Kolumne

nedjelja, 14. travnja 2024.

Objava rezultata natječaja za Zbornik sa 6. recitala Stara lipa

Natječaj za šesti recital Stara lipa je trajao od dana 04. prosinca 2023. godine do 15. siječnja 2024. godine. Radovi su dana prvoga veljače ove godine predani na ocjenjivanje izbornom povjerenstvu u sastavu: Tomislav Ribić, književnik iz Varaždina – predsjednik izbornog povjerenstva i članovi: Nikolina Crnčić dipl. uč. iz Vrbovca i Predrag Topić, ravnatelj Gradske knjižnice Dugo Selo. Izborno povjerenstvo je završilo s radom i donijelo odluku o autorima i pjesmama koje će biti objavljene u Zborniku šestog recitala Stara lipa, o onima koje će se čitati na recitalu, i nagrađenim i pohvaljenim autorima. Nagrađene i pohvaljene autore ćemo saznati na šestom recitalu Stara lipa koji će se održati dana osmoga lipnja, subota,  u 19 sati u Vrbovcu, u dvorani nove zgrade  udruge pod imenom Gradsko društva Crvenog križa Vrbovec, Ulica poginulih branitelja br. 5.

Nakon pomnog čitanja i ocjenjivanja, izborno povjerenstvo je donijelo odluku koju donosimo u sljedećoj tabeli:

Udruga Osebunjek | Lijepom riječi do dobrosusjedskih odnosa

 


Željka Bitenc | Pola para naušnica, prsten i stalak za tortu od plavog stakla

Moje jedino nasljedstvo.

Ona, 
zlatna, spletenim košaricama zaštitnički stišće crveno oko, 
iscrtkani sitni talisman obrubljen ženskom snagom duboko čuvan u bolnoj utrobi  
- probuđena bukti.

On, krug,
tanušni zapis o ljubavi mojih roditelja o kojoj ništa ne znam,
brisač je nejakosti, snažno oživljava osjećaje, okreće se, 
podsjetnik je na temelj, pobožnu čistoću (danas nitko ne zna što je to)
zgaženu 
nogom punom žuljeva i jaukom nesigurnosti.

Plavo staklo, podsjetnik na torte i slavlja, 
lagodnost zamotana na dnu odmara u debeloj zimskoj vesti, 
daleko je, daleko...
kao vrtuljak jedne noći obasjan žutim lampicama.

I samo ga ja mogu vidjeti.


Anica Miličević | Kutija

Uskoro će četiri godine da moje vrijeme u Mostaru stoji. Skupila sam ga u nepropusnu amajliju, šarenu i staklastu i nosim ga oko vrata kao san. I kada dođem ponovno u moj grad ulice su pune uspomena i sjećanja, koje berem kao prezrele kruške s grana otežalih od nedostajanja. Upijam ih u sebe da me griju u hladnim, ravničarskim zimama i da me škakljaju po stopalima koja pokušavam na silu uvući ispod premalene deke. 

„Kada ćemo nazad u Osijek? Malo mi nedostaju moje igračke i moji prijatelji.“, šapće mi umorni, dječački glas netom prije nego će sklopiti oči. 

„Brzo.“, govorim dok mu ljubim vrhove prstiju. 

Okrećem glavu da mi ne vidi suze. Život je ništa drugo doli pružanje onoga što si sam već primio. Pa makar i u drugome gradu. Pakiram u kartonsku kutiju moje djetinjstvo i mladost, prvu kuglu sladoleda od vanilije pojedenu u slastičarnici Vili, stidljivi smijeh iz školske klupe dok fotograf bilježi kraj prvoga razreda, razbijena koljena i tatine pobjedničke šake podignute visoko u zrak, smoki podijeljen na krugovima i prašinu s gradilišta „japanske“ škole, kifle s šunkom iz Manđarije i mahanje na zadnji kat mostarke, ulice posute jesenjim lišćem i ruke ugurane u tuđe džepove, prvo svitanje u parku Zrinjevac i ukradene poljupce s treće klupe od ulaza, prskalice što se pale po točnom rasporedu koji nikada ne znamo i smijeh na stepenicama turističko-ugostiteljske škole, orah u Crne i rakiju u Radmile, bosa stopala po vrelom asfaltu avenije i miris lipa savinut nad kostolomnim zagrljajima, šaputanja i obećanja, srce razlomljeno na bezbroj komadića i ponovo sastavljeno, bijelu bez pjene u Kokoloku, prkos u očima, slučajni dodir ruku, Ljubin hod i prvo predvečerje Staklene bez njega, šetalište vrelo od naših pogleda, strah, sreću, zavjet, život. 

Tebe to tek čeka, dječače. Milujem ti obraze mekane od sna i poklanjam ti slobodu upakovanu u kartonsku kutiju. A ono kad budem plakala, ne brini, to mi je samo ostalo Mostara u očima. 

subota, 13. travnja 2024.

Kitana Žižić | Ruža na haubi

Crvena ruža na haubi Mirkovog auta često mi posjećuje misli kao svjedok jedne od najljepših zabranjenih ljubavi za koje znam. Kakvom bi se pokazala da je realizirana, e to baš i ne znam. Ali znam da me, iako je na mojim leđima priličan broj desetljeća, još uvijek pitanja i teme o ljubavi najviše zaokupljuju. 

Kao „čuvarica“ tuđih ljubavi dugo ih pamtim, rijetko zaboravljam. Od rane mladosti znam tko je koga volio, čija ljubav nije bila uzvraćena; simpatije koje su nosili u sebi oni koji su se družili sa mnom, pa i oni koji su bili samo znanci iz moga okruženja. Najviše sam pratila upravo zabranjene ljubavi, uvjerena da ih se nije smjelo osujećivati. I to često upravo od onih, koji su zaljubljene najviše voljeli. Ili trebali voljeti.

Možda nisu znali da griješe misleći kako najbolje poznaju svoju djecu. Želeći ih sačuvati od razočaranja, promašenih života, nesretnih brakova, priuštili su im možda upravo to.

Ima ih koji tvrde da ljubavi ne treba slijepo vjerovati. Njeni migovi mogu navesti na pogrešnu stazu. Ali zar nije poželjno pustiti mlade slobodno lutati i uživati u najljepšim danima prvih ljubavi. Zar je moguće da još neiskvareni povrijede jedno drugo?