Kolumne

utorak, 16. kolovoza 2022.

Miljenka Koštro | Dvije riječi

Na mojim usnama

Trepere dvije riječi

Ali mi se ne  da

Glasno ih izreći

Ne, nisu teške ni grube

A lome mi zube

To su tišine dvije kapi vrele

Još ne dozrele

Na svjetlo sunca žele

One su dvije bijele ptice

Na tren kopriva za moje lice

Te dvije prosjakinje gologlave

Od mirisa jutra plave

Dvije riječi što tiho ljubav slave


Glazbeno – pjesnička večer, Impuls poezija špancira


Udruga Ritam misli vas poziva na, glazbeno – pjesničku večer, Impuls poezija špancira

Četvrtak, 25. kolovoza 2022., s početkom u 20:00 u atriju Franjevačkog samostana (u slučaju kiše u Franjevačkoj crkvi, crkvi Sv. Ivana Krstitelja) održat će se još jedna večer poezije i glazbe s izuzetnim pjesnicima, posebnim gostima. Nakon španciranja ulicama baroknog bisera, Varaždina, zaustavite se i uživajte u riječima hrvatske pjesnikinje Lane Derkač i slovenskog pjesnika Ferija Lainščeka. Oni će vas, svojim bogatim i nadasve emotivnim pjesničkim slikama, povesti u svijet poezije. 

Poezija Lane Derkač je svakako poezija koja je izričaj vremena u kojem živimo i uskovitlana energija čula. Višestruko nagrađivana autorica je svoj poetski put snažno obilježila, kako na hrvatskoj tako i na svjetskoj pjesničkoj sceni. Po njemu kroči vješto i promišljeno ostavljajući neiscrpno bogatstvo poetskih slika.

Feri Lainšček, višestruko nagrađivan književnik iz Slovenije, autor je više romana koji su postali bestseleri, dobitnik najprestižnijih nagrada. Romanopisac čije knjige rado čita i hrvatska čitalačka publika. Pjesnik koji poezijom dodiruje i najzatvorenijeg čovjeka, čovjek dubokih emocija i neiscrpne energije. Poezija Ferija Lainščeka je poezija čistih emocija i snažnih slika života.

Uz glavne goste, u samom programu svoju poeziju će nam govoriti; Anka Dorić iz Zagreba, Branka Kamenšek iz Kamnika (Slovenija), Lana Kunić i Ernest Fišer iz Varaždina. Poezija i glazba su u neprekidnoj simbiozi u kojoj se emocije udvostručuju, a slike postaju bogatije, riječi postaju glazba, a glazba postaje poezija. U glazbenom dijelu programa, Impuls poezija špancira , sudjelovat će dvije glazbenice, mlada harfistica Tanja Franjić i izuzetna vokalistica Petra Antolić.

Zaustavite sat, budite poezija u glazbi i glazba u poeziji, poručuju vam organizatori i voditelji: Edita Kutnjak Zlatar, Ljubica Ribić i Milan Novak.

Davorka Črnčec | Negdje između, kad uminemo gorjeti


kada ne budemo više gorjeli
a sobe ogule sa zidova
aktove i apstrakcije i
dodire prekratkih popodneva i
užad na koju smo kvačicama
vezali glazbu za mokru kožu
kupit ću na dražbi u centru grada
onu kožnu fotelju iz koje si me doručkovao
ima mjesta za nju

na poleđini ove knjige

stanica je gdje sve počinje
kad između dva straha
izgori želja

Ivan Meroveus | sol invictus


dan otklizava
dok metronom otkucava
periode do platforme blagdana
kamo će se predahnuti
u nekoj osobnoj distopiji svrhe
napuniti baterije
i opet krenuti dalje

sva čuda svijeta
već su se dogodila
a zvijezde noću
zbog zagađenja umjetnim osvjetljenjem
slabije sjaje

tek
možda
netko
dočekivat će ružičastu Selenu
i skupljati niti do nje
oduševljenim dječjim osmijehom

moguće je
ponovo probudit će se
sjećanje što pod kožom obitava sputano
i pružit će se dlanovi
kako bi se docrtale linije
moguće je
propričat će se sa sobom
i iščitavati ostavljene znake i poruke iz svojih budućnosti
ponovo mjesečarit će se u korak sa svojom prošlosti
kako bi se sačuvalo povjerenje za susret sučelice
s mogućom sadašnjosti
i moguće je bit će sve buduće jače
i porazit će
ceremonijalno obećanje
vjerovanja iz prošlosti


Milan Novak | Dražen Rubić: Susreti (Udruga umjetnika Vjekoslav Majer, Zagreb, 2021.)


piše: Milan Novak

"zbirka misli o sreći"

Draženov smijeh je iskren. Njegove brige, njegov očaj, njegova želja za dobrim su iskreni. Zbirka poezije SUSRETI sastoji se od četiri ciklusa pjesama koje se međusobno nadopunjuju, odn. nadograđuju, stvaraju svojevrsni mentalni luk osjećaja, između davnih i ne tako davnih događaja i pouka ili motivacije koja je, duboko urezana u sjećanje, ostala. Autor se osvrće na prošlost i procjenjuje bol, čežnju i sreću iz vizure sadašnjosti. Ova zbirka poezije, unatoč brojnim dramatičnim slikama u sebi, zbirka je misli o sreći.

U ciklusu IZ DUŠE pamti, oživljava osjećaje i kleše ih u zapise. Da ostanu. Da opet ne zaboravi koliko je vrijedno znati da nisi sam. Da smo svi važni, i oni koji su bili i oni koji će tek doći. Da je ta razlika među njima nevažna.

Darija Žilić | Prijestupna godina


Godina s danom više oslobađa se tereta. Bacila je u prazne dane svu silu
Nemoći, badema, nevolje, pruća od kojeg samo najhrabriji grade sjenicu.
U kući s vratima svježe obojenim, sakrili su se dodiri od svijeta.
Popodneva duga kao prijestupni sati, stvorila su višak slika, snoviđenja, slutnji.
Sve to postoji ispred šljivika u ranu zoru, plodove su čitav dan revni sakupljali.
Slažem pred tebe svu plodnost zrelosti, i puštam kimono da mi prekrije tjeme.
Susret nije zakasnio. I grad se više ne okreće za grudima, i za onima koji po
njemu samo svoju pjesmu pišu. Unatoč drugima.






ponedjeljak, 15. kolovoza 2022.

Darko Foder | Stihaklepski špalier


Pa peru naši brati,

stihaklepcimi pa versi i ača i mati.

Si skup pavezuni

z čudni silumi, uni med suabu

i mi ž njimi zavezuni.


Lastavice Galoviča Fronca, peršu v visinaj, sonce i nebe i brege glede,

za srečne žvrguljenje, med stopi na lektrične žice sede.


Domjaniča Drageca Potočnice su, de drugde nek, kre patoaka

i če jih doge lučeš, videl boš kak je v njimi toga glibuaka,

moarti radi kakvega puckerinega astavljenega oaka.


Ivek Goaran Kavačičev V protuletje ruažu dieva za škrlak,

a kak pravi veseljak,

huška cielu večer i mesec ftiče za oablak.


V druge Protuletne Mikula Pavičev luče kak veter ftergne oblaček

i tira, da perše kak tič na muodremu štoafu, tie moli bieli falaček.


Oj, bregi, bregi dalki papieva Draganičev Štief i ziblje se v bregasti jarki,

kak v zoarne jutre, tak i saku večer, kakve je nebe i njegvi su ad miline abrazi žarki.


Fijualice Duič-Jovanovič kak diridajci Dečeci i mlečeci slatki

štere nie smeti prepustiti

pa treba z večeri vu Marin tikvinec aditi i tom se skriti,

a rajdu pri hudemu Froncu završiti i šalo na njegev račun našiti.


De je štrekala Ačina vura some Froncek Hergev se toaga zmislil joaš,

a tak je štel vernoti se dimoa f staru drvenu hižu,

moarti bi pri vure našel i ačo kak glonca stari groaš.


Jakabu Lovrenčičevem z pisala je vunj apal Petrica Kerempuh,

a morti mam nie ni senjal da z pisala bo zišla i červiva pogača

kak sigurna plača.


A z luknje je i Mirke Kerleža spuknol toaga Petrevega puha

v Balade Petrice Kerempuha.

I zna se da nigdar nie tak bile, da nie nekak bile

pa če se gli, da striele pocaju, v siene trebaju zapičiti vile.


Koakatiček več kriči za vrati

i Tuanče Guste Matašu čez Hrastovački nokturno

več ad ronega jutra neda mirne spati.


Cverčat tiče, teči vade, šumet listje

Patačička Kata Senja. Takve cifraste čase

v senjumi čuva zase da je noači krase.


V Priekdravlju Iveku Večenaju mile su bile Prekodravske pralje.

Nafčile su ga sega. I tua, da koa življenje terde zmaže,

dravske vade se asnaže.

i saki se flek čistim pakaže.


I Pajek Kanižajev da je čverste spal

kak pa zraku perše, liepe je senjal.

Kak unda da se poaklje zmisliš se koa si snil

I onda neš pil?


Na zagarske je grude Veter ščere na briegu puhal

inšpiraciju je Vlatkecu Korotaju daval

da je škrlak dedekav pa njive katural.


Na pupiera je Miha Pavlek Miškina zacajhal

opčutek o Jesenski dnevi dremljivi, da i veter je lien,

a se tira na blaženi sen.


Kak pa je Tuanča Mihanovič spisaval, čista je milina.

Vidi se i f pesme Horvatska domovina,

de ženju serpi, mašu koase,

ded se žuri, snope broji, a noage buose.


Dolenec Dravski Mirke dihal je kak hosta, kak brazde i karenje.

Prigrinjal ga je k sebe njegev kraj, kak je rekel - Moja Podravina.

Kie oače čuti, saki kraj zave svega sina.


Jurku Tomerlinu-Picoku sraka na sverži znaka je dala.

A Srakin glas treba znati

pretumačiti i značenje mu spaznati.




Kulike joaš je meštrev sve rieči

ad štere nemru pabieči,

štera jih tira da koa vide dele,

čez svo mustru svietu tua vele?

I kulike jih joaš bo prešle k njimi

i cifrale tie špalier svajiemi riečimi?


I ima moarti v kakvemu kotu

meste i zo me na toamu potu?

Tua bo nešči drugi paviedal,

za pone liet zviedal.







Se koa znom je, da je muaj abraz čisti

i ja za njim čverste stajim.

Ne trebume biti i niesme si isti,

tua vum z duše velim.

Saki treba iskati svega pota,

nie paslušati tuđega špoata.


Me rime su, me rime,

me su rieči, me rieči.

I da sonete pišem, kak i drugi, 

prestonite me više na tua vlieči.




Hrvatski sabor kulture, Zagreb 2022.

Plaketa „Mihovil Pavlek Miškina“

za dijalektalno pjesništvo


u pjesmi se spominju ne-živući pjesnici imenom i prezimenom preobličeni na ivanečki govor koji su, između ostalog, pisali i kajkavske pjesme, a nazivi pjesama iz kojih su vađeni motivi uklopljene su u pjesmu i istaknuti podebljanim fontom


špalier – špalir / red poredanih osoba jedan do drugog licem okrenutim prema naprijed, pa peru – po peru, pa versi – po stihovima, ača – otac, uni – oni, med suabu – među sobom, peršu – lete, žvrguljenje – cvrkutanje, med stopi – među stupovima, na lektrične – na električnoj, kre patoaka – kraj potoka, če jih doge lučeš – ako ih dugo promatraš, videl boš – vidjet ćeš, glibuaka – duboka, moarti – možda, puckerinega – djevojčinog, astavljenega – ostavljenog, oaka – oka, ruažu dieva – ružu stavlja, škrlak – šešir, huška – podcikuje, ftiče – umeće, ftergne – otrgne, tira – tjera, kak tič – kao ptica, muodremu štoafu – plavoj tkanini, falaček – komadić, ziblje – njiše, abrazi – obrazi, Fijualice – Ljubice, diridajci – zvrkovi, rajdu – staza  nastala naglim kočenjem, štrekala – kucala (ritmički pravilno), ačina vura – očev sat, glonca – lašti, groaš – groš (stari kovani novac), pisalo – pribor za pisanje, apal – pao / u ovom slučaju ispao, moarti mam nie – možda odmah nije, zišla – izašla, červiva – crvljiva, luknje – rupe, spuknol – izvukao, striele – gromovi, v siene – u sijeno, zapičiti – zabosti, koakatiček – pjetlić, cifraste – šarene, čase – vremena, nafčile – naučile, sega – svega,  koa – što, zmaže – zaprlja, asnaže – očiste, flek – mrlja, poaklje – poslije, ščere – jučer, škrlak – šešir, katural – kotrljao, na pupiera – na papir, zacajhal – zabilježio, opčutek – osjećaj, dremljivi – pospani, hosta – šuma, karenje – korjenje, kie oače – tko želi, zave – zove, sraka – svraka, nemru – ne mogu, pabieči – pobjeći, mustru – uzorak, vele – kažu, zo me – za mene, zviedal – istraživao, abraz – obraz, trebume – trebamo, saki – svatko, špoata – grđenja


Darija Žilić | Bolest od ljudi


Dogodi se nekad "bolest od ljudi", u nekim rubnim prostorima, u sobi punoj vlage i dima, i punoj onih koji nisu ostvarili svoje snove, pa se od sve te energije koja se vrti u krugu, oblikuje čekić od smoga i udara snažno u pleksus, trbuh, ili samo na rub stola. Ta bolest zaustavlja dah, lijek je šetnja po blijedim ulicama, mogu biti i rijeke ljudi, klizalište pored, polako se obnavlja disanje, suze teku, Sunce prži u zimi, otpuštaju se davne boli kao snježne lavine. I mir dolazi na grudi.



Jadranka Göttlicher | Zvižduk


Ulazim u kupe puna kovčega

Kondukter mi pomaže 

Pita gdje su drugi


Nema drugih

Uzdahnem s olakšanjem

I čekam zvižduk 


                    II

Izabrala sam vlak

Da se naježim pred bijeg

                           

Vlak klizne kao saonice 

Nijemo

Ljudi na peronu počnu mahati

Mašem i ja njima 

Znam da ne vide unutra


                    III

Zašto više nema zvižduka?

Uzdahnem  


Vide kako željeznica nestaje

Sa mnom i mojim kovčezima

      A mahali su drugima










nedjelja, 14. kolovoza 2022.

Sandra Dretar | Sjevernomorski pejsaž


Zovem se Sandra
Živim na obali Sjevernog mora
Kćerka sam vjetra
koji dolazi iz nigdine
za obzorom
Volim skupljati školjke
Ali ih tu nema
Samo siv pijesak
Siv poput neba
On nestaje medju prstima
Dok oluja se sprema

Zovem se Sandra
Na obali bez školjki
Samo pijesak siv
Tu nema razlike između mora i neba
Vjetrom među prstima
Praštam mu što je tako sišao nisko 
U zagrljaj sjedinjenja s drugom prazninom