Nada Vukašinović | Kuću treba prodati

 

Kada su početkom ožujka, zaškripala dvorišna vrata, kuća je poskočila od radosti. Sunce joj je namignulo i dalo znak da širom otvori ulazna vrata, a onda redom zagrijalo sve zidove toplim prstima. Veselila ju je i sama pomisao na užurbanost, dodire malih dlanova, dječje korake, zveckanje čaša i smijeh za stolom. Već je vidjela snene glavice u toplim posteljama, bijeli stolnjak i postavljeni stol za nedjeljni ručak u velikoj sobi.

Vidjela je i njega kako trlja oči, kako je zaboravio da ga bole noge i požurio prema novom automobilu. Nešto isprekidano govori, smije se i širi ruke. Nije to više onaj čovjek koji satima gleda niz ulicu.

Čvrsto ih drži i ne oslobađa iz zagrljaja, a oni se s nelagodom prepuštaju trenutku. 

Već mu drugu godinu nitko nije otvorio vrata, jer je dalek put, puno rade, a imaju i malu djecu.

Godinama je zatočen u velikoj kući i navikao je na šutnju. Od ranoga jutra izviruje na ulicu, otvara prozore, koracima mjeri sobe, dlanovima zidove, otključava vrata.

Uvečer pri slabom svjetlu gleda kalendar, poluglasno broji i računa, stavlja oznake. 

Zimi je najgore, samoća čuči u svakom kutu, hladni su zidovi i mrak odmah nakon ručka zaskoči kuću.

Mislila je kuća da će ga djeca prije zime povesti sa sobom u grad. 

Tijelo mu je slabo, savija se prema zemlji. Kuća osluškuje njegove uzdahe i tihe monologe između ponosa i poniženja. Sam sebe je osudio na čekanje. 

Nada Vukašinović | Razbijeno proljeće

 

 

sve je bila velika pogreška toga jutra,

trebalo je početi proljeće,

trebale su zamirisati proljetnice,

a mirisalo je na snijeg i dim, 

ali nije padao snijeg,

padali su dimnjaci, krovovi, 

balkoni, grede

ti si trebala još spavati,

još malo ostati u toploj čahuri sna, 

dosanjati san,

trebala je mačka drijemati pored tvojih nogu,

trebala si čuti samo zvono bicikla,

i pjesme s mobitela,

a čula si tutnjavu zemlje, sirene, galamu,

vikali su, uđite u kuće,

vikali su, izađite iz kuće,

ali ti nisi stigla,

nisi uspjela pobjeći,

nisi mogla utisnuti stopala

u mapu svijeta,

još malo plesati, putovati, 

nisi mogla prstima prevoditi cvrkut ptica

na znakovni jezik,

ništa više nisi mogla

 

 

nitko ti nije govorio da se i kuće

mogu rasporiti i umrijeti,

da se zidovi mogu umoriti i pasti,

u prah se pretvoriti,

da vrisak može u grlu ostati

pogrešno je bilo i mjesto na koje si otišla,

skinuli su ti zavoje,

masku i cjevčice i ostavili te samu,

a ti si s oblacima u kosi, 

s rukama djevojčice, 

samo u spavaćici

otišla tamo, 

gdje te nitko ne vidi

zemlja je kriknula,

svijet se slomio,

 popucao, smanjio, stanjio

riječi su ranjene puzale preko ceste

i proljeće se razbilo, jer si ti otišla tamo,

kamo ne idu djevojčice

Nada Vukašinović | Dlan

 

dva galebova pera

stopala u toplom pijesku

zapljuskuje mali val

zaustavljam disanje

i otpuštam teret s dlanova

uranjam lebdim

na nepcu slani mjehurići

 

zatvaram oči i molim se

za ove ovdje i za one tamo

tamo je mračno i hladno

a tu je još sve moguće

i kamenje je lagano

podižem najveći

pa još jedan

jedan na drugi

jedan na drugi

gradim svoj otok

spušta se sunce na moj dlan

nježno ga pokrivam pjenom

bdijem

 

svjedok sam samo

činim što mogu

čuvam malo svjetla

ove noći za još jedan dan

za ove ovdje i one tamo

Nada Vukašinović | Romansa

Jučer sam na Cvjetnom, čekao čovjeka koji mi se javio preko oglasa da bi kupio kuću mojih roditelja u Zagorju, kad za stol mi dođe i pruža obje ruke jedna od one dvije Julije, sjećaš se? Obje su bile na balkonu one plave zgrade, jedna na drugom katu, a druga u prizemlju. Mahale su, a ja sam u to vrijeme bio siguran da obje mašu meni. Ona crvenokosa s drugoga kata, e ta mi je sjela za stol. Sada ima kratku, ali još uvijek crvenu kosu i dobro se drži. Uspješno prikriva godine širokom odjećom i tamnim naočalama. Osmijeh joj se nije promijenio. Puno priča, sve pršti od energije, još uvijek je onako vesela i glasna. Dugo smo mislili da je balerina, jer je imala takve, graciozne pokrete, poput balerine. 

Nada Vukašinović | Čitateljica i pisac

Uguram se na prvo slobodno mjesto i izgubim među koricama knjige iz koje viri označivač. Provirujem i ja iza korica, pogledam uokolo, a pored mene Matvejević. Sjedi sam, miran i tih u najudaljenijem kutu knjižnice. Daleko je od bljeskalica, mikrofona, novinara. Sav se uvukao u fotelju kao da ne želi nikome smetati. Nasmiješim mu se, ne mogu se pretvarati da ga ne znam, ali ne pomičem se da ga ne ometam u praćenju razgovora s gostom.

Učim o veličinama, biografijama i skromnosti. Nitko se iz prvih redova ne okreće k njemu, niti jedan pogled nije zalutao u zadnji red. 

Širi se miris tople kave koju će kasnije dijeliti.

Nada Vukašinović | Dama sa suncobranom, čovjek s kišobranom

Jučer mu je rekla da bi se mogla brinuti o njemu, napisati preporuku za njegovu knjigu, poslati mu pjesmu koju najviše voli, nekakav dobar recept od povrća. Znala ga je svašta pitati. Ostao bi ostao nekoliko trenutaka zbunjen, kada bi ga pitala je li popio vitamine, jeo povrće, je li uzeo kišobran. 

Nada Vukašinović | Male stvari

  

Ulazi par, visoki gospodin u crnom odijelu s leptir mašnom i ona, atraktivna plavuša dugih nogu na visokim potpeticama, glasna i sklona nekontroliranim izljevima emocija.

  

Otvara joj vrata, ona se glasno smije, namješta kosu, igra se njegovanim rukama dodirujući plavi, svileni šal.

Dok pomiče njezin stolac i pruža joj svoju ruku, on se paranoično okreće oko sebe, tražeći zaklon od tuđih pogleda. Pronalazi utičnicu i namješta mobitel na punjenje, a onda vadi iz torbe knjigu, koja još miriše na boju i pokazuje joj naslovnicu.

Nada Vukašinović | Kako spasiti grad

Kako spasiti adrese grada,
mjesta u biografiji,
Kako spasiti potresen i rastresen grad,
uvezan, umotan, šutljiv,
grad, kojemu se vraćam,
kojemu sam blizu i kada sam daleko

Nada Vukašinović | Cvelferija

Krenuli su oni jedne rujanske nedjelje iz Zagreba, uzbuđeni i veseli, kao da idu na kratki izlet s kojega će se vratiti kad pojedu sve sendviče i popiju sokove. Cijelim putem ih je pratilo sunce i razigrano bacalo duge sjene i šaralo prstima po prozorima vlaka. U nepreglednom nizu izmjenjivala su se sela s poljima i šumama, male i velike željezničke postaje, ukočeni prometnici s crvenom kapom i nestajali nakon kratkog treptaja oka.

 
Stigli su u toplu večer na vinkovački željeznički kolodvor u vrijeme otvaranja Vinkovačkih jeseni. Na velikom voznom redu pronašli su ime sela u koje su se zaputili, sat polaska, peron i kolosijek s kojega kreće šinobus.

Trebalo je pričekati još sat vremena i oni su krenuli ulicom koja ih je vukla prema pjesmi koja je poput srebra zvonila. Zaustavili su se ispred pozornice, ugurali među nepoznate ljude ispod ulične lampe, kao u pjesmi koju su slušali.

Nada Vukašinović | Ruža

Još korak dva do Zodijaca,
do prazne klupe,
od rampe do rampe, kroz pješčani žal,
kroz trsku pogled na procvali nar,
na prozirno nebo,
na oblak s rupom i pješčani sat.

Nada Vukašinović | Kutija za vrijeme

Kad me više ne bude, ostat će moja
kutija za vrijeme,
moje tajno mjesto,
moja vremenska kapsula,
u košuljici od snova,
s hladnom zvijezdom,
pribodenom na srce.

Nada Vukašinović | Anđeli na putu

Najveća promjena u mom životu dogodila se vjerojatno u trenutku kada sam shvatila da ništa ne mogu kontrolirati. Sve što se mora dogoditi, dogodit će se željela ja to ili ne.

Još prve večeri u Fesu, čitam Tonki s Interneta zanimljivosti, između ostaloga spomenem joj da se pojavio nekakav neobičan virus na tržnici u Kini i da je najvažnije dobro oprati ruke, osobito sada kada smo daleko od kuće. Tonki je zanimljiva ta priča o virusima, koji se od nas sakrivaju i ne možemo ih vidjeti.
 
Kraj je siječnja i završava naše desetodnevno putovanje po Maroku. Letimo prema Italiji i često pogledavam na sat, očekujem trenutak kada će stjuardesa objaviti obvezne upute za slijetanje. Zatvorim oči i vrtim u glavi jednu želju, samo da još ovo prođe dobro.
 
Nakon poduže stanke, pilot objavljuje da je pista u magli i da nastavljamo let do Milana. Dan je u Fesu bio sunčan, gotovo proziran, a mi se sada zbog magle ne možemo spustiti i stjuardesa nam uz plaćeni smiješak govori da će za nas biti organiziran prijevoz do Trevisa autobusom, a sve ostale informacije dobit ćemo u Milanu, ali na kojem mjestu, to nismo čuli jer se odmah čuo žamor.
 
Računam u sebi, dva sata autobusom, a onda još sat vožnje vlakom to je još tri sata putovanja i ako stignemo do našeg smještaja u Mestre, prije ponoći, bit će dobro.

Nada Vukašinović | Molitva

pomozi mi Bože, da ne budem
teška drugima,
a niti sebi,
da iz svega izađem hladne glave,
i čista srca,
da pišem na bijelom papiru,
da ne tražim sjenu i zaklon,
da čelom dodirujem oblak,
da primijetim i mrava i travku,
da pronađem malo svjetlo,
da uđem i izađem u igru sama,
da kažem sve je drugačije,
da kažem bit će drugačije

Nada Vukašinović | Pjesma za usnule i budne

više ne dijelim svijet,
na tvoj i moj,
na vremenske zone,
na geografske širine i dužine,
ne dijelim više svijet,
na usnule i budne,
jer sve sam pretvorila u tišinu i mrak,
u ravnu crtu,
sve sam zaključala i zatvorila,
samo se još oči pune
pustim ulicama,
bolnicama,
policom s knjigama,
praznim vješalicama,
i zloslutnim crnim kišobranom u kutu

svi imamo samo jedan zatvoreni prozor,
s pogledom na tanak mjesečev srp,
i izgubljenu zvijezdu u mraku,
na istom smo kontinentu,
bez dodira i zagrljaja,
izmučeni nesanicom,
goli i ranjivi,
plešemo kako znamo,
drhtimo,
dok zemlja pod nama tutnji

svi smo na istoj strani,
okupani plavom svjetlošću,
s mirisnim rukama,
zavezanih jezika,
i utišani do geste i znaka,
u društvu glasnih ptica
očekujemo novi val
zebnje i šutnje,
i s nevjericom
gledamo u noćne leptire,
u prazne čaše,
u haljine s ovratnikom od bijele čipke,
i mislimo na vrijeme,
koje smo proveli na ringišpilu
na skupo, preskupo, plaćeno vrijeme

Nada Vukašinović | Gesta

dok olujni sjeverac po prozoru lupa,
razmišljam kratko,
nekoliko minuta,
i uronjena u plavu svjetlost,
u društvu miša,
pojavim se tu i tamo,
tiho, kao duh s mreže
bezglasna,
bez otisaka stopala,
slaba,
pritisnuta turobnom tišinom,
i ne znam koja je veća,
ona u meni, ili ona oko mene
spoje se i rastu,
pa preliju preko ruba

mislim, nitko ne vidi moju gestu,
pa dodirujem uho,
šmrcam, brišem suze,
odmahujem rukom
i vrtim glavom,
jer znam da netko ne može dalje,
ipak, svi vide da žmirkam,
i krivim lice,
da lomim i srce i kruh
pa opet lijepim,
dodajem ciglu napuklom zidu,
da nekoga podižem nježno,
držim za ruku i pažljivo vodim
korak po korak do prve klupe,
a modro nebo šuti i zuri

Nada Vukašinović | Dobri ishodi

Uvečer prebaci zeleni šal preko ramena
i pregledaj svoju kućicu,
obiđi sobu po sobu,
namjesti krevete,
raširi modro platno,
pribodi zvijezde i mjesec,
i razvuci biserne mreže,
od kuta do kuta
Skuhaj čaj od mente,
s malo limuna i žličicom cimeta,
a onda nasloni svoje svijetlo lice
na mekane jastuke,
i odvoji se od svega,
sanjaj otvorene glavice tulipana,
dva pera goluba pred vratima
i vjeruj u dobre ishode

Nada Vukašinović | Kuća pored mora

Ponekad je bilo tako blizu, kao da se noću uvlačilo u kuću preko praga pa u krevet i šumilo uspavanku, a ujutro donosilo krik galeba i plač razbijenih valova o stijene. Namreškana opna zelene mjesečine vukla me korak po korak, u dubinu prema potonulim zvijezdama. Uvlačim se pod plavi pokrivač, hladi me uz kralježnicu, povlačim ga preko glave, plutam u tišini.

Pokrivam se morem, a ono se mršti, hladi, pjeni. Zagrcnem se od ljepote, pršte slani mjehurići i evo čitavo more mi je u oku. Vidim samo jednu boju, more modrine. Siječem ga rukama na kriške, poput

zrele dinje i spremam po koži za teške dane. Izdaleka nas je poput magneta vukao k sebi plavkasti luk virskoga mosta.

Evo nas, stigli smo i srce bi zatreperilo. Toplo je, noći su blage, mirisne, more toplo, sve je na svome mjestu i čeka. I kada nismo imali svoje bijele zidove i crveni krov, imali smo najljepše zvjezdano nebo, plavo more, komarce, dvije bušotine jedne za vodu, druge za kanalizaciju, ali sve je bilo blizu, opasno blizu, ali nismo puno brinuli. Zvijezde su tu najljepše u kolovozu, a još padaju i suze svetoga Lovre pa zamisliš želju i zaspiš s njom.

Nada Vukašinović | Koronike: Svjedoci

Kada sve ovo prođe, ako smo i dvojili, znat ćemo što su prioriteti i što treba ostaviti djeci.

Pričat ćemo im o tome kako je nekada bilo i kako je sve osim dobre riječi bilo bezvrijedno i beskorisno. Reći ćemo im kako je postojalo vrijeme kada je najskuplji i najopasniji bio zagrljaj i da smo 22. 3. 2020. u rano jutro bili svjedoci nestajanja svijeta kakvog smo poznavali.

Govorit ćemo im, kako smo nekada davno bili slijepi, zaraženi jednim virusom, a bojali se drugog. Moraju znati da nas je prije toga obuzeo virus pohlepe, zavisti, gomilanja stvari, natjecanja, prestiža, moći, ravnodušnosti prema onima koji su slabi i koji nemaju. Mislili smo kako smo svemoćni i da sve možemo kontrolirati, da držimo sve konce u rukama. Divili smo se vilama, bazenima, kromiranim ogradama, vikendicama, mijenjali namještaj, kupovali i nemilice bacali odjeću, torbice, cipele. 

Dok smo računali, zbrajali i gomilali kreditne kartice, nismo primijetili one koji su nas trebali. Ružičaste naočale smo skinuli i progledali kada smo se jako uplašili. 

Tada nam je postalo sve jasno, tek tada smo počeli učiti o pravim vrijednostima. Shvatili smo da smo samo ljudi u prolazu i da je neponovljiv upravo ovaj trenutak sada. Tek kada smo naučili lekciju o skromnosti i poniznosti i da nema boljeg i čvršćeg materijala od dobrog srca i dobre riječi, mogli smo dalje

24. 3. 2020.

Nada Vukašinović | Koronike: Prilagodba

Je li čovjek dovoljno inteligentan da se za mjesec dana uspije prilagoditi na nove uvjete života? Naš svijet se suviše brzo okrenuo naglavačke, raspao, promijenio iz temelja. Kao da se zaledio u jednom groznom trenutku. Zatečeni smo nespremni i sad vidimo koliko smo slabi i ranjivi.

Treba puno toga mijenjati, misli, navike, rutinu, životni stil i adaptirati se. Gdje počinju promjene? U mozgu, budući da smo razumna bića ili u srcu jer smo ljudi? Kažu da je prilagodba inteligentno ponašanje, prilagodba je i učenje. Tko se prilagodi novonastaloj situaciji preživjet će.

Gledali smo mi filmove, ali to je bila fikcija, čuli smo mi za Koronu, ali to je bila Kina, daleko od našeg predvidivog svijeta. Kako smo bili naivni. Drijemali smo uljuljkani u sigurnost i nismo primijetili znakove, a bilo ih je. Sve smo uzeli zdravo za gotovo, mislili smo svijet je tu zbog nas, da nam služi, da ga iskoristimo. Čime smo zaslužili tu pošast, ili je pošast došla jer smo svi nevini.

Malo smo se ljutili na političare, malo na zakone, malo na susjede, ali znali smo da će naš svijet i sutra i za tjedan dana i dogodine biti isti.

A eto sad se razlomio i razmrvio, hoćemo li ga ikada više moći popraviti, a kada se nešto krpa i lijepi nikada više nije isto.

Velike krize su kroz povijest iznjedrile i mogućnost razvoja i napretka. Možda iz krize i ispadne nešto dobro.

Sada je najvažnije da se držimo kuće, da budemo strpljivi i ostanemo zdravi.

Nada Vukašinović | Koronike: Higijena

Dobro mi je za sada, ne bojim se, što bude bit će.
Uz odgovorno ponašanje trebaš se pouzdati u Fortunu, ili se ona treba pouzdati u tebe, kako reče jedan poznanik. Perem sve što mi dođe u ruke, podove, prozore, cipele, jakne. Pomažu mi sunce i vjetar, rublje se brzo osuši.
Dobro mi je biti ja, sve bolje. Ušla sam u gumene čizme, sišla s asfalta pa na livadu. Svaki dan hodam pored potoka uz šumu. Kad bih još mogla preko potoka, ali nitko se toga valjda nije sjetio i nema mostića. Sve više gledam prema gore, šuma je oživjela, kolaju sokovi u zelene listiće, ptice obavljaju svoj posao. Zastala sam pored upornog kuckanja po stablu. Dugo već nisam vidjela žunu, nismo uplašile jedna drugu. Nitko me se ne boji i krtica je nastavila s poslom. Razmišljam o rodama, već su mogle stići. Vidjela sam ih u Africi, kada smo se spuštali s Atlasa. Ako smo mi stigli već su se i one mogle vratiti.
Virus je u prvi plan stavio pročišćavanje, čišćenje i higijenu, onu vanjsku, ali i onu unutarnju, mentalnu higijenu. U početku sam mislila da nam se život reducira, ograničava prostor, da neću moći disati jer nam virus krade navike i rutinu, Sad vidim koliko sam se zatrpala nepotrebnim i koliko sam si sama suzila prostor i smanjila slobodu.
Nova torba uopće nije onako super kakva je bila na polici u trgovini, putopis mi nije prošao na natječaju, ništa zato, ne očekujem više ništa osim zdravlja. Odbacujem sloj po sloj nevažnih misli, kao kada gulim luk, samo bez suza.
Samo da svi i sutra budemo dobro!
Treba se riješiti natruha i samo disati.

19.3. 2020.