježnost iz mene ljubavi,
ne bunim se, ostavljaš više, daješ mi sebe

S lica ega cijedi se znoj uvrede, otišla je
napustila zlatne dvore moga imena i izgubio sam je
Poput mirnoće zaražene klicom oluje
promijeniti ću njenu stvarnost

Luka Tomić | Napravi vrijeme

Pomisliti ne smijem
da nema ljubavi kada se pojavi tama k’o jesen
u kojoj uvenu svi skloni svjetlu
I kada se čini da svaku riječ svetu prekriži smrt
probudi me rukom koja drhti od nježnosti
Probudi me kad sam spreman izgubiti sve što si htjela imati
i ja ću priznati da sam zbog tebe promijenio svoje želje
u zajedničke napore da se naše mane do neba zavole

Luka Tomić | Bit ćeš moja kad to budeš htjela

Bit ćeš moja kada to budeš htjela
ti si osmišljena u zimskoj noći ispod ništice
okrutno osuđena da od prve tople ruke
vratiš krivu boju u lice
Blijeda si k’o snijeg što trpi hladnoću
viđam te često noću u sjeni pognutog mjeseca
kako miluješ dijete svoga sna i pjevaš mu mojim dahom

Luka Tomić | U predvečerje, u par trenutaka do uvenulih boja

U predvečerje
Osluškujem ljepotu tišine
Za par trenutaka uvenulih boja
Osluškuje pomno jedino onaj tko u grudima nosi težinu
drugog srca svoga
jer zna, vrlo dobro zna
da je ljubav mirna strana bola
sve do rastanka kada se javlja kao najjača bol
ikada zadana čovjekovim suzama

Luka Tomić | Toliko si lijepa

Toliko si lijepa
da zaboravih koliko si dobra
Toliko je lijepa boja oka tvoga
da potamni sjaj srca moga
koji se redovito dogodi
kada ljubav sklopljenih usnama priča o tebi
Toliko si lijepa
da zaboravih da si bolja i ljepša
od ljepote koju svako prosto oko želi

Luka Tomić | Poželio sam te susresti

Poželio sam da moje misli
postanu riječi koje tražiš
kad imaš namjeru reći koliko ti netko znači
Poželio sam prileći gdje si ti spavala kao život
i sanjala ljubav u mladiću neznana porijekla
Poželio sam teći koritom kojim si i ti jednom tekla
ko rijeka, do vrha ispunjena srcem mojim
Poželio sam da sve vatre tvog pogleda gore na meni
jer ostat će tragovi naručja duše moje rastavljene u san
koji smo sanjali udaljeni od udisaja i koraka
Poželio sam postati noć na izmaku
u koju ti ulaziš svjetlom zakopčanim do grla

Luka Tomić | Noć u bijelom krevetu

Ti si bio prisiljen otići na počinak
u bijeli krevet
Ugasio si dan, i u svojoj nutrini uljepšao noć
što je tvoj otkucaj gasila poput svijeće.
Ti si svoje oko sklopio u iznenada nakupljenoj bjelini
Ti si bio pritisnut sa svih stranama samoće
Jadno moje biće
Bez zagrljaja, koji je dobra namjera
Bez sjaja milostivih pogleda
Bez dara glasa da za pomoć moliš
Bez kukavičkog srca da se bjeline bojiš

Luka Tomić | Kada ti suza dušu dira

Kada se oči ispune suzama
za što da se čvrsto uhvatim
U što da se pouzdam
Ako ljubav nije ljubav
Poezija je samo odlutala ovca od svog stada
čiji pastir, velik ovaj svijet, želi da pati i strada
jer živi drugačije ispod istih oblaka

Luka Tomić | Vrijeme je...

Vrijeme je u kojem patnja sa mnom
svoje pobjede nazdravlja
Vrijeme je kada ću svoj život produbiti ili sasvim izgubiti
Nema uzmaka, nema toga stakla koje bi me primilo
i sa mnom neprekidno drhtalo do puknuća
Vrijeme je kad gubitak bezbrižnog pogađa
i bolest više nije stvarnost koja se drugima događa