Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Josipa Čekolja "Hahari na dnu mulja"

(ilustracije Dominik Vuković; Zagreb: Mala zvona, 2022.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Odakle je moj prijatelj Josip Čekolj

Pročitala sam Josipov roman "Hahari na dnu mulja". Zatim sam mu rekla:

— Dakle, priča iz malog mista. Dobra je.

— Kakvog malog mista, pobogu!? — zaprepastio se moj prijatelj Josip — Pa nisam ti ja iz Dalmacije niti bih ikad...

— Da, da. — prekinula sam ga jer uvijek želim dokazati da sam u pravu — Nije Dalmacija, ali jest malo mjesto, svi se poznaju. Šipražje, postoji li to uopće?

Branka Blažinčić | Spasi me

drži me
jako,najjače
stisni me
strasno
najstrasnije
ljubi me
nježno
najnježnije
da ne potonem
da ne nestanem
spasi me

Aleksandra Načinović | Sama u kazalištu

Nečujne cipele (ne volim lupanje potpetica)
Crni smoking i čipkasti korzet
Svježa od frizera
Crveni ruž na bijeloj koži
Lijepa sebi koračam poput mačke
Mramornim stepenicama
Mirna i jasna udobno sjedam
U plišanu fotelju
Ovaj put neću zaspati jer ne putujem ravno
Iz noćne smjene na aerodrom
Pretpremijera Don Giovannija a ti hrčeš, kažeš
Na povratku si žvakao kaugumu
I više se nismo sreli.

Jelena Hrvoj | Vlati trave

Ilustracija: Jelena Hrvoj

Dogodilo se to prvog dana škole. Bilo je burno, opasno, emotivno. Barem je tako Ela mislila. Još je jecala kad je majka parkirala automobil ispred škole i ukrcala ju na stražnje sjedalo. Onako podbuhla, crvena lica i zamagljenih očiju, rekla je mami da se posvađala s jednom jako gvupom djevojčicom. Majka se kao i svaki puta nasmijala na njezinu govornu manu, pogladila je po crvenkastoj kosici i prstom dotakla tu jednu pjegu povrh Elina nosa. Kad se ni drugog dana maleno djevojče nije smirilo, majka je otišla do vrta, ubrala vlat trave i predala joj uz riječi: 

 

 „Želiš li čuvati ovu vlat  u novčaniku ili ćemo ju spaliti? Ma što odlučila, mama će te voljeti." Imati tajnu, nešto što će samo ona i mama znati bilo je sve što je Elu tada zanimalo, pa su je na djevojčičin zahtjev zajedno spremile u malen plastičan omot i zagurale u novčanik s dezenom patkica. 

Bilo je Eli jedanaest godina kad je prvi puta stigla kući razočarana jer je dobila jedinicu. Povijest joj nije ležala ma koliko se trudila naštrebati sve na pamet. Te je večeri majka izašla na dvorište, razgrnula snijeg i ubrala vlat trave. Do tog je trena Ela promijenila nekoliko novčanika, ali male vlati sasušene trave uvijek je premještala i dodavala nove, svaki puta sve manje promišljajući o njihovom značenju. 

Irena Ivetić | Narastao si do zvijezda

Narastao si
do zvijezda,
a nisi prestao vjerovati
u bajke.

Godine su urezale
svoje putove
na tvome čelu.
Gledam ih
i prepoznajem:
mnogi od njih imaju
okus mojih suza
i gorčinu mojih
nepromišljenih riječi.

Narastao si do zvijezda,
ali oči su ti i dalje
ljudski tople.
Gledam ih
i vidim:
one još uvijek sjaje
poput mojih
neispunjenih
i ispunjenih želja.

Narastao si do zvijezda,
ali tvoj glas
još dopire do mene.
Slušam ga
i čujem u njemu
zvuk svoga smijeha
i tišinu svoje tuge.

Narastao si do zvijezda,
a ne sramiš se
dotaknuti zemlju.
Gledam tvoje ruke,
koje zarađuju
kruh naš svagdašnji,
i sjećam se:
pišeš prstom po snijegu
i smiješ se…
Koliko smo
od te davne sreće
uspjeli sačuvati?...

Narastao si do zvijezda,
a nisi prestao voljeti
šumu,
rijeku,
kamen.
Mene.
Ovakvu kakva jesam.

Narastao si
do zvijezda,
a nisi ih prestao tražiti
u mojim očima.
Čak i onda
kad pomislim
da su zauvijek ugasle,
ti ih uporno tražiš
i uvijek pronađeš.
Narastao si do zvijezda,
a i dalje ih tražiš
baš u mojim očima.
I zato te volim.


Požega, jesen – zima 2003.