ponedjeljak, 19. kolovoza 2019.

Stjepo Martinović | Kornelija broji oblake, odlomak, Beletra 2019.


Kornelija Lengyel sišla je s prvoga jutarnjeg busa iz Zagreba toliko drugačija da sam je dobru minutu promatrao pitajući se je li to doista ona; posivjela tena, s teškim podočnjacima, kose gotovo nemarno uvezane na potiljku, ni traga sjaja u smaragdima, korak nesiguran, pokreti kao u čistačice koja je oplazila sve podove od sedmoga kata do prizemlja. Prišla mi je bez riječi, zagrlio sam je, osjetio kiselkast miris njezine kože kao od ishlapljela parfema… uzeo veliki kovčeg na kotačićima, ona je ponijela manji, krenuli smo prema Saabu.

„Molim te da popijemo kavu“,  kazala je umalo šapatom, tresem se od manjka sna.“
Ubacio sam prtljagu u auto, sjeli smo pred Karolinu – konobarica nalik leptirici koja se netom iskobeljala iz čahure pa se tegobno razbuđuje zamolila je da pričekamo, aparat se još grije.

„Toliko toga smo rekli jedno drugom ovih dana“,  bilo je moje razbiti mûk, „ne preostaje nam nego podvući maglovitu crtu, suočiti se s izazovima stvarnoga početka, kao da smo se vratili sa svadbenog putovanja pa se moramo uhvatiti ukoštac s onim o čemu dosad nismo ni razmišljali. Kornelija… najavio sam te posadi; vidim ponijela si odjeće za nekoliko dana – od danas radiš u Korkyri, preuzimaš posao što ćeš ga sama osmisliti. Očekujem također da sudjeluješ u odabiru onih koje tražimo oglasom, znaš o psihologiji mnogo više od mene… ja mogu ocijeniti koliko netko poznaje struku, ti ćeš provjeriti tko je individualist, tko timski igrač, kakva mentaliteta, temperamenta…“

Djoko Erić | Ti, ja i poezija


Dok ti govorim pjesmu ti gledaš u me čudno
I sve izgleda štima, čini se da me slijediš
A kad pogledam bolje, u stvari paziš budno
Kad tako rasplačem se, da me ne povrijediš

I sav zanesen tako, sviđa li ti se, pitam
A sa usana mojih poezija žubori
Dok snažno klimaš glavom, na licu strah ti čitam
Da zakasniš na po'so, da jelo ne zagori

Dok romantika vrišti u toplo ljetno veče
A mjesečeva lopta se probija kroz granje
Pitanje tebe tišti dok pjesma moja teče
Da li je veš mašina završila već pranje

Ipak za slučaj moj si ti najbolja od sviju
Ti voliš samo mene, ne voliš poeziju

nedjelja, 18. kolovoza 2019.

Julijana Matanović | Povratak poeziji, s razlogom


Fotografija preuzeta s osobne stranice
Julijana Matanocić - fejsbuk.
Jedna velika hrvatska književnica napisala mi je - prije nekoliko dana - da priprema knjigu o književnosti na društvenim mrežama. Kako će savladati tu količinu građe, odmah sam se upitala. Priznajem, čim sam se pridružila “velikoj družini” začudio me, više od svega ostalog, broj literarnih grupa, broj službenih autorskih i broj književno-kritičkih stranica. Znala sam i prije toga da puno ljudi piše, i znala sam često zbog toga ulaziti u polemike sa svojim kolegama. Oni su voljeli komentirati knjige koje su napisali oni koji ne dolaze iz naše branše. Sjećam se dobro jedne situacije s hodnika Filozofskog fakulteta. Ima tomu petnaestak godina. Susrećem kolegu i on me poziva na kavu. Odgovaram mu da nemam vremena, priznajem mu da mi je žao, i obavještavam ga kako žurim na predstavljanje nove knjige. “Opet nekog promoviraš, koga sada?”, kaže mi. “Alku Vuicu, Kritiku muškog uma”, odgovaram. On se smije, nije mu jasno što mi to treba, a ja ga podsjećam kako je neki dan, u autobusu, sjedeći iza mene, pjevao i uživao pri tome, u “Lijepoj bez duše”. Uvijek sam se pitala tko ima pravo prosuditi tko smije, a tko ne smije pisati. I pitala sam se kako bi izgledala povijest naše književnosti kad bismo iz nje izbacili one koji su imali negativnu ocjenu iz hrvatskog, one koji su završili kemiju, medicinu, pravo, šumarstvo, a ne komparativnu književnost ili kroatistiku, pa i one koji su propali gimnazijski razred zbog loših ocjena. Da smo jednom ponavljaču oduzeli pravo na pisanje, nikada ovaj prostor ne bi dobio književnog nobelovca. Iz Lasićeve knjige o Mariji Jurić Zagorki naučila sam puno o neophodnoj toleranciji koju trebamo izgraditi prema supostojanju temeljnih književnih vrsta. Da bi jedna književnost bila velika, ona mora imati i dobrih psiholoških, i ljubavnih, i dječjih, i obiteljskih romana… I svaki naslov treba vrednovati u svom žanru. A sad, što se mijenja s pojavom na društvenim mrežama? Već sam jednom prilikom rekla da mi je žao što profesor Milivoj Solar ne proučava i književnost u novim medijima, jer bi on najbolje znao ocijeniti stanje. 

Vratit ću se na ono što me najviše iznenadilo, na književne grupe i službene stranice pisaca čije radove prije nisam, moram i to priznati, poznavala. I dobro je, neka ljudi, neka samo pišu. Jasno mi je da je mnogima pisanje i svojevrsna terapija. Problem je jedino u tome što mnogi nemaju uvid u dijakroniju književnosti, što ne čitaju suvremene pisce, a podržavani su od nekoliko sličnih sebi. I ubrzo se odvaže komentirati daleko talentiranije i upućenije. Svakodnevno pratim stranicu Svena Adama Ewina. Mogu se ja zabavljati, nagađati tko stoji iza tog pseudonima, jedan pjesnik ili je to nekoliko njih, ali na njegovu primjeru jasno vidim kako u komentarima može proći netko tko je brojnima omogućio da mu se približe, a onda su oni pomislili da su jednaki njemu, ili čak još i veći od njega. Jer, kao, oni na pjesmi rade mjesecima, oni krvare, a on ih “proizvodi” nekoliko dnevno. Ni sama ne znam pronaći odgovarajuću riječ da bih opisala SAE-a, “važnu pjesničku činjenicu” koja kod mene izaziva i divljenje, i čuđenje. U vezanom stihu, u hrvatskoj suvremenoj poeziji, nema većeg od njega. Iskreno, njegova me stranica vratila poeziji. A problem vlastite slike, onih koji o književnosti ne znaju dovoljno, ponajviše je problem samih tih autora. Sve do trenutka dok književnost ne počnu shvaćati kao oružje za sitne, a tako očite prvoloptaške, obračune. Oni mogu biti čak i lijepi, ali su redovito bez duše. Jer, duša se ne da. Ona zna istinu.

Ivan Domančić | Doba Republike


Rijeka odnosi leševe skupa s posteljom
Bezimeni spavači zapostavljaju umorna jutra
Asfalt na cesti ocrtava nove granice
Hladno i teško olovo poboljšava probavu.
Revolucionari pjevaju balade tužnim ljubavima
Spaljeni su mostovi okruga Madison
Mužjaci siluju precijenjene ženke
pa ih dave dok ne prestanu disati.
Gospodski mrzimo čak i slobodne dane
Obrisani životi odjekuju samo vjernicima
Poglavice poretka kroje obale
Nebo nad republikom je trulo.
Prosjaci su face u skupim odjelima
Tvornice proizvode skakavce invalide
Fusnote na dnu su potpuno nečitljive
Pustite nas da uvenemo bez aplauza.



Denis Kožljan | Šporka politika ili..... (drama)



LICA: Ivan, čovjek iz susjedstva
            Julija, Ivanova supruga
            Djeca: Marko, Ivanov sin
                       Katja, Ivanova kćer

             Vojna policija
             Mira, susjeda

             Ujna Mara
             pokojnik (Valter)
             pokojnikova žena i djeca
             građani


Bilo je to krajem srpnja 99-te. Domovinski rat odnosno oslobađanje Knina i zadarskog zaleđa u vojno redarstvenoj akciji „Oluja”. Vijesti su se redovno pratile na TV ekranima i radio postajama.

Vojne postrojbe iz svih krajeva Hrvatske aktivno su sudjelovale u akcijama koje su prethodile Oluji.