-Ne mogu reći.- kažem i skrenem pogled. Žena gurne kartonsku čašicu bliže meni pa otpijem gutljaj prezaslađenog čaja.
Nikada više neću biti sigurna. Uznemirava me stalna zvonjava telefona i nervozni koraci policajaca koji se motaju oko nas. Jedan joj dođe šapnuti nešto na uho, a ona mu odgovori kimanjem glave.
Skupim se u sebe najviše što mogu, navučem kosu na lice kao zavjesu, poželim nestati. Ona se nagne preko uredskog stola koji nas dijeli.
-Ne mogu ti pomoći ako mi ne kažeš sve što se dogodilo. Sad si na sigurnom, nemaš se više čega bojati.- kaže i ovlaš mi dotakne ruku, kao da sam od prašine pa ću se razletjeti po prostoriji ako me malo jače uhvati.
-On, znate, nije loša osoba.- progutam slinu kako ne bih zaplakala. Još nije vrijeme za plakanje, i to će doći. Do danas sam zaista mislila da je dobar i da me voli, tu joj ne lažem.
-Dušo, pogledaj me.- kaže kao da nije starija od mene samo nekoliko godina i još uvijek nesigurna u svojoj ulozi šefice kao dvanaestogodišnjakinja u štiklama –Povrijedio te, vidiš što ti je učinio. To ne rade dobri ljudi.- Dotaknem već vlažnu gazu na svom čelu i prsti mi ostanu crveni. Sjednem na ruke jer ne želim to gledati. I dalje ne želim vjerovati.
