Lorena Kujek | Utrka sa (samom) sobom

Mogu li svoje jučer oblikovati prošlom sutrašnjicom?

Započelo je krajnje odbrojavanje. Opet me guše prokletničke primisli odlaska. Proživljavaju li svi pisci noćne more u stanju jave? Probudila sam se izokrenutih snoviđenja. Paraliza sna diktirala je opustošenim gramzljivostima umnih raspuknuća. Što učiniti kad te opkole bijeli zidovi crne sobe? Panično sam tapkala po prigušenim uvertirama zagrobnog rekvijema, upijajući zaglušujuće krikove vijugavih opsjena obnovljenog ludila. Trošni sat je otkucavao ponoć, a u mojim je žilama proključala sveta voda uskrsnulih lovorika. Pluća mi je pritiskalo koplje probodenih odricanja od vjere, noseći obrnutu popudbinu u svakom napisanom zarezu. Hodala sam obezglavljena promuklim kašljem koji se reinkarnirao u oštećenim alveolama. Vapila sam za pomoć, obraćajući se izgrebenim temeljima podzemnih staništa. Uslijedio je šokantan muk, nalik onome u mauzoleju propalih duša. Uz sav taj neubrojivi košmar, jedno me neupitno pitanje vuklo za kosu, unazad brojeći stope detonirajućim raspletima.

U kojem smjeru krenuti do najbližeg svjetla?

Slađana Belko | Ljubavni Grand slem

Najugodnije joj je
u položaju sfinge
Čudovište od žene.
Lav čuči u njoj.
Stavlja li ona pred
njega stalno nove
zagonetke.
Mladi teniser Edip
ne ostaje dužan.
Vraća backhande
preko žice silinom
mladosti,
površnosti,
bezobzirnosti.
Ona gegucka
na tri noge,

Klara Capan | Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Malo humora da razbije mrak, oduzeta mladost djetetu koji je samo htio biti sretan i slušati Sisters of mercy, i to je moj dojam nakon nekoliko desetaka stranica Pacijenta iz sobe 19. Pročitanim romanom, u fokus mi više dolazi patnja koja ne ostaje samo ona osobna, nego teret i promašaj cijelog društva.

Kao glavnog lika novog romana Zorana Žmirića imamo Vanju Kovačevića kojeg nakon trideset osmog rođendana sustižu nerazriješene traume. Slijedom toga u svojem monologu pred psihijatrom o kojem ne znamo ništa izlaže što mu je na duši. Na dan njegova devetnaestog rođendana zahvaća ga rat, pa njegov život očekivano kreće u drukčijem smjeru od života koji zamišljamo da vodi svaka mlada osoba. Događaji i slike koji bira ispričati ključni su da bi se razumjela osoba kojom u trenutku pripovijedanja jest. A osim što prepričava događaje iz svoga života, Vanjini se monolozi u gotovo svakom trenutku mogu izdvojiti i stajati zasebno kao kronika ljudske psihe i stanja svijesti društva.

Ako pogledamo kontekst u kojem je roman nastao – suvremena (sadašnja) Hrvatska, čini mi se da je on bio kolektivno htijenje. To uopće nije teško shvatiti jer živimo u društvu koje se nije suočilo ni s daljnjom, a kamoli bližom prošlošću. Kao rezultat nesuočavanja s njome, iste teme ponavljaju se godinama bez naznake da je konsenzus na pomolu, a takvo je društvo ono u kojem svatko proizvoljno stvara svoju istinu. Imajući to na umu, bilo bi nepravedno ovu knjigu proglasiti nositeljem svete istine, ali svatko ima pravo na svoju perspektivu u ovom ludilu bez postizanja rješenja. Dapače, imam dojam da ovakve knjige stoje kao kolektivno zrcalo i potiho pridonose društvenom iscjeljenju.

Spomenuto kolektivno htijenje doduše možda je pretjeran izraz jer on znatne grupe društva ipak ne dira, pa one čiji su mehanizmi licemjerja i manipulacije izvrgnuti na objelodanjivanje, neće se prepoznati u zrcalu, ako uzmemo u obzir malu mogućnost da će čitati knjigu.

Nasuprot mahom prihvaćenom mišljenju da književnost mora biti društveno angažirana, češće mislim da treba pustiti ljude da pišu intimne ispovijesti književnog lika. Zaista ne moraju svi nositi krjeposne moralne poruke ili raditi jalov posao ispravljanja društva kroz umjetnost. No ova knjiga je savršeno utjelovljenje činjenice da što osobnija priča jest, to istovremeno univerzalnija postaje.

Ono što mi se sviđa u knjizi jest njena strahovita autentičnost. Ono kad se nađe savršena ravnoteža između iznenađenja koje priča pruža, ali takvih iznenađenja u koje nam nije neprirodno povjerovati. Tu pritom mislim na ponašanja Vanjinih poznanika (da ne spojlam), ali i njega samog kao lika koji je uvjerljivo izgrađena persona čija bol i unutarnji mrak imaju smisla, ali koji je usprkos njemu još lucidan i sposoban za racionalno promišljanje, možda i previše za vlastito dobro. Usput, ima nešto opako rezonantno u dobrim ljudima i mirnim susjedima koji s ove ili one strane učinjenog nedjela, svojim sudbinama odaju drugačije slojeve samih sebe.

Rijetko se smijem dok čitam, ali zaista mi je bilo smiješno portretiranje Vanjina sina kao pripadnika jedne druge generacije koju on sasvim ne razumije te sjećanja na obiteljske odlaske u Trst iz mladosti.

Objektivne slabosti u knjizi nisam u stanju razlužiti, neka to ostane za književne kritičare koji su sigurno oštroumniji od mene. Osim glupih subjektivnih izjava poput „meni se u ovom trenutku takva literatura nije čitala“ ili „nisam sigurna da je ovo u skladu s mojim ukusom“, u svome osvrtu nisam kadra nešto drugo dati.

Jedno važno pitanje koje nas knjiga kao pojedince sve pita jest ono „tko smo mi?“ i ne želim da se to pitanje podcijeni ili propusti. Imamo amputirana uvjerenja, piše u njoj. Socijalizacija i okolina među čijim smo se vrijednostima rodili, diktira nam izbore i obrasce ponašanja, nekad očitije, a nekad tako suptilno da toga nismo ni svjesni, dok ih mi olako preuzimamo pod okrilje svoga identiteta. Pacijent iz sobe 19 između redaka nas pita : bi li razumjeli ovog čovjeka da smo živjeli njegov život? Bi li ubili ovog čovjeka da znamo da je tek negdje malo ispod površine on isti poput nas? Bi li živjeli svoj život ovako kako jesmo da nam netko nije utkao svoju verziju onoga što treba biti? Tko je u krivu, tko je u pravu? Čija je istina prava istina?

Knjiga me tim neispisanim pitanjima vratila u period mog ranog školovanja. Pitala sam se, ne nužno ponukana glavnim likom koliko cjelokupnom atmosferom knjige, je li moj neprijatelj kriv ako ja postanem ista kao on? Sjećam se kako rečenica „Ali učiteljice, on je prvi počeo!“ nikada nije bila prihvaćena kao valjan razlog.

Kao obožavateljici Jungovskih učenja i njegovih suvremenih inačica, sviđa mi se mehanizam izvlačenja sjena ovoga romana. Duboko potisnute sjene pojedinca i društva iznose se na svjetlo dana. Neke od njih imaju dobru priliku da se prinošenjem svjetlu napokon razriješe i postanu njegov dio, ali neke ipak, koliko god sada bile vani na svjetlu, ne postaju ništa manje mračne.

Darko Dautović | Mon cœur souvre a ta voix - odlomak iz romana 16 ljubavnik (III. dio)

...

- Dopustite, gospođice... - pomogao sam joj svući jaknu i odložio je na vješalicu.
- Hvala, gospodine. - krenula je sjesti, na što sam poskočio do stolice i, kako je red i običaj, pokretom naznačio pomoć. Osjetio sam njezinu nelagodu.
- Ovi tvoji maniri me zbunjuju.
- Smeta te?
- Ne, samo nisam navikla. Makedonac to ne bi napravio.
- Jebiga, gospo’ice, ipak sam ja gospodin. - naglasio sam posprdno i nasmiješio je.
Pružio sam joj jelovnik i prepustio da izabere hranu. Letjela je pogledom po ponudi, zadržala se kratko na à la carte stranici.
- Moram do toaleta, a ti nam naruči piće. Ja ću žoltu.
- Što, molim?
- Pa rakiju. - začudila se mojem neznanju. - Nisi probao žoltu?
- Želudac mi ne podnosi rakiju. Ubije me žgaravicom.
- Onda nisi probao dobru rakiju.
- Eh, draga... Moj je stari Slavonac, a tamo se pravi najbolja šljivovica na svijetu, znaš.
- Žolta je lozovača. I posebna je, žuta zbog buradi u kojima se čuva.
- Vidim, dobro se ti razumiješ u rakiju. - podsmjehnuo sam se.
Čula je zrno zloće u komentaru, uzvratila mi primjerenim pogledom i pošla prema toaletu.

Nisam želio riskirati. Za sebe sam naručio Chivas i mineralnu vodu, naglasivši konobaru da ćemo jelo naručiti kad stigne dama. Sjetio sam se prijatelja Vilka koji je svakog puta kad bismo se sreli uz piće komentirao Chivas mojim snobizmom. Ti i Tito, rekao bi, snobčine. A radilo se samo o tome da je to bilo jedino žestoko piće koje mi tijelo nije odbijalo.

Sjedio sam u toplome drvenome ambijentu, uz prozor, tik do zavjetrine uzgibane tame jezera o koju se odbijala sada rijetka poslijepodnevna zraka niskog sunca iza sve prisutnijih oblaka. Iz zvučnika se razlijegala neka sedamosminska makedonska tužaljka. Tri para su joj veselo kontrapunktirala čavrljanjem uz porcije s roštilja, smijuljeći se i smijući, zveckajući jedaćim priborom i čašama. Plavičasti drhtaj plamena svijeće iz zasmeđenog stakla fenjerčića na crveno kariranome stolnjaku vratio me nekoliko minuta u prošlost, u nedavnog mene kakvog sam rijetko sretao.
Prvi put na klupi novozagrebačkoga predgrađa, nakon prvog izlaska, izleta u teatar s Nives, u trenutku pred očekivani, podrazumijevajući poljubac. Zatim, kad se ukazala u predsoblju stana svojih roditelja, ponosno mi pokazujući nagost jedva skrivenu netom sašivenim cijanom i magentom novog bikinija. Posljednji put u šetnji Palmotićevom ulicom, kad sam joj dlanom dotaknuo kožu leđa što se otkrila u eleganciji avangardno skrojenog prostora između izazovno kratkog zlatno žutog topa i duge uske suknje.

Uz Ivu nikad. Uz Vedranu ne. Ni ranije, uz neka druga draga imena.

Vizija ranjivog, razotkrivenog ženstva se u meni, u neobjašnjivim, tajnovitim mehanizmima naučene i usvojene percepcije poistovjećivala s nedostižnim, s umjetničkim djelom što je stvoreno za mene i zbog mene, ali kojega nisam dostojan. U takvim bih se trenucima odgurnuo, katapultirao u prostor svijesti u kojem sam mogao biti samo promatrač, publika, a ne protagonist. Gubio bih u takvim trenucima tlo pod nogama svoje muškosti i muževnosti, treptao poput plamena ove svijeće na stolu, ljuljao se poput jezera u sve jačim zapusima juga. Godinama sam alibi nalazio u mladosti, u neiskustvu, u nedovoljno življenom. Više nisam mlad. Nisam ni bez iskustava. Živio sam nekoliko života. Što bi mi sada trebalo biti izgovor? Pet godina samoće? Opet?
Procijenio sam da pred Milinom mladosti neću trebati opravdanja za išta što jesam, činim ili kažem. Da joj se neću trebati tumačiti. Da će naprosto razumjeti ili znati, postaviti možda i pitanja na koja će uvijek dobiti jasne, nedvosmislene, iskrene i izravne odgovore. S njom mi se nisu igrale igre lovice i skrivača. Nisam više imao vremena za takve pizdarije. Bio sam spreman muški se izložiti kosmičkom svemu.

- Eeee, ne može to tako... - sjedala je za stol i autoritativno podviknula zvonkim mezzosopranom prema konobaru: - Dečko!
Spremno se odazvao i primio njezinu narudžbu šopske salate.
- Da se mezi uz piće. Običaj je. - primjetila je moje čuđenje.
- Hajde, probat ću i to... Ali, oprosti, ovo dečko mi je presmiješno. Čovjek je stariji i od mene.
- Pa tako ovdje zovemo, kako ti ono kažeš za kelnera? Konobar.
- A konobarica je onda što? Djevojčica? - nisam mogao ne nasmijati se.
- Devojče. - mirno je odgovorila mom kleberenju podižući čašu žute tekućine. - E pa, nazdravje.
- Živjeli! - nazdravio sam.
Otpila je kratki gutljaj i blagom grimasom naznačila oštrinu okusa.
- Što bismo mogli jesti... hmm... - zagnjurila se u jelovnik.

Bože, hvala ti za njezino lice, prostrujalo mi je kralješnicom, na rubu da me ponovno lansira u nesigurnost. Srećom, dečkova se ruka sa salatom stvorila u kadru sekundu pred moje polijetanje.
Mila se odlučila za teleće medaljone u umaku od šampinjona, ja za srednje pečeni biftek u umaku od zelenoga papra. Nisam bio suviše gladan, nije mi se eksperimentiralo s makedonskim specijalitetima. Trebalo mi je muško, krvavo jelo. Predložio sam cabernet sauvignon s čime se složila, ali naglasila da nije raspoložena za butelju. Stigle su dvije bočice Aleksandrije i spasile me potrebe da glumim vinoznanca.

- Kvari se vrijeme... - otpuhnula je dim cigarete prema prozoru. - Moglo bi biti i snijega.
- Teško mi je zamisliti Ohrid pod snijegom.
- Oh, još kako ga može biti. Ovdje i ljeti zna noću gadno zahladnjeti kad se zrak spusti s planine. - poučavala me.
- Znam, osjetio sam to. Ljetos sam na povratku iz cirkusa morao uključiti grijanje u automobilu.
- Stvarno, kako se Azri svidio Ohrid?
- Ah, bila je oduševljena. Tjednima nije prestajala pričati koliko joj je bilo lijepo.
- Meni ga je već pomalo dosta. - kao da se namrštila gledajući prema vodi. Pogledom sam potražio pojašnjenje.
- Skoro svakog ljeta sam ovdje. Zadnje četiri godine, cijelo ljeto probe, nastupi sa zborom... Radna ljetovanja. A i dojade s vremenom ista lica, isti prostori...
- Hoćeš reći da nisi skoro bila na odmoru?
Kimnula je u tragu neugode nalik stidu.
- Meni je Ohrid bio prvo ljetovanje nakon četiri godine... - suosjećao sam.
- Gdje ti je bilo najljepše? - pogledala me čeznutljivo.

Strelovito sam, u zalogaju salate, premotavao magnetoskopsku vrpcu svojih ljeta, lijevo, desno pomicao linearnost vremena, zastajao u brzopoteznoj procjeni, kretao dalje, unaprijed, unatrag, tražio mjesto istinskog, najdubljeg proživljaja trenutka u prostoru.

- Prije pet godina sam bio u Nizozemskoj. Bio sam upoznao jednu ženu na internetu, Milenu...
- Opaaa... - nije mogla zadržati.
- Nije bilo to što misliš, ali, da, sprijateljili smo se. Sprijateljili! - naglašavao sam ozbiljno, ne znajući zašto, vjerojatno zbog njezinog smijuljenja.
- Inače je iz Hrvatske, devedesetih se udala i živjela gore. Sjajna, duhovita, obrazovana, samosvjesna žena. Pozvala me k sebi u goste i kako mi se sve u to vrijeme posložilo da bih mogao, otišao sam. Bila je razvedena, puna razumijevanja. To mi je i bilo najpotrebnije, maknuti se iz Zagreba i pročistiti misli nakon razvoda.
- A-ha... pročistiti misli, to se, znači, tako kaže... - nastavljala se zabavljati, podbadajući. Pravio sam se da ne primjećujem.
- Bilo kako bilo, jedan od tih kolovoških dana smo...
- Kolovoz?
- Avgust. Dakle, jedan od tih...
- Cijeli svijet kaže avgust, samo vi Hrvati izmišljate svoje riječi... - smijala se.
Komentar sam odgodio za neku drugu prigodu.
- Dakle, jedan od tih avgustovskih dana smo proveli na zapadnom dijelu plaže u Scheveningenu, praktički predgrađu Den Haaga. Čudesna, čarobna pješčana plaža na desaturiranom tirkizu Sjevernog mora, a prostire ti se vidikom, u punom vidnom polju, čini se da ne prestaje bilo s koje strane da je gledaš. Nestvarno lijepo, čak i za mene koji nisam ljubitelj pijeska.
- O, ja volim pješčanu plažu. - gledala me oslonjena na dlanove.
- Usput, dan ranije sam vidio Panoramu Mesdag, fenomenalnu cikloramu...
- A to je?
- Cilindrična slika. Promjer tog cilindra je oko četrdeset metara, dakle, sama slika je možda duga stotinjak i nešto metara, a mislim da je četrnaest metara visoka. Kada je promatraš s, kako bih to nazvao... opseravatorija galerije, recimo - imaš iluziju da si u devetnaestom stoljeću i da stojiš na vrhu pješčane dine s koje vidiš scheveningensku plažu, sela i jedrenjake, more, svuda oko tebe, u punom krugu. U milijun detalja. A da bude još bolje, ispred same slike je i stvarni pijesak, lažni teren koji se spaja s podnožjem slike i pojačava iluziju. Fantastično, sigurno bi ti se dopalo... Jasno, jedva sam čekao da plažu vidim i uživo. Međutim... - zastao sam da otpijem malo vatrene vode i zalijem je mineralnom.
- ... čaroliju sam doživio tek kasnije uvečer.
- Ne sumnjam. - prosmijalo je nezadrživo iz nje.
- Ej, beba, ako ćeš zajebavati, neću ti pričati. - počelo me simpatično smetati.
Uz hihot je prešla prstima preko usta kao da povlači zatvarač, zaključava ga i baca ključ. Odlučio sam pričekati nekoliko trenutaka tek da se uvjerim je li me spremna saslušati barem s trunčicom ozbiljnosti, naumio nastaviti nakon što je lice ponovno smjestila između dlanova i pogledala me suzdržavajući smijeh očekivanjem nastavka.
- Svidjelo mi se ovo beba. - zatreptala je lutkasto.
Nisam znao procijeniti nastavlja li sa šalom, je li ovu meni neuobičajenu riječ, iznenadnu, evidentno spontano izletjelu, nikad ranije izgovorenu u ovakvom kontekstu čula kao uvredljivu ili joj se doista svidjela. Ignorirao sam. Uostalom, tako zatreptavši, izgledala je preslatko.

Dečko nam je poslužio jela, natočio vino, nestao. Zaželjeli smo si prijaten ruček i dobar tek, prionuli jelu.

- I, što se dogodilo uvečer?
- Nedaleko od pristaništa, u turističkom centru scheveningenske plaže, postoji jedan kafe restoran. Ako dobro pamtim, zove se Bora Bora. Na otovorenoj drvenoj terasi, uz rasvjetu baklji sjediš na jastucima, vrećama za sjedenje, gledaš more, slušaš šum valova u lounge chill glazbi.
Očekivao sam doskočicu. Šutjela je.
- U kasnom sutonu, u neobičnom prestanku žamora prolaznika, scenografija te nepregledne pučine se pred mojim očima počela širiti, boje su postajale intenzivnije, glazba se povukla u zvuk mora. Kao da sam bio povučen silnicama nevidljivog magneta, pozvan ući u sliku. Nisam se mogao oduprijeti, nisam želio pružiti otpor. U nekoliko koraka sam sišao s terase, izašao iz dohvata svjetala, spustio se stepenicama do pijeska i sjeo u tamu. Visoko iznad moje glave, tamna, gotovo crna plavet neba bez zvijezda se naprijed, prema horizontu pretakala tisućama nijansi u modro i mutila se u tanki raspor zlatno narančaste daljine. Po prvi put sam jasno vidio zakrivljenje planeta, sićušne grdosije tankera, njihove daleke krijesnice u odrazima nepregledne vode. Jedva da sam disao. I jasno se sjećam da mi je umom zapjevalo Miljkovićevo praznino, kako su zvezde male u potpuno neočekivanom značenju, nespojivom produžetku njegovog biti sȃm, znači biti prvi. Više nisam sjedio na pijesku. Bio sam zrno pijeska, bio sam sȃm u mnoštvu istog, a bio sam jedini i bio sam prvi...  I to je, dušo, mjesto i doživljaj kojega želim ponovno iskusiti. Ne sȃm, već s tobom. S tobom! Ni s kim drugim. Jer osjećam i znam da bi, od svih bića koja sam ikada susreo, jedino ti osjetila istu svetost, doživjela, umnožila isti blagoslov.
U pogledu joj se pojavila čežnja za daljinom. Nalik ljubavi.
- Što kažeš da jednom sjednemo na tu plažu?
- Voljela bih, da. - kao da se ustrašila izgovorenog.
- Imamo svo vrijeme svijeta. - lagao sam samome sebi i ispravljao se poluistinom:
- Ako tako odlučimo.

Jer, moja se odluka već smiješila u zrcalu njenih zjenica.

Kraj odlomka.

Zdenko Capan | Bašćanska ploča - Signum temporis

Az, v ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledine, juže da Zvanimir kralj hrvatskij v dni svoje v Svetuju Luciju – i svedomi: župan Desimira Krbave, Mratin v Lice, Pribineža posal Vinodole, Jakov v otoce. Da iže to poreče, klni j Bog i dvanadeste apostola i četiri evanjelisti i svetaja Lucija, amen. Da iže sde živet, moli za nje Boga.
Az opat Dobrovit zdah crekav siju i svojeju bratiju s devetiju v dni kneza Kosmata obladajućago vsu Krajinu. I beše v ti dni Mikula v Otočci s svetuju Luciju v jedino.

Transkripcija teksta Bašćanske ploče na latinici (HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI)

http://info.hazu.hr/hr/o-akademiji/osnutak_akademije/bascanska/

ANAGRAM TRANSKRIPCIJE TEKSTA BAŠĆANSKE PLOČE

SIGNUM TEMPORIS

Sa otoka zlatna, iz svijetle povijesti davne,
na kamenoj ploči dobismo bitno pismo;
glagoljicu iz vječne države nacije slavne,
da ukažemo svijetu: tu postojani mi smo.

U trinaest redaka u darovnici kažu
da njegovo veličanstvo daruje njivu;
a vele li podlaci da ovi stari vas lažu,
jed Jahve će doživjeti za objedu krivu.

Duždevi i carevi, a i hajduci isto su htjeli:
zauvijek obrisati taj sukus starih slova;
tvrd je za kukavice živ vapnenac bijeli,
bedem baštine i poezije darovitih bardova.


Anagramirana poezija