Maja Šiprak | Tvoje oči

tvoje oči snatre smaragdno nebo
češljaju pramenove zore
pletu tišinu u čvorove sreće
svijet se u njima ogleda
čist i nevin
a suze su oceani
koji oplakuju vrijeme

u tvojem pogledu gnijezdi se
tuga ptica selica pred put
sakriveni kompas
za cestu koja
domu vraća

Sven Adam Ewin | Okiti se ljepotom

Ne traži nebo između ptica,
Jer tamo nije njemu dom.
Skloni taj nestašni pramen s lica,
Da bljesne nebo u oku tvom.

Dok hvataš leptira koji bježi,
Zastani na čas. Otvori dlan.
Na dlanu tvome on već leži,
Crtama dlana urezan.

Ela Sommer | Destruiranje stereotipnih slika ženskog identiteta

Svijest o spolnim razlikama postoji još od začetaka kulture. U klasičnim se kulturama ženski spol na umnoj razini izjednačavao s muškim spolom, pa nije bilo nikakve potrebe za emancipacijom žena. Tek u modernoj kulturi počela su se postavljati pitanja o slobodi žena. U eseju Vlastita soba (1927.) Virginia Woolf postavila je pitanje ženama: Imate li ikakvog pojma koliko se knjiga o ženamana piše tijekom jedne godine dana? Imate li pojma koliko ih napišu muškarci? Jeste li svjesne da ste, možda, životinja o kojoj se u svemiru najviše raspravlja?1  Sedamdesetih godina 20. st., u drugome valu feminizma, kada je glavno područje njegova patosa bilo pitanje ženskoga identiteta, izdvojile su se dvije struje feminističke i rodne kritike – angloamerička i francuska feministička kritika. Angloameričke su feminističke kritičarke, poput Kate Millet, Mary Elman i Germaine Greer bile usmjerene na analizu društveno konstruirane ženske rodne uloge i bavile su se načinima prezentacije žena u književnim tekstovima. Slike o ženama stvarali su muškarci jer su oni, prema Dubravki Oraić Tolić, bili proizvođači književnosti. No, koje su to i odakle su potekle stereotipne slike?

Pramcem u sumrak

Milka, nekoliko nevezanih kerova i naš mali bajer u sumrak

Piše: Jelena Miškić

Milka je naslonjena na svoju ogradu s one strane Melanijine bašče prema kojoj kad krenem, a uvijek usporim iza tog ugla valjda od iskonskog straha, malo se stresem jer još uvijek mislim da ću ugledati babu, posebno u ovo doba godine kako nagnuta nad korovom psuje sve svece nebeseke, a ono ispod nje samo frcaju travke koje nisu potrebne niti vrijedne obitavanju u našoj bašči. Ali babe nema. "Nema je već odavno", - progovori Milka i zapali duhan. MIlka je moja najdraža susjeda. Ima oči kao more i srce kao Velebit. Na glavu je zavezala onu široku maramu što su žene nekada davno vezale kada prašinu skidaju sa ormara ili visećih elemenata kuhinje kako bi sačuvale frizuru, ima adidas trenirku, preko koje je zavezala kecelju. Iz jednog džepa vire gedore, a iz drugog dva šarafcigera. Sva je spremna na veliko pospremanje. "E moja Milka, nekako ju ja osjetim svaki dan u ovom dvorištu, kao da zanovijeta da grašak nisam posadila ravno, da ne valjaju gredice pastrnaka...stalno ju čujem kako nešto nije dobro!".

Darko Balaš | Čekaj me...

Kažu mi: Nisi tu...
No...ja te čujem i gledam.
Sretnem u svakom snu,
Zaboravu te ne dam!

Znam, čuvaš me,
Negdje, iza vrata od duge...
Znam kako osjećaš sve,
Moje sreće i tuge.

U mislima te mogu dotaći,
Osjetim miris dobrih vremena;
Jednom, opet ćemo se naći,
Tamo, gdje nema imena.

Dok živim, živjet ćeš i ti,
Koračati stazama mojim,
Uvijek uz mene biti,
S tobom se ničeg ne bojim.

Jer, znam kako ne nestaje,
Onaj koji beskrajno voli,
Smrću, ljubav ne prestaje!
Samo praznina, samoćom boli...

Čekaj me, doći ću na kraju,
Kada me anđeli k tebi povedu.
Zajedno, voljet ćemo se u raju,
Jednom, kada me vile dovedu.