ponedjeljak, 30. travnja 2018.

Germain Droogenbroodt


Germain Droogenbroodt rođen je 11. rujna 1944. u Rollegemu, u flamanskom dijelu Belgije. 1987. seli u umjetničko selo Altea i uključuje  se u španjolski literarni život. Germain Droogenbroodt je međunarodno prepoznat pjesnik, prevoditelj, izdavač i promicatelj modernog međunarodnog pjesništva. Piše kratke priče i osvrte, no najviše poeziju, stoga trinaest zbirki poezije, objavljenih uz 28 zemalja. Govori šest jezika.

Kao osnivač i urednik belgijske izdavačke kuće POINT Editions, izdao je preko osamdeset zbirki uglavnom moderne, međunarodne poezije. 1996. godine osniva novi pjesnički pokret, zvan neo-sensacionismo, sa slavnim kineskim pjesnicima Bei Daom i Duo Duom. Organizator je i suorganizator nekoliko međunarodnih festivala poezije u Španjolskoj i Rumunjskoj.


Bronca drevnih zvona

Knjiga donosi izbor iz deset poetskih zbirki Germaina Droogenbroodta (rođen u Belgiji, a od 1987. živi u Španjolskoj). Tematika njegove poezije je raznovrsna, no isprepliću se četiri osnovne teme: ljubav, priroda, život i smrt. Također su česti motivi tuga, samoća i jedno neutaživo čeznuće. Mnoge Droogenbroodtove stihove obilježava žudnja za spoznajom, za transcendentalnim i metafizičkim. Pjesnik se propituje o životnim vrijednostima, o čovjekovom putu u vječnost, o prolaznosti života, putanji zvijezda, univerzumu...

Uzimajući u obzir motivsko-tematske okvire i izražajno-stilske osobitosti ove jedinstvene lirike može se sa sigurnošću ustvrditi da je ona civilizacijski i umjetnički "most koji povezuje našu zapadnjačku kulturu s istočnjačkom".

Izbor, prijevod sa španjolskog i instruktivan pogovor sačinila je Željka Lovrenčić
Izdavač:  Vlastita naklada Đuretić, Zagreb, 2014

 
NAGRADE (ODABIR)

U Belgiji: P.G. Buckinx Prijs sa svojom zbirkom poezije "Razgovor sa svijetom"
U Egiptu "Doctor honoris causa", zbog svojih zasluga kao pjesnika i promicatelja međunarodne poezije
U Španjolskoj: Premio de Poesía Juan Alcaide, svojom poezijom "U struji vremena,
Meditacije na Himalaji "
U Mongoliji: "Pegasus nagrada" Mongolske akademije kulture i poezije
U Makedoniji: Nagrada "Najbolji pjesma festivala" na Međunarodnom festivalu poezije u Tetovu
U Libanonu: Laureat Književnih nagrada Naji Naamana
En Bangladesh: Kathakova književna nagrada 2015.
U Rumunjskoj: "Nagrada Grand Prix Mihai Eminescu" za njegovu poeziju i poeziju Poesía Mihai Eminescu 2015 + 2017 kao promotor međunarodne poezije.
U Kini: "Međunarodno najbolji prevoditelj poezije" od strane Međunarodnog centra za prevođenje i istraživanje
U Japanu: Nagrada JUNPA Legend (2017)
U Italiji; Premio Speziale Don Luigi di Liegro 2017 u Muzeju Capitola u Rimu, 2017. godine
U Francuskoj: Prix de Poésie EASAL (Europska akademija znanosti u umjetnosti i književnosti) 2018


NIGLATH

Be melting snow
wash you off yourself


~Rumi

Is this of whatever source
the voice
which murmurs mantras
or any other psalm
between the lips
of the river’s bank?
Out of silence
emerges the well
 and becomes a stream
pure water
loaded with shadows
flowing to the night
- or who knows
towards  a track of light.

From “In the Stream of time, Meditations in the Himalayas”


FEELINGS OF SPRING


You recognized spring
by its green
and by the psalms of the birds
so high there in the air
and you invented things
which had been forgotten so long
painted images
with the twinkling light
not only of the morning dew
but also of the dream

From “Unshadowed Light”

EAGLE

The ravens fly in swarms
the eagle flies alone


~Luchino Visconti

So close to heaven
flies the eagle
lonely
as the poet
who patiently waits
the arrival of a verse
till the pen
scratches finally a few a few lines
still doubting
the sense
the idleness
of naming.


From “In the Stream of time, Meditations in the Himalayas”


 TENDER LOVE POEM


The wind blew through your hair
and I was jealous
because the wind alike
I couldn’t caress all your hair.

from: “Unshadowed Light”





THE INDIAN GIPSY WOMAN

Soundless her slender silhouette
she doesn’t touch the floor
she floats
only the jingle of her anklets
reveals her graceful walk

(I close my eyes)

She shows up in a Spanish gypsy place
and dances the most fervent soleares
stimulated by the breathtaking guitar music

Eye and heart blinding
the whirling of passion, colour and eroticism

Even the wooden floor trembles of desire
under her naked feet

She stamps, hops and hovers
pulls and tears at her crimson dress
which once in a while reveals a glimpse

- no more

not even in the dream.


Robert Janeš | Nemoj u'teći kad... procvatu behari



Kad zabijem ti ruku u želudac
i podignem ga u grlo
'ajd molim te - nemoj otići:
prosipati korake po ulicama...
gubiti nade po travnjacima...
urezivati svoje svijetle želje na koru noći...
suzama crtati suncu osmijeh...

8. Dani Ivana viteza Trnskog


vrijeme: 03.05.2018. - 05.05.2018.
mjesto: Novigrad Podravski, Virje, Koprivnica

Dani Ivana viteza Trnskog od 3. do 5. svibnja održat će se po osmi puta. U trodnevnom dinamičnom programu u čast prvog predsjednika Društva hrvatskih književnika slavit će se književna umjetnost u Novigradu Podravskom, Koprivnici i Virju.  

Dejan Ivanović | Klasika, ne sintetika



Zvuk klavira,
glasnik tajnih nemira,
uvek čežnjivo impresionira.
Raspon nečijeg raskošnog glasa,
gore i šume zatalasa;
Kamerni orkestar,
usklađen, kao sunčev vetar,
lebdi, očaran kosmičkom širinom,
jedne violine,
ushićene, prominentne, nad zvezdanom prašinom...

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 8


(Il spavaj il uzdiši, o svili, čarapicama, vjetrohvatima i o tomu da još nisam pukla)

Stižemo u Yazd. Večer je. Jedva čekam da se dokopam hotelske sobe. Na put sam ponijela kremice, šampončiće i tako, sve u mini izdanjima zbog letova. Ništa od toga  na putovanju nisam ni otvorila, ni primirisala. Tuš i pad na postelju. Kapak. Al' ne da ti. Nekadašnji karavansaraj pretvoren u hotel. U glavnom, ulaznom dijelu recepcija i restoran. A onda  - zakoračiš u bajku. Vrt s vodom, šumom stabala, sjenicama, pošljunčanim putićima, klupama, cvijećem, čak dvije ara papige na grani. Sve sobe gledaju na vrt prozorima od raznobojnog stakla. Iz nekih soba svjetlost pada po ukrasnom žbunju, titra u čudesnom spoju sa sjenama diskretno osvijetljena vrta.

Pa sad ti il' spavaj, il' uzdiši.

Sven Adam Ewin | Tin (kroki)


pohaban šešir
izlizan okovratnik
zamrljana kravata
poderani rukavi
iskrzan pulover
pokidan remen
zgužvane hlače
iznošene cipele
mutne oči
alkoholiziran dah
foto memorija
mrzovolja
cigareta
pero

i sjajan stih

Tomislav Domović | Svađa


Kad se naljutiš na mene ti ne povisuješ glas, ne mašeš rukama, ne lupaš vratima, prozorima, tanjurima, zdjelama... Kad se naljutiš praviš se da me nema. Ja bih volio da se nešto lomi i trešti kad već dan razbija se o moje tužno lice.

Ja trčim po oblake, omatam ih oko prsta i kao slatku vunu donosim tebi pod nepce. U slasti ti zaboravljaš sve moje prijestupe i šalješ me van da ti donesem još koji slatkiš. Čokoladnu bombonijeru s punjenjem od sitno nasjeckanih stihova. Lizalicu s preljevom od nemuštih isprika. Šaku slovnatih pralina za šaku oprosta i jedan osmijeh.

Svečana dodjela ZiN nagrada za književnost - ZVona i Nari


Svečana dodjela ZVONA i NARI nagrada za književnost za 2018. godinu održati će se u petak u prostorijama knjižnice u Ližnjanu  4. 05. 2018. s početkom u 18h. Tom će prilikom biti dodijeljene nagrade u kategoriji poezije, proze i književne kritike za najbolje radove pristigle na natječaj međunarodnog časopisa „ZiN Daily“. U konkurenciji od više od 300 autora koji su svoje radove slali na hrvatskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku pobjedu su odnijeli sljedeći autori koji će se u Ližnjanu predstaviti ovaj petak:

Promocija knjige poezije | Dražen Katunarić: Znak u sjeni


KNJIŽNICA I ČITAONICA BOGDANA OGRIZOVIĆA I  HDP

imaju čast pozvati Vas na predstavljanje knjige poezije
u ponedjeljak, 30. travnja u  19.30 sati!
Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, Zagreb,
Dražena Katunarića
ZNAK U SJENI
u izdanju Hrvatskog društva pisaca

Sudjeluju:
Zvonimir Mrkonjić
Žarko Paić
Ingrid Šafranek
Dražen Katunarić
Riječ urednika: Ervin Jahić

Dobro došli!

Davor Stipan | Uvijek za M.


Gledam tvoje korake po cesti
To je tkanje od najljepših silueta
Čitam novine, slušam vijesti
Iza stakla... bal čudesnih soneta

nedjelja, 29. travnja 2018.

Natali Šarić | Leći ću potrbuške dišući mladu zemlju



Leći ću potrbuške
dišući mladu zemlju,
a vi mi na tabane prospite sjeme.
Neka se začnu korijen i vlat
za skromno tapkanje u mjestu.
Tjeme mi želi mahovinu
za dan kad ga snađe snijeg,
i pregršt sijedih vlasi nebu nauznak.
Samo mi leđa pustite
da sama utiru put.
Čeka ih suhi jal kad im se presudi.
Ne dirajte ni rebra.
Njima ću cvjetati.
A ruke...
Neka se sjete.

Dejan Ivanović | DžEZ


Ah, prija u ovaj sat, ko voli
sav taj džez, svežu improvizaciju
smele varijacije, čistu intonaciju
boje tonova, kadence, harmonije.
Akordi milozvučni, kao nasumični,  
liče laiku na konfuziju, zbrku.
Al' kad se pažljivo sasluša razume duša.
Onaj ko dušu ima,
raspoznaje mislima rezonantnu poruku.

Protkana maštom, nadahnuta snovima,
jedinstvena, bliska bogovima i ljudima. 
Muzika opusti i ponese
u nepoznate dimenzije, daljine,
nepregledna prostranstva,
dislocira kroz vreme,
unutrašnjom svetlošću obasja. 
Ilustruje sklad u haosu.
Red u kosmosu...

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 7


(O grobnicama vladara, civilizaciji života, o tomu što se nalazi između dvaju traka autoputova što vode na jug Irana i o starom čempresu)

Sat vremena vožnje od Perzepolisa stajemo u Naqsh-e-Rustamu. Mjesečev krajolik. Nigdje ničega, Ni staba, ni naselja, ni travke. Nebo i pustinja. Planine su neobičnih, skurilnih oblika, s rasjedima, pećinama, odronima. Sunce se obrušilo punom žestinom.. Visoko gore u lancu stijena uklesani grobovi. Nekropola Ahmenida i Sasanida. Spuštamo se u podnožje planine. Ovdje je ovjekovječena slava vladara.













Reljef iznad grobnice Darija I.
Najveća grobnica ona je Darija I. (522-486. pr. Kr.), gospodara i graditelja Perzepolisa, uklesana u okomitu stijenu u obliku križa, što simbolizira četiri strane svijeta. I na Kirovom cilindru, što smo ga vidjeli u Nacionalnom muzeju Irana u Teheranu, stoji: „Ja, Kir... kralj svemira... kralj četiriju strana svijeta.“ U gornjem dijelu reljef prikazuje Darija I. na podiju što ga nose predstavnici trideset naroda Carstva.

On, Darije, stoji pred oltarom vatre, nad njim amblem Ahura Mazde kao znak povezanosti boga i vladara. Zanimljivo je da se površina pročelja grobnice poklapa s njegovom da palačom u Perzepolisu, a pronađeni ostaci boje upućuju na to da je, poput palača, i pročelje grobnica bilo oslikano.

Grobnice Ahmenida u Naqsh-e Rustamu, uklesane u gornjem redu, pripisuju se Dariju II., Artakserksu I., Dariju I. velikom, i Kserksu I. U donjem redu grobnice su one Sasanida. U podnožju lijepo opremljene dvojezične ploče, na farsiju i engleskom, tumače pojedinosti lokacije. U donjem dijelu grobnica Šapura II., iz dinastije Sasanida.

Dario Sorgent | Ponekad ljubav



Ponekad ljubav
Sakrije se
Kao za igru
Da nam pokaže
Kako jeftino smo prošli
Kakvi ljudi smo bez nje

Snježana Akrap-Sušac | Smrdljiva priča - potaknuto Harmsom


-Jesam li pisac ili govno?- zapitah se čitajući Harmsovu kratku priču. (Neću vam je prepričavati, pročitajte sami, ako želite.) Neke svoje priče, koje smatram neuspjelim, zovem “govnaste  priče”. Jesam li onda samo djelomice govno, a djelomice pisac.

Nije lako biti govno, a bogami ni pisac. I od jednog i od drugog ljudi zaziru. Ovo prvo smrdi, a ovo drugo, pisac, razotkriva “smradove”, koji zato mrze pisce. I tako se krećemo u krugu : govno mrzi pisca, pisac mrzi “smradove”, a oni priče. Zašto govno mrzi pisca- lako je odgonetnuti. Pisac je napisao puno dobrih priča i baš je od ove morao napraviti govno. Pisac mrzi “ smradove” jer uništavaju svu ljepotu života mnogim ljudima zbog svoje pohlepe. “ Smradovi “ mrze priče jer se prepoznaju u njima,a znaju da će ih i drugi prepoznati.

Mislim da je ovo jedna smrdljiva priča te ju je bolje ostaviti nedovršenom jer će sve više širiti neugodan miris dok ne postane nepodnošljivo. Još će mi netko doviknuti da sam govno, a ne pisac ako nastavim!

subota, 28. travnja 2018.

Marica Žanetić Malenica | Prizemna žena


Ne dozivaj zaludu zvijezde i mjesec,
ostavi se te romantike s neba,
ja sam posve prizemna žena,
tvoj dodir je ono što mi treba.

Nije mi do pjesama s akrostihom
ni priče da sanjaš me noću,
ja sam posve prizemna žena,
padam šaptom, jer tako hoću.

Mitopeja | Način na koji radimo je dobra priča...


Razgovor pripremila i vodila: Gordana Malančuk

Već dobro uigran tim Martina Pranić, Hana Šneler, te Vladimir Cvetković Sever koji su osnovali izdavačku kuću Mitopeja, poznatu po svojim luksuznim izdanjima knjiga po pristupačnim cijenama, imaju novu knjigu. "Medvjed i Slavuj" spisateljice Katherine Arden, mnogi su nestrpljivo čekali, i napokon dočekali. Predstavljanje knjige je održano u "Noći knjige" u Velikom Tolku, gdje su posjetitelji mogli "upoznati" spisateljicu putem Skypea. Kako je bilo, upitala sam voditelja tima Vladimira Cvetkovića Severa.

Jelena Stanojčić | Još malo o nemiru


Uzmi ovaj nemir
Otopi ga u svojoj ljubavi
Kažeš da je imaš puno za mene
Odavno me voliš
Samo riječima
Ali svejedno, povjerovat  ću ti.

Sven Adam Ewin | Usisni vrtlog


Što je ovo?... Gledam u vodu:
Ispred mene ledena santa!
I otkud ja na ovom brodu,
Na ovom brodu bez sekstanta?

Kristina Ćurić Simidžija | Lica pod kišobranima




Misli boje
gradskog betona
Kišobrani skrivaju
ta zabrinuta lica
Lica koja pogled ne podižu
Lica koja ne primjećuju
žarko zelene krošnje
Lica koja se ne sjećaju
plesa, razbibrige i nebrige
jesu li im hlače  blatne
jesu li im mokre glave
hoće li napuniti džepove
kamenjem ili novcem
Kada bi barem zabrinuta lica
shvatila da neprijatelj nije kiša
Kada bi znali koliko je kiša lijepa
Kada bi shvatili da je ona sada
Kada bi u njoj uživali sada

Uz dan rođenja književnika Vjekoslava Majera


Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.

Sjetimo se, Vjekoslav Majer, hrvatski pjesnik i pripovjedač, rođen je u Zagrebu, 27. travnja 1900. , a umro u  Zagreb 4. prosinca 1975.

Vjekoslav Majer je u Zagrebu pohađao Trgovačku akademiju i studirao glazbu. Od 1928. do 1937. živio je u Beču. On pripada naraštaju hrvatskih pisaca koji su se pojavili nakon Prvog svjetskog rata. Napisao je djela: Pjesme zabrinutog Evropejca, Pepić u vremenu i prostoru, Svirač i svijet, Život puža, Dnevnik Očenašeka, Dnevnik malog Perice, Pjesme, Breze kanarinci kiša, Zagrebački feljtoni, U utrobi Zagrebačke gore, Otvaram prozor, Svjetiljka na Griču. Dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1969. godine, a prema njegovom djelu "Dnevnik maloga Perice" i scenariju snimljen je 1970. godine slavni hrvatski film "Tko pjeva zlo ne misli", po mnogima najbolji naš film svih vremena.

Maja Šiprak | Sahrani ljubavna pisma


meni ne treba vječnost
trebam vječno sada
jecaj u mračnoj komori
gdje šum vlastite krivi
proglašavam
jedinom istinom

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 6


(O Perzepolisu milošću Ahura Mazde, zdravstvenom osiguranju, ptici zvanoj Homa i trgovinskoj bilanci)

"Darije Veliki, kralj kraljeva, kralj naroda, kralj svijeta obznanjuje: Na ovom mjestu, gdje je sagrađena ova utvrda, nikada utvrde nije bilo. Milošću Ahura Mazde podignuo sam je ja, jer to je bila volja Ahura Mazde“ natpis je na jednom od sačuvanih zidova Perzepolisa,

Pedesetak kilometara od Širaza. Pustinja. Približavamo se Perzepolisu. I tu su uspjeli zasaditi i navodnjavaju borovu šumicu, s obje strane prilaza, širokog, carskog. Izdaleka vidimo izdignuti plato, s kojega u nebo strše ostaci nekadašnje rezidencije Ahmenida. Osjećam se svečano, ramena se ispravljaju, hod postaje odmjeren. Drugačije se krećem na tom mjestu, i svjesna sam toga. Jedino litrenka vode žulja u ruksaku. Penjemo se raskošnim stepeništem od stojedanaest stuba. Niske su, ne moraš snažno zakoračiti. Kažu da je sam kralj naredio da budu takve, niske, jer je htio da se osoba ususret vladaru kreće dostojanstveno, uspravno, ne pognuto, ili uz napor. Od stubišta put vodi nekadašnjem ulazu u kompleks, Vratima svih naroda. Konstruirana su tako da jutarnja sunčeva svjetlost kroz njih pada na proljetnu ravnodnevnicu, početak perzijske Nove godine.

Vrata naroda, Perzepolis
Perzepolis je činilo nekoliko palača, dvije ceremonijalne dvorane, vojarne, pomoćne zgrade, a imao je vodovod iz podzemnih spremnika, Kanata, o kojima je već bilo riječi, i kanalizaciju. Od svega toga ostalo je jako malo. Da bi se stvorila slika, posjetitelj je upućen na ono što zna, i sazna.

Budući da Ahmenidi nikada nisu posve napustili nomadski način života svojih predaka, imali su nekoliko prijestolnica. U Babilonu su boravili tijekom hladnijeg doba godine, u proljeće u Susi, ljeti u Ectabanu. U srcu postojbine, „kolijevci Perzijanaca“ izgradili su dva grada: Pasargade i Parseh (Persepolis). U Pasargadeu su krunjeni kraljevi. Perzepolis je služio u ceremonijalne svrhe. 512. pr Kr. počeo ga je graditi Darije Veliki, kasnije nadograđivali njegov sin Kserkso I. i unuk Artakserkso I. U perzijskom carstvu toga razdoblja živjelo je tridesetak naroda.

petak, 27. travnja 2018.

Natječaj za kratku priču 2018.


prijava: 20.05.2018.

17. izdanje Festivala europske kratke priče i ove godine donosi izazov za sve kratkopričaše: raspisan je natječaj za kratku priču! FEKP će se održati u Zagrebu i Rijeci od 27. svibnja do 1. lipnja 2018. godine, a ovogodišnja tema natječaja je Heritage / Naslijeđe. Natječaj je otvoren do 20. svibnja, u 23:59 sati.

Hrvatsko književno društvo | Book Caffe Dnevni Boravak, Rijeka, 28.04.2018.


Hrvatsko književno društvo u subotu 28.04.2018. od 11:00 - 13:00  u Book Caffe-u  Dnevni Boravak, Ciottina 12  a Rijeka

Pozvani ste na još jedno poetsko druženje u sklopu "Riječkih književnih jutra" na kojima ćemo ugostiti predstavnike sisačke poetske scene okupljene oko sisačkog Ogranka Matice hrvatske.

Povod gostovanju je nedavno objavljeni zbornik autora "Stihovnica Siska, the best of". Predstavit će ga Siniša Matasović ujedno i urednik navedenog zbornika.

Svoje pjesme čitat će autori koji su zastupljeni u zborniku i koji nam ovu subotu dolaze na Riječka književna jutra: Siniša Matasović, Žarko Jovanovski, Sanja Domenuš, Salih Kulović, Sanja Bužimkić, Asja Bužimkić, Ivan Novak, Zlatko Majsec, Matea Andrić, Robert Janeš, Branko Tompić, Katarina Tompić, Ana-Marija Borić, Đurđica Vuković, Mirjana Pejak Peki, Marijana Petrović Mikulić, Antonija Ugarković, Nerina Sarkotić, Zvonimir Grozdić...

Siniša Matasović upoznat će nas o budućim aktivnostima i projektima sisačkih pjesnika.

U drugom dijelu programa otvoreni poetski mikrofon

Moderatori
Riječkih književnih jutra
Antonija Martinčić & Valerio Orlić

Radujemo se vašem dolasku!

Valerije Jurešić | Putovima Frankopana



Predavanje Grozdane Marošević | Akademik Jerko Bezić - Istraživač glagoljaškog pjevanja



Igor Petrić | Iluzija


- Želiš li vidjeti što mogu? – Pitao je naočit mladić, na trenutak čudnog, ali zavodljivog pogleda, svoju prijateljicu, ustvari djevojku koju je prije pola sata upoznao na ulici ispred Glavnog kolodvora i … da, kažu prodavala je tijelo za novac, pa što?! Svako se snalazi kako zna i umije. U današnje vrijeme bitno je preživjeti, a za preživljavanje ipak trebaš novac. Netko zdimi van, netko radi što najbolje zna, što trenutno može. Ako vam se ovo baš i ne sviđa, recimo da je slučajno naletio na nju i zovite ju kako hoćete: prostitutka, kurva, djevojka sa sela koja se nije baš najbolje snašla u gradu, pa ju sad iskorištavaju umišljene debele masne spodobe, ili obična gradska djevojka nezadovoljna životom koja je još kao mala zlostavljana i sad se eto bavi „najstarijim zanatom na svijetu“, što je potpuno kriva i netočna konstatacija, jer zanat se uči, naučava, proučava, za razliku od prostitucije koja se nasljeđuje, kojom se zaraziš ako nemaš sreće, ako ne paziš, ili je jednostavno rodiš na krivom mjestu u krivu vrijeme ili dozvoliš da te nespremnog uhvati, proguta, pregazi.

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 5


(O putujućem pripovjedaču, perzijskom nacionalnom epu, o neposrednosti i srdačnosti ljudi i o tomu što je između pustinje, vode, i neba)
Izlazimo iz Hafizova vrta. Vani je još veća gužva. Sada oko lika koji nešto priča, pritom glumi. Razmahao se, trči s jednog kraja na drugi, zaustavlja se, govori, maše rukama kao da se mačuje. Bit će da je riječ o kakvom ljutom boju. Postariji, podsjeća na putujuće pripovjedače kakve se diljem orijenta moglo naći kako na trgovima pripovijedaju za koru kruha i nekoliko novčića. Lako moguće da priča o borbi Rostama s nemani, prikaz što smo ga vidjeli na mozaiku iznad ulaza u širasku Citadelu. Odjeven je u bijelo ruho poput zoroastrijanskih svećenika, razlika je jedino u tomu što na glavi ima crnu, a ne bijelu kapicu. Ispravno sam naslutila o čemu je riječ: govorio je iz Firdusijeve Šahname (Knjiga kraljeva), perzijskog nacionalnog epa. Firdusi je s radom na tom zapisu u počeo 980. Niže isprepletene mit, legendu i povijest, u poetskom obliku, dvostruko dužem od Homerovih epova, koja seže od mitskih velova stvaranja svijeta, do arapskog osvajanja perzijskog carstva.

Josipa Špacir | Noćne ptice


Svježina se uvukla u noćni zrak, a mjesec se puni. Leži na krevetu i gleda u nebo,  čekajući trenutak u kojem će oblaci prekriti mjesec.

Čuje ćuka u daljini. Baka joj je govorila oglasi li se ćuk tri puta za redom, netko će uskoro umrijeti. Učini joj se da je sada vidi kako sjedi pod starim dudom prašnjavog slavonskog dvorišta, u kasnu ljetnu noć i priča drevne narodne priče. Možda je to baka rekla za kukuviju. Ne može se točno prisjetiti. Mogla bi biti kukuvija – prvi puta kada je čula njen krik, sledila joj se krv u žilama. Mješavina nadnaravnog plača i kriještanja činila je svako praznovjerje mogućim.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Vlaste Golub "O ljubavi, spletkama i svemu pomalo"

Piše: Mirjana Mrkela
I život i mašta pišu romane
   

Sad ću malo mudrovati. Zapravo, ja sam vam mudra od glave do pete. Pišem o romanima, a romane, kažu, piše život. Nešto se dogodi, ili netko ispriča nekom piscu  i on to pretvori u priču. Ali nije uvijek tako. Piščeva mašta radi brzinom većom od brzine svjetlosti. Pisac često ne stigne zapisati sve što izmašta.
   
Kada sam išla u osnovnu školu, maštala sam o braći koju bih voljela imati. Bila bi dvojica, jedan malo, drugi mnogo mlađi od mene. Malo mlađi bi se zvao Andrea, a onome drugome sam već zaboravila ime. To maštanje me je obuzelo toliko da sam neko vrijeme pisala dnevnik. Bio je lažan od riječi do riječi. Makar se tako činilo mojoj mami (stvarnoj koliko i ormar na kojemu ga je našla. Ona je bila oniska ženica i nije vidjela vrh visokog ormara u mojoj sobi. Ali, na žalost, ponekad je i odatle brisala prašinu. 

Sven Adam Ewin | Jutros


Jutros hoće suza na oko,
A da razloga za to nema.
Ja se nagnem u se duboko,
Što mi to jutros suza sprema?

- Reci mi, zašto hoćeš na me,
Moja jutarnja suzo, zlato?
Ona kaže: - Od sreće same,
Zato jer nemam razlog za to!

Već je bila vjeđi na domak,
Kad joj rekoh, prije neg kanu:
- Ja sam ti jedan grubi momak,
Ne zarezujem vodu slanu.

Suza zaplače. Sve se smrači.
I jutro mi se naoblači.

Dijana Roglić | Opet



Opet sam te naljutila
a onda sam rekla
nešto smiješno
Čudno te je pogledao
lik u autu
do tebe
dok ste se vukli
sivom cestom
bez kraja

četvrtak, 26. travnja 2018.

Objavljeni finalisti nagrade “Anto Gardaš”


Prosudbeno povjerenstvo u sastavu prof.dr. sc. Diana Zalar, predsjednica, Branka Primorac i Stjepan Tomaš, književnici, pročitalo je trideset i dvije knjige objavlje 2017. godine i prijavljene na natječaj za Nagradu Anto Gardaš i odlučilo da u uži izbor uđu:

Tamara Bakran: „Gvalup i druge priče“, Mala zvona, Zagreb, 2017. Nena Lončar: „Sve o Evi“, Ibis Grafika, Zagreb, 2017., Julijana Matanović: „Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom“, Mozaik knjiga, 2017., Magdalena Mrčela: „Kako je Flegmarin postao kapetan“, HKDM, Zagreb, 2017., Melita Rundek: “Letači srebrnih krila“, Naklada Semafora, Zagreb, 2017, Jasminka Tihi- Stepanić, „Dom iza žice“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2017.

Dobitnica Nagrade „Anto Gardaš“, koju organiziraju DHK Zagreb i DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski Osijek, a pokrovitelji su Ministarstvo kulture RH, Županija osječko-baranjska i Grad Osijek, bit će proglašena 22. svibnja u Osijeku u Knjižari Nova u 19 sati. 

Izvor:DHK

Darko Balaš | Ratnik s dušom 7.


Zbog čega postojimo i kamo idemo? Pitanje je to koje pulsira svakim srcem u potrazi za istinom i dvojba je to koju ne može ukloniti niti jedna zabluda ili prevara svijeta zaborava koji su potiho, ali vrlo lukavo prevukli preko naših spuštenih očiju. Uvijek u žurbi, uvijek u potrazi za ispunjenjem ili nekom obvezom, zaboravili smo tko smo to mi doista i oči nam više ne traže zvjezdano nebo kako bi mu se jednostavno divili što je tu, što postoji, već tragaju za koracima sreće koji se uvijek gube negdje u tmini. Hladna je ta tmina ratniče, hladna je jer nosi zaborav na misiju zbog koje si stvoren. Pozivaju te kako bi se zaustavio, zabavljaju te kako bi zaboravio i prijete ti kako bi se predao strahu.

Strahu koji je okovao sve one koji su zaboravili i pognuli glave.

Pavol Janik | Brbljanje nad grobom


Pavol Janik

Chatter above the Grave (English)

Clumsy are hitting lamps
like night moths.

Matured drunks are falling down.
In the amusement park, wierd generals
in a little green skirts are making grimaces.
In the middle of a metropolis, the forest burns.

In the shell of whispering lips
you swim in a part of the story.

My heart is beating the rest.

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 4


(O gradu pjesništva, vrtova, narančinom cvijetu, i papigici  koja proriče sudbinu)

„Tko želi razumjeti pjesništvo, taj nek' putuje u zemlju pjesnika" pisao je Goethe u svom Zapadno-istočnom divanu, nadahnutom perzijskim pjesnicima Hafizom i Saadijem. Kasno je prijepodne. Širaz nas dočekuje na zadnji dan iranske Nove godine, praznjikav, sedamsto kilometara udaljen od gužve Teherana. Kažu da Širazlijama nije preša, pomalo, polako, grad se tek počinje buditi. Zrak je suh i ugodan, ne prevruć, što godi mojim dišnim putevima. Grad se razvio na mjestu oaze, u dolini oko 1500 m iznad mora, okružen visokim gorjem Zargoz, što se dalje s juga spušta prema Perzijskom zaljevu. U prolazu, vozeći se uz Vrata Kur'ana, najstarija gradska vrata Širaza, vidimo kako iz brda šikljaju vodopadi. Kuće su ravnih krovova, uglavnom katnice. Građene od pečene cigle oker boje, savršeno se uklapaju u pustinjski krajolik isprekidan zelenilom vrtova i drvoreda. Širaz je „vrt Irana“ kažu, poznat po Perzijskom vrtu, uzgoju ruža i jasmina. Smješten u provinciji Pars, prije 2500 godina bio je srce ahmenidske Perzije. Odavde potječu dvije moćne staroperzijske dinastije: ona Ahmenida (559.-330. pr. Kr) i Sasanida (224.-651.). Više puta se spominje na glinenim pločicama iz vremena Darija Velikog, a nakon pada Perzijskog carstva i razaranja Perzepolisa preuzima ulogu kulturnog središta.

Grad pjesništva i filozofije, ljepoduha.

Kada god bi nekom rekla da putujem u Iran, čudno bi me pogledao, kao, što ćeš tamo. Jedna se, inače akademski obrazovana, znanica upitala da što idem među Arape. No kada bih odgovorila da idem u Perziju, reakcije su bile drugačije. Naziv Perzija asocira na nešto privlačno, čarobno, bajkovito, kao iz Tisuću i jedne noći. Međutim, strogo uzevši, Perzijanci su samo oni koji potječu iz provincije Fars, s glavnim gradom Širazom. Sam naziv Iran daleko je stariji, a znači carstvo Arijevaca. Koristio se za nomadska plemena centralne Azije od kaspijskog jezera do Eufrata i Tigrisa.

Ne gubimo vrijeme i odmah krećemo u obilazak, najprije citadele Arg-e Karim Khan. Od iste oker pečene cigle kao i grad, ukrašena ornamentima izbočene cigle, masivna, s četiri ugaona tornja, od kojih se jedan nakrivio k'o u Pisi. Iznad ulaza mozaik prikazuje borbu Rostama protiv diva, mitski sukob dobra i zla. Rostam je najpoznatiji lik perzijske mitologije, što ga pjesnik Firadusi opisuje u svom djelu Šahname (Knjiga kraljeva), nacionalnom epu Perzijanaca. U dvorištu miris naranče u cvatu toliko intenzivan da mi se zavrtilo u glavi. Dvorište je „šuma“ stabala naranči ispresijecana vodotocima, bazenčićima, stazama, klupama za odmor. Sve prostorije citadele gledaju na dvorište prozorima u raznim bojama stakla. Pri upadu sunčeve svjetlosti bacaju šare po zidovima, kao u kaleidoskopu. Uz prozore zamišljam perzijsku princezu Turandot (Turan-dokht, Turanova kći, naziv korišten u perzijskoj poeziji za princeze). Kad sam već pri tomu. Jedan gorak gutljaj smo morali progutati. Najljepša džamija Širaza, ona ružičasta, Nasil ol-molk, zbog renoviranja je zatvorena.

Citadela Arg e-Karim Khan


Mozaik iznad ulaza u Citadelu: Rostam u borbi se nemani
Pavilion nad Hafizovim grobom
Upućujemo se prema Hafizovu vrtu. Evo gdje se sjatio cijeli grad, i ne samo on. Mnogo je onih koji na blagdane žele posjetiti grob svog pjesnika.  Svaka kuća u Iranu, uz Kur'an, ima i izdanje Hafizova Divana. Pred ulazom se skupila hrpica ljudi. Čovjek s papigicom na ruci, i kutijicom s ceduljama u drugoj. Ptica kljunom iz kutijice izvlači papirić, na kojem je Hafizovim stihovima zapisana sudbina onoga za kojeg je izvučen. I inače imaju običaj proricati na taj način. Nasumce se otvori jedna od stranica Divana, i pročita stih.

Hafizov vrt spada u najljepše vrtove Irana. Dominiraju čempresi, i narančin cvijet u ovo doba godine.  U središtu je pavilion s nadgrobnom pločom od zelenkastog alabastra. Oko njega gužva. Svatko od posjetitelja, parovi, obitelji s djecom,  želi dotaknuti grob pjesnika.

U obilježja perzijskog pjesništva spadaju toposi, nepromjenjive slike – kao ona o slavuju i ruži. Ruža je nijema ljubljena, a bolbol (perzijski za slavuja) pjeva ruži, koja mu se ne želi smilovati; tulipan je u svom obliku poput vatre, svete vatre, uspravnih čaški, mističan, Mojsijev gorući grm; nebo je ogrlica plejada. Riječ je mistična, dimenzija kojom se otvaraju svjetovi; ovostrano i onostrano je nedjeljivo. Promičem rukom po zelenom alabastru kao u balonu, lišena okoline. Kada bi pjesme imale miris, Hafizove bi mirisale po ružama, jasminu i cvijetu naranče.

Hafizov Diva, proroštvo i cvijet naranče
Nakon šetnje vrtom, odlazimo na licu mjesta kupiti Hafizov Divan. Uzimam ga u njemačkom prijevodu. Sjedamo na zidić i listamo. Zamolim sina da mi otkine cvijet naranče sa stabla. Stavljam ga u preklopljen list papira, i zajedno s proroštvom što ga je ptica na ulazu u vrt izvukla, polažem među korice knjige. U tom trenutku se pater familias obitelji koja je sjedila na zidiću uz nas diže, okreće prema meni i duboko nakloni s rukom na srcu.

Sve sam rekla.

A onda se valjalo „probiti“ prema izlazu. Iranci se jako vole fotkati. Sin i ja, oboje visoki, očito smo bili atrakcija. Jedno dvadesetak fotosešna samo do nadomak izlaza, gdje smo se maknuli s glavnog puta i nestali među zelenilom mnoštva pokrajnjih putića. Još jedanput sjednem, daleko od gomile, da upijem mirise.

Previše je toga, i prebrzo, i pregužva. Pridružuje mi se Atife, naša voditeljica grupe. U tišini mi prevodi proroštvo s cedulje.....


Robert Janeš | Mi smo zagonetka



Gonetamo se puteljcima uma
kroz predjele zarasle dračom
okolomaćeni teškim blokovima
osjećaja iz trbuha crne zemlje

Na obroncima prepunim klizišta
poskočimo uzagrepce s krikom
zagrebavši tlo sjećanja
podno naših golih tijela

Vlasi nam se isprepletu dahom
znoj uzavrele kože istječe
ispune nam se usta jezicima
i začepe sve izlaze

Prestanimo bježati
prestanimo si odsjecati udove
zagrizimo srca jedno drugom
i iskrvarimo na ovaj svijet
koji ionako odlazi u tri pičke materine

srijeda, 25. travnja 2018.

Tjedan dobre dječje knjige 2018.


vrijeme: 23.04.2018. - 29.04.2018.
mjesto: Primorsko-goranska županija

Od ponedjeljka 23. 4. do nedjelje 29. 4. u Rijeci, Bakru, Crikvenici, Delnicama, Kostreni, Malom Lošinju, Novom Vinodolskom, Viškovu i Vrbovskom održava se Tjedan dobre dječje knjige. Riječ je o manifestaciji je za djecu i roditelje posvećenoj radosti čitanja, čaroliji stvaranja i užitku svakovrsne igre. 

Organizator Tjedna dobre dječje knjige je Gradska knjižnica Rijeka, a izvodi se kao dio programskog pravca Dječja kuća Rijeke 2020 - Europske prijestolnice kulture. Tjedan dobre dječje knjige namijenjen je djeci, ali i svima odraslima uključenima u njihov razvoj. Cilj je ovom manifestacijom skrenuti pažnju na važnost razvoja čitatelja od najranije dobi te upoznati djecu i nositelje njihova odgoja s primjerima dobre dječje knjige i autorima koji djeci šalju pozitivne poruke. Manifestacija se održava od 2012. godine. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske redovito podupire TDDK, a od ove godine pridružuju mu se i Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija.

Programska knjižica

Opširnije

Izvor:Culturnet.hr

Hrvatski savez gluhoslijepih osoba 'Dodir' na 11. Festivalu dječje knjige


vrijeme: 26.04.2018.
mjesto: Zagreb; Dom kulture Prečko, Prečko 2a

Centar za kulturu Trešnjevka organizira 11. izdanje Festivala dječje knjige, a u četvrtak, 26.4., u Domu kluture Prečko gostuje 'Dodir' koji će djecu uvesti u jedan novi, posve drukčiji svijet. Uz isječke iz 'Kraljevne na zrnu graška', prve bajke ikad izvedene na hrvatskome znakovnom jeziku, u kojoj jednako mogu uživati i gluha i čujuća djeca, prikazat će se različiti načini komunikacije gluhih/gluhoslijepih osoba.

Sudionici će moći naučiti pozdraviti na znakovnom jeziku, odslovkati svoje ime dvoručnom abecedom, naučiti znak za kraljevnu, grašak, ali i knjigu i čitanje!

“Kraljevna na zrnu graška” na hrvatskom znakovnom jeziku nastala je u Savezu Dodir, koji se uz nastojanje na ostvarivanju prava gluhoslijepih osoba i podizanja kvalitete njihova života osobito zalaže za uključivanje gluhe, nagluhe i gluhoslijepe djece u redovne vrtiće i škole, uz prevoditelje znakovnog jezika.

Više...


Izvor:Culturnet.hr

Nagrade 'Grigor Vitez' uručene Vladi Raiću i Neni Lončar



Jučer su u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog svečano uručene nagrade „Grigor Vitez“ te je svečano obilježena 50. obljetnica Nagrade.

Svečan, vesele i razigran program otvorila su djeca plesnom točkom „Šuma“ iz predstave „Bratec Jaglenac i sestrica Rugvica“ plesnog studija „Brodski leptirići“, a nastupali su i pjevačka skupina „Mali slavuji“ i gitaristi iz Društva „Naša djeca“ Varaždin te Dramski studio iz Dječjeg kazališta Dubrava. Program pod režijskom palicom Marija Kovača je vodila kazališna, filmska i televizijska glumica Zrinka Kušević.

Ispred organizatora Nagrade goste je pozdravila predsjednica Saveza DND Hrvatske, prof. dr. Aida Salihagić Kadić, koja nas je tom prilikom podsjetila na povijest Nagrade i na njezine idejne začetnike. U ime pokrovitelja Nagrade svečanosti je nazočila gospođa Katarina Milković, predstavnica Gradskog ureda za obrazovanje, a publici se obratila i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Nagrada Stručnog povjerenstva „Ptica“ je uručena:
  • Vladi Rajiću za književni tekst za djecu za roman „Mačak s četvrtog kata“ (HDKDM, Zagreb),
  • Neni Lončar za književni tekst za mladež za roman „Sve o Evi: vodić za sanjare“ (Ibis grafika, Zagreb)
  • Dubravki Kolanović za ilustraciju za mlađu dob djece u autorskoj slikovnicu „Čarolija zagrljaja“ (Sipar, zagreb)
  • Manuelu Šumbercu za ilustracije za stariju dob djece u knjizi „Jura i kuckalo protiv dosade“
Nagrada Dječjeg žirija „Ptičica“ je uručena:
  • Vladi Rajiću za za roman „Mačak s četvrtog kata“ (HDKDM, Zagreb)
  • Marseli Hajdinjak za ilustracije u slikovnici „Nuru N’zuri: lavov povratak“
Posebno priznanje Nagrade „Grigor Vitez“ uručeno je Silviji Šesto za ukupan doprinos otvaranju prostora književnosti za djecu i mlade.
Pohvale su dodijeljene Vandi Čizmek za ukupno stvaralaštvo na području ilustracije u prošloj godini, Mirjani Mrkeli za tekst u ilustriranoj knjizi ˝Bob, bobić, mahuna˝ te Branki Hollingsworth Nara za ilustraciju iste knjige. Branku Vujanoviću za dugogodišnju nesebičnu aktivnost na području stvaralaštva za djecu dodijeljena je Srebrna ptica.

Puno obrazloženje Stručnog povjerenstva, te tko se sve našao u užem izboru možete pročitati ovdje.
Posjetitelji su mogli razgledati i izložbu knjiga i slikovnica nagrađenih Nagradom „Grigor Vitez“ kroz 50 godina njezinog postojanja, te zaploviti impresivnim književnim vremeplovom od pola stoljeća.

Savez DND se želi zahvaliti svima koji su omogućili i sudjelovali u tome da 50. rođendan Nagrade „Grigor Vitez“ bude svečan, razigran i veseo. Hvala pokroviteljima Nagrade: Ministarstvu kulture, Ministrastvu znanosti i obrazovanja te Gradu Zagrebu. Hvala domaćinima Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, te partnerima marketinškim agencijama Degordian i Panda komunikacije, Hrvatskom centru za dječju knjigu pri Knjižnicama grada Zagreba, te medijskom pokrovitelju 24sata.

Izvor:DND

Zoran Šolaja | Kako sam oduvek hteo da budem Carlito


ma sjajan lik
frajer, crn, romantik
temperamentan, sa srcem,
za nas sa plavim očima idealan za
postati hejterom,
nisam našao njegovu kožnu jaknu,
niti takve naočare,
crna sočiva nisam ni tražio,
cipele na "špic" su mi nekako fuj,
nemam noćni klub, tako da od svega ništa,
sem moje žene, pored koje se osećam kao
Carlito, i više ne tražim da imam lepe crne ili braun
oči jer se u njenim ogledam stalno, a ona ima i kožni mantil,
stoji joj fenomenalno!

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 3




(O tomu kako se mladi zabavljaju, o začinima, iranskoj kuhinji, i zašto Iranci imaju vremena za uživanje)

Putem prema izletištu u Teheranu (1)
Dan je vruć. Busom se vozimo kroz grad u smjeru restorana. Duge noge i ljubaznost suputnika u grupi priskrbili su sinu i meni tijekom cijelog putovanja prva sjedala u autobusu, tako da imamo panoramski pogled. Sve glavne ulice obrubljene su drvoredom. Ispred nas gužva k'o da se pola Teherana uputilo u istom smjeru. A izgleda da jest. Ispred nas, u koloni automobila, četiri auta se pomiču nastojeći ostati paralelno po dva u obje trake, prozori su otvoreni,  ispružene ruke vitlaju maramama i majicama. U Iranu nema javnog partijanja, noćnih ili disko klubova. Može se partijati, ali kod kuće. Međutim, mladi se skupe, natrpaju u aute, puste muziku do daske, i vozaju se gradom. Ne znam goni li ih vjerska policija, jer i to imaju. No dojam je da se sve više žmiri na jedno oko. A život uvijek nađe načina.

Bus nas ostavlja na okretištu i dalje se, raspodijeljeni na taksije, probijamo do podnožja teheranske kućne planine: u dio grada zvani Darband gdje su smještena brojna izletišta, kao nekoć podno Sljemena. Zadnji dio do restorana idemo pješice uz ulične prodavače svakojakih đakonija: zelenih badema, pistacija, alve, kukuruza, kebaba, sok od nara.

Putem prema izletištu u Teheranu (2)
Pomislilo bi se da su iranski bazari puni začina, kao što ih znamo iz Istanbula ili arapskih sukova. Međutim ne, barem ne tamo gdje smo mi bili. Imaju dućane sa začinima. Puno zelenih začina, najviše sušene metvice, bosiljka, majčine dušice, kopra, zatim šafrana i korijandra. S druge strane pak raznih mješavina curryja, kukurmu, očito indijski utjecaj, dok slatko kisele okuse dobivaju dodatkom soka limete ili šipka.

U iranskoj kuhinji pretežu riža i povrće. Najfiniju, mirisnu basmati rižu, uzgajaju u samom Iranu. Sprema se sa šafranom, ili mješavinom začina i grožđicama, pirja na podlozi krumpira ili kruha, ili spravlja kao pilav s dodatkom piletine, mahuna, mrkve. Što se tiče mesa, kreativnost se drži u granicama kebaba (kebab je sve što je s roštilja) i ćufte u umaku od rajčice, da bi se razmahala kada je riječ o juhama, umacima, varivima, povrću općenito. Juhe su guste, čorbaste, povrtne, obično uz dodatak ječma ili slanutka.

S patlidžanima, tikvicama, rajčicama čine čuda, a uz sve osim juhe jede se gust jogurt. Nemaju kruha poput nas, već beskvasni, tanki kruh (nan). Ostaje mi u sjećanju i njihova salata, mišancija listova mladog špinata, salate, lista peršina, lista korijandra, i pera mladog češnjaka. Iranska kuhinja balansira vruće i hladno, čime se ne misli na temperaturu namirnica već način djelovanja na ljudski organizam. Još od zoroastrijanskih vremena, i utjecaja Indije, svakoj se namirnici pripisuje zagrijavanje ili hlađenje. K tomu, vrijede zapovijedi islama, stoga nema svinjetine, proizvoda koji sadrže krv, a ni alkohola. Iranska kuhinja je intenzivna i zahtijeva puno vremena.

Hrana je u njih umjetnost i umijeće pa se na takav način i celebrira. Kuha se sporo, i jede se sporo. Što nije ni teško, vele uz smijeh, uz tolike praznike, samo se nakuhavamo.

Kolekcija baklva
Naime, njihov službeni kalendar je Perzijski, što ga je usavršio Omar Hajjam, pjesnik, mistik, matematičar, astronom i astrolog, čiji život u svojoj romanesknoj trilogiji sjajno opisuje Dževad Karahasan. Seldžučki sultan Malik Šah I. dao je 1073. sagraditi observatorij kako bi Hajjam sačinio sunčev kalendar prema kojem je sada godina 1397. Drugi kalendar je Arapski (islamski) lunarni kalendar. Njega se koristi za određivanje vjerskih blagdana.

Restoran u cvijeću
Treći kalendar je naš, zapadnjački kalendar, kojeg koriste da se ravnaju prema ostatku svijeta. Pa kad se sve to sastavi! Svi praznici i blagdani kalendara....

Iranci vole uživati u životu, ljepoti, umjetnosti, i hrani. Kant ih je nazvao Francuzima orijenta. Jel' to mislio kao kompliment? Nisam sigurna. Pada mi na um film Babettina gozba. No, u svakom slučaju: touche!

Umorni, jedva čekamo hotel (još nismo shvatili što je pravi umor).
Sutra nas čeka let na jug -Širaz.

(nastavlja se)

Ivan Luketić | Ono što je u glavi već počinjeno




Živim ono sto si
želio da budem,
toplina
i
plavetnilo
izgubljenih misli
u balansu ljubavi i mržnje.

Heloizin sindrom | Sjećanje na Helenu


Malo je tko s ovih prostora kao Helena Roguljić imao u sebi „onaj“ osjećaj za poeziju ono “nešto”. Umjetnost je bila njen život, bez nje, bez umjetnosti  život joj nezamisliv, neživljiv. Duboko je vjerovala da se čovjek kroz nju pronalazi, kroz umjetnost mijenja mu se percepcija svijeta, stvara svoj svijet, svijet umjetnosti u koji može pobjeći, u koji se može skloniti kad god ga pritisnu nemiri i nedaće realnog svijeta. Umjetnost je ta, koja upućuje i daje odgovore na mnoga životna pitanja. Umjetnost je ta koja postavlja mnoga pitanja – propituje, u nama razvija osjećaj / e za …

Na književnoj sceni u moru onih koji su već “stvorili” ime činjenica je da manje poznati stvaraoci teško “isplivaju”. Pred njima je težak zadatak dokazati se, izboriti svoje mjesto. Nigdje kao na hrvatskoj kulturnoj sceni ne ostrvi se lakše na stvaraoca koji je manje poznat u odnosu na one druge. Tko se istinski želi baviti umjetnošću, treba ustrajat u svojoj borbi i iz svake teškoće izvući pouku, izaći ojačan. Što te ne ubije…

utorak, 24. travnja 2018.

GfK: Sve više čitamo, ali je i sve više onih koje knjiga ne zanima


vrijeme: 24.04.2018.

U proteklih godinu dana broj stanovnika Hrvatske koji čitaju barem jednu knjigu godišnje porastao je za tri posto, sve se više čitaju prijevodi stranih autora, ali zato raste broj onih koje knjiga ne zanima, podaci su najnovijeg istraživanja tržišta knjiga u RH predstavljeni u ponedjeljak u Zagrebu.

"Kada je u pitanju čitanje knjiga, možemo vidjeti da ovogodišnji rezultati pokazuju da je 56 posto stanovnika Hrvatske pročitalo barem jednu knjigu u posljednjih godinu dana, u usporedbi s 53 posto u godini ranije", rekla je Tamara Kraus iz agencije za istraživanje tržišta GfK predstavljajući rezultate Istraživanja tržišta knjiga u RH na svečanosti otvorenja Noći knjige 2018. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu.

Antonia Padovan Kralj | Nema tužnije od zvijeri u kavezu


Zar se opet događa? Dosada ubrizgana u vene poput otrova. Nezadovoljstvo što raste enormnim napretkom, a zalijeva ga monotonija. Treba mi promjena. Ne jedna, već milijardu njih.

Ja nisam pobjegla sebi nikada... i uvijek me ona početna strast olako zavaravala da sam pronašla baš to što sam tražila. Ali početne strasti s vremenom postaju rutina što gubi svoj sjaj, a oni uzdasi uzbuđenja budu zamijenjeni teškim izdasima što mi daju znak da sam opet u krletci zapela ; sličan dizajn, različito postavljene šipke unutar nje po kojima bih skakutala, ali posve isti teret u grudima. Zamka. Ja sam zatvorena, a opet prekasno na to reagiram, te mi je plan bijega sve češće jedino o čemu razmišljam u svojim dosadnim samoćama. Da, ja sam baš poput ptice predivnog pjeva i zadivljujućih boja perja, koju olako uzimaju gospodari krletki da bih samo njima pjevala; da bih samo za njih sjajila. U početku mi daju najveću krletku, da ni ne primijetim koliko sam zarobljena, pa i ja sama budem oduševljena svime što mi nudi novi gospodar... 'On mi se divi. On me poštuje. Njemu sam najsjajnija i najljepša.' – naivno uvjerena tješila bih svoje drugove koji bi navratili ponekad na prozore mog novog zatvora u želji da me izbave što prije od još jednog kaveza bez lakog izlaza.

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 2


Palača Golestan, vrt.
(O slojevima palače Golestan, rezidenciji Niavaran, o krizi identiteta i o tomu zašto u Iranu tako malo ljudi puši)

Palača Golestan, Đulistan, Ružičnjak, sagrađena na mjestu nekadašnje citadele, najstariji je očuvani dio Teherana. Nakon ugodne vožnje busom od armenske crkve do središta grada, ulazimo u područje palače, a nje nigdje. Kamo okom kreneš zelenilo, stabla, aleje cvijeća, voda, bazenčići, vodoskoci, potočići, klupice za odmor od diskretno ukrašenog klesanog mramora.

A onda, rajski prizor: u stilu starog perzijskog vrta, veliki ukrasni bazen, sa strane drvoredi s cvijetnjacima, a na vrhu Palača obložena glaziranim pločicama različitih veličina s arabeskama, cvjetnim motivima, motivima iz perzijskog pjesništva, mitologije, sve prokomponirano tolikim skladom da ne znaš jel pustiti oku da upija taj sklad, ili da slijedi detalj, ili da promatra odraz svega u mreškanju vode. 

Palaču Golestan je u 16. st. dao izgraditi Abbas I. Šah, najmoćniji vladar iz dinastije Savafida, graditelj i ljubitelj umjetnosti. Tijekom stoljeća je nadograđivana. Abbas Šah vladao je iz Isfahana, tako da Aga Mohhamed Kan, iz azerbejdžansko-turkmenske dinastije Kadžara, u 18. st. glavni grad premješta u Teheran, a Palača Golestan postaje sjedištem ove dinastije koja je vladala Iranom do 1921. Zanimljivo je da se sredinom 19. stoljeća Kadžari postupno okreću Europi, zapravo daju u koncesiju modernizaciju zemlje. Sve se zahuktava 1908., pronalaskom prvih izvora nafte. Već 1909. osnovana je Anglo-Persian Oil Co., 1914. britanska flota s ugljena prelazi na naftu, 1914. britanska vlada postaje većinski vlasnik u Anglo-Persian Oil Company. 

Nakon Prvog svjetskog rata, u kojem je Iran bio neutralan, okruženje se mijenja, u zemlji vladaju neredi, državna blagajna je prazna. Koristeći nemire u zemlji i prijetnju britanske hegemonije, časnik iranske vojske Reza Khan 1921. izvršava vojni udar i dolazi na vlast kao prvi vladar nove dinastije, one Pahlavija. Zadnji kadžarski vladar, Ahmad Šah, napušta zemlju i odlazi u Pariz.

Pročelje Golestanske palače, vrt, u profinjenom su stilu iz vremena Abbas Šaha, unutrašnjost je druga priča. Čim uđeš, u startu te satre težina demonstrativne raskoši, da ne kažem kiča: goleme prostorije, posvuda mozaici od komadića zrcala, pa se osjećaš k'o u kabinetu ogledala. Blješte kristalni lusteri, zlato, srebro, mramor. Vrišti unutrašnjost palače Kadžara posvema lišena, upravo suprotna, ljupkosti i profinjenosti koju sugerira njezino pročelje. Namještaj je u nekom od francuskih stilova, naslijeđe Reze Pahlavija, kojemu je to bila službena palača, ne i rezidencija. Tu se okrunio carem. Krunidbom je Reza Pahlavi, sin časnika koji je izvršio državni udar, uzeo titulu cara Šahanšaha (vladara nad vladarima). K tomu je, 1971. u Perzepolisu organizirao veliku proslavu povodom 2500 godišnjice Perzijskog carstva, po svoj prilici zbog nedostatka legitimiteta u vlastitoj zemlji, i povećanja ugleda u inozemstvu. 

Palača Golestan, detalj
Zanimljivo je kako slojevi palače Golestan, od pročelja iz vremena Abbasa Šaha građenog umjetnički tananim stilom – preko prenapuhanog interijera koji odražava vladavinu dinastije Kadžara – pa do francuskog namještaja Pahlavijevih, barem meni, upućuje na krizu identiteta - koja se stoljećima, od vladavine Safavida nadalje, uvlačila u Iran.

Gužva unutra je neopisiva, i vrućina. Jedva čekam izaći van, u vrt, na kavu. Tamo smo zatekli dvije curke iz Švicarske, jednoj su roditelji iz Kruševca, drugoj iz Splita. Sjede i piju čaj. Odlučile su se putovati Iranom tri tjedna tipa bed and breakfast. Već tjedan dana su na putu i nisu imale nikakve neugodnosti, dapače. Naručujemo kavu. Iranci baš nisu od kave, više piju čaj, neku vrst iranskog crnog čaja, koji je zapravo crven. Budući da sam notorni kavopija, nisam probala čaj, a od kave imaju sve od turske do kapućina. Zanimljivo je da jedino nemaju onu arapsku, s kardamomom, kakvu smo kušali u zračnoj luci u Dohi, ali o tomu kasnije.

Nakon Palače Golestan posjećujemo golemi kompleks palače Niavaran, rezidenciju Reze Pahlavija, golem areal od stotinjak hektara, s nekoliko palača, muzeja, pomoćnih zgrada, umjetnih jezera, potočića, vodoskoka, zelenila, cvijeća, a sve to u u podnožju planina koje se nadvijaju nad Teheran kao Sljeme nad Zagreb, ali su puno više, na vrhovima još pokrivene snijegom.

Gužva je i ovdje, jedino što je sve prostrano, pa se rasporedi. Putem kroz park prema glavnoj palači štandovi nude sve moguće: od keramike, marama, baklavi s pistacijama i orasima, alvu, te u Iranu sveprisutnu Coca-Colu, ipak. Pred ulazom u glavnu palaču brončani kip Reze Pahlavija, u vrijeme Islamske revolucije presječen napola, tako da su ostale samo noge. Ne znam jesam li se iznenadila što je i ova palača uređena u francuskom stilu nekog od Lujeva. Šahova supruga, Farah Diba, bila je arhitektica, studirala u Parizu, objašnjava nam Atife, stoga je palaču dala urediti u francuskom stilu. Nisam se dugo zadržavala unutra. I inače nisam od onih koji moraju zaviriti u svaki kutak, to samo zamara, i otežava percepciju cjeline. A o granicma apsorbiranja količine informacija da i ne govorim, bez obzira na pripreme.

Palača Golestan, interijer
Reza Pahlavi Šah se s u traženju legitimiteta s jedne strane nadovezao na staro perzijsko carstvo Ahmenida, a s druge okrenuo Zapadu. Ne samo na način da je dao u koncesiju najveće bogatstvo Irana, naftu i plin, već i čitavim načinom života. Njega i suprugu Farah više se moglo vidjeti po švicarskim skijalištima, mondenim mjestima Europe i Amerike nego u vlastitoj zemlji. Znam to jer u ono vrijeme kad sam živjela s roditeljima u Njemačkoj, majka je od frizerke dobivala staro žutilo. Gotovo nijedan broj nije bio bez slika Reze Pahlavija u odijelu ili fraku, i njegove žene Farah čije su haljine šljaštile k'o prijemna dvorana Kadžara u palači Golestan. Reza Pahlavi nastojao je oko modernizacije, unapređivao školstvo i zdravstvo. Međutim, prema kazivanju samih Iranaca, modernizacija se zbivala prebrzo, i prenametnuto, nastao je vakuum u vodstvu zemlje, problem identiteta se zaoštravao, ljudi su se počeli sve više okretati vjeri, što mi zvuči nekako poznato. Islamska revolucija 1979., po svoj je prilici bila predprogramirana. Zna se da svaka revolucija puno jede, poznato je i što, odnosno koga. Kao i teokratska država, uostalom. Nekako me zebe pri pomisli da ondje gdje mi sve zvuči poznato srećom nema revolucije, ali šuljajuća teokracija kao da viri iza ugla.

Izađem van iz Palače i šetam prekrasnim zelenilom, kupujem kolekciju baklava, Coca- Colu, spuštam se na klupu da zapalim. Odmah se uz mene spustila se jedna Iranka, treba upaljač. Nismo pričale, ne zna engleski, al nema veze, razumjele smo se bez riječi, pušači su ionako sekta. Čudila sam se što u Iranu jako malo ljudi puši, a svugdje je dopušteno pušenje. Onda sam saznala da kutija cigareta košta šest eura, što bi preračunato u naše prilike značilo još jednu nulu.


Palača Golestan, detalj

(nastavlja se)