Kolumne

subota, 16. prosinca 2017.

Marijana Kralj | Nosim sve boje sa sobom

Nosim sve boje sa sobom
I ne znam možeš li ti sve to podnijeti
Kad boje počnu puštati kišom
Možeš li ti sve njihove kapi kao ja ljubiti
O, možeš li tu postelju od snova
Na Zemlju spustiti
O drvo nitima ovjesiti
Kao ljuljačku ljeta
Na kojoj volim ležati
I motriti svijet u bojama neba
Ti ne znaš koliko meni treba
Vremena da zaboravim

Nosim sve svoje boje sa sobom
Po njima ćeš me uvijek u svjetini razlikovati
A kad na usnama zatitra njihov čaroban osmijeh
Ti ćeš se s tugom zapitati
Ima li mene u njima

Natali Šarić | Zavjetrine


Kada se duša u snijeg obuče
i zakomeša usnule sapi,
hoće li itko na svjetlo dana
razasut' riječi kojima vapi
vatrena žena u tijelu straha,
i zatočenik vlastita puta,
ili će samo gdjekoji sanjar
posegnut’ rukom put božjeg skuta...
ne bi li ona podigla opet
vjeđu na kojoj ispliću vene
svjetionika tananu iskru
za zavjetrine zaboravljene
pa tako dati ptici do znanja
da su i njenim krilima tkane
one, što zviježđe odavna spozna,
putanje sreće zavjetovane...

Zdravka Prnić | Va Labine


Ne stojiš na uglu kamene kalete
između sna i ptica šćućurenih pod lipom
Sedam je
Otkucava sa starog zvonika
Posljednja zraka sunca gasi se za crvenilom crjepova
titrajući na nepoznatoj frekvenciji u utihlom bokehu.