Kolumne

četvrtak, 31. ožujka 2022.

Manja Kostelac-Gomerčić: Hologrami, zbirka pjesama


Snažna i sveprisutna ženska duša u pjesmama Manje Kostelac Gomerčić u univerzalnoj je potrazi za spoznajom koju velikodušno dijeli sa svojim učenicima kojima obožava davati petice, identificira se s rijekom, pati zbog neuzvraćene ljubavi i zna da je „na kraju i na početku uvijek jednako sretna i voljena“. Svaka od pjesama u „Hologramima“ odraz je slobodnog i nadasve hrabrog duha žene za koju nema tabua u ostvarivanju bilo kojeg iskustva koje poželi - ljubavnog, emocionalnog ili intelektualnog. Emotivnost, slobodu i nesputanost naglasit će slobodnim stihom koji povremeno sklizne u refren ili šlager, pa će pjesnikinja sjesti na obalu rijeke Piedre ili poželjeti Neka mi ne svane.

Želja za slobodom je beskrajna, a jedino ograničenje je tjelesno i zdravstveno, pokazuje pojavljivanje motiva bolesti, što doživljaj slobode čini još intenzivnijim, a hrabrost potrebnijom, kao što osjećaj neadekvatnosti pojačava želju da postane pulsirajući spiralni kvark pune svjesnosti

Sandra Pocrnić Mlakar u pogovoru 


Manja Kostelac-Gomerčić: Hologrami, Baštinica 2022. 

RAZBIJANJE KAMENJA

CeKsaTe | Kazalište Županja: Predstava "Soba moje mladosti"

 


U subotu, 9. travnja 2022. u 20 sati u Teatru na Trešnjevci Centra za kulturu Trešnjevka bit će izvedena predstava "Soba moje mladosti" Kazališta Županja. Tekst i režiju potpisuje Branko Puhek, a glume Fatima Šakanović, Edita Petrović, Branko Puhek, Marija Vištica, Immam Hasić, Marija Viljušić Janjić i Ivan Filipović. Osim Centra za kulturu Trešnjevka domaćini Županjcima je Diletantsko kazalište Pentravci. Ova dva kazališta razmjenjuju predstave, odnosno gostovanja.


O predstavi: 
Riječ je o suvremenoj drami koja se događa u nedefiniranom slavonskom gradiću, a može biti i u bilo kojem drugom, bilo gdje. Geografski okvir prevladan je univerzalnošću teme, situacija i likova. Svi likovi u predstavi predstavljeni su “objektivno”, to jest prikazani su onakvima kakvi jesu, s njihovim manama i vrlinama i koji imaju svoju argumentaciju kroz koju se ne osuđuju. Na gledatelju je da se poistovjeti se s njima. Predstava šalje snažne, svevremenske poruke i ne ostavlja vas ravnodušnim, napominje ekipa Kazališta Županja.

Cijena ulaznice: 30 kuna
Prodaja ulaznica sat vremena prije predstave na blagajni Centra za kulturu Trešnjevka.
Rezervacije na rezervacije@cekate.hr

Nikola Šimić Tonin | Rijeka riječi

 

Sve su pjesme kao rijeke. Imaju svoj izvor, svoje korito, svoj tok, svoj uvir. Pripadaju svim zemljama kroz koje protječu, kao i pjesme svim ljudima koji ih čitaju.

Pokornik rumen sunčev krug, pada na krov kuće, iz kljuna goropadne Petrove ptice...

Uz njih se živi. Uz pjesme, uz rijeke... U tišini... tišini...

One izviru. Zviraju. Uviru. Krivudaju... Tajanstveni života u nutrinama...

Protežu  umorne kosti, pravcem ravnice.

Ispod ogrtača oblaka i groma, ko neukroćeni divlji konji, nabujalog gnjeva, mutni, viroviti, stresaju mostove ko sedla sa sebe.

Imaju glavu, tijelo, trup i rep.

Baštinjena energija kraja, suslavlje, pretvornost razaznaje se kroz tokove podstruja začutno.

Stalni proročanski zov, u vrtlogu toka zaboravlja vrijeme, onkraj vidljivog, melodijski govor, vodožderina, istinu svog bića ispisujući...

Zmijugaju vode zmije, šutljive povijesti, izvlače iz svoje stare kože, ostavljaju za sobom presvučene košuljice korita.

Zdrave i plave! Brzaju i spore! Vode u rijeci, ogovaraju rijeku.

Mutne su i bistre. Radosne i žalosne, u svom toku, zapuštene, zaraštene... Mimohod oblaka nad krajolikom toka, prežu...

U njima se ko u pjesmi živi... Teško se od njih živi.

 Odašalju od sebe, zahvale rukovanja, valovite geste: trava, lišća, grana, ruku ljudski, kazivanja usta... vlastitost nasilja.

Okviri... oblici... lomljivi snovi... Žive zazivaju... Mrtve oplakuju... Pothranjena, urječena, sjećanja...

Ustavlja ih se branama. Od njih, nasipima se brani ...

Pjesme ukoritljene koricama knjiga, korite se slovima... Teku obilježenim stranicama... Riječe se riječima... Predstavljaju naslovima.

I bez naslova predstavljaju se svejedno... Promocijama, promotivnih predstavljanja...

Govore: bjelinama, zarezima, crticama, točkicama, upitnicima, uskličnicima... govore...

Od kapljica vode tka se rijeka, inspirirana nebom. Osjeti se svaka kaplja duše srca...

Pjesma od slova, od riječi se na promisli tka... tužnost duše...

Riječi i potoci, pritoci, utoci, pjesmi riječi...

Radosne, tužne, lijepe, ružne, dobre, uhu ugodne, uho-parajuće, opake, zle, ljekovite, ljubavne, žučne, gromoglasne, šaptajuće, mistične, svete, čarobne, proklete, mirotvorne, ratne, ubitačne...

 Prvice, zdravice, veselice, prigodne, svečarske, dobrodošlice, zakletve, blagoslova, Bogobojaznice, ljudske... naopake, narodske, književne, ispravne, krive, prave, potvrdne, negacijske, naivne, promućurne, zavodljive, lažljive, nevine, pravedne, pogrešne, učene, proste... tepalice, bajalice, budnice... uličarke, psujuće, bludne... poslovne, arhaične, tuđice, hvalisave, skromne, podle, plemenite... pijanske, kockarske, prevarantske, nakaradne, neljudske... pod zakletvom križa, pod iznudom noža... narikače, ukopnice, zadocnice...

...Riječi...riječi...riječi...

Kapi...vode...rijeke...izvori...uviri...uzvodi...

Rijeke pjesama teku: tekama, bilježnicama, sveskama, tomovima, sabranim djelima, koritima zavađenih obala dana i noći... teku...

Srdita okosita smrt, ogromnim crnim rukama... obale života grabi...

 

 

 

 

 Rijeka riječi

 

Vse zgodbe so kot reke. Imajo svoj izvir, svojo strugo, svoj potok, svoje ustje. Pripadajo vsem državam, skozi katere tečejo, prav tako kot zgodbe vseh ljudi, ki jih berejo. 

Spokorni rumeni krog sonca, pada na streho hiše, iz kljuna robustne Petrove ptice ...

Z njimi živiš. Ob zgodbah, ob rekah… V tišini… tišini…

One izvirajo. Zvirajo se. Prečkajo se. Vijugajo se… Skrivnostno življenje v notranjosti…

Raztegujejo utrujene kosti, v smeri ravnine.

Pod plaščem oblakov in grmenja, kakor neukročeni divji konji, nabrekli od besa, blatni, vrtinčeni, stresajo mostove kot sedla s sebe.

Imajo glavo, telo, trup in rep.

Podedovano energijo pokrajine, praznovanja, preobrazbo je mogoče razbrati skozi tokove podtoka.

Nenehni preroški klic, v vrtincu potoka pozablja na čas, onstran vidnega, melodičnega govora, vodojeda, piše resnico svojega bitja ...

Vijugaste vode kače, tihe zgodovine, vlečejo iz svoje stare kože, za seboj puščajo prevlečene podloge korit.

Zdrave in modre! So hitre in počasne! Vode v reki ogovarajo reko.

Motne so in jasne. Vesele in žalostne, v svojem toku, zapuščene, zaraščene… Prehod oblakov nad pokrajino potoka, prežijo…

Živijo kot v zgodbi... Težko je živeti od njih.

Izvirajo iz njih samih, zahvalni stiski rok, valovite kretnje: trava, listje, veje, človeške roke, izreki ust ... lastnosti nasilja.

Okvirji ... oblike ... krhke sanje ... Žive kličejo ... Mrtve objokujejo ... Pothranjeni, dogovorjeni, spomini ...

Ustavljajo jih jezovi. Od njih se branijo z nasipi ...

Zgodbe, pokrite z platnicami knjig, uporabljajo črke ... Tečejo po označenih straneh ... Beseda za besedo ... Predstavljajo se po naslovih.

Tudi brez naslovov se vseeno predstavljajo ... Promocije, promocijske predstavitve ...

Govorijo: belina, vejice, pomišljaji, pike, vprašaji, klicaji ... govorijo ...

Reka, ki jo navdihuje nebo, je stkana iz vodnih kapljic. Začuti se vsaka kapljica duše srca ...

Zgodba črk, od besed do tkanja misli… žalost duše ...

Besede in potoki, pritoki, toki, do besede ...

Vesele, žalostne, lepe, grde, dobre, ušesom prijetne, ušesom trgajoče, zlobne, hudobne, zdravilne, ljubeče, grenke, gromke, šepetajoče, mistične, svete, čarobne, preklete, miroljubne, bojevne, smrtonosne ... Prve, zdravice, veselice , priložnostne, praznične, dobrodošle, prisege, blagoslovi, bogaboječi, človeški ... narobe, ljudske, literarne, pravilne, nepravilne, resnične, pritrdilne, negativne, naivne, modre, zapeljive, lažljive, nedolžne, pravične, napačne, učene , preproste , čarobne, budnice ... uličarke, psovke, razvratne ... poslovne, arhaične, tuje, hvalisave, ponižne, podle, plemenitie... pijanske, kockarske, prevarantske, čudaške, nečloveške... pod prisego križa, pod izsiljevanjem noža ... žalojoči, pokopi, pogrebščina…

... Besede ... besede ... besede ...

Kapljice ... vode ... reke ... izviri ... ustja ... vzpetine ...

Tečejo reke zgodb: platnice, beležnice, zvezki, teksti, zbrana dela, struge prepirajočih se obal dan in noč ... tečejo ...

Jezna odbojna smrt, z ogromnimi črnimi rokami ... grabi obale življenja ... 



Na slovenski prevela Andrea Hrašćanec

 

Ivan Katić | Kako je jedna slika oživjela i ostala slika



Početak je marta. Drvena vikendica iznad Liča u Gorskom kotaru. Snijeg se polako topi i vrlo je hladno. To mi ne smeta. U kaminu cijeli dan gori bukovina, da znate samo kako divno miriši, baš je toplo i nemam namjeru da izlazim prije podneva. Mučim se sa zadnjim poglavljem romana. Na stolu ispred mene voće, kikiriki i medica.

Zove brat i prekida moju svakodnevnicu. On bi došao da idemo u lov da uhvati zeca ili vepra, a može i srnu. Nikad nije lovio i sad mu se učinilo da možda to i nije tako loše. Znam da je bio odličan strijelac u onoj vojsci. Ima i medalju i pušku. Ostat će samo preko vikenda i neće mi više smetati. A jedini mi je brat.

Željko Krznarić | Vrijeme


Vrijeme nas stiže uporno

U korak nam se uplete

Ali vrijeme ima jedan zadatak

Važan i svečan

Kad odemo jednom da nas se

Svi dragi ljudi sjete


Tihana Ledić | Kalendar fokalizator


da, strah me tih krajeva,

krajina, krša, makije i kotara -
smjenjuje se vegetacija i zračna struja kao da zviždi ili hrče u nekom burovitom snu
na proputovanju s fortisom vašeg doba.

tu i sportaši organiziraju orijentacijsko trčanje,
orijentaciju, primjećujem, nitko ne spominje, kao da se kiseli u formalinu. 

ne zanosim se više Vremenom kao dimenzijom,
znam samo da je pet puta pet jednako plaća. 

i vlažna jesenska magla kojoj kaplja u trenu postane helijev balon s vratašcima po tvojoj mjeri, a helijevi baloni lete u nebo,
to oni bježe na zapad čekati djecu.

dobro je dok odašiljaš priče,
izjutra u dva to su bajke za odrasle,
ali tu intima vunom iz vreće pogađa potencijalne partnere na nočnim krevetima,

onaj zacopani krši ruke koje noću izgube svaku funkciju zbog skrupuloznosti, predrasude.

on prvenstveno ništa ne zna.

ali kada jednom iz tih krajeva pokušaš pobjeći,
pred svetim petrom moraš imati spreman tisuću i jedan razlog za povratak.

lucidno mu priznaš,
to je tisuću kilometara i Ona

a Ona, kako si tako tepam kao ženi (?!),
tada zna da si joj ti to u par riječi
Dan žena - 
poklonila -
dokle god vas ima, moja mila!

srijeda, 30. ožujka 2022.

Ljubica Biljan | Promocija romana Unomeron

 


Goran Bujić: Monty iz zadarskog Pythona

Organizator: 

Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar
Matica Zadrana
Lokacija: 
MMD

datum/vrijeme: 
Utorak, Travanj 5, 2022 - 18:00 to 19:30

Promocija knjige Goran Bujić: Monty iz zadarskog Pythona, Izabrane recenzije, kritike, osvrti, članci, intervjui u Zadarskom listu. Urednik knjige je Nikola Šimić Tonin. U predstavljanju sudjeluju: dr. sc. Šenol Selimović i prim. prof. dr. sc. Mirko Jamnicki Dojmi, Žaklina Kutija, prof. U Programu nastupaju i Ante Sikirić i Leo Perović.

datoteka: 
PDF icon Korica Monty1.pdf

Izvor: Gradska knjižnica Zadar

Nena Miljanović | Kumiri


u potrazi za bilo kakvim teizmom
(strašno je nemati ni jednog boga
za utešnu laž o neprolaznosti kad prođem)
stihovanjem
stvorila sam božanstvo od papira
zlatnom teletu
klanjala sam se i poklanjala poeme
u hramu religije poezije
lažna sveštenica
njegovoj svetlećoj strasti
dala sam oreol svetosti ljubavi

i kad sam osetila
da mu poljupci imaju ukus blata u koje padam
i prašine
koju sam bacala sebi u oči
(kao reči pesama na papir)
pevala sam ga još glasnije
(pevam)
da zaglušim glas razuma o dva prevaranta
verniku i bogu
(koji jedan bez drugog ne postoje)

kumirima svojih knjiga
da umilostivim san o ljubavi da me ne ostavi
prinosim na žrtvu stvarnost
ničice padam
molim se
da ne verujem u ono što znam
da u religijama nema boga
ni ljubavi u strastima
niti istine
u poeziji

Slava Rosandić | O ljudskoj nemoći i božjoj svemoći


                                                     (Davoru)

Sada – 

Upravo sada 

Prekrasni (mrtvi) čovječe

Uporno (gotovo mahnito) vršljaju po tvome mozgu – 

A mi – nemoćne životinje – 

Što da radimo?

Osim da PLAČEMO, jer znamo i (kako okrutno) znat ćemo

Da smo trunje što smeta u zjenici Boga.


Jednom ćeš i mene tako sladostrasno zabiti šakom u Zemlju

O, (svemoćni, premoćni) Bože 

Zavapit ćeš dižući oči – 

Ka samome sebi,

Pomalo tužan, pomalo sretan - 

„O, ušutkao sam ovu

Uskovitlanu,

Rasplinutu, 

ljubopitljivu

SVJESNICU!“




Jadranka Göttlicher | Na kraju će biti riječ


Da, sve ima svoje mjesto

I tvoja ljubav i tvoja sebičnost

I paklenski pametni virus

Sakrijmo se u guste lovorove grane

Uredimo život kao pčele

I čekajmo sudbinu


Ne, živjet ću u prostoru između

Sakrivena u granama nadohvat ruke

Nevidljiva

Šaptat ću vjetru, znalcu svih jezika

Nevidljiv pjevat će pjesme 

Koje će jednom netko čuti

Iznad naših razvalina 


Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici

 

Poziva Vas 

na proglašenje rezultata


13. Matičina književnog natječaja 2021.god.

„TUROPOLJSKA POCULICA“


31.ožujka 2022.god. u 19,00

u  Dom  kulture Galženica, Trg Stjepana Radića 5,

 Velika Gorica i na  www.matica-gorica.hr

Pramcem u sumrak

 

Vesta

Piše: Jelena Miškić


Danas je stara majka krenula u babinje kod svojte pa smo se mimoišle u staroj kući. Nekako mi je laknulo, jer sam odmah šmugnula na tavan. Ljuti se kad tako ulijećem kao oluja, viče za mnom da ću svratat niz stepenice (svratat po vukovarski znači slomiti vrat) posebno te strme tavanske. Ali danas je nije bilo, mogla sam i obuvena preko tepiha.

Zatoplilo je, dani su sve dulji, imamo već procvjetane narcise u vrtu, a ja trebam laganiju jaknu, ne više zimski kaput, njega ću mijenjati za nešto što nađem na vrhu stare kuće. Takve zamjene me posebno vesele, jer kod stare majke sve se pažljivo čuva, smješteno i složeno, sezonsko, van sezonsko, u modi, izvan mode, malo, veliko, preveliko, "nikad ne znaš kad će trebati", "trebat će nekome za svatove ili sprovode" i ostale kategorije znane samo staroj majci. Ali korisne.

Ivan Meroveus | Stubište u nigdje


Smrt je
u zrnu olova,
na hrptu rova
s kog krv vrluda
u utrobu groba.
S grčom grla,
u mrazu znoja,
kroz staklo oka
smrt otrova buja.

Smrt je
na vrhu noža,
u bljesku reza
kud se koža pruža.
Ona suha jeza -
kroz suzu i duža -
meso razjeda
i jari uljeza.

Danju, kad zvona
usudom posuta zovu,
nekad duša sluta,
s prstom nerva kruta,
ispred cijevi usta.
Smrt tad je
na vrhu krova duha,
s kosom žednom,
propetog pastuha,
vreba zgodom
u odvagi međa
krika očaja
i muka beznađa.


utorak, 29. ožujka 2022.

Ivica Kesić | Ljubičice u snijegu



Molećivo gledajuć’ ka nebu

jedna drugoj prignule su lice,

od studeni drhture i zebu

usred snijega dvije ljubičice.


Molile su sunce iz visine

da po njima prospe zrake vrele

ali nježno k’o kose viline

dirnuše ih tek pahulje bijele.


Dok proplankom oštri vjetri briju

otjeravši i zvijeri i ptice

o proljeću slatke snove sniju

usred snijega dvije ljubičice.



Ivan Meroveus | moglo bi


dan je postao bezukusna paučina
a na nepcima je zaostao miris dima
i već šapuće plućima
o zagušljivoj praznini koju će spustiti
sve to nema smisla
srce se još ne rastaje od grmljavina u klijetkama
a zagrljajem ušutkava sva neodgovorena pitanja
i sve bješnje nadimlje arterije kostima
koliko još stisak vremena
dopustit će ova zaustavljena pomicanja
dok krvna slika se ubrzava i
dok svi udisaji prate spoticanja
u danu koji je preskočio zoru
poput iskusnog žonglera
što odvraća pozornost nebitnim stvarima
i priprema vještu smicalicu
od koje za trenutak prestat će dah
a nakon toga uslijedit će čarolija

moglo bi se raspravljati o hodanju
po tankom užetu iznad ponora iluzija
a još jednostavnije je u takvom stanju
blokirati srce i stopiti se s masom
izgaženih snova
i sve bit će u redu
s ovim svijetom gdje čovjek
svojom nutrinom postaje bešćutan balast u ljudima