Kolumne

ponedjeljak, 18. ožujka 2024.

Lorena Vojtić | Prošlost kao inspiracija

U samom središtu grada, u sklopu neke velike izložbe, prilazim rubnom štandu i ugledam njega... Sada već znatno stariji, s ponekom sijedom vlasi, ali i dalje jednako motiviran i predan onome čime se bavi, ukrašavao je lica slučajnih prolaznica. Ljudi su ga voljeli zbog njegove vrckave naravi, a i meni je bio uvelike drag i neobičan. Bavljenje kozmetičkim proizvodima, šminkanjem, i uljepšavanjem - ono je što mu zaista sjajno ide od ruke. Sklop je to volje, talenta i ljubavi prema svome poslu. Došla sam do njega, ne znajući kako će reagirati nakon gotovo pet godina bez kontakta, ali ozario mi se i iskreno me zagrlio. Glas mi je pomalo podrhtavao, jer me taj nenadani susret itekako ganuo. Sjedili smo i pričali o svemu što nam se dogodilo u ovom periodu razdvojenosti. Nije bio ljut na mene, dapače, čak je na neki način iskazao radost što me vidi. Ispričala sam mu se za svoje mladenačke, ishitrene odluke, i nadasve dramatične poteze. Nikad mi nije bila namjera povrijediti ga ili uplašiti, ali u nekom trenutku života - svi učinimo krivi korak, i donesemo pogrešan zaključak... Teško mi je pao rastanak i odlazak od nekadašnjeg najboljeg prijatelja, ali život je konstantna mijena, i nemamo drugog izbora osim prihvatiti ga. Obećao je da ćemo se ponovno družiti u sličnim okolnostima, jer još uvijek traje sajam na kojem sam ga zatekla. Smogla sam hrabrosti i odšetala - s istim onim osjećajem gorčine i tuge, koji me uvijek ranije prožimao, jer sam znam da ga moram (zauvijek) napustiti. Zbogom, umjetniče velebnog mjesta - koji mi je podario bezbroj stihova. Vidimo se ponovno u snovima!

 

- osma knjiga -

Predstavljanje knjige | Kosinjska tiskara


 

nedjelja, 17. ožujka 2024.

Zovite nas Romima | Razgovor s Veljkom Kajtazijem

Veljko Kajtazi rođen 14. veljače 1960. godine u Kosovskoj Mitrovici. Završio je Višu tehničku školu u Prištini, Višu trenersku školu u Splitu i Vojnu akademiju u Sarajevu (VŠS – inženjer elektrotehnike, sportaš reprezentativac, trener karatea). Zastupnik austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. Član je saborskoga Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu te Odbora za informiranje, informatizaciju i medije.

Uz zahvalu za pristanak na ovaj razgovor, ima li još nešto što bismo trebali reći u uvodu razgovora, a da nismo naveli?

 Legitimni ste predstavnik Roma i zamolili ste da vas ne zovu Ciganima.

 Koliko god ja molio, uvijek će biti onih koji će to činiti iz raznih pobuda. Ono što je meni još važnije od toga - jest da sam postigao da to (barem javno) ne čine javne osobe, moje kolege i ostali javni dužnosnici i mislim da sam u tome uspio te da smo i kroz rad Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” uspjeli promijeniti percepciju javnosti o Romima kao zajednici. 

Vojtić Lorena | Inkognito

U pitanju je bio ogroman kompleks, neka velika tvornica. S prijateljicom se išla upisati na fakultet, ali je došlo do nepredviđenih poteškoća... Noseći ljubičastu periku, bila je sva odjevena u istu tu boju. Najednom se našla usred praznih soba, zidovi su bili ogoljeni, a sam koncept bez stolarije ili bilo kakvog interijera, doslovno kao propala investicija. Bila je nasilno oteta i zarobljena. Sve vrijeme iščekivanja znala je da ju namjeravaju pogubiti, i to čim prije. Smišljali su najozloglašenije načine mučenja, koji bi trebali biti djelotvorni. Unutrašnjost same zgrade - bila je nadograđena s još nekoliko manjih prostorija, a ona je uporno pokušavala umaknuti. Zanimljiva je činjenica da se neprestano vozila dizalom a čije tipke nisu bile u funkciji; tako da zapravo nije stizala na željeno odredište; odnosno najviši kat. Imala je osjećaj da se radilo o novoizgrađenom neboderu... Kad je nekako uspjela istrčati van, grad u kojem se zatekla bio je iznimno urbaniziran, prepun raznolikih vrsta arhitekture, fontana, zelenila. Vjerovala je da se radilo o prošlome stoljeću. Zrak je odisao posebnim dojmom prošlosti. Dobro se snalazila unutar ulica, iako je bježala, brzo trčeći i konstantno se osvrćući ne bi li ugledala prate li je oni monstrumi... Zatim su je u jednome trenu, pored pruge i željezničke postaje, presrele tri osobe, koje potječu iz istoga onog ukletog mjesta, iz kojega je jedva otišla; iako to tada nije spoznala. Ponudili su joj pomoć i snalaženje, pretpostavivši da je nova ondje. Dali su joj lažni identitet i prerušili je u drugu ličnost. Nije joj trebalo puno vremena da shvati kako se radi o prevarantima, ali je bilo suviše kasno. U konačnici su je vratili natrag i odmah vezali lancima. Iduća scena predstavlja trenutke njezina pogubljenja. Tu se budi...

 

- osma knjiga -

subota, 16. ožujka 2024.

Alfredo Pérez Alencart | Jedan tigar šeće Salamancom

Salamanca je grad koji vrlo lako osvoji nečije srce. Oni koji je posjete i dožive, zauvijek ostanu vezani uz nju premda su u njoj boravili nekoliko sati ili nekoliko dana. A oni koji su previše lijeni da je razmotre, nikada je ne uspiju upoznati iako prolaze njezinim ulicama čitavoga života. 

Smatram da je izuzetna povlastica što smo u Salamanci ugostili Tomislava Marijana Bilosnića (Zemunik, Hrvatska, 1947.), pjesnika neosporne kvalitete, što bi priznali u bilo kojemu dijelu svijeta. Njegov cjelokupni opus broji više od stotinu knjiga poezije i proze - i prema mišljenju sklonih mu kritičara ali i zavidnika kojih nikada ne nedostaje kad se netko po nečemu ističe, vrlo je dojmljiv i poznat i izvan granica svoje zemlje. A povlastica je za njega i za čitatelje sa španjolskoga govornoga područja imati kao posrednicu nekoga tko tako dobro prevodi pjesnike s hrvatskog jezika na španjolski jezik i sa španjolskog na hrvatski - kao što je Željka Lovrenčić.