Kad je Svevid tog jutra krenuo u lov, njegova životna družica već je bila nanijela usitnjeno granje na kamenjem ograđen prostor ognjišta i pod suharke natisnula osušenu travu. Gledao ju je kako vješto pali vatru skladnim pokretima i još jednom zaključio s puno ljubavi: nije mogao poželjeti bolju ženu jer je, pored svih ostalih svojih dobrih osobina, bila jedna od rijetkih koja nije tražila da sagradi novu kuću u naselju sojenica, nego je smireno pristala ostati s njim u nastambi njegove obitelji, malo udaljenoj spilji u kojoj su njegovi pretci živjeli od davnine. Bacio je pogled na njenu dugu valovitu kosu i uredno složene glinene zdjele koje je pažljivo postavila s jedne strane ognjišta okrenute prema dolje. Naoružan sjekirom i preciznim drvenim kopljem s bakrenim šiljkom, ogrnuo je kao posljednje, najdeblje medvjeđe krzno i uputio se iz spilje kroz dubok mekan snijeg. Svjetlo i bjelina zabljesnuli su mu bolno zjenice i on ih je stisnuo: pred njim pružao se poznati prostor, šumom pokriveni daleki brežuljci i rijeka koja je mirno protjecala dolinom ograđena šibljem i šljunkovitom obalom. Svježina mu je razbistrila um i on se polako i sigurno kretao prema proplanku gdje će pronaći jelenje krdo jer Svevid je bio poznat po svojoj lovačkoj vještini. Njegov vrat krasila je ogrlica od jelenje kože puna nanizanih medvjeđih kandža i vučjih zubi. Iako je snijeg dosezao skoro do koljena, kretao se gipko i lako kao ris u smjeru suprotnom od blagog povjetarca. Znao je da velikom jelenu mora prići bešumno tako da ne osjeti njegov miris. Ostalo je vještina i snaga koju je stjecao od malih nogu prateći u lovu oca. Nadomak proplanku zastao je i spustio se tiho uz stablo debelog hrasta. Stado je nemirno obilazilo proplanak u potrazi za hranom, a veliki jelen pozorno i oprezno stajao je ni deset stopa daleko od njega. Svevid je čekao. Bio je tiši od snijega, smiren i bez daha, stopio se potpuno s deblom hrasta. Osjećao je snagu u svakom mišiću, tijelo mu se sasvim polako zapinjalo kao strijela i on je znao da je jelen već beživotan, vidio je njegova kopita kako se trzaju u snijegu dok mu krv istječe niz pleća.
Poslije četiri tisuće godina, na tom istom mjestu, Ivan je proklinjao snijeg, cestu, posao i činjenicu da zimska služba još nije očistila dionicu kojom on svaki dan putuje do firme. Njegov terenac jedva se probijao kroz debeli sloj svježe napadalog snijega, a on je razmišljao kako je ženu ostavio u toplom krevetu snenu i poželjnu i umjesto u sivo jutro, trebao je krenuti u njezin zagrljaj i ostati u njemu cijelog tog nepodnošljivo hladnog, prokletog dana.
Čak i da dođe na vrijeme na posao, šef će ga pogledati podcjenjivački, kao i inače, i neće se udostojati niti da mu uzvrati jutarnji pozdrav. Mrzio je svoj posao, svog šefa, brbljave kolege u kancelariji, cijeli taj džumbus u firmi koja je uvijek na granici stečaja iako se drvo izvozi u Italiju i Njemačku gdje stranci od njega prave najkvalitetniji parket u Europi. Njegov elaborat o razvoju domaće proizvodnje skuplja prašinu na dnu neke ladice jer „je to preskupa investicija u sadašnjem trenutku“. Kakva jebena skupa investicija u kakvom jebenom trenutku? Mogli su već prije pet godina sagraditi novi proizvodni pogon i zaposliti barem pedeset ljudi. Ali novac za restrukturiranje netragom je nestao, rasplinuo se poput magle u sunčano jutro i ni jedna revizija nije mu ušla u trag. Iako je u automobilu bilo toplo i iz radija su dopirali zvuci njemu omiljene pjesme, Ivan je bio napet kao struna, a pod ovratnikom košulje osjećao je kako mu se nakuplja hladan znoj.
Četiri tisuće godina prije tog dana, večer je pala rano. Sunce je počelo zalaziti za obronke kad je Svevid završio posao i, razapevši jelenju kožu poput jedra na gole grane obližnjeg stabla, raskomadane dijelove jelenjeg mesa naslagao u pravilnu rupu u dubini spilje gdje se na dnu taložio ledeni sloj i usred ljeta. Potom je sve dobro prekrio štavljenom kožom, zapeo kamenjem i prekrio svježim komadima leda. Kosara je odavno skuhala sočnu juhu od jelenjeg mesa s divljim travama, nahranila njihovog sina na svojim lijepim, bujnim prsima i čekala da ispod debelih pokrivača osjeti uza se njegovo snažno mlado tijelo. Ali Svevidu se nije spavalo. Sjedio je ispred spilje dok je sunce tonulo u mrak, a zimska noć otkrivala na nebu Ozirisove obrise. Tek kad se iz daljine začulo zavijanje vukova, a britak noćni vjetar zasuo snijegom ulaz u spilju, on je ušao unutra, namjestio zatvor na ulaz, sjeo pored vatre što se polako gasila, uzeo nož i stao iz komada gline oblikovati meke i nježne obline golubice. „Dođi i lezi pored mene“- pozvala ga je Kosara tiho. „Doći ću, pusti me“- odvratio je Svevid i pažljivo nastavio prstima mijesiti malu glavu, kljun, tijelo ptice. Potom ih je spojio, izrezbario krila pa odložio u prirodnu udubinu u zidu spilje. Sutra će dovršiti svoje djelo, glinenu posudu u obliku golubice, obojati je, ispeći u zemlji i pokloniti Kosari.
Udaljen tisućljećima Ivan je sjedio u svom dnevnom boravku. U kaminu je plamsala vatra.
Ana je otišla s prijateljicama na redovan mjesečni sastanak, kći je također izašla sa svojim „klošarima“, a on je prevrtao kanale na televizoru u potrazi za nečim zanimljivim. Ništa mu nije privlačilo pozornost: glupe serije, odgledani filmovi, politička preseravanja. Na kraju je ugasio televizor i sjeo za računalo. Tamo je posjetio svoje omiljene stranice, pročitao par blogova i zapeo za jedan naslov: „Nagradni natječaj za priču na temu vremena“. Zašto ne? Mogao bi pokušati. Nekoć, u gimnazijskim danima, profesorica je hvalila njegov dar za pisanje. Nikad ga nije pokušao ostvariti. Od njega se očekivalo da završi inženjerski studij. Ostalo nije dolazilo u obzir. Dok je otvarao stranicu worda, pogled mu je zapeo na maloj glinenoj Vučedolskoj golubici, najljepšem suveniru njegova rodnog kraja. Pogledao ju je nježno i počeo pisati:
„Kad je Svevid tog jutra…“
Sjedenje u zagušljivom kafiću,
