Katarina Mijatović | I ne baš tako davno

Ne da se to zaboraviti. Danas je toga sve manje. Pogospodili se seljaci. Čini se kako Šokac više nije Šokac i da je Slavonija na izdisaju.

Ima tome već deset godina, a stariji sa sjetom govore da je sve počelo još ranije.

Selo je bilo takvo. Tražilo je žrtvu. Ustajalo se rano, prije prvih praskozorja, umivalo u jutarnjim rosama. Budila se živina i stoka, pripremali strojevi.Tako je bilo i u mojoj obitelji.
        
Ujutro rano svi bi ustali spremni se uhvatiti u koštac s još jednim jesenskim radnim danom. Brali su se kukuruzi. Sredina je desetog mjeseca, a 16 jutara zemlje nije mala stvar. Po nekom nepisanom pravilu, kao da su se bojali propustiti svitanje, prvi su ustajali djed i baka, kuhali kavu, a potom kucali na vrata od sobe do sobe.

„Ustaj…ajmo…ajmo…eno i kokoši su prije vas ustale“ – budili su nas da se sve orilo. Imala sam osjećaj da susjedima nije bio potreban veker da ih budi, a kamoli to da čuju pijetlove.

Svako jutro provjeravala sam jesmo li svi na broju.

Mama, tata, djed, baka, tetka i ja. Jedino je nedostajao najstariji stric, ali sam za njega znala da je negdje na njivi u Živicama. O rasporedu poslova govorilo se večer prije.

            Vani je još mračak, a već očekujemo prvu prikolicu s kukuruzima. Dolazi i drugi stric s obitelji, druga teta – cijela moba je tu.

            Započeo je još jedan radni dan.

 Šuška frca na sve strane. Dobacuje se:

„Mama, daj platno…da napunimo jednu šuškaru…ova šuška je najljepša!“

„E dico, dico…ne znate vi što su šuškare i perine…danas ako ni madrac „Paradizo“ i jorgan „Lio“ vi se razbolite!!!“ – skoro ljutito odsiječe susjeda koja se stvorila niotkud, aludirajući na silne televizijske reklame i diveći se tome kako imamo ogromnu obitelj i mobu, a ona sama nigdje nikoga.

Pune se košare kruhom i zlatom. Škripi kolotura pod teretom, a štranjga se napregla poput mladice jedra hrasta. Nestaje sepet za sepetom, prikolica za prikolicom. Čardak je pun tako da je na redu tavan.

Gledam im žuljevite ruke, mišice i znojna lica.

Odnekud izroni baka noseći punu zdjelu  svježih mirisnih kiflica. Nije trebao poziv. Svi se sruče prema njoj grabeći iz zdjele. Žvakalo se i gutalo halapljivo. Taj miris svima je davao poleta. Mene su uvijek šutali na stranu. Smetala sam im, a samo sam htjela pomoći. No, moja baka je uvijek imala mjesta za mene. Iako sam imala samo 6 godina, bila je mojom najboljom prijateljicom. I sada me misli ponesu u djedov šljivik i vidim ju kako šetam s njom. Ruke nisu mogle obuhvatiti to tijelo; ogromno, poput debla oraha, odjeveno u crnu bluzu i šokačku suknju. A njene ruke? Činilo mi se kako sam mogla stati pod njenu ruku da se i ne vidim. Kraj nje sam djelovala poput Palčice. Bila je moje utočište i sklonište.

            Kada im svima moja pomoć dosadi, ubacili bi me djedu u traktor i pošla bih s njim na njivu. Vozio je pažljivo. Jednom rukom pridržavao je upravljač, a drugom mene. Držao me čvrsto. U tom dodiru nije bilo pretjerane nježnosti, ali sigurnost koju sam tada osjećala, bila je neprikosnovena.

 Malim, smeđim okicama gledala sam obrise kuća, a kada uđemo u rosno polje zamirisala bi zrela kukuruzovina., letjeli fazani i bježali nestašni zečići. Iako mala, znala sam put do svake didine njive. Seljačko sam ja dijete. U meni kuca seljačko srce i teče krv ponosna seljaka.

            Dok čekamo da kombajn isprazni 2-3 bunkera i napuni prikolicu, dida i ja hodamo njivom sakupljajući izgažene klipove kukuruza. Radilo se to sljedeći dan, ali tako smo ubijali dosadu.

            Slijedio bi povratak domu.

Sunce se lijeno vuklo ka zapadu blago milujući naša lica. Lagani vjetrić nanio bi miris tek mrazom opaljenog šipka i trnine. Negdje u pravcu sela vidjele su se krave na ispaši, a s druge strane Filakovo stanište davno utihlo. Samo bi vjetar promrsio krošnje stoljetnog hrasta i jasena. Pomalo otresajući lišće, pripremao ga je za zimski san.

Susretali smo druge seljake. Polje je živnulo. Svatko je radio svoj posao. Na žuljevitim rukama zaigrale bi kape u znak pozdrava. Pogledi su govorili više od riječi. Kao da su govorili: „Hvala dragom Bogu…ima ve godine uroda!“ I tako skoro malo do povratka domu.

Još s kapije osjetio bi se miris ručka. Grah sa slaninom. Jedva bi svi posjedali za stol. Nas mlađe smjestili bi negdje u zapećak. Tada mi se činilo da je njihovo jelo bilo ukusnije. Brže su praznili tanjire i još brže nasipali druge.

Nije bilo potrebno naređivati. Znalo se, čim se djed ustane, moglo se krenuti ponovno na posao.

            Polako se spušta noć.

Jesen pokazuje svoje odlike. Treba nam toplija odjeća jer posao još nije gotov.

Ponovno sam u dvorištu s mobom i punim sepete. Slušam njihove priče iz djetinjstva. Najsočnije su bile djedove jer se sjećao svih detalja, a k tome još kronološki poredano. Činilo mi se, da sam ga pitala za točan sat, da bih i taj podatak dobila. Svaki podatak krijepio je poštapalicom: „Bilo je to…!!!“

 Zanijelo me njihovo veselo sjećanje na djetinjstvo. Odlučila sam pokušati nešto od onoga što sam čula; skakala sam u veliku hrpu šuške, stričevi me na konopcu podizali visoko. Nagovarali su me na mnoge vratolomije. Zapravo, i nije me trebalo nagovarati, bila sam vragolasta i nemirna. Svaki put kad bih skočila imala sam osjećaj da skačem na oblake.   

Danas se ponosno mogu hvaliti kako sam davno skakala s velikih visina, bez padobrana i uvijek bi doskočila na mekano.

Baka je pričala kako se šuška pripremala za pravljenje jorgana i dunja, a mama opet kako je od šuške i kukuruznih brkova pravila lutke. Danas toga više nema.  Šuška se pokupi u prikolicu i odveze na njivu te zapali na kukuruzištu. Nema stogova kukuruzovine požnjevene za rosnih večeri. Takvi poslovi odvukli bi se duboko u noć do ranog jutra.

Slijedila je završna kava i spavanje. Znali smo da nas sutra čeka još jedan naporan dan. Trebalo je prije i poslije svega namiriti stoku- krave, teliće, svinje. Kada dođe vrijeme za njih, dida ostavlja sve drugo i ide u staju. Mlijeko se predavalo ujutro i uvečer, prale su se kante i spremale za sutra.

Danas mi preostaje samo sjeta na sve to. Ponekad osjetim miris toplog domaćeg kravljeg mlijeka, sanjam štalu punu krava i telića s kojima sam rado provodila jutra dok bi dida dojio. Mislim da čujem zvonak zveket lanaca što se razlijegao dvorištem kada bi krave otresale glavom braneći se od muha. Nema mobe ni divana, ni seljaka kojeg zemlja zna, nema krava u staji niti svinja na oboru Ni jabuke više ne mirišu kao prije. I one se pogospodile da pčela ne želi sletjeti na nju. Seljak se stidi reći što je, sada je farmer, a zaboravlja da je do jučer bio ovisan o selu i onome što mu selo daje. Nije bilo lako, ali bilo je lijepo.

Uče me kako moram živjeti za „bolje sutra,“a ja živim za „svoje jučer!“