Slavica Gazibara | Glad

Kada djeca odrastu i odu, kuće i stanovi prestaju biti domovi. Pogotovo onima poput nje, koja je od rastave braka – od svoje dvadesetdevete godine živjela sama s kćeri. Nikada, ni u najpovršnijem razgovoru nije koristila izraz „živjela za nj“. Ne, toga se grozila jer nije podnosila žene-patnice koje su svoju nesigurnost da žive same sa stigmom „raspuštenica“ mijenjale za udobnost makar i lošeg braka. I koje su stalno djeci govorile – Ja to sve trpim i činim zbog tebe. I bila je ponosna na sebe što je potpuno sama, bez ičije pomoći uspjela odgojiti dijete u samosvjesnu i odgovornu osobu, što joj je priuštila studiranje u Zagrebu, radeći tri posla dnevno za sve te  godine. Ali, uspjela je! Evo, kći sada radi, udala se, ima dvoje krasne djece. I živi u drugom gradu. Pa naravno, zašto bi ostala ovdje, kad tamo imaju svoju kuću, lijepo dvorište i prijatelje! Trebala bi zapravo biti sretna! A nije…

Da će joj kći biti genijalka svoje vrste i da s njom neće biti lako, znala je još onda kad ju je kao dvogodišnjakinja priljubljena na stolici uz stol iz kuhinje, sva umrljana juhom dok joj je rezanac visio s nosića, zvala: - Mama, gotova sam! Odbliži me!

Odonda još kad joj je sa četiri godine nakon pročitane priče davala pusu za laku noć i okretala se zidu, a pola sata kasnije dotapkala bosa u njezinu sobu, noseći u jednoj ruci svog zečića Njofru i s palčićem u ustima, pa je nakon nekog vremena odustala od uvjeravanja i do njezine 13-te godine, umjesto s mužem ili barem ljubavnikom, dijelila bračnu postelju s tim slatkim malim stvorenjem, a koje se u sedmom razredu bez najave preselilo u drugu sobu, u koju je otad smjela ulaziti samo uz kucanje.

Gledala je pred sobom tu vitku i odlučnu mladu ženu pred kojom je skrivala koliko duguje za režije, kolika joj je rata kredita, kojoj je lagala koliko puši i da uživa u svojoj samoći, a s kojom već godinama ne uspijeva razgovarati. Gledala ju je kako vješto oblači svog malog sinčića, kako smireno odgovara na navaljivanje kćeri da ne želi jaknu jer joj je vruće.

- Idemo mi sad – slušala ju je dok je ova uzimala ceker što ga je napunila hranom koju djeca vole u desnu ruku, a malenoga primila lijevom, a što joj je pripremala cijelo jutro.

 - Dajte pusu baki. Tako. Čujemo se, bok!

- Uh, otišli su – pomislila je zaključavši vrata, sjedajući za neuredan stol i paleći cigaretu. Nakon što bi djeca kod nje provela čitav dan a ona uz njih i kuhala, kad bi došli po njih i otišili, osjetila bi olakšanje. Ma naravno da voli da dođu, no ipak se malo zamori. I kad odu – nekih sat vremena ne radi ništa. Samo sjedi za prepunim stolom i puši. Odmara. Tek onda se digne, sprema igračke i slikovnice, pere suđe, mete pod. Valjda je to i normalno, taj zamor u njezinim godinama. Ipak je to dvoje male djece, a ona već desetak godina živi sama, a još i radi! Nije više u formi kao nekad. Zapravo joj to i dobro dođe jer samo tada i kuha. A voli kuhati. No, na kraju ne pojede ništa, sve spakira njima. Nije joj do hrane. Ne zna ni sama zašto. Evo na primjer danas: skuhala je kokošju juhu s domaćim rezancima, pohala piletinu i napravila rizi-bizi. Sa svježim graškom! Dok su djeca popodne spavala, zamijesila je i ispekla i pitu s jabukama. To svi vole. I to sa pirovim brašnom, jer je mala alergična na gluten. Ali im je spakirala za doma sve što je ostalo. Zašto nije jela? Ne zna ni sama. Možda bi da je i kći na ručku, pa da svi sjednu za stol… Ovako, ona skače oko djece, sprema ih poslije na pranje pa na spavanje. I jednostavno ne osjeća glad. Stvarno!

Zna ona da kći nju voli, osjeća ona to, vidi. Po poklonjenoj knjizi omiljenog autora a bez razloga, po vesti kupljenoj baš po njezinoj mjeri i ukusu, po želji da ona nađe nekog prijatelja za jesenje dane. Ali ne zna onda da njoj ne treba nitko i da joj stvarno ne nedostaje nitko i ništa osim njezina smijeha u kući. Možda bi onda osjetila i glad – razmišljala je kasno te večeri, gaseći svjetla i, okrenuvši ključ u bravi dva puta izvadila ga i odložila na ormarić, kao i svake večeri.