Robert Tomšić | Pred jutro

Bože daj da postanem vrabac.
Bože, ne želim biti čovjek.
Bože daj da sam trava.
Bože, molim Te.
amen

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 10. dio

6.

Teško je reći da sam nakon čitanja ovih kratkih tekstova ostala ravnodušna. Ravnodušnost bi značila da zaista nisam ništa razumijevala, no činilo se da neke stvari razumijem na posve drugačiji način no što bih to razumjela prije dolaska ovdje, prije razvoda, prije rođenja male, prije odluka koje su me zapravo tako promijenile da sam osjećala da nisam više sva svoja. Naravno, željela sam o tim spoznajama koje je Martin davao na kapaljku porazgovarati s Hanom, pa se taj razgovor odgađao najprije za koji dan, pa onda za sljedeći tjedan, pa nakon toga za mjesec dana, pa je tako na kraju već prošla gotovo cijela zima prije nego me Hana nazvala i rekla neka dođem jer se dogodilo nešto zaista strašno, zapravo, nije se njoj dogodilo “nešto strašno”, ali je strašno samo po sebi, nešto o čemu ne želi govoriti preko telefona.

Međutim, ton i način na koji mi se obratila jasno je ukazivao da je riječ o nečemu iznimnom, jednostavno mi ništa drugo nije padalo na pamet, mislila sam da je opet imala pobačaj, opet nešto slično, možda još jedan “neuspješan ciklus potpomognute oplodnje”, nemam pojma, to mi je prvo padalo na pamet dok sam sivom ulicom polako vozila do njezine kockaste kuće.

Niz ulicu su prolazile maškare. I to ne one koje se pokazuju na van, one pučke maske i slične stvari, nego one razularene horde muškaraca preodjevenih u žene, s maramama na glavama i s halterima, kako ispijaju rakiju dok ispred ide harmonikaš i one zastave i vrpce, zapravo cijeli jedan raštimani orkestar, valjda idu po kućama i pozdravljaju muže, tjeraju vrage, ne znam ni sama što sve rade, kod mene ne dolaze, uostalom, i kod mene su u Podravini sada maškare, podjednako mi se ne sviđaju, podjednako mi je sve to bez veze, ali njima očito nije. Tada ovi zombiji postanu malo opušteniji, zapravo preopušteniji, zapravo neugodni jer u njima osjećam odurnu pohotu, što je najgore, sada je to legalno, pa maškare su, zar ne?

Hanina je kuća, to je bilo tako očito, djelovala kao jasan kontrapunkt svemu tome.

Odmah mi je otvorila vrata, u rukama je imala papirnatu maramicu, koju je držala stisnuto u šaci, vidjela sam da je plakala, bila je izvan sebe, tako da mi je prvo što mi je palo na pamet bila samo potvrda onoga što sam i pretpostavljala, dakle, opet pobačaj.

No, nije bila riječ o tome, bilo je nešto puno gore.

“Ivanu se nešto dogodilo. U Torontu”, kaže na brzinu, gotovo s vrata.

“Kako? Što?” sada ja posve iznenađena ovakvom viješću.

Priznajem, uz mrvicu, mrvicu zluradosti.

“Zapravo, nije se dogodilo Ivanu, ali se dogodilo tom tipu, Andreju, s kojim je letio, a i inače se znaju…” krene mi pojašnjavati, no i dalje nisam dovoljno razumjela.

Ipak, laknulo mi je. Osjećala sam kao da mi je neki teški teret pao iz trbuha, iako sam u sebi imala ponekad osjećaj da im ne želim dobro, da im želim neka probaju komadić mojega života, no čini mi se da bih u stvarnoj situaciji gdje bi se ona ili on našli u stvarnoj nevolji naglo promijenila mišljenje. Nisam bila dosljedna hejterica kako bi se to danas reklo, više je bila riječ o prolaznom osjećaju, nego nekoj konstanti, možda bih to najbolje nazvala prolaznom slabošću koje sam se u biti sramila.

“Ne znam, kako da ti kažem, Ivan je išao u Toronto na neki događaj, na neko preseravanje, zapravo na neki događaj vezan uz neku zajednicu kojoj je on tamo napravio neku njihovu monografiju, znam da se to pripremalo mjesecima… nešto o dostavi humanitarne pomoći za vrijeme rata, nešto tako…”

“Čekaj, znači Ivanu se nije ništa dogodilo?” napokon upitam.

“Da, ali ovaj drugi je ubijen...” odjednom doda kao da je rekla da je, ne znam, na primjer, slomio mali prst.

“Ubijen?” ostanem doslovno u šoku.

“Da, ubijen, ubijen, presječen mu je vrat, ispod nekog mosta, u parku, u biti skoro u centru grada”, nastavi Hana. “Ali, Ivan je izvan sebe. Rekla sam mu da se odmah vrati, ali može tek za pet dana…”

“Pa, dobro, je li Ivan to vidio, je li on svjedok? Je njega netko napao? Je li njega netko ispitivao?” nervozno krenem s pitanjima.

“Ne, ne, ma kakvi, Ivan je desetke kilometara od toga mjesta, on je u Hamiltonu, to je daleko, tako mi je rekao, kod neke fine obitelji, ma nema Ivan s time nikakve veze, nego su ga odmah zvali iz konzulata…”

“Čekaj, ubijen, taj je tip ubijen?” opet postavim isto pitanje.

“Da, ubio ga je netko, policija je u potrazi za počiniteljem, to je sve što se zna, kao Ivan i on su zajedno letjeli s istim letom iz Amsterdama, slučajno su se našli na aerodromu, ali nisu imali sjedala jedan pored drugoga, zapravo mi Ivan nije nešto posebno govorio o tome, samo mi je spomenuo... I sve do sada mi se činilo glupo i nevažno… Išla sam na net, samo naslovi o događaju i ništa više…”

I zaista, The Toronto Sun je pisao o ubojstvu koje se dogodilo jučer, u parku ispod mosta kojim ide podzemna željeznica u blizini neke postaje Old Mill, a pored parkirališta, policija istražuje moguće svjedoke, ali sve se zbilo u mračno doba, tamo ni inače nema puno prolaznika… Dakle, ništa.

Na kraju ipak se u tom trenutku učinilo da i nije nešto toliko strašno, ipak, niti je ona poznavala tog tipa, niti je Ivan s njime bio ne znam kako dobar, dakle, sam je događaj ostavljao prilično prostora da ga se moglo smjestiti, eto, u kategoriju nezgodnog sjećanja, nečega što nije izravno zlo, nešto loše, naime, ni Ivanu ni Hani se nije dogodilo ništa loše, samo neugodno iskustvo koje ih je okrznulo, to je nedvojbeno.

Rekla sam joj da će sve to proći, da pusti malo vremenu, čim Ivan stigne da popričaju o tome, da mogu ostati kod nje ove noći, ako joj je neugodno, ako se osjeća loše od svega, na što je rekla da se slaže, dapače, da možemo zajedno pogledati neki film, samo da nije neki horor, neki užas, neka tortura, a da će se oko osam navečer čuti s Ivanom, tek da vidi kako je, naime, po sadašnjim mailovima, iako potresen, generalno je dobro, sve je u redu.

Vani su prolazile one glupe maškare, sada će zaći niz ulicu do mjesta gdje će spaliti fašnika, nema mu druge, on je kriv za sve.

Te sam večeri shvatila da ona nije nesretna samo radi svega toga što je prolazila, nego je i prestrašena: naravno, ona je tijekom večeri govorila o tome da se boji “za Ivana”, ali ja sam ipak bila pod jednim strahotnim dojmom da se ona zapravo bojala Ivana, da je postojalo nešto neizrecivo, ali jezivo u njihovom odnosu, da je to bilo sve samo ne sretno rješenje i da će, unatoč onome što je izvana djelovalo kao uspješan brak bila zapravo noćna mora kojoj ona nije znala stati na kraj. Kao što sam rekla, ne samo zbog onih “ciklusa potpomognute oplodnje”, već zacijelo i zbog nečega drugoga, naime, možda ja jesam primitivka, ali ja sam zaista smatrala da brak u kojem nema seksa, a ovdje ga sigurno nije bilo, nije dobar brak, no to je prava sitnica u odnosu na ono što mi se sada počelo pomaljati kao ideja, a to je da Ivan nije nedužan u cijeloj toj priči, jednostavno, previše toga je oko njega i u vezi njega bilo obavijeno nekom aurom tajanstvenosti, neke misterije koju nisam dokučivala, nisam shvaćala odakle joj je izvor i što je podržava, na koji način on funkcionira, kakav je on intimno, naime, nisam to samo jednom rekla, on i ja smo, unatoč tome što sam se s Hanom viđala gotovo svakodnevno, imali udaljene i ne previše tople odnose, on nije sudjelovao u ovim našim zajedničkim pričanjima uz kavu, on nije sudjelovao ni u čemu vezanom uz ovo misteriozno, naizgled dosadno i zalupano mjesto, on je bio tako udaljen od svega da je ta udaljenost stvarala osjećaj jeze, nelagode, osjećaj da će se sada stvoriti na vratima i da će nas zatući upravo kao što sam te večeri sanjala, da je ovome presjekao vrat ispod toga mosta, tom Andreju, tipu kojeg nisam poznavala i koji sa mnom nije imao nikakve veze. San je bio vrlo mučan, naime, nakon što smo se smucali po tom gradu, naime, ja tamo nisam bila, ali u mojem je snu taj Toronto izgledao kao neki američki grad s početka dvadesetog stoljeća, pun nekih doseljenika, srela sam zatim njega, pa smo lutali ulicama, navodno je on tražio agenciju za kupnju karte za brod, pa smo lutajući ulicama dospjeli do jednog velikog keja s kojeg se na drugoj strani vidio grad. Tu se ne događa ništa posebno, no onda odjednom nastaje neka buka, on skače za nekim čovjekom preko ograde, drvenog plota kakve se može vidjeti na našim selima, i tada se sve te daske ruše uz veliku buku, te on izlazi iz toga nereda, dok niz ulicu, niz one granitne kocke počinje teći krv.

Ne, ne tvrdim da je riječ o istini, no svakako je riječ o snažnome snu koji me prenuo, naučila sam već da takvi snovi i te kako nešto govore, možda nejasno, ali svakako snažno.

Bilo je već jutro, Hana i ja smo zaspale u njezinom toplom lijepom dnevnom boravku gledajući televiziju i pričajući o ženskim stvarima, o djeci, o porodu, o muškarcima koji ostavljaju žene, i te mi se večeri činilo da joj se vratilo nešto topline u lice, da više nije djelovala onako hladno, mršavo, usukano, nekako stisnuto, nelagodno, prestrašeno, već dobro, štoviše, jako dobro, moguće i nakon par čaša vina i nakon toga što je nekako zaboravila što se dogodilo u Torontu, kao i nakon što se čula s njime, naime, on joj je djelovao dobro.

Međutim, nakon nekoliko dana Ivan se vratio iz Kanade, bio je, naravno, pun doživljaja, no o ovome događaju više nije govorio, barem njoj, pa što bi onda i meni, a ni ona mi posredno nije ništa govorila, nekako kao da se nastojalo cijelu tu priču podvesti pod tepih, to jest, kao da se nije radilo ni o čemu jako važnome, već o nesretnom spletu okolnosti u kojem je on, doduše, samo rubno, bio neka vrsta svjedoka, barem što se tiče tog zajedničkog leta preko oceana.

Hana nije izgledala dobro, pretpostavljala sam da se radilo opet o ovome, no nije mi ništa govorila. Taj događaj mi nije spominjala, osim što je djelovala prestrašeno. Neko je vrijeme Ivan ostao kod kuće, možda se radilo i o tjednima, ne znam, ne sjećam se više, no znam da sam tih tjedana i mjeseci manijakalno nastojala doznati što se zaista dogodilo. Internet je bio krasno sredstvo, no sve su te vijesti izgledale upravo kao da su bile kopirane jedne od drugih, red policijskih izvještaja torontske policije, red prenošenja toga u hrvatskim medijima uz aluziju da se radilo o nesretnoj ljubavnoj priči, zatim red masona u komentarima, red udbe i ciobankstera, to je posve uobičajeno na našim portalima, zatim red komentara istaknutih hrvatskih intelektualaca, red suradnika i prijatelja, nigdje ni spomena o Ivanu, nigdje ni jedne normalne informacije, nego sve isto, sve tako bizarno, sve što je upućivalo na nesretnu sudbinu hrvatskog intelektualca koji, istini za volju, jest govorio nekoliko jezika i koji jest bio priznat no bez onog službenog statusa, dakle, kao neki slobodni intelektualac, koji je na poziv suradnika došao u Toronto gdje mu je, ni manje ni više, na jednom sveučilištu obećan posao, tj. novi početak, no sve je to začinjeno jednom gotovo urotničkom pričom o homoseksualnoj vezi koja bi se mogla pokazati kobna za ovaj niz događaja, naime, sve se čini da je posebno okrutan način počinjenja, dakle, to presijecanje vrata toliko duboko da je bila gotovo riječ o dekapitaciji, sve je to upućivalo na strast koja je veća od nekog financijskog obračuna te se moglo govoriti o iznevjerenim očekivanjima i, nažalost, još jednoj tužnoj ljubavnoj priči. No, ništa od toga nije djelovalo uvjerljivo. Ivana se nisam usudila pitati o tome, Hana nije govorila.

Ovo je bio jedan od tekstova koji je fingirao da je dublje zalazio u bit stvari, ali, naravno, ama baš ništa nije rekao o slučaju.

Useljenička tragedija kakva se ne pamti

(tekst potpisuje neki Joe Winberger, objavljen je 17. travnja 2012., dakle, više od mjesec i pol dana nakon događaja)

Kanada je Andreju Teodoriakisu predstavljala ostvarenje sna gdje se napokon trebao osloboditi egzistencijalne tjeskobe uzrokovane niskim prihodima vozača taksija u rodnoj Hrvatskoj, što je zasigurno bilo i ponižavajuće, uzmemo li u obzir da je g. Teodoriakis imao čak dva doktorata i to iz područja humanističkih i primijenjenih informatičkih znanosti. No, u Hrvatskoj, pa čak i u Europi činilo se da nema mjesta za njega.
G. Teodoriakisa je navodno čekao posao na jednom ontarijskom koledžu, uz novi dom u Mississaugi, mjestu koje je desetljećima svojevrsno utočište za brojne europske imigrante, uz posebno utjecajnu i prihvaćenu hrvatsku zajednicu. Tu je, za nevjerojatno malen iznos od 100.000 dolara, uspio naći i stan.
Sve je to gospodinu Teodoriakisu obećao kolega, a inače navodni poznavatelj slavenske, posebno ruske i ukrajinske povijesti Viktor Poverenko. Prema povjerljivim izvorima upoznali su se prije godinu dana u Moskvi, a gospodin Teodoriakis je brzo stekao veliko povjerenje u gospodina Poverenka.
Krajem veljače 2012. je g. Teodoriakis došao u Toronto s velikim očekivanjima i golemim uzbuđenjem. No, nesretnom igrom sudbine, bio je brutalno ubijen ispod mosta podzemne željeznice neposredno pored stanice Old Mill, u parku uz obalu rijeke Humber. Uskoro smo doznali kako je gospodin Poverenko, 55, optužen za ubojstvo.
Naravno, ovo je ubojstvo snažno odjeknulo ne samo u kanadskim i američkim medijima, već i u ruskim, hrvatskim i ukrajinskim, te se priča o nesretnom čovjeku našla na brojnim naslovnicama. Iako Područje Velikog Toronta godinama zauzima vrlo nisko mjesto po broju ubojstava u Sjevernoj Americi, međutim, nažalost, ona se ipak događaju i to u svim etničkim zajednicama ovoga zaista multikulturalnoga grada.
U istrazi se pojavilo mnoštvo različitih teorija i indicija, uključujući i one da se radilo o neriješenim imovinskim odnosima, nesretnoj ljubavnoj priči, pisanju studije o legitimitetu političkog poretka bivše Jugoslavije, ali i događajima povezanima sa zajedničkim radom u Moskvi i Kijevu na istraživanju NKVD-ovih arhiva koji su bili dostupni, kao i zajedničkom radu na istraživanju provedenom u “Home of The Supreme Council, 33°, Ancient & Accepted Scottish Rite of Freemasonry, Southern Jurisdiction, Washington D.C., U.S.A.”, no istražitelji vjeruju da je u korijenu sukoba ipak bila samo obična prijevara vezana uz materijalnu korist.
No, kao u gotovo svakom ubojstvu gdje optuženik iznosi svoju obranu, postoji i ta verzija događaja koja bi trebala dodatno razjasniti zašto je gospodin Poverenko počinio jedno ovako okrutno ubojstvo koje je potreslo cijeli Toronto, Ontario i Kanadu pa i šire.
"Kada je odlazio, bio je presretan i uzbuđen", rekao je jedan njegov kolega iz Hrvatske s kojim je cijelo vrijeme razmjenjivao poruke netom prije nemilog događaja, a koji je želio ostati anoniman. Govorio je "Jedva čekam da počnem s radom", te je dodao: "Mislim da mi u Hrvatskoj, a ni u cijeloj Europi nema više mjesta, ovdje je izuzetno teško raditi, a još trže osigurati od toga redovna primanja.”
Kao što je navedeno, gospodin Teodoriakis je imao dva doktorata, tečno je govorio šest jezika i napisao osam knjiga. Ipak, u Hrvatskoj nije uspio naći nikakav adekvatan posao te je radio kao vozač taksija, što bi možda bilo romantično da nije bilo stvar egzistencijalne nužde. Ali, činjenica da europske politike ne znaju što bi sa svojim najstručnijim ljudima, često postaje korist za sjevernoameričke ekonomije i društva u cjelini. G. Teodoriakis je trebao biti dio te statistike. Međutim, stvari su krenule posve drugim smjerom.
Prijatelj dalje navodi da je bio očaran idejom američkog sna. “Sjedinjene Države, ali i Kanadu je vidio kao mjesto gdje bi se mogao pronaći kao ozbiljan istraživač”, rekao je Marijan Butor-Ilić, prijatelj i suradnik.
Prije odlaska u Toronto, gospodin Teodoriakis je rekao g. Butor-Iliću da mu je bio ponuđen “vrlo dobro plaćen” posao u Torontu, te da je “Kanada za njega postala obećana zemlja” gdje se nadao i ostati.
G. Poverenko je ipak bolje poznavao stvarni život i poteškoće u ovoj zemlji.
On je došao u Toronto iz Odesse sa svojom obitelji kao tinejdžer, njegov je otac napustio KGB i “dezertirao” na drugu stranu Atlantika te je mladi Poverenko pohađao srednju školu i koledž u Torontu, no navodno je uvijek čeznuo za Odessom odakle je i gospodin Teodoriakis vukao korijene po očevoj strani. G. Poverenko je tvrdio da je radio i za saveznu vladu i za Provinciju Onatrio, ali nema nikakva dokaza o tome. U posljednjih je desetak godina g. Poverenko proveo dosta vremena u Ukrajini, ali u svim je dokumentima navedeno kao njegovo stalno mjesto boravka kuća u Torontu, u Bloor West Villageu, u vlasništvu njegovih roditelja, pa čak i nakon što je preselio u stambeni kompleks nekoliko kilometara daleko, a oni otišli živjeti u naselje za starije osobe.
“Shvatite me, ovo je velika tragedija za našu obitelj”, rekla je gđa Poverenko, 80, u kratkom telefonskom razgovoru. "Nažalost, ne mogu vam ništa reći, osim da moj sin sigurno nije kriv. Otac ovo ne smije znati. Bolje da ne zna. On ima 94."
Nakon što je stigao u Kanadu, gospodin Teodoriakis je bio iznimno zainteresiran za upoznavanje grada te je bio dobro raspoložen. Fotografirao se ispred znamenitosti te je stavljao te fotografije na društvene mreže.
“On je bio izuzetno ugodan gost”, rekla je gđa Julie Bloomfontian, koja ga je, zajedno sa suprugom, ugostila do trenutka kada je trebao preseliti u svoj novi stan. “Često je odlazio u centar Toronta, posjetio je Royal Ontario Museum i Art Gallery of Ontario, bio je pun dojmova, a još su ga više dojmile životinje: proučavao je rakune i vjeverice na internetu, nastojao ih je vidjeti i snimiti tijekom zime, ako nigdje barem u azilima, spominjao je i kojote, uglavnom, jedva je čekao proljeće i ljeto, te se raspitivao o različitim udrugama za divlje životinje u gradu, ne bi li im pristupio. Osim toga, nešto je bilježio na računalu, uglavnom, pomagao je čak i oko kućanskih poslova” navodila je dalje gđa Bloomfontain koja g. Teodoriakisa nije ranije poznavala, a koja ga je primila na stan na preporuku g. Poverenka. “Ništa nije upućivalo na ovakav razvoj događaja.”
Gospođa Bloomfontain je dalje navela kako je zaista imala povjerenja da je g. Poverenko osigurao stan i posao za g. Teodoriakisa na jednom koledžu u području primijenjenih humanističkih znanosti. No toga posla nije bilo, već samo jedna vrlo nejasna veza koja je g. Poverenka povezivala s tom institucijom: 1988. je završio dvopredmetni studij ruskog jezika i političkih znanosti.
Isto tako, navodi se dalje, nije bilo nikakvog stana za gospodina Teodoriakisa, iako se prema istrazi otkrilo da je na računu g. Poverenka bio jedan transfer novca od 36.000 dolara, obavljen početkom godine s napomenom “poklon”, navodi nam izvor koji je govorio pod uvjetom anonimnosti, a što ostavlja preveliki prostor spekulacijama.
Istražitelji vjeruju da je gospodin Poverenko doveo gospodina Teodoriakisa na dan ubojstva na mjesto u predvečernjim satima, dok je u Torontu lagano sniježilo s izlikom da mu želi pokazati okolicu. Već u ranim večernjim satima dva prolaznika nailaze na gospodina Teodoriakisa s licem prema snijegu. Policija se odmah usredotočila na gospodina Poverenka, čije ime je bilo navedeno među lokalnim kontaktima gospodina Teodoriakisa. Policajci su ga doveli na ispitivanje dan nakon pronalaska tijela. Policija je rekla da su u isto vrijeme našla dvije snimke videonadzora gdje se vidjelo kako g. Poverenko iz svoga stana odnosi nekoliko vreća za smeće, a u kojima su odmah pretpostavili da sadrže stvari g. Teodoriakisa.
Tijekom više od 24 sata ispitivanja u policijskoj postaji Toronto Police 22 Division, gospodin Poverenko je priznao počinjenje djela na način da je u jednom trenutku izvadio nož, prišao g. Teodoriakisu s leđa i brzim potezom povukao mu ga preko vrata. Iskaz g. Poverenka u skladu je s rezultatima istrage, a koji je ponovio u intervjuu u pritvoru, iako se ostatak njegove priče oštro razmimoilazi s onom koju ima policija.
Gospodin Poverenko odlučno negira uzimanje novca od gospodina Teodiriakisa. Umjesto toga, on je rekao da je gospodin Teodoriakis zapravo odlučio promijeniti svoj identitet i napustiti one za koje je do sada radio.
“On je napustio svoju… zajednicu… on je želio prijeći na drugu stranu”, rekao je gospodin Poverenko, govoreći engleski s izrazito jakim ruskim naglaskom. Do kobnoga dana gospodin Teodoriakis je posustao, rekao je gospodin Poverenko. Dok su šetali parkom da se primiri, rekao je da je gospodin Teodoriakis postajao sve nemirniji te je tražio bilo kakav način da mu g. Poverenko osigura sigurnost i ostanak u zemlji. “Podivljao je, ja ga više nisam prepoznavao” rekao je te dodao: “Nasrnuo je na mene.”
“Taj sam nož dobio od svojega oca, to je sovjetski vojni nož, moj je otac heroj velikog Domovinskog rata. Ali mi smo Ukrajinci, ne Rusi. Moja je dužnost da ga zaustavim u njegovim namjerama”, rekao je gospodin Poverenko.
Gospodin Poverenko je također naveo da je park napustio s nožem, te je tijekom noći otišao baciti nož u hladno jezero Ontario. Rekao je također da nije kontaktirao policiju, jer nema povjerenja u njih da mogu razumjeti ovakve slučajeve.
Tužitelji terete gospodina Poverenka za ubojstvo i skrivanje i uklanjanje dokaza. Nije se izjasnio krivim te se zadržava u pritvoru bez jamčevine.
Gospodin Butor Ilić nam navodi na ovu pomalo bizarnu ideju o promjeni strana sljedeće: “Čini se da je nemoguće”, rekao je. "Andrej je bio informatičar, ali i vrlo dobro informirani polihistor s formalnim i, još važnije, neformalnim obrazovanjem. Glupost! Nije se on bavio nikakvim obavještajnim radom, a osim toga Hladni rat je odavno gotov, zar ne?” Dodao je da je g. Teodoriakis pretpostavljao da je g. Poverenko bio uključen u neke obavještajne aktivnosti s Rusijom, no da je g. Teodoriakisa to sve zanimalo isključivo kao analitičara.
Gospodin Poverenko je na sve optužbe rekao “Laži, varanje, varanje, sve je to obmana, sve je to provokacija."
Nakon višestrukih potraga, policijski ronioci još nisu pronašli nož kojim je ubijen g. Teodiriakis, pa je stoga nemoguće utvrditi njegovo stvarno porijeklo. Podjednako tako, izjave g. Poverenka ostavljaju prostor sumnjama oko samoga tijeka događaja, iako svi forenzički dokazi, a samim time i optužnica, upućuju samo na jedno: g. Poverenko jest ubio g. Teodoriakisa. Ipak, za konačne ćemo zaključke pričekati završetak izglednog suđenja g. Poverenku.

Dakle, činjenica je da zaista znaju dobro ispričati priču. Pa meni ovo više izgleda kao neki špijunski triler iz vremena hladnoga rata nego kao neka vijest iz crne kronike: Rusi, Ukrajinci, Jugoslaveni, pa tko se kod nas zove Andrej Teodoriakis, molim te lijepo, pa ja nikad nisam čula takvo ime. Dobro, priča je možda puna rupa, moguće da ima i stvari koje ne mogu razumjeti, ali kao i svaki komentator na stranicama ili društvenim mrežama, mogu postaviti pitanje. Pa tko je tu lud? Tip s doktoratima i osam knjiga koji govori šest jezika nema posla nego vozi taksi. Neće ga kod nas, neće ga negdje drugdje, pa to je nevjerojatno. Kako god, meni je ova priča bila strašna, ali još mi je više bila strašna što je Ivan u njoj, ali nije ni spomenut. Pitalo se ovu ili onu babu, nekog suradnika s kojim je možda radio, ali što se radilo u Odesi, što se radilo u Moskvi, kako to da se sada pojavljuje masonska knjižnica u Washingtonu, kakve veze ima to s mozgom…

Ponešto od ove moje frustracije bilo je vidljivo i u komentarima čitatelja:

Da, zaista tužna priča. Kako su ranjivi ljudi kada su očajni. Čak su spremni vjerovati da je Kanada obećana zemlja. Vjeruju da je Kanada socijalna država…

Zar fotografija g. Poverenka ne govori da je pravi ruski špijun? U svakom slučaju, njegova mi fotografija vrišti da je to varalica

To je vrlo vrlo čudna priča, tu ništa ne stoji, osim možda slikanja vjeverica i rakuna... Žalosno je da je gospodin Teodoriakis izgubio život…

Za sve je kriv kapitalizam… Dolje kapitalizam!

Da, da, opet je na djelu zapadna propaganda, je li, uvijek je kriva Rusija…

Rat traje, samo na drugi način. Znate tko danas čini taj rat? Naši intelektualci… Naša ljudska prava, naši borci za slobode čovjeka i svega… Ovaj je samo poginuo, jedini je problem što ne znaš za koju je stranu radio.

Još se nekoliko naslova pojavilo i u nas, uključujući i neki na jednom opskurnom blogu koji je bio u stilu “Naš jedini intelektualac s mudima ubijen u Torontu”, ali je do proljeća stvar posve zamrla, jednostavno se nitko više nije sjećao toga događaja, jednostavno kao da nikome nije ni bilo stalo, a moguće i da zaista nije nikome bilo stalo. Naime, ja o ovome nisam mogla razgovarati s Hanom jer je ona na neki način htjela da priča ne dopre do Ivana. S kime sam o tome mogla razgovarati, u Zagrebu? Pa tamo nitko nije ni znao ovoga Andreja. U Rijeci? Tamo pak ja nikoga nisam znala. U mjestu, s Martinom? On mi se učinio kao jedino logično mjesto gdje sam mogla s nekim porazgovarati, no on me je, prilično hladno, na telefon otpravio tako što mi je rekao da su čudni putevi ljubavi božje i da mi svakako može preporučiti jedan novi tekst u časopisu, ali da će mi javiti kada ga pronađe.

Naravno, nije ga pronašao ni u sljedećih nekoliko mjeseci, Hana i Ivan su tijekom ljeta otišli na dulje vrijeme negdje, navodno na Bali, no kako mi se nisu javljali, a kako nisu dijelili nikakve slike ni na fejsu, a tim više što ih ja nisam pitala, zaista nisam znala gdje su. Uglavnom, nije ih bilo od lipnja do kraja rujna kada su opet došli, Hana mi se činila nekako ljepša nego prije, bila je, ne znam je li to bio privid ili ne, činila mi se i malo deblja, ne onako mršava kao inače.

Slavica Gazibara | Štap za karambol

sasvim običnog dana
evo baš sad dok ribam kupus za salatu
pomislih na tebe

naravno naravno
dodat ću češnjak
i dobro zapapriti

eh da
moram ti reći novost
preselila sam se
i to u drugi grad

što
nisi iznenađen
jer kad ja podvlačim crtu
sve bivše brišem

pa kako drugačije da podvučem crtu

još mi samo smeta onaj tvoj omiljeni štap za karambol
s kojim si osvojio prvenstvo 
jer uvijek kad otvaram ili zatvaram ulazna vrata
on iz ugla padne i prepriječi mi korak

nikako da ga bacim
valjda zbog umjetničkih rezbarija

 uh porezah se