NEMREM...
Piše: Vlatka Planina
Piše: Vlatka Planina
Dragi svi,
dok ovo pišem pažnja mi leti na juniora koji mlati po mojoj gitari, juniora koji sluša jutjub dječje pjesmice na 80+ decibela, juniora koji se penje na kutiju kako bi mogao gledati kroz prozor, juniora koji pokušava rastaviti tatin kompjuter...
Ne, nemam četvero djece. Imam jedno. Prekrasno i Posebno. Koje ljeti ne ide u vrtić i s kojim ta dva mjeseca provodim između 22 i 24 sata dnevno. Osim toga, preuređujemo stan. Svoj divni, majušni stan. S budžetom od ispod tisuću kuna. A to znači puno kreativnosti, puno sam svoj majstor uradaka i puno, puno nereda. U kuhinji nam se trenutno između ostalog nalaze i dva monitora, biciklić i triciklić, bočna stranica starog kiderbeta, ubodna pila, bušilica, roba koja se suši i ladičar koji nam je viška. I to je nakon što smo jučer većinu toga pospremili.
Uz to, a hoće to često, kaos izvana prati kaos iznutra. Ovo sam ljeto napokon pronašla zid.
Svi mi imamo svoj zid. Chris Breechen napisao je odličan post o njemu na svom blogu (guglajte Chrisa Breechena, pogotovo vi koji pišete). To je onaj zid u koji se zabijemo punom brzinom nakon što mjesecima ignoriramo znakove upozorenja: dosta je, uspori, predahni, pod stresom si, napravi pauzu. Čitala sam dosta o tom zidu no nikad dosad nisam doživjela susret s njim. Jer, helou, to sam ja, übermensch i überproduktivni pisac koji je u tri godine izdao pet romana i dvije knjige poezije, uz uredno hendlanje ostatka života. Meni se zid ne događa. Ali dogodile su se one famozne Isusove godine i potreba za dubokom introspekcijom, dogodila se i potreba za rješavanjem nekih stvari same sa sobom a koje sam puno predugo odgađala, dogodio se i nenadani odlazak dragog prijatelja i nenadana godinu duga odgoda dolaska drugog dragog prijatelja... I sve to plus uobičajeno stresno ljeto dovelo je do toga da sam prije nekoliko tjedana uslijed dvaunoći nesanice najprije obrisala novi roman koji sam započela pisati a zatim odfrendala sve ljude s fejzbuka i deaktivirala profil. Ja, pisac u punom naletu kreativne snage, totalni ovisnik o društvenim mrežama i vjerni fejsbukovac punih jedanaest godina. Iduće jutro dobila sam nekoliko paničnih poziva dragih mi ljudi - mislili su da se nešto strašno dogodilo, da je netko umro, da sam u bolnici. I nisu mi baš previše vjerovali kad sam im rekla da mi je samo dosta. Da trenutno jednostavno nemrem. Ali bili su dovoljno pristojni i razumni da me ostave na miru.
Prije nekoliko dana vratila sam se na fejzbuk. No imam desetak prijatelja i nisam gotovo uopće aktivna; koristim ga jedino za praćenje nekoliko stručnih grupa vezanih uz juniora. Jednako sam tako odustala od pisanja, u onom smislu predanog, planskog, ciljanog pisanja. Muze su još uvijek tu i možda će mi i zamjeriti što ih ignoriram, no priča koju pišem, ako je doista dobra, bit će tu i za mjesec-dva: kad junior krene u vrtić, kad dovršimo preuređenje stana i kad ispijem dovoljnu količinu četverosatnih jutarnjih kava u miru, tišini i samoći. Znaju muze, koliko im god bilo krivo, da bez kvalitetno funkcionirajućeg medija njihova poruka neće biti vjerno prenesena na papir. Slučajno napisati loš roman može se dogoditi svakome i oprostivo je. No uništiti dobru priču zbog vlastitog ega i nedostatka strpljenja, e to je već nešto sasvim drugo. Tako da ćete, dragi knjigoljupci, moj novi roman ovog puta malčice duže čekati. No barem ćete znati da sam u njega dala sto posto sebe i da čitate priču onakvu kakva je trebala biti napisana, a ne onakvu kakvu je polufunkcionirajući pisac uspio sklepati. A to vrijedi čekati.
A sad, sad si idem skuhati kavu, a vama želim ugodan početak tjedna.
Do čitanja,
vaša najdraža knjigopiskinja
