Željko Bajza | Moja draga

Ja sam zaljubljen.
Ona je moja draga.
Ja sam njezin kralj.
Sjedimo u sobi.
Ja joj čitam pjesme.
Sve je tako svečano.
Oko nje leprša tišina i klonulost.
Izazivaše njezin smješak,
izazivaše i njezina dobrota.
U nje su velike oči,
tako jasne i čiste.
Oči joj gore ali izgorjeti neće.
Njezin je osjećaj ganuće mlade žene.
Ostaci ljetnog dana razbacano su izdisali.
Kraljica noći stupi na prijesto.
Iskustvo joj bijaše u pospanom pogledu.
Želim se u jutro probuditi uz nju.

Željko Bajza | Autobiografija

A biografija? Biografija je najvažnija, jer na pozadini fakcije nastaje fikcija, što će reći nova fakcija. Naime, kontekst je dio biografije, jer je doživljaj, događaj, zbivanje i proces koji se događaju živu čovjeku. A jedino takav čovjek, tj. živ, može imati biografiju (što je samo naizgled paradoks), hrvatski rečeno: životopis. A ta riječ, eto, već sama razrješava mnoge zavrzlame. I tako u krug. Vratimo se početku do srži do izvora vratimo se životu. Osim toga, sve je tako isto. Rođen sam u provinciji. Pričam ti o prednosti provincije kao sustava koji oblikuje umjetnika to je u stvari bivanje u središtu, jer provincija sama jest središte, jedino središte, provincija nema periferiju. Svijet me ne muči u središtu sam stvarnosti. Bio je to   život u slobodnoj no zbog toga u opasnoj stvarnosti što je nekad bilo teško, živo i istinito. Umiru sve stvari, ali misli, osjećaji, oblici duha umiru brže nego organizmi i situacije. Od potrage za pra-smislom, prvotnim uzorkom, logosom koji pokreće i tumači ambivalenciju svijeta do priznanja da tog središta nema iako njemu žudi to je put u kojem se, zapravo, postmodernizam dokazuje modernizmom potvrđuje istinu da se središte dokazuje marginom, a identitet – razlikom znao sam da  njihove će uloge biti kratke, lapidarne njihovi karakteri bez udaljenih planova, često ćemo ih pokušati oživjeti tek za jedan tren, radi jedne geste  radi jedne riječi.

Željko Bajza | Ne odlazim

da mogu otišao bih već odavno ali ne mogu
iako tako možda i ne izgleda ja sam onaj koji ostaje
ostajem zakopavati već istrule riječi raspale riječi naše riječi
riječi koje smo razmjenjivali kojima smo ljubili kojima smo izazivali
kojima smo vabili jedno drugoga
gledam kako odlaziš napuštaš me ne znaš biti sama niti ne zaslužuješ
samo znaš on neće čuvati tvoje nježne riječi
kao što ih ja čak kad zaboraviš na mene
budem čuvao zakopane u srcu još punom tebe

Željko Bajza | O ljepoti i ljubavi sam pjevao

O ljepoti i ljubavi sam pjevao. Nebo je sve slušalo, a ja ne mogu nazad. Čudna su vremena čekam da nemirni snovi moga očajanja nestanu ne bih li pronašao plam skriveni. Ona još nije rekla posljednju riječ. Put je mračan i sklizak. Čekam je u dugim noćima dalekih maštanja u dugim noćima bez zore, kada sija mjesec i kaplje mjesečina. Srce je moje na tugu naviklo. Njena pjesma ipak noć razbija.

Kroz ulicu samoće paleta boja se razlijeva, snaga je to djelovanja praznih krošanja koje su ispunjavale skućeni svijet zagorske zime. U krošnji nastaje, značenjski se bogati i raste „biljni jezik“ koji je izvan nje nedohvatan i nerazumljiv, bilježi i odražava neuhvatljivu misao i finu emociju.

Željko Bajza | Životom se napajam

Životom se napajam
Molim se da mi samo kaplju milosti dadu
Mislim si hoće li tuga doći kraju svome
U stalnoj čežnji život će mi proći
Ljubavi rob sam slobodan od svijeta
Ja bih o duši a ti o srcu govoriš
Bez moći je pamet što ište razloga
Ptica koja bolno poje ljubavlju se zove
Kome mogu objasniti svoju patnju
Jer ja ne mogu nazad
Kao vjetar i oblaci slobodan ću postati
Bit će to čudesni prizor zemaljskog sklada
Slijedi gubitak žudnje za ljubavlju
Prepuno je onih koji su ostali bez nade

Željko Bajza | Smrt je mala nesanica

Prvi put. Jer istinu možeš samo sklapati kao mozaik malih detalja u zamišljenu cjelinu pokazujem vam ove tajne snimke: »Od sedam sati ujutro počeo je koodinirani napad na selo, slijedi snažan topnički i pješadijski napad s povremenim pauzama od dvije ili tri minute. Prvi je pogođen župni dvor, pa crkveni toranj, napadi su počeli postajati sve žešći, a u kraćim pauzama. Pucnjava ne prestaje, oni i dalje uništavaju skrivena ustaška gnijezda, koje oni očito vide na sve strane, čak i nakon što su uništili crkveni toranj, kao mjesto na kojem je skriveno jedno od tih gnijezda. Najbolje je da se malo izdigneš iznad površine kako bi si smanjio rizik, a produžio život. Dobro znaš feniksi više ne postoje oni su passe znaš da imaš samo jednu šansu. 

Željko Bajza | More

Stabla kamenje val i planine
Val u mirnu obalu udara mnogo se valova u meni giba
Iz prostranstva mora pogled upućujem
Beskrajnost mora zbuni me i ganu
Okani se pjene gledaj u zjenicu oceana
Mi smo poput barki što se morem njišu
Ja sam čuo pjev kamena
Poput školjke biser skrivam u prsima razapet kao krilo galeba
Hladne školjke pisane bijele dragulje srebrnog sjaja čuvaju
Ja sam onaj što biser traži u moru tvoga bivstva
Bistrim podmorskim odbljescima sunce se odsjajima ljeskalo
Preplavio nas val noćašnjih doživljaja
Obzori su bili čisti sjećajući se na lađe koje se ljeskaju na tamnoj vodi
Valovi se uspeše do vrhunca noć je tamna a vali divlji
Što ima u zaludnom udaranju valova
Rastresena i raspojasana nirvana
Sve je imalo značenje, važnost ritam Sklop boja i doživljaja
Modrina vode je postajala zagasitija
No pitajmo gdje je Fontana sreće

Željko Bajza | Isprazno je osvojiti Zemlju

Kako je isprazno osvojiti zemlju...Zemlja se rastopi kao voda u rukama, a nakon kopita konja ostane jedino prah, koljevka Adamova, a nakon vatri i metka ostaje prazen lug breza. Nemoguće je ustrijeliti pjesme i stihove popraviti, ta iz riječi teče krv još više iz tišine. A ipak se iz doline nočima raznosi pjev, kada na svijet dolazi rat zamotan u bijelo. Na krštenju tog rata, što se pravi nevinim, donjeli su komad zemlje za žrtvu, gdje su živjeli pravedni. Šutnja liježe na njihov prag i grob, kao hram križem s neba dotiče lubanje krštenih. A ipak se kao smeđi ždrijebac suprotstavlja zemlji, i nikad je neće osedlati, nikad ne če pokoriti selo, iako su ga spalili Sjebano je to, Simone. Šutim. Sjebano je i trovanje bunara, uništavanje usjeva, otimanje zemlje, nasumične noćne racije po kućama, egzekucije, zatvaranja, mučenja... Tko sije oluju mora očekivati žeti makar malo vjetra.

Željko Bajza | Promišljavanje života

 

Ne mislim, niti mislim da je narod u gomili znao što treba poduzeti da bi tlaku smanjio, dače dokinuo i puteve si za bolji život prokrčio. Ali bilo je nekih među njima koji su znali što treba raditi. Nedaleko ovih dvorova, ovih sjajnih kraljevski uređenih dvorana, dvorana sa slugama, sobaricama, vincilirima, španovima, konjušarima, sobarima, pisarima, blagajnicima kićeno odoriranim vojnicima grofovskih banderija nalazile su se kolibe sa zemljanim podom, a u tim prostorijama spavala su zajedno i čeljad i stoka. To je ta pravda o kojoj govore? Valjda se slažete sa mnom da povijest nije skup događaja u kojem samo sudjeluje masa, da nije samo skup sukoba između bogatih i siromašnih nego da je povijest zbir ljudskih napora da se izdigne iznad svoje zadatosti, svoje ograničenosti postojanja na zemlji.

Željko Bajza | Misija don Quijotea

Honore Daumier: Don Quijote i Sancho Panza 

Ja mislim da povest nikumu ne ostaje dužna.  Blaženstve je zadovoljenje duše, a vu nade su sadržane i sumnje. 

Mi sme del prirode, njezina je moč nepregledna. 

Kakova je onda misija Don Quijotea vu ovomu svetu? 

Kričati, kričati vu pustinje, ak ljudi ne čujeju, pustinja čuje,

pak bu taj vusamljeni glas z pustinje zapopeval večni hosana živlenju i smrti. 

Gda se neprirodnost povekšava, vojsku svoju ja prizavam, 

ein Regiment zu Fusz, ein Regiment zu Pferd. 

Fortecu svoju ja se spravljam braniti. 

Vu vsake bitke glavna mudrost treba biti pred neprijatelem snagu svoju skriti. 

I nadalje črez oluje vužganu lučerdu nosim. 

Kaj znači javna pozornost tera korača za menu kak sena, 

propitavajuč se za moj identitet teri zdavnja vu me vuraščen je. 

Vojnik sem ud glave du pete, a človek je sam ogledale svoje. 

Navek se pitam zakaj bi se ja trebal braniti ud gorših ud mene. 

Gda čakaš buduči, dojduči, prihodni dan, 

nikakve ne bi dvojbe da ne bi bil on dan zadnji. 

Ar i posle Sudnjeg dana zopet dojde novi dan. 

I zopet se truditi treb je da napraviš nekaj dobrega. 

Lucke nevole dobre je vu srce vzeti, jer gda susedu zlo se zgaja tebi dobre ne dohaja.

Željko Bajza | Osvrt na prošlost

Evo nas u jednom od pedesetak zagorskih dvoraca. Pred nekoliko stoljeća nedaleko odavde bila je granica. U Čazmi su Turci, preko Save su Turci, preko Kupe su Turci... njihove akinđije jure poput vihora uz Dravu pokušavajući porobiti i Zagorje. 1545. zastaju pred Konjščinom. Ratovi se ovdje vode punih dvjesto godina. Malo znamo o povijesti, a svakodnevnica ne mari mnogo za nju. Živi li ona na neki način u nama? Djeluje li genetska memorija na nas? Upravlja li našim postupcima?

Čujem... to je narodna pjesma Vu toj črnoj gori, to je sjećanje na davne dane, bitke za život i smrt koja je gotovo uvijek završavala smrću. Tada je čovjek počeo živjeti za nešto što dolazi poslije. Vjerni konj koji pase pored tvojeg groba, klupica koju čine tvoje stare kosti, bilo što, što će tebe zadržati u čovjeku budućnosti što će prenjeti tvoj glas, pogled, snagu za žrtvu u budućnosti ... to se zove moć nadživljavanja samoga sebe. Život je sklad dnevnih uspjeha i poraza, veselja i žalosti... čovjek ne može doživjeti sutra ako danas ne jede i ne pije. On živi iz dana u dan... bori se za taj dan i ako je danas dobio bitku, onda sutra može živjeti i boriti se za prekosutra. Gledanje u nazad nikakvo rješenje ne donosi, ne daje nikakvu nadu i nikakvo oružje za bitke koje mora voditi i dobiti.

Željko Bajza | Maske buju opale

 

Maske buju opale i bile bu te za nekuga otkrivenje,

za nekuga gorke razočarenje.

Muke buju brže završile, te bu bil novi početek.

Zate veli Petris: te kaj slišiš, kaj se mučiš i zač trepečeš.

Još teče kaj vu mojeh žilah.

Sene su opale na stranice Kristijanovićeve.

Ni dobre, ni zlo, ni dalke ud živlenja.

Empirijsku znanost započel je  “Doctor mirabilis” Roger Bacon,

Govoreč da nam iskustve more više pumoči neg prazne dogme.

Ja im velim nek se ne skrbiju za nas i za sudbu našu

oni terem naše regule ne pašu.

Abelard  pati vu vlažne senke rešta.

Du Heloise on se zdiči mora.

Težek je put vrline, ali je vugoden plod.

Vu naporu je radost, reče Tagore.

Akvinski, Goethe, Rousseau, Descartes, rezmišljaju vu svojeh naslonjačeh,

zagledani vu zvezde, zahvalnicu božanstvu popevleju.

Vi ste nosili svetle. Vaše svetle bile je istina-

reče  Luka vu svojeh listinah.

Željko Bajza | Brodolom savesti

 

Grof Petar Troilo Sermage (1722-1771). 
Fotografija je vlasništvo
Hrvatskog povijesnog muzeja. 

Uvijek se pitam zašto bi se ja trebao braniti  od gorih od mene. Kad čekaš budući, dolazeći, slijedeći dan, nikakve ne bi dvojbe da ne bi bio on dan zadnji. Ali i poslije Sudnjeg dana opet dođe novi dan. I opet se truditi treba da napraviš nešto dobroga. Tuđe nevolje dobro je u srce uzeti, jer kad susjedu zlo se zgaja tebi dobro ne dohaja. Brodolom savjesti lomi i vjernike i nevjernike, ateiste, savitljivce i one čvrste. U meni se bori odnos promjenljivosti i kontinuiteta, nagon strasti i nagon života. Zablude i obmane rade nesuglasje. Vrlina mi sugerira da sličim na božanstvo. Ja znam da koji me nisu razumjeli nikad neće me razumjeti ni sada. Od mene traže da se vratim na puteve po kojima sam davno prošao. Temelj mojega vrijednosnoga sustava je: biraj uvijek najbolju ponudu jer visina se boje oni koji jedva po zemlji gmižu. Smiješen može biti Lafontaine na bini sada kad su i Penelope krenule u svoju Odiseju. Prošlo je vrijeme galženjačkih lamentacija i tužaljki u slijepačkom stilu. Nema više niti šekspirovskih kraljevskih tragedija u kojima ima drame prošlih lijeta: “Nek četiri ponesu kapetana na odar kao vojnika Hamleta.” 

Željko Bajza | Preživljene patnje

Preživljene patnje vu mene su se vublažile, ove sečanje je ipak same žrtva Bogu Merkuru Lutalice.

Bela je boja i radost, i tuga, i čuđenje.

Pomoč neba iščem.

Mi sme deca oveh livad i trnacev,

mi oke stare peči skutreni, vu večer gda na povratek oca čakame

teri nam dare bu donesel. Ljubav vse rešava.

Radujeme se jutrešnje rose vu trave, vu polju,

gde veru nahajame tera greje dušu.

Otkrivam novu peršpektivu hoteči vse ili nič na reskrižju nade i očajanja.

Putrena očekivanja morti izazoveju srce i plahovite strasti.

Na dnu škrinje sedi trubadur i pupevle prelepe markize.

Drenek cvete i jabuke se črleniju stiha, spud oblakov črnih.

Popevke te, kak kraluš sviti prez veselja setnega nisu mogle biti.

Bile je te sečanje na porojenje i harc.

Sudar idealeh i grube zazbiljnosti,

teru se meri z jasnoču i veličajnošču

i z tišinu nebes nad nami, doklam se dele merile z cilji.

Željko Bajza | Kakovo nam se vrijeme pokazuje

Pitanje je kakovo nam se vrijeme pokazuje? Ja kažem neka bude kako god hoče, samo bi moralo cijelo ostati. Dobro vrijeme čini plodnu zemlju, sunce vedri, oblake razganja, nebo razgaljuje. Kakovo ti ljeto teče, takva se pogača peče, a kad najbolje igra teče, obrnut joj moraš pleča, jer nikad ne znaš što večer sobom donese, kada naginje dan na mrak. Jer dođe drugo vrijeme u kome žalosti padne breme, kada turobna postane duša tvoja, a sreča se promijeni ili je zmanjka. Dođe tako hman vrijeme, zburkanje, zmutnja i vihor. Znati je treba da na oštrine britve stoji i sreča i nesreča. Život čovječanski se okreće kao igra s kockama. A kad nit zelenog lista, niti sunce kad ne blista, kada od zime je treba drhtati, onda treba drugu popijevku zapjevati. I za zimu i za noč se treba pripraviti. Zimu treba s hranom osigurati, a protiv hladnoče se s bundom brani. Naglo je voda zemlju poplavala, a ja na pol živ na pol mrtav, ali svinjen nikada nisam bio. Ni jedna me još nije polupala noć. Ljudski bijes izazvan nepravdom ne može predvidjeti svoj put. On je nesavladiv riječima ga je nemoguće zaustaviti, a pozivanje na razum samo ga uvećava.

Željko Bajza | Abecevica

Jezik je dreve narodne

tere vu zemlje ima tak velke korenje

da se vun nikak nemre zvleči.

Arbor vitae je dreve živlenja.

Dreve je simbol životne borbe.

Vu krščanstvu te je križ.

Križ zamenjuje starozavetne dreve,

dreve spoznuvanja dobrega i zla

tere izhaja z raja zemaljskega.

Sveti Bonaventura sedi na stolcu

i premeče svoje teorije ub nedodirljivosti.

On misli kak lingvistika ide ud delov prema celine.

Ljudi živiju vu rutine.

Človečanstve je vu zbrke.

Ja šlabekujem kak dijak “abecevicu”.

Z slavonskemi libaricami splel se Reljković,

iščuč azbuk horvatski, iste kak i  Vitezović.

Zamišljam vu glave Hrašče Turopoljske

i vidim Muliha kak se špancera

i rezmišlja ub “duhovne hrane”,

kaj je dičici potribna.

Vuz njega, lagana hoda tihe se spominjajuč,

z noge na nogu idu Habdelić i Jambrešić,

reščlanjujuč šarenile vu narječnem sustavu.

Zaspal je Vramec, prebudil se je Križanić.

Gda se okupal, vredil si je lasi i zišel na špancer.

Predeli su za me navek bili ljudi, veli Lamartin.

Kronika navek počinje ud prvega doba ovega sveta.

“Adam i Eva najprva človeka beste stvorena”.

“Abecevica” je dvojem mladem, 

obojega spola, hasnovita i potrebna.

“Mišionariuš apostolski” i “Posel apoštolski”

revaju tesne ove ostanke prehmaljenih volj.

Ar se senak nekoji ismehavaju iz oveh reči

da nisu prav horvatske.

Željko Bajza | Sloboda

Oton Iveković:
Nikola Šubić Zrinski

Lijepo je i ugodno ovako u dokolici razmišljati i pametno zboriti čovjek još uvijek nije spreman na besmislenu pokornost na ograničavanje svoje slobode od strane onih koji svoju slobodu vide u tome da druge udaljuju od nje. Po vama ni onaj se dvoboj kod Konjšćine 1545. godine nije trebao odigrati. Turci su naprosto mogli ujezditi u Zagorje opustošiti ga a zatim se i nastaniti u njemu pretvarajući Zagorce u svoje roblje i poturice. „Doklam teče boj ne zna se ki je svoj“ to je napisao Belostenec svaka je riječ osvijetljena s više strana svaka ima više značenja. Ima pravo onaj koji kaže „Kad je rat nitko nikom nije brat“. Sloboda znači biti slobodan nepodložan sloboda znači slobodan od pogibelji, a i slobodan u izražavanju. Slobodno govoreči je onaj koji pravicu smije povedati. Pravicu istinu otvoreno oći u oči licem u lice bez straha gospodo!

Rat je otac svega vodeči se načelem o protivnostima i suprotnostima Heraklit govori da se promjene događaju stalnim suočavanjem suprotnih stvari. Najmilostiveši gospoda vi imate tak lijepo carstvo. Imali ste sve što čovjeka može usrečiti. Tako vam Boga zašto srljate opet u nove bojeve. Zašto se niste zadovoljili sa sjajem pola svijeta nego ste došli da nama otmete naše kraljevstvo. Ovi su ljudi previše divlji da bi se odrekli boja i previše razbojnički raspoloženi da bi se okanili otimanja. Kroz vijekove ori se jauk i vapaj, povijest živi u junacima svojima, a obnavljati stare rane nije pametno jer bajunete uvijek smrću mirišu, a brzi metak tople grudi traži. Navodno je prirodno stanje ljudi rat jednih protiv drugima. Uvijek se ratuje za više svjetske ciljeve za čast i slavu žrtvuju se i hrabrost i život. Tobož junaci nemaju drugih kvaliteta nego da se bore jedni protiv drugih i ništa ne znaju o Bogu.

Željko Bajza | Treb se je glasiti

Sami mi Hrvati svoj sme kaj preganjali.
Živime vu vreme dokumentev i vsaki ud nas ima problema ze svojim živlenjem.
Ar čutime i dah drugeh planetov.
Vu prenosive iskustve se moreju zaviti
same oni teri nisu putonuli vu zaborav.
Kukuljević horvatski govori.
Demeter ima kajkavizmev, dok su vnogi revni vu zablude.
Gda je nestala poculica, zlomila se dramaturška osnovica.

Veseliju se kajkavske pupevke vu “Cithare octochorde”.
Pratiju ih “Szveti Evangeliomi”
dok se španceraju preg “Dušnega verta”, pupevajuč “Drnjanske pupevke”.
Leksik iz zazidja štel je zdrubiti naše reči, do prozodije reči nije lehke dojti.
Maretić i Daničić zagovaraju pulitiku tišine dok traje ozbiljni pritisek teri odnos je odnesel

Narečja potvrjujeju vernost poreklu.
Vu prafenomeneh, fizičkeh i moralneh, nahaja se one kaj denes jesme.
Zakon je ne zneveriti tradiciju.
Treb se je glasiti, glasati, glasuvati, nadglasati i nadglasuvati.

Željko Bajza | Borba za estetiku

 

  

Kod pisanja treba suprotstaviti moralno-nemoralno, istinu-laž, grijeh-pokajanje, svijesno-nesvijesno, ako su izgovorene riječi doista iskrene, a ipak umjetnički neuvjerljive treba ustanoviti što je beznačajno a što zanosno, što je banalno dosadno, a što tragično potresno. Svijet, život i poeziju treba shvatiti ozbiljno. Filozof Rudolf Carnap kaže da cilj pjesme u kojoj se pojavljuje zraka sunca i oblak nije da nas informira o meteorološkim činjenicama nego da izrazi neke emocije i da u nama pobudi slične emocije riječi i stvari u potpunom skladu osmišljava signale i znakove na koje nailazi semantički teško razriješive poruke istinsko značenje i prijeko potrebna dubina uvida

Poezija živi od njuha, od dodira, od rasvjete, boja, od zvukova od muzike i sluha dakle od zemlje i zemaljskih plodova. Raste od zemlje prema nebu stara je to krama loše retorike nepoznatih predjela duha njegove tamjanom usparene katoličke dame i prosjakinje, njegovi anđeli i demoni bludnice i djevice kastanjete i ciganski cimbal ili orgulje, a dolazi potpuno i konačno oslobođenje čovjeka i ljudske moralne ličnosti. Pjesnici razvijene i žive mašte daruju nas smionim metaforama, zanosnim slikama, vizijama, divnim izmišljotinama i pomaknutim dimenzijama govora. Konstruktivisti pak,pišući usporedno s njima, ruju u jeziku, učeni su, besprijekorni zanatlije, produktivni autori, osnivači pravaca, perovođe književnih udruga, laureati, uglednici i stupovi školske lektire.

Boreći se za estetsko moralno i tjelesno oslobođenje istančanih senzibiliteta u regijama boja mirisa ili muzike, erotike, opojnih droga, kamfora i svih užitaka, udobne radosti građanskog načina života braneći biblijsku ljubav prema bližnjemu kao osnovu svake civilizacije. Nesrečnici, pijandure, desperateri, pjesnici, nadareni opterečeni raznovrsnim porocima i skandalima, put je to u kaos u hašiš u opijum u mistiku u pijanstvo u bunilo spola i pijanstva. U literaturu treba malo uvesti kult umorstva, oceubojstva, bratoubilačkog klanja, pedofiliju, pokolj malodobne dječice, silovanja, otmičarstva, bluda, razvrata, razbojništva, otimačine, incesta, pobune, terora, tiranije i revolucije. Pobuna reži na bukače na anarhiste na glupane na barbare parfema luksuzne ljepote poezije i književnosti uopće. Umjetnost oduvijek zna da mora ostati nejasna jer ona poput ogledala priča o nemogućem i nepostojanom jer time postavlja zagonetku koja potkopava svijet života, baš kao što je i Bog koji je sam po sebi zagonetka do koje se treba penjati ljudima predugačkim ljestvama, a što je stvaranje svijeta ni iz čega nego pjesnička igra. I pjesnik i Bog su što bi rekao Lorca daleki i sami.

Baudleare je Lohengrina razriješio od zemaljske i vlastite tjelesne težine s osječajem naslade kakva se može očutjeti samo u visinama kad se ljudska mašta razmilila u samoći iznad beskrajnih nebosklona obasjana rasplinutom svjetlošću prejasne vedrine sa sve jačim porastom sve intenzivnije rasvjete, sve užarenije bjeline u kakvoj pliva slika duše koja uzlijeće u slapu svjetlosti u ekstazi svijesti i raskošne putene miline uzvišene iznad svake stvarnosti, osjećaj duhovnog i tjelesnog blaženstva izolacije i razmatranje nečega što je neizmjerno lijepo na rubu nesvjesti rasprostranjenja, daljine koje se pretežu do beskraja.

Poezija, ova despotska muzika naslikana na crno osjenčanom platnu razdrtom maštanjem opija svojom, vrtoglavom opojnošću. Sve su pjesme kao rijeke. Imaju svoj izvor, svoje korito, svoj tok, svoj uvir. Pripadaju svim zemljama kroz koje protječu, kao i pjesme svim ljudima koji ih čitaju.Ova muzikalna družina i ustrojeni užici izmješani su s grozničavom nasladom koju prekida strava trajno prijeteći da će ugasiti našu žeđ koja se opet od miline vraća ne gaseći se zapravo nikada, udaranje bijesnog srca sa treperanjem svih ćutila neodoljivi imperativni puti tu odjekuju čitavim riječnikom ljubavnih onomatopeja poslije satanskog uznemirenja, maglene ljubavi slijedi odmah blistavi zanosi kliktanje slobode, uzdasi zahvalnosti. Odjekuje urlanje okrutnih vapaja žrtava kosama bogohulnih žreca, a literatura nije zabava nego mistično i filozofsko razmatranje svih važnih pitanja životnog smisla ili besmisla kao što je o tome govorio već i sveti Augustin sa simuliranim ekstazama hetero i homo erotizma, fraziranjem i vrhunaravnim misterijem orgazma kao o novootkrivenom smislu života. Platonska definicija ljepote je da je lijepo sve što je dobro. Maštanje i erotska sloboda uzbunila je svijet.

Bit velike umjetnosti je zahvalnost no umjetnost skriva nešto neobjašnjivo ona je kao pero kroz koje nam govori genij. Michelangelo je rekao vidio sam anđela i klesao dok ga nisam pronašao. Marcel Proust pak kaže da zahvaljujući umjetnosti umjesto da vidimo jedan jedini svijet, ovaj naš, mi vidimo kako se on umnožava pa koliko ima originalnih umjetnika toliko svijetova nam stoji na raspolaganju. Vječna su pitanja tko je to čovjek, odakle je došao, zašto smo ovdje, što radimo, kamo idemo, što je to um, zašto um ne može obuhvatiti apsolutno sve? Postavlja se i pitanje je li znanost ubija dušu u smislu poezije. Postoji neka tajanstvena stvar koja se zove svijest. Pitanje je i je li znanost ubija estetsku osjetljivost, umjetnički senzibilitet, kreativnost. Znanost ne ubija dušu, daje duši stalno i ponovno rađanje. Mi žudimo za dubljim smislom života, dubljim maštovitijim razumijevanjem otajstva postojanja. Svijest je uvijek misteriozna i znanstvenici to priznaju. Umjetnost sudjeluje u stvaranju čovjekove slike o sebi i stvarnosti.

Željko Bajza | Jesi tu rojen

Jesi tu rojen? – Jesem!

Jesi vučil živlenje pu katekizmušu? – Jesem!

Pu regulah dvorjanskeh jesi živel? I je li tak več jezere let?

Vu procesu oblikovanja horvatske nacije

kaj je reč ak ne jezični mudel nacionalne ideologije?

Belostenec, bližnje celuje i išče peldu

da propele zveličuje iz škurine ud čalarneh i  himbeneh.

Propoveda: domovina naša mila, mirna hiža naj bi bila.

Bekendorf vu Berlinu strah zmišlava.

Herman Bužan vu Požunu guvori

da stališi sami sebe jezik udrejujeju.

Haulik je mecena, on je Ban.

Doklam Sabor dunaša odluku da se koristi čisti narodni jezik,

Gaj igra opasne igre izmed Beča, Pešte i Moskve.

Rakovec, Vraz, Vukotinović, kole tancaju,

a Antun Mažuranić, mistične poetski,

reskriva nade za našu narodnu stvar.

Ja sem tu rojen gde su deca osmehe pretvorila vu cvetje.

Srečni morame biti ak vuspeme pumiriti

ambijent svojega detinjstva z voljum za čakanjem

da znovič prepupa senzibilitet

z terim buš mogel osluhnuti zvuk one trave,

lepet onih ftičov, miris onega drevja

i mukli zuj bumbara teri poleg mene zvrnda.

Ja zdej stujim vu tišine, tak kak Sezanne, nepokreten,

dok  mu pogled prehaja prek brega Saint-Victoire

i čaka da se purudi njeguv “mali dojem”,

kak je guvoril- farba njegve ingenioznosti.