Kolumne

ponedjeljak, 31. prosinca 2018.

Zdenka Čavić | Nebeski tanec


Zaigrale zvezde nebeski tanec,
srebreni mesec sveti,
preprhava sneg a veter ž nim
plete po krohi pahulke senji.
Na glavi kapa i šal od spomenkov.
V najdokši noči sem jen neznanec
kaj z letom Novim bi trebal se ziti.
Hodim po vulici stranjski,
gledim v začarane obloke,
svetlo gori pri hiži saki,
se se blešči,
diši po cimetu i medenjaki.
Si čekaju z Novim letom
na stran deti cajte od terhov
se kaj je staro, obleči v novo.
Zvezdice kak kresnice zakresile kmicu
zamiluvanom srcu mesec zastira
brige i suzu v joku.
Pri malomu snežnom obloku
nešče stoji i leto čeka
zametan v snegu glibokom.
.

Barbara Mišković | Staro leto



Barbara:

Dobro nam došel, Staro Leto!
Dragi prijatel.
Vreme je ovo nekak sveto,
nekaj si dal, kajgod i zel.
Dobro nam došel u hiže naše
Nek si nas našel bar još jeden put!
Jer vreme nigdar nikomu ne paše
i navek te otpravlaju dale na put.

Dej sedi sad, pospominaj se z menom
i poveč nekteru reč.
Radi bi te popelala sa sobum
ali, znaš i sam, kesno je več.

Da...da... vsega je bilo!
Vsega sme preživeli.
I drage nam dobro i mrske nam zlo,
vsega smo imeli.

Staro Leto:

Ja znam da praf veliš i da ni lahke bilo.
Ja znam da sem vsega dal,
kagdigod i nešti šče ti ni bilo milo,
al sem zato i pri tvoje hiže stal
jer bi ti povedati nekaj štel.
Evo na jeziku mi stoji...
i znam da ne bi smel,
ali nemrem prešuteti.

Dodjela Nagrade 'Fra Lucijan Kordić'


vrijeme: 03.01.2019.
mjesto: Društvo hrvatskih književnika, Trg bana Josipa Jelačića 7/I, Zagreb

Društvo hrvatskih književnika (DHK), Zagreb, i ZIRAL – Zajednica izdanja 'Ranjeni labud' iz Mostara pozivaju na svečanost dodjele Nagrade 'Fra Lucijan Kordić'. Svečanost će se održati u četvrtak, 3. siječnja 2019. u 12 sati, u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu. 

Sudjeluju: dr. sc. Željka Lovrenčić, članica povjerenstva za Nagradu „Fra Lucijan Kordić“, Đuro Vidmarović, predsjednik DHK, i dramska umjetnica Dunja Sepčić.
 
Književna nagrada "Fra Lucijan Kordić" dodjeljuje se od 1993. godine za djelo koje tematski, na bilo koji način obrađuje život Hrvata izvan domovine. Nagradu svake četvrte godine dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika.

www.dhk.hr

Sven Adam Ewin | Ljubavna


(Mojoj baki i djedu, u spomen)

U staroj kući moje bake
Malo sam reda napravit htjela.
Iza smotuljka od krep-trake
Nađoh kutiju od cipela.

Žute slike… Pisma... Papiri.
(Počnem prekapat stare stvari)
Gle, iz kutije nešto viri:
Iz špeceraja račun stari!

Denis Kožljan | Prepustila se Njemu


Tih je dana, vrućih kolovoških dana, Nives u svom sobičku učila, okružena debelim knjižurinama, riječnicima; engleskim, talijanskim jer trebalo je za koji dan polagati prijemni za upisati «Pravo».

Nije baš bila previše oduševljena, sjediti tako na krevetu, listajući stranicu po stranicu, podvlačeći flomasterom ono najbitnije, ono što je smatrala najvažnijim. I toliko je toga na kraju označila, da je od silnih natuknica, fraza, nepoznatih pojmova, mogla se i tiskati jedna sasvim nova knjiga. A samoća je Nives najviše pogađala. Sunce je pržilo, ljeto u punom jeku. Većina njenih vršnjakinja uživala je u čarima valova morskih, odlazila u «život». Htjela je iskočiti iz kože, sjetivši se samo koliko je do sada učila, bila odlikašica, no i dalje je ispred sebe imala sasvim visoke ciljeve. Kad se radilo o tako važnim stvarima kao što je faks i sticanje visokog obrazovanja, ipak je ništa nije moglo izbaciti iz kolosjeka, misli iz književnosti, marksizma, opće kulture…

Sonja Smolec | Ivan Škrabe: Dodir slobode


foto: Matej Čelar
Pri prvom susretu s naslovom glazbenog albuma mladog kantautora Ivana Škrabe, ostala sam ugodno iznenađena pronašavši u njegovom izražaju ono za što sam mislila da je odavno nestalo s naše glazbene scene – romantiku i pobunu u njenom najfinijem obliku koju ćete osjetiti jedino ako pažljivo slušate riječi njegove pjesme od svega šest redaka:

Napustite gradove

Okupite se ljudi
Stigao je čas

Vjetar iz Šume
Nosi glas

Napustite gradove
Za savjet upitajte životinje


Davorka Črnčec | Jutarnja



Izmoreno i gladno jutro
grize dan, zoru guta.
Stud čežnjom ugrijana
razmiče zastor
da prosinačko sunce
dan u čekanjima začet utješi.
Na praznoj stolici
ovlaš ostavljen kaput
i maramu za zavežljaj sutona
zimi poklanja.

Ogrnut će me u nedostajanje.

Mislima gradim novi dom.

nedjelja, 30. prosinca 2018.

Božica Jelušić | Dravski testament


Foto: Ivan Nivan

Meni riblje bratstvo, šuškav šaš i trska,
meni miris mulja i vlasasta resa;
kad sunčeva svjetlost zjenicu isprska
i toči se zlato i med sa nebesa.

Meni dan kraj rijeke, nit tankoga dima,
purpur što se zlati čaplji ispod vrata.
I zuj sretnih pčela među korovima,
šaka zrelog šipka, ljepšeg od granata.

Meni cijela rijeka, za miraz i leno,
zavičajna žila što u noći kuca.
Mjesec u njoj čuva zlato taloženo,
dok krijesnica bezbroj u travi svjetluca.

Svima sve što žele, samo rijeku meni,
bez žiga i šare na nebeskom svitku.
Kad mi u snu bršljan kičmu ozeleni,
vjerovat ću, braćo, da sam na dobitku!


Danijela Trajković | Med od marakuje



nisam te tražila na nijednom putu
ionako smo putevima rano dosadili
na nijednoj livadi gde smo trčali
jer ni ptica više nad njima nema
ni kod seoske česme sa velikim
kamenim koritom punim pijavica
gde smo punili balone i pojili stoku
nisam te tražila
jer ti spavaš s druge strane naše mahale
a meni se tamo ne ide

Snježana Akrap-Sušac | Podgrijana sarma


Ljudi često uspoređuju obnavljanje stare veze s podgrijanim  jelom. Ni jedno ni drugo nije dobro - tvrde odlučno. Ja na to gledam malo drukčije. Naime, volim kuhati, ali nekad imam puno obveza. Kad gladna I umorna dođem doma, presretna sam ako je ostalo nešto od jučerašnjeg ručka za podgrijati. Tada uživam u podgrijanom jelu kao u najukusnijim delicijama. A tek ako su to sarme! Svi znamo da su ukusnije nakon par dana.

Zaključak bi bio da su i podgrijano jelo i obnovljena veza više nego prihvatljivi. Samo treba biti dovoljno gladan ili dovoljno sam!

subota, 29. prosinca 2018.

Zlatko Erjavec | Pilot



Pogledi prolaznika bili su uprti u nebo. Muškarci su zabrinuto šutjeli, a žene su se podijelile u dvije grupe. One ispred su vriskale, a grupa iza se molila. Djeca su također različito reagirala. Ona u kolicima su spavala, djevojčice su skakutale, a dječaci gledali u smjeru djevojčica. Avion se velikom brzinom obrušavao prema zemlji. Pilot je bio Darko i to mu je bio dvadeseti let – i tek peti pad.

***

Patnje mladog autora


KROZ KRIZE DO REPRIZE

Piše: Jelena Hrvoj

Uvjerena sam da svatko od nas ima neku vrstu krize. Bilo to kriza identiteta, kriza srednjih godina, kriza kreativnog stvaralaštva itd. 2018. godina za mene je bila obilježena upravo jednom takvom kreativnom krizom. Daleko od toga da sam izgubila inspiraciju ili ljubav prema pisanoj riječi. No, kad se gubitak volje i snage nagomilaju u jednom mahu, sva ta silna inspiracija ostaje samo to-ideja koja se konstantno vrti u glavi.

Tomislav Domović | Da sam iluzionist


Mađioničar koji mrvice kruha pretvara u golubove, pavijane u ljude, ljude u tigrove
U prstu da mi deset prsta bubnja,
a samo sekunda pogleda u moje oko dovoljna je da ledenu kraljicu hipnotiziram smrtno,
kao naočarka zeca
Čarolija da je moj posao;
Gradove premještam, pjesnicima pišem pjesme,
slonovima produžim surle, nuklearni potencijal pretvorim u novogodišnji vatromet i prskalice na tvojim zimzelenim grančicama uzrasle strepnje
Sve čeg se taknem u izmišljeni prostor domaštam
Da sam taj virtuoz, neprecrtana opsjena poljupca
Tebe bih iz pakla ljudskog u raj ljubavni preselio
Čarobnim štapićem dotakao misao, onu koja bijeg smjera
Hladne prste u tople pingvine prometnuo
Kožu ti zaiskrio, u suze krijesnice ispustio
I ti bila bi neka nova žena
Sretna žena

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Blagdani

Piše: Božana Ćosić

Blagdani su oduvijek bili nešto što me veseli, posebno Božić. To je vrijeme kada smo svi u posve drukčijem raspoloženju i koliko god ljudi pričali da se Božić pretvorio u komercijalu i koliko god razglabali o tome kako im je puna kapa razdraganih ljudi koji piskaraju o Božiću kao vremenu kada trebamo ovo i ono, vjerujem da zapravo svi na kraju otkrijemo prave čari blagdana i ne da se uklopimo u masu, nego uistinu živimo blagdane u svojim srcima.

Ljudima su počeli smetati okićeni izlozi trgovina, okićene ulice, kuće. Smeta im jurnjava po trgovinama, kupovina poklona. Pa onda pripreme. Spremanje domova, pripremanje hrane i kićenje jelke.

Zdravka Prnić | Déjà vu


Posve sam sigurna, već smo se nekad negdje voljeli.
Plela sam za tebe sivi vuneni šal. Ne znam kada i kako
sam usput zaboravila plesti. Sjećam se kamina, uske
strme staze. Snijegom obrubljene šume. Mekog dodira
jagodica... Na boru, u uglu palile su se i gasile plave
lampice. Umjesto kuglica s borovih iglica smješili su
se anđeli. Izrađivali smo ih dva dana prije. Moj je
izgledao smiješno, nalikovao je djevojčici s pletenicama.

petak, 28. prosinca 2018.

Natječaj za dodjelu književne nagrade 'Milivoj Cvetnić'


prijava: 31.01.2019.
mjesto: Hrvatska Kostajnica
organizator: Društvo prijatelja knjige Milivoj Cvetnić

Društvo prijatelja knjige 'Milivoj Cvetnić' Hrvatska Kostajnica objavljuje natječaj za dodjelu književne nagrade 'Milivoj Cvetnić'. Rok za predaju rukopisa je 31. siječanj 2019.

Književna nagrada Milivoj Cvetnić utemeljena je sa svrhom afirmacije novih pjesničkih imena u hrvatskoj književnosti, a sastoji se od plakete Milivoj Cvetnić i tiskanja nagrađene knjige pjesama.

Pravo sudjelovanja na natječaju imaju građani Republike Hrvatske.

Natječaj je namijenjen mladim i neafirmiranim pjesnicima. U obzir za natječaj dolaze vlastiti rukopisi neobjavljenih pjesama pisanih hrvatskim jezikom koji se dostavljaju na natječaj u tri (3) istovjetna primjerka. Rukopis treba biti pisan na računalu.

Uz rukopis treba dostaviti kratki životopis s temeljnim podacima o autoru (adresa – prebivalište, telefon, faks, e-mail). O dodjeli nagrade odlučuje prosudbeni odbor kojeg imenuje organizator. Rukopise prispjele na natječaj ne vraćamo.

Rezultati natječaja bit će objavljeni do 1. ožujka 2019. Nagrađena knjiga pjesama izaći će iz tiska do kraja 2019. godine.

Rukopise treba slati na adresu:

Gradska knjižnica i čitaonica Milivoj Cvetnić Hrvatska Kostajnica

(za književni natječaj Milivoj Cvetnić)

Vladimira Nazora 17

44 430 Hrvatska Kostajnica

Zdenka Čavić | Pomiluvan zvon


Novo zorjenje čeka
drščeču belinu duše
na nebu za zutra.
Za nami su trule, memlive zorje,
gliboki jarki trplenja,
zvehnjene soze, zlejani greh,
čekanje v redu spasenja.
V senci ocvele čerešnje,
zmed robače od bele povesme,
svetešnje,
prebrana su jutra,
zginol je žitek.
V zornici za zutra,
pomiluvan se zvon oglasil.
Novo rojenje čeka
dušu čoveka.

Ljubica Ribić | Kao autor i kao aktivan kulturni djelatnik sudjeluje u mnogim međunarodnim susretima u organizaciji drugih kulturnih asocijacija


Ljubica Ribić, rođena u Varaždinu 1959 godine u kojem i danas živi i radi. Završila Opću Gimnaziju te upisuje Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu.   

Aktivan je član Hrvatskih književnih asocijacija, od 2014. član Varaždinskog književnog društva, 2015. postaje članicom Matice Hrvatske. Predsjednica Udruge za promicanje kulture RITAM MISLI od 2016. godine.

Piše poeziju i kratku prozu na hrvatskom standardnom jeziku, kajkavskom i slovenskom jeziku. Prevodi sa slovenskog jezika.

Kao autor i kao aktivan kulturni djelatnik sudjeluje u mnogim međunarodnim susretima u organizaciji drugih kulturnih asocijacija.
Objavljuje u raznim literarnim revijama u Hrvatskoj i inozemstvu (Locutio (Slovenija), Poiesis (Slovenija), Braničevo (Srbija), Portile poeziei (Rumunjska), Branuvanja (Makedonija). Poezija joj je ušla u mnoge zbornike u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori.

Poezija joj je prevedena na slovenski, engleski, makedonski i rumunjski jezik.

Kao suorganizator od rujna 2014 organizira pjesnička druženja u Varaždinu pod nazivom IMPULS –poezija u kafiću, te snimanje emisija za Varaždinsku tv kuću , IMPULS poezija na Vtv. Od lipnja 2017. do srpnja 2018. uređuje i vodi   radio emisiju RITAM MISLI OGLEDALO KORAKA na Radio Ludbregu. Moderator je mnogih književnih tribina u Hrvatskoj i Sloveniji.

2014, na internetnom portalu www.pesem.si njena je pjesma izabrana kao Tujejezična pesem zime 2013/14 po izboru uredništva, (pjesma na stranom jeziku zima 2013/14 po izboru uredništva), na istom portalu je više puta ušla u uži krug za izbor pjesme određenog perioda. Nagrađivana (prva i dvije druge nagrade) temeljem glasova publike na susretima pjesnika POEZIJA U SUTERENU. Njena poezija na slovenskom i na hrvatskom jeziku objavljena je  i u nekoliko zbornika PESEM SI portala, te u zborniku JSKD-a ''V ZAVETJU BESEDE'' 2017. Treća nagrada u kategoriji literarnih djela na slovenskom jeziku, na Literarno likovno multimedijalnom natječaju u Turnišču, Slovenija. Na ''SUSRETU RIJEČI'' u Bedekovčini 2018.  osvojila prvu nagradu za pjesmu ''TIN''

Tiskane autorske objave: 

''LICENCA LUDOSTI'' - prva zbirka poezije izdana 2012 godine, izdavač: Udruga Esseg, Županja

''SOBA ZAMAGLJENIH PROZORA'' - druga zbirka prozno poetskog sadržaja izdana 2014 godine, izdavač: STUDIO MODERNA d.o.o. Zagreb; suizdavač: PROVIDENCA, Biograd na moru
''?'' – zbirka poezije, objavljena 2016 godine, izdavač: Mariborska literarna družba / Zbirka Svetlin 57, Maribor
''ONA'' – zbirka poezije, objavljena 2017 godine, izdavač: RITAM MISLI, Varaždin

Prepjevi sa slovenskog jezika:

''ZVEZDA'' – ''ZVIJEZDA'', slovenskog autora Milana Novaka, 2014 godine, izdavač: STUDIO MODERNA d.o.o. Zagreb; suizdavač: PROVIDENCA, Biograd na moru
''ČRNA/CRNA'' dvojezična zbirka poezije slovenskog autora Milana Novaka, objavljena 2016 godine, izdavač: Mariborska literarna družba / Zbirka Svetlin 57, Maribor
''TIŠINA'' dvojezična zbirka poezije slovenskog autora Milana Novaka, objavljena 2017 godine, izdavač: RITAM MISLI, Varaždin
''TAM PREKO IN ČEZ / TAMO PREKO I DALJE'' dvojezična zbirka poezije slovenskog autora Miroslava Tičara, objavljena 2017 godine, izdavač: RITAM MISLI, Varaždin

Denis Kožljan | Jedno pulsko jutro-drama


Lica:

Čistač
Prolaznica
Mladić
Penzioner
Mrtvac
Policajac
Liječnica
Vještak




Prizor prvi


Nedavno uređeni pulski park. Rano jesensko jutro, vrijeme odlaska na posao. Vide se pročelja zgrada, Spomenik palim borcima iz vremena NOB-a, i još desetak tek postavljenih statua gradskih heroja . Okolo pošljunčane staze i zeleno nisko raslinje, nekoliko kamenih klupica ali i teško metalno sidro kao zaštitni znak pulske luke. I Rivom prema samom parku , dolazi čistač ulica, obučen u prepoznatljivo žuto zeleno radno odijelo, gurajući ispred sebe kantu i pripadajući pribor i materijal za čišćenje. Mlađi je to čovjek, a iako baš i nije uobičajno, na očima ima naočale okruglih tamnih stakala. Ne može se raspoznati jesu li i one u sklopu zaštitnog odijela ilu su možda neka njegova fora, odnosno za zaštitu od sunca. Približava se sredini parka, baš kod glavnog spomenika, odlaže svoja kolica s kantom, vrteći glavom u znak negodovanja.

Sonja Smolec | Gordana Majdak: Dodir obnaženih misli


Emocije su to poput rasprsnutog ploda zrelog nara, s bezbroj klijetki koje sve zajedno čine cjelinu, slatke u svojoj konačnosti - tako bih mogla ukratko reći za ovu knjigu za koju mi je trebalo dosta vremena da ju u potpunosti upijem.

Autorica u ovoj knjizi autobiografskog karaktera definitivno čitatelja obara s nogu jer, koliko god čuli ili čitali o sretnim ljubavima, malo je onih koji u životu tako kao i ona pronađu srodnu dušu. Nema u ovoj knjizi ničeg nakaradnog, nema suvišnih opisa erotike. Baš sve je umjereno a opet nabijeno onim finim elektricitetom i osjećajima gustoće meda koji nas tjera da ne stanemo s čitanjem već nestrpljivo čekamo svako novo poglavlje.

Kao što autorica u svom poglavlju Ljepota jednostavnosti kaže:

Prelazeći iz jednog nagiba osjećaja na potpuno suprotni, otkrivam svu ljepotu jednostavnosti.

Ovom jednostavnom rečenicom i izjavom, kako sebi tako i drugima, daje do znanja da male stvari čine veliku ljubav. Velika očekivanja potaknuta medijskom propagandom i holivudskim filmovima vrlo često dovode do čuđenja, neispunjenja želja. Dakle, što zapravo željeti?

Kroz život upoznamo mnoge osobe. Neki nam postaju prijatelji, neki drugi i više od toga. Onaj trenutak kemije, prepoznavanja, elektricitet koji nam obuzme tijelo, zna prevariti. Dakle, ključno pitanje je, kako uskladiti razum i srce? Teško, naročito kad smo mladi. Donosi li nam zrelost saznanje ili je to isključivo iskustvo? Koliko puta moramo biti povrijeđeni da bi napokon smogli hrabrosti i odustali od neke veze? Pitanja se čine jednostavna ali nema jednostavnog i univerzalnog odgovora.

Svaka zajednica je zajednica dvije različite jedinke, različite društvene i ekonomsko socijalne sredine. Pa čak i emotivne. Svaka jedinka mora najprije dovoljno psihički sazreti i osamostaliti se da je spremna na promjene bez utjecaja drugih, obitelji, prijatelja itd…

Gordana Majdak osoba je koja je očiti to sve postigla sama. Osoba koja je svoj put prema sreći našla ne samo svojim nastojanjima već i srećom. Jer… što god učinili, koliko god se trudili biti čim bolji, koliko god se pokušali prilagoditi različitosti osobe s kojom se družimo ili namjeravamo živjeti, sve će biti uzalud ako to nije obostrano, ako druga strana nije spremna na male kompromise.

Da bi mogli voljeti druge najprije moramo voljeti i poštovati sebe i to je ono o čemu nam, iz svog osobnog iskustva, govori Gordana Majdak.

Knjiga je to koju svakako treba pročitati. To nije roman, nije ni knjiga za samopomoć. Ovo je svjedočanstvo životnog uspjeha do kojeg se došlo mukotrpno, savladavajući životne prepreke i učeći na pogreškama. Jednako tako to nije knjiga koja će nam reći „Evo, tako morate raditi, ili morate i vi“, ovo je knjiga koja govori „Ovako sam ja,“. Ipak, kroz svu njenu introspekciju može se mnogo toga naučiti.

Sve to sažeto je i u narednih nekoliko rečenica:

Tog dana promišljala sam i o tome da rijetko u životu u jednoj osobi dobivamo sve ono za čime smo žudjeli i odjednom me životno iskustvo bacilo na koljena. Koliko je samo onih koji umiru u sebi jer se daju nevoljenima? Koliko je samo onih koji se guše u svojim porazima jer, kad su imali priliku poduzeti nešto, skrivali su se ispred vlastitog ogledala, nedovoljno odvažni za promjene.“

Kad se s nekim živi, dijeli jutarnji obrok, kad je taj netko spreman da ne pita već da vidi, da osjeti naše raspoloženje, položaj tijela koji govori umorna sam ili umoran sam…i da umjesto nas skuha prvu jutarnju kavu, da nareže tih nekoliko kriški kruha ili pripremi ono što već je u toj zajednici običaj pojesti za doručak. Svaki početak dana itekako je važan. Dan koji počinje s razumijevanjem, kad nisu potrebne riječi kojima bi sebe dokazivali, dan je koji ćemo lakše podnijeti čak i onda kad nam poslovne obaveze ili sastanci neće isti učiniti laganim ili podnošljivim i to samo zato što ćemo se imati kamo i kome vratiti.

Mjesto koje se zove dom mora biti ono gdje se osjećamo sigurno, gdje će nas sigurna ruka dočekati i zagrliti. Zar nije najljepše osjećati toplinu dodira koji nas smiruje i usrećuje? Kad nas gledaju oči koje ne očekuju samo fizičko zadovoljenje prirodnih potreba već te oči pripadaju nekome tko nas gleda s ljubavlju i poštovanjem i koji nam se s ljubavlju daje.

Ući u novu vezu nakon dugotrajnog straha od prethodnih neuspjeha i straha od budućih nije lako:

Zapravo, život me nije vodio za ruku i nerijetko me zaobilazio. Sada kad su tvoje ruke tu, sada sam konačno ispunjena. Sada mi je koža na toplome a srce ispunjeno. O tome mi nisu pričali niti onda kad su me pljuvali, voljeli, riječima tukli. Zaista nisam znala da je i to moguće. I nebitno je, jer nekako s vremenom sve više uživam u mekoti biranih riječi, u tvojim poljupcima iznad obrve i znacima pažnje koji upravo grade našu ljubav.

Knjiga je napisana jezikom zrele žene i zrele autorice. Moje preporuke.

Naklada: Zagrebačka naklada 2018.

četvrtak, 27. prosinca 2018.

Lorena Kujek | Muk


Samoosuđena na samoću; započela je uklanjati tek kanule pahulje po novom, crnom kaputu.

Zagledavši se u jednu, naizgled netopivu ili barem izdržljiviju od ostalih, u umu joj se vrzmala ideja raskrinkavanja prešućivanih intriga. Kako bi postupila da mu ponovno začuje glas; isti onaj koji joj satima zboraše o korelaciji između svjetskih religija i povijesnih dogodovština? Nepotpuno je ustvrditi kako priželjkivana amnezija putuje suviše polagano - ostavljajući ih nespremne za idući korak, a opet nedovoljno vješte u ostvarenju sudbonosnih pečaćenja duha.

Razlomljeni istinom i nesigurni naznakom, krivudat će možda još sličnijim usmjerenjima riječi, ali zasebno, svatko na svojoj strani svemira.

Rudolf Ćurković | Sonja Smolec: Ada


Sjeti se sve ljepote koja je oko tebe i budi sretan.                                                                                
                                              
                                                           Anna Frank

 
Diarium Sonje Smolec Ada, naslovljen prema istoimenome liku u dnevniku, dvadeset je šest dnevničkih zapisa vođenih tijekom triju godina: dvadeset četiri zapisa 2015. godine te po jedan zapisi iz 2016. i 2017. godine. Neka je to vrsta privatnoga dnevnika gdje prevladavaju osobna događanja te intimne lirske refleksije kombinirane sa snoviđenjima prožete koloristikom Funtane, Poreča i Istre.
Ako se usmjerimo na raspoloženje koje iz dnevnika dolazi, stječe se dojam kao da je riječ o stvarnome dnevniku, a ne o fikciji. To je postignuto svježim i jednostavnim izrazom, često reduciranim – dokumentarističkim tako da se čitatelj ostavlja u prostoru između sumnje i povjerenja: je li to bilježenje stvarnih zbivanja ili zamišljeni dnevnik Ade Bezjak.
I sama autorica nutka nas da u to povjerujemo jer prije prvog zapisa, stoji:  Svakodnevno je radila bilješke o svojim osjećajima,
katkad joj se činilo da je to što radi bez veze,
da u tome nema nikakve književne kvalitete,
ali si nije mogla pomoći.
Pisanje je postalo dnevna rutina.
Pisala je o svakidašnjici,
o zbunjujućim snovima,
dodavala fikciju gdje je mislila da treba...
Iz ovoga uvoda – mota proizlazi kako je Adin dnevnik vjerodostojan zapis kojem autorica katkad dodaje fikciju. Dade se očitati važnost emocije u zapisima.(Osjećaji me ispunjavaju intenzitetom tsunamija.) Književna nevrijednost teksta ne utječe na njezinu volju za pisanjem. Također je jasno, čita se u nastavku dnevnika, kako je čin pisanja gotovo kao modus vivendi u Adinu životu, čak bi se moglo reći neka vrsta opsesije koja Adom upravlja: Radila sam nove bilješke, ni sama nisam znala za što ću ih koristiti. Ili dovodi do apsurda u razmišljanju. Kad je dovršila dva rukopisa, jedan dnevnički i jedan roman o ljubavi s likovima koji se vole, mrze…, Ada piše da je ona samo jedna i, pokraj dvanaestosatnoga dnevnoga pisanja i drugih životnih obveza, sumnja može li ona sve to: Nisam li suviše optimistična i vjerujem da ja to sve mogu? Ima li šanse da se multipliciram? Tripliciram? Kvadripliciram? Neštociram?
Opsjednutost pisanjem nije ništa novo ili neobično. U stvarnosti je pisac Jadnika i Zvonara crkve Notre Dame svoje romane pisao gol, a sobaru je dao odjeću da je sakrije kako bi Hugo, ostavši u kući, gotovo bio prisiljen pisati.
Zbog pisanja Ada je voljna i svoje vlastito prezime napustiti, ne potpuno, samo na knjigama, budući da izdavač smatra da je prezime Bezjak suviše obično.
Ada napušta Zagreb u kojem je prekinula sa studijem književnosti nakon druge godine, kako navodi, budući da je rodila Doris, krupnih plavih očiju i s razigranim kovrčama, … poput Michelangelova anđela, kojoj je htjela biti mama, a muž ju je napustio otišavši u svijet s drugom.
Adina veza s Bornom, Dorisinim ocem, nezrela je s elementima tragične neodgovornosti. Borna nije povjerovao u početak života zajedničkoga djeteta, a kad jest, nagovarao je Adu da se toga riješi!? Tim je činom povrijedio Adu toliko duboko da se to više ničime nije dalo popraviti. Ada reagira u tom trenutku emocionalno, a ne razborito, prebacujući svu odgovornost na Bornu oduzimajući i sebi i njemu nekakvu mogućnost u budućnosti da svoje živote moraju ustrojiti na radost i razvoj vlastitoga djeteta.
          Motivaciju za takvo postupanje možemo naći u Adinim korijenima budući da joj je istina o vlastitim roditeljima (biološkim, kako bi reklo moderno društvo, iako se ono upinje svim silama da u pojedinim slučajevima što je više moguće minimalizira tzv. biološke roditelje i ponaša se kao da je već patentiralo formulu kako poništiti genetiku, ali se traži najbolji ponuđač za otkup te formule; možda će se to jednom i moći, ali tada to ne će biti ova vrsta ljudi) stalno izmicala pojavljujući se samo parcijalno u snovima. Rečenica Sve je bilo toliko nedorečeno, nestvarno, kao da sve gledam kroz nečije tuđe oči. nalazi se u trećem dnevničkom zapisu (20. travnja 2015.). Ova psihogramska rečenica obilježava Adin život gotovo do kraja dnevnika. Ovakvo je stanje odrastanja svojstveno onima koji ne znaju istinu o tzv. biološkim roditeljima koju nitko za nekoga ne može smjestiti u njegov život nego on sam. Težinu te istine može donijeti, ili je možda bolje reći donositi (budući da se istine tijekom života kristaliziraju i s odmakom poprimaju konačan oblik), samo dijete, ali nikako njegovi usvojitelji. Usvojitelji, možda, mogu pomoći u načinu prihvaćanja istine o tzv. biološkim roditeljima.
(Baš kao i riječ abortus tako i izraz biološki roditelji licemjerni su i maskirani izrazi. Riječ abortus inače u prijevodu znači 'izbacivanje van', 'nedonos' kao da se tu radi o nekoj nepoželјnoj i bezvrijednoj stvari koju što prije treba izbaciti, a ne o živome ljudskom biću, o malom i nezaštićenom djetetu. O biološkim roditeljima moglo bi se govoriti jedino u slučaju in vitro postupku u kojem su jajne stanice oplođene spermatozoidima izvan maternice, gdje su jajne stanice punktirane iz jajnika žene, a spermatozoidi ostavljani da oplode jajnu stanicu u tekućem mediju.
Kuhari se u Indiji često biraju iz svećeničke klase tako da postoje bar izvjesne šanse da se neke duhovno uzdižuće vibracije mogu prenijeti u hranu za vrijeme kuhanja, citat je iz Ayurvede. Oni koji su pozvani da negdje kuhaju znaju da se dan prije trebaju očistiti od negativnih emocija i zadržati to stanje u danu pripravljanja jela kako bi jelo bilo ukusno, ali i kako bi takvim stanjem utjecali i na teksturu jela. Zašto bi se ljubavnome činu između muškarca i žene oduzele uzdižuće vibracije koje će biti pohranjene u novome stvorenju, ako se manje vrijednim čovjekovim činima te vibracije ne mogu oduzeti. Ako je taj čin, vođenje ljubavi, vođen s ljubavlju, tvrdi ruski znanstvenik G. P. Malahov, roditelji, ako hoće i žele, mogu stvoriti dijete iznimnih svojstava, novoga Mozarta.)
Možete ne priopćiti usvojenom djetetu istinu o njegovim roditeljima. Ta neistina ne može dijete osvijetliti iznutra, ne može mu dati potrebnu energiju za orijentaciju i usmjerenje u životu. Jednom kad (i ako!) sazna tu istinu, svijetlo iznutra pomoći će mu da se riješi nedorečenosti, nestvarnosti, posredna gledanja, zarobljenosti nepoznatim. To mu svjetlo ne mogu podariti usvojitelji. Rasuti komadići svijeta u kojem živimo mogu se sastaviti tek otkrivanjem autentične istine o našim roditeljima. Biološki roditelji – kakvo ludilo i kakva bestidnost modernog i “prosvijećenog” čovjeka!
Saznanje o vlastitim korijenima donosi Adi snagu da može nastaviti živjeti (Ovdje imam novi početak. Moram krenuti dalje.), ali s novom snagom, smjerom i stabilnošću pa se u tom smislu i može prihvatiti Adin prelazak iz vlastite povrijeđenosti u ironiju na kraju dnevnika:

Ponovo sam pročitala poruku [Borninu].
„Dolazimo sutra. Nađi nam neki dobar i jeftin smještaj.”
Već jurim...”, promrmljala sam i nastavila mirno raditi u vrtu.
    
Pokraj uvjerljivo strukturirana Adina lika i lik je njezine kćeri Doris oblikovan s neposrednošću, izravnošću, inteligencijom svojstvenom djeci, a posebno odsutnost ispražnjena govora, tako svojstvena odraslima. Iskustva u stvaranju dječjih likova u prethodnim djelima utjecala su na uvjerljivost lika. A Priču o krijesnicama, napisanu za Doli, očekujemo da autorica napiše jednom za sve ljubitelje krijesnica budući da noći s njima pružaju iluziju da zvijezde nisu samo na nebu, i nisu samo krijesnice zemaljske zvijezde.
     Istra – Terra rossa oživljena je u Adinim intimnim prisjećanjima u potrazi za korijenima (pa se ti crveni korijeni zemlje istarske isprepleću s Adinim korijenima o podrijetlu):
Makovi su se ocrtavali kao na nadrealističkoj slici. Njihove crvene rascvjetane glave lelujale su lagano po morskom horizontu. Odmah ispod njih skutrili su se plavoljubičasti cvjetovi neke puzavice, oštri listovi bilja, korova koje se posvuda širio i rastao tamo gdje niti jedna druga biljka ne bi opstala. U zraku se sve više osjećao opojan miris primorskog bilja.
Ili:
U zraku se osjetio gust i opojan miris masne crvene zemlje; miris bakra i krvi. S tim mirisom u kuću je dopuzalo isparenje mokre trave i oštar miris mora za koji ne postoje riječi, a upijaš ga svim svojim osjetilima. Sol. Jod. Zeleno, plavo, sivo...
Ako želimo da nas nešto iz Adina dnevnika nadahne, rečenica, rečenice, postupak…, ako već govorim o nadahnuću, želio bih da se zamislimo, ako pak ne želimo biti nadahnuti, nad rečenicama: Oboje se žrtvovalo za isti cilj. Za one koje su voljeli. Žrtvovali su sebe, a od života povremeno uzimali tek komadiće, mrvice, trenutke...
U današnjem se vremenu na žrtvu gleda kako na nekakav anakronizam, a ako se već negdje pojavi, treba je što prije potisnuti.  

Naklada Bošković, Split, travanj 2018

Program obilježavanja obljetnice smrti Miroslava Krleže


U subotu 29. prosinca (na dan Krležine smrti) u 18 sati u Centru Miroslav Krleža, Lovćenska 85a, priređujemo program Krleža 2018. Istaknuti umjetnici/ce i teoretičari/ke rekapitulirat će Krležinu 2018. godinu u Hrvatskoj i svijetu. U okviru programa građenog udijelom glumačkog umijeća, glazbe i filma sjećamo se velikana hrvatske umjetnosti koji su nas napustili u 2018. godini (Georgij Paro, Tonko Lonza, Željko Senečić, Ivan Golub, Zlatko Bourek, Josip Vaništa…), a pripadali su Krležinom sazviježđu. U okviru programa promovirat ćemo pretisak Krležinih Pjesama 1. i 2. i Hrvatske rapsodije te knjige Ivana Glišića i Daniela Radočaja Krleža i Veliki rat ili Kako smo pojeli Krležu od marcipana.

U programu sudjeluju:
Tonko Maroević, Suzana Marjanić, Luko Paljetak, Matko Sršen, Perica Martinović, Ljiljana Bogojević, Matija Prskalo, Sara Stanić, Ana Vučak Veljača, Dubravka Lelas, Paola Slavica, Ana Marija Žužul, Zlatko Sviben, Branko Brezovec, Andrej Kopčak, Filip Sertić, Neven Šverko, Mario Igrec i Goran Matović, autor događanja.

Zaklada Adris
 ove je godine na području stvaralaštva dodijelila umjetničkoj organizaciji Teatar poezije sredstva za razvoj multimedijske platforme Krleža.hr. Naravno, to je tek prvi korak u realizaciji projekta iza koga stoje Teatar poezije i Hamper studio.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Ksenije Kušec "Janko i stroj za vrijeme"

Piše: Mirjana Mrkela 

Jedan Jakov

O Jakovu mi je pričala prijateljica, koju on zove baka. Nije mu prava baka, nego zamjenska, ali o tome možemo drugi put. Sad je važan dječak.

Zapravo, mislim da su djevojčice i dječaci uvijek najvažniji. Na mlađima svijet ostaje. To znači da bi mlađi trebali nastaviti raditi za dobrobit svijeta. Kako će biti s Jakovom, još se ne zna.

Igor Petrić | Fluktuacija


Koliko se još
mora čekati
da bi se
ispunila
praznina,
bar malo.

Svijeća se topi,
kao i ti
noću, polako
i oni umiru sami,
zadovoljni i sretni
odsutnošću svega.

Možda se ipak ispuni?
Kad dođe vrijeme
koje uvijek
kasni.

Zbrajajući samoću
i ti misliš
da si odsutan,
izvan svega
u prostoru koji se
popunjava svima
koji su slični
biljkama.

Danijela Trajković | Sećanje



kroz prozor
jedne meni odnekud poznate kuće
prilepljena uz staklo
posmatram kako sveće pokušavaju
da ugreju neku devojku
dobermani sede oko nje i sviraju violine
gavran u svom svečanom odelu
stoji kraj devojčinih nogu i nešto govori
beli leptiri klizaju se
po satenskoj haljini na njenom stomaku
brod sa stranom zastavom prekriva mesec

srijeda, 26. prosinca 2018.

Darija Žilić | Tvar


Ponekad mi se čini da sve sto dodirnem pretvara se u riječi, tvari se gube, postaju ne-materija. I što onda kad sve bude dio teksta, kao rijeka, za što se uhvatiti kad i granje postane samo oblik pješčanog slova? Ili kako zaustaviti ruku koja klizi prema nečijem licu kad se govor opet raspada u slova i ništa osim napisanog nije na vidiku? Čak niti muškarac koji je odavno postao kao vrijeme, u prostor pretvoren...

Mensur Ćatić | Duško Babić: Prva četvrtina srca


UNIVERZUM DODIRNUT SRCEM

Šetnja po kiši – Zen priča

„Dva su učena čovjeka šetala po kiši i jedan se nije smočio. Može li mi netko od vas reći zbog čega?
- Zato što je jedan od njih nosio kišobran.
- Zato što je kiša padala u razmaknutim mlazovima tako da na jednoga nije ništa palo.
- Zato što je jedan od njih išao sredinom ulice, a drugi uz zidove zgrada.
- Vi ste se svi uhvatili fraze "jedan se nije smočio" i tako naravno, nećete nikada otkriti pravu stvarnost.
- Gledajte, ako kažem "jedan se nije smočio", ne znači li to da su se obadvojica smočila? – (pokazuje prstom.)
Ako prstom pokazujemo na mjesec, mjesec nije u prstu: kad riječima ukazujemo na istinu, istina nije u riječima. Ako se hvatamo samo za riječi, riječi će nas zagušiti i nikad nećemo shvatiti istinu i suštinu.“

Jasmina Bosančić | Kamen i tajna




Jedan je kamen čekao svoju tajnu.
Da mu dođe u susret.
Da mu se otkrije.
Ali nje niotkuda.
Kamen se nadao da je slučajno zaspala ili zakasnila na autobus.
Tješio se mišlju da će se ipak pojaviti:
otmjeno odjevena, sva u raskoši i ceremonijalnom stilu.
S vremenom je od čekanja poplavio.
Bio sve plavlji.
Debljao se. Premještao s jedne obale na drugu.

Zdenko Capan | Notturno - Umorni



NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

(Tin Ujević)
UMORNI

Jutrom se budimo ispod stola,
jutrom se ljuljamo poslije vina;
i pijemo čaše rasola,
nejasno ćutimo Tina.

Loše sreće, on usreći muze,
dan opisa idući u tmini;
očaj, očaj me obuze,
moćna, moćna žeđ u nutrini.

(Zdenko Capan)



Anagramirana poezija

utorak, 25. prosinca 2018.

Ljubica Rogulj | Trideset tri Božiča oca je majka čekala



Voštanica je  u čekanju tinjala
Do ruba na dlanu dogorila
Da zavara noć
Krunicu je molila
Još jednom poslije zadnjeg oćinaša
Dali smo dobro pokriveni
Provjeravala

Sven Adam Ewin | Teška pitanja




na staklo moga prozora s vanjske strane
prislonila svoj promrzli obraz djevojčica sa šibicama
ali to nije bilo klasično andersenovo siroče
nego mala ptica crvendać
s rascvalom ružom na grudima

gleda u moju božićnu pšenicu
i reče tiho
gusto si je sijao svene
imaš li bar jedno zrno za me?

ostao sam u čudu
ma vidi ti to - obična ptica
a govori ljudskim jezikom
kako to?
kako to?

o svijete svijete
teška li pitanja razdiru moju grud rekao bi šenoa

Sanijela Matković | Riječ


Nikada se ljudsko promišljanje
nije zastidjelo
svoje nedorečenosti
kao pred tom noći,
kada se među nama
nastanila Riječ.
Riječ po kojoj je sve postalo.
Pored mnoštva misli i stihova,
pored vrlih filozofskih sjena,
tišina se
činila dostojnom
da Ga dočeka!
Da – tišina je dočekala Riječ.

Milan Frčko | Božić


Meni je Božić kad je sin uz mene
i svojim uzdasima miluje mi srce.
Ja po cijelomu tijelu osjetim trnce
kada moje dijete Božić spomene.

Prekrižim se i listam slikovnicu
u kojoj majka ljubi svoje dijete.
Nema toga što se djeca ne sjete.
Ispružio je ruku i miluje pticu

koja na nebu čita moje pjesme.
„Sine-„pitam, „otkud ti ta ideja?“
„Na Božić se sa neba spuste ljestve

i svako dijete sa anđelima pjeva,
o štalici i djetetu u slami.
A Božić, tata, svaka obitelj slavi."

ponedjeljak, 24. prosinca 2018.

Božica Jelušić | Klobučarska oda


Kad se tako podšeširiš,
Te bezbrižan svjetom hodiš,
Kad dugove sve namiriš
I straha se oslobodiš;

Kad ti sunce tka sonete,
A pčela te vodi k medu,
Lišće stvori epolete,
A Parke ti svilu predu;

Kad si kao pero lagan,
Vijoglav i neuzemljen,
Po brigama neizvagan,
I na lebdenje pripremljen;

Kad si mlad ko zrno žita,
Što o kruhu ništa ne zna,
Jedna duša plemenita,
Radosna i neoprezna;

Tad ti šešir dobro stoji,
I hvataj ga revno s klina:
Vedre misli da ti skroji,
Bez hektike i bez spleena;

Zlatni nektar ti je piće,
Ljubavna je pjesma svaka.
Ti si ono sretno biće,
Pod šeširom čarobnjaka!

20. prosinca 2018.
Flora Green

Florian Hajdu | Legao / ...odleteo /



   
         memento

 ( Danteova smrt i radjanje )

Legao Csokac na bokac
te spava
U oblaku iznad glave
ja to vidim jer ga znam
verujte mi na reč
vide mu se snovi

Božica Jelušić | Djetetu iz Kuće hljebova



(Mantra koju govore Magi)

Ti budi zrno bibera u čorbi,
I zimski jasmin taknut usnom leda.
Posljednji čisti list u đačkoj torbi,
Izvezen barjak, što se vjetru ne da.

Dijete, kom zvijezde poslaguju karmu,
I čija staza kroz šipražje smjera,
Ne osvrći se na urlik i larmu;
Svetoj tišini duše budi mjera.

Razmakni prašne brokate i svilu,
Ostruži plijesan i prozrači tamjan.
U hramu pusti pticu lakokrilu,
Hrabrost svjedoči, ko Kuzma i Damjan.

Gdje život buja i u prostor rastu
Živčevlja, stanice, oblici, monade,
Uzdigni svoju krunu paperjastu:
Budi naš Božić, naše svjetlo nade!

-----------------------------------------------------------------------
Betlehem - "Kuća hljebova", mjesto u kome se po legendi rodio Isus.

24. prosinca 2018.
Flora Green

Marica Žanetić Malenica | Danas nisam dobra


Danas nisam dobra, nakana mi je kriva
a stvar je tek u tome da pojela sam jutros 
porciju ludih gljiva.

S nevjericom se krste, kazuju naglas amen
a stvar je tek u tome da stala sam konačno
i ja na ludi kamen.

Strankinja neka čudna viri mi drsko iz kože
dok uokolo svi šapću oslobodi nas od nje
mili naš Bože.

Smijem se vražji glasno onima što vjeruju
da nema mi spasa. U oči nek me gledaju
kad o meni puštaju glasa.



Sanijela Matković | Rađanje Božića



Božić je više od svjetlucavih nakita,
blještavih reklama,
mirisa kolača u našim domovima…
Božić je više
od uobičajenih darivanja,
lijepih želja i čestitki.
Božić je – stanje duše!
Njegova prisutnost
očituje se u našim riječima, pjesmama, susretima, molitvama.
Istina,
ponekad se Božić rađa u radosnom srcu,
a ponekad u uplakanom oku.
Ponekad u tišini štalice,
ponekad u buci svakodnevice.
No,
uvijek u srcu čovjeka koji Ga čeka.

Milan Frčko | Badnjak


Drvo, što otac ga u kuću nosi,
badnjak je iz moga djetinjstva.
Jelku kite i blagoslovi
i ljubljena djeca. Sve blista.

Svi smo bili tihi i blagi,
jedan drugom isticali vrline...
Šaputali smo:“Isuse dragi,
sa Tobom smo voljeni Sine.

Ti ćeš ispuniti naše nade
i biti ćeš od svega veći.“
Pravo vrijeme na Božić svane.

Prije nego odemo se  leći,
duša se i pokojnih sjeti.
Bože, kako vrijeme brzo leti.

nedjelja, 23. prosinca 2018.

Zdenka Čavić | Prvi sneg

















Čudaj oblaki se sprehađa,
zastiraju nebo celo.
Gori se nekaj događa,
rahli sneg curi.
Fletne pahulke letiju
ti čas bodu vu belo
zvile zemlo celo.
Su radost i smeh,
žalost i greh,
mehki je sneg,
skril pod robaču.
Čudaj oblaki je prešlo
nekaj se gori događa.
Mehki sneg curi,
zima se sprehađa.

Koncert za bolje međureligijsko razumijevanje različitosti - nastup zborova s pjesama različitih vjera za mir i ljudska prava pod motom "Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog!"


Nastup Zbora LIRA Židovske općine Zagreb
Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.

I ove godine održan je tradicionalni, sada već XXIII. međureligijski koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, pa je 6. prosinca u 20 sati  u programu  sudjelovalo osam zborova različitih crkava u Hrvatskoj i to pod motom "Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog!"

Organizatori ovog glazbenog događanja su  Sveučilište u Zagrebu na čelu s rektorom prof.dr.sc. Damirom Borasom, a glavni koordinator Programa Univeritas cantat Sveučilišta u Zagrebu je mo. Josip degl' Ivellio. U planu i programu rada programa Universitas cantat navedeno je sedam raznih podprograma među kojima je obnova i organizacija Međureligijskog koncerta u Hrvatskom glazbenom Zagrebu u organizaciji Sveučilišta u Zagrebu.

Predstavnici različitih vjerskih zajednica u Hrvatskoj
Ustvari Međureligijski koncerti u Hrvatskom glazbenom zavodu utemeljeni su davne 1992. godine kao projekt Hrvatskog ogranka Svjetske konferencije religija za mir, tada pod vodstvom Mihaela Montilja i katoličkog svečenika dr.don Mladena Karađole. Do sada su ovakvi koncerti održani u kontinuitetu punih 20 godina (1992.-2012.). Od prvog koncerta, za dan izvedbe izabran je datum 10. prosinac jer je to Međunarodni dan ljudskih prava, a za mjesto održavanja koncerata lijepa dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda. U organizacijskom tako i u financijskom smislu nemjerljva je bila uloga pok. msgr. Vladimira Stankovića te Miljenka Pavletića, kao i posljednjih deset godina značajno je osobno zalaganje i stručnost mo. Josipa degl' Ivellia.

Julijana Marinkovik | Duško Babić: Prva četvrtina srca


Duško Babić –Pjesnik ljubavi

Nisam slučajno, već na prvo čitanje poetske knjige „Prva četvrtina srca“, pjesnika Duška Babića nazvala Pjesnik ljubavi, iz razloga što iz svakog njegovog stiha izvire ljubav kao najuzvišeniji osjećaj, a motivi su fokusirani oko erotske osi ženskog bića, kao simbol njene erotičnosti i ženstvenosti. To su stihovi iskonske ljubavi prema voljenoj ženi, natopljeni sentimentalnim slikama. I tko bi ostao ravnodušan na ovakvu lirsku ljubavnu egzaltaciju (stihovi pjesme ''A ti me ljubis')

 A ti me ljubiš
 i dalje
 umireš mi na usnama
 kao prašina uzvitlana
 što divlja u vatri
 osjećam te u sebi
 dok nebeska svijeća se gasi

Krunoslav Mrkoci | Jesmo li mi Josef K. ?


"Josefa K. je zacijelo netko oklevetao jer su ga jednog jutra
uhapsili, iako nije učinio nikakva zla."

Franz Kafka, Proces

Ja sam tu priču doživljavao kao priču onih ljudi koji su bili uvjereni da je drug Staljin dobar, i da ne zna što se zapravo događa. To je priča čovjeka koji misli da postoji dobro i zlo, a ne zna da je kriv i sumnjiv već samim time jer je živ. I on ne zna da je pod stalnim promatranjem okoline koja je svaki čas spremna da ga osudi. Zbog neznanja. A njegovo neznanje sastoji se u zabludi i u nerazumijevanju svijeta i sustava. Njegovo neznanje je u tome što misli da je nevin; da nije kriv. Unatoč tome što jednako kao i drugi sudjeluje u tom i takvom sustavu. Jedini način da se iskupiš pred sustavom koji je odlučio da si kriv, jest da što prije priznaš svoju krivicu. To je kao politički zatvorenici, takozvana banda, na Golom otoku. A slično je i danas: za sve firme, kompanije koje proizvode nešto ili pružaju nekakve usluge mi smo samo potrošači: stoka spremna za konzumiranje koja duboko u sebi zna da ne želi mekane poklone. Pa i naš glavni lanac, na kraju krajeva, zove se Konzum. Čovjek koji sam ne nalazi drugih izlaza, osuđen je na izlaze i na rješenja koja mu nudi njegova društvena okolina.