srijeda, 31. srpnja 2019.

Božica Jelušić | Mala ljetna šarada




Nježnost nekoga ljeta, njegova mlada koža;
Visoko drveće drevno, vir na zelenoj vodi.
U očima su našim zvijezde i svjetlovodi,
Kazalište u šumi, u mahovini loža.

Bogatstva teška od kojih grana se voćke svija.
Trorotka kruška i loza: dozori muškat julski.
Al izdaleka se čuju napjevi esaulski:
Tamo je more od stakla i zemlja Nedođija.

Vidjeh crkvu od zlata, govori Pjesnik sanjiv.
Pred okusima vrta uzmiču opijati.
Pod sivom opnom stvari teško je razabrati
Nježnost nekoga ljeta, kad duh je sam i ranjiv.

Zatvaraju se vrata i prestaju dileme.
U porub panorame zalutali smo greškom.
Osjetiti je lako, a razumjeti teško
Nježnost nekoga ljeta, koju je zbrisalo vrijeme.

30. srpnja 2019.

Flora Green

19. Srebrna cesta Varaždinskog književnoga društava


19. Srebrna cesta Varaždinskog književnoga društva održat će se u srijedu 31. srpnja u 20 sati u Atriju starog grada, u Varaždinu, a u okviru već tradicionalnog Ljeta u Varaždinu. Ovogodišnja manifestacija održava se u godini obilježavanja 120 godina od rođenja Gustava Krkleca.

U programu će se svojim pjesmama predstaviti članovi Varaždinskog književnog društva i njihovi gosti iz Slovenije – Marjan Pungartnik, slovenski književnik i pjesnik, osnivač Mariborskog književnog društva, urednik online književnog glasila Locutio i suvoditelj mariborske Literarne hiše, te pjesnici književnog kruga iz Ptuja, s kojima VKD ima već dugogodišnju suradnju.

U glazbeno-scenskom dijelu programa nastupit će Tena Torjanac, varaždinska glumica i pjevačica te gitarist Vlado Soldatek, a voditelj programa je Dejan Buvač.

Pokrovitelj 19. Srebrne ceste je Grad Varaždin, nositelj organizacije Varaždinsko književno društvo i Koncertni ured Varaždin, uz suorganizatora Maticu hrvatsku Varaždin.

Atrij Starog grada u Varaždinu
početak: 20:00


P R O G R A M

Jasmina Burek | Granice




Sve su granice tanke
zato ih i čuvamo pod budnim okom
naoružanih stražara
Moja ljubav igrala je igre BEZ granica
naivno se nadajuć' nekom priznanju
te naposljetku
iscrpljena i bez nade
popila malo previše ovih dana
Jutros se probudila mamurna i s
teškom glavoboljom
Nije znala gdje su njene samozatamnjujuće naočale
koje je zaista skupo platila
pa su ju, osim glave, zaboljele i oči
uslijed svih tih svjetlosti i boja

Sve su granice tanke
i ako ih ne čuvamo kao nešto novo svakoga dana,
ljubav postupno prelazi u svejednost
i kreće u neki novi san

A moja je odveć umorna
da bi čak i NIŠTA osjećala
samo je postala, necijenjena i jadna,
ništa više doli -
spuštenog pogleda
stara, ofucana
budala.

Milan Drašković | Čekajući


,,I  da  više  nikada  ni  reč  ne  napiše...”
Čuvši  taj  cement-kompliment
Dođe  ti  da  se  ubiješ
Ali  to  ne  činiš
Već  čekaš  Godoa
Dok  sediš  na  crnom  mermeru  od  humora
Čekajući  dan  da  se  nebesa  otvore
Čekajući  noć  koja  se  ne  nazire



Milan Drašković


Milan  Drašković  rođen  je  1951. godine  u  Beogradu.

Po  obrazovanju  ekonomista.

U  književnosti  prozaist,  pesnik  i  prevodilac. Naučnu  fantastiku  objavljuje  od  1983. godine.

Napisao  je  oko  140  kratkih  priča  sa  blizu  500  objavljivanja  (pod  svojim  imenom  i  pod  tri  pseudonima: Majk  Draskov,  K. Voksard  i  Dž. Miland) u  tridesetak  glasila. U  dnevnim  listovima: Večernje  novosti,  Politika  ekspres, Večernji  list  (Zagreb),  u  časopisima  -  tehnički (IT-novine, Tehničke novine) naučnopopularni (Galaksija,  Tajne,  Šesto  čulo),  vojni  (Front, Narodna  armija,  enigmatski  (Novosti  enigma,  Razonoda,  Iks,  Superpip (Ljubljana), omladinski  i dečji (Venac,  Politikin  zabavnik,  Kekec,  Zmaj,  Različak,  Dečji  odgovor,  Vesela  sveska  (Sarajevo).

Danijel Špelić | Goran Tribuson: Propali kongres


Čitam tako neke stare članke na Internetu i naletim na zanimljiv naslov; Jesu li Balkanci novi Skandinavci? Badabim-badabum, tekst je o domaćim kriminalističkim romanima i kako su Balkanci nešto novo i neviđeno na književnoj sceni. Ne, je****, nismo. Mi kopiramo trendove, kasnimo za ostalima kao Jankec na vlak, mi kupimo teme za pisanje koje su drugi već odavno odbacili jer su potrošene kao kondom na maturalnoj večeri. Žestokim policajcima i raznim korupcijskim sranjima je odavno istekao rok trajanja - kad žandari obaraju na zemlju stare žene jer ne hodaju preko pješačkog prijelaza, a prave kriminalce puštaju jer im se ne usude ništa reći. Kada pišete o žandaru koji je na putu istine i pravde, jednako tako možete pisati i bajke za malu djecu. Takav žandar je kao i svjetleći Jednorog - ne postoji. Dobro, ja sam malo cinik po prirodi, sarkastičan po potrebi, no u tom sam žanru, pa imam neke informacije iz prve ruke. Naime, kada netko počne nešto pretjerano hvaliti, prvo treba pogledati odakle hvala dolazi i tko koga hvali jer, domaći kriminalistički romani nisu toliko loši. Čitljivi su, prolazni, za ubiti vrijeme (ubacite izraz po želji), ali jednostavno nisu dobri. Skandinavci su pak druga strana novčića - nisu ni oni sjajni. U najboljem su slučaju prosječni, ali su bili prvi i od cijelog su žanra napravili brand koji sada stoji kao nešto nedostižno.

utorak, 30. srpnja 2019.

Dragan Gortan | Između dva dodira ruke

























moglo mi je bit oko pet godina
za doseći vodu u krstionici bijah prenizak
no, moja majka tad smoči ruku
pa njome dotakne moju
i prođoše mnoge, mnoge godine
ove nedjelje dok sam ju staru i nemoćnu
nakon svete mise izvodio iz crkve
sjećanje me nagna da učinim isto
smočih ruku pa njome dotaknem njezinu
između ta dva dodira ruke
stane cijeli moj život

Ratko Bjelčić | Susjeda pozdravljam u prolazu


Susjeda pozdravljam u prolazu
držimo se na rastojanju
nema intime
nema razgovora s njime
I dok se smiješimo jedno drugome
žurimo se svako na svoju stranu
da ne bismo ni nehotice zastali
imali vremena za riječ, dvije
Vrata do vrata - stranci
s mišlju: i bolje je da ostanemo neznanci

Šumski pjesnici 2019.


vrijeme: 02.08.2019.
mjesto: Ponor Butori

U petak, 2. kolovoza, s početkom u 19:30, ponor Butori nedaleko od Grožnjana, i ove godine postaje mjesto okupljanja Šumskih pjesnika i njihove publike, profesionalnih i rekreativnih pisaca, ljubitelja šume i književnosti.

Program

19:30 Upoznavanje ponora sa speleološkim društvom Buje
20:30 Čitanje poezije uz krijes
22:30 Glazbeni program - Cura & Dečko

Sven Adam Ewin | Čovjek i žena



(Prema indijskoj legendi)

Tad usta Bog i reče (a bješe sam u Raju),
Hajde da načinimo muškarca lijepa, jaka.
Ali od koje tvari? I odluči na kraju,
Da sačini ga samo - od TRAJNIH sastojaka.

I Čovjek sam bijaše. I hodao je tužan.
I pratila ga sjena. I ljubio je sjenu.
I vidje to Gospodin. I osjeti se dužan,
Da sačini muškarcu i družicu mu. Ženu.

Ankica Kale | Školjka





Ne budite školjku malu
što u pijesku mirno spava;
tiho vjetre, tiho vali,
tiho vlati morskih trava.

Da li modre sanja snove?
Nitko ne zna njene tajne,
il' biseri možda rese
njena njedra, skute sjajne?

Da li sluša hûk dubina,
boji li se tame noći?

Usred blata, usred mulja,
šuteć, blista u čistoći.


Siniša Matasović | Daniel Radočaj: Anatomija rastanaka


Svojom stranom ulice

Postoje ljudi na hrvatskoj književnoj sceni pretplaćeni na nagrade i priznanja. Daniel Radočaj, srećom, ne pripada tom krugu ljudi. On je samosvojan i jasno izgrađen autor neopterećen književnim trendovima. Pitak. Razumljiv. Jednostavan. Nenametljiv. Nepretenciozan. Ovako bismo ugrubo mogli okarakterizirati i nastavak njegove književne avanture naslonjene na prijašnje uspješnice sličnoga kalibra: Ponekad bih odlazio k njoj biciklom (2013.) te Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet (2014.). Štoviše, nećemo pretjerati ukoliko ustvrdimo kako Anatomija rastanaka, s obzirom na brojne poveznice i zajedničke parametre, zaokružuje svojevrsnu trilogiju uz dva prethodno navedena naslova. U sve tri knjige riječ je o kratkim, znalački izvedenim proznim crticama s podjednakim brojem likova sličnih životnih preokupacija. Dio ih svojom dužinom zadire u sferu tzv. mikropriča, manji dio ih naginje korpusu klasičnih kratkih priča, dok bi stanoviti broj poetično obojenih uradaka mogao zavarati nevještog čitatelja i navesti ga na pomisao kako se ovdje djelomično radi i o poetskoj zbirci.

Dragan Uzelac | Bohumil Hrabal


Bohumil Hrabal Foto:Han Hamplová
Bohumil Hrabal (28.mart 1914., Brno – 3. februar 1997. ,Prag)
       
    Bohumil Hrabal, legendarni češki pisac, boem, humorista i disident smatra se jednim od najznačajnijih čeških književnika 20. veka, uz veličine poput Jaroslava Hašeka, Karola Čapeka i Milana Kunderu. Kao vrstan pripovedač, strastven boem ( njegova omiljena praška kafana bila je ,,Kod zlatnog tigra“, mesto njegovog stvarnog života, druženja i inspiracije), subverzivni umetnik, disident čija su dela dugi niz godina zabranjivana unutar tadašnjeg rigidnog komunističkog sistema Čehoslovačke, pisac ekspresivnog, vizuelnog stila i dugih rečenica, Hrabal se naslanja i vešto nastavlja legendarnu češku školu satiričnog i ironičnog humora...
    Studirao je na Karlovom univerzitetu u Pragu, na kojem diplomira 1946. godine... Za vreme Drugog svetskog rata radio je na železnici, potom kao trgovački putnik, rudar, radnik na reciklaži papira... To će mu bogato iskustvo poslužiti kao građa u njegovim budućim romanima – Hrabal vremenom postaje autentični pisac iz radničke klase. Na veoma duhovit i satiričan način on će progovoriti o patnjama malog čoveka, nasledivši češki glas naroda od legendarnog literarnog junaka – Hašekovog Švejka.

ponedjeljak, 29. srpnja 2019.

Božica Jelušić | Objašnjavanje sebe



Mislim da sam to pokupila iz nekog šlagera, neki napasni stih: "ne postoji način da objasnim sebe", kako sam ja to, naime, zapamtila. Uvijek se na tom mjestu pitam o razlozima i ne nalazim odgovor. Zašto bi uopće čovjek "objašnjavao sebe", u sredini koja o njemu već ima svoje mišljenje, gdje ga prihvaćaju ili odbijaju uglavnom zbog istih stvari i osobina? Takvi smo kakvima nas je Bog stvorio (možda), ili amo takvi , kakvima smo se naporom volje i ugledanjem na svoje uzore stvorili. Oblikovao nas je neki hobi, nagnuće, strast, nešto što je iznutra dolazilo, odupirući se vanjskom pritisku i utjecajima. Mnogi su od nas "ljudi u samizdatu¨, dok većina ipak podražava i slijedi očekivani društveni model, budući da je tako lakše živjeti.

Larisa Janičev - Stojanović | Želja



Noćas ti neću reći
koliko te volim
koliko te želim...
Samo ću sanjati dugačke snove,
boje tvojih usana
i žarke želje moga tijela.
Uzdrhtale sjene ove noći
doći će željom na moj jastuk,
a tama će ti šapnuti:
- Toliko te volim,
toliko te želim...

( Dođi!
Vrati se u okrilje želje moje!
Hodaj stazama ljubavi moje! )
Na javi, nisam tvoja.
Samo je san stvarni život moj.
Možda, kada bih skrenula proklete
kazaljke sata...
Možda, kada bih zatvorila vrata
gorkoj istini...
Možda, kada bi me šapatom
probudio ove noći i rekao:
- Dušom te volim,
dušom te želim!
Eh, kada bih mogla...

Aleksandar Horvat | Prekrajanje, brisanje i traženje mjere


(stilski doprinos spisateljskim hirovima i pažljivim čitačima)

UVOD

Svatko tko piše prozni tekst, ponekad napiše previše. Tekst se tako sastoji od nepotrebnih i nevažnih dijelova ili pojedinih riječi koje troše prostor, ne govore ništa novo, smanjuju dinamiku, doprinose dosadi. Stoga je takve beskorisne dijelove, u sklopu rekonstrukcije ostatka teksta, poželjno obrisati kako ne bi imali sporedan utjecaj na sadržaj i dovodili do usporavanja radnje. Brisanjem nepotrebnih i suvišnih riječi (...ti si kao NEKAKVI vjetar koji je JEDNOM U DVIJE SEKUNDE, UJEDNAČENO kloparao BEZVEZNIM užetom po ČUDNO OBOJENOM poklopcu KOJI JE visio s IZNENADA slomljene šarke...) ili čak čitavih pasusa koji su nebitni za sadržaj, dobivamo bogatiji tekst koji je pojmovno i sadržajno zgusnut, a sadržaj je suština odnosno koncentrat naše ideje ili radnje, povećavamo interes. Takvim postupkom revizije i prekrajanja teksta možemo učinkovitije naglasiti sve ono što je za sadržaj bitno te svoje misli i ideje na pravilan i efektan način usmjeriti čitateljevoj pažnji. Takav bogat i živopisan tekst bolje sugerira i prenosi slike i zamisli, a pritom ostavlja čitatelju prostora da sam popuni praznine i da nenapisane dijelove zamisli u skladu sa svojim razmišljanjima i doživljajem. Pri tome treba imati mjeru.

Takvim načinom rada tekst može glasiti, na primjer: Zamišljam da si ti meni vjetar, dok sam ja tebi brod. Ti me vodiš kroz valove da bih pronašao mirnu luku. U toj luci pronalazim svoj spas.

Siniša Cmrk | Kvaka

















Em, ju dogo ni prijel nišče,
nesem ju, bormeš, prijel nit ja,
a ona me nazaj vleče i stišče,
onak, kak grizodušje polefko i dogo gristi zna.

Zakaj se ne pustim, zakaj tam ne tidem,
kaj me, za ovo od pene, još drži?
Jel moguče da ne znam i dale kam idem,
a mi se vidi da so se našli drugi si?

Morti bom jemput mogel za sebom ova vrata zaprti,
a ve samo staru kvaku senjam. Gosto ju senjam i sozen budim.
Tulko sem pot štel to vu sebi sećanje zakopati, zatrti,
al nejde…  Em, ne znam jel ovo okoli mene je, il morti samo još spim.

Dok nem pak prijel za to staro kvako koja mi je negda bila se,
po svetu hodam den po den. Med bele senje jo zamatam – i živim.

Lidija Barić | Oda jednoj smrtnosti


Danas je oblak pobjegao s mojega obzora.
Nestao, iščeznuo, pufff – ostaj zbogom, malena –
čujem kako gunđa, a znam da mi se
i u svojem bijegu divi…

Danas sam ranije ustala, spremila se za bitku.
Nahranila sam vrapčiće s prozora – o, kako se raduju mrvicama –
blago vama, vi imate malo, a to malo vam je sve – pomislim – 
i nastavim čitati stranice okupane svjetlom moje snage.

Unutarnje, nutarnje, mislim, snage – 
one kojoj je šutnja štit.
Potpuno pomirena sa svojom vječnošću
uranjam u svoje tijelo – smrtno i nejako –
i razumijem se.
Razumijem – sebe.


nedjelja, 28. srpnja 2019.

Milan Frčko | Na Dravi zmed maki



Okrožen s makima, na strmco, pri Dravi,
kuruzo i vudico je pripravil.
Ne zna ni sam kulko ribi je zvadil,
al marše pono pot ribiča fkani.

Samo malo mu se vodičnjak zvinol.
Znal je da se riba neje prijela.
Videl je da krap žnoro f travo pela.
Da ju oko nje omotal  s hakla bi se skinol.

Sakaj se trefi sred dravskoga vušča.
Bača napne žnoro, marše curikne…
Odjempot čkomina. Ni jen ne popušča.

Trebaš čuti kak se Drava podrigne
gda krapove škrge crleni maki vide.
Pri nama ti saki pot drugač zide.

Dragan Uzelac | Ranko Marinković: Kiklop




Ranko Marinković - Kiklop 1965.

    Fascinantan, kultni roman Kiklop, hrvatskog pisca Ranka Marinkovića, predstavlja delo koje tehnikama toka svesti i unutrašnjeg monologa, poput slavnog Uliksa Džejmsa Džojsa stvara ispovest intelektualca, Melkiora Tresiča, u predvečerje Drugog svetskog rata, njegovo zgražavanje i rezignaciju svetom brutalnosti, licemerja i laži, svetom gde su prave ljudske vrednosti uglavnom skrajnute iznimke prigušene bukom svetine...

... Kako postoji Budućnost? Da li već postoji ono što će se dogoditi? Ako ne postoji, kako se može desiti ono čega nema? Postoji li već metak koji će prosvirati moju glavu? Onaj određeni metak puščani broj taj i taj, izrađen danas popodne u jednoj Kruppovoj fabrici u Essenu koji će mi razrovati mozak u jednoj sekundi koja je iz cjelokupnog vremena upravo za to odabrana?...

... Zagreb, 1941. godine... Tamni oblaci nadvijaju se nad svetom... Melkior Tresić, mladi intelektualac i novinar, zajedno sa skupinom umetnika i boema ,, kuži život i svijet“, zaodenut gorčinom, alkoholnim isparenjima i dimom bifea... Tok njihove svesti naslikan je lucidnom formom dijaloga i unutrašnjih monologa, skepse i rezignacije, neostvarenih snova i izgubljenih životnih bitaka... Na paletu surove stvarnosti oni nanose boje vlastitih snova, uverenja, zapažanja, umetničkih vizija i zajedljivog humora koji negira tu istu stvarnost što ih nemilosrdno demantuje i mrvi, rastače do ništavila i neprepoznatljivosti – šta napokon ostaje iza čoveka i njegovih stremljenja, čemu sva saznanja, trud, umetnički dometi, ideje, velika dela? Romanom Kiklop provejava čudesna kosmička sumorna atmosfera, osećaj apsurda i beznađa unutar kojeg nestaju sve ljudske vrednosti i uverenja pred naletima nadolazeće ratne Apokalipse...

Daniela Bobinski | The Show Must Go On



U ovo jutro,
treba uzdići molitvu k tebi Bože,
al vidi kako jadne i slabe
kraj tijela, ruke mi vise
vidi kako misli polegle oko mene,
tko još za podići se, snage ima?
Ko neka smiješna kreatura, izgužvana,
iz koje sav zrak je istisnut,
ko sjena zaboravljena ležim,
vjeđama sam se pokrila,
od ovog jutra, u njihov mrak bježim.
Al ne da se dan,
pa me zadirkuje, za rukave vuče,
neposlušni glasovi, zvuk, jedan za drugim,
oko mene guraju se, buče.
A ja bih htjela, da još samo malčice
potraje mir noći, njena blaga tišina,
al ne da se dan, ne daju glasi,
viču: još u tebi snage ima!

subota, 27. srpnja 2019.

Goran Krapić | Brojke


Koliko ti biti velika moraju mjesta
i koliko želiš redova publike?

Koliko prostrane jezike smatraš važnima
i kroz koliko ruku trebaju proći korice?

Koliko je lajkova potrebno za zadržati osmijeh
i koliko novaca vrijedi tatina zelena kolekcija knjiga?

Znam, znam,
ne voliš brojke,
ćaskaš
o riječima.

Luka Markota | Ruska princeza



Neka ide sve u materinu
Nikad, druže, ja umrijeti neću. - (Jesenjin)


Samo naći ću na drugom mjestu
Sreću.

Oh, zašto opet zavoljeh tu ženu kletu?
Zašto smrtne rane ja samo otvorih sebi?

Ja jednom bijah, jak, mlad
Ali vidiš druže da više nisam isti
Jer prođoh sve
I svašta.

Ne idi, ne idi, druže
Jer ostadoh sam.

Novi broj časopisa 'Relations'


vrijeme: 26.07.2019.

Iz tiska je izašao novi broj časopisa Relations (1-2/2019) na engleskom jeziku s izabranim pjesmama Dorte Jagić, pod naslovom 'Body is a Migrating Stone'.

Prijevod na engleski: Ana Božičević, Daniel Brcko, Slobodan Drenovac, Miloš Đurđević, Graham Macmaster, Damir Šodan, Nikola Tutek.

Izdavač: Hrvatsko društvo pisaca

Željko Bajza | Popevka ob ljubavi


Popevku ob ljubavi popevam je ja.
Dok se oči ze snom bore, same sunce, oblaki i trava
uozbiljavahu njezin pogled.
Izmed nje i neba same je miris trave.
Vlati trave pripovedaju ob zaspale lepote.
Osečam njezine draži, ugodu i čari.
Rekom osečaja spuščal sam se prema ušču strasti.
Bila je te bliska  realnost.
Besane noči dozivah maščom. 
Boril se suton z noči, zora kaj zamire i noč kaj se vdiže.
Nebe je tak dalke, prostrane i mehke.
Respusti pram,  nek padne noč,
nek živi ljubav, nek me vodi.
Misli bijahu bele, pune i mirne.
Se je bile čiste, jasne i svetle.
Zgledale je  kak da bume večne živeli.

Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Zorana Krušvara "Zvijeri plišane"

Piše: Mirjana Mrkela 

Kako sam se osramotila
   
Nadam se da ćete cijeniti što vam povjeravam svoju tajnu, jer se tajne povjeravaju onima koje cijenimo. Na ovu ispovijed odlučila sam se zato što mi je sve teže šutjeti, a i zato što je na redu Zoranov roman.
   
Bili smo, možda ne prijatelji, ali jamačno dobri znanci, suradnici itd. I onda sam ja sve pokvarila. Zoran mi je učinio jednu uslugu, dobrotu, ili kako bi se to moglo nazvati (neki ljudi bi ovom prigodom rekli: učinio mi je ljubav). Bila sam zadovoljna i prezadovoljna pa sam mu to željela nekako pokazati. Kupila sam jednu zanimljivu, ali ne skupu knjižicu, umetnula 200 kuna i poslala mu poštom, uz poruku za sretne blagdane.

petak, 26. srpnja 2019.

Božica Jelušić | Rođeni u gorama

























Za Davora i Srnu Grgurić


U omaglici ljeta dođi do Crnog Luga,
Da vidiš kako zemlju zaore sunčana pruga.
I patke u kanalu, poput pernata zdruga,
Rašire nabore suknje, opseg vodenog kruga.

Kod Čabranke zastani, pod Tropetarskom stijenom,
Gdje gnijezdo Zrinskih bršljan opliće tihosjenom..
K lastama baci pogled u skrovištu skrivenom,
Dok kovač željezo kuje u ruju razlivenom.

Prstenje s grbom Čabra tone u mraku i vlazi.
Tu sveti Ante bijel ljiljan u korovima spazi.
Gerovo, Smrečje i Vode sandalama pregazi,
Prema Kupi nas vode zeleni putokazi.

Do Zamosta i Hriba šire se krila mašte;
Tisuću sela preživi od ljepote, natašte.
Poledice i kiše goleme stijene ulašte,
Kad ubogi se dignu, padnu gospočije tašte.

Danijel Špelić | Flesh+Blood (1985)

U čast nedavno preminulom Rutheru Haueru.
Rutger Oelsen Hauer (23. siječnja 1944. - 19. srpnja 2019.), priznati i slavni nizozemski glumac. Najpoznatiji je po ulozi u kultnom znanstvenofantastičnom filmu Istrebljivač.


Oduvijek me zanimalo zašto velike suradnje između poznatih redatelja i glumaca odjedanput prestanu. John Woo i Chow-Yun Fat, na primjer. Dok su oba bili u rodnoj im grudi, stvarali su filmove koji su razvaljivali po svim stavkama dnevnog reda. Kada je Woo otišao u Ameriku, kao da je zaboravio na Fata. Doduše, govorio je nešto davno kako će napraviti neki zajednički film, nabrijanu akciju koja će Amerima pokazati kako se radi takav film, ali ništa se od toga nije dogodilo. Pa je tu John Carpenter i Kurt Russell. Iako, na to pitanje sam dobio odgovor od samog Carpentera. Ukoliko netko ikada bude ponovo voljan platiti da njih dva surađuju, snimit će zajednički film. Pošteno. Pa su tu Paul Vehoven i Rutger Hauer.

Ivan Domančić | Čovjek od soli


Galebovi nad plavom pustinjom
Jedra od vjetrova
Morski čavli na kabanici
Ispucana koža zbog mjeseca
Tijelo umorno pod drveno palubom
Mreže isprepletene u tragovima kose
Spokojne oči na pučini
susreću zoru
Odjednom topovi razoriše masivna zvona
Izgubljen u vlastitoj kući ne pronalazim zatvore
Zalogaj ribama, valovima
Kormilo ne puštam.
Usprkos apsurdu struje
punom snagom plovim kroz crne kanjone.
Ne prestajem disati
Ne prestajem moliti
Ka suncu
Ka kopnu

2. obavijest Ministarstva kulture u svezi raspisivanja Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi RH za 2020.


vrijeme: 25.07.2019.

Nakon obavijesti o tome da će Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2020. godinu biti raspisan 4. rujna, s rokom prijave do 4. listopada 2019. godine, Ministarstvo kulture podsjeća na novosti u prijavi na natječaj.

Zbog digitalizacije samog postupka prijave će se podnositi isključivo elektroničkim putem kroz e-pisarnicu dostupnu na mrežnim stranicama Ministarstva kulture, gdje će se nalaziti i sve potrebne upute za podnošenje prijava elektroničkim putem.

Za popunjavanje e-prijavnice bit će potrebna autentifikacija kroz Osobni korisnički pretinac sustava e-Građanin. Stoga se svaka osoba koja će ispunjavati prijavnicu bilo za fizičku ili pravnu osobu, treba registrirati u sustav e-Građanin minimalne sigurnosne razine 2.

Ovim putem obavještavamo sve koji vrše autentifikaciju sustava e-Građanin da će Ministarstvo kulture ubuduće vršiti e-Potpis u procesu potpisivanja Ugovora koji će omogućiti pojedinačno elektroničko potpisivanje dokumenata i podataka. Stoga obavještavamo buduće prijavitelje da u roku od godinu i pol dana moraju prijeći na e-Potpis.
Preporuka je da u cilju jednostavnije i brže realizacije postupka ugovaranja prilikom autentifikacije sustava e-Građanin odmah zatražite sigurnosnu razinu 4 koja je najviša razina osiguranja.

Obavijest u cijelosti pročitajte na:
https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=23376


Izvor:Culturnet.hr

Suzana Marić | Slon i triatlon



Odlučio se mali slon
Prijaviti na triatlon
Plivanje, bicikl, trka
Za slonove nije frka

Preko rijeke prsno pliva
Bicikl je muka živa
Kod trčanja mu surla smeta
Podsmijesima sad je meta

Juri, sve od sebe daje
Ali stalno zaostaje
Treba stići na vrh brijega
A svi već su ispred njega

Hoće li do kraja moći
Znoja su mu pune oči
Dahće, piri, noge bole
Al’ slonovi trku vole

Odustati mu nije
Nikako u krvi
Jer ako se okrenu
On će biti prvi

Miljenka Koštro | Propuh vrimena


Lađe potonuše
U oluji vremena
Kosti im se polomiše
Od težine bremena
Uzburkano more
U grlu guši

četvrtak, 25. srpnja 2019.

Dragan Gortan | Utjeha zvijezde


ne boj se
čemu strah
i ti i ja
već bili smo prah
smrt nije kraj
i njome ne prestaje put
onaj tko davao je sjaj
beskrajem je razasut.

Ratko Bjelčić | Previše sam izgubio vremena


Previše sam izgubio vremena
tražio samog sebe u drugima
žudio za idealom
tražio pravicu
Više nemam vremena
godine su me stisle
prepun sam bremena
misli mi nisu suvisle
Zub vremena ne da mi vremena
da ostvarim svoje snove
za izazove
neprohodane putove
A toliko sam toga htio
toliko sam toga snio
odlažući za kasnije
za trenutke snažnije
koji nikad nisu došli
ili su mimo mene prošli
Previše sam vremena izgubio
previše ...
tražeći sebe u drugima

Zvona i Nari | Stogodišnjica rođenja talijanskog književnika židovskog podrijetla Prima Levija


U srijedu, 31. srpnja 2019.
 u knjižnici i književnom svratištu ZVONA i NARI s početkom u 19:30h održat će se književna večer posvećena stogodišnjici rođenja talijanskog književnika židovskog podrijetla Prima Levija (1919. - 1987.). Njegovo potresno svjedočanstvo o logoraškom iskustvu u Auschwitzu objavljeno 1947. u knjizi „Zar je to čovjek“ ( „Se questo è un uomo“) jedno je od najpotresnijih djela o holokaustu, a o bolnim iskustvima u logoru kao i o povratku iz logora piše i u drugim svojim knjigama kao npr. u „Smiraju“ („La tregua“, 1963.) te u „Otpisanima i spašenima“ („I sommersi e i salvati“, 1986.), svojem zadnjem objavljenom djelu. Na stranicama te posljednje knjige otkrivamo piščev nemir zbog slabljenje sjećanja na Auschwitz, što za njega predstavlja brisanje vlastita identiteta, muči ga nedostatak povijesnog pamćenja kod mladih, a tu je i strašna tjeskoba zbog povjesničara negacionista i revizionista koji relativiziraju stradanja u nacističkim logorima i zamračuju razliku između krvnika i žrtve.

O životu i radu Prima Levija, književnika i kemičara (cijeli svoj radni vijek proveo je u kemijskom laboratoriju tvornice premaza SIVA pokraj Torina), upravo na dan njegovog stotog rođendana - 19. srpnja - govorit će prevoditelj i urednik Tvrtko Klarić iz Zagreba te gost iz Beograda, znanstvenik mlađe generacije Aleksandar B. Kostić.

Ticijan Peruško | Denis Kožljan: Iza osmjeha, prokleto sama


To je, to! Kako drugačije jednom rječju ostaviti trag i krajnje mišljenje na ovo prozno djelo, autorice Kožljan. Dugo vremena poznam ovu istančanu pjesnikinju ali i spisateljicu uopće, a imao sam priliku biti i moderator njezinog pjesničkog prvijenca, tamo 2010-te. I čitavo to vrijeme svog umjetničkog rada, Denis niže riječ, povezuje životne slike, vrlo često i sama se poistovječujući  sa svojim junacima, slikama i situacijama u kojima se nalaze, ponekad namjerno, ponekad sasvim slučajno. Ljubav je lajt motiv, neizbježna poveznica kojom oslikava sadržaje pa tako i konkretno, sadržaj ovog ljubavno erotskog, u nekim segmentima i krimi romana. No, nije to ljubav, isprazna, osakaćena o kojoj ne bi što imala reći, već je to emocija vrlo snažnih kontura koja se onda razvija u scene strasti, konkretno na primjeru glavne junakinje Leone Zbiljski i Samuela ali i ostalih partnera s kojima nažalost i nije imala sreće.

Ulaziti u neke pragmatične insinuacije zašto je tome tako, bilo bi suludo jer očito autorica jako dobro poznaje karakter svoje glavne akterice ovog vrlo lijepog i čitkog štiva, sadržaja koji ima notu retro romana, budući se radnja započeta u trenutku Badnje noći i emocionalnog Leonina sloma usljed prijevare njenog dečka sa najboljom prijateljicom, vraća u period kad je ta ista gospodična u doba adolescencije imala hrabrosti, uzeti stvari u par kofera i otići od kuće izgrađujući svoj život. Taj je život bio kako se često kaže više posut trnjem nego ružama, no, junakinja Zbiljski uspjela je ostvariti svoj san i ne samo diplomirati već i postati vrlo cijenjena sutkinja Općinskog suda u Zagrebu.

srijeda, 24. srpnja 2019.

Igor Petrić | Emancipacija uma


Nitko ga već danima nije vidio,
ništa o njemu čuo.
Gdje se skriva i što mu je,
nitko ne zna i briga ih nije.
Kakav je ovo svijet.
Kakvi su to ljudi.
Nitko o nikome ne mari.
Nitko za nikoga ne pita.
Nitko nikome ništa o ničemu…

Dragica Križanac | Oprost


Bio si
Narcis
Sebi najvažniji i na prvom mjestu
Imao samo jednu istinu - onu tvoju
Prkosan i ljubomoran k’o dijete
Izdajnik u vremenu kad je trebalo izdržati
Netolerantan
A voljen.

I oprošteno ti je sve, teška srca
Da bi se moglo dalje
Poslije tebe.

Stajala je kraj groba, okružena zelenilom čempresa i tresla se od bijesa.
Izdajniče, kurvo, konačno sam te upoznala!

Jučer sam saznala tvoju najveću tajnu. Onu što si od mene cijeli život krio. Vidiš, u laži su kratke noge, istina se sazna, pa makar i poslije toliko godina. Nemam srca to ispričati tvojoj djeci (i mojoj), to je bio tvoj zadatak. Vidiš, danas nema ruža za tebe, neće ih više ni biti!

Bila je sva crvena u licu, ljuta i spremna na konačni obračun. Nije bilo odgovora. Grob je mračno ćutao.

Da, ćutiš kao i uvijek. Koliko li sam se puta pitala, dok si živio, što je zapravo iza tog povremenog zagonetnog, tužnog buljenja u prazno. Često si bio nedokućiv. Pravio duge šetnje po šumi, zamišljen. Nekad se nisi trijeznio po tri dana. Barabo!

Gorana | Što znači pogled na plavičasti sumrak



Što znači pogled na plavičasti sumrak
U danu punom šutnje
Osame i tuge?
Sjećanje, samo sjećanje na dane
Druge, dane sreće, osmijeha i nade.
Što znači pogled na pamučasto more,
Na bezbroj nijansi plave boje
Koja podsjeća na boju tvoje duše?
Tugu gubitka  zbog  vremena koje se vratiti ne može,
Vratiti neće, koje nadolazi kao zla plima
Koja prekriva mene, tebe, druge,
Koja se nezaustavljiva kreće.
Pa ipak…
U ljepoti snene ljubičaste boje
Nazirem tvoje blage pametne oči,
Pogled koji sve proniče i vidi, koji je postojao,
Pod kojim sam bila, koji me obuhvaćao  i
Nikad neće proći, nikad, baš nikad neće proći.

utorak, 23. srpnja 2019.

Ivan Domančić | Bis za mog oca


Bol u lubanji je pustila travu da raste
Da raste kao i sumnja
Da raste kao i potomci.
Krvi je bilo previše
Iscrpljeno tijelo i suha usta
Divovi su uspavani u pukotinama
Sirovo meso pod jastukom
Umire se vikendom
Umire se svakodnevno
Ne brini
On spava s osmijehom
Samo tiho napusti sobu
Te pusti tišinu da jača.
Infekcija sistema bez mjesečine
Skica ogoljene kičme.
Umijesto bisa,
natoči mi još jednu
za mog oca.

V.B.Z. i dalje daruje! | Julijana Matanović Ljuta godina - Zapisi internetske novakinje


Ljeto uz V.B.Z.

Natječaj je otvoren do 26.7.2019. u 23,59.

Pitanje glasi:

Koju nagradu i koje godine je Julijana Matanovič dobila za svoju knjigu "I na početku i na kraju bijaše kava"?

Natječaj je otvoren samo za RH.

Odgovore možete slati e-mailom na casopis.kvaka@gmail.com ili kao komentar na Facebook stranici časopisa,  ispod objave o darivanju knjige: https://www.facebook.com/casopis.kvaka/

Sretno!




Vezane objave:

📑V.B.Z. predstavlja | Julijana Matanović Ljuta godina - Zapisi internetske novakinje

V.B.Z. predstavlja | Julijana Matanović Ljuta godina - Zapisi internetske novakinje


Julijana Matanović

Ljuta godina

ZAPISI INTERNETSKE NOVAKINJE

Mapiranjem prostora, bilježenjem vremena Julijana Matanović privija k sebi one kojih više nema, oblikuje teško izgovorive riječi, iscjeljuje se, ali pritom ozdravljuje i svog čitatelja. Zapisi su ovo u formi kolumne koje je autorica objavljivala u toj “ljutoj“ godini, od 5. veljače 2018. do 5. veljače 2019., isprva dnevnom dinamikom, a potom svake srijede i subote, točno u 18 sati i 5 minuta, sasvim slobodno, na društvenoj mreži. Julijanu Matanović volimo kao blisku nam i samo našu, a ova književnica, koja je oduvijek spontano rušila barijere između čitatelja i sebe, profesorica koja je zaobilazila katedru ne bi li bila među svojim studentima, pronašla je nov modus povezivanja s publikom.

Pred nama je kompendij kraćih tekstova o čitanju i pisanju, o fakultetu koji je nedavno morala napustiti, o obitelji, onoj “pravoj”, ali i književnoj, kojoj i sami pripadamo, a s kojom je veže strast za tekst. Bilješkama dnevničko-esejističkog prosedea ispunjava se inventarna knjiga ushita i uspjeha, ali i neprežaljenih gubitaka i neiskorjenjivih tuga, onakvih kakve nepovratno mijenjaju naš osobni kod. Zbirka je to savjetodavne težine, iako, jasno nam je, bez namjere da to bude, u kojoj nalazimo niz intimističkih crtica u gorko-slatkom tonu, vrlo delikatnih ispisivanja svakodnevnice, mikroproza o svemu što čini jedan složen, ali ipak tako dobar život.

„Julijana Matanović ovdje ne nastupa kao autoritativna književna teoretičarka, nego kao mudra životna praktičarka, a govori šarmantno i dobrohotno, kad treba kritično i oštro, no bez iznimke iskreno i autentično. Kolumnističke komentare aktualnih zbivanja Julijana Matanović izmjenjuje s najprivatnijim slikama iz davnina, iz nekog doba mekših rubova. Sve to u nemalom čuđenju nad svijetom kakav je danas, a istodobno u nježnom nastojanju da ga učini bar malo sretnijim mjestom.”

Vanja Kulaš

Urednica: Vanja Kulaš
Biblioteka: Ambrozija

Godina izdanja: 2019.
Format: 14 x 20 cm
Broj stranica: 320

ISBN 978-953-52-0146-5       
(meki uvez s klapnama)

Sven Adam Ewin | Moja prava mati




(Lavi, iz koje sam potekao)

Ta žitka magma što ključa u kotlu,
Progutat bi me mogla svaki čas!
Pa što me onda vuče tome grotlu?
Otkuda stiže taj sotonski glas?

Iz magme čujem (a srce mi tuče):
- Tvoje začeće paklenski je čin.
To tebe k meni krvna veza vuče,
Ja sam ti mati, a ti si mi sin!

Gledam tu žitkost... I onda mi sijevne:
To nije lava! To je živi stvor!
Ona se smiri. Protegne se. Zijevne.
Znak da je time svršen razgovor.

- Kasno je, veli. - Odoh dolje spat!
Ti, gdje si?... Kažem: - Gore! Iznad kat.

Treća pjesnička manifestacija - Lajti sarce čez briega nujljiepša


Dragi pjesnici,

Pod okriljem Književnog Kutka, uz suradnju KUD Josip Genc iz Bednje, s posebnim zadovoljstvom vas pozivam da zajedno obilježimo Treću pjesničku manifestaciju  -  LAJTI SARCE ČEZ BRIEGA NUJLJIEPŠA, uz prigodan program gostiju.
  
Poziv je javni i pravo sudjelovanja imaju svi pjesnici koji pišu na kajkavskom narječju. Organizator ima pravo van natječaja pozvati pjesnike direktno u program. 

Ograđujemo se od autora koji pošalju plagirane radove, njihova imena bit će javno pročitana.
  
Pravila natječaja:

Siniša Maksimović | Marija je otišla u crnom šalu


Samo poneki list u knjigama, koje je voljela,
sjeća me, da tu je bila.

A s Gornjega grada i dalje puca vrijeme,
rijetki tramvaji škripe, padaju kiše.
Kestenje Marija, naše kestenje, Marija,
odnesoše dječaci i prže po trgovima.
I njihov miris se širi daleko.
Preko uzaludnih čekanja i bdjenja,
preko vremena i dana,
preko mene.

Dvije hladne stolice, malo kruha,
i iskidana paučina po kutovima.
I popodne kad zamiru tragovi,
beskonačno strpljiv pogled čekajući gosta.
A ja dolazim kao nikad dotad.
Mirišem na kosti i kiše,
prazniji od svojih ruku.
I dolazim prazniji za prošli dan,
i svjetliji za prošli dan.
Pa iznosimo toplu glad i sjedamo za stol.
Mnogo je nade za ovu noć.
Pokrila je ogledalo crnim šalom.
Mi smo zaboravljeni treni
što putuju kroz crne kobi.
Mi smo mahali vlakovima za sretan put,
premda karte nikad kupili nismo.

Dragan Uzelac | Charles Bukowski: Portret i dnevnik ...




PORTRET:

INTRO: PRVI DIO (PART ONE)  


Oduvek sam bio buntovnik. U svetu perfidnih laži, licemerja, mržnje, sujete, zlobe i iskrivljenih vrednosti, borba za sopstveni identitet, istinu, pravdu i parče slobodnog neba nametali su mi se od prvih trenutaka života. Spontanost slobodnog življenja, kao i neprihvatanje suludih ideologija i demagogija, uz odbacivanje lažnog sjaja i robovanja materijalističkim ispraznostima činili su mi se esencijalnim ciljevima života. Otpor usmeren ka kandžama Establišmenta i odbacivanje normi sveprisutnog Sistema bivali su pravim lajt motivom neukrotivih dana i noći ...

INTRO: DRUGI DIO (PART TWO)

ponedjeljak, 22. srpnja 2019.

Larisa Janičev - Stojanović | Zauvijek tvoj



Najdraža…
Pišem Ti pismo. Ljubavno. Meni najljepše.
Ali, Ti ćeš možda misliti kako nemam „petlje“.
Jer nemaš hrabrosti!  -  reći ćeš i nasmijat ćeš se.
A meni je svejedno. Zaista.
Meni je važno samo reći – Volim te!

Tima Bilan | Fantomska posla


Otkucalo je 7.00 sati kad je Nina otključala vrata ureda i zakoračila u mračnu prostoriju s ustajalim zrakom. Ponedjeljak je. Dan koji je, nakon vikenda, samo glasnije od preostala četiri radna dana u tjednu, upozorava da ovo nije mjesto na kojem bi trebala provoditi minimalno osam sati dnevno. Nije više ili nije nikada ni trebalo biti, manje je važno. Jedino bitno je da ne pripada ovdje. Da bar danas može dati otkaz. Teatralno, kao iz filmova, ušetati samopouzdano šefu u ured i bez uvoda ispljunuti riječ: Odlazim!On bi je zbunjenog pogleda promatrao i pokušavao shvatiti što se događa, što mu to pokušava reći. A onda se sjetila da joj sutra sjeda na naplatu rata stambenog kredita, a i računi za tekući mjesec lagano pristižu u poštanski sandučić. Ide proljeće i djeci će trebati nove tenisice, a odjeću da i ne spominje.   

Kukavico! – izgovori naglas samoj sebi.

Objesila je kaput u ormar, jednu od onih dotrajalih uredskih zidnih konstrukcija koje te sa svakim otvaranjem zapahnu svojim praškastim mirisom starog papira, izuvenih nošenih cipela, frustracija i uspomena svih bivših korisnika ovog istog ormara i ureda.

Anđelka Korčulanić | Ljubomora


Da sam gladan bijeli sibirski vuk,
očnjake bih zarila u Ninočku.
Na fejsu bi naglo zavladao muk,
Svenu na ljubav stavila bih točku.

Njoj piše sonete, ja bivam gnjevna!
Vatra nam objema kroz kožu sija.
Otkud se stvorila ta Vasiljevna?
Što li ona ima što nemam i ja?

Svenove stope u snijegu pratim,
srce mi puca, ne samo od leda.
Ninočka! Ninočka zove pa zatim,
kao da me ne zna, u mene gleda.

Prostire krzna, uz Ninočku sjeda.
Bože dragi, zar ne zna kako patim?



Anđelka Korčulanić, iz zbirke Prožeta tobom,  HKD Rijeka, svibanj 2019.

nedjelja, 21. srpnja 2019.

Božica Jelušić | O, ta uska varoš...


Fotografija: Nada Zidar Bogadi (Facebook)



Gledam onaj užas oko Matoševa spomenika, gdje su donedavna šumili starinski kestenovi, kao u mnogim europskim gradovima koje volim. Lako ih je zamisliti u Warszawi, Sibiu, Krumlowu, Pečuhu...samo ne u Zagrebu. U Zagrebu, koji je danas bogznačija prijestolnica, devastiran, poseljačen, betoniran, neoniziran, razdrljen kao rutava prsa blesavog đilkoša, bučan, zakrčen i kaotično prenakrcan po opančarskoj mjeri, jer njima uvijek nešto fali i nešto treba "pričuvati" za jatake, taj Zagreb, dakle, više ne može ugostiti ni othraniti ni pjesnike ni stabla ni građanske duše koje vole bilo kakav sklad.

Darko Foder | Zemi me


Zemi me,
bez rieči,
bez pitunja me zemi
i v jemunju si zemi sa štienja
i fkradni se me neprespone noači.

Miljenka Koštro | Savršeno nesavršena


Praštam pred suncem mekanim.
Plovim s oblakom bijelim.
Trajem pod nebom plavim…
Ja pjevam…,
Na vjetru treperim,
Krikovima vjetra prepuštena.
Lakše je, ali se ne okrenuh
Kako vjetar puše, kako tijelu godi.
Sitnim korakom, bez kajanja
Prepuštam se neshvaćenoj slobodi?!
Ja, na vjetru zastadoh,
Priznajem, nisam uplašena,
Samo blago zadrhtim, zabrinuta,
Što umiru tragovi vremena otrgnuta.

Florian Hajdu | Sreca jé dobro zdravlje i Lisa memóriája...


Sunce je sjalo kao bosanska tepsija za uvijaču ispod saća, netoplo, tek mlakomirno ravno. Park u vestfalijskom dosadnom gradu, duži nego širi, proplanački ravan, nemački sređen, pupi. Prenastanjen ptičji živalj na džinovskim stablima parnjački se nadvikuje, kiti, ulepšava, po granama hoda, žonglira i zri oplodnju, oseća u organima koji ih teraju utelesnoaudiovizuelne akcije, smešne, ptičje seksualne. Sivoasfaltirane staze, u glavnoj oazi grada, ukrštaju se, poprečuju poput kineskih štapića za obedovanje u početničkoamaterskim nekineskim rukama, da bi se sve zajedno ulivalo kao reke Ob, Jenisej, Indigirka i Kolima u svoje razgranate delte i dalje, u dubinska mešovita mora, među kitove raznosače kitinjskih glasova, vere o življenju posle prestanka života, kao opušteni na ispletenim akrobatskim žicama sveta cirkuskih šatora sa imitacijom tapšanja, ushićenja, bez gledalaca. Na asfaltnoj ravnopravoj, dugačkoj deltastazi koja dalje masuje mešovite stanovnike u centar neatraktivnog grada, iza dva rolera različitih estetskofunkcionalnih osobina i dizajna stopaju, jedan šepajući, dva vremešna gospodina. Na jednom roleru je tabla sa razmeštenim šahovskim figurama, na drugom korpa sa plastičnom flašom poluprazne kisele vode, golubijeplavobojne, dva narcisa slonovokostnobeli i žuti poput sunca u letnjem periodu u zenitu, mekana mandarina u uglu, prazna futrlola, crna, za naočare, otvorena, načeti paket papirnih maramica, poslednja, nevešto izvučena, i tranzistor, jeftini, mali, koji laganu muziku tiho svira. Prvi sa iznošenim žganaumbrabojnim šeširom na glavi povuče damu na G4, žali se da mu od zdravlja ništa ne ide, klackaju kosti, teško ustaje, veoma često vazduha nema. Gleda u tablu šahovsku i kao da od crnog kralja čeka odgovor na sve što mu se zadnjih godina rapidno pogoršalo. Drugi, gologlav, bez kose, ćelav, zastaje, odmara nogu koja mu je nekada bila zdrava, fudbal u regionalnoj ligi golovala, gleda napred pravo do mogućeg dugačkog vidika, kao za sebe, poluglasno, sećajući se priča kako je nekada mogao sve kad mu se ćefnulo, stajalo je uspravno, tvrdo, gordo kada god je poželeo, hteo ili namerno u duetnim, uzbuđenim okolnostima, voljom, htenjem Boga Raja to učinilo... Iza njih korača nemladi čovek, ležerno odeven, glavom nalik Fernandelu, sa kučetom koji ga vodi, sa povodcem od kože sa zubozlatnobojnom laso hvataljkom za ruke, koji zastaje često i naizmenično zadnje noge u vodoravno diže bezrazložno. Tada se kezi i ubrzano dahće visećim jezikom preko zuba lepeza, kao da se okolnostima u kojima se našao smeši. Ćelavi roler glasom krečećeg zvučnika, gledajući u šahovsku tablu, samouvereno kaže šeširnom roleru: Ditrih, sreća je dobro zdravlje i loša memorija. Šah i mat kralju.

subota, 20. srpnja 2019.

Božica Jelušić | Prvi kondorov let



Godine što su prošle: navike, predrasude.
Čini ti se da ništa kroz rešetke ne prođe.
Praznina tako tupa, koja ti srce glođe.
A da jednom poletiš, onako, pa što bude?

Letjeti, što to znači? Ruka ti daje hranu.
Kad kiši ti se skloniš u neku rupu u stijeni.
Stijena je umjetna, pa se i pogled okameni.
Kroz mrežu kapi gledaš sliku neodabranu.

Ljudi su blijedi i glasni. Imaju trule zube.
Mirišu kao hrana odstajala predugo.
Igračkom drže te svojom, objesti slugom.
Krilima moćnim se smiju, zbijaju šale grube.

Postoje druge ptice u kavezima sličnim.
Ponekad ti se čini da o letu žvrgolje.
Znači li to da nebo postoji gore i dolje?
Možda te ubiti žele riječima neobičnim?

Odnijeli su te danas na neku goru visoku.
Vrijeme je stalo. Drhtaj i užas od visine.
U smrt si sunuo naglo, u ponor od modrine.
Rodio se u letu, s božanskom iskrom u oku.

20.srpnja 2019.

Flora Green

Fotografija: Kondorov let, Internet

Željko Bajza | Baščinu prijeti


Ove kaj ja Vam pripovedam je pripovest ob premišlavanju živlenja, popevka slave i muke, kronika osebujna, navlastita, znamenita, kaj se škole glubokega navuka dostoji. Pu milošče Božje vu navuk stareh mojeh jesam bogat dosta. Ja se z njimi razmem, z njimi se spominjam. Ja sem njihov vremenik. Iak je ov svet tenja i nestalnost, a verba volans multus, senek jenput zgovorena za navek ostaje reč i se bu ostale zabilježene vu Vesmiru. Vu knjige, na trake, al na slike, ostal bu del prirode, simbol zastanavljen na plohe teru vreme troši. Na granice zmed oka i papera, zkoncentrerane je vse zbivanje. Na teh su stareh papere zapisani gliboki glasi našega ishodišča. Mene se dostoji biti več star, navuk pretkov prijeti. A baščinu prijeti, kak Belostenec tolnači, znači baščinu vuzdržavati, v srce ju zeti, a bogatstve je imeti i imeti vu pameti.

Dragan Gortan | Stari Kaput


Taj je stari kaput koji je Milan M. dobio poštom
od svoje sestre iz Amerike, a koja je otišla tamo
još neke poslijeratne godine da bi pod stare dane
izjedana što krivicom, a što staračkom demencijom
i iz umišljaja da je tu još onakva bijeda od kakve
je bježala, zakasnio četrdeset godina na odredište.
Taj ću stari kaput usporediti s neostvarenom
ljubavlju i nemogućnošću da se ona ostvari u
sadašnjosti jer im sličnost čini određena demodiranost.
Taj je stari kaput Milan M. rasjekao na komade da bi
s njima pokrio pseću kućicu te tako čuvara zaštitio od zime.
S ljubavlju koja zakasni na odredište ne može se ništa.
Od ljubavi neostvarene u jedinom stvarnom vremenu
zauvijek ostaje hladno pri srcu.

Gorana | To što me se dotičeš…


To što me se dotičeš…

To što me se uopće dotičeš
boli  me više od tvoga osmijeha jer
sebi sam odredila mir.
Pročistila sam svoje srce i duh
kao redovnica komoru
okadivši je tamjanom i
svoje tijelo prekrila sam kostrijeti.

petak, 19. srpnja 2019.

Počinje 'Ljeto kod Matoša' na Gornjem Gradu


vrijeme: 19.07.2019. - 01.09.2019.
mjesto: Zagreb; Gornji Grad, Strossmayerovo šetalište

Manifestacija "Ljeto kod Matoša" na zagrebačkom Gornjem Gradu ove će se godine održati od 19. srpnja do 1. rujna na Strossmayerovom šetalištu, uz bogat program koncerata uličnih bendova, nastupa stand-up komičara, gastronomije i zabave pod budnim okom 'Matoša s klupe'.

V.B.Z. i dalje nagrađuje! | Hanif Kureishi: Ništa


Ljeto uz V.B.Z. i časopis Kvaka je uvijek uzbudljivije. Ovaj put, sretan dobitnik ili dobitnica dobit će knjigu Hanifa Kureishija: Ništa.

Natječaj je otvoren do 22.7.2019. u 23,59.

Pitanje glasi: Gdje je rođen Hanif Kureishi?

Natječaj je otvoren samo za RH.
Odgovore možete slati e-mailom na casopis.kvaka@gmail.com ili na Facebook stranici časopisa, kao komentar ispod objave o darivanju knjige.
Sretno!

„Kureishijeva kratka, britka priča
o osveti pakleno je zabavno štivo.“

Times

Znakovito, svoj zadnji, osmi po redu roman, „napeto i zadivljujuće istraživanje ljudske požude, nemoći i prijevare“, proslavljeni britanski pisac Hanif Kureishi (1954.) nazvao je Ništa (Nothing, 2017.).

Zbog već poodmakle dobi, ali i vrlo narušenog zdravlja, protagonist romana Waldo, glasoviti filmski redatelj, prisiljen je provoditi dane zatvoren u svome londonskome stanu, „nepokretan, gotovo kao biljka, u invalidskim kolicima“. Iako fizički onemoćao i sve frustriraniji svojim stanjem, Waldo je i dalje opsjednut seksom, ali i mišlju da mora snimiti svoj završni projekt, nešto što će ga „ispuniti kreativnom nadom“.


Nakon što Waldo posumnja da ga njegova dvadesetak godina mlađa supruga Zee – još uvijek privlačna, „svježa i vitalna“ Indijka – vara s Eddiejem, samozvanim stručnjakom za njegov umjetnički rad koji se nedavno doselio k njima, odlučan je nešto poduzeti kako bi razotkrio preljubnike. Ali prije nego što im servira zasluženu osvetu, Waldo se želi uvjeriti u opravdanost svojih sumnji, pritom ne birajući sredstva.

Napisan s karakterističnim crnim humorom i izraženim osjećajem za detalje, novi Kureishijev roman čitatelje će ponovno podsjetiti na svu veličinu i blistavost njegova spisateljskog talenta.


Biblioteka: Ambrozija
Prevoditelj: Borivoj Radaković
Urednik: Stjepan Ravić
Godina izdanja: 2019.

Poziv na audiciju



Kazalište Tragači
i Teatar na Trešnjevci pripremaju predstavu "Šetači pasa" te raspisuju audiciju za ulogu Djevojke.
Na audiciju se mogu prijaviti zainteresirane glumice u dobi 22-28 godine koje imaju titulu prvostupnice (BA) glume. Audicija će se održati u razdoblju između 26. i 30. kolovoza 2019. godine.

Igor Petrić | Djeca izgubljenog vremena


Neobičan dan polako nestaje,
uranja u ocean mraka
ispunjen ranjenim dušama izgubljene djece
koja opet sanjaju nemirne snove o rastanku.

Iako uplašena
prkosno izvikuju svoja imena.

Darko Foder | Vozel sreće


Niema šmajsera
šteri me moare prestreliti
tak kak serce moare počiti ad jada
če veliš da me niemaš više rada.

Pakaži mi šteri je komen tak terdi
kak je ma ljubav prema tebi čversta.
Niema toaga skušenja štere bi me natirale
da zavet zemem z mega persta.

Ratko Bjelčić | Sjedni, molim te



Sjedni, molim te
to što ti želim reći nije za stajanje
nije za žurenje
niti za odlaganje
To što ti želim reći
a riječi ne pronalazim
plašim se da će mi uteći
ako ti ih ne kažem

Suzana Marić | Medo svira kontrabas



Medi kiša dosadila
Jer je cijeli tjedan lila
U glazbi on traži spas
Pa sad svira kotrabas
Gudalom struže, gudi
Od te buke svak poludi
Ali jedna crna vrana
(za tu glazbu uhodana)
Pokraj mede je kreštat stala
Iako note nije znala
Odjednom je koncert stao
Medo je žice potrgao
Pa sad brunda cijeli dan
Radi kiše nervozan



Siniša Maksimović | Vjetar






Zapljusne te,
mekim krilima po licu.

O, tako miluju neljubljeni.

I sav u življu otpočinjanja predaš se blagoj trci,
dodiru bez pobjednika.

A harmonija te praznog pogleda razvedri umilnoga.
Otvoriš vrata i krikom izgubljene ptice
kružiš svoj let mimo protočnosti.
Raspršiš sjećanja razbijenog ogledala,
s tuđim likom, sve manje svoj.
I predaš se dodiru bez pobjednika.

O, tako miluju neljubljeni.

četvrtak, 18. srpnja 2019.

Diana Rosandić | Komadići svjetlosti


Narodna čitaonica i knjižnica
Novi Vinodolski

Vas poziva na književnu večer i izložbu kolaža

KOMADIĆI SVJETLOSTI

DIANE ROSANDIĆ

ATRIJ SRIĆINE KUĆE I
NARODNA ČITAONICA

18.07.2019. U 20.30


Pramcem u sumrak


Fali nam jedan šaraf

Piše: Jelena Miškić

Fali nam jedan šaraf

Iskreno počinjem vjerovati u jednu davnu obiteljsku priču o kletvi majstora. A priča ide otprilike ovako. U našoj obitelji pored dva zdrava i prava muška nije bilo teorije da se ikada za išta pozove majstor. Što god da se kvarilo, urušavalo, iskakalo, kvasilo, što god da je pregorilo ili otkazivalo poslušnost, rješavao bi ili deda ili Đuka, a ako je bio zahtjevniji posao u pitanju, obojica u suradnji.
"A je to" je snimljen prema mojoj familiji.

Ivan Domančić | Astronaut


U beskraju
među kristalima
plutaju oceani.
Prostitutka bez jezika
sastavlja noć od papira
dok dodiri mora i soli
umiru među borovima.
Potpuno impotentan
proklinjem pokojne
a ne znam ni letjeti.

Andreja Malta | Do beskonačnosti


Jučerašnja kraljica moga dana bila je letargija, pomiješana s iscrpljujućom ljetnom vrućinom. Rečenice koje sam pomno čuvala u glavi zadnjih nekoliko dana, sastavljene samo za tebe, usitnjavale  su se poput mrvica, nisam više imala snage tražiti ih po prostoriji, namješaju, sjedalicama, po stolu i slikama, nije imalo smisla jer bi previše vremena prošlo dok bih ih ponovo skupila,  a nisam imala ni snage izgovoriti ih.  Odustala sam od tih riječi iako su mi važne, znam da će i tebi biti važne.  Prenijet ću ih ujutro na papir - odlučila sam na kraju, da bih time donekle utješila samu sebe i napokon utonula u miran i duboki san.

I tako jutros sjedim i ponovo slažem misli i riječi, sastavljam rečenice koje ti nisam uspijela prenijeti, možda ne samo zbog letargije i vrućine, možda samo zato jer je nekada ipak lakše težinu osjećaja prenijeti na papir koji dosta toga lakše i hrabrije podnosi. A možda i zbog straha da bih izgovarajući riječi sastavljene u rečenice ispala smiješna ili patetična, a to je nešto što zaista ne želim.

Volim te.

Anđelka Korčulanić | Sven Adam Ewin


Sven Adam Ewinu


Dao je sebi ime − Sven Adam Ewin,
pod sto velova gustih dobro se skrio.
Ne muči me tko on jest ni čiji je sin,
muči me gdje li je sve do sada bio.

Sve što napiše poezija je čista,
životne mudrosti dugovječna starca,
a dječačko lice u stihu mu blista,
ljepotom Erosa naše želje rajca.

Riječi su klikeri, njima se igra,
rođeni talent, brušen, visoka sjaja.
Stih mu je skalpel i oštro oko tigra,
veslač poezije snažna zaveslaja.

Pjesnicima po redu odaje počast,
a mnogi se mogu pokloniti njemu,
svome egu ne da kušati slave slast.
Rekoh malo, on zaslužuje poemu.


Anđelka Korčulanić , iz zbirke Prožeta tobom,  HKD Rijeka, svibanj 2019.















srijeda, 17. srpnja 2019.

Igor Petrić | Doživljaj budne svijesti


Dozivaš li ikad sadržaje snova
u sjećanje?
Dozivaš li me
ili sam samo dio tvog sna?

Dok ležiš na postelji od cvijeća,
tvoje ruke drhte, a ti,
lišena voljnog sudjelovanja,
praviš se budna
iako spavaš.
Nesvjesno progovaraš imena
svih ljudi koje poznaješ
ili ćeš tek upoznati na svom putu,
svojoj stazi,
svojoj livadi nepokošena cvijeća
i crvenih makova.

Larisa Janičev - Stojanović | Zaustavite Zemlju




Želim da planet stane.
Da se Zemlja zavrti unatrag
i vrijeme vrati.
Pa da osjetim ponovo
ruke oko struka i
poljubac poput pečata na usnama.
Želim čuti iste zvuke tamburice,
ma, neka su varljivi!
Želim miris zrelog žita,
želim opet pjesmu moćnog Dunava,
zavodljivu poput pjenušavog šampanjca.
Pa da legnemo na pijesak,
svjetlucav od milijun zvijezda iznad nas
koje se smiju još jednim prolaznim ljubavnicima.
Ne marim ništa,
samo da još jednom sanjarimo zajedno.
Neka Zemlja stane i neka se zavrti unatrag!

Dragan Miščević | Impresije vrelog ljeta



Ruku prepunih žuljeva bilježim:
Gradim beton svoje sreće;
Temelj betonski, desettonski,
Betonski nadvoji i serklaže.
Sve gori na ljetnoj žari,
A vapno slatko peče pod jezikom,
Peče kožu i usne.
Grade svuda oko mene
Betonske nadvoje,
Kutove svoje sreće.
Zidam i ja,
A najradije bih legao pod grab ili bukvu
Tisućljetne šume
U duboki hlad i brojio zvijezde
Udišući rosu s lista.

Dragica Križanac | Šifra


U Kastelu, nad morem odvijala se borba na život i smrt. Držali su ga u ovoj kuli već šest dana. Svaku noć su ga ispitivali. Tražili su samo jedno: šifru! Tukli su ga, prijetili, pokušavali podmititi, ucjenjivali...Ništa nije pomagalo. On je samo ponavljao da je i sam zaboravio šifru. Trebao im je živ. Mladi  Davidović je shvatio da će ovdje ostaviti kosti ako ne stupi u akciju. Isto tako bilo mu je jasno da ako im kaže šifru time bi sam sebi potpisao smrtnu kaznu. Bio je sav u modricama, jednim zatvorenim okom, razbijenih zubiju, natučenim rebrima. I ovo je bio samo ‘prvi dio’ ako ne bude surađivao, kako su mu tumačili.

utorak, 16. srpnja 2019.

Davorka Črnčec | Zrelo vrijeme


Ona je večeras
prste u kosu zarobila da prešute stih
o onom ljetu kad su se poželjeli.
Sinoć ga je opet dugo u noć čekala.
Danas  hladnim sjeverom niz spomen putuje.

On ni jutros
ne zna koliko je glasna nepokretnost
u posljednjim zvonima kad namiguju luni,
zadnji taksi kad zašušti ulicom,
a noć je hladna tišina bez budnih.

Dođi, vrijeme je ovih dana zrelo
da je odvedeš južnije.
Napokon.


Maja Šiprak | Okus opore svile


Čitatelju,

pred Tobom se otvaraju dveri jednog ženskog srca.

Širom.

Poziv je to u intiman svijet, topao i mirisan, vlažan od suza i poljubaca.

Kušat ćeš strofe – kocke tamne čokolade
što se polako tope u ustima,
a njihov okus ostaje u sjećanju.

Zauvijek.

                        Aleksandar Olujić