Marica Erdeg | Među brezama

I javorima
I mladim bagremima
Među stoljetnim hrastovima
Među topolama
I jablanima visokim
Lik tvoj ja tražim…
Pa lažem si…možda se skrivaš

A ti…ispod kamena
Tvrdoga…snivaš…

Među slavujima
I golubovima
Među sokolovima
I paunovima
Među labudovima
I galebovima
Krila tvoja tražim…
Pa lažem si…možda se skrivaš

Božica Jelušić | Prolazim

Prolazim s vjerom u skore mirnije, bolje dane,

U masi tužnih lica, nalik grožđu u preši.

S afiša slova skidam, grimase nasmijane,

Žrvanj briga me tješti, a romor kiše tješi.

 

U kiši slogove nađem, bivam sretna k'o ribar,

Koji će mreže dići po mjesečini jasnoj.

Pa kroz gomilu brodim, tražeći svoj kalibar,

Smiješeći se svom srcu u dobi polukasnoj.

 

A bližnji, vidim, baš mnogo za moj prolaz ne haju,

Ne dajuć poštede meni ni mome skromnom daru.

Dajući mi do znanja da bolje od mene znaju

Koliko kožice vrijede na zemaljskom pazaru.

 

Prolazim, mjerkajuć snove koji brzo posijede:

Vidim da jeftine stvari imaju bolju prođu.

No, moji dani za mene više od Edena vrijede;

Pa nije važno kada, važno je samo da dođu.

Lucijana Živković | Dara i darivanje

Moj je prijatelj pričao najbolje priče. Cizelirao ih je poput majstora, odgađajući iz rečenice u rečenicu razrješenje kako bi nama slušačima stvorio što veću napetost u iščekivanju završetka. Nazvat ćemo ga Luka i reći da su mnogi voljeli biti u njegovu društvu. Odakle mu taj interes i talent za pričanje - nikada nije objasnio. Iako nije bio bog zna kako obrazovan, u pričanju je bio vrlo rječit i uvjerljiv.

Dok bi pričao, najčešće u povećemu društvu, toliko se uživio u priču da bi i njegovo tijelo svoje pokrete usklađivalo s tonom, tempom ili emocijama u njoj. Gestikuliralo bi, drhtalo, vrtjelo se, mahalo rukama, a licem su mu prolazile grimase, da bi na kraju pričanja, kao posustala mašina, klonulo uz jedno duboko - ah! Sve manifestacije iznenađenja, sreće, čuđenja ili tuge koje bi njegova priča izazvala, proživljavao je i on s nama kao da je slušatelj, a ne narator. 

Najviše je obožavao bizarne sadržaje za koje nismo bili sigurni jesu li ili nisu istiniti. Naime, gotovo uvijek bili su na rubu mogućeg; dok nas je on uvjeravao da nam nikako ne bi lagao. Možemo biti sigurni da je priča originalna, a ja sam se sjetio da je sam Voltaire rekao da je originalnost samo vješta imitacija.

Marica Erdeg | Ugasite sva svijetla

Jer…oči su navikle

Na mrak…na tminu…

Zaustavite violine…

Dugo već slušam

Samo tišinu…

Ne puštajte sunce

Na postelju od mjeda…

Istopit’ bi se moglo

To tijelo od leda…

Ne točite mi vina

Vina rumena…

Jer mogla bi poteći

Krv iz kamena…

Iz tijela što kao

Tvrdi kamen stoji…

Nikamo ne hodi

Samo postoji…

Petar Jenjić | Čujem

Čuo sam pjesmu iznad neba,

zamjetljiv stih u altu pjeva,

ali dođe bol pa zašuti

munja što sjeva, sjeva, sjeva.

Izbjegavši taj zvuk tišine

stao je pjesnik da ga traži,

izgubljeni ton opet pušten

da druge draži, draži, draži.

Odjednom vrisnu riječi moje:

"Nikada nitko neće proći

stazom ovom. I osim tebe

u san mi doći, doći, doći."