Kolumne

subota, 25. ožujka 2023.

Tena Mesarić | E, moj Mario

 

-Ne mogu reći.- kažem i skrenem pogled. Žena gurne kartonsku čašicu bliže meni pa otpijem gutljaj prezaslađenog čaja.

Nikada više neću biti sigurna. Uznemirava me stalna zvonjava telefona i nervozni koraci policajaca koji se motaju oko nas. Jedan joj dođe šapnuti nešto na uho, a ona mu odgovori kimanjem glave. 

Skupim se u sebe najviše što mogu, navučem kosu na lice kao zavjesu, poželim nestati. Ona se nagne preko uredskog stola koji nas dijeli.

-Ne mogu ti pomoći ako mi ne kažeš sve što se dogodilo. Sad si na sigurnom, nemaš se više čega bojati.- kaže i ovlaš mi dotakne ruku, kao da sam od prašine pa ću se razletjeti po prostoriji ako me malo jače uhvati.

-On, znate, nije loša osoba.- progutam slinu kako ne bih zaplakala. Još nije vrijeme za plakanje, i to će doći. Do danas sam zaista mislila da je dobar i da me voli, tu joj ne lažem. 

-Dušo, pogledaj me.- kaže kao da nije starija od mene samo nekoliko godina i još uvijek nesigurna u svojoj ulozi šefice kao dvanaestogodišnjakinja u štiklama –Povrijedio te, vidiš što ti je učinio. To ne rade dobri ljudi.- Dotaknem već vlažnu gazu na svom čelu i prsti mi ostanu crveni. Sjednem na ruke jer ne želim to gledati. I dalje ne želim vjerovati.

Stjepan Crnić | Prst sudbine


Matija je sjedio za stolom i s čuđenjem gledao u ženu koja je bila s društvom nekoliko stolova dalje. Iznenađenje se čitalo iz njegovih očiju. Još nije vjerovao da je to ona. Srce mu je zaigralo kao i one večeri kad su se sreli na rođendanu kod Luke. Bila je to posebna večer. Kad su im se pogledi sreli, nešto se prelomilo u njima. Zaljubili su se do ušiju. Idućih je dana razmišljao samo o njoj. Zvao ju je nekoliko puta na dan. Uživao je u dugim razgovorima, a nakon desetak dana otišli su u kino. Bio je sretan, smiješak mu nije silazio s lica. Na povratku su sjeli na klupu u parku i promatrali zvijezde. Otpratio ju je do kuće. Na rastanku su se poljubili. Još osjeća žar toga poljupca. Neka toplina uvijek mu prođe tijelom pri pomisli na taj trenutak. 

Zorica Antulov | Pradavna poema


I šume su znale, znalo je i more, rana praskozorja

i ugasla noć…

Vjetar pronio je, rijeka razlila je, glasi pronijeli se

da će brzo doć


Amor, bog sa strijelom,

i donijet će

Ljubav.


Zvijezde su je zagrlile, oblaci ovili

na cvjetnim su livadama

jednorozi  snili. 

Šume su pjevale, šumilo je more,

jutrom su je pozdravljale zlatne strune zore.

Noću nježno milovao angelus je sna.

Čak i Faun, ružno biće šumskog  proplanka,

pred njom glavu sagnuo je: 


pozdravio

Ljubav.


No  rijeka je glas razlila (zaborav što zna) 

da joj silnu kob spremaju bića bezdana.

Čini, spletke, mračne varke iznikle iz zla,

propast njenu vapile su!


Leta je čekala

da potone

Ljubav.


Nestali su jednorozi, usnule i vile, 

umirila sva se mora, plašt svoj skrila zlatna zora,

smirila se čak i rijeka : zaleđen joj posta dah!

Utihnula šume jeka.  

Zavladao silan strah!


Nestala je 

Ljubav.


No vjetar je - glasnik-  znao, 

tajnim šaptom zadrhtao:  

Nije nestala ni potonula!

Nakon pompe i nemira 

ona tišom stazom kroči.

U suzi je mahovine.

U zvijezdi što načas sine.

U posljednjoj krijesnici.

U tvojoj samoći.

Na njoj samo sna su čini, samo silnih zvijezda moći…

Ona vazda besmrtna je (zlatni joj se nektar toči),

al ne želi iz svog ropstva 

verigama kretnje koči!

Pa i kada ode dalje Amor, bog  sa strijelom,

 zanesen sa novim snima, ogrnut imelom,

iz svog hrama neće poći (svojom stazom vazda kroči).

Katkad ismijana.

Nikad poražena.


Blista savršena!

Jer ona je:

Ljubav


petak, 24. ožujka 2023.

Davor Janković | Prijatelji


Ponekad dođu dani
što poput vjetrova mnogih pušu...
Samo naoko k'o i svi drugi...
a zagriju srce, dušu... 

Zapravo... trenutak dovoljan je..., 
jedan smiješak, jedna riječ...
da 'sred oluje zasja sunce...
i... živjeti je lakše već...

Jer... ljudi ima koj' na lice
izmamiti suze znaju...
Neki gorke, pune bola...,
neki slatke... spokoj daju...

Ovi prvi glume samo
da te vole, da su za te...
Ovi drugi... kad si sjetan...
osmijeh ti na lice vrate... 

O, kako je malo onih,
premalo, al' ih ima...
što ljeto uvijek sobom nose...
i ujesen... i kad je zima...

Potvrdilo se mnogo puta...:
neki "prijatelj sam" znaju reć'...
Al' tek rijetki dokažu ti...
da to nije - samo riječ...


Ruža Silađev | Biti žut

 
Osvanuo još uvijek zimski dan. Istina, snijeg se počeo otapati, jer mu zubato sunce priječi ostanak u vrtu Beskrajno Zeleno. Ožujak  dobrano hladi, a  sjeverac puše i ne da se. Još malo, pa će podne, a cvjetići žućkaste boje stisnuli latice između zelenih listića i drijemaju. 

- Gugu, gu! Gugu, gu! Što ja to vidim?! – iznenađeno kliknu grlica skakučući uz ivičnjak vrta. - Vas ovdje jučer nije bilo!

- Bili smo tu! Bili smo tu!- probudiše se cvjetići i širom otvore svoje latice prelijepe žute boje.

- Oooo, oh!- oduševljeno uskliknu grlica, trava i napupjele forzicije, zanesene ljepotom žutih cvjetova. - Jučer ste bili zelene boje a danas...

- Da, da. Ni mi to baš ne razumijemo najbolje, ali noćas je bila noć punog mjeseca. - rekoše cvjetovi.

- Prošla noć je bila puna čarolija. –reče jedan od njih. Nebo je bilo vedro, nigdje nijednog oblačka. Vjetar je stao, a mraz je nečujno napustio naš vrt. Ja sam drijemao, ali sigurno znam da su se zvijezde otimale o naklonost mjeseca. On je bio okrugao i velik kao najveći kotač, sjajan i kao od meda žut. Plovio je lagano nebeskim svodom. Provlačio se među paperjastim oblačićima, zaplitao se u ogoljele krošnje breza i jablana. Namigivao je zvjezdicama. Sakrivao se iza tamnih oblaka, a onda opet izronio na nekom bijelom oblačku. Gledao sam u njega i više ne znam da li sam sanjao. Smiješio mi se i šaputao cijele noći:

- Budi i ti žut. Kao ja. Budi žut... Budi žut…

- A, kako ti je ime, mili?-upita tanana forzicija.

- E, to mi je jutros u zoru došapnula zvjezdica mjesečeva sestrica. Šafran.- reče.

Draga djeco, šafran na perzijskom jeziku znači BITI ŽUT.