srijeda, 31. srpnja 2019.

Božica Jelušić | Mala ljetna šarada




Nježnost nekoga ljeta, njegova mlada koža;
Visoko drveće drevno, vir na zelenoj vodi.
U očima su našim zvijezde i svjetlovodi,
Kazalište u šumi, u mahovini loža.

Bogatstva teška od kojih grana se voćke svija.
Trorotka kruška i loza: dozori muškat julski.
Al izdaleka se čuju napjevi esaulski:
Tamo je more od stakla i zemlja Nedođija.

Vidjeh crkvu od zlata, govori Pjesnik sanjiv.
Pred okusima vrta uzmiču opijati.
Pod sivom opnom stvari teško je razabrati
Nježnost nekoga ljeta, kad duh je sam i ranjiv.

Zatvaraju se vrata i prestaju dileme.
U porub panorame zalutali smo greškom.
Osjetiti je lako, a razumjeti teško
Nježnost nekoga ljeta, koju je zbrisalo vrijeme.

30. srpnja 2019.

Flora Green

19. Srebrna cesta Varaždinskog književnoga društava


19. Srebrna cesta Varaždinskog književnoga društva održat će se u srijedu 31. srpnja u 20 sati u Atriju starog grada, u Varaždinu, a u okviru već tradicionalnog Ljeta u Varaždinu. Ovogodišnja manifestacija održava se u godini obilježavanja 120 godina od rođenja Gustava Krkleca.

U programu će se svojim pjesmama predstaviti članovi Varaždinskog književnog društva i njihovi gosti iz Slovenije – Marjan Pungartnik, slovenski književnik i pjesnik, osnivač Mariborskog književnog društva, urednik online književnog glasila Locutio i suvoditelj mariborske Literarne hiše, te pjesnici književnog kruga iz Ptuja, s kojima VKD ima već dugogodišnju suradnju.

U glazbeno-scenskom dijelu programa nastupit će Tena Torjanac, varaždinska glumica i pjevačica te gitarist Vlado Soldatek, a voditelj programa je Dejan Buvač.

Pokrovitelj 19. Srebrne ceste je Grad Varaždin, nositelj organizacije Varaždinsko književno društvo i Koncertni ured Varaždin, uz suorganizatora Maticu hrvatsku Varaždin.

Atrij Starog grada u Varaždinu
početak: 20:00


P R O G R A M

Jasmina Burek | Granice




Sve su granice tanke
zato ih i čuvamo pod budnim okom
naoružanih stražara
Moja ljubav igrala je igre BEZ granica
naivno se nadajuć' nekom priznanju
te naposljetku
iscrpljena i bez nade
popila malo previše ovih dana
Jutros se probudila mamurna i s
teškom glavoboljom
Nije znala gdje su njene samozatamnjujuće naočale
koje je zaista skupo platila
pa su ju, osim glave, zaboljele i oči
uslijed svih tih svjetlosti i boja

Sve su granice tanke
i ako ih ne čuvamo kao nešto novo svakoga dana,
ljubav postupno prelazi u svejednost
i kreće u neki novi san

A moja je odveć umorna
da bi čak i NIŠTA osjećala
samo je postala, necijenjena i jadna,
ništa više doli -
spuštenog pogleda
stara, ofucana
budala.

Milan Drašković | Čekajući


,,I  da  više  nikada  ni  reč  ne  napiše...”
Čuvši  taj  cement-kompliment
Dođe  ti  da  se  ubiješ
Ali  to  ne  činiš
Već  čekaš  Godoa
Dok  sediš  na  crnom  mermeru  od  humora
Čekajući  dan  da  se  nebesa  otvore
Čekajući  noć  koja  se  ne  nazire



Milan Drašković


Milan  Drašković  rođen  je  1951. godine  u  Beogradu.

Po  obrazovanju  ekonomista.

U  književnosti  prozaist,  pesnik  i  prevodilac. Naučnu  fantastiku  objavljuje  od  1983. godine.

Napisao  je  oko  140  kratkih  priča  sa  blizu  500  objavljivanja  (pod  svojim  imenom  i  pod  tri  pseudonima: Majk  Draskov,  K. Voksard  i  Dž. Miland) u  tridesetak  glasila. U  dnevnim  listovima: Večernje  novosti,  Politika  ekspres, Večernji  list  (Zagreb),  u  časopisima  -  tehnički (IT-novine, Tehničke novine) naučnopopularni (Galaksija,  Tajne,  Šesto  čulo),  vojni  (Front, Narodna  armija,  enigmatski  (Novosti  enigma,  Razonoda,  Iks,  Superpip (Ljubljana), omladinski  i dečji (Venac,  Politikin  zabavnik,  Kekec,  Zmaj,  Različak,  Dečji  odgovor,  Vesela  sveska  (Sarajevo).

Danijel Špelić | Goran Tribuson: Propali kongres


Čitam tako neke stare članke na Internetu i naletim na zanimljiv naslov; Jesu li Balkanci novi Skandinavci? Badabim-badabum, tekst je o domaćim kriminalističkim romanima i kako su Balkanci nešto novo i neviđeno na književnoj sceni. Ne, je****, nismo. Mi kopiramo trendove, kasnimo za ostalima kao Jankec na vlak, mi kupimo teme za pisanje koje su drugi već odavno odbacili jer su potrošene kao kondom na maturalnoj večeri. Žestokim policajcima i raznim korupcijskim sranjima je odavno istekao rok trajanja - kad žandari obaraju na zemlju stare žene jer ne hodaju preko pješačkog prijelaza, a prave kriminalce puštaju jer im se ne usude ništa reći. Kada pišete o žandaru koji je na putu istine i pravde, jednako tako možete pisati i bajke za malu djecu. Takav žandar je kao i svjetleći Jednorog - ne postoji. Dobro, ja sam malo cinik po prirodi, sarkastičan po potrebi, no u tom sam žanru, pa imam neke informacije iz prve ruke. Naime, kada netko počne nešto pretjerano hvaliti, prvo treba pogledati odakle hvala dolazi i tko koga hvali jer, domaći kriminalistički romani nisu toliko loši. Čitljivi su, prolazni, za ubiti vrijeme (ubacite izraz po želji), ali jednostavno nisu dobri. Skandinavci su pak druga strana novčića - nisu ni oni sjajni. U najboljem su slučaju prosječni, ali su bili prvi i od cijelog su žanra napravili brand koji sada stoji kao nešto nedostižno.

utorak, 30. srpnja 2019.

Dragan Gortan | Između dva dodira ruke

























moglo mi je bit oko pet godina
za doseći vodu u krstionici bijah prenizak
no, moja majka tad smoči ruku
pa njome dotakne moju
i prođoše mnoge, mnoge godine
ove nedjelje dok sam ju staru i nemoćnu
nakon svete mise izvodio iz crkve
sjećanje me nagna da učinim isto
smočih ruku pa njome dotaknem njezinu
između ta dva dodira ruke
stane cijeli moj život

Ratko Bjelčić | Susjeda pozdravljam u prolazu


Susjeda pozdravljam u prolazu
držimo se na rastojanju
nema intime
nema razgovora s njime
I dok se smiješimo jedno drugome
žurimo se svako na svoju stranu
da ne bismo ni nehotice zastali
imali vremena za riječ, dvije
Vrata do vrata - stranci
s mišlju: i bolje je da ostanemo neznanci

Šumski pjesnici 2019.


vrijeme: 02.08.2019.
mjesto: Ponor Butori

U petak, 2. kolovoza, s početkom u 19:30, ponor Butori nedaleko od Grožnjana, i ove godine postaje mjesto okupljanja Šumskih pjesnika i njihove publike, profesionalnih i rekreativnih pisaca, ljubitelja šume i književnosti.

Program

19:30 Upoznavanje ponora sa speleološkim društvom Buje
20:30 Čitanje poezije uz krijes
22:30 Glazbeni program - Cura & Dečko

Sven Adam Ewin | Čovjek i žena



(Prema indijskoj legendi)

Tad usta Bog i reče (a bješe sam u Raju),
Hajde da načinimo muškarca lijepa, jaka.
Ali od koje tvari? I odluči na kraju,
Da sačini ga samo - od TRAJNIH sastojaka.

I Čovjek sam bijaše. I hodao je tužan.
I pratila ga sjena. I ljubio je sjenu.
I vidje to Gospodin. I osjeti se dužan,
Da sačini muškarcu i družicu mu. Ženu.

Ankica Kale | Školjka





Ne budite školjku malu
što u pijesku mirno spava;
tiho vjetre, tiho vali,
tiho vlati morskih trava.

Da li modre sanja snove?
Nitko ne zna njene tajne,
il' biseri možda rese
njena njedra, skute sjajne?

Da li sluša hûk dubina,
boji li se tame noći?

Usred blata, usred mulja,
šuteć, blista u čistoći.


Siniša Matasović | Daniel Radočaj: Anatomija rastanaka


Svojom stranom ulice

Postoje ljudi na hrvatskoj književnoj sceni pretplaćeni na nagrade i priznanja. Daniel Radočaj, srećom, ne pripada tom krugu ljudi. On je samosvojan i jasno izgrađen autor neopterećen književnim trendovima. Pitak. Razumljiv. Jednostavan. Nenametljiv. Nepretenciozan. Ovako bismo ugrubo mogli okarakterizirati i nastavak njegove književne avanture naslonjene na prijašnje uspješnice sličnoga kalibra: Ponekad bih odlazio k njoj biciklom (2013.) te Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet (2014.). Štoviše, nećemo pretjerati ukoliko ustvrdimo kako Anatomija rastanaka, s obzirom na brojne poveznice i zajedničke parametre, zaokružuje svojevrsnu trilogiju uz dva prethodno navedena naslova. U sve tri knjige riječ je o kratkim, znalački izvedenim proznim crticama s podjednakim brojem likova sličnih životnih preokupacija. Dio ih svojom dužinom zadire u sferu tzv. mikropriča, manji dio ih naginje korpusu klasičnih kratkih priča, dok bi stanoviti broj poetično obojenih uradaka mogao zavarati nevještog čitatelja i navesti ga na pomisao kako se ovdje djelomično radi i o poetskoj zbirci.

Dragan Uzelac | Bohumil Hrabal


Bohumil Hrabal Foto:Han Hamplová
Bohumil Hrabal (28.mart 1914., Brno – 3. februar 1997. ,Prag)
       
    Bohumil Hrabal, legendarni češki pisac, boem, humorista i disident smatra se jednim od najznačajnijih čeških književnika 20. veka, uz veličine poput Jaroslava Hašeka, Karola Čapeka i Milana Kunderu. Kao vrstan pripovedač, strastven boem ( njegova omiljena praška kafana bila je ,,Kod zlatnog tigra“, mesto njegovog stvarnog života, druženja i inspiracije), subverzivni umetnik, disident čija su dela dugi niz godina zabranjivana unutar tadašnjeg rigidnog komunističkog sistema Čehoslovačke, pisac ekspresivnog, vizuelnog stila i dugih rečenica, Hrabal se naslanja i vešto nastavlja legendarnu češku školu satiričnog i ironičnog humora...
    Studirao je na Karlovom univerzitetu u Pragu, na kojem diplomira 1946. godine... Za vreme Drugog svetskog rata radio je na železnici, potom kao trgovački putnik, rudar, radnik na reciklaži papira... To će mu bogato iskustvo poslužiti kao građa u njegovim budućim romanima – Hrabal vremenom postaje autentični pisac iz radničke klase. Na veoma duhovit i satiričan način on će progovoriti o patnjama malog čoveka, nasledivši češki glas naroda od legendarnog literarnog junaka – Hašekovog Švejka.

ponedjeljak, 29. srpnja 2019.

Božica Jelušić | Objašnjavanje sebe



Mislim da sam to pokupila iz nekog šlagera, neki napasni stih: "ne postoji način da objasnim sebe", kako sam ja to, naime, zapamtila. Uvijek se na tom mjestu pitam o razlozima i ne nalazim odgovor. Zašto bi uopće čovjek "objašnjavao sebe", u sredini koja o njemu već ima svoje mišljenje, gdje ga prihvaćaju ili odbijaju uglavnom zbog istih stvari i osobina? Takvi smo kakvima nas je Bog stvorio (možda), ili amo takvi , kakvima smo se naporom volje i ugledanjem na svoje uzore stvorili. Oblikovao nas je neki hobi, nagnuće, strast, nešto što je iznutra dolazilo, odupirući se vanjskom pritisku i utjecajima. Mnogi su od nas "ljudi u samizdatu¨, dok većina ipak podražava i slijedi očekivani društveni model, budući da je tako lakše živjeti.

Larisa Janičev - Stojanović | Želja



Noćas ti neću reći
koliko te volim
koliko te želim...
Samo ću sanjati dugačke snove,
boje tvojih usana
i žarke želje moga tijela.
Uzdrhtale sjene ove noći
doći će željom na moj jastuk,
a tama će ti šapnuti:
- Toliko te volim,
toliko te želim...

( Dođi!
Vrati se u okrilje želje moje!
Hodaj stazama ljubavi moje! )
Na javi, nisam tvoja.
Samo je san stvarni život moj.
Možda, kada bih skrenula proklete
kazaljke sata...
Možda, kada bih zatvorila vrata
gorkoj istini...
Možda, kada bi me šapatom
probudio ove noći i rekao:
- Dušom te volim,
dušom te želim!
Eh, kada bih mogla...

Aleksandar Horvat | Prekrajanje, brisanje i traženje mjere


(stilski doprinos spisateljskim hirovima i pažljivim čitačima)

UVOD

Svatko tko piše prozni tekst, ponekad napiše previše. Tekst se tako sastoji od nepotrebnih i nevažnih dijelova ili pojedinih riječi koje troše prostor, ne govore ništa novo, smanjuju dinamiku, doprinose dosadi. Stoga je takve beskorisne dijelove, u sklopu rekonstrukcije ostatka teksta, poželjno obrisati kako ne bi imali sporedan utjecaj na sadržaj i dovodili do usporavanja radnje. Brisanjem nepotrebnih i suvišnih riječi (...ti si kao NEKAKVI vjetar koji je JEDNOM U DVIJE SEKUNDE, UJEDNAČENO kloparao BEZVEZNIM užetom po ČUDNO OBOJENOM poklopcu KOJI JE visio s IZNENADA slomljene šarke...) ili čak čitavih pasusa koji su nebitni za sadržaj, dobivamo bogatiji tekst koji je pojmovno i sadržajno zgusnut, a sadržaj je suština odnosno koncentrat naše ideje ili radnje, povećavamo interes. Takvim postupkom revizije i prekrajanja teksta možemo učinkovitije naglasiti sve ono što je za sadržaj bitno te svoje misli i ideje na pravilan i efektan način usmjeriti čitateljevoj pažnji. Takav bogat i živopisan tekst bolje sugerira i prenosi slike i zamisli, a pritom ostavlja čitatelju prostora da sam popuni praznine i da nenapisane dijelove zamisli u skladu sa svojim razmišljanjima i doživljajem. Pri tome treba imati mjeru.

Takvim načinom rada tekst može glasiti, na primjer: Zamišljam da si ti meni vjetar, dok sam ja tebi brod. Ti me vodiš kroz valove da bih pronašao mirnu luku. U toj luci pronalazim svoj spas.

Siniša Cmrk | Kvaka

















Em, ju dogo ni prijel nišče,
nesem ju, bormeš, prijel nit ja,
a ona me nazaj vleče i stišče,
onak, kak grizodušje polefko i dogo gristi zna.

Zakaj se ne pustim, zakaj tam ne tidem,
kaj me, za ovo od pene, još drži?
Jel moguče da ne znam i dale kam idem,
a mi se vidi da so se našli drugi si?

Morti bom jemput mogel za sebom ova vrata zaprti,
a ve samo staru kvaku senjam. Gosto ju senjam i sozen budim.
Tulko sem pot štel to vu sebi sećanje zakopati, zatrti,
al nejde…  Em, ne znam jel ovo okoli mene je, il morti samo još spim.

Dok nem pak prijel za to staro kvako koja mi je negda bila se,
po svetu hodam den po den. Med bele senje jo zamatam – i živim.

Lidija Barić | Oda jednoj smrtnosti


Danas je oblak pobjegao s mojega obzora.
Nestao, iščeznuo, pufff – ostaj zbogom, malena –
čujem kako gunđa, a znam da mi se
i u svojem bijegu divi…

Danas sam ranije ustala, spremila se za bitku.
Nahranila sam vrapčiće s prozora – o, kako se raduju mrvicama –
blago vama, vi imate malo, a to malo vam je sve – pomislim – 
i nastavim čitati stranice okupane svjetlom moje snage.

Unutarnje, nutarnje, mislim, snage – 
one kojoj je šutnja štit.
Potpuno pomirena sa svojom vječnošću
uranjam u svoje tijelo – smrtno i nejako –
i razumijem se.
Razumijem – sebe.


nedjelja, 28. srpnja 2019.

Milan Frčko | Na Dravi zmed maki



Okrožen s makima, na strmco, pri Dravi,
kuruzo i vudico je pripravil.
Ne zna ni sam kulko ribi je zvadil,
al marše pono pot ribiča fkani.

Samo malo mu se vodičnjak zvinol.
Znal je da se riba neje prijela.
Videl je da krap žnoro f travo pela.
Da ju oko nje omotal  s hakla bi se skinol.

Sakaj se trefi sred dravskoga vušča.
Bača napne žnoro, marše curikne…
Odjempot čkomina. Ni jen ne popušča.

Trebaš čuti kak se Drava podrigne
gda krapove škrge crleni maki vide.
Pri nama ti saki pot drugač zide.

Dragan Uzelac | Ranko Marinković: Kiklop




Ranko Marinković - Kiklop 1965.

    Fascinantan, kultni roman Kiklop, hrvatskog pisca Ranka Marinkovića, predstavlja delo koje tehnikama toka svesti i unutrašnjeg monologa, poput slavnog Uliksa Džejmsa Džojsa stvara ispovest intelektualca, Melkiora Tresiča, u predvečerje Drugog svetskog rata, njegovo zgražavanje i rezignaciju svetom brutalnosti, licemerja i laži, svetom gde su prave ljudske vrednosti uglavnom skrajnute iznimke prigušene bukom svetine...

... Kako postoji Budućnost? Da li već postoji ono što će se dogoditi? Ako ne postoji, kako se može desiti ono čega nema? Postoji li već metak koji će prosvirati moju glavu? Onaj određeni metak puščani broj taj i taj, izrađen danas popodne u jednoj Kruppovoj fabrici u Essenu koji će mi razrovati mozak u jednoj sekundi koja je iz cjelokupnog vremena upravo za to odabrana?...

... Zagreb, 1941. godine... Tamni oblaci nadvijaju se nad svetom... Melkior Tresić, mladi intelektualac i novinar, zajedno sa skupinom umetnika i boema ,, kuži život i svijet“, zaodenut gorčinom, alkoholnim isparenjima i dimom bifea... Tok njihove svesti naslikan je lucidnom formom dijaloga i unutrašnjih monologa, skepse i rezignacije, neostvarenih snova i izgubljenih životnih bitaka... Na paletu surove stvarnosti oni nanose boje vlastitih snova, uverenja, zapažanja, umetničkih vizija i zajedljivog humora koji negira tu istu stvarnost što ih nemilosrdno demantuje i mrvi, rastače do ništavila i neprepoznatljivosti – šta napokon ostaje iza čoveka i njegovih stremljenja, čemu sva saznanja, trud, umetnički dometi, ideje, velika dela? Romanom Kiklop provejava čudesna kosmička sumorna atmosfera, osećaj apsurda i beznađa unutar kojeg nestaju sve ljudske vrednosti i uverenja pred naletima nadolazeće ratne Apokalipse...

Daniela Bobinski | The Show Must Go On



U ovo jutro,
treba uzdići molitvu k tebi Bože,
al vidi kako jadne i slabe
kraj tijela, ruke mi vise
vidi kako misli polegle oko mene,
tko još za podići se, snage ima?
Ko neka smiješna kreatura, izgužvana,
iz koje sav zrak je istisnut,
ko sjena zaboravljena ležim,
vjeđama sam se pokrila,
od ovog jutra, u njihov mrak bježim.
Al ne da se dan,
pa me zadirkuje, za rukave vuče,
neposlušni glasovi, zvuk, jedan za drugim,
oko mene guraju se, buče.
A ja bih htjela, da još samo malčice
potraje mir noći, njena blaga tišina,
al ne da se dan, ne daju glasi,
viču: još u tebi snage ima!

subota, 27. srpnja 2019.

Goran Krapić | Brojke


Koliko ti biti velika moraju mjesta
i koliko želiš redova publike?

Koliko prostrane jezike smatraš važnima
i kroz koliko ruku trebaju proći korice?

Koliko je lajkova potrebno za zadržati osmijeh
i koliko novaca vrijedi tatina zelena kolekcija knjiga?

Znam, znam,
ne voliš brojke,
ćaskaš
o riječima.

Luka Markota | Ruska princeza



Neka ide sve u materinu
Nikad, druže, ja umrijeti neću. - (Jesenjin)


Samo naći ću na drugom mjestu
Sreću.

Oh, zašto opet zavoljeh tu ženu kletu?
Zašto smrtne rane ja samo otvorih sebi?

Ja jednom bijah, jak, mlad
Ali vidiš druže da više nisam isti
Jer prođoh sve
I svašta.

Ne idi, ne idi, druže
Jer ostadoh sam.

Novi broj časopisa 'Relations'


vrijeme: 26.07.2019.

Iz tiska je izašao novi broj časopisa Relations (1-2/2019) na engleskom jeziku s izabranim pjesmama Dorte Jagić, pod naslovom 'Body is a Migrating Stone'.

Prijevod na engleski: Ana Božičević, Daniel Brcko, Slobodan Drenovac, Miloš Đurđević, Graham Macmaster, Damir Šodan, Nikola Tutek.

Izdavač: Hrvatsko društvo pisaca

Željko Bajza | Popevka ob ljubavi


Popevku ob ljubavi popevam je ja.
Dok se oči ze snom bore, same sunce, oblaki i trava
uozbiljavahu njezin pogled.
Izmed nje i neba same je miris trave.
Vlati trave pripovedaju ob zaspale lepote.
Osečam njezine draži, ugodu i čari.
Rekom osečaja spuščal sam se prema ušču strasti.
Bila je te bliska  realnost.
Besane noči dozivah maščom. 
Boril se suton z noči, zora kaj zamire i noč kaj se vdiže.
Nebe je tak dalke, prostrane i mehke.
Respusti pram,  nek padne noč,
nek živi ljubav, nek me vodi.
Misli bijahu bele, pune i mirne.
Se je bile čiste, jasne i svetle.
Zgledale je  kak da bume večne živeli.

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Zorana Krušvara "Zvijeri plišane"

Piše: Mirjana Mrkela 

Kako sam se osramotila
   
Nadam se da ćete cijeniti što vam povjeravam svoju tajnu, jer se tajne povjeravaju onima koje cijenimo. Na ovu ispovijed odlučila sam se zato što mi je sve teže šutjeti, a i zato što je na redu Zoranov roman.
   
Bili smo, možda ne prijatelji, ali jamačno dobri znanci, suradnici itd. I onda sam ja sve pokvarila. Zoran mi je učinio jednu uslugu, dobrotu, ili kako bi se to moglo nazvati (neki ljudi bi ovom prigodom rekli: učinio mi je ljubav). Bila sam zadovoljna i prezadovoljna pa sam mu to željela nekako pokazati. Kupila sam jednu zanimljivu, ali ne skupu knjižicu, umetnula 200 kuna i poslala mu poštom, uz poruku za sretne blagdane.

petak, 26. srpnja 2019.

Božica Jelušić | Rođeni u gorama

























Za Davora i Srnu Grgurić


U omaglici ljeta dođi do Crnog Luga,
Da vidiš kako zemlju zaore sunčana pruga.
I patke u kanalu, poput pernata zdruga,
Rašire nabore suknje, opseg vodenog kruga.

Kod Čabranke zastani, pod Tropetarskom stijenom,
Gdje gnijezdo Zrinskih bršljan opliće tihosjenom..
K lastama baci pogled u skrovištu skrivenom,
Dok kovač željezo kuje u ruju razlivenom.

Prstenje s grbom Čabra tone u mraku i vlazi.
Tu sveti Ante bijel ljiljan u korovima spazi.
Gerovo, Smrečje i Vode sandalama pregazi,
Prema Kupi nas vode zeleni putokazi.

Do Zamosta i Hriba šire se krila mašte;
Tisuću sela preživi od ljepote, natašte.
Poledice i kiše goleme stijene ulašte,
Kad ubogi se dignu, padnu gospočije tašte.

Danijel Špelić | Flesh+Blood (1985)

U čast nedavno preminulom Rutheru Haueru.
Rutger Oelsen Hauer (23. siječnja 1944. - 19. srpnja 2019.), priznati i slavni nizozemski glumac. Najpoznatiji je po ulozi u kultnom znanstvenofantastičnom filmu Istrebljivač.


Oduvijek me zanimalo zašto velike suradnje između poznatih redatelja i glumaca odjedanput prestanu. John Woo i Chow-Yun Fat, na primjer. Dok su oba bili u rodnoj im grudi, stvarali su filmove koji su razvaljivali po svim stavkama dnevnog reda. Kada je Woo otišao u Ameriku, kao da je zaboravio na Fata. Doduše, govorio je nešto davno kako će napraviti neki zajednički film, nabrijanu akciju koja će Amerima pokazati kako se radi takav film, ali ništa se od toga nije dogodilo. Pa je tu John Carpenter i Kurt Russell. Iako, na to pitanje sam dobio odgovor od samog Carpentera. Ukoliko netko ikada bude ponovo voljan platiti da njih dva surađuju, snimit će zajednički film. Pošteno. Pa su tu Paul Vehoven i Rutger Hauer.

Ivan Domančić | Čovjek od soli


Galebovi nad plavom pustinjom
Jedra od vjetrova
Morski čavli na kabanici
Ispucana koža zbog mjeseca
Tijelo umorno pod drveno palubom
Mreže isprepletene u tragovima kose
Spokojne oči na pučini
susreću zoru
Odjednom topovi razoriše masivna zvona
Izgubljen u vlastitoj kući ne pronalazim zatvore
Zalogaj ribama, valovima
Kormilo ne puštam.
Usprkos apsurdu struje
punom snagom plovim kroz crne kanjone.
Ne prestajem disati
Ne prestajem moliti
Ka suncu
Ka kopnu

2. obavijest Ministarstva kulture u svezi raspisivanja Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi RH za 2020.


vrijeme: 25.07.2019.

Nakon obavijesti o tome da će Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2020. godinu biti raspisan 4. rujna, s rokom prijave do 4. listopada 2019. godine, Ministarstvo kulture podsjeća na novosti u prijavi na natječaj.

Zbog digitalizacije samog postupka prijave će se podnositi isključivo elektroničkim putem kroz e-pisarnicu dostupnu na mrežnim stranicama Ministarstva kulture, gdje će se nalaziti i sve potrebne upute za podnošenje prijava elektroničkim putem.

Za popunjavanje e-prijavnice bit će potrebna autentifikacija kroz Osobni korisnički pretinac sustava e-Građanin. Stoga se svaka osoba koja će ispunjavati prijavnicu bilo za fizičku ili pravnu osobu, treba registrirati u sustav e-Građanin minimalne sigurnosne razine 2.

Ovim putem obavještavamo sve koji vrše autentifikaciju sustava e-Građanin da će Ministarstvo kulture ubuduće vršiti e-Potpis u procesu potpisivanja Ugovora koji će omogućiti pojedinačno elektroničko potpisivanje dokumenata i podataka. Stoga obavještavamo buduće prijavitelje da u roku od godinu i pol dana moraju prijeći na e-Potpis.
Preporuka je da u cilju jednostavnije i brže realizacije postupka ugovaranja prilikom autentifikacije sustava e-Građanin odmah zatražite sigurnosnu razinu 4 koja je najviša razina osiguranja.

Obavijest u cijelosti pročitajte na:
https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=23376


Izvor:Culturnet.hr

Suzana Marić | Slon i triatlon



Odlučio se mali slon
Prijaviti na triatlon
Plivanje, bicikl, trka
Za slonove nije frka

Preko rijeke prsno pliva
Bicikl je muka živa
Kod trčanja mu surla smeta
Podsmijesima sad je meta

Juri, sve od sebe daje
Ali stalno zaostaje
Treba stići na vrh brijega
A svi već su ispred njega

Hoće li do kraja moći
Znoja su mu pune oči
Dahće, piri, noge bole
Al’ slonovi trku vole

Odustati mu nije
Nikako u krvi
Jer ako se okrenu
On će biti prvi

Miljenka Koštro | Propuh vrimena


Lađe potonuše
U oluji vremena
Kosti im se polomiše
Od težine bremena
Uzburkano more
U grlu guši

četvrtak, 25. srpnja 2019.

Dragan Gortan | Utjeha zvijezde


ne boj se
čemu strah
i ti i ja
već bili smo prah
smrt nije kraj
i njome ne prestaje put
onaj tko davao je sjaj
beskrajem je razasut.

Ratko Bjelčić | Previše sam izgubio vremena


Previše sam izgubio vremena
tražio samog sebe u drugima
žudio za idealom
tražio pravicu
Više nemam vremena
godine su me stisle
prepun sam bremena
misli mi nisu suvisle
Zub vremena ne da mi vremena
da ostvarim svoje snove
za izazove
neprohodane putove
A toliko sam toga htio
toliko sam toga snio
odlažući za kasnije
za trenutke snažnije
koji nikad nisu došli
ili su mimo mene prošli
Previše sam vremena izgubio
previše ...
tražeći sebe u drugima

Zvona i Nari | Stogodišnjica rođenja talijanskog književnika židovskog podrijetla Prima Levija


U srijedu, 31. srpnja 2019.
 u knjižnici i književnom svratištu ZVONA i NARI s početkom u 19:30h održat će se književna večer posvećena stogodišnjici rođenja talijanskog književnika židovskog podrijetla Prima Levija (1919. - 1987.). Njegovo potresno svjedočanstvo o logoraškom iskustvu u Auschwitzu objavljeno 1947. u knjizi „Zar je to čovjek“ ( „Se questo è un uomo“) jedno je od najpotresnijih djela o holokaustu, a o bolnim iskustvima u logoru kao i o povratku iz logora piše i u drugim svojim knjigama kao npr. u „Smiraju“ („La tregua“, 1963.) te u „Otpisanima i spašenima“ („I sommersi e i salvati“, 1986.), svojem zadnjem objavljenom djelu. Na stranicama te posljednje knjige otkrivamo piščev nemir zbog slabljenje sjećanja na Auschwitz, što za njega predstavlja brisanje vlastita identiteta, muči ga nedostatak povijesnog pamćenja kod mladih, a tu je i strašna tjeskoba zbog povjesničara negacionista i revizionista koji relativiziraju stradanja u nacističkim logorima i zamračuju razliku između krvnika i žrtve.

O životu i radu Prima Levija, književnika i kemičara (cijeli svoj radni vijek proveo je u kemijskom laboratoriju tvornice premaza SIVA pokraj Torina), upravo na dan njegovog stotog rođendana - 19. srpnja - govorit će prevoditelj i urednik Tvrtko Klarić iz Zagreba te gost iz Beograda, znanstvenik mlađe generacije Aleksandar B. Kostić.

Ticijan Peruško | Denis Kožljan: Iza osmjeha, prokleto sama


To je, to! Kako drugačije jednom rječju ostaviti trag i krajnje mišljenje na ovo prozno djelo, autorice Kožljan. Dugo vremena poznam ovu istančanu pjesnikinju ali i spisateljicu uopće, a imao sam priliku biti i moderator njezinog pjesničkog prvijenca, tamo 2010-te. I čitavo to vrijeme svog umjetničkog rada, Denis niže riječ, povezuje životne slike, vrlo često i sama se poistovječujući  sa svojim junacima, slikama i situacijama u kojima se nalaze, ponekad namjerno, ponekad sasvim slučajno. Ljubav je lajt motiv, neizbježna poveznica kojom oslikava sadržaje pa tako i konkretno, sadržaj ovog ljubavno erotskog, u nekim segmentima i krimi romana. No, nije to ljubav, isprazna, osakaćena o kojoj ne bi što imala reći, već je to emocija vrlo snažnih kontura koja se onda razvija u scene strasti, konkretno na primjeru glavne junakinje Leone Zbiljski i Samuela ali i ostalih partnera s kojima nažalost i nije imala sreće.

Ulaziti u neke pragmatične insinuacije zašto je tome tako, bilo bi suludo jer očito autorica jako dobro poznaje karakter svoje glavne akterice ovog vrlo lijepog i čitkog štiva, sadržaja koji ima notu retro romana, budući se radnja započeta u trenutku Badnje noći i emocionalnog Leonina sloma usljed prijevare njenog dečka sa najboljom prijateljicom, vraća u period kad je ta ista gospodična u doba adolescencije imala hrabrosti, uzeti stvari u par kofera i otići od kuće izgrađujući svoj život. Taj je život bio kako se često kaže više posut trnjem nego ružama, no, junakinja Zbiljski uspjela je ostvariti svoj san i ne samo diplomirati već i postati vrlo cijenjena sutkinja Općinskog suda u Zagrebu.

srijeda, 24. srpnja 2019.

Igor Petrić | Emancipacija uma


Nitko ga već danima nije vidio,
ništa o njemu čuo.
Gdje se skriva i što mu je,
nitko ne zna i briga ih nije.
Kakav je ovo svijet.
Kakvi su to ljudi.
Nitko o nikome ne mari.
Nitko za nikoga ne pita.
Nitko nikome ništa o ničemu…

Dragica Križanac | Oprost


Bio si
Narcis
Sebi najvažniji i na prvom mjestu
Imao samo jednu istinu - onu tvoju
Prkosan i ljubomoran k’o dijete
Izdajnik u vremenu kad je trebalo izdržati
Netolerantan
A voljen.

I oprošteno ti je sve, teška srca
Da bi se moglo dalje
Poslije tebe.

Stajala je kraj groba, okružena zelenilom čempresa i tresla se od bijesa.
Izdajniče, kurvo, konačno sam te upoznala!

Jučer sam saznala tvoju najveću tajnu. Onu što si od mene cijeli život krio. Vidiš, u laži su kratke noge, istina se sazna, pa makar i poslije toliko godina. Nemam srca to ispričati tvojoj djeci (i mojoj), to je bio tvoj zadatak. Vidiš, danas nema ruža za tebe, neće ih više ni biti!

Bila je sva crvena u licu, ljuta i spremna na konačni obračun. Nije bilo odgovora. Grob je mračno ćutao.

Da, ćutiš kao i uvijek. Koliko li sam se puta pitala, dok si živio, što je zapravo iza tog povremenog zagonetnog, tužnog buljenja u prazno. Često si bio nedokućiv. Pravio duge šetnje po šumi, zamišljen. Nekad se nisi trijeznio po tri dana. Barabo!

Gorana | Što znači pogled na plavičasti sumrak



Što znači pogled na plavičasti sumrak
U danu punom šutnje
Osame i tuge?
Sjećanje, samo sjećanje na dane
Druge, dane sreće, osmijeha i nade.
Što znači pogled na pamučasto more,
Na bezbroj nijansi plave boje
Koja podsjeća na boju tvoje duše?
Tugu gubitka  zbog  vremena koje se vratiti ne može,
Vratiti neće, koje nadolazi kao zla plima
Koja prekriva mene, tebe, druge,
Koja se nezaustavljiva kreće.
Pa ipak…
U ljepoti snene ljubičaste boje
Nazirem tvoje blage pametne oči,
Pogled koji sve proniče i vidi, koji je postojao,
Pod kojim sam bila, koji me obuhvaćao  i
Nikad neće proći, nikad, baš nikad neće proći.

utorak, 23. srpnja 2019.

Ivan Domančić | Bis za mog oca


Bol u lubanji je pustila travu da raste
Da raste kao i sumnja
Da raste kao i potomci.
Krvi je bilo previše
Iscrpljeno tijelo i suha usta
Divovi su uspavani u pukotinama
Sirovo meso pod jastukom
Umire se vikendom
Umire se svakodnevno
Ne brini
On spava s osmijehom
Samo tiho napusti sobu
Te pusti tišinu da jača.
Infekcija sistema bez mjesečine
Skica ogoljene kičme.
Umijesto bisa,
natoči mi još jednu
za mog oca.

V.B.Z. i dalje daruje! | Julijana Matanović Ljuta godina - Zapisi internetske novakinje


Ljeto uz V.B.Z.

Natječaj je otvoren do 26.7.2019. u 23,59.

Pitanje glasi:

Koju nagradu i koje godine je Julijana Matanovič dobila za svoju knjigu "I na početku i na kraju bijaše kava"?

Natječaj je otvoren samo za RH.

Odgovore možete slati e-mailom na casopis.kvaka@gmail.com ili kao komentar na Facebook stranici časopisa,  ispod objave o darivanju knjige: https://www.facebook.com/casopis.kvaka/

Sretno!




Vezane objave:

📑V.B.Z. predstavlja | Julijana Matanović Ljuta godina - Zapisi internetske novakinje

V.B.Z. predstavlja | Julijana Matanović Ljuta godina - Zapisi internetske novakinje


Julijana Matanović

Ljuta godina

ZAPISI INTERNETSKE NOVAKINJE

Mapiranjem prostora, bilježenjem vremena Julijana Matanović privija k sebi one kojih više nema, oblikuje teško izgovorive riječi, iscjeljuje se, ali pritom ozdravljuje i svog čitatelja. Zapisi su ovo u formi kolumne koje je autorica objavljivala u toj “ljutoj“ godini, od 5. veljače 2018. do 5. veljače 2019., isprva dnevnom dinamikom, a potom svake srijede i subote, točno u 18 sati i 5 minuta, sasvim slobodno, na društvenoj mreži. Julijanu Matanović volimo kao blisku nam i samo našu, a ova književnica, koja je oduvijek spontano rušila barijere između čitatelja i sebe, profesorica koja je zaobilazila katedru ne bi li bila među svojim studentima, pronašla je nov modus povezivanja s publikom.

Pred nama je kompendij kraćih tekstova o čitanju i pisanju, o fakultetu koji je nedavno morala napustiti, o obitelji, onoj “pravoj”, ali i književnoj, kojoj i sami pripadamo, a s kojom je veže strast za tekst. Bilješkama dnevničko-esejističkog prosedea ispunjava se inventarna knjiga ushita i uspjeha, ali i neprežaljenih gubitaka i neiskorjenjivih tuga, onakvih kakve nepovratno mijenjaju naš osobni kod. Zbirka je to savjetodavne težine, iako, jasno nam je, bez namjere da to bude, u kojoj nalazimo niz intimističkih crtica u gorko-slatkom tonu, vrlo delikatnih ispisivanja svakodnevnice, mikroproza o svemu što čini jedan složen, ali ipak tako dobar život.

„Julijana Matanović ovdje ne nastupa kao autoritativna književna teoretičarka, nego kao mudra životna praktičarka, a govori šarmantno i dobrohotno, kad treba kritično i oštro, no bez iznimke iskreno i autentično. Kolumnističke komentare aktualnih zbivanja Julijana Matanović izmjenjuje s najprivatnijim slikama iz davnina, iz nekog doba mekših rubova. Sve to u nemalom čuđenju nad svijetom kakav je danas, a istodobno u nježnom nastojanju da ga učini bar malo sretnijim mjestom.”

Vanja Kulaš

Urednica: Vanja Kulaš
Biblioteka: Ambrozija

Godina izdanja: 2019.
Format: 14 x 20 cm
Broj stranica: 320

ISBN 978-953-52-0146-5       
(meki uvez s klapnama)

Sven Adam Ewin | Moja prava mati




(Lavi, iz koje sam potekao)

Ta žitka magma što ključa u kotlu,
Progutat bi me mogla svaki čas!
Pa što me onda vuče tome grotlu?
Otkuda stiže taj sotonski glas?

Iz magme čujem (a srce mi tuče):
- Tvoje začeće paklenski je čin.
To tebe k meni krvna veza vuče,
Ja sam ti mati, a ti si mi sin!

Gledam tu žitkost... I onda mi sijevne:
To nije lava! To je živi stvor!
Ona se smiri. Protegne se. Zijevne.
Znak da je time svršen razgovor.

- Kasno je, veli. - Odoh dolje spat!
Ti, gdje si?... Kažem: - Gore! Iznad kat.

Treća pjesnička manifestacija - Lajti sarce čez briega nujljiepša


Dragi pjesnici,

Pod okriljem Književnog Kutka, uz suradnju KUD Josip Genc iz Bednje, s posebnim zadovoljstvom vas pozivam da zajedno obilježimo Treću pjesničku manifestaciju  -  LAJTI SARCE ČEZ BRIEGA NUJLJIEPŠA, uz prigodan program gostiju.
  
Poziv je javni i pravo sudjelovanja imaju svi pjesnici koji pišu na kajkavskom narječju. Organizator ima pravo van natječaja pozvati pjesnike direktno u program. 

Ograđujemo se od autora koji pošalju plagirane radove, njihova imena bit će javno pročitana.
  
Pravila natječaja:

Siniša Maksimović | Marija je otišla u crnom šalu


Samo poneki list u knjigama, koje je voljela,
sjeća me, da tu je bila.

A s Gornjega grada i dalje puca vrijeme,
rijetki tramvaji škripe, padaju kiše.
Kestenje Marija, naše kestenje, Marija,
odnesoše dječaci i prže po trgovima.
I njihov miris se širi daleko.
Preko uzaludnih čekanja i bdjenja,
preko vremena i dana,
preko mene.

Dvije hladne stolice, malo kruha,
i iskidana paučina po kutovima.
I popodne kad zamiru tragovi,
beskonačno strpljiv pogled čekajući gosta.
A ja dolazim kao nikad dotad.
Mirišem na kosti i kiše,
prazniji od svojih ruku.
I dolazim prazniji za prošli dan,
i svjetliji za prošli dan.
Pa iznosimo toplu glad i sjedamo za stol.
Mnogo je nade za ovu noć.
Pokrila je ogledalo crnim šalom.
Mi smo zaboravljeni treni
što putuju kroz crne kobi.
Mi smo mahali vlakovima za sretan put,
premda karte nikad kupili nismo.

Dragan Uzelac | Charles Bukowski: Portret i dnevnik ...



PORTRET:

INTRO: PRVI DIO (PART ONE)  


Oduvek sam bio buntovnik. U svetu perfidnih laži, licemerja, mržnje, sujete, zlobe i iskrivljenih vrednosti, borba za sopstveni identitet, istinu, pravdu i parče slobodnog neba nametali su mi se od prvih trenutaka života. Spontanost slobodnog življenja, kao i neprihvatanje suludih ideologija i demagogija, uz odbacivanje lažnog sjaja i robovanja materijalističkim ispraznostima činili su mi se esencijalnim ciljevima života. Otpor usmeren ka kandžama Establišmenta i odbacivanje normi sveprisutnog Sistema bivali su pravim lajt motivom neukrotivih dana i noći ...

INTRO: DRUGI DIO (PART TWO)

       ,,Odbojna mi je bila svaka pomisao da postanem nešto, od toga mi je bila muka. Da se oženim, napravim decu, odlazim nekud na posao svaki božiji dan i vraćam se. Ni u ludilu... Zar je čovek samo zato stvoren: da izdrži sve to i onda umre?”

         Dok lutam ulicama bezimenog grada, užurban povicima i sivilom svakodnevnice, moj lik se gubi u haotičnim pogledima prolaznika života. Zvuk novca, pohlepe, medijske manipulacije, frustracija, ludila i blasfemije bruji pomešan sa opojnim zadahom truleži, pornografije, cinizma i volje za moći stišćući me sve jače i jače. Zamičem tiho iza ugla besomučne bitke i zatvaram za sobom vrata života. Tamo me čeka moj stari dobri Henk, naručujući još jednu istinsku pesmu s kojom prestaju strah i smrt...

            Kakva korist od naslova

       ,,Istina je da nisam bio ambiciozan, ali mora valjda postojati i neko mesto za neambiciozne ljude, mislim neko bolje mesto od onog koje im obično zapadne. Kako čovek može uživati da ga u 6 i 30 probudi budilnik, da skoči iz kreveta, da se obuče, na silu nahrani , posere, popiša, opere zube i počešlja, i da se probija kroz promet da bi stigao do mesta gde u suštini zarađuje grdnu lovu za nekog drugog, i gde još traže od njega da bude zahvalan što ima priliku za tako nešto ?”
                                                                                       

         Čarls Bukovski je pisac, boem i poeta, legendarni klošar i pijanac, čovek koji je svojim književnim delom i harizmom nadmašio mnoge akademske veličine, ušavši još za života u hol večnih, postavši kultnim stvaraocem i idolom mnogih generacija. Autentičnom ogoljenošću i sirovošću stila, kao i čudesno strastvenim načinom življenja iz kojeg je crpeo nepresušnu inspiraciju, Bukowski je stvarao jedan krajnje originalan i surov svet umetnosti preživljavanja. Mesta za podilaženje, lažno moralisanje i ulepšavanje stvarnosti kod Buka nije bilo... Samo zumirana , izoštrena slika i odraz dešavanja sa margine: gubitnici, otpadnici, ljudi koji misle svojom glavom suprotstavljeni Velikom Bratu koji posmatra i kažnjava nepodobne... masa ljudi na ponoru dostojanstva i samoga života. Buljukom neoprimitivizma prodirao je u sam srž problema, na žalost, uglavnom neshvaćen ili veoma pogrešno shvaćen. Impresivne fotografije iz pakla i slike sa ulica strave i agonije secirale su uspavanu ljudsku svest i savest, čineći ih ponovo budnim i uplašenim za vlastitu egzistenciju. Nije više bilo mesta bajkama i opšteusrećiteljskim srceparajućim sapunicama. Bila je to sama stvarnost ili kako sam Bukowski reče:,,Pogledaj me,to sam ja!”.

            Sviraj to ponovo, Henk

         Charles Bukowski, alias Henry Chinasky, poreklom je Nemac, rođen u Andernahu, Nemačka, 1920. godine. Još kao trogodišnje dete se doseljava u Ameriku , sa roditeljima , naravno. Odrastajući u bedi konzervativne i tih godina ekonomski uzdrmane Amerike, mladi Charles rano dolazi u sukob sa grotesknim roditeljima, ograničavajućom sredinom i besmislom turobne svakodnevnice. ,, Bio sam smešten u ništavilu. Nisam ni postojao u neku ruku i to sam prihvatao . Posmatrao sam ljude sa distance, kao u pozorištu. Samo, oni su bili na bini, a ja jedini u publicipriseća se Buk u romanu ,,Bludni sin”.
         U detinjstvu bez radosti povlači se u sebe, emotivno ubijen i nesposoban da ispolji nagomilana osećanja. Njegov otac je bio ,,tama što zaklanja sunce, pred njegovim nasiljem sve se totalno gubilo. Bio je sav uši, nos, usta, nisam bio u stanju da mu pogledam u oči. Otuđen od sveta poput Hamsunovih skitnica i antijunaka, pun sirove snage, bunta i stanja koje je on nazivao ,,smrznutost” , Bukowski veoma rano pokušava stvoriti vlastiti svet, mesto gde prestaju sve ludosti i zakoni sveta u kojem je rođen i u koji je nevoljno bačen. Nakon niza urnebesnih sukoba s primitivnom i ograničenom sredinom, te definitivnog razlaza s roditeljima, prepun ožiljaka i rezignacije, Henk kreće na čudesnu odiseju s jednog kraja Amerike na drugi. U večnoj borbi za goli opstanak i čisto preživljavanje, u potrazi za pićem, hranom, ženama, poslom i krovom nad glavom mladi buntovnik, poeta i šeret upada u niz najluđih situacija i kombinacija, ostajući večiti faktotum i nigde ne nalazeći mesta za sebe. Ipak, građa za budući golemi književni opus lagano se nakupljala, neprimetno transponujući jezu svakodnevnice u jedinstveno umetničko delo.
         Galerija najneverovatnijih likova sa margine i samog socijalnog dna Amerike činila je uobičajeni mizanscen Charlesovog bitisanja. Kurve, klošari, idioti i luđaci svih mogućih profila, anarhisti, prevaranti, alkoholičari, siledžije i gomila beznadežnih slučajeva bili su milje u kojem se odvijala svakodnevna drama budućeg pisca i očajnika. Jedini lek za ovakvu nimalo zavidnu i poželjnu životnu priču, pored vlastitog šeretskog duha i sjajnog smisla za humor, Bukowski pronalazi u bezgraničoj izmaglici alkoholnih isparenja. Sav njegov budući život prosto je bio natopljen ovim ,,medikamentom” i eliksirom života, dok su sva njegova buduća dela odisala alkoholnim zadahom. Kako legenda kaže, i njegova je tadašnja najveća ljubav Jane okončala život od blagodati istog. Uz svemogući i večni alkohol, drugi lek, koji razobličava ljudsku glupost, bio je humor. Prvi moj kontakt sa ovim ubitačnim oružjem Buka, bio je prilikom čitanja njegovog romana ,,Post office”, knjige koja opisuje njegov dvanaestogodišnji rad u pošti. Od početne stranice, koja predstavlja izvod kodeksa idealnog PTT službenika(detaljnog opisa kakav on treba da bude), preko rečenice,,počelo je kao greška”, a potom opisa lika i dela poštara Henrya Chinaskog, koji je samom svojom pojavom i stilom totalni kontrast i parodija bilo kog službenika SAD, provlači se duh i humor jednog neverovatno lucidnog šereta, duh čoveka prepunog životnog iskustva i sofisticiranog intelektualnog otklona prema gluposti nametnutih normi.

            Old same blues

         Kruna nesvakidašnjeg burnog života i borbe za prava onih koji ne pristaju na ,,dobrovoljno” ropstvo, dolazi u životu Bukowskog relativno kasno. Postigavši prvi veći literarni uspeh serijom članaka za jedan underground časopis, objavljenih 1969. kao,,Zabeleške starog pokvarenjaka”, Buk daje 1970. otkaz u pošti, posvetivši se u potpunosti literarnom radu. Romani i priče koji su usledili u narednih dvadesetak godina, pretočili su jedan nesvakidašnji život i iskustvo u krajnje originalno umetničko delo, delo koje ingeniozno korespondira sa stvarnošću, čineći je znatno uzbudljivijom i pročišćenijom od naslaga ustajale žabokrečine. ,,Pošta”, ,,Faktotum”, ,,Bludni sin”, ,,Žene”, ,,Priče o običnom ludilu”, ,,Fotografije iz pakla”...samo su neka od remek dela iz nepresušne radionice Bukowskog koja su nadrasla i nadživela sam život. U njegovo ime i njegovu čast naginjem još jedno pivo, prepuštajući samom maestru da završi ovaj skromni tekst...

       ,,Sve u vezi sa mnom bilo je tako bedno, tako očajno, kao i dan u koji sam se rodio. Osim što sam mogao da pijem s vremena na vreme, mada nikad dovoljno. Piće je bila jedina stvar koja je činila da se čovek ne oseća večito zblanut i uzaludan. Sve ostalo je samo kljucalo i kljucalo, rijući sve dublje. I ništa nije budilo interesovanje, ništa. Ljudi su bili ograničeni i oprezni, svi isti. A ja sam morao da živim s tim govnarima ceo život, mislio sam. Jebo ih bog, svi su imali svoje čmarove i polne organe i usta i pazuha. Kenjali su i ćaskali i bili tupi kao sopstvena noga. Devojke su dobro izgledale sa distance, sunce je blistalo kroz njihove haljine, njihovu kosu. Ali priđeš li im bliže i čuješ njihovu svest dok im izlazi na usta, dođe ti da iskopaš rupu pod bregom i sakriješ se unutra s mašinkom u ruci”.

            ,, Moje su nebo vezali žicom
            po mome mozgu crtaju šeme
            žele još jednu kopiju svoju
            da njome vrate nestalo vreme.

            Ali ne dam svoje ja ideale
            I ješću snove umesto hleba
            Ja svoju sreću nosim sa sobom
            Ona je parče slobodnog neba”.


Charles Bukowski
:Dnevnik 1991.-1993.

Poslednji dani Charlesa Bukowskog

,, Oduvek sam bio autsajder, nikad se nisam uklapao... A čitav je svet vreća govana koja se kida. Ne mogu da ga spasem...
... U životu nas iskidaju svakojake klopke u koje bivamo ulovljeni. Niko ih ne može izbeći. Neki čak žive u njima. Poenta je da shvatiš kako je to klopka. Ako si u nekoj od njih a to ne shvataš, onda si gotov. Verujem da sam prepoznao mnoge od svojih klopki i pisao o njima... Ipak, neko bi mogao da kaže kako je život klopka...
... Ljudi me prazne. Moram da se sklonim da bih se ponovo napunio“.

    Držim u rukama primerak knjige mog omiljenog američkog underground pisca Charlesa Bukowskog(1920.-1994.), nepopravljivog buntovnika, boema, usamljenika, šereta, otpadnika, lutalice i ljubitelja dobre kapljice, klasične muzike i klađenja na hipodromima, čoveka koji je svoj jedinstveni životni stil i stav veoma poetično pretočio i utkao u neponovljivu liriku i prozu – negde na granici između romantične, gotovo lirske (bez)osećajnosti i brutalnog krika, zverskog jauka usamljenika i svojeglavog otpadnika ,, koji je previše znao“ i bio dovoljno lud da proživi vlastite snove bez ikakvog kompromisa ili ustupka bilo kome ili bilo čemu. U pitanju je njegov ,, Dnevnik“, njegovi poslednji dani ovozemaljskog života provedeni sa suprugom Lindom, omiljenim mačkama i ,, Mackintoshom“, koji je sve to zabeležio...

 ,, Kompjuter nije dobar za dušu. Šta ćeš, malo je toga dobro za dušu. Pisanje je kad letim, kad krene vatromet. Pisanje je kad izvadim smrt iz levog džepa, bacim je na zid i uhvatim je kad se odbije... Ti likovi misle kako trebaš da budeš na krstu i krvariš da bi imao dušu. Žele te poluludog, dok balaviš grudi na košulji. Dosta mi je krsta, muka mi je od njega. Ako mogu da se uklonim od krsta, ima još dosta toga za mene. I previše. Neka se oni penju na krst, čestitaću im. Ali patnja ne stvara pisanje. Pisac to čini“.

... ,,Poslednji dani Čarlsa Bukovskog“ ili ,, Piščev dnevnik 1991.-1993.“ , predstavljaju neke od poslednjih ,, zabeleški starog pokvarenjaka“, smirenog i osmehnutog intenzivnim i gorkim životnim iskustvom, pre svega kretanjem po oštroj ivici društvene margine, nepristajanjem na pravila, gluposti i kalupe gomile, rezignacijom spoznaje o trajnoj promašenosti i zlu sveta, kao i svesnim odustajanjem u ranoj mladosti jednog beskompromisnog, inteligentnog šereta na jurnjavu za nametnutim, iluzornim i ispraznim ciljevima sistema unutar klopki ultimativne brainwashing mašinerije posle čijeg gaženja i lobotomije od čoveka obično ne ostaje ništa sem prazne, neupotrebljive ljušture...

 ,, Čitao sam filozofe. Kakvi čudesni likovi, kakvi kockari. Pojavio se Dekart i rekao : ovi su pričali najobičnije gluposti, samo je matematika uzor za apsolutnu istinu. Mehanizam. Onda je stigao Hjum sa svojim napadom na vrednost naučnog saznanja baziranom na uzroku i posledici. Zatim se javio Kjerkegor: ,, Guram prst u postojanje – vonja na ništavilo. Gde sam?“. I Sartr, koji je proglasio apsurd egzistencije. Volim te ljude. Oni uvek prodrmaju ovaj svet. Kad uporediš takve ljude s ljudima koje vidim kako šetaju ulicom ili jedu po restoranima ili se pojavljuju na TV ekranu, razlika je tako velika da se nešto grči u meni i čupa mi utrobu“.

... Dok nasumice prelistavam stranice prepune jednog jedinstvenog i nesvakidašnjeg života američkog beat i underground otpadnika, surovo realnog i rečitog čoveka i pisca – konformistima i glavoklimavcima sistema veoma stranog i opasnog, duhom, humorom, sarkazmom i senzibilnošću prebogatog poete, naginjem nekoliko čašica alkoholne, ,, duhovne hrane“ i na pamet mi pada još jedan, isto tako neprilagođen, neponovljiv, hrabar i znatno tragičniji pesnik Los Anđelesa, druge polovine šezdesetih godina 20. veka( vremena kada su se pojavljivali prvi radovi glavnog junaka ove priče)... Na pamet mi pada pesnik Džim Morison i sva ona silina energije i bunta jednog ,, jahača oluje“ kojom se suprotstavljao zlom, starom svetu i spržio vlastiti život čiste poezije i ,, krika leptira“ u svega 27 ovozemaljskih godina ... U čast ove dvojice nezaboravnih odmetnika od sveta zla i licemera, puštam poslednji ,, The Doors“ album – kultni ,, LA woman“, naginjem još par čašica ,, raspršivača jalove svesti“ i prepuštam se poslednjim spisima, dnevničkim zapisima jednog veoma, veoma Velikog čoveka i stvaraoca...

 ,, Sa moje desne strane radio uredno radi, svira mi još velike, klasične muzike. Noću slušam po tri-četiri sata toga dok radim nešto drugo ili ništa. To je moja droga, koja spira dnevna sranja s mene. Klasični kompozitori mogu da mi pomognu u tome. Pesnici, romanopisci, pisci kratkih priča ne mogu. Banda prevaranata...
... Volim da gledam moje mačke, one me razgaljuju. Dobro mi je pored njih. Ali ne stavljajte me u prostoriju punu ljudi. Nikada. Pogotovo kad je neki praznik. Ne radite mi to“.

... Duh boemštine i nepristajanja na jalovost, ropstvo, mazohizam, dosadu, laži, mimikriju i kompromise izvire iz svake rilne ploče i redova knjige... Opuštenost, iskrenost, neposrednost, duh boemštine, humora i nadilaženja beznađa prolaznosti prosto razoružava na prvi pogled, osećaj, sluh, dodir ili nadražaj bilo kojeg ,, šestog ili sedmog“ umetničkog čula... Poput starih indijanskih šamana, stari dobri uzavreli Buk nadilazi neuroze i prolaznost života čudesnom smirenošću, smeškajući se jezi smrti u lice...

 ,, Tanki smo kao papir. Živimo od sreće izražene u procentima, privremeno. A to je ono najbolje i najgore, vremenski faktor. I ništa ne možeš da učiniš u vezi s tim. Možeš da sediš na vrhu planine i decenijama meditiraš, ali to se neće promeniti. Možeš da promeniš sebe u prihvatljivosti ali možda je i to pogrešno. Možda previše mislimo. Osećaj više, misli manje“.

... Stari dobri Henry Chinasky, isti onaj bitnik, barska mušica iz ,, Zabeleški starog pokvarenjaka“, ,, Priča o običnom ludilu“, ,, Pošte“, ,, Faktotuma“, ,, Bludnog sina“ i ,, Žena“ ili underground poeta sa ,, putovanja na kraj noći“ natopljenih dimom američkih barova, klasičnom muzikom sa radija, dinamikom kladioničarske euforije hipodromskih trka, isparenjima alkohola, mirisom žena i otpadnika s margine društva ,, jednakih i slobodnih“, izvire iz redova ,, Dnevnika“, ovaj put znatno smireniji, pomirljiviji, mudriji za nekoliko decenija i nebrojenih galona alkohola, kao i nebrojenih žena, tučnjava, hapšenja, noći pod vedrim nebom i pesama s ulica ,, agonije i strave“...

 ,, Danas sam ostao kod kuće umesto da odem na konjske trke, boli me grlo i teme, malo ka desnoj strani glave. Kada stignete do sedamdesetprve godine života, nikad ne znate kad će glava da vam eksplodira kroz vetrobran. I dalje se pošteno nalijem s vremena na vreme, i pušim daleko više nego što bi trebalo. Telo pizdi na mene zbog takvih stvari, ali i um treba nahraniti nečim. I duh. Piće hrani moj um i moj duh“.

... ,, Suviše dugo je bio daun, dok su automobili pištali kraj njegovih prozora“, suočen sa smrtonosnim čarima ,, LA woman“, žene plamteće kose u gradu tame, kao svaki drugi tragični i odbačeni ,, jahač oluje“, ,, glumac bez uloge i pas željan kosti“, suprotstavljen gomili, zaglupljenoj, izmoždenoj i ukalupljenoj gomili koja ne oprašta nikom... Uprkos godinama, klopkama i ,, blagodetima“ društva podešenog interesima bogaćenja i večnosti vladara, sada već pokojni Bukovski zadržava lepotu i snagu duha, humora, pronicljivosti, otpornosti i pisane reči koje su mu, uprkos svemu, omogućile da sve dostojanstveno i hrabro izdrži i ode čist i vedar, ne prodavši nikom veru za večeru...

 ,, Stvari stoje bitno gore nego što su država i mediji spremni da priznaju. Oni koji još uvek opstaju u privredi mudro ćute. Pretpostavljam da je prodaja narkotika najveći biznis. Jebeš ga, ako se ukloni, skoro svi mladi ostaju bez posla. Ja još uvek živim od pisanja, ali to može preko noći da iščezne... Ljudi će spavati po grobljima. Istovremeno, tu je tanka kora bogataša na vrhu truleži. Zar to nije šokantno? Neki ljudi imaju toliko prokleto para da ni sami ne znaju koliko. Govorim o milionima. A pogledajte Holivud, koji izbacuje filmove od šezdeset miliona dolara, idiotske koliko i jadne budale koje odlaze da ih vide. Bogati su uvek tu, uvek su znali kako da muzu sistem...
... Naopako sam živeo, mnogo toga je bilo odvratno, totalno kulučenje. Ali mislim da je način na koji sam progurao sebe kroz govna napravio razliku. Kad pogledam unazad, mislim da sam pokazao izvesnu meru opuštenosti i stila, šta god se dešavalo. Sećam se kao su jednom agenti FBI popizdeli dok su me vozili u kolima: ,, Ej, ovaj tip je prilično opušten!“, besno je viknuo jedan od njih...
... Nisam tražio pravdu ili logiku. Nikada. Možda zato nikada nisam pisao angažovane stvari, neki društveni protest. Po meni, čitav sistem nikada neće imati nikakvog smisla, šta god oni uradili s njim. Ne možeš da praviš ništa dobro od nečeg što ne postoji. Ti likovi su hteli od mene da pokažem strah, navikli su na to. Bio sam samo zgađen“.

... Bio je jedan od retkih doslednih, dovoljno hrabrih, ,, ludih“ i istrajnih ,, jahača oluje“ koji je uspeo da proživi vlastite snove kao neko ko se nije uklapao u zadati i ,, savršeni“ svet - ,, vreću govana koja se kida“ i kojoj nema spasa... Bio je Veliki Čovek, poput Morrisona i nekolicine izuzetnih, njima sličnih, jedan od onih koji pružaju nadu i ispunjavaju srce na dugom i trnovitom putu ka zvezdama i svemu onome što nadilazi mudrost i snagu zlog starog sveta sprženih i obesmislenih reči...  Bio je i – ostao... U srcu i duši iskrenih, doslednih, čistih i hrabrih, svih onih koji nikad ne pristaju i ne odustaju... Uprkos svemu...

 ,, Ništa od konja danas. Osećam se čudnovato normalan. Znam zašto je Hemingveju trebala korida, za njega je to bio ram za fotografiju, podsećala ga je gde je to bilo i šta je to bilo. Ponekad zaboravljamo, plaćajući račune za struju, menjajući ulje u kolima itd. Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je kao veliko iznenađenje. Ali nikad ne bi trebalo da bude. Ja nosim smrt u mom levom džepu. Ponekad je izvadim i kažem: ,, Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Biću spreman“.
    Nema šta da se žali u vezi sa smrću više nego što bi se žalilo za rastenjem cveta. Nije smrt ono što je užasno, već životi koje ljudi žive ili ne žive do svoje smrti. Oni ne poštuju sopstvene živote, oni pišaju po svojim životima. Iseravaju ih. Glupa stoka. Previše su obuzeti jebanjem, filmovima, novcem, porodicom, jebanjem. Misli su im pune vate. Gutaju Boga bez razmišljanja. Brzo zaboravljaju kako se misli, drugima prepuštaju da misle umesto njih. Mozgovi su im začepljeni vatom. Ružno izgledaju, ružno govore, ružno hodaju. Pusti im veliku muziku i oni je neće čuti. Većina ljudskih smrti je obična prevara. Ništa tu nije ostalo da umre...
... Ono što smrt ne može da podnese je kad joj se smeješ u lice. Istinski smeh poništava i najveću nejednakost... Humor je ono što nam treba, da se smejemo. Nekad sam se više smejao, sve sam radio više, osim pisanja. Sada samo pišem i pišem i pišem, što sam stariji sve više pišem, plešem sa smrću. Dobra zabava“.

    Upravo tako, dobra zabava uz umetnost pisane reči, dobri stari šeretski humor, senzibilni blues i sve ono neizrecivo i neuhvatljivo što nam ostaje od velikana na proputovanju ovim, uprkos svemu, jedinstvenim i čudesnim svetom... Ples sa smrću? Zašto da ne? Ako napokon shvatite da ne postoji kraj nego samo večna promena svetova, povratak utočištu iz kojeg sve i proističe...