Božica Jelušić | Svršen je dan

Svršen je dan.

Negdje se rađa dijete, iz pećnice izlazi

Kolač nadjeven grožđicama, pečen po

starom kućnom receptu, iz vrta dopire

Zvučni diktando kukavičjega pijeva

Jedna se zavjesa napinje usred propuha

Ko jedro lađe probušeno na dnu.

Svršen je dan.

Izmisli sada neke bogove, kojima bi se

Još bilo vrijedno moliti:

Kaljužu noći nećeš prohodati

U tankim papučama, od svile ispredene

Na kolovratu kajanja.

Daleko sve je ruci, srcu je sve daleko.

(Voda u vododerini, dar tvoje odsutnosti,

O, kako me prosvjetljuje!).

Svršen je dan.

LIBELA, plaketa stihova/ Fotografije: Andreja Dugina,

Gradska knjižnica Đurđevac, 2006.

Premijera predstave "Basne za nas danas" Kazališta Prijatelj

 

Teatar na Trešnjevci Centra za kulturu Trešnjevka otvara sezonu predstava za djecu u petak, 1. listopada s premijerom nove predstave Kazališta Prijatelj "Basne za nas danas" u dramatizaciji i režiji Hrvoja Zalara.

Bez Imen vs. Davorka Črnčec vs. Đoni Štulić | Gospodar samoće – Kupanje bez predumišljaja – Istjerivač samoće

Gospodar samoće

 

Ona vuče moje niti

Ona čini moje sne

Dok ja listam stare novine

Ona bježi od dosade

 

Uspjela je da se smiri

Odlazi nekud nasamo

A ja maštam zatvorenih očiju

U mislima je pratim

 

Ona vuče moje niti

Ona čini moje sne

Dok ja listam stare novine

Ona bježi od dosade

 

Ona vuče moje niti

Ona je hladna i daleka

Kao gospodar samoće

Igra se osjećajima

 

Ona zna da je gledam

Odlazi nekud nasamo

a ja maštam zatvorenih očiju

U mislima je pratim

 

(Đoni Štulić)

 

 

Kupanje bez predumišljaja

 

Možda je najljepši dio dana onaj

kad me donosiš među ogledala.

Niz moja leđa u isti mah tada klize

ledenjaci i topli tropski pijesak.

Moj um upravo tu

carskim rezom rađa odgovore.

Moj jezik postaje stran svakoj riječi

tražeći put do vrhova tvojeg straha.

Ni tada ga ne čujem.

Iz tvoga uha tek mi se kao jeka

tvoje ime vraća. I zvuči kao da volim.

Čisto. Bez predumišljaja.

 

(Davorka Črnčec, Kvaka, 25. travnja 2021.)

 

 

Istjerivač samoće

 

 

Žmiri! Vjeruj zjenicama!

Sjenom kreće moćni Val!

Žmiri! Sviće krijesnicama

zrcalnik za noćni bal

 

da niz tminu žarne vlasi

razgore svoj dar u dan

bijelo more da ih skrasi

gdje im odraz traje slan!

 

Žmiri! Hlapi već hladnoća!

Žmiri! Miluj ovaj Val!

Žmiri! Sklanja se samoća!

Pogledaj ga! MI je Gral!

 

Gledaj! Nema gospodara!

Sva je mašta suvišna!

Gledaj! Nema osjećaja

mimo rijeke budnog sna!

 

Gledaj! MI je žar Bjeline!

Gledaj! Rađa ga taj Val!

Gledaj! MI je trag Cjeline!           

Žmiri dalje! Ispij Gral!                   

 

 

__________________________________________________________________________

 

 

* Tekst je potekao u mislima s „Gospodarem samoće“ Đonija Štulića (Azra - „Sunčana strana ulice“; Jugoton, 1981.), no izvorni se ritam prvo imao potrebu dograditi neumitnošću s albuma „Closer“ Joy Division (Factory, 1980.) prosvijetlivši se ubrzo u sedamosminski ditiramb ovjenčan makedonskim suncem.

 

(Bez Imen)

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Slavice Sarkotić "Vrtovi duginih boja"

(Zagreb: Alfa, 2020.)

Piše: Mirjana Mrkela  

Gdje su ti vrtovi

            Dobila sam knjigu privlačna naslova "Vrtovi duginih boja". Zamišljam ih prije čitanja. Počnem čitati, kad ono neka obična obitelj: Tihomir (9 godina), Anđela (14)i roditelji. Baka i djed žive u istome dvorištu. To je baš zgodno, mislim. Ja nažalost nemam ni dvorište ni djeda i baku. Malo sam ljubomorna pa mi se više ne čita.

Tomislav Domović | Orač i sijačica

Tijela su nam subesjednici

usklika u zemlji mesa:

Crnice u bedrima

Crljenice na kotaču jezika

Iza rala prsta

Ostaje rahla brazda

Nesumnjivo orosit će se bezdanica,

u škrapi tvog milosja,

u zvonicima moga oka

Snop sunca

Kliknut će ponad sjene zašaranog rebra

Utorak, srijeda, nedjelja ili godina

Svejedno je

Kad i kako ćemo besjediti

Na ralima šuštat će komušina

Dragan Uzelac | Portret: Monty Python’s Flying Circus

          

And now for something completely different 

         Istinski čudaci i nekonformisti svih vrsta stvarali su tokom 20. veka novu vrstu humora - humora dovedenog do protivurečnosti zdravom razumu, prepunog preterivanja i rafiniranosti, kojem se urnebesno smejemo a da nam često nije baš sasvim jasno čemu se, ni zašto, zapravo smejemo. Od Antologije crnog humora nadrealiste Andrea Bretona , iz 1937. (kao i celokupnog, urnebesno - parodičnog i otkačenog delovanja avangardnih umetničkih pokreta dadaizma i nadrealizma), preko apsurdnih drama Semjuela Beketa i Ežena Joneska, kratkih priča Danila Harmsa do kultnih filmova Luisa Bunjuela i Vudija Alena (spomenimo samo urnebesni (z)bunjelovski apsurd u Diskretnom šarmu buržoazije i Fantomu slobode, kao i woodyallenovsko ironično, kreativno ludilo u biserima poput Banane, Sve što ste oduvek želeli da znate o seksu, a niste smeli da pitate, Sleeper ili pak Ljubav i smrt) i komedija braće Marx razvijao se novi vid humora i smeha - kao lud na brašno, jednostavno nazvan - nadrealistični humor. 

Gordana Igrec | Šnajderska posla, ili?

Od tebe

do mene

jedan 

tanak

končić.

A škare

već po

strani – čekaju...

Daniela Bobinski | Ja ne bih još jesen

  

A ja ne bih još jesen

ni maglu, ni rukave duge, ni kesten.

Bih blagog sunca, to da, 

sunca bez žestine,

i modrog neba, jesenje tišine...

Al' još mi se mora hoće,

uz pustu obalu,

samo valom dotaknut kamen,

i galebov poziv, taj slobodna leta kliktavi znamen.

Još mi se hoće mekane vode i maestrala zagrljaj mio,

još bi tijelo zaleglo na žalo

nepomično, utonulo u tlo, opruženo, opušteno bilo...

Još bi malo, ma samo malo disala u ritmu tihanog vala,

još bi malo, ma samo malo umjesto išla, u mjestu stala.

K'o bor mirisni uz uvalu blistavu što nagnut nad zrcalnu vodu traje,

još mi se prima, još mi se upija, 

a život već traži da se daje.

Kratko je ljeto,

dragocjeni časi mirovanja, 

kako ih samo brzo svakodnevica iz sjećanja briše,

raširene stranice duše više ne lista vjetar,

u ruci olovka,

što? kako? gdje? zašto? užurbano od svitanja piše.

A ja ne bi još jesen...

Ma tko bi?..

A'l život je to...

Zlaćani zupčanik koji se okreće bez naše volje, 

kazaljke koje svoj krug opisuju uporno...

"Odmarat ćemo u nebu"

kaže ona stara...

Ispijem još srk već ohladnjele kave,

no dobro je sve, ajd, idemo mala!