Srebrenka Cernić | Ranojutarnji vozni menu

Jesenji ugođaj kraja uz rijeku, sasvim odgovara školskom primjeru definicije brdovitih krajeva naše Domaje. Magla i rosulja, ono «fuj i bljak» vrijeme neke polovice jeseni, sada je –tu i ovdje. Pa se ti misli!! Uz rijeku, preko rijeke i šire... Prelazak mosta i još nekoliko ,metara pa je željeznički kolodvor. Svakodnevni je to put mnogih, koji iz toga kraja «Bogu iza nogu», kreću na posao vlakom, jer im autobus, a još manje automobil, nije pri džepu.

Desnu obalu rijeke pohode ribiči. Stranci pretežno i to takozvani «talijanci». Ako ne isti, a ono sinovi, ili sinova sinovi... I ove godine su tu... Jedan u pregači i s crvenom šiltericom, kao Crvenkapica glumi kuharicu. Drugi mu je čista suprotnost. U maskirnom odijelu, poput Ramba, tek mu nedostaje fazor za pojasom. Šunjaju se i skrivaju u sjeni nosača mosta. Dim golica nozdrve. Crvenkapica potpiruje vatru. Na improviziranom roštilju, usijava se rešetka na kojoj se puši voda iz džezve. Rambo struga špahtlom već isušeno blato s čizama. Potom njome pipka po mekanom blatu. Zasigurno mrlja i traži pohranjene gliste. I to nisu obične gliste, već neke posebne za kojima ribe lete kao lude. Uh, ti Talijani, uvijek donose neke novotarije...

Srebrenka Cernić Hotko | Odmah na prvu: Zeus je najbolji!

Krimići Matilda Mance - Ubojstvo na Sjajnom balu; Nijemi svjedok; Djevojka s brucošijade

Odmah na prvu: Zeus je najbolji!

Čekala sam da pročitam i druge knjige Matilde Mance, autorice koja mi je poklonila svoju knjigu, meni njezinu prvu koju sam pročitala, Ubojstvo na Sjajnom balu; U međuvremenu Matilda mi je postala prijateljica, što je dodatno usporilo moje izricanje mišljenja na njezina djela: prijatelju treba reći istinu, otvoreno i brižno! Znam, znam Matilda sada misli kako ću ja nju na „rešeto“, što neće biti. Neću pisati niti hvalospjeve niti pokude, a sasvim sigurno ne stručnu recenziju.

Srebrenka Cernić Hotko | Zoran Žmirić: Zapisano metkom

Zoranova proza me sustigla nenadano, nedavno i oduševila, zato što je to rat iz neke druge perspektive, a potom su mi prijatelji bacili izazov: Žmirkove pjesme. Pomislila sam: „ah, ah ti neumorni pjesnici prijatelji“; pa onda još ogromna  izazovna rukavica: „to će za tebe biti poslastica“, reći će jedan prijatelj i emajlirati mi nekoliko pjesama…iii nađoh u našoj knjižnici; i dobro da nije duža jer bih zaboravila disati.

Zbirka poezije? Hmm, ok, meni je to poema. Poema, podijeljena u dva dijela  gdje metak ima glavnu ulogu, ali i dva karaktera: mirnog promatrača i aktivnog ubojice, kojem uloge kroji pripovjedač, s obje strane nišana. Meni izvrsna kompozicija, a priča još zanimljivija-poetski ispredena, lako i pravim bodom, bez nekih ukrasnih mustri, a krajnji oblik jest vješti novi bod. Ispričat ću , a da ne bih neprestano navodnike stavljala, ne kitim se tuđim perjem, samo ga eksploatiram, pa se nadam da mi neće zamjeriti:

Srebrenka Cernić | André Maurois: Podneblja

Paralelno čitanje nekoliko naslova ima svojih prednosti i nedostataka; naime, čitam paralelno nekoliko knjiga jer mi tako diktiraju oscilacije raspoloženja. Roman Podneblja mi je pomogao da jednu malu hrpicu osrednjih uradaka provarim brzo i elegantno.

Roman mirnog i ujednačenog pripovijedanja, gotovo sukladan s vremenskim uvjetima - rominjanjem.

Melankolično štivo, rekla bih, na trenutke iskrsnu elementi dosadnog elaboriranja sporednih sitnica… ali meni to nikako nije smetalo. Djelo je recimo linearno, uravnoteženo, koliko oduzme toliko dodaje; nema naglih oscilacija i prevrata; ali ima stihijskih promjena, predvidivih i utoliko se u to uselila mala dosadnjikavost.

Ljubavni roman? Hmmm, možda; zato što govori o ljubavi, ali meni je više psihološki roman u kojem se secira odnos žene i muškarca, u ovom slučaju se radi i o autobiografskoj priči Mauroisa, pravim imenom Emile Salomon Wilhelm Herzog, i njegovim propalim brakovima.

Srebrenka Cernić Hotko | Igor Štiks: Elijahova stolica

Zgodan roman, još zgodnijeg autora. Možda sam i malo manje euforična od jutros kada sam zatvorila posljednju stranicu knjige.

Volim romane kojima vlada odmjereni ritam radnje, uvođenja novih likova, mjesta, događanja. Iznenađena sam, ugodno, obratima, što jednako doprinosi dinamici čitavog romana, premda postoje i predvidljivi trenuci, ali to ne umanjuje moju naklonost prema dobro ispričanoj priči.

Roman počinje sudbonosnim otkrićem glavnog junaka o obiteljskom identitetu, što ga nagoni na kopanje i istraživanje vlastitih korijena. Interesantno je kako nas u nekim godinama povuku obiteljske tajne, a nekako mislim da ih sve(obitelji) imaju.

Druga interesantnost mi je kako ljubav, može posredno i neposredno biti temeljni motiv i uporište za dobre priče. I na kraju me oduševilo vješto ispreplitanje sudbina, ma koliko bilo i predvidljivo.

Srebrenka Cernic | Christina Baker Kline: Vlak siročadi

Sjela sam u predvečerje jednoga dana i do praskozorja novog dana pročitala knjigu. Paralizirana asocijacijama, a na trenutke opsjednuta svojim „čitateljskim ali“; svojim, rekla bih alter egom hihih

Priča je to o djeci koja ostaju bez roditelja, obilježena pejorativno „siročadima“, a oni su tek djeca nesretne sudbine koja ih obilježava i prije nego li su krenula stvarati svoj život i na taj način omogućiti karakterizaciju samih sebe. Obilježeni unaprijed, mnogima ne ostaje puno alternative, osim mukotrpnog života. Težak je to psiho test za mnoge koji se bave izgubljenima, zagubljenima i napuštenima…

Svjesna sam ja da mnogi i sebe zagube i baveći se time u službama čiji je osnovni motiv zbrinuti, razumjeti; ali…

No, dobro, nije mi namjera napisati kritiku socijalno-društvenih djelatnosti kada su u pitanju napušteni, ostavljeni, usvojeni… već osvrt na knjigu koja me, unatoč tomu što ima neke male digresije srceparajuće…sasvim solidno „ubila“ i uvukla u priču o vlakovima siročadi.

Srebrenka Cernić Hotko | Diego Marani: Nova finska gramatika

"Danas shvaćam da sam od toga živio, da sam proveo život iskupljujući se za njega, težeći nekom oprostu koji ni ja ni moj otac nismo trebali tražiti.“

Navedeni citat zasigurno nije najjači, ali je mene smisao kajanja i krivnje,  čitavih dvjestotinjak strana, gušilo.

Slojevitu priču o pacijentu bez sjećanja iznosi ratni liječnik, koji nameće pacijentu identitet kojega je i sam izgubio. I dok je liječnik svjesno u tome, pacijent je živi poligon, a veže ih gubitak i traganje ( imenice, kad bih rekla: gubiti i tragati, knjigu bih drugačije doživjela), i trauma: tko su, što su, što ih određuje, odakle jesu, kamo pripadaju, po čemu jesu ili nisu ; a sve  ispričano kroz jezične, kulturne, mitološke, tradicijske okvire…

„jer iako sam se zavaravao da je mogu podnijeti, tjeskoba zbog  toga što ne znam tko sam zgušnjavala se u meni i polagano gušila svaku moju snagu. Prepotentno je zauzimala prostor koji joj je pripadao. Jer čovjek ne može živjeti bez pamćenja“, reći će pacijent gradeći svoj novi identitet.  Njegovi malobrojni prijatelji-spasitelji trude se učiti ga kroz svoje putove spoznaja, pa je upitno koliko je mjerodavan izgrađivani identitet.  Zato pastor kao vodič u nepoznatom svijetu , govori  nekadašnjem pacijentu,  imenovanom u Sampo :“ Ime je prva stvar koja se nauči od nekog jezika. Jer imenovati znači naučiti spoznavati. (…) Zapravo je istina da spoznaja nije drugo nego put, a mogućih je putova mnogo.“