Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar Studente koji su u Zagrebu dočekali profesora Marijanovića u prepunoj knjižnici Bogdana Ogrizovića na predstavljanju njegove prve zbirke eseja „Knjige koje (nam) mijenjaju život“ zacijelo će obradovati vijest da je profesor Marijanović objavio drugu knjigu eseja o slavnim klasicima. Mnogi učenici profesora Marijanovića, gimnazijskog profesora iz Žepča, naime, danas studiraju na zagrebačkim fakultetima upravo zahvaljujući svom profesoru književnosti koji im je entuzijastičnim i praktičnim pristupom pomogao razviti ljubav prema književnosti i učenju.
U novoj knjizi profesor Marijanović obrađuje deset novih klasika među kojima su Sofoklova „Antigona“, Camusov „Stranac“ i „Jane Eyre“ Charlotte Bronte i jedan naslov iz hrvatske književnosti – „Sarajevski Marlboro“ Miljenka Jergovića.
Kao i prethodna, nova knjiga profesora Marijanovića namijenjena je ljubiteljima književnosti koji će u njoj naći sugovornika, te, naravno, studentima književnosti, srednjoškolcima, pa i osmoškolcima u višim razredima koji žele doznati kako, a i zašto, klasična književnost komunicira s današnjim vremenom. Branko Marijanović je profesor engleskog jezika na gimnaziji Katoličkog školskog centra „Don Bosco” u Žepču u Bosni i Hercegovini.
Rođen je 1976. godine u Žepču, a diplomirao je engleski jezik i književnost i njemački jezik i književnost na sveučilištu u Zadru. Od 2022. godine, uz svoj posao u gimnaziji, radi kao docent na Univerzitetu u Zenici gdje predaje stručni engleski jezik na Politehničkom fakultetu i englesku književnost na Filozofskome fakultetu. Održao je predavanja na više međunarodnih konferencija te je objavio niz znanstvenih i stručnih radova u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sloveniji, Hrvatskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Cambridge Scholars Publishing 2022. godine objavio je prvu Marijanovićevu knjigu pod naslovom Paradise Lost and the Rise of the Novel.
S Brankom Marijanovićem razgovaramo o današnjem statusu književnosti i čitanja u životima mladih ljudi, o razlozima za čitanje klasika, o tehnologiji i samorazvoju čovjeka te o moralnim pitanjima iznad ljudskih zakona, dobro poznatim velikim književnicima koje je bira i predstavlja u svojim knjigama.
Vaše novo djelo je upravo objavljeno pod naslovom „Lektira za život“ a svi imamo dojam da u današnjem tehnološkom dobu lektira i samo čitanje zvuče kao nešto zastarjelo i potpuno otuđeno od života! Kakve veze imaju veliki klasici sa današnjim životom svih nas a posebice mladih ljudi?
Hahaha, da, učenici, studenti i ogromna količina odraslih ljudi danas promatraju vrijeme provedeno čitajući kao ukradeno vrijeme, vrijeme koje im je netko otuđio ili barem vrijeme kada je netko u njihovome životu stisnuo gumb PAUZA jer osjećaju da u tim minutama ili satima uopće ne žive nego se muče jedva čekajući da to bespotrebno mrcvarenje njihove duše i intelekta što prije prestane i da se “vrate životu” i rade nešto ugodno. Međutim, velika je istina da u životima mladih (a i starih) ljudi danas postoji ogromna praznina koju jedino dobra književnost i dobre knjige mogu ispuniti. Mi danas, nažalost, živimo sami i usamljeni među milijunima ljudi i osjećamo se otuđeno unatoč tome što “visimo” po društvenim mrežama i što smo tehnološki povezani sa čitavim svijetom. Nominalno smo povezani sa svima a u biti nismo povezani ni sa kim jer je ta povezanost lažna i površna. Mi na društvenim mrežama zapravo dijelimo laži i očekujemo da preko njih ostvarimo konekciju sa drugim ljudima.
Pogledajte samo tipične Facebook ili Instagram objave i vidjet ćete niz dotjeranih prinčeva i princeza, savršeno odjevenih i uređenih, na poželjnim destinacijama, u biranome društvu i u izvrsnome raspoloženju. Osmijesi i sreća frcaju na sve strane. Dijelimo samo trenutke za koje mislimo da će nam na njima drugi zavidjeti, trenutke gdje se osjećamo moćno, lijepo, pametno, uglađeno i, što je još gore, stalno gledamo isto tako umjetno dotjeranu i friziranu stvarnost drugih ljudi. Međutim, drugih ljudi je na tisuće oko nas tako da mi stalno gledamo “sreću” drugih ljudi, a uvijek smo bolno svjesni da se iza našeg friziranog izgleda kriju nesigurnost, osamljenost, osjećaj nedostatnosti, inferiornosti, nepovezanosti, neoriginalnosti, običnosti, itd. S vremenom zakon brojeva počinje djelovati i naš mozak htio-ne htio mora zaključiti da su svi drugi sretni a samo mi nesretni, da se svi drugi zabavljaju a samo mi konstantno dosađujemo, da svi žive ispunjene živote a samo mi patimo kroz svoju ispraznu egzistenciju. Da bi se othrvali tome, dodamo onda i mi pokoju sličicu našeg uljepšanog „ja“ na naše društvene mreže, čisto da ne odskačemo, i to onda još više ubrzava začarani krug i još čvršće ga zatvara oko nas.
A gdje je književnost u svemu tome?
U današnjem svijetu književnost je zapravo jedini izlaz iz svega toga iako je to zadnje što bi nam palo na pamet. Kao i u svim velikim pričama, rješenje je uvijek na onome mjestu kojeg se najviše plašite – skriveno u Hadovome podzemlju među duhovima, u pećini sa aždajom, u kuli do koje se gotovo nemoguće popeti, u krilu zmaja Smauga, itd. Rješenje naših najvećih današnjih problema s mladima je u pričama tj. u knjigama iako ih se mnogi danas užasavaju. Književnost je priča a priča je jedini način na koji se ljudi mogu duboko i smisleno povezati na dubljem, temeljnijem, egzistencijalnijem nivou. Književnost nam daje uvid u sve što se događa iza zavjese tj. u trenutke kada glavnog junaka/junakinju nitko ne vidi, u trenutke kada su junaci jadni, poniženi, izdani, usamljeni, preplašeni, povrijeđeni...
Da bismo podijelili život sa ljudima oko sebe moramo podijeliti s njima duboke, važne i temeljne stvari, na isti način kao što povezujemo dvije građevine. Ukoliko svoju zgradu želimo izravno s jedne strane nadograditi na drugu, moramo povezati temelje, nosive stupove i električne i vodovodne instalacije. Samo tako može nova građevina funkcionirati kao nova, stabilna cjelina. Ukoliko želimo snagu, trajnost i stabilnost, moramo povezati temeljne i bitne stvari. Nikome ne pada na pamet povezati dvije zgrade tako što zalijepimo njihove dvije fasade od stiropora jednu za drugu, a upravo to mi radimo u našem modernom, tehnološki povezanome svijetu – na društvenim mrežama lijepimo svoju fasadu na fasadu drugih ljudi istovremeno želeći dubok i trajan odnos. Zamislimo primjere Ane Karenjine ili Emme Bovary i njihovu povezanost odnosno nepovezanost sa svijetom oko njih u današnjem vremenu društvenih mreža! Što je njihov emocionalni život više propadao i postajao jadniji, to im je “Facebook/Instagram profil” postajao „nabildaniji“ i impresivniji. Zamislite samo što bi sve Emma objavljivala na društvenim mrežama i dok bi joj svi oko nje zavidjeli i žudjeli za njenom sudbinom, ona je nezaustavljivo tonula i propadala. Lijepa žena, relativno bogata, udala se za liječnika. Prekrasne “fotke” sa vjenčanja. Novo pokućstvo. Nova kuća. Nove haljine. Novi nakit. Zabava kod vikonta. Preseljenje u veći grad. Još prestižnije toalete! Instagram profil bi eksplodirao. Međutim, mi kao čitatelji imamo privilegirani pristup kako njenome “Instagram profilu” tako i onome što stoji iza njega, što je od neizmjerne važnosti za izgradnju naše ličnosti, za selekciju naših želja kao i za slaganje prioriteta u našim životima.
Upoznajući Emmu dobivamo neponovljivu priliku proživjeti stvari koje inače ne bismo proživjeli, povezati se s njom kao osobom u dubini njene duše i izbjeći možda neke od grešaka koje je ona napravila. Čak i ako ih i napravimo, to iskustvo proživljavanja njenih grešaka će nas možda ranije otrijezniti i spriječiti da u potpunosti “iskočimo sa šina”. Naravno da Emma nije tada imala Instagram niti fotke sa vjenčanja, ali ovaj misaoni eksperiment nam zorno pokazuje površnost i nebitnost stvari koje bi ona dijelila sa drugima na društvenim mrežama, stvari nad kojima bi pratitelji “slinili” a da bi istovremeno svim tim pratiteljima sve istinski bitno i veliko u njenome životu izmaklo, kao što je izmaklo i samoj Emmi jer se uvijek koncentrirala samo na “ljepotu fasade” i ugodnost postojanja.
Istinsko prijateljstvo je zahtjevno i teško. Razvoj karaktera je izuzetno naporan i neprekidan proces. Intelektualni napredak i učenje često zahtijevaju od nas mnogo više nego što mislimo da imamo i da možemo dati. Svaki rast je bolan. Svakoj zmiji je nesumnjivo ugodno u vlastitoj koži ali ukoliko zmija ne zguli svoju staru kožu ona ne može rasti. Taj proces je zahtjevan, bolan ali neophodan. Isto važi i za naše životne priče. Djetinjaste vizije i nas samih i svijeta su nesumnjivo ugodne ali da bismo razvili svoj puni potencijal moramo uvijek iznova tu staru kožu zguljivati da bi narasla novija, veća i bolja, primjerenija našem rastu i razvoju. Moramo biti van svoje „comfort zone“, moramo svoju životnu priču uvijek podizati na viši nivo i dijeliti je sa sve kompleksnijim i dubljim likovima. To su stvari kojima nas velike knjige uče i to je jedini način na koji se stvaraju veliki ljudi a kao što kaže psiholog Erich Fromm, naš jedini zadatak u životu je roditi i izgraditi najbolju moguću verziju našeg „ja“, jer ako to ne napravimo bit ćemo prisiljeni svakodnevno živjeti sa inferiornom i polurazvijenom osobom bez karaktera i identiteta koja će čitav život biti bolno svjesna vlastitog neostvarenog potencijala i onda utjehu uvijek iznova tražiti u novcu, izvanjskosti i “lajkovima”.
Svako novo poglavlje u knjizi počinje odgovorom na pitanje “Po čemu je ova knjiga relevantna za današnjeg čitatelja”. Zašto?
Zato što ako tog odgovora nema onda sam “džaba krečio” i čitava knjiga je besmislena. Bez tog poglavlja i bez te perspektive moja knjiga bi bila samo još jedan suhoparni prilog teoretskoj obradi lektire i književnosti. Međutim, naslov knjige kaže „Lektira za život“ i ta riječ „život“ nije život u staroj Grčkoj ili u devetnaestom stoljeću nego život danas, u vremenu i na mjestu gdje čitatelj živi. Ako čitatelj/ica ima 25 godina i danas živi u Požegi, knjiga mu/joj mora pojasniti kako će on/ona čitajući ta djela dublje proživjeti vlastitu egzistenciju, pomnije sagledati vlastite životne probleme, sagledati svoje akutne probleme iz nesvakidašnje perspektive, proživjeti neke osjećaje koji bi inače ostali uspavani u njemu/njoj, itd. Prema tome, „Antigona“ nije poglavlje o grčkoj Antigoni. To je poglavlje o tome kako grčka Antigona može i mora danas (za)živjeti u meni, u vama i u našem pravom ili imaginarnome čitatelju iz Požege, Beča, Žepča ili Barcelone.
Sukladno rečenome, uvodni dio svakoga poglavlja ukratko sumira sve teme i aspekte života od važnosti za današnjeg čitatelja, a kasnije su sve te teme pomnije proanalizirane, objašnjene i primijenjene na stvarne probleme i dileme današnjeg čovjeka. To knjigu pretvara u priručnik za život a ne u relikt prošlosti ili dokaz o slavnim postignućima ljudi koji su stotinama godina mrtvi. Antigonini problemi su dotaknuti isključivo kao problemi svih nas, kao problemi s kojima se svi svakodnevno suočavamo i koje moramo riješiti ili prerasti ukoliko želimo živjeti dobrim i ispunjenim životom.
Znam da je sve već napisano i detaljno objašnjeno u samoj knjizi ali možete li nam ovdje ukratko pojasniti koji su to problemi koje Antigona dijeli s nama i kako nam Antigona kao osoba i kao knjiga mogu pomoći u našem intelektualno-duhovnome životu?
Svi mi odrastamo u određenome okruženju, pripadamo određenoj naciji, religiji, regiji, skupini, grupi i kao što i jeste normalno, odrastajući prihvaćamo svjetonazor i vrijednosti svih tih grupa u kojima smo odrasli zbog potrebe za učenjem i potrebe za pripadnošću i ukorijenjenošću. Međutim, odrastajući, vrlo brzo ćemo primijetiti da se naši nazori u nekim stvarima ne poklapaju sa prevladavajućim mišljenjem, sa pravilima grupe ili društva oko nas i odmah dolazimo u Antigoninu dilemu: Imamo li hrabrosti i snage ići vlastitim putem ili ćemo progutati knedlu, ugušiti vlastite osjećaje i uklopiti se radi mira i izbjegavanja neugodnosti? Je li nešto dobro zato što je dobro ili je dobro zato što religija, vlast ili društvo kažu da je dobro? Što uraditi kada nam naša religija, šef ili društvo nalažu da radimo nešto protiv naše savjesti?
Sjetimo se spaljivanja vještica ili progona Židova! Sve obavljeno po zakonu! I u Bosni i u Hrvatskoj postoji niz zakona koji planski omogućavaju krađu, otimačinu, zloupotrebu položaja i pogodovanje članovima iste stranke ili religijske grupe tako da se s Antigonom svi moramo zapitati ako je nešto legalno ili legalizirano je li i dobro i ispravno? Postoji li neko zajedničko dobro, neki univerzalni zakon poštenja i humanosti koji je iznad trenutno vladajućih zakona? U nacističkoj Njemačkoj mogli ste zakonito maltretirati Židove, oduzimati im imovinu, javno ih sramotiti... Ako je nešto zakonito, je li nužno i dobro? Nadalje, kada odgajamo djecu, mi ih učimo da slijede naš primjer i naše vrijednosti i učimo ih privremenome konformizmu i imitaciji od kojih bi oni kasnije trebali odstupiti i krenuti vlastitim putem koji će se djelomično poklapati s našim vrijednostima a djelomično biti izraz originalnosti i neponovljivosti osobe našeg djeteta. Međutim, kada je taj trenutak kada svatko od nas treba krenuti “van stada” i van ugode konformizma i što ako se ti novi i originalni nazori našeg djeteta u određenome trenutku protive našim vlastitim nazorima ili čak zakonima naše religije ili države? Učimo li vlastitu djecu, učenike, studente i građane da “misle svojom glavom” i da postanu neovisni ljudi a onda, kada oni uistinu krenu vlastitim putem, mi ih nemilosrdno kažnjavamo jer “odudaraju” i idu protiv struje? Kažnjavamo ih jer se ne slažemo s njima a odgajamo ih, navodno, da budu neovisni!
U vremenu kada nam velike sile, i na lokalnoj i na svjetskoj razini, nameću što da mislimo o određenim ratovima, sukobima ili političkim potezima, kada je trenutak da kažemo “dosta” u ime opće humanosti, normalnosti i ljudskosti? Gdje je granica između konformizma zbog potrebe za pripadanjem a kada ta potreba za pripadanjem gazi srž naše osobe, karaktera i individualnosti? Do koje mjere trebamo grupi kojoj pripadamo dopuštati da misli za nas i da određuje naše vrijednosti? Do kada trebamo trpjeti samovolju i iživljavanje vršnjaka ili šefa a kada je vrijeme da se pobunimo i/ili promijenimo školsko okruženje ili radno mjesto? To su sve pitanja na koja svakodnevno „htjeli-ne-htjeli“ odgovaraju i osnovnoškolci i odrasli radnici, građani, intelektualci i “neintelektualci” i na koja ćemo, ako obratimo pažnju i mi morati odgovoriti čitajući Antigonu. Ovo je samo površina i samo smo malo začačkali po njoj ali mislim da je i ovo dovoljno da i sami vidimo da je ovo djelo aktualno i sada u istoj ili većoj mjeri nego onda kada je napisano i to je odlika svih velikih knjiga.
U poglavlju posvećenome domaćem autoru Miljenku Jergoviću, za njegov Sarajevski Marlboro ste rekli da je klasik i tretirali ste ga kao takvoga u svome osvrtu. Što je to uopće klasik i zašto Sarajevski Marlboro spada u tu kategoriju?
Jergovićev Sarajevski Marlboro je nesumnjivo klasik što god tko mislio o tome. Upravo sam rekao da je Antigona jednako aktualna danas kao i u staroj Grčkoj i Sarajevski Marlboro, na isti način, s prolaskom vremena samo dobiva na aktualnosti. Kao i Antigona, i Sarajevski Marlboro živi humanost i ljudskost koji su iznad svih partikularnosti i slučajnosti i opisuje niz situacija i iskustava kada ih nacija, vjera ili pripadnost vlasti ili stranci nemilosrdno gaze. Jergović se u ovoj knjizi bavi čovjekom kao bićem i traži od svih nas da druge uvijek vidimo primarno kao ljudska bića a onda kao sve drugo. Ukoliko smo istinski vjernici a ne da samo pripadamo određenoj religiji, situacija je prividno još jednostavnija jer nas gotovo sve religije uče da je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku i da je Bog u svim ljudima, što znači da ako drugoga vidimo kao Božje stvorenje i ako vidimo Boga u njemu/njoj sigurno tu osobu nećemo istući, maltretirati je, nanositi joj zlo ili je čak ubiti. Tu je univerzalno rješenje svih balkanskih i svjetskih problema a Jergović u svojim pričama baš inzistira na univerzalnoj humanosti koja je iznad svake pojedine nacije, religije, regije ili pripadnosti ovome ili onome. To je otprilike sljedeća logika: “Nemoj u meni vidjeti Bosanca, Hrvata, muškarca, profesora, vozača, kupca, glasača – nego gledaj u meni ljudsko biće i tretiraj me kao takvog i isto traži od mene”. Kao i ja, i čovjek pored mene je uvijek i prije svega ljudsko biće a tek sekundarno pripadnik određene kategorije ili grupe.
Međutim, kada želimo uniziti i povrijediti druge, uvijek ih utrpamo u neku kategoriju, tu kategoriju demoniziramo i onda nemamo problema s tim što ih tučemo, varamo, maltretiramo ili čak ubijamo. Svi huliganski nastrojeni navijači Hajduka misle: “Ne tučem čovjeka, tučem dinamovca”. Nitko od agresivno zaluđenih navijača Dinama u nekome navijaču iz Splita ne vidi sliku i priliku Božju iako bi vam većina njih uredno rekli da su katolici i vjernici. Oni vide samo hajdukovca a hajdukovce treba mlatiti (po takvoj izvrnutoj logici). Ipak, ovo rezoniranje više liči na ispraznu propovijed koja je jasna i očita onima koji imaju isti princip mišljenja a potpuno neshvatljiva onima koji ne mogu i ne žele ući u životnu priču drugoga. Sarajevski Marlboro nas tjera da to učinimo. Da idemo iza i izvan ljušture vjere, nacije, rase, spola i ostalih slučajnosti i dopremo do srži, do pune ljudskosti druge osobe, do razine gdje smo svi istinski jednaki. Do te razine nas može dovesti samo priča.
Imate li možda neki ilustrativan primjer iz knjige za tu univerzalnu ljudskost koja nadilazi religijsko-nacionalnu pripadnost?
Užasnutost Ive T., lika iz jedne od priča, nevjernika i komunista, nad rupom u mjesnoj crkvi je iznad svake propovijedi i svakog pametovanja. On osjeća da je povrijeđena ljudskost njegovih susjeda, da je povrijeđena svetost ljudi oko njega koja nema apsolutno nikakve veze sa religijom i plače nad svijetom u kojem su zastava ili vjerski simboli jači i bitniji od ljudskosti i humanosti, i plačući tjera i nas da izravno osjetimo njegov gubitak i jad takvoga svijeta. To je svrha svake velike književnosti – ući u svijet druge osobe, izravno osjetiti njenu uzvišenost i njenu niskost kao svoje vlastite, vidjeti svijet iz njihove perspektive, hodati u njihovoj koži i nakon toga izmijenjenim očima sagledati sve oko sebe. Sarajevski Marlboro nam omogućava da upoznamo Sarajevo prije rata i Sarajevo nakon rata, Bosnu prije rata i Bosnu nakon rata, način na kojeg Europa (ne)vidi nas i kako mi (ne)vidimo nju, ukorijenjenost u nekoj sredini i život ljudi potpuno iščupanih iz korijena, ali prije svega univerzalnu ljudskost koja nas sve veže i nebitne partikularnosti koje nas razdvajaju.
Priče su samo smještene u Bosnu, ali su one zapravo priče o čitavome svijetu. One se samo nominalno događaju u Bosni u devedesetim godinama prošlog stoljeća a u biti se događaju i danas širom svijeta jer kako vrijeme prolazi knjiga je sve prevođenija a ljudi iz udaljenih krajeva svijeta koji nemaju nikakve veze s Balkanom ne bi čitali te priče da one ne pričaju o univerzalnoj ljudskosti svih ljudi na planeti. Prebacite Jergovićeve priče u današnju Kinu i Mongoliju ili Izrael i Palestinu i vidjet ćete da u potpunosti funkcioniraju, a to je odlika svih velikih djela. Bilo bi lijepo da su Sarajevo i Bosna toliko poznati i važni pa da ljudi čitaju te priče isključivo iz interesa za Bosnu, međutim, Bosna nije nikome na svijetu bitna osim Bosancima i Hercegovcima (a i tu ne svima), ali Jergovićeve priče su velike jer nešto duboko i važno govore i ljudima koji Bosnu jedva na karti pronađu i zato je Sarajevski Marlboro klasik.
U uvodu pišete kako su knjige mijenjale svijet i navodite primjer „kantovskog obrata“ koji je omogućila književnost jer su ideju individualnosti širili pjesnici romantizma. Danas imamo individualnost, ali ne znamo što s njom, poput Beckettovih junaka. Gdje su današnji „pjesnici romantizma“ koji bi znali prepoznati i širiti nove ideje? Tko će danas prepoznati avangardnu ideju koju treba slijediti?
.jpg)
.jpg)
