subota, 24. kolovoza 2019.

Mladen Pavković | Zdenka Čavić prepoznala ljepotu gradova


Pjesnikinja Zdenka Čavić objavila je zanimljivu knjigu poezije  s naslovom „Dotaknuti srcem“, ili kako ju je ona još nazvala „Lirika o gradovima i prijateljstvu“. Riječ je o knjizi u kojoj stihovima priča najljepše priče o gradovima, koji su joj ostali u duši. Tako je među ostalim zabilježila 16 hrvatskih i oko tridesetak europskih gradova, među kojima su Dubrovnik, Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Budimpešta Ljubljana, Sarajevo, Venecija, Milano, Mostar i drugi. Obilazeći sve te sredine,  nije zaboravila navratiti i u Međugorje, koje, kako kaže,  nije mjesto već naprotiv – „velegrad“.

„U dalekom, škrtom kršu /Međugorje je raširilo svoje ruke./ Čeka nas Kraljica Mira./ Oko Marijine crkve/niče i stasa novi grad/ i sve nas poziva k sebi./Da rastemo s njim/Da nas oplemeni, ljubavlju preplavi dušu./ 

Zdenka je, što se osjeti i u njezinim drugim knjigama, prava sanjalica, nježna pjesnička duša, emotivac, i optimist, i borac i još mnogo toga.

petak, 23. kolovoza 2019.

Ivan Domančić | Konkvistadori


Svi smo blagoslovljeni pojedinim darovima
ali samo kratkoročno.
Obrisi organa stenju umirući
Kukavičje gnijezdo u centru za lucidnost
Kavezi puni poluživih luđak.
Godišnja doba ne postoje.
Suicid u hladnom tanjuru juhe
Belzebubovo pokajanje nad površinom
Manifestacija netrpeljive ličnosti
Čupamo kosu jer braće više nemamo.
Ponekad ni imena ne možemo memorirati
otimačima koji jedini imaju antitijela.
Potpisujemo svi prazne stranice,
licemjerna obećanja i bolje sutra.
Utrpat će nas sve na isti odjel
te samo pustiti plin.

Pramcem u sumrak


Sirena

Piše:Jelena Miškić

Brakorazvodnom parnicom smo dobili plavu rusku mačku. Osim usmene obavijesti, vjerovali ili ne, stigla je napismena čitaba u kojoj se sukobljene stranke dogovoreno slažu, a ističu da su se dogovorno dogovorili oko svega, kako mačku ostavljaju Đuki koji će se odgovorno brinuti o životinji kako se brine i o svojim psima, s ljubavlju i pažnjom, te da ne poznaju nikoga tko bi s istim žarom obavljao dodijeljenu dužnost sem njega. Laskavo. Strankama je odluka mirne duše i olakšane savjesti donešena na vukovarskom općinskom sudu i osim pismohrane i razvedenicima, dostavlja se ljubitelju životinja, Đuki.

Sjedimo u sjenici na dvorištu u sumrak kolovoškog dana, prekasno je za kavu, prerano za bilo što jesti, papir između nas.

Majka zabrinuto vrti glavom.. Kaže, svijet je totalno otišao u vinkl. Đuka mlati oko sebe mlatalicom za muhe pa zaključi raspravu - otvorit ćemo bocu vina i nazdraviti novom četveronožnom članu obitelji. Po kratkom postupku i nek je sa srećom.
U taj tren mačka skoči na naš bedem, kao da je znala i udari mjaukati kao sumanuta.

"Evo, evo..." - skoči dobrodušni starac i baci joj na među ostatak mesa pečenog pileta od ručka. Dva pseća bandita znatiželjno načule uši i korak po korak domile i zauzmu stav zbunjenih dlakavaca ne vjerujuć da hranimo mačku.

"Dere se da, čujete ju i vas dvojicu... Kao sirena!“ - zadovoljno zaključi Đuka obzirom kako je mačka sve pojela, pogladi ju po baršunastoj glavici.

Nisu nam niti rekli niti napisali kako joj je ime.

To je sasvim nevažno u procedurama kada se život dijeli, ispisivanjima papira s obrazloženjima, paragrafima, parafima, kome noć, a kome dan.

Kreštalica je naša i zvat ćemo ju Sirena.

Doista zavija kao jedna. Možda jednom prestane, jednom kad ispod zelenih očiju utihne neko buduće vukovarsko predvečerje svjesno da se dom zove drugim imenom.

Rafaela Božić | Ispravna



Ona ništa ne baca.
Ona reciklira sve.
Prijatelje u znance,
Stare krpe u eko tepihe.

Ona ništa ne baca.
Sve je uredno posloženo
U posudicama od jogurta,
Umjetnička djela od čepova,
Prikladni rekviziti za sve od svega.

Iza nje nema traga.
I Boga reciklira u Vraga.

Ona ništa ne baca.
Od korova pravi salatu.
Od salate kremu za lice
Od lica prozor za ptice.

I rekla bih da je smiješna,
I rekla bih da sve radi uzalud,
Da jadan joj je trud,
Da reciklira riječi u šutnju
I život u slutnju,

Ali…

Sve je dobilo smisao
Kada je iz kavenog taloga
Reciklirala stihove Baloga…

Oleg Antonić | Hej, čilaši


Hej, međaši, gdje ste se to djeli?
Bit će, ruho pašnjaci vam spleli.
Mjerom sape sva je pusta jedno,
zazor crta među kroza sijeno.
Uho slijedi topot, svijet se širi;
oko spazi obor, um se smiri.

Hej, čilaši, u što smo se dali?
Kas nam šepav, tek što nismo stali.
Svak' bi svoje sunce da ga grije,
djed nas tarpan gleda pa se smije.
Lako njemu gdje je zor bez riječi,
kopitom kad nema što da zgnječi.

Hej, čilaši, zar do zadnjeg daha?
Štale sudbe od istog su praha.
Zar zapasat vlastitu si tlapnju,
svatko svoju da popase patnju?
Pastuh da u bližnjem gleda kljuse,
da se ždrijebe zateleba u se?

Hej, pajdaši, valja meni s vama.
Bijedna mi je usamljenom slama.
Gdje je ridjan? Dajte da ga trijebim!
Da mu sivi pramen zalud rijedim.
Kad već sve je crno ili bijelo,
cijelog stada dok se čeka sijelo.

četvrtak, 22. kolovoza 2019.

Denis Kožljan | Znak nebeski


Kao onda, kao one davne ljetne nedjelje kad majka me u trbuščiću ljuljuškala i tepala, očekujući dolazak one prave boli, stiska i jecaja. Zoro moja i večeri nepodnošljivih vrućina, slila si se ovog časa, iz mrtvih spasila osušenu travu, izmoreno blago u štalama naših sela. Baš danas! Je li to nekakav karizmatički trokut ili tek prirodna pojava koja vraća se i raspršuje žegu. U ustima mi slatki bombon, volim lickati one raznobojne komfete sa vrha torte, daje mi tostrahovitu moć i snagu, ponovno vraća me u kolovrat dječačkih snova. I nije mi dovoljna samo pjesma u stih pretočena, imam potrebu još pročavrljati sama sa sobom. Opušta me to, ma šta tko mislio, nisam više žena u rasponu snage i čvrstih koraka.

Pridržavam se za ružinu stapku, to mi je u krvi, gledam moj dar, vrijedniji od svakog drugog. oprezno stavljam ga u vazu hladne vode, okrečući cvijet u položaj da bude najviše opažan. Jako mi je važno da imamo zajedničku komunikaciju, da se kužimo nas dvije jer ostali su tek sporedni akteri.

Šepuri se podne i poslije, temporal je sve bliži, nebo promjenilo ogrtač, bit će i glazbe vasione u obliku svjetlećih strelica. Ma, Bože, jesi li i Ti, umiješao svoje prste u ovaj kazališni spektakl u znaku broja trinaest.

Božica Črljenec Slijepčević | Još jemput me doprati



Još jemput me doprati
do vrat moje hiže
Onak kak negdar
gda deca smo bili
Još jemput me doprati
i kušleca mi daj
Srameči, dragi kušlec
kak da nam je prvi
I črešnje pri susedu fkradni
i nameći  mi pone žepe
Poglej me još jemput onak
kak da me nigdar pustil nebuš
Još jemput me doprati
pa se vrni kam zdavna si prešel
Samo stiha zapri  lesu
nek si mislim da još navek si tu


Objavljena knjiga Mile Bogovića 'Glagoljica - Bitna odrednica hrvatskog identiteta'


"Glagoljica - Bitna odrednica hrvatskog identiteta", knjiga je umirovljenoga gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića u kojoj se bavi pitanjima postanka glagoljice, a objavio ju je zagrebački nakladnik Alfa. 

Ana-Marija Posavec | Principi


Princip je igre
nedovršena rupičasta opna
razapeta pred slijepim očima –
Miris drobljenja znakova ostavlja trag.
Na bijelom.
I dovodi pod upit smisao otisnutoga.

Principi su retorični i recipročni;
obrnuto proporcionalni i žuti
kao tisak
što zamrzava i kristalizira Laž.

Princip je igra živaca – igra riječi – igra Zla;
žvakača guma sjećanja i zaborava,
prostor dobitka i gubitka prostornosti
na oštrom rubu.

Trostruka kamera ima opažati,
iscrtati konturu i pljunuti na stvarnu boju;
izobličiti je po zadanom unaprijed principu.

Rupičaste opne,
        nedovršene,
            razapete
                presječene;

Igra je principa sloj imenom black&white.

Djoko Erić | Jeste li vidjeli moja ja?


Otkad znam za se ja ga žudim
U kavezu vlastitog uma
Kavez i zvijer, i lovac ludi
Trojstvo u jednom, moja šuma

Učini mi se da ga slutim
Dok ranim jutrom budan ležim
Očiju sklopljenih ga ćutim
Otvorim oči on mi bježi

Ja ga tražim u jednom liku
A bezbroj lica mi polete
Slomljenog špigla imam sliku
Što zrcali se kroz fasete

Pa počnem skupljat krhotine
Onda ih u mozaik slažem
Maska klauna na me zine
Što sebi samog sebe laže

Umorne oči mira ištu
Progledam tek kad sklopim vjeđe
Pa pođem prema ishodištu
A bol mi crta moje međe


srijeda, 21. kolovoza 2019.

Milan Frčko | Na Cilinom brego


Bil sem vreden. Debele črešnje sem kral.
Najslajše črešnje škvorc mi je pozobal.
Ni njemu neje nišče lojtru podal.
Ve ga škicam i gonđam: „Da ga je dal…“

Črešnja se raščerepila f podolju
i z farbama vabi lakomne joči.
Predi nek vu sadju štiglič kljun zmoči
on levo, desno prha kak žižek v loju.

Kukovača je vu bezgu na obedo:
prašna krila piliparima štuca.
Vrganji rastejo na Cilinom brego

i neje čudo kaj mi se furt koca.
I kamilice bom v logožar spravil
kaj v zimi bodem hunjavico fkanil.

Kitana Žižić | I tako već danima


I tako već danima. Čitati ili pisati? Pisati ili čitati?

Pojma nemate koliko je teško knjigoljupcu ostaviti se čitanja. Čitam otkad sam naučila čitati. U Hvaru je knjižnica bila na terasi s koje se ulazilo u Pučko kazalište. Svakodnevno sam prelazila tih stotinjak metara, uspinjala se žustro skalama i posuđivala novu knjigu. Usput bih bacila zadivljeni pogled na Hvarsku tvrđavu Forticu, koja se kočoperi na brdu visine od oko 104 metra nad morem, sjeverno nad Pjacom. Često smo se odazivale njenom pozivu na nezaboravne šetnje i lutanja labirintom mračnih prolaza, gdje su nekada mnogi pučani, a i plebejci,  upoznali samice i mučenja. Ali bilo je i spasonosnih pohoda u njeno okrilje, kad je opasnost od najezde neprijatelja, prijetila s mora.

Po povratku bih čitala do kasno u noć. Dok me umor ne bi svladao, knjigu nisam ispuštala. Ali nisam bila sama. Na prozoru kuće preko puta svjetlo je bilo uvijek upaljeno. U stanu je živio sam  stari odvjetnik, valjda u mirovini tada, koji kao da od stola nije ustajao, niti se od knjiga i/ili neke druge pisane dokumentacije rastajao.

Zdenka Čavić | Noć Odluke


Polako je dolazio k sebi. Pred očima su mu sijevale munje a svaki pokret stvarao nesnosnu bol koja se širila čitavim tijelom. Kako je popuštala anestezija, tako je bio svjesniji sterilne sobe u kojoj se nalazio po mirisu alkohola i medikamenata, a i po položaju na uskom bolničkom krevetu.

„Doktore, dolazi k svijesti, čuo je ženski glas negdje u pozadini. “ Pred njim su stajale samo sjene. Siva koprena zastirala mu je vid a oči zapravo još nije ni mogao do kraja otvoriti. Svjetlost mu je jako smetala. Potom su mu eksplodirale zmijolike munje pred očima i ponovo je potonuo u mrak.

utorak, 20. kolovoza 2019.

Gavranovih devet premijera u devet država u dva mjeseca


vrijeme: 23.08.2019.
url: https://www.teatar-gavran.hr/

Devet kazališnih predstava hrvatskoga književnika i dramatičara Mire Gavrana u dva mjeseca bit će premijerno izvedeno u devet zemalja, a prva je na rasporedu premijera drame 'Sladoled' što će se održati 23. kolovoza u njemačkom Kazalištu Nordhausen u Nordhausenu, a redateljica drame je Anja Eisner. 

Nakon njemačke, slijede premijere u Rusiji, Ukrajini, Nigeriji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Turskoj i Češkoj, izvijestio je portal Cro-kultura.

Dragan Gortan | Kad umre starica koja nikoga nema


Kad umre starica koja nikoga nema
(osim starog mačka i šarene krave)
Njezina smrt ne postaje tema
Takve se starice još žive zaborave
Kad umre starica koja nikoga nema
(u prohladno jutro dok zora sviće)
Ni grobaru neće stvarati problema
Njezin se grob može kopati i pliće
Kad umre starica koja nikoga nema
(osim starog mačka i šarene krave)
Ne čuje se poštar ispod žutoga šljema
Jer kome da ljudi za sućut brzojave
(da napišu ''s tugom''... pa svoja imena)
Tek gladan mačak zacvili ispod trijema
U štali Šarka plače nabreklih vimena

Ratko Bjelčić | Jutros sam ustao na nogu lijevu


Jutros sam ustao na nogu lijevu
popio kavu bijelu
pogledao kroz prozor
i vidio nju
Eh, da sam bio dobre volje
otvorio bih prozor
pozdravio ju, praveći se da je slučajno vidim
i potrudio se pitati: "Kako je?"
No kao što rekoh, ustao sam na nogu lijevu
i propustio zgodu cijelu

Branka Erdelji-Štivić: | Starenje za početnike, odlomak, Beletra, Zagreb, 2019.,


Našli smo ugodan stol u kutu, s prozorima na obje strane. Sjedila sam tako da sam imala pogled na osvijetljenu skijašku stazu na kojoj je bilo nekoliko noćnih skijaša te na snježne obronke oko nas. Kroz drugi prozor dolazila su nam svjetla ulice i već zatvorenih dućana, ukrašenih, šarenih izloga s brdašcima snijega preostaloga nakon čišćenja pločnika te zvonikom crkve u blizini. Bajkovito, bez pretjerivanja.

Netko je naručio Bardolino, Sonjino omiljeno crno vino iz okolice jezera Garda. Osjećala sam se dobro i mirno, ali nije me privlačio alkohol. Stoga sam na početku samo malo liznula, a poslije sam se uglavnom igrala čašom držeći je za nožicu. Ne znam koliko je vremena prošlo i koliko je Sonja popila, ali bilo je jasno da joj je malo previše.

„Evo jednog kviz-pitanja: što je bolje? Ovaaj, mislim, što bolje, ovaaj, funkcionira”, stala je i otpila dugi gutljaj. „Kaj sam ‘tela reći? Što bolje funkcionira, mlada ženska i stariji frajer ili stariji frajer i mlada ženska?” ispalila je. 

„Kak’ misliš, kviz-pitanje? Postoje li neka pravila u tom kvizu?” postavio se Miljenko.

Florian Hajdu | Ljubav


Koliko je, eh, koliko je, bilo ljubavi moje u njoj, cunamične, zemljotresne, neizmerljive, duboke dublje od svih vodenih zemljinih dubina odakle lava izbija, visoke više od neba i mnogo dalje od toga do svih crnih rupa koliko god ih ima, široke šire od polova planete preko svih meridijana do najosećanije dubine srca njenoga, ljubav moja darivana poput količine kapi vode pritoka u najdužu Amazon reku, kao energija talasa te bezkrajne reke u najrazgranatiju deltu, kao stapanje najšire najrazuđenije  delte u roze akacija more medovano u samom ovozemaljskom raju smešteno obostrano telima dugo izosećano, kad se uliva i cela u njoj nestaje, spoji, stopi, novi život rodi, tako je moje ljubavlju drogirano srce pumpalo u aortu, moje vene, najsitnije krvne sudove, mišić rajski, i poplavljivalo moju krv, smrtno zadojenu svevremenskom zauveknom ljubavlju, vrelu bikovsku, u njeno srce, dušu, najsitnije pore, trepavice njene, vijuge u mozgu za ljubav stvorene, podpupčani venac, *** organizam ceo, kada mi se gledati voleti dala ljubio sam stope njene, prste, bedra, oble grudi, vrat i kosu, uši osetljive, ruke meke tople nežne, jezik sladak mek vlažan i vrlo medno klizav,  bila je poput mlade smreke vitka, glatka, sjajno meko toplo oblotela, mirisna mirisom nedostaja, savitljiva u čvor vezujuća, ljubavi vapijuća njihana toplim vetrom požude, očiju mojih u ikonu, u nu, zaljubljenih, zakovanih, sa nje večno nemaknutih, na njoj uvek i u mislima ostavljenih za vremena sva...

ponedjeljak, 19. kolovoza 2019.

Oluje, orkani, pročišćenja



Za moja pijanstva nisu krivi ljudi,
nije kriva žeđ,
nije kriv Bog

To bili su bijegovi iz nepodnošljive svakodnevne smrti
U podnošljivu smrt, katarzu
Prisniji susret s Bogom
(zamalo smo razgovarali kao bard svemira i ljubavni lovac;
naučio me da je meso prava lovina, a ne krzno)
Pročišćenje poezije

Samo pijan mogao sam spoznati
Da se valovi nikada neće umiriti
I da su oluje majke pjesme
I da tek u orkanu srca spoznaš pravo pijanstvo
Ljubavni koktel s dugom slamčicom

Dragan Uzelac | Ernesto Che Guevara



,, Unutrašnje svetlo revolucije“

 ,, Nisam shvatao Ernesta. Postojale su neke stvari u njemu koje nikada nisam potpuno dosegao. One su tek vremenom postajale jasnije. Tada nisam shvatao da je njegova opsesija putovanjima samo druga strana njegove velike želje za učenjem. Znao je da za pravilno shvatanje potreba siromašnih potrebno putovati po svetu, ali ne kao turista koji zastajkuje da bi napravio neku lepu fotografiju, ili uživao u predelima, nego onako kako je on to činio, deleći ljudsku bedu koja se nalazila na svakom zavoju puta, u stalnoj potrazi za njenim uzrocima. Njegova putovanja su bila neka vrsta socijalnog istraživanja, kada se čovek lično uverava u nešto i istovremeno pokušava da olakša patnje ukoliko je to moguće.
    Samo je sa tom vrstom odlučnosti i saosećanja, srca lišenog gorčine i sa voljom da se žrtvuje za druge mogao uroniti u bedu koja je, nažalost, usud mnogih na svetu. Godinama kasnije, kada sam razmišljao o njegovim stalnim putovanjima, shvatio sam da su ga uverila u njegovu pravu sudbinu“.
                                                                   Ernesto Linč Gevara, otac Če Gevare

Rafaela Božić | Estetika zla



Jučer je Antikrist pokušao razgovarati sa mnom
Ali
Prepala sam se

Ima nešto uistinu strašno u zlu
I ne pretendiram da imam hrabrosti s tim se suočiti
Gledala sam u pod
Ne kontaktiraj očima
Pomaže kod svih bolesnika i grubijana
Ne kontaktiraj očima
Zabacio je nevjerojatno lijepu glavu
Zablistala je gusta, valovita kosa
Savršeno krojeno odijelo obavijalo je elegantan struk
Visoke uglancane čizme odražavale su noćno nebo
Sve to vidjela sam perifernim vidom

Pitao me je za pravac
Neka adresa
Pravila sam se da ne čujem
Pravila sam se da ne vidim

Čak i kad je dizajnerski nevjerojatno dobro riješeno
Ne gledaj
Čak i kad ne gledaš
Ono vidi tebe
Možda upali
To što se praviš da ne vidiš
To što se praviš da ne čuješ

Stjepo Martinović | Kornelija broji oblake, odlomak, Beletra 2019.


Kornelija Lengyel sišla je s prvoga jutarnjeg busa iz Zagreba toliko drugačija da sam je dobru minutu promatrao pitajući se je li to doista ona; posivjela tena, s teškim podočnjacima, kose gotovo nemarno uvezane na potiljku, ni traga sjaja u smaragdima, korak nesiguran, pokreti kao u čistačice koja je oplazila sve podove od sedmoga kata do prizemlja. Prišla mi je bez riječi, zagrlio sam je, osjetio kiselkast miris njezine kože kao od ishlapljela parfema… uzeo veliki kovčeg na kotačićima, ona je ponijela manji, krenuli smo prema Saabu.

„Molim te da popijemo kavu“,  kazala je umalo šapatom, tresem se od manjka sna.“
Ubacio sam prtljagu u auto, sjeli smo pred Karolinu – konobarica nalik leptirici koja se netom iskobeljala iz čahure pa se tegobno razbuđuje zamolila je da pričekamo, aparat se još grije.

„Toliko toga smo rekli jedno drugom ovih dana“,  bilo je moje razbiti mûk, „ne preostaje nam nego podvući maglovitu crtu, suočiti se s izazovima stvarnoga početka, kao da smo se vratili sa svadbenog putovanja pa se moramo uhvatiti ukoštac s onim o čemu dosad nismo ni razmišljali. Kornelija… najavio sam te posadi; vidim ponijela si odjeće za nekoliko dana – od danas radiš u Korkyri, preuzimaš posao što ćeš ga sama osmisliti. Očekujem također da sudjeluješ u odabiru onih koje tražimo oglasom, znaš o psihologiji mnogo više od mene… ja mogu ocijeniti koliko netko poznaje struku, ti ćeš provjeriti tko je individualist, tko timski igrač, kakva mentaliteta, temperamenta…“

Djoko Erić | Ti, ja i poezija


Dok ti govorim pjesmu ti gledaš u me čudno
I sve izgleda štima, čini se da me slijediš
A kad pogledam bolje, u stvari paziš budno
Kad tako rasplačem se, da me ne povrijediš

I sav zanesen tako, sviđa li ti se, pitam
A sa usana mojih poezija žubori
Dok snažno klimaš glavom, na licu strah ti čitam
Da zakasniš na po'so, da jelo ne zagori

Dok romantika vrišti u toplo ljetno veče
A mjesečeva lopta se probija kroz granje
Pitanje tebe tišti dok pjesma moja teče
Da li je veš mašina završila već pranje

Ipak za slučaj moj si ti najbolja od sviju
Ti voliš samo mene, ne voliš poeziju

nedjelja, 18. kolovoza 2019.

Julijana Matanović | Povratak poeziji, s razlogom


Fotografija preuzeta s osobne stranice
Julijana Matanocić - fejsbuk.
Jedna velika hrvatska književnica napisala mi je - prije nekoliko dana - da priprema knjigu o književnosti na društvenim mrežama. Kako će savladati tu količinu građe, odmah sam se upitala. Priznajem, čim sam se pridružila “velikoj družini” začudio me, više od svega ostalog, broj literarnih grupa, broj službenih autorskih i broj književno-kritičkih stranica. Znala sam i prije toga da puno ljudi piše, i znala sam često zbog toga ulaziti u polemike sa svojim kolegama. Oni su voljeli komentirati knjige koje su napisali oni koji ne dolaze iz naše branše. Sjećam se dobro jedne situacije s hodnika Filozofskog fakulteta. Ima tomu petnaestak godina. Susrećem kolegu i on me poziva na kavu. Odgovaram mu da nemam vremena, priznajem mu da mi je žao, i obavještavam ga kako žurim na predstavljanje nove knjige. “Opet nekog promoviraš, koga sada?”, kaže mi. “Alku Vuicu, Kritiku muškog uma”, odgovaram. On se smije, nije mu jasno što mi to treba, a ja ga podsjećam kako je neki dan, u autobusu, sjedeći iza mene, pjevao i uživao pri tome, u “Lijepoj bez duše”. Uvijek sam se pitala tko ima pravo prosuditi tko smije, a tko ne smije pisati. I pitala sam se kako bi izgledala povijest naše književnosti kad bismo iz nje izbacili one koji su imali negativnu ocjenu iz hrvatskog, one koji su završili kemiju, medicinu, pravo, šumarstvo, a ne komparativnu književnost ili kroatistiku, pa i one koji su propali gimnazijski razred zbog loših ocjena. Da smo jednom ponavljaču oduzeli pravo na pisanje, nikada ovaj prostor ne bi dobio književnog nobelovca. Iz Lasićeve knjige o Mariji Jurić Zagorki naučila sam puno o neophodnoj toleranciji koju trebamo izgraditi prema supostojanju temeljnih književnih vrsta. Da bi jedna književnost bila velika, ona mora imati i dobrih psiholoških, i ljubavnih, i dječjih, i obiteljskih romana… I svaki naslov treba vrednovati u svom žanru. A sad, što se mijenja s pojavom na društvenim mrežama? Već sam jednom prilikom rekla da mi je žao što profesor Milivoj Solar ne proučava i književnost u novim medijima, jer bi on najbolje znao ocijeniti stanje. 

Vratit ću se na ono što me najviše iznenadilo, na književne grupe i službene stranice pisaca čije radove prije nisam, moram i to priznati, poznavala. I dobro je, neka ljudi, neka samo pišu. Jasno mi je da je mnogima pisanje i svojevrsna terapija. Problem je jedino u tome što mnogi nemaju uvid u dijakroniju književnosti, što ne čitaju suvremene pisce, a podržavani su od nekoliko sličnih sebi. I ubrzo se odvaže komentirati daleko talentiranije i upućenije. Svakodnevno pratim stranicu Svena Adama Ewina. Mogu se ja zabavljati, nagađati tko stoji iza tog pseudonima, jedan pjesnik ili je to nekoliko njih, ali na njegovu primjeru jasno vidim kako u komentarima može proći netko tko je brojnima omogućio da mu se približe, a onda su oni pomislili da su jednaki njemu, ili čak još i veći od njega. Jer, kao, oni na pjesmi rade mjesecima, oni krvare, a on ih “proizvodi” nekoliko dnevno. Ni sama ne znam pronaći odgovarajuću riječ da bih opisala SAE-a, “važnu pjesničku činjenicu” koja kod mene izaziva i divljenje, i čuđenje. U vezanom stihu, u hrvatskoj suvremenoj poeziji, nema većeg od njega. Iskreno, njegova me stranica vratila poeziji. A problem vlastite slike, onih koji o književnosti ne znaju dovoljno, ponajviše je problem samih tih autora. Sve do trenutka dok književnost ne počnu shvaćati kao oružje za sitne, a tako očite prvoloptaške, obračune. Oni mogu biti čak i lijepi, ali su redovito bez duše. Jer, duša se ne da. Ona zna istinu.

Ivan Domančić | Doba Republike


Rijeka odnosi leševe skupa s posteljom
Bezimeni spavači zapostavljaju umorna jutra
Asfalt na cesti ocrtava nove granice
Hladno i teško olovo poboljšava probavu.
Revolucionari pjevaju balade tužnim ljubavima
Spaljeni su mostovi okruga Madison
Mužjaci siluju precijenjene ženke
pa ih dave dok ne prestanu disati.
Gospodski mrzimo čak i slobodne dane
Obrisani životi odjekuju samo vjernicima
Poglavice poretka kroje obale
Nebo nad republikom je trulo.
Prosjaci su face u skupim odjelima
Tvornice proizvode skakavce invalide
Fusnote na dnu su potpuno nečitljive
Pustite nas da uvenemo bez aplauza.



Denis Kožljan | Šporka politika ili..... (drama)



LICA: Ivan, čovjek iz susjedstva
            Julija, Ivanova supruga
            Djeca: Marko, Ivanov sin
                       Katja, Ivanova kćer

             Vojna policija
             Mira, susjeda

             Ujna Mara
             pokojnik (Valter)
             pokojnikova žena i djeca
             građani


Bilo je to krajem srpnja 99-te. Domovinski rat odnosno oslobađanje Knina i zadarskog zaleđa u vojno redarstvenoj akciji „Oluja”. Vijesti su se redovno pratile na TV ekranima i radio postajama.

Vojne postrojbe iz svih krajeva Hrvatske aktivno su sudjelovale u akcijama koje su prethodile Oluji.

Katarina Zadrija | Cug mašina


Cvilji stara cug-mašina
Kej vagoune rada ima
I po štreke vlječe
Z njimi same se susreče
Če neke je ne štima
Da baš se i rasklima
Vagouna ona ima
Kej porine, pak potiera
Nek ona dalje šofiera
Če baš štreka je
I troula stara
Cugmašina ne ostavlja
Svega para
I gda stisne črna kmica
Cug mašine se ne vidi niti lica
Zanjem dahem ona hukne
Pak povlječe i jaukne.
Gda je trieba riešit kvara
Najde ona sebe šlousera
Nek vagoune on naštima
Da po štreke niš ne klima
Gda je slouga pritem delu
Pak po jene štreke skupa gmižu
Nie se trieba bojat
Za tu hižu

subota, 17. kolovoza 2019.

Mladen Pavković | Arsen je sa svojim pjesmama mnogima obilježavao i živote


Kako godine idu, sve nam više nedostaje pjevač, skladatelj, pjesnik... Arsen Dedić. Rođen je u Šibeniku 28. srpnja 1938., a umro u Zagrebu 17. kolovoza 2015.


U rodnom gradu završio je Gimnaziju i Srednju muzičku školu. Dolaskom u Zagreb još jednom diplomira istu školu. Neko vrijeme studira na Pravnom fakultetu. Prekida i upisuje se  1959. na Muzičku akademiju, na kojoj diplomira u veljači 1964. Flautist je koji svira u više ansambala i orkestra. Vodio je vlastiti „Kvartet flauta A. Dedić“.


Bio je član vokalnih skupina Melos, Prima, Zagrebački vokalni kvartet.

Objavljivao je i stihove, poglavito na poticaj Zvonimira Goloba, ali i Zlatka Tomičića. Osobito se pamti njegova knjiga poezije „Brod u boci“, koja je doživjela veliki broj izdanja. 

Pisao je često glazbu za filmove, ali i kazališne predstave.

Sudjelovao je na brojnim festivalima zabavne glazbe i šansone.

Surađivao je s Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem, Bulatom Okuđavom...

Objavio je niz albuma i CD-a. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, kako za zabavnu glazbu i šansonu, tako i za filmske i ine projekte.

Mjesec dana nakon njegove smrti objavio sam knjigu „Zajedno, ali sam ili tako je govorio Arsen Dedić“, u nakladi Ogranka Matice hrvatske iz Koprivnice. (Knjiga je dobila Zlatnu plaketu Matice hrvatske).

U predgovoru ove knjige književnica Božica Jelušić uz ostalo je napisala da je njena čitanost zajamčena i da će se iz nje mnoge rečenice prepisivati, podcrtavati i pamtiti, postajući općim istinama.

Njegov dar da govori u svoje i naše ime, nemoguće je prisvojiti, oponašati ili prigušiti bilo kakvom halabukom, osporavanjem i zajedljivim negiranjem – naglasila je.

Dobro se, uz ostalo, sjetiti Arsenovih riječi o njegovoj suradnji s danas često spominjanim hrvatskim redateljem Antunom Vrdoljakom...

Sada ga svi oštracavaju po tiskovinama i tiskotinama. Prvi put sam za Vrdoljaka pisao za seriju „Prosjaci i sinovi“, u trinaest epizoda. Bila je to vrlo čudna ponuda za suradnju. Tada se još u Teslinoj ulici moglo voziti u dvije trake prema Zrinjevcu. On mi je kroz prozor automobila doviknuo na cesti: Je li bi radio glazbu za jednu seriju? Ja sam otvorio prozor i rekao mu: Radio bih! I tako smo došli do „Glembajevih“ – sjećao se Dedić.

U knjizi koju sam objavio, a koja je uglavnom marginalizirana i prešućena (nije tek samo tako Arsen tražio da ga sahrane isključivo u obiteljskom krugu!) „uhvatio“ sam i neke iznimno „duhovite“ njegove riječi:

Gledam neke izvođače, po desetak godina nemaju albuma, ali dobiju u novinama po dvije stranice, jer –nemaju album! 

A rekao je i ovo: 

Moja je pozicija posebna. Baš me briga jesam li „pomoćni pjesnik“. Nemam što tražiti među stvorenjima koja proizvedu neku tanjušnu knjižicu i uobraze da bi trebalo za njih napraviti veliku misu! 

Za neke od onih koji danas iznimno „cijene“ Arsena, on je o njima vrlo loše mislio, a vjerovali su da ga “veslaju“. Kad sam pripremao ovu knjigu, molio me da njihova imena izostavim barem u prvom izdanju!

Inače, koliko ga „cijene“ i nakon smrti vidi se i po tome da se po njegovu imenu još uvijek ništa ne zove, ali to nisu krivi oni koji ga i danas rado slušaju.

Nu, kako bilo da bilo, Arsen je bio i ostao jedan i jedinstveni. Njegove pjesme mnogima su obilježile i živote –netko se uz njih udao, netko razveo, netko poljubio.... Nikad, pa čak i kad je mogao, nije želio puniti sportske dvorane. Njemu je bila dovoljna i kazališna, jer, govorio je, svaka forma mora imati adekvatnu formu izvođenja!

Varaždinsko književno društvo raspisuje natječaj za xxvii. Recital suvremenog hrvatskog pjesništva "Senje i meteori"


Na natječaju za XXVII. recital suvremenog hrvatskog pjesništva "Senje i meteori" mogu sudjelovati građani iz zemlje i inozemstva s dosad neobjavljenim pjesmama na kajkavskom jeziku i hrvatskom standardnom jeziku, bez obzira na teme i motive.

Autorima najboljih pjesama bit će uručene nagrade u obliku plakete prema odluci Stručnog Zrosudbenog povjerenstva:

- za najbolju pjesmu na kajkavskom jeziku
- za najbolju pjesmu na hrvatskom standardnom jeziku
- za pjesmu koja najbolje izražava nadahnuće povijesnim nasljeđem i/ili sadašnjošću
grada Varaždina.

XIX. natječaj za dodjelu književne nagrade "Katarina Patačić"


VARAŽDINSKO KNJIŽEVNO DRUŠTVO I
MATICA HRVATSKA - OGRANAK VARAŽDIN
objavljuju XIX. natječaj za dodjelu
KNJIŽEVNE NAGRADE
 KATARINA PATAČIĆ 

Varaždinsko književno društvo i Matica hrvatska - Ogranak Varaždin utemeljitelji su Književne nagrade  Katarina Patačić za najbolju samostalnu knjigu na kajkavskom jeziku objavljenu u prethodnoj godini u Republici Hrvatskoj.


Na XIX. natječaj za Nagradu Katarina Patačić autori i nakladnici mogu predložiti knjige iz recentne književne produkcije koje su u cijelosti pisane kajkavskim jezikom, a objavljene između 1. siječnja i 31. prosinca 2018. godine.



Prijaviti se mogu zbirke pjesama, proznih radova i eseja, te romani i drame, kao i knjige kombiniranih ili graničnih književnih vrsta. U konkurenciju ne ulaze

antologije, zbornici, prijevodi i sl.

Pisani prijedlog i tri primjerka knjige s podatcima o autoru (ime i prezime,
adresa, broj telefona, mobitela i e-mail adresa) treba dostaviti do 1. rujna 2019. na
adresu:

Božica Jelušić | Slovo o mojim uzorima


U životu sam imala mnogo uzora, među učiteljima, piscima, jezičarima, svjetskim putnicima, duhovnim adeptima i guruima, zvjezdoznancima, umjetnicima, inovatorima, čak među političarima, no kako je riječ samo o Gotovcu, možda ne bih trebala rabiti množinu. Neke od njih srela sam osobno, za druge sam se prekasno rodila, kao primjerice,Hypatiju, sv. Pavla, Kopernika,Erazma, Brueghela, Linnea, Cvetajevu, Brechta, Rimbauda, Mariju Currie, Slavu Raškaj, Anagariku Govindu, Galovića ili Belu Hamvasa. O, znam da je to jako šaroliko društvo, no i moji su interesi takvi, mene doslovce sve na svijetu zanima, no kako vrijeme odmiče, moram napraviti nužnu selekciju i pribrati se oko bitnoga.

Patnje mladog autora


SMRTNE DIVE

Piše: Jelena Hrvoj

Dive su osobe koje iza sebe nose impozantna postignuća. Ili? Ne. Danas neću pisati o divama koje su svojim stasom, glasom, glumačkim sposobnostima itd. ostavile neizbrisiv trag u našim srcima. Na žalost, danas ću pisati o onim drugim divama. Onima koje hodaju među nama i misle da su primile Boga za…bradu.

Davorka Črnčec | Ulični plesač


Ulice su pune glazbe.

Zamrsi mi kose
kao da ti o tome ovisi
karijera uličnog zabavljača
pa u mirise zapleten pleši.
Dajem ti onaj zadnji novčić za sreću.

Miriše na cilj.

Kada se svi sklone
i pred studen sve utihne,

među note stisneš
nemir kosa nečešljanih,
u koraku ritam ulice čuvaš.

Ne trebam više novčić za sreću.


Milan Frčko | Liplje


Našpanano pavočinje i rosa,
sonce, kaj na šumske jagode blešči...
Obešeno svržje svojim listjem ih drži
i ne čujejo fučkalko od kosa.

Pernati pajdaš tak se zatelebal
kaj ne vidi ni listje na svom čelo.
Ženka, vu scopranom, dosenjanom velo
fučka: „Samo dojdi! Gnezdo boš delal“.

Pramaletni vrganji svoje senjave
spuščajo na mehenj , z listjem prekriti.
Krošnje od drevja so zeleno plave.

Travovabec ih zna saki čas vmiti.
Šuma me pita:“Pajdaš , kak si? Jel, ide“?
Velim: „Čekam poža, kaj z vrganja zide“!

_____________________________________________

liplje-naziv šume, zatelebal-zaljubio, scopranom-čarobnom, senjave-sjene, travovabec-proljetna kiša koja mami travu.

Danijel Špelić | John Connolly: "Svaka mrtva stvar"



Nekad davno, dok sam još bio mlad, naivan i dovoljno glup da pomislim kako u sebi imam potreban set vještina da napišem roman, doživio sam jedan gadan susret sa stvarnošću. Žanrovska književnost u 'Rvata ne prolazi - početak i kraj lekcije, hvala vam što ste sudjelovali, dođite nam opet. Jer, iskreno, ja volim horor žanr, volim zgodan SF i čistom slučajnom srećom volim noir književnost. Kada su mi rekli – „Sinko, ako misliš pisati roman, napiši kriminalistički, lakše ćeš pronaći put do izdavača i čitatelja.“ - nije bilo tako strašno jer sam već naveliko čitao žanr. Pokazalo se to i istinitim; izdavač je u svega dva dana prihvatio moj prvijenac, čitateljima se svidio (iako ostaje misterija zašto im se svidio) i tako je mali Danijel odlučio se igrati s klišejima noir književnosti i pisati romane koji će za glavne aktere imati svojeglave junake, s grubim stavom, ali s potrebnom dozom osjećajnosti da ne budu obični muški seronje, koji će u opasnoj situaciji pribjegavati sarkazmu i cinizmu prije nego za Glock pištoljima i koji će u svojoj suštini biti u sukobu sa svim oblicima zakona jer su jednostavno utjelovljenje hodajuće provokacije. To je bio plan. Koji baš nije išao kako je zamišljeno, to ću priznati, ali koji se nekako održao do dana današnjeg i koji bi trebao dobiti svoj vatreni vrhunac čim se stvari pokrenu oko novog romana. Sada, ja se bezočno hvalim kako sam napisao nekoliko naslova, što je uspjeh sam po sebi u 'Rvackoj, i radim to mirne duše, ali ostaje činjenica da bez tuđih utjecaja ne bi bilo ni mojih djela. Svaki pisac je prvo čitatelj. Onaj koji kaže –„Hmmm danas sam odlučio biti pisac, zvuči kao zabavna stvar za raditi“ - pojma nema o pisanju. Oni koji kažu da nemaju autore koji su utjecali na njihovo pisanje jednostavno lažu jer prvi koraci su kopiranje tuđeg stila - to je jednostavno tako. Od te točke se radi dalje sve dok ne pronađete svoj književni izričaj i steknete samopouzdanje da budete svoji. Kako rekoh, sve kreće od čitanja. Oni koji me poznaju već znaju što, gdje, kako i zašto volim noir književnost, pa neću o tome, ali hoću o romanu koji je u 'Rvackoj prošao gotovo nezapaženo.

Josip Prudeus | sabirem konačno bivšu trošnu odavna u sjećanju potrošenu kuću


sabirem konačno bivšu trošnu
odavna u sjećanju potrošenu kuću

oca u odlasku na dovratku
s nesigurnim uzdahom moguće kakve zaslužbe danas barem za dug prošlog mjeseca

okućnicu djetinjstva
svjež miris ljetnom kišom opranih prašnjavih kopriva sklepani svinjac pothranjenih štakora
kosu dasku koja ne pamti silaz peradi
kućicu odletjelih šarenih golubova

sabirem prebirem razvrstavam
miris obiteljskog doma
urušenog poput slomljene matere
pod teretom neizvjesne svakodnevice
podgrijavanih jela

mnogi ne znaju iz kakve sam plemičke loze potekao s nasljeđem poštenih poratnih siromaha

otac bješe pobjednik pobijeđene vojske
i moralo se sviknuti na trpki teret poraženih i poniženih

pa ipak tko je tako s ponosom
u obiteljskom grbu imao šuplje sito i koru kruha
s debelim premazom ničega

tko nas je pitao želimo li mijenjati manjesobni
a imali smo samo jednu
istovremenu sobu kuhinju smočnicu i predsoblje
u istoj sobi

tko nas je nas je uopće ikad upitao
želimo li išta ili ne želimo

doklegod su pobjedničke orgije trajale
a potrajale ohoho

u roditeljskim borama sricao sam tek velika slova
jednostavni umišljaj kako je tako suđeno

pljesniva plijesan u grliću pivskih boca
sa sokom od rajčice
kojeg bi mater vodom razrjeđivala
kako bi bilo za što više barem blagdana
a uz to posni svetak i petak

truloća tupoća izvrgnće sramu
onih koji su odijevali oteto

gnjiloća podova zidova do jednog jedinog stropa
sastavljač crvotokom rastastočena
prozorčina u kojoj je pljesniva ljepenka staklo glumatala

stolčić čaša
cvijetak maka jaglaca ispod slike čestitog
mučljivo sveca tesara

hrpa bezvrijednih korisnih stvarčica svezanih paučinom službenih premetačina

ps
ni za što ne bih prodao
upropašteno djetinjstvo

petak, 16. kolovoza 2019.

Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović


Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu  još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović

Enu još dugo nitko neće zamijeniti 

Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.).

U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične 2000.

Pramcem u sumrak


Intervju s vampirom

Piše:Jelena Miškić

Prije nekoliko dana javio mi se mladi novinar Hrvatskog radija Vukovar kako bi rado sa mnom napravio kratak intervju za sljedeći broj na aktualnu temu što se čita u ljetnim mjesecima. Taj prvi kontakt mi se učinio toliko stereotipnim, posebice kada se radi o sezoni kiselih krastavaca u novinarstvu, stoga priznajem uz ispriku kako sam cijeli razgovor, a kako smo kasnije kroz razgovor i dobacili, krivo procijenila, a koji je postao nešto što ću definitivno pamtiti kao jedan od najugodnijih razgovora u svom profesionalnom djelovanju. Razlog mog početnog negativnog predznaka definitivno je ležao u telefonskom razgovoru prije samog intervjua kada sam mladog gospodina upitala za sadržaj i količinu pitanja kako bi se kao svaki pravi štereber pripremila. Obzirom na njegov care free odgovor "... reći ćete mi koliko knjižnica ima članova, što se čita u ljetnim mjesecima te najčitanije naslove..." tako sam sama sebi napravila shemu razgovora sa suvislim uplitanjima važnosti knjižničarske struke u općenitom kulturnom djelovanju te tri čiste o važnosti čitanja od najranije dobi i udarila opsesivno kompulsivni okvir vremenskog trajanja istog od cca 15 tak minuta.

Kad ono...

Gradska knjižnica Oroslavje u partnerstvu s gradom Oroslavjem raspisuje natječaj za haiku poeziju


„Haiku kraj mogile“ 2019.
Natječaj je otvoren za sve pjesnike
Jezik: hrvatski standard, u kategoriji odrasli: standard i/ili kajkavski
Tema: most
Kategorije: 
1. A. Osnovnoškolci: Hajga na zadanu temu ( 1. – 4. i 5. – 8. razred )
1. B. Osnovnoškolci: Haiku na zadanu temu ( 1. – 4. i 5. – 8. razred )
2. A.  Srednjoškolci: Hajga na zadanu temu
2. B. Srednjoškolci: Haiku na zadanu temu
3. Mladi od 18 do 29 godina, Haiku na zadanu temu
4. Odrasli, stariji od 29 godina, Haiku na zadanu temu 

5. Svi
: Haiku na zadanu fotografiju  "Zvonček"

   










Forma:
 Dobrodošle su i tradicionalne i moderne forme haikua.
Broj radova: Najviše 1 neobjavljeni haiku / hajga po kategoriji na zadanu temu

Dragan Gortan | O čemu si mislio, tata




O čemu si mislio, tata
Vraćajući se vlakom iz Pule
Pa poslije pješke... uzbrdo
Sve do lindarske kule
O čemu si mislio, tata
Pred vratima majušna stana
U tih petnaest kvadrata
Tog kasnog rujanskog dana

Ratko Bjelčić | Ovo je depresivan grad



Ovo je depresivan grad
magla, tuga i jad
tek poneka ljepota
odbljesak protekloga života
Ovo je zadnja postaja u njemu
i sad razmišljam o svemu
što mi se u njemu zbilo
što sam snio, a nije se ostvarilo
Vlak života kreće
sjedim u njemu, ne osvrćem se
želim pamtiti rodni grad
kakav je bio dok sam bio mlad

Zdenka Čavić | Neprilagođena


Hodala je svijetom poput divlje ruže, mirišljivi cvijet jasmina, lijepa kao zrela trešnja, nedokučiva i nedostižna. Neprilagođena. Uvijek iznova iznenađena ljudskom glupošću prekoravajući samu sebe kako je to u ovim poodmaklim godinama još uvijek može nervirati. S dozom crnog humora, koji bi izvukla čak i iz pete, kad bi ga ponestalo u njezinim mislima, šalila se na svoj račun, ali bi pritom nešto od toga sustiglo i prijatelje. Mali komadić njenog crnila, tek toliko da ne zahire. Crnokosa božica sišla s drevnog Olimpa među suvremenike, zavrtjela je svojedobno  glavom svakom muškarcu. Čak kada to uopće i nije htjela. Posebno bi privlačila one narcisoidne, koji su se lijepili za nju kao muhe na mišolovku.

četvrtak, 15. kolovoza 2019.

Božica Jelušić | Predvečerje u suzi


Najljepši dio mojih dana bila su i ostala predvečerja.

Bez obzira kako je dan izgledao - usoješan, neuspješan, krcat susretima preispunjen, ili prazan i ravnocrtan-panorama zalaska, flote oblaka, boje i razigrani detalji okitili bi ga krunom jedinstvenosti. Predvečerje je doba kada konačno polažemo oružje, sve što nismo stigli prebacujemo za sutra, smirujemo svoje ritmove, tražimo udoban kut, priželjkujemo dodir vode i s balkona unosimou kuću osunčanu posteljinu, prije nego li padne noćna vlaga. Od svih organa i osjeta usredotočimo se na oči i vid, da nam ne promakne nešto od zakonite ljepote.

Slavica Gazibara | Odmorište


ima tako tužnih očiju
kad duša je predugo spremna za let
a trajanje samo krišom
glumi život

govorila si mu ne idi molim te
mogao bi me ne vidjeti više
koraci u noć što ti se sniše
odzvanjali su
sve tiše
i tiše

sada kad presahlim izvorima
predvečerje veze fini vez
a sjene ne daju buđenju puta
ipak se rodi život
kao traženje
kao put i odgovor

mjesto gdje demoni plešu
osvijetlit' će jutrom sunce
jer ono zna da ti tražiš samo
čvrsto mjesto na nebu
da odmoriš umorne noge

Robert Janeš | još samo nekoliko godina za nas



po praznim ulicama
prekrivenim snijegom
s rukom u ruci
skakućem s ocem
koji uvijek ima viziju
i uzbuđeno otvara obećanja
što ih donosi iz vanjskog svijeta
zajedno sa sladoledom od vanilije
u najhladnijoj noći
u godini

drvenim stubama
premazanim bezličnim laštilom
penjem se na pozornicu
s majkom koja nosi
svileni šal oko vrata
i prozračnu ljetnu haljinu
što joj leprša oko listova
dok nasmijana korača
preuzeti nagradu dobivenu na tomboli
u najtoplijem danu
u godini

nikad se nitko
tako nespreman na roditeljstvo
nije toliko trudio
napisati priču sa sretnim krajem
ah da im je bilo
još samo nekoliko godina
za nas

Dragan Uzelac | György Ligeti



Đerđ Ligeti (György Ligeti) (1923.-2006.)

    Đerđ Ligeti, mađarski kompozitor savremene klasične muzike, jedan je od onih umetnika, duhovnika i jedinstvenih kreativnih ličnosti koji čoveka trajno vežu, obeleže i usmere vlastitim neponovljivim duhom i čijem delu se neprestano vraćamo opčinjeni magijom koja nas vremenom sve više i sve dublje prožima... Antisistemski usmeren, negde na underground provokativnoj razmeđi moderne šezdesetih i postmoderne sedamdesetih, Ligeti je tokom pola veka svog krajnje originalnog i besmrtnog stvaralaštva postao jedan od najznačajnijih avangardnih kompozitora i najinventivnijih, progresivnih ličnosti svoga vremena( uz veličine poput Štokhauzena, Kejdža, Lutoslavskog...)...

    Još uvek, sa dozom neizrecivog ushićenja i ustreptalosti duše, pamtim moj prvi susret sa muzikom ovog jedinstvenog čoveka i kompozitora... U potrazi za nečim svetim, čudesnim tajnama i lepotama koje nude dela velikih umetnika – bilo da je u pitanju pisana reč, muzika ili umetnost pokretnih slika( moji trajni favoriti) jednog sam se sudbinskog dana našao unutar magične tame bioskopske sale uz remek-delo sedme umetnosti – film mog omiljenog režisera Stenlija Kjubrika: ,, Odiseja u svemiru 2001.“...

Dragan Miščević | S pojavom prve zvijezde





S pojavom prve zvijezde
Misli mi polete tebi.
Sav pretrnem
Jer te osjećam.
Stojiš mi iza leđa,
Prsti klize mojim vratom,
Golicaš me kosom.
Tu si
Tu – iza mene.
Zažmirim i jasno te vidim:
Tvoje usne lete mojima.
Tu si – tu pored mene.
Obamrlo čekam zagrljaj,
A tada,
Odjednom,
Tebe nestane
I dugo,
Dugo, te nema…

Katarina Zadrija | Črni maček


Črni maček
Z bielem repem
I črnemi capami
Oko sebe se obrača
Vouk voukolič tanca

Pazi maček boudeš tropil
Prede nek bouš mljieka popil
Tropil popil več ne razmiš niš
V glave ti se mantra
Smieje ti se čak i miš

Kam se vrtiš kakti ringišpil
Stani male, pak zavrti nuovi špil
Pusti repa bieloga
Diel je tiela tvega cieloga.

Če ga grizneš bodeš kričal
Čak i vrabec otem boude pričal
Zrende biti nie ti sila
Kej če tebe šara svila.

srijeda, 14. kolovoza 2019.

Objavljena knjiga akademika Marka Samardžije 'Kroatistički portreti za(o)kreti'


vrijeme: 13.08.2019.


Knjigu akademika Marka Samardžije "Kroatistički portreti za(o)kreti", u kojoj su obrađeni hrvatski jezikoslovci zadnja dva stoljeća, objavila je Hrvatska sveučilišna naklada (HSN) iz Zagreba. 

Autor je u knjizi obradio 18 jezikoslovaca koji su djelovali u rasponu od 200 godina. Riječ je o jezikoslovcima, navodi HSN, koji su svojim radom  utjecali na oblikovanje hrvatskoga standardnoga jezika u različitim političkim okolnostima i društvenim uređenjima u kojima se Hrvatska nalazila.

Knjiga "Kroatistički portreti  za(o)kreti" (235 str.) "na jednome mjestu donosi sažet prikaz njihova života i rada ističući pri opisu djela pojedinoga autora i njegove zasluge za  hrvatski standardni jezik. Sadržava mnoštvo pouzdanih podataka o onodobnim  akterima u jezikoslovnim i političkim zbivanjima od kojih su neki zbog izvanjezičnih  razloga  kasnije potisnuti u zaborav, ističe nakladnik HSN.

Kitana Žižić | Ljubav se uči od malena


Moj divni nećak reći će „DA“ jednoj Ivani u studenom ove godine. U najljepšim godinama, ni premlad, ni prezreo, a meni neshvatljivo. Kao da je jučer bio srpanj devedeset i treće godine, kad je odlučio prošetati ovim svijetom. I izabrati za roditelje mog brata i njegovu Kajdi.

Najbolja prijateljica već je imala nevjestu Hajdi te smo se čudom čudile i za zabavu ponekad nabrajale sve dodirne točke, kojima nas je život darivao i usmjeravao puteve prema istim horizontima. Nismo imale razloga pobuniti se, jer nam je usprkos svima i svemu, bilo uvijek lijepo zajedno. Ponekad i opasno zbog tog čvrstog prijateljstva, na koje su mnogi bili ljubomorni. Sjećam se i kako je jedna od nas za vrijeme maturalne ekskurzije u čudesnoj Veneciji, žestinom želje zaljubljenog gimnazijalca, trebala završiti u nekom od kanala. Združenim snagama izbjegli smo pogibelj, ali ja nisam nenadani poljubac u jednom od kina.

Rafaela Božić | Zidovi


Umorne noge krotko su klecnule kada pređosmo planinu
na kojoj o kamen isparasmo vreću sa slavenskim vilama.
Oči zabljesnu sjaj čudesnog plavetnila kojem samo neki znali su ime…
More, prostrujao je šapat stare slavenske riječi –
iako tamo, odakle smo došli,
bijaše more samo zlatno more žita.
Kotrljalo se kamenje pod našim umornim nogama kao male lavine snijega,
ali onima koji su prešli tisuće mekih milja ni tisuću kamenitih koraka
pod divljačkim udarcima vjetra bez imena
koji kao da nas je htio baciti u more nisu bili strašni.
Hodali smo uporno do kamenog grada što se bijelio među morem i nebom
kao da stvoren je od pjene što ju batinanjem mora izbi i njega taj zli vjetar.
Bijel kao majčina prsa i mlijeko svoja je mrka vrata pred nama ostavio zatvorena.
„Idite, vratite se odakle ste došli.“
Rekao je visoki čovjek s bedema bijelih kao bedra žene čiji jauk odnese vjetar –
ali plač njenog djeteta obavije grad kao bijesan val,
a naše pokorne nosnice zapljusne miris svježe krvi i otvorene maternice.
U mojoj utrobi zadrhta pramajka kralja Tomislava,
ali u tom času ni ja ni ona nikome nismo bile važne.
Bijeli grad okrenuo nam je leđa i još smo dugo spavali u sjeni njegovih zvonika,
sanjajući svoje Bogove koji su možda bili mudriji i nisu krenuli sa nama…

Slavica Gazibara | Posljednja pjesma



krijem u sebi jednu pjesmu
nenapisanu
neizgovorenu
nedovršenu
neizrecivo nježnu

krijem je od sebe a opet
stalno je tražim
po zakutcima duše
na vrhovima prstiju
u izmučenim živcima

je li pravokutnik kvadrat krug
ili samo nesigurna linija
koja traži ruku oblikovanja

kakve li je boje i mirisa
osim što od ljubavi satkana je

ako je ikada pronađem
ako je ikada dovršim
znat ću
Jasna Poljana daleko je
a Astapovo
posljednji stih


Mladen Pavković | Majstor kratke priče ili sve što vas zanima, a niste znali, čitajte u Stjepandićevoj knjizi


Ovih dana i među tzv. popularnim i poznatim ličnostima može se čuti: jesi li pročitao knjigu Dražena Stjepandića - „I Supermen je bio novinar“. Riječ je o pravom bestseleru,  jednoj od najboljih publicističkih knjiga u Hrvatskoj, a u kojoj se autor otvoreno, javno i bez skrivanja imena „obračunava“ s više ili manje poznatim ljudima, od svijeta književnosti, sporta do estrade.

Ovu knjigu (nakladnik Studio Moderna, Zagreb, 2019.) svakako ponosite sa sobom, ako idete, recimo, na ljetovanje.

Objavljene su 22 priče. Književnik Ante Matić koji se prepoznao u jednoj od priča, u kojoj je apostrofiran kao čovjek koji navodno ne govori istinu, koji od buhe pravi slona i koji se hvali kao da je dobio „Nobelovu nagradu“ čak je najavio i sudsku tužbu. Nekada je autor itekako bio „poslovno“ povezan s ovim umjetnikom, ali kad mu je dozlogrdilo njegovo laganje, poput onoga da je dobio nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman ili kad je izmišljao priče o Bruni Bušiću-morali su se razići.  Stjepandić opisuje svoje doživljaje, ali i one o kojima je samo čuo. 

Rafaela Božić | Osim znanstvenog bitan joj je i umjetnički rad


Rafaela Božić rođena je 12. travnja 1967. godine u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru završila je studij engleskoga i ruskoga jezika i književnosti. Godine 1989. boravila je kao stipendistica na Pedagoškom institutu u Sankt-Peterburgu (tada još uvijek Lenjingradu) i trajno ostala zaražena ljepotom i karizmom sjeverne ruske prijestolnice. Doktorski rad pod naslovom Rečenica i stih u poeziji I. Brodskog obranila je 2007. Radi na Odjelu za rusistiku Sveučilišta u Zadru u zvanju izvanredne profesorice, a posebno ju zanimaju kolegiji o jeziku književnosti (s posebnim naglaskom na poeziju i distopiju) i prevođenju umjetničkih tekstova. I sama (kad stigne) prevodi – prevela je antologijske romane Mi Evgenija Zamjatina, Čevengur i Kotlovan A. Platonova (tople preporuke), a i nešto poezije F. I. Tjutčeva, A. A.Feta, A. S. Puškina i I. Brodskog.

Autorica je dviju znanstvenih monografija (Distopija i jezik: distopijski roman kroz oko lingvostilistike, 2013. (za koji je 2014. dobila nagradu SFERA za najbolji teorijski rad); Sintaksa i stih, 2018), jednog sveučilišnog udžbenika (Sintaksa ruskoga jezika: jednostavna i složena rečenica, 2017) i preko trideset izvornih znanstvenih radova objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu. Održala je više predavanja u Sankt-Peterburgu, Moskvi, Göttingenu, Grazu itd. 2016. dobila je Rektoričinu nagradu Sveučilišta u Zadru.

Članica je uredništava dvaju znanstvenih časopisa: Croatica et Slavica Iadertina (od 2016. godine) i časopisa Cross-Cultural Studies: Education and Science (od 2017.) te više međunarodnih znanstvenih skupova.

Trenutno je i voditeljica projektnog tima Sveučilišta u Zadru na Interreg projektu (Italija-Hrvatska) „Revitalization an Reuse of the lost heritage in the Adriatic landscape – REVIVAL“ – s planovima da se stari talijanski bunkeri koji okružuju Zadar stave u funkciju kulture i turizma.

Počasna je članica Udruge za ruski jezik i kulturu te članica Matice hrvatske, Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku, Hrvatskog filološkog društva i Svjetskog udruženja nastavnika ruskoga jezika (MAPRJAL i HAPRJAL).

Osim znanstvenog bitan joj je i umjetnički rad. Sa studentima je 1996. dramatizirala Puškinovu pripovijest Gospođica seljanka, organizirala je u Zadru više večeri ruske poezije, a posljednje vrijeme uspješno vodi sekciju Poezija u prijevodu na zadarskoj manifestaciji "Millenium stih-poetski maraton”Riječi iznad svega” koje je jedna od začetnica.

Svoju poeziju objavljivala u više časopisa, između ostalog u Glasju, Književnoj Rijeci i Zadarskoj smotri, a za sada jedina joj je zbirka dvojezična zbirka poezije (Archipelago/Kornati) objavljena u New Yorku 2016.

Ivan Sokač | Na poljima


Na poljima još krvi osta
u prahu zemlje satrta
i u korenima mnogih izdanaka mladih.

Rađa se sa suncem
duh starine i postojanja večnog
u vremenu što ga nekad’ davno gradih…

Na poljima još vetar struji
i glas nosi
gde se jače čuje.

U šumu kraj humki
nebitnih i praznih,
gde potoci ostaju da bruje…

utorak, 13. kolovoza 2019.

Raspisan natječaj za književnu nagradu 'Zvonko Milković'


prijava: 01.10.2019.

Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu i Gradska knjižnica i čitaonica "Metel Ožegović" Varaždin raspisali su natječaj za ovogodišnju književnu nagradu "Zvonko Milković", objavili su organizatori natječaja.  

Nagrada se dodjeljuje za najbolju izvornu knjigu pjesama hrvatskoga autora/autorice s izrazito intimističkom i/ili zavičajnom tematikom.

U konkurenciju ulaze, ističu, zbirke pisane bilo kojim idiomom hrvatskoga jezika (standardnom novoštokavštinom, kajkavštinom, čakavštinom, gradišćanskohrvatskim i dr.).

Natjecati se mogu nakladnici ili autori/autorice s prvim izdanjima  pjesničkih zbirki koje su objavljene u razdoblju između 1. listopada 2018. i 1. listopada 2019. godine.

Izbor dobitnika Nagrade "Zvonko Milković" izvršit će tročlano Stručno povjerenstvo.

Nagrada se sastoji od diplome i novčanog iznosa od 5.000,00 kuna (neto), koji će se laureatu uručiti na svečanom obilježavanju rođendana pjesnika Zvonka Milkovića, u Mjesecu hrvatske knjige, 23. listopada 2019. godine u Varaždinu.

Natjecatelji trebaju tri (3) primjerka knjige poslati (ili osobno dostaviti, radnim danom) na adresu: Gradska knjižnica i čitaonica "Metel Ožegović", Trg slobode 8a, 42000 Varaždin, s naznakom: Za Nagradu "Zvonko Milković".

Natječaj je otvoren do 1. listopada 2019.

Izvor:Culturnet.hr