Marina Mađarević, autorica romana "Onaj koji otvara vrata", ovogodišnja je pobjednica nagrade Artefakt

 

Marina Mađarević, autorica romana "Onaj koji otvara vrata", ovogodišnja je pobjednica nagrade Artefakt u kategoriji dugačke forme, dodijeljene od strane udruge Treći zmaj. Nagrada je uručena pobjednicima u sklopu manifestacije Rikon, 30.9.2023. godine u Rijeci. Riječ je o romanu povijesne fikcije, čija je radnja smještena u dvije vremenske linije; sadašnjosti i perioda drugog svjetskog rata. 

"Roman je spoj današnjice i nekih minulih vremena, spoj fantastike i ljubavi, povijesti i fikcije. Prati dvojicu likova iz različitih razdoblja, Ferdinanda i Nikolu, čiji su životi protkani nekim poteškoćama koje donosi vrijeme u kojemu žive. Roman je nastao slučajno, inspiriran jednim starim grobom viđenim na virovitičkom groblju, a motiviran velikom potrebom da se jedan produkt ljudske mašte iznese na svjetlo dana." navodi Mađarević. 

Nagrada Artefakt ove se godine dodjeljivala u čak devet kategorija, a na pitanje što za nju predstavlja ova vrijedna nagrada, Mađarević odgovara:

"Ova nagrada veliko je iznenađenje, ali i izuzetna potvrda da je napisani roman vrijedan čitanja i promišljanja. Ogroman je to poticaj na daljnje pisanje i nastavak stvaranja priča, ali i pobjeda za djevojku iz malog mjesta. Raduje me što je objavljen u jednoj žanrovskoj izdavačkoj kući, Nakladi Cranium." 

Roman "Onaj koji otvara vrata" treće je objavljeno djelo mlade autorice, a prvo namijenjeno odrasloj publici. Osim ovog romana, Mađarević potpisuje dva romana za djecu i mlade, "Zašto sveti Lovro plače", te "Noć knjige: nemoguće i svemoguće". 

"Voljela bih nastaviti pisati i za odrasle i za mlade. Ako Bog da dovoljno vremena (jer ideja ne manjka), možda se u budućnosti moje ime ponovno pronađe na nekim koricama romana. Ako se to i ne dogodi, svejedno sam zadovoljna što sam imala priliku biti autoricom triju romana."

Uredništvo časopisa za književnost Kvaka čestita svim dobitnicima nagrade Artefakt.

Marina Mađarević | Ruke pune buke

 

Igrokaz je 2020. predložen za nastup na državnoj razini smotre LiDraNo. Ovo je prilagodba originalnoga teksta namijenjena izvođenju na Smotri dramskih skupina i zborova katoličkih škola u Zadru 14. svibnja 2022. godine.

Autorica je Marina Mađarević, učiteljica hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, lektorica, književnica (romani Noć knjige: nemoguće i svemoguće, Zašto sveti Lovro plače, Onaj koji otvara vrata).

Marina Mađarević, Ruke pune buke

Likovi:

Nea

Mia

Lejla

Rahela

Kiara

Una

Marko B.

Matko

Marko E.

Rekviziti: novčanica, buketić/veo, perika ili ukosnice, Facebook palac, rukavice, plakat.

Trajanje: 6-10 minuta

Elizabeta Majstorović | Objavljen roman prvijenac virovitičke autorice

 

Razgovor vodila: Marina Mađarević 

Virovitička književna scena dobila je novo ime kojim se može pohvaliti. Naime, u listopadu 2022. godine u Nakladi Redak objavljen je prvi roman virovitičke pedagoginje i nastavnice hrvatskoga jezika Elizabete Majstorović. Riječ je o romanu za mlade s osobitim naglaskom na odrastanje i ljubavnu tematiku. Ovo nije prvi literarni ostvaraj mlade autorice. Iza nje već je nekoliko uspješnih književnih natječaja, a osobito joj je drag Međunarodni književni natječaj „Kristalna pepeljara“ za najbolju kriminalističku priču 2021. godine koji je organizirao Ogranak Matice hrvatske u Virovitici. Upravo je u digitalnom zborniku nastalom u sklopu navedenoga natječaja objavljena njezina priča „T u srcu“. S autoricom smo razgovarali o romanu prvijencu, pisanju i planovima za neke buduće tekstove.

Vrlo hrabro svoj književni opus započinjete romanom, i to romanom koji obilježavaju „Bljeskovi“. Naime, to je i naslov Vašega prvijenca. Možete li nam otkriti o čemu se radi?

Marina Mađarević | Lea Brezar: Godina štakora

Optimizam i nada u Godini Štakora

Težina neočekivane i neželjene promjene u čovječjem životu često dovodi u stanje propitivanja vlastitoga postojanja, onoga kristalno nejasnog „Čemu?“, kao i do potrage za granicom do koje osoba može i mora trpjeti patnju i nametnute prepreke koje onemogućuju zdrav i miran život. U trenutcima pada i liječenju rana ljudi često posežu za pronalaženjem radosti i smisla u malim stvarima pa je tako rabin Jonathan Sacks, autor knjige „Zacjeljivanje rascjepkanog svijeta“, jednom prilikom pokušao objasniti cilj naše životne potrage jednostavnom kategorizacijom pozitivnih činitelja: „Optimizam i nada nisu isto. Optimizam je uvjerenje da se svijet mijenja nabolje; nada je uvjerenje da zajedno možemo svijet učiniti boljim.“ Optimizam često djeluje neiskreno, usiljeno, no nada je ta koja, čak i u trenutcima sivila u kojima se stvari ne odvijaju baš onako kako smo zamislili, donosi smirenje široj zajednici.

Marina Mađarević | Književna čarolija u suživotu autorice Kiki Rain i studentice Marte

Prije točno četiri godine objavljena je prva knjiga mlade virovitičke književnice Marte Stanić, u književnim krugovima poznatije pod pseudonimom Kiki Rain. Roman „D. I. Z. – Djeca iznad zakona“ o tajnoj i posebnoj skupini tinejdžera 2016. godine doživio je i svoj nastavak, a ove godine sve ljubitelje pisane riječi talentirana spisateljica počastila je i svojim trećim romanom. Najnoviji roman nosi ime „Moje prekrasno čudovište“ te govori o tri malena kraljevstva (zanimljivo, inspirirana lokalitetima hrvatskih dvoraca) čiji se stanovnici i kraljevi bore za njihov opstanak. Ideja, sadržajnost fabule i tema na tragu fantasyja ovoga djela sjajan su doprinos hrvatskoj književnosti za mlade, a dodatnu snagu pridaje im i činjenica kako je autorica u tekst utkala i znatnu količinu mladenačkoga iskustva (koje prečesto biva zaboravljeno u tekstovima starijih književnika) te iscrpnu količinu informacija stečenih tijekom brojnih sati istraživanja.

Ususret promociji romana koja će se održati 8. studenoga 2019. godine u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica s početkom u 18 sati, Kiki Rain s nama je podijelila pokoju riječ o književnosti, svom novom romanu i pisanju uopće.

Biljana Kovačević | Svijet snova i zamišljenih događaja bili su moja stvarnost, a danas uživam u poeziji koja svjedoči o sveobuhvatnoj i bezuvjetnoj ljubavi

Razgovor vodila: Marina Mađarević

Ovogodišnji svibanj pokazao se vrlo plodonosnim mjesecom kad je o poeziji riječ. Naime, virovitička pjesnikinja Biljana Kovačević objavila je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom „CugAnno 2018“. Virovitičkoj će publici knjiga biti predstavljena već 14. lipnja u Gradskoj knjižnici i čitaonici s početkom u 18 sati. Uz autoricu, o knjizi će govoriti i recenzent Mato Pejić, Sandra Pocrnić Mlakar, Goran Gazdek i Marina Mađarević. Glazbenim sadržajima događaj će uveličati i Ivan Kovačević stariji te Zlatko Kovačević, dok će pjesme čitati Iva Slavić i A nica Lanšćak. Ususret predstavljanju, autorica je progovorila o svojim književnim početcima, prijateljskoj podršci Roberta Roklicera te vlastitim pjesničkim afinitetima.

Već nekoliko godina Vaši lirski i prozni radovi prisutni su na brojnim kulturnim portalima te u književnim zbornicima, a odnedavno ste i ponosna vlasnica prve samostalne zbirke pjesama. Kako je započeo Vaš pjesnički put?

Marina Mađarević | Biljana Kovačević: CugAnno 2018

Ljepota pisane riječi sastoji se od nostalgije koja u sebi uspijeva sačuvati sjetno sjećanje na nešto što je nepovratno prošlo, a što je fragilnim pokretom, privatnom čarolijom svojstvenom svakom pojedincu ponaosob, dotaknulo srca i nastanilo se u njima dok je razuma i kucajućeg srca. Ponekad i duže. Kako je davno zapisao književnik Vladan Desnica, „nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim „ja“ u njemu.“ Ponajveći su nostalgičari, čudesna braća (i sestre!) među svim čudesnim bićima umjetnosti koja dišu emociju, a ne samo zrak, oni koji ultimativno, jednostavno i instinktivno osjećaju nostalgiju kao što uho upija fado ili sevdah – pjesnici i pjesnikinje. Ganutljivu nostalgiju, ali i apsolutni odjek samozatajne pjesničke duše koja pred čitatelje izlazi iskreno i nepatvoreno jer ukalupljenost i prijetvornost vrijeđaju spisateljski duh, pokazala je i virovitička pjesnikinja i prozaistica Biljana Kovačević u svojemu pjesničkom prvorođencu, zbirki poezije CugAnno 2018.

S obzirom na to da je poezija nalik uzgoju cvijeća, a pjesnici nalik pažljivim vrtlarima, nastanak ove ukoričene poezije valja opisati upravo botaničkom terminologijom.

Marina Mađarević | Zlatko Erjavec: Žene vole pametne muškarce

(Beletra, 2018.)

U vremenu u kojemu filmski blockbusteri pretresaju temu zvijezda u nastanku, potrebno je zapitati se što je s književnim zvijezdama. Točnije, zvijezdama našega literarnoga „sada i ovdje“ (o stranim autorima nije ni potrebno raspravljati, s obzirom na to da se – zabrinjavajuće ili ne – čitaju češće od hrvatskih autora). Zanimljiva je pritom priča o razvoju jednoga spisateljskoga imena dobro poznatoga virovitičkim krugovima. Priča započinje ovako: 2017. godine, na Virovitičkim umjetničkim večerima u kafiću „Cug“, a pod mentorskom palicom prerano preminulog umjetnika Roberta Roklicera, ispočetka sramežljivo, kasnije nešto sigurnije, svoje kratke priče započinje čitati Virovitičanin Zlatko Erjavec Ero. Budući da je publika pokazala veliko zanimanje za Erjavčeve tekstove, isti su postali dnevna rutina svakoga izdanja VUV-a, dok su s vremenom počeli izlaziti i na portalima te objavljivani u književnim časopisima. Na ideju gore spomenutoga Roklicera, ovi tekstovi objedinjeni su u zbirci humoreski i priča objavljenoj u studenom ove godine pod nazivom „Žene vole pametne muškarce“. Zbirka ime duguje jednoj od sedamdesetak priča, koliko ih se ukupno nalazi u knjizi.

Marina Mađarević | Dinko Mihovilović, Krletka od mora

(Beletra, 2018.)

Neizbježna je metaforičnost rečenice koja svjedoči o tome kako je književnost magija koja nas na trenutak odcjepljuje od našega vremena i prostora, dok bijeg od stvarnosti u čarobno i drugačije kontinuirano ostaje vječna ljudska čežnja. Verbalizirano je to početkom prošloga stoljeća kad je njemački umjetnik Franz Roh upotrijebio termin magijski/magični realizam, objasnivši tako i književnu promjenu koju je započeo već 1915. godine Franz Kafka svojom pripovijetkom „Preobrazba“, a koja je nastavljena u djelima Gabriela Garcije Marqueza, Jorgea Luisa Borgesa, Mihaila Bulgakova, Güntera Grassa, Johna Fowlesa, Harukija Murakamija, Isabelle Allenade i drugih književnika čiji su sadržaji skloni povezivanju fantastičnoga i realističnoga u literarni sadržaj privlačan čitatelju.

Marina Mađarević | Jan Bolić: Težina stvarnosti

Naklada: , 2018.

Voda je jedan od četiriju elemenata, simbol rađanja i smrti, veoma važan čin stvaranja drugoga dana Knjige Postanka, tekućina bez koje ne mogu ni zemlja, ni biljke, ni životinje, a ni ljudi. Osim toga, voda ima izuzetno značenje i u okajavanju grijeha i lišavanju duševnoga tereta. Piše o tome i mladi autor Jan Bolić u svojem prvom romanu „Težina stvarnosti“ objavljenom ove godine u nakladi izdavačke kuće Beletra. Bolićeva voda ogleda se u sjajnom opisu „fizičkog pročišćenja duha“: 

„Nekoliko puta zaronio je lice u dlanove popunjene vodom. Lijep osjećaj. Osvježavajuć. Potpuno nestane težina. Kao da te probudi iz ružnog sna. Kao da ti ispere sve one misli iz glave koje te opterećuju. Ali voda se brzo osuši i povuče, nakon čega se ponovno vraća onaj osjećaj težine. Težine stvarnosti.“ 

Marina Mađarević | Jagoda Šimac: Svarogovi mijenici

 „U početku bijaše mrak. Sve bijaše mrak. U pratmini mora i neba lebdjelo je jedino prajaje u kojemu počivao je božanstveni tvorac Svarog. U trenutku kad se vječnim mrakom razliježe praprasak životnih sila, napuknu ljuska jajetova i kroz tanke pukotine sinu božanska svjetlost. Silovitim kaosom, nastalim gibanjem tame i iznenadnog svjetla, poče se rađati svemir.“

Ovim riječima započinje roman „Svarogovi miljenici“, djelo sinjske autorice sa švicarskom adresom, Jagode Šimac. Roman objavljen u svibnju 2018. godine u izdavačkoj kući „Naklada Bošković“ karakterizira snažna fascinacija fantastičnim, osobito slavenskom mitologijom koja je osnovni temelj cijeloga sadržaja.

Naime, ovaj roman sastavljen od dvaju dijelova djelomično predstavlja roman geneze (stvaranja) s osobito naglašenim religijskim karakterom, baštineći osobitu privrženost biblijskom, što se može vidjeti ne samo iz načina pisanja (parafraziranih starozavjetnih i novozavjetnih rečenica), nego i iz pojedinih biblizama (recimo, sukob dvojice braće, Jagin strah od vode mogao bi se protumačiti kao đavolji strah od svete vode i slično). Slavenska božanstva tako dobivaju rijetku čast postati dijelom jednoga beletrističkoga sadržaja (čovjek se zapita zašto hrvatski književnici nisu već iskoristili slavensku mitologiju u dužoj prozi – sjetimo se da je Tolkien nordijske mitologije za sličan poduhvat upotrijebio već 30-ih godina 20. stoljeća!). Naglašava se pritom snažna razlika između protagonista (Svaroga, Svantevida, Tatomira, Zore Danice, Domagoja) i antagonista (Črt/Ognjeni zmaj, Mora/Baba Jaga, Leđan), između dobra i zla. Roman tematizira spletke vražjega kralja Črta i njegove žene, vještice More, koji se žele dokopati mlade kneginje Zore Danice, nositeljice čarobnoga kamena Alatira, Čuvarice svjetla i ljubavi s otoka Bujana. Zoru Danicu prate braća Svantevid i Tatomir koji postaju ne samo njezini zaštitnici, nego i predmeti njezine ljubavne dvojbe. Zaokružuju se pritom u ovome romanu fantastično, erotsko, ljubavno i propitujuće/refleksivno.

Marina Mađarević | Drago Hedl: Vrijeme seksa u doba nevinosti

(Naklada Ljevak, 2018.)

Promišljanje o onome što je bilo ili što je moglo biti u nas, slabe ljude koje (riječima japanskoga književnika s američkom adresom Harukija Murakamija) „sjećanja griju iznutra, ali nas i jako bole“, najčešće unosi nemir. U slučaju snažnijih karaktera ponekad se ta sklonost promišljanju o prošlosti, nostalgija i traganje za odgovorima pretvore u umjetnost. Svjedok jedne takve uvjerljive umjetničke priče je i nagrađivani osječki novinar i književnik Drago Hedl koji je, nakon uspješnih romana Donjodravska obala, Izborna šutnja i Ispovjedna tajna, objavio svoj četvrti roman intrigantnoga (za naše provokaciji nesklono podneblje možda i preintenzivnoga?) naslova Vrijeme seksa u doba nevinosti. Njegov novi roman poigrava se čitateljima nudeći im zagonetan i nepotvrđen ugođaj autobiografskog teksta, o čemu svjedoče i privatne fotografije autora otisnute na unutrašnjim koricama romana.

Marina Mađarević | Jasna Grubješić: Svi smo mi azilanti

(V.B.Z., 2017.)

U danima u kojima svijet „diše“ u ritmu srdaca napuštenih životinja, a junakinje i junaci iz hrvatskih skloništa (poput onih iz Skloništa za životinje Virovitica, Farmice, Azila Dumovec, Noine arke, Udruge Sklonište dobrote, Udruge Devet života i svih ostalih divljenja vrijednih utočišta) trude se ta četveronožna (i poneko tronožno) srce sačuvati što duže, pod ruku mi je došla knjiga Jasne Grubješić „Svi smo mi azilanti: O pasjim sudbinama i pripitomljavanju ljudi“.

Prigodno, započela sam je čitati na Dan mješanaca 31. srpnja i čitanje je izrodilo apsolutnu – subjektivnost.

Marina Mađarević | Nikol Bali: Tetovirana stvarnost

(Društvo hrvatskih književnika, 2018.)

O današnjoj popularnosti tetovaža i ljubavi društva spram istih ne treba govoriti, ali o njihovoj simbolici i svojstvu umjetnosti doista se može reći mnogo. O tetovažama su pisali i brojni autori pa je tako američki književnik Jack London izjavio: „Pokažite mi čovjeka s tetovažom, a ja ću vam pokazati čovjeka sa zanimljivom prošlošću.“. O poveznici povijesti pojedinca i onoga što leži na njegovoj koži svjedočila je i Sylvia Plath: „Nosi svoje srce na svojoj koži za cijeli život.“. Kako bi povezala umjetnost na koži i umjetnost unutar kože, mlada koprivnička pjesnikinja Nikol Bali zbirku pjesama nazvala je upravo tetovažom. U ovom pjesničkom prvijencu naslovljenom Tetovirana stvarnost koji je u travnju 2018. godine, nakon godina njezinoga uspješnog pisanja poezije i osvajanja pjesničkih nagrada, objavilo Društvo hrvatskih književnika (Podravsko-prigorski ogranak) autorica je okupila 44 pjesme sa snažnim naglaskom na promišljanje o ljubavi. Pjesme su pisane slobodnim stihom, a izgovara ih odlučan ženski lirski subjekt koji prpošnim i pristupačnim riječima svjedoči o svojoj mladosti, ali sadržaj razigranost ostavlja po strani kada se u njegovom učenom diskurzu i poznavanju (kako književne, tako i filozofske) materije uočava jasna vizija svijeta; prevladava romantika, ali i svijest o životnim nedaćama. Lirski subjekt obraća se muškom sugovorniku (očigledno očovječenom u svijet u teksta), konkretnom muškarcu, ljubavniku s kojim dijeli osobitu bliskost. Unutarnja stanja govornice djeluju kao lirska dnevnička ispovijest jednoga sanjivoga poetskoga uma. Pjesme su prožete sanjivim ženskim Amorom i promišljanjima o različitim etapama jedne ljubavi koja započinje ekstremnom zaljubljenošću, a završava prevarom i rastankom (s „jeseni“).

Marina Mađarević | Nirvana

Noćas ću lice obojiti kredom od mjesečine,
U šupljine vlastitih tmina ugurat ću smilje,
Zumbule sačuvat ću za travanj,
A snagu Velikog medvjeda posvetit ću pjesmi.
Vječno svjetlo rumenih obraza
Zauvijek će promatrati moj odraz u jezerskoj vodi.
„Narcis!“, tako će me zvati,
Mada Zelenkada bit će moje ime.
Pozdravljajući snove,
U život ću uvesti novi dan.
Simboli ostat će skriveni,
Samo moji,
Moji i ničiji.
U dubini ružičaste jastučnice
S indijskim slonovima
I lastavicama.

Marina Mađarević | Drugi peron, četvrti kolosijek Mirele Španjol Marković: egzistencijalistički bijeg od „balkanskoga prokletstva“

Jedan od najčešćih motiva modernističkih romana jest povratak. Krležina Filipa Latinovicza na povratak asocira golema hladna kvaka na vratima koja ga vraća u turbulentno djetinjstvo i mladost, Proustovoga pripovjedača u vlastitu prošlost vraćaju kolačići madeleine i šalica lipova čaja. Na isti način funkcionira i pripovjedačica koju nam u svojem romanu prvijencu predstavlja Mirela Španjol Marković.

Naime, povratak je jedno od najvažnijih obilježja romana Drugi peron, četvrti kolosijek. Njezin povratak redovito se povezuje uz jedno prijevozno sredstvo – vlak. Vlakovi su za nju označavali kratkoročne selidbe (osobito onu u nedragi Zagreb čiji je monotoni željeznički kolodvor inspirirao i sam naslov romana), kraća putovanja koja su počesto bila inspirirana razdvajanjem i uništavanjem postojećega stanja, svjesne oproštaje, a u konačnici i pomirbene povratke. Osim povratka, roman objavljen 2018. godine u nakladi izdavačke kuće Beletra donosi i egzistencijalistički bijeg od „balkanskoga prokletstva“. U njega se lako može ubrojiti i niz sveprisutnih društvenih previranja: hrvatska letargija, vječno nezadovoljstvo (vidljivo već na samom početku romana, u riječima nezadovoljnoga poštara koji donosi telegram uz riječi upućene hrvatskoj iseljenici u Ameriku: „…dugo ne živite ovdje… Bolje, spasili ste se…“ i „Blago vama, vi ste bar bili na moru, mi ove godine, bojim se, ništa… Kriza, znate.“), politička problematika naših prostora (što ona iz 1941., što ona iz 1991.), sukob partije i Crkve, alkoholizam, duševne bolesti i depresija, preljubi, hladnoća i nedodirljivost starijih generacija (osobito vidljiva u okrutnosti prema životinjama i ravnodušnosti u njihovom smaknuću), predbacivanje, problemi „miješanih“ brakova i zabranjenih ljubavi, a na kraju i neostvareni snovi o ljubavima, životima, zbornicama u gradu...

Marina Mađarević | Važno je ostaviti balkon otvorenim

Misli su mu stisli,
Pritisli u žrvanj.
Krvare ko desni:
Ne daju im rasti –
Zabranjen početak,
Pasti im ne daju,
Svršetak zvuči konačno.
A mislilac?

Marina Mađarević | Natalija Bajer: U raskoraku

Prva samostalna zbirka poezije pjesnikinje Natalije Bajer, čije se poetsko „rođenje“ iščekivalo već dugo, osvanula je ove godine u rukama ljubitelja dobroga stiha i već u svojim prvim todlerskim mjesecima dala naslutiti da je riječ o maestralnom bardovskom pothvatu koncipiranom na načelu „manje je više“.

Zbirka koja je objavljena pod simboličnim naslovom U raskoraku „raste“ navodeći čitatelja na ideju o pokretljivosti životnoga puta, a svojim sadržajem upozoravajući na to kako je lirski subjekt koji nas očekuje pravi homo faber, snažan, ali odmjeren ženski iskazivač ukupne istine uočene u vlastitim spoznajama stečenima u stjecanju životnoga znanja i iskustva. 

Pjesnikinja je svoj dosadašnji pjesnički opus i sjajne rezultate s različitih recitala i pjesničkih večeri upotpunila poetskom prinovom obogaćenom tako jednostavnim, a tako snažnim fotografijama Olivera Bešića, te skupinom tekstova raščlanjenih na tri dijela.

Prvi dio, Kraljevstvo ljubavi, sastoji se od 18 pjesama u kojima se lirski subjekt obraća dragim ljudima (supružniku, kćerima, majci, sestri, šurjaku). Pjesme odišu motivima obitelji, prolaznosti te uspomena i sjećanja. Lirski subjekt je, naime, zapleten u analizu stvorenu vlastitom prolaznošću i starenjem dragih ljudi („Da sam znala tad / Što sada znam / Da nitko ne smije umrijeti sam.“, Isprika).

Drugi dio, Putovanje, u 12 pjesama okuplja svemir, beskonačnost, životni nemir, eskapističke teme bijega od poznatoga u nepoznato, ali svejedno blisko. Želja za potpunim gubitkom odgovornosti ovdje ne može biti u potpunosti ostvarena jer ono blisko (poput, primjerice, sestre u pjesmi Vinjeta do koje se dolazi kroz rascvjetalu proljetnu rapsodiju flore i faune) dodiruje želju za spajanjem s prirodom.

Konačno, završni dio Tražitelji spokoja u 20 pjesama iznosi ono što mori lirski subjekt. Emocionalnost se iskazuje u objavljivanju straha, uzaludnoga truda, tjeskobe, kontemplacije, ali i u vlastitoj ljubavi koju gaji prema drugima. To se najbolje može primijetiti u pjesmi Nasljeđe u kojoj se navodi: „Ne mjerite život / Nečiji / Rekao je  / Prema godinama / Na Zemlji provedenim / Već po dobru / I po ljubavi / Drugim danim.“. Glavnim i vrhovnim motivom cijele zbirke može se nazvati upravo ljubav; ljubav prema najbližima (obitelj), ljubav prema viđenom (okruženje, priroda) i ljubav prema drugima, ali i vlastitim spoznajama i osjećajima.

Prigodno ili slučajno, broj pjesama koje se nalaze u zbirci istovjetan je (preuzimam apsolutnu odgovornost za nepristojno javno iznošenje godina jedne dame, ali, kunem se, činim to u potpunosti opravdano, u ime umjetnosti i ničega drugoga) godinama autorice. Autoričine pjesme kao da su manifest osobnoj borbi koju svi mi (u vlastitim pobjedama i porazima) nezgrapno nazivamo životom, njezinim susretima i rastancima, osmijesima i suzama, snagom ljubavi, veličinom duha, ljepotom odrastanja i preživljavanja. Refleksivnost koja je vodilja svih tekstova vješto se spaja u nemiru i molitvi, spoju vlastitoga promišljanja i vječne ljudske potrage za blagoslovom Onoga kojega često tijekom gradnje vlastitih kraljevstava ljubavi i skitalačkih putovanja zaboravljamo. Riječima Natalije Bajer: „S nemirima / U miru / Zaustaviti vrijeme treba / I blagoslov za sebe / Izmoliti u tišini / S neba.“ (Nemiri).

Sonja Smolec | Marina Mađarević: Noć knjige / nemoguće i svemoguće

Ono što me zaintrigiralo, i prije nego sam otvorila knjigu kako bih je počela čitati, bio je naslov. Moram biti iskrena, nije me impresionirao. I još uvijek nisam sigurna je li baš ovakav prikladan. Prije bih rekla da me zbunio. Znajući kako je knjizi ponekad teško dati naslov, nisam sama sa sobom ulazila u daljnju polemiku: dobro ili nedovoljno dobro. Jednako tako, premda sam znala da je ovo knjiga za djecu i mlade, iznenadila sam u kojoj mjeri se može preporučiti i odraslima…  Iz nje baš sve generacije mogu mnogo naučiti ili se podsjetiti se na ono nekad davno pročitano i – zaboravljeno. Ja svakako jesam.

Autoričin način pisanja je jednostavan, pitak a opet zreo. Sva je pisana tako da nas potiče da čitamo dalje. Rečenice ne opterećuju svojom složenošću ili duljinom. Koristeći kraće rečenice upravo tamo gdje je to potrebno, daje radnji ritam potreban za stvaranje napetosti i neizvjesnosti. Ono o čemu Marina piše je poput starih razglednica u boji sepije, koje nam, kad ih izvučemo na svijetlo dana, vraćaju osjećaj topline, podsjećajući i vraćajući nas u dane kad smo išli u školu i jednako kao i njen glavni lik Anton – više ili manje problema s knjigama koje su bile obavezne za lektiru.

Lea Brezar | Superjunakinje: Promjena poboljšava život. Promjena jest život

Piše: Marina Mađarević 

Ovih me dana rečenica jednoga autora dovela ka drugomu. Naime, čitajući rečenicu „U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem, ili i jednim i drugim; a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu.“ koja se pripisuje Ivi Andriću, poželjela sam, u ovo senzacionalističko vrijeme aktualizacije (vječnih) dijaloga o potplaćenosti, seksualnom nasilju te marginalizaciji ženskoga roda, u ruke ponovno uzeti roman prvijenac jedne autorice. Superjunakinje Lee Brezar su me, po ne znam koji put, dočekale otvorena srca i bez ikakvih očekivanja. Stajale su ispred mene u onom svom A5 formatu nudeći slova bez skrivenih namjera, iako ipak mislim da su mudro znale da će me nečemu dovesti – (samo)spoznaji ili kritici, bilo im je svejedno.

Roman je objavljen 2017. godine u nakladi izdavačke kuće Dhar media. Moglo bi ga se okarakterizirati dvojako: s jedne strane, radi se o pravom romanu koji ima svoju fabulu, svoje likove, pripovjedne metode. S druge pak strane, naziremo njegovu pravu ulogu „pomagača“ koja se skriva u priručničkom (self-help) načinu pisanja. Naime, uz jasnu poruku koju nosi sa sobom, roman je bogat i kratkim autoričinim sentencama koje na vividan način oživljuju moralnu istinu (pojedinca) primjenjivu na svakodnevnicu. Roman je, kako i sama autorica na početku navodi, posvećen „svim ženama koje plešu taj neumorni ples jer su uvjerene da se to od njih očekuje“.