Kolumne

srijeda, 30. studenoga 2016.

Robert Janeš | Buđenje sna


Bilo je to davno kad sam je zadnji puta vidio. Mogao bih reći prije 50, ili 400, ili 20 000 godina… ili u prošlom životu… ili u jednom od onih budućih…

Bila je lijepa. Prekrasna. Nasmiješena, zračila je život, zračila je ljubav.

– Odrastaš dječače. – rekla mi je tiho brišući mi suzu koja se skotrljala kradomice iz oka koje nije htjelo plakati.

– Zar te više nikad neću vidjeti? – pitao sam šapćući drhtavim glasom.

– Možda nećeš. A možda i hoćeš. To ovisi o tebi. Ja ću ti biti uvijek tu. – rekla je pritisnuvši mi kažiprst na lijevu stranu grudi – Samo me moraš pronaći i ugledati.

– Ali kako ću ako budem slijep i užasno star i...? – jadikovao sam pokušavajući izmanipulirati produžetak.

– Neće ti trebati ni noge, ni ruke ni oči da me pronađeš, samo ovo što imaš sad tu, unutra – govorila je sve tiše i tiše, polako nestajući u nekoj izmaglici.

Podigla se oluja. Uhvatilo me na južnoj obali rijeke dok sam čekao da se još jednom pojaviš na sjevernoj. Nikad nisam bio na toj obali. Mostovi nisu postojali, a ja se nisam usudio preplivati opasnu i ćudljivu rijeku nastanjenu nepoznatim bićima.

Uhvatio me vrtlog, iznenada se pojavivši iznad mene i podignuo me u zrak.  Zavrtio me tako luđački brzo da sam osjetio mučninu i nagon za povraćanjem, želju da me baci natrag pa makar se slomio pavši na tlo.

Nekoliko trenutaka nisam znao što se događa, izgubio sam pojam gdje sam, koliko visoko, vrti li me ili samo nosi vjetar… ili sam sve to umislio, samo sanjam nesuvisao san?

Osjetio sam udarac. O tlo – pretpostavio sam. Izbilo mi je dah iz grudnog koša – nekoliko trenutaka šoka i mišići nisu mogli rastegnuti ga za udah.

Mir. Tišina. Ne usuđujem se otvoriti oči. Istočasno osjetim dodir. Anđeo?

Ne, ovaj je topao, a istovremeno osvježava. Dodir anđela bude neutralan, samo daje osjećaj zaštićenosti.

Bojim se otvoriti oči da ne nestane. Bojim se, ako progledam, nastat će java.

– Bit će da je sve bio san – pomislit ću i ostati sam.

Dodir ruke. Na čelu. Na kapcima. Na obrazu. Dodir tvoje ruke. Na usnama.
Kao da želi reći – tiho, ne govori ništa, ovdje te sve čujem i ako ne govoriš.
Dodir tvoje ruke u miru, u tišini.
A okolo vrtlog i dalje luduje, baca i razbija, podiže pa pušta… igra igru svoje svrhovitosti.
Dodir tvoje ruke u središtu vrtloga.

Nema komentara :

Objavi komentar