Milica Čubrilo | Nikola Šimić Tonin: Preko u Preko

Kratak roman Nikole Š. T. je bio lijep doživljaj za mene, a počeo je već pri čitanju prvog odlomka, da bi zanimljiva dinamika trajala do kraja. In medias res je prvi utisak dok autor slaže mnoštvo motiva, no objedinjenih lijepo u oblikovanju teme, koju bih mogla definirati kao - Život čovjeka u aktivnom  traženju smisla života.

Već prvo poglavlje ,,najavljuje,, peripetiju koja je izmijenila na loše sudbinu dvoje ljudi, Sama i Kety. Žena je pri porođaju izgubila dijete i sama se jedva spasivši.

,,Jedino bol rađa umjetnost,, (Antun Barac) i tako je krenula i kompozicija ovog Nikolinog štiva. Glavni junak, u kom se naslućuje autobiografsko promišljanje o smislu ljubavi, braka, traži načine kako nositi se sa sumnjama u vlastiti partnerski odnos. Odatle paralelno kreću svi naredni doživljaji pričani u 3. licu, a tako bliski i neposredni čitatelju. Lirski, lijepo iznijansiran odnos prema svim događajima koji se nižu, navodi nas na uspoređivanje sa vlastitim.

U trenutku kulminacije, dok glavna junakinja saznaje porodične zakulisne igre oko nasljedstva znajući da je pri kraju života, mijenja se u Samu čitava koncepcija njegovog odnosa prema ljubavi. Biva empatičnim, humanijim i nesreća ga zbližava sa ženom. Može se doživjeti taj tren i kao strah, ta prejaka i ruševna emocija, no tako opravdana i ona će poslije Katyne smrti, a u kasnijem slijedu, gradirati u opreznost i način da se Sam sačuva i da traži sreću koju je itekako priželjkivao. Zapravo, ona je lajt-motiv do zadnjeg poglavlja. Autor znalački isprepliće književne tehnike, od naracije, dijaloga do unutrašnjeg monologa. Ovo posljednje karakterizira ono autobiografsko u smislu prustovskog traganja za izgubljenim vremenom. U tom smislu, zanimljivi su frazeološki idiomi poput npr. ,,mlaćenje prazne slame,, čemu Nikola izvrsno suprotstavlja ono umjetničko traganje za kvalitetom u međuljudskim odnosima.

Naročito zanimljiva digresija je u trenutku kad naracija i dijalog sa autentičnim dalmatinskim govorom prave novinu i sve to u uvođenju u priču žene Dalmatinke koga živi godinama u Americi. 

I Sam mijenja ime u Šime, da bi se stvorila odlična i nova epizoda. I to je jedan od autobiografskih digresija da se nađe novi smisao života, da se očuva nacionalni identitet. Pominjanje rata na jugoslavenskim prostorima je iskaz besmisla i strepnje za stradanja.

U nekom trenu glavni lik doživljava umor i rezignaciju i predaje se, kako sam kaže ,,moru nedaća,,. Napravi od sebe skitnicu i zapuštenog beskućnika. No, bio je to samo kratak eksperiment i Šime nastavlja dalje. Ovakva naracija, koju prati duhovna karakterizacija, van bilo kakvog materijalnog konteksta, odlično ,,drži,, pozornost čitaocu i sliči na onaj  zdravi Ekg prikaz samo trenutno bolesnog čovjeka, uznemirenog nečim: očas adrenalin i želja za životom, a onda pad... Ipak, Šime je zdrav i postavlja retorička i smislena pitanja Bogu i sebi samom. Ćuti odgovore, jer odlično zna da mora nastaviti dalje. I nastavlja, ali povratkom u zadarski kraj gdje nije bio niti se ikom javljao punih 40 godina.

Od PREKO, vraća se u PREKO. ON I KOFER. A u koferu, rekla bih, spakiran život čovjeka koji nikad nije odustao....

Mr književnosti, Milica Čubrilo

Nikola Šimić Tonin | Krštena si zemljo na tvrđavi Knina

 

Stijeg hrvatski otežo od krvi

branjen sabljom Zvonimira Kralja

tvrdom vjerom tvrđom nego stina

Hrvatskoga Kraljevskoga Knina

Rijeka Krka svjetluca u doli

Stijeg Slobode viori se gori

Nije ista Hrvatska bez Knina

slobodna je tek kad tebe ima

Pamtit će se i prenosit svima

krštena si zemljo na Tvrđavi Knina

Natalija Dimitrova | Metamorfoze - Метаморфози

МЕТАМОРФОЗИ


Не всяка статуя оживява като Галатея,
но в шедьовър се превръща
дори и бетон:
щом една красива идея
срещне своя Пигмалион.

***

Прогресива ГЕОМЕТРИКУС




METAMORFOZE


Ne oživljava svaki kip poput Galateje,
ali čak i beton postaje remek-djelo:
kada se lijepa ideja
susretne sa svojim Pigmalionom.
_____________________________________

S bugarskoga preveo Nikola Šimić Tonin

Zoran Ilić | Između carskog trona i daski koje život znače

„Drama na daskama ili Heliogabal“ Nikole Šimića Tonina, Hrvatsko književno društvo – Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2026.

„Neću! Zašto uvijek sa mnom mora početi ova odvratna predstava?“

Ovim buntovnim krikom protagoniste, koji biva bukvalno izguran na pozornicu, Nikola Šimić Tonin otvara zavijesu svoje drame i odmah ruši sve konvencije građanskog teatra. Čitalac i gledalac istog trenutka bivaju uvučeni u lavirint u kojem prestaju da važe zakoni klasične scenske iluzije. Šimić Tonin u ovom djelu ne piše puku povijesnu kroniku o rimskom caru Variju Avitu Basijanu, povijesti poznatijem kao Heliogabal. Umjesto toga, on koristi mit o najekscentričnijem vladaru Rima kao raskošno, provokativno platno za preispitivanje vječne drame stvaralaštva, moći i samog kazališnog čina.

Heliogabal je povijesno ostao upamćen kao vladar koji je rigidni rimski poredak pokušao da podredi sopstvenom estetskom i religioznom impulsu, pretvarajući carstvo u neprekidni performans. Šimić Tonin taj povijesni impuls prepoznaje i transponuje ga u čistu teatarsku formu. Zato njegov car i jeste „Heliogabal, rimski car i još ponešto“ – on je i tiranin, i umjetnik, i žrtva, i vječiti egzibicionista koji odbija igrati po pravilima tradicije. Kada ga Režiser opominje da želi „klasični teatar, a ne kojekakve avangardizme... priču o sukobu dobra i zla“, car drsko uzvraća udarac, najavljujući da će večeras „usmrtiti teatar“.

Glavni dramski napon ovog komada ne leži samo u sukobu cara sa konzulima ili rigidnim porodičnim arhetipovima (poput bake Lio koja izgleda kao vještica iz dječjih priča, ili Oca i Majke koji su tu „ili tomu slično“), već u dinamičnom dijalogu sa samim kazališnim mehanizmom.

Uvođenjem Režisera, Kostimografa koji se buni protiv golotinje jer je „toliko puta viđena“, i Scenografa koji jedva čeka kraj čina da promijeni scenografiju, autor ogoljuje proces nastanka umjetničkog djela. Kazalište ovde prestaje biti puki medij koji prenosi priču; ono postaje sama tema. Likovi svjesno govore o svojim „ulogama“, komentiraju finansijske razloge zbog kojih nemaju povijesne kostime i otvoreno se referiraju na Kamijevog Kaligulu.

Ključ za razumijevanje ove scenske igre autor nam nudi već u svojim uvodnim napomenama, gdje naglašava da je tekst tek „osnovni predložak“ otvoren za improvizaciju, najrazličitije prostore i slobodu autorskog tima. Šimić Tonin ne stvara kruti tekstualni spomenik, već živi teatarski organizam koji provocira publiku, svjestan da gledatelji „zure iz mraka očekujući pametne monologe“.

Zato na kraju prvog čina Režiser preuzima riječ i definira suštinu ovog komada: „Ova drama je život! Mi je stoga i ne držimo dramom, ona se ovdje stvara.“ Autor je, prema riječima sopstvenog lika, slušao tesare pod prozorom i umjesto da im dovikne kako podići krovnu gredu, sjeo je i napisao ovaj koncept. 

„Drama na daskama ili Heliogabal“ je poziv na hrabro, oslobođeno kazalište. Ovo je tekst koji podjednako izaziva maštu čitatelja, ali i provocira kreativni bijes redatelja i glumaca, nudeći im platformu za radikalnu dekonstrukciju.

Nikola Šimić Tonin nam još jednom dokazuje da su sve imperije prolazne, a da je život, baš kao i teatar, svugde i uvek – pod uvjetom da imamo hrabrosti upaliti svjetla i zakoračiti na daske koje ga označuju.

Kazalište lutaka Zadar | "Nije ti ovo ćaćino

 

Kazalište lutaka Zadar i ove godine predstavilo je završne produkcije polaznika dramsko-lutkarskih radionica „Donatolina“, koje je publici pokazalo rezultate svog cjelogodišnjeg kreativnog rada. Prva premijerna izvedba, predstava „Nije ti ovo ćaćino“, polaznika Donatoline pod vodstvom Gabrijele Meštrović Maštruko, održala se u petak, 12. lipnja 2026. godine u 19:30 sati.

Predstava kroz humor, igru i prepoznatljive situacije iz dječjeg svijeta obrađuje teme prijateljstva, zajedništva, sporta i prvih ljubavnih simpatija. Predstava otkriva koliko su međusobna podrška, solidarnost i zajedničko djelovanje važni za ostvarenje ciljeva i prevladavanje prepreka.

U predstavi su igrali: Lana Babac, Cvita Dominis, Dora Šoštarić, Maša Šoštarić, Nina Pastuović, Natali Božić, Pia Jakić, Marijeta Šapina, Meri Gavan, Larisa Šimac, Lina Pestić, Maša Kupčak, Grga Čulina, Benko Denona i Lucijan Glušić.

Lako je sa djecom kad u duši i srcu ostaneš i jesi dijete. Djeca to osjete. Djeca slušaju srcem. Zato je veliko i velik si koliko jesi ono u istinu istinsko dijete. Stalno ponavljam da priča nije toliko važna.

Da nije pitanje niti cilj znati reći "o čemu se radilo". Priča je samo izgovor da se probudi, oživi, vidi nešto puno veće. Važnije. Ljepše. Da se prepoznajemo. Da budemo zajedno. Da budemo, veliki, mali ljudi. Budemo djeca. Sve to stoji i čita se u radu, „Naše Gabi”, Gabrijele Meštrović Maštruko. Uz ovo predstavu, otvorili smo svoja srca djeci, oni su nam ih otvorili, i ušli u njih, da nikada ne izađu iz njih, da ih ponesemo u srcima, kud god pođemo. Divan je to krug kazališta.

Koja je to sreća, kazalištu. Kazalištu lutaka Zadar, „Donatalinama” imati jednu takvu kazališnu umjetnicu uz sebe. Da je tu, uvažiti ih, staviti u razinu sebi, dati im na značaju i važnosti, prepoznati sve njihove teme, treme i ideje. Primiti i dati taj zagrljaj ohrabrenja, razumijevanja. Biti im voditeljica, biti im uzor i autoritet, osoba od neupitnoga povjerenja. Prijateljica. A sve se to vidi na pozornici i izvan nje. Nositeljica čarolije kazališta. Najvažnija i najdivnija uloga koja može biti. Koja kroz ovu predstavu kaže – poznajemo se jer smo djeca. Vidimo i razumijemo ono nevidljivo i neobjašnjivo u zraku, ono neizrečivo što nam treperi u srcu.

Kroz rad „Naše Gabi”, potvrđuje se smisao kazališta današnjice. Uloga kazališta, KL., nije samo umjetnička, već i odgojna.

Neobično je važno, prijeko potrebno, upoznati dijete već od malih nogu s različitim umjetničkim izražajnim sredstvima, kako ga ne bi ponijela bujica, ponijela „ulica”, površnih atrakcija kojima ga svakodnevno obasipa internet i televizija. Otuđuje od vršnjaka, od realnog života, krade im djetinjstvo.

Odlazak u kazalište bio je i ostao obred, tako treba i ostati, to treba sačuvati i zaštiti, obred za cijelu obitelj koja odlučuje da neće samo pasivno sjediti pred televizorom i gledati što joj se servira, već se zajednički zaputiti u KL, neupitan kulturni brend grada Zadra, a i šire. Šire ga nevjerojatne predstave, nošene srcem, koje se brzo usele u srca, i ljubavlju koju nose u sebi, tu kreativnu, umjetničku čaroliju, očarava sve one koje zateknu, i pričaju priču o jednoj umjetnici, o velikim malim glumcima, o jednom kazalištu, o jednom gradu.

Broj djece i odraslih koji godišnje prođu kroz gledalište KL., (neki i više puta) ohrabruje nas u uvjerenju da taj stari, dobri običaj ima draž i za suvremenu, užurbanu obitelj. I za to dugujemo izuzetnu zahvalnost uz mnoge druge, uz KL, i „Našoj Gabi”.

A što reći, nakon podjele Diploma, poklona „Donatolinićima”,  nakon okončanja još jedne kazališne godine, kad nas je zagrlila toplina doma, pripadanja, uz rezanje torte, ušli smo među njih i ostali s njima jedna velika kazališna obitelj.

Do nove kazališne sezone, zagrlimo ljeto pred nama.

Nikola Šimić Tonin

Natječaj | XII manifestacija domoljubne poezije: Stijeg slobode – Knin – kninska tvrđava 1. VIII. 2026.

 

Mi koji smo ostali živi i uživamo ostvarenje sna, ovom večeri potvrđujemo da nisu zaboravljeni naši poginuli hrvatski branitelji. Dužnost pjesnika je, između ostalog, uz ljubav prenositi domoljubnu misao kao jamstvo trajanja. Krštena si zemljo na tvrđavi Knin, napisao sam u jednoj svojoj pjesmi. U početku stidljivo, a onda s punom podrškom pokrenula se organizacija ove pjesničke manifestacije Domoljubne pjesme, na svetom tlu domovine, na sreću hrvatskog naroda kada je naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman stvarnom i simboličnom gestom, poljubio hrvatski stijeg i pustio ga vijoriti, rekao: “Imamo Hrvatsku” – Nikola Šimić Tonin

XII po redu pjesnička manifestacija Domoljubne poezije „Stijeg slobode, Knin – Kninska tvrđava, 2026“., prema ideji književnika Nikole Šimića Tonina, održat će se 1. kolovoza, 2026., u 19 sati, na ljetnoj pozornici Kninske tvrđave, i ove godine pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja.

Dvadeset pjesnika nastupit će na finalnoj večeri, a odabrane pjesme biti će objavljene u zborniku “Domoljubne pjesme: Stijeg slobode XII.”. 

Uz plaketu „Stijeg slobode”, Medaljon „Stijeg slobode“, prigodan poklon Grada Knina, umjetničku sliku.

Dodijelit će se Nagrada stručnog žirija. Nagrada publike. Nagrada za najboljeg kazivača poezije. Nagrada za doprinos Domoljubnoj poeziji (pojedinac). Nagrada za doprinos Domoljubnoj poeziji (Udruga). Zahvalnica podržavatelju Manifestacije.

Pjesme slati na e-adresu: nikola.simic.tonin@gmail.com Radovi se primaju do 20. 7. 2026.

Dvadeset pjesama za finalnu večer odabrat će prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Nikola Šimić Tonin, Žaklina Kutija, Joso Nekić, Miljenko Milko Dujela, dr. sc.  Dragan Gligora, Davor Jašek, Andreja Jezeršek Malta, Ante Sikirić, Goran Mrnjavac, Pejo Šimić, Šime Vitori, Pejo Šimić, Dražen Samardžić, Ante Nadomir Tadić Šutra, dr. Denis Bruketa, Anđelo Jurlina.

Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin | Milovac Luka - 22. 05. 2026

dan kad je minutom šutnje

 zašutjela Hrvatska

19 minuta za 19 godina

tisuće bijeli balona boli

dan kada se u potekloj suzi

s bolom i

 ZAŠTO

govorilo o Luki

žrtva sustava

Milovac Luka

raščovjek mladost pogubi

tko ga sve nosi na duši?

"Bio je predivno dijete,

 prekrasan mladić

u svakom pogledu.

Uljudan, pristojan, kulturan, pametan, uredan.." 

Sudbina je odlučila 

u suzama od Luke se oprašta razrednica:

„Sokole moj, poleti visoko

i čuvaj nas sve odozgo.

Laka ti hrvatska zemlja",

Luka

na Hrvatsku se ko zavjesa crna

navukla tuga. 

Nikola Šimić Tonin | Radovan Slade – Šilović, "Kairosov let zaustavljen u Trogiru"

Radovan Slade – Šilović, "Kairosov let zaustavljen u Trogiru", Trogir: Matica hrvatska, Ogranak; "Radovan" Društvo za zaštitu kulturnih dobara Trogira, Trogir, 2025.

Trogir je arhitekturna poetika stvarana mudro, temeljito i strpljivo, u potrazi za umijećem lijepoga i skladnošću života. Onodobnog. S karakteristikama grada u povijesnom kontinuitetu sve do današnjih, podosta osjenčanih, dana. Visoko je zaustavljen na svjetskoj ljestvici značaja zbog bogate povijesti i iznimne arhitekturne cjeline.

Postoje knjige koje čekaju svoje autore, da sazriju, da se odvaže, da čitave naslage istraživačkoga rada, spoznaje, talenta ukoriče  knjigom. Ovo je knjiga koja rješava jedan sukob i ukazuje argumentirano ono što se znalo, tko je otkrio reljef boga sretne prigode, grčkog Boga Kairosa. I to baš na svetog Roka, ukazao nam na lik i djelo svog dida Roka, i cijelu izuzetnu uglednu trogirsku familiji koje je dio.

Knjiga, Radovana Slade – Šilovića, "Kairosov let zaustavljen u Trogiru", je spomenik knjiga gradu Trogiru, ne smijemo se ogriješiti ne spomenuvši ih, a koji su dali izuzetan obol ovoj knjizi: urednica dr. sc. Danka Radić, niti o Slade-Šilović, Mirka (fotograf), Kurtz Marina (prevoditelj), Coce Mavar, Ana (prevoditelj). Na ponos im ova knjiga.

I kad sam se pitao od kud Radovanu ta poetska crta, otkri to u knjizi, jer njegov je otac pjesnik i te kakav. Osjeti se postiđeno kako prije nisam čuo za njega a nisam niti mogao, ja koji sam donedavno bio izvan trogirske sredine. Toliko je u ovoj knjizi, istraživačkog, poetskog, književnog, znanstvenog. Uz majstora Radovana, dobismo ovom knjigom još jednoga majstora Radovana, majstora od riječi. Uistinu se ne mogu načuditi da je ovo prva knjiga Radovana Slade – Šilovića.

Kao što iskusno oko na prvi pogled može ocijeniti čovjeka, „skenirati ga” od glave do pete, tako je i s kritičarima, a bez lažne skromnosti mogu reći da sam kritičar s iskustvom nakon 300 i nešto književnih kritika, osvrta i recenzija... objavljenih knjiga kritika... a s knjigama je kao i s ljudima. Dogodi se i ne samo meni ugodno iznenađenje, dogodi se knjiga,Radovana Slade – Šilovića, „Kairisov Let”. 

Ugodno iznenađen stilom, narativom, književnom zrelošću... dugih rečenica koje ne treba „urazumiti” već ih pustiti da teku takve kakve jesu, dubokim koritima stranica kao teške ravničarske rijeke koje samo naizgled miruju, a teku otežale težinama spoznaja koje vuku u sebi u tok. Taj tok pokreće neupitna čitalačka riznica iskustva samoga autora.

Književno je ovo knjigovodstveno djelo, gdje su činjenično utvrđene činjenice i date znanstveno – esejistički, praćene i zabilježene studiozno i pedantno, ispripovijedane suvremeno s pripovjedačkim biljegom autora.

Nadilaženje je ovo pukog znanstvenog rada. Pravda pravdana neoborivim argumentima. Istinita istina. O trogirskom Kairisovom letu iz međuprostora krajnosti u prostor potvrđenosti dokaza istinitosti pograničnim istraživačkim okruzima.

Autor je uzeo na sebe razjasniti, da ne bude nedoumica oko ove teme, da ne ostane istina groba, ugrobljena a nerazjašnjena, „istina” lažnih zasluga i predatorski preuzimanja, jer svijet je znano nam je podijeljen na predatore i kreatore. 

Autora ovo djelo nije moglo mimoići. Postoje djela koja kao da čekaju svog autora da se njemu kažu. Da se njime ukoriče. Da ge obilježe. Postanu spomenik jednom životu. Jednom autoru. Progovore njime i govore. Govore stranicama ispisanih bjelina. Ovo je svojevrsni autorov amanet. Preuzeti biljeg za obilježiti, razjasniti, ispraviti i ostaviti ispravno, generacijama koje dolaze. Upisati se u znanstveno – istraživačko nebo nad sobom, ostati trag koji se ne gubi

Ovo je djelo nova iskra znanosti. Namjerno ne želim o djelu prepričavajući ga, ne želim skidati s njega velo znatiželje i tajnosti, ne želim Vama koji će te ga čitati otimati tu draž. Gramatiku odnosa. Izuzetno ispripovijedanu znanost subverzije, zahtjevan put do istine. Kao da slijedi onu narodnu: „Zemlja je obećala raju da se na njoj sve tajne znaju”., e o kojim tajnama se radi otkrijte sami u ovoj nevjerojatnoj knjizi, autora koji će i za Vas biti iznenađujuće otkriće i autorsko ime koje treba zapamtiti. A da Vam još zagolicam znatiželju:

Dakle, nakon pet godina vakuuma, nakon što je u stručnoj literaturi otkrivena Kairosova starogrčka uloga i spontana veza onodobnog Traguriona i osobe zaslužne za to, dobili smo pomalo novi proizvoljan trag otkrića. Neobično, iz razloga što je ta prvorazredna vijest, uz sve odgovarajuće okolnosti, već bila objavljena i povijesno zavedena u službenom registru otkrića, baš kao i neposredni sudionici, a onda i memorijski akteri tog događaja. Bizarno u najmanju ruku. Postavlja se pitanje zašto nakon toliko godina u javnosti dobivamo novu objavu, bez ikakvih argumenata, a s novim podatcima. U međuvremenu se zbog povijesnog značaja otvaraju pisma arheologa Frane Bulića u kojima se, uz ostale teme, pronašla žustra pisana polemika između uvaženog Bulića i uvaženog Delalle, u kojoj Bulić kritizira Delallu jer navodi činjenice koje nemaju uporišta i po pitanju kojih se ovaj nikada nije očitovao. Zapravo to ni nije bila polemika jer su pitanja u pismima ostala bez odgovora i išla su u jednom smjeru. A molbi za odgovorom bilo je i više nego dovoljno.

Poslije datuma navedenih u pismima opet se događa zatišje da bi nakon smrti don Frane Bulića Delalle u svom Vodiču 1936. ponovno objavio nešto što se ne susreće apsolutno nigdje doli u njegovim vlastoručnim objavama. Za razliku od ovoga, iznimna vijest o pronalasku i otkrivanju kamenog reljefa zapisana je u stručnoj literaturi i od stručne osobe odmah nakon tog senzacionalnog događaja, prije gotovo jednog stoljeća.

Zadar, 5. 5. 2026.

Hit pjesma Zadrana, Nikole Šimića Tonina i Daria Vištice

 

"Suzo Staračka" je emotivna slavonska pjesma o čovjeku koji nosi duboku životnu tugu i osjeća se usamljeno u svojoj boli. Glavni motiv pjesme je “staračka suza”, koja ne predstavlja samo običan plač nego simbolizira umor od života, prolaznost vremena i teškoće koje su se godinama skupljale u čovjeku.

Kroz stihove se vidi da nema kome ispričati svoju bol niti tko bi ga razumio kada zaplače. Zato pjesma ima snažan osjećaj tihe patnje i unutarnje praznine. Posebno je važan refren u kojem kaže da “neće ruka, neće žica, neće prsti, neće tamburica”. Time se pokazuje da ni glazba, ni tambura — koja je inače simbol veselja, društva i slavonskog života - više ne mogu izliječiti tugu. Ostaju samo suze koje same izlaze “preko lica”.

Pjesma također prikazuje slavonski mentalitet u kojem čovjek pokušava sakriti emocije i zadržati dostojanstvo, iako ga bol iznutra slama. Tambura u ovoj pjesmi nije samo instrument nego simbol duše i emocije čovjeka. Zato pjesma djeluje snažno i tužno, jer govori o osjećajima koje mnogi skrivaju, a prepoznaju kroz pjesmu i tamburicu.

Tekst: Nikola Šimić Tonin

Glazba: Dario Vištica

Aranžman: Dario Vištica & Studio Mochvara

Oznaka: Mochvara Co.

Godina: 2026

Natalija Dimitrova | АрхиЛектура / ArhiLektura

Наталия Димитрова

АрхиЛектура

От слънчевата страна
на сенките
уча се
да чета на глас
Мълчаливата книга.

Прогресива ГЕОМЕТРИКУС

***

Natalija Dimitrova

ArhiLektura

Na sunčanoj strani
sjena
učim
čitati naglas
Tihu knjigu.

Progresivni GEOMETRICUS

___________________________________________

Sa bugarskoga na hrvatski preveo Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić Tonin | Anamarija Čurković, postaje nezaobilazno ime u zadarskim umjetničkim krugovima i ne samo njima

LIKOVNA DUHOVNOST DJETINJSTVA

Zadarska Bračanka, ili Bračka Zadranka, slikarica Anamarija Čurković, postaje nezaobilazno ime u zadarskim umjetničkim krugovima i ne samo njima. Njene slike ulaznice su joj za čitav slikarski svijet u svijetu umjetnosti, širom kugle zemaljske, i nema niti jednoga zakutka i kutka gdje neka njena slika nije dospjela, u kom je njen likovni rukopis odavno zamijećen i prepoznat i ima svoje neupitno mjesto, koje se sve više i značajni podcrtava, i bilježi njome, njenim načinom slikanja, motivima, toplinom boja, dobrotom duše, djetetom kog nije izgubila u sebi.

Njene slike u nama ponovno rađaju to duhovno dijete, zato su njene slike likovna duhovnost djetinjstva. To su pejzaži djetinjstva, puni topline duše, puni topline dobrote, skrivenih ljepota, romantičnih mjesta, mjesta donesenih iz sna, iz nikada i nikome zatvorenoga srca, s izraženim koloritom i odličnim osjećajem za kompoziciju.

Na svojim slikama ona uvijek pronalazi tople oaze za smjestiti dušu. Duša se pomjeri na njima, napravi mjesta srcu.

Ima takvih oaza, njeno slikarstvo nas uči, ima ih i u nama samima, samo ih treba pronaći, ona ih za nas nalazi: kada ne u zbilji, onda u slikarskim snovima. Slikarica je to koja slika u snovima, slikarica je to koja slika snovima, slike su to što ko sjene idu za snovima, blješte blještavilima boja djetinjstva, baštama sljezovih boja, pobjeglim valovima mora, brzacima kose djevojčice u koju su se ko u ribarsku mrežu ulovile ptice, ili te oči u koje su se skrili škoji, iz koji doziva njen škoj, Brač.

Svaka njena slika jedan je mali život.

Nekome tko voli prirodu, ljude, škoj, kamene kuće, more, more, mornare, ribare, težake, suncokrete, životinje: koze, mačke, ribe, ptice... biljke, brodove, barke, cvjetove, sunce, zvijezde... kao što ih ona voli, nije teško pronaći takav skriveni pejzaž, a onda ga prenijeti na slikarsko platno, gdje mu se svi možemo diviti.

Slika je u ushitu stvaranja nosi, a stalni boravak unutar same sebe čini joj se Božjim darom. Ona svojim slikama usmjerava ne samo svoj život, čini naš toplijim toplinom boja djetinjstva, vraća nas u onaj svijet dobrote, iskrenosti, ne iskvarenosti, nastanjujemo se u njene slike, one zažive u nama kao utočište u koje se sklanjamo od tegobnosti života, i dio od slike, od svega toga ko eliksir probudi u nama to dijete ljubavi, ljubav se probudi u nama, probudi želja zagrliti čitav svijet ljubavlju i dobrotom kako nas grle slike Anamarije Čurković. Likovne čuvarice lijepih uspomena.

Njene slike ističu se ne samo prepoznatljivim stilom, već bogatstvom boja, dinamikom pokreta osnovnih likovnih elemenata, uzoraka i kombinacijom raznih tehnika. U svom radu vodi se emocijom koju prenosi na platno a ona se odražava kroz pokret, sentiment portreta i boje. "Ono dječje" u njenom  slikarstvu označava iskrenost, spontanost, maštovitost i pojednostavljene oblike, često utječući na modernu umjetnost. Ono se očituje kroz izražavanje emocija i fantazija, potiče kreativnost i razvoj fine motorike. Nerijetko traži i nalazi i inspiraciju u jednostavnosti dječjeg crteža. Njeno slikarstvo karakterizira jednostavnost, intenzivne boje i slobodna interpretacija stvarnosti. Inspiracija su joj i Zadar, more, škoj, njen Brač, glazba, umjetnost, priroda, moda, ulična umjetnost, emocija, životne situacije, sjećanja, drage osobe... Umjetnica je to koja slika dušom.

Boje, motivi, slikarski stil, prepoznatljivi likovni rukopis Anamarije Čurković tako su posloženi da sigurno nađu put do svakoga tko bar jednom ulovi pogledom bar jednu njenu sliku.

Nikola Šimić Tonin | Ruke istine

24. travnja Međunarodni dan sjećanja na genocid

 

Hajastan

u suzama grca

krvave suze 

1 500 000

i…

porobljenih

silovanih

prognanih

sabljama turskim

poklani

u crkvama spaljeni

na križ razapeti

…

očaj očiju

Armeniju zove

da se u njoj smire

grobovi nevinih

bez nadgrobnoga križa

pustinja ih šuti

…

pružile se

mrtve ruke majke

djecu dohvatiti

…

iza ljudskih lica

čudovišta posakrivana

genocid kriju

pred tolikim smrtima

pusti ih pustinja

zagled zločina

…

mjesta krvavih suza

humci 

grobovi časni

istinu ištu

…

Armenskim Križnim putom

u klupku zmija

čemeri se svemir

crni ga bezdan

u duši

guši

…

u ponorima zla

urliču životinje

postrojeni Turci

MladoTurci

sabljama sijeku glave

ženama kose pale

nabijeni na kolac

u jezivim

umiru mukama

…

brzaci rijeka

zirkaju u tamu

dan slobode žude

Hrazdan

Arpa

Debed

Azat

Aras

brzaci duša bolnih

Mali Kavkaz

Zakavkaz

planinsko jezero

Sevan

iz zemlje što

zmijičnjake gnijezdi

pružaju im ruke

nesmirene duše

povorke sijena

krv iz njihovih rana

vapi:

- Bez istine mira nama nije!

…

Directive 8682

Armence ubijaju

guše u plinskim komorama

spaljuju

trupla im

u Crno more bacali

Eufratom  

danima plutaju leševi

hrana psima

i lešinarima

ubijaju armensku djecu

dinamit postavljen

u njihova kolica

žive ih spaljuju u špiljama

zadah spaljenih trupala

danima 

u pustinjskom zraku

… 

nad Armencima

ugasle zvijezde

kolone smrti

krvavi trag

štekću puške

hitci

ubojice

pješčane plaču dine

zalazak Sunca

tminu strave toči

akvareli zločina

akvareli smrti

smrti trgaju

…

Dobri Bože

duša njihova krvavi

teret križa

…

ruke istine

duše stvarnih

ruke duša postojanih

vape tintu zapisa

pero istine

Istinu.

Nikola Šimić Tonin | Kratke misli

PTSP - Užas zamrznut u sjećanju.

I mi smo životinjsko carstvo, kad nismo ovce, onda smo svinje.

Život je rad na određeno vrijeme.

Jutarnje kave mirišu po dalekim lukama Brazila.

Čuvaj dah za hlađenje juhe, bar nekad začepi usta, opeći ćeš jezik.

Sve manje mu se sviđa vlastita mu nutrina.

Srce Ti nije u grudima, srce Ti je u samici.