Preminula je ugledna pravnica i spisateljica Matilda Mance

Nakon duge i teške bolesti, danas je u 72. godini života preminula Matilda Mance, ugledna varaždinska pravnica, humanitarka i književnica. Matilda Mance rođena je 27. rujna 1945. godine u Varaždinu, gdje je završila osnovnu i srednju školu.

Školovanje je nastavila u Zagrebu, na Pravnom fakultetu. Po završteku fakulteta 1970. radila je u odvjetništvima u Varaždinu. Deset godina kao općinska državna odvjetnica, a ostatak radnog vijeka kao zamjenica županijskog državnog odvjetnika.

Za svoj rad u državnom odvjetništvu odlikovana je Ordenom Reda hrvatskog pletera.

Svoju karijeru spisateljice započela je 2005. godine. Roman 'Smrtonosna zamka' objavljen joj je 2006. godine, a nakon toga slijede romani 'Nijemi svjedok' (2008.), 'Djevojka s brucošijade' (2010.) i 'Ubojstvo na Sjajnom balu' (2013.) te roman za mlade 'Zovu me Zeus' (2015.) Također je pisala kratke priče, pripovjetke, eseje, feljtone i haiku poeziju, za koju je i primila nagradu Bacho Memorial Muzeuma u Japanu. Prije no što se posvetila književnosti, pisala je stručne članke.

Prije manje od tjedan dana u Varaždinu je predstavljena njezina zbirka priča za djecu 'Grgurove priče'. Bila je članica Društva hrvatskih književnika.

Matilda Mance nakon umirovljenja 2013. godine svoje je vrijeme i energiju posvetila brojnim humanitarnim djelatnostima. Bila je dragovoljna mnogostruka davateljica krvi, novčano je podupirala brigu za napuštene životinje, a bila je i članica Upravnog odbora Zaklade za prevenciju kriminaliteta Varaždinske Županije.

Matilda Mance bila je majka dvijema kćerima, Željki i Martini, dok je njezinu suprug Želimir umro 2012. godine.

Izvor: Varaždinski.hr

Matilda Mance | Grgurove priče

Predgovor: Dragica Vitez-Fišer

Nakon četiri uzbudljiva romana kriminalističkoga žanra i dva romana o umirovljenom policijskom psu Zeusu, kratkih priča i haiku poezije, varaždinska književnica Matilda Mance objavljuje i svoju prvu ilustriranu knjigu priča za djecu pod nazivom „Grgurove priče“. Za to je "kriv" njezin prvi unuk Grgur, kojemu uživa pričati priče, baš kao što to rade sve bake i djedovi na svijetu.

Zbirka je to od jedanaest kratkih priča, koje na jednostavan i zanimljiv način govore o različitostima među ljudima, o prijateljstvu, ljubavi u obitelji, odnosu ljudi prema životinjama, o dobru i zlu, skromnosti, vilenjacima i strahu i kako ga pobijediti. Sve teme autorica opisuje kroz život životinja i ptica, ili kroz pustolovine dječaka, a teme su ilustrirane primjerenim slikama Ljerke Varga, što doprinosi zajedničkom čitanju sa djecom.

Matilda Mance | Priča o konjiću

Tamo negdje iza sedam gora, gdje čovjek rijetko zalazi, kao rukom naslikana iza guste šume protezala se široka i dugačka zelena livada. Jutra su se budila sa sunčanim zrakama, iz šume je dopirao pjev ptica, a sredinom livade žuborio je duboki potok u kojem su se od rana jutra brčkale ribice.

A onda bi se, kad se prva rosa isparila na suncu, iz gustiša između šume i livade začuo topot. Obitelj divljih konja dolazila je na ispašu. Crvene i riđe dlake, crni i garavi dugih griva, bijeli s piknjicama ili bez njih, poskakivali bi i trčali livadom, vjetar bi im nosio grive na sve strane, a onda bi zastali pokraj neke mirisne  zelene trave i halapljivo pojeli svoje prve obroke doručka. Među njima bilo je nekoliko konjića. Svi su oni trčkarali oko svojih majki, pa kad bi njihova majka zastala, zastali bi i oni, pojeli nekoliko slasnih travki, ili bi tražili mlijeka da ih majke nadoje.

Matilda Mance | Časopis - kakvog bi trebao imati svaki grad

Kvaka - Časopis za književnost, broj 1/2017 objavljuje različite književne i novinarske forme; vijesti, najave, razgovore, autorske kritičke prikaze knjiga, poeziju, kratke priče, kolumne, preporuke i portrete autora iz cijele Hrvatske. Izlazi u Velikoj Gorici na inicijativu autora online Časopisa Kvaka.

Časopis - kakvog bi trebao imati svaki grad, pogotovo onaj za kojeg se stalno govori kao o "gradu kulture". Naravno, mislim na grad Varaždin!

Matilda Mance | Izložba

Neki sam dan posjetila izložbu slika. Zapravo ne slika, već fotografija. Fotografije ljudi, bivših učenika moje srednje škole i njenih profesora, pa zabilježenih događanja u školi, književnih susreta, predavanja, knjiga, sportskih susreta, gostovanja poznatih osoba.

I tako pođoh dvoranom od ulaza pa naokolo. Gledam fotografije. Na onima ispočetka ne prepoznajem niti jednu osobu. Čitam tekstove ispod njih i polako me vremeplov vodi u davne šezdeset i neke godine.

Sa mnom je prijateljica koja je u to vrijeme polazila medicinsku školu i danas je liječnica.

Matilda Mance | Na Badnjak

Po jutru se dan poznaje – znala je reći majka
gledajući u niske oblake i slušajući gavranove krike.
Naramkom drva ušla bi u kuću,
- hladno je, hladno je vani – rekla bi,
zapalila drva u peći i podgrijala vodu za umivanje.
Otac nam fali – rekla bi.

Matilda Mance | Odlazak

Pomislih – gle nebo je vedro
blagi je maestral
kornjača kao i uvijek lijeno
prolazi između lijeha ruža
i  sve je tako mirno
pa poželjeh uroniti u tu tišinu i
taj neslućeni trenutak sreće
vidjeh u daljini cestu
punu rupa i kaljuža nakon kiše
- ali ne smeta
svoj ću put proći čvrstim i smirenim korakom
okrenuh se prema kući
prozori su zatvoreni
mačak spava ispod klupe na dvorištu
čaša na stolu od jutros

Matilda Mance | Božana Ćosić: Točka nestajanja

"Točka nestajanja" Božane Ćosić: Na početku odmah moram reći da mi je iznimno drago da hrvatska književna scena dobiva nove autore u kriminalističkom književnom žanru. Među njima je Božana Ćosić sa svojim kriminalističkim prvijencem "Točka nestajanja". Roman koji ima vrlo interesantnu fabulu, zanimljive istražiteljske aktere, psihopatskog počinitelja, i svakidašnju društveno-socijalnu pozadinu. Stoga se uz samu detekciju i traženje krivca, paralelno pred nama odvija i svakodnevni život istražitelja, koji je isprepleten u ne baš sjajnim kolegijalnim odnosima, kao i obiteljskim nesuglasicama.

Zajedno s istražiteljskim timom (a time i samim piscem) čitatelj je najviše koncentriran na traženje počinitelja, kojeg, naravno, uz sve nedoumice pronalaze iskusni glavni likovi.

Roman koji će vas zasigurno privući i kojeg ćete pročitati u jednom dahu, što zbog napetosti, što zbog toga jer je kratak, bez suvišnih sekvenci koje bi zašle van likova koji drže samu radnju, odnosno fabulu.

Čestitam autorici i očekujem da istražiteljski tim radi i nadalje u nekim slijedećim sumnjivim i kriminalnim događanjima!

Matilda Mance | Krunoslav i zmaj

- Tata, tata, kad ćeš načiniti mojega zmaja. Danas je već četvrtak, a u subotu je natjecanje.

Dvanaest godišnji Krunoslav stajao je nad ocem, koji je ležao na podu u svojoj automehaničarskoj radionici, i s nekim alatom lupao ispod  prednje karoserije crvenog automobila, kojeg je popravljao u svojoj radionici. Bio je nestrpljiv. Otac mu je obećao da će njegov zmaj biti gotov do četvrtka, tako da će moći s njim ići prije natjecanja i na probno letenje, a Krunoslav se nadao da će ove godine upravo on pobijediti u puštanju zmajeva na nogometnom igralištu.

Matilda Mance | Spokoj

Gledam
kroz zamagljen prozor
kiša tiho rominja,
na ulici zalutali prolaznik,
noć se polako spušta
i već se pale ulične svjetiljke.
Gledam
kako tama obavija krošnje drveća
i kako siva mačka mirno
spava pokraj peći u kuhinji,
dok glazba tiho svira.
Gledam
i smiješim se.

Matilda Mance | Dobar dan

- Dobar dan, molim vas jednu informaciju – reče Silvana pomalo drhtavim glasom ženi na šalteru pošte. Glavom je pritom skoro dodirnula staklenu pregradu. Nije htjela da je čuju ostali ljudi koji su čekali na drugim šalterima.

- Gospođo, da li vidite da je ovaj šalter zatvoren. Radim obračun i ako nešto trebate prijeđite na drugi šalter – reče poslovnim glasom žena na čijoj je službenoj odori bio bedž s imenom Dragica Filipović, ni ne pogledavši ženu ispred stakla.

- Ali, samo da vas nešto upitam – započne opet Silvana, no žena je strožim glasom prekine:

Rujana Jeger | Matilda Mance: Zovu me Zeus

Predgovor

Kada sam bila mala, željela sam biti pas. Kasnije sam shvatila da to neće ići, pa sam poželjela imati svog psa. Zatim me životni put naveo na pisanje, a posljednja mi je knjiga bila upravo - o psima. Dok sam je smišljala, pomislila sam kako bih mogla slijedeću napisati iz perspektive psa. A u stvari bi mi pametnije bilo da napišem ljubić. Ili još bolje - krimić, zaključila sam.

A onda sam u ruke dobila "Zeusa…" i skontala da me netko već pretekao - Matilda Mance, spisateljica krimića i kratkih priča koja je učinila upravo sve to: "Zovu me Zeus" je krimić pun ljubavi ispripovijedan iz perspektive Zeusa, umirovljenog policijskog psa koji dolazi u novu obitelj gdje bi trebao provoditi zasluženu penziju...

Međutim, Zeus još uvijek nije "za baciti", a njegova nova obitelj - kao i svaka, uostalom - ima svojih problema, koje on pomaže riješiti s puno stila i dozom humora.

Nada Mihelčić | Matilda Mance: Zovu me Zeus

Uskoro iz tiska, u nakladi "TIVA-tiskara" Varaždin, izlazi nova knjiga Matilde Mance,  afirmirane književnice poznate po njenim objavljenim kriminalističkim romanima Ubojstvo na sjajnom balu, Djevojka s brucošijade, Nijemi svjedok i Smrtonosna zamka.

Matilda je ovom knjigom dokazala da se izvrsno snalazi i u pisanju romana za djecu i mlade.

Pogovor

Matilda Mance se u hrvatskoj književnosti pojavila u svojim zrelim godinama. Pravnica po struci, okušala se u žanru koji joj je, po obrazovanju i afinitetu, najbliži. Sa svoja četiri objavljena kriminalistička romana dala je hvalevrijedan doprinos tom segmentu suvremene hrvatske proze i time stala uz bok stjegonošama tog žanra P.Pavličiću i G.Tribusonu, te još ponekom od kvalitetnih autora koji su se okušali i u tom segmentu suvremene hrvatske proze.

Matilda Mance | Haiku: Lokvarska jezera

Autor fotografije: Matilda Mance

Jezero spava. Nestašna žaba budi ga svojim skokom. Pokraj jezera, mašući repom, šulja se ris. Tišina. Mrmori granje nad zelenim jezerom. Usnuli ribar.

Matilda Mance | Banda

Nitko ne želi biti kriv. A policija tvrdi da smo svi krivi. Ali ja ne želim preuzeti odgovornost na sebe. Ja neću. Nisam lud. Nisam nikaj niti radil, niti dobil. Plan je već na samom početku bio glup i znao sam da ne bu uspješan. Ali  nitko me nije slušal. Zapravo me nikad ne poslušaju. Morti čuju kaj govorim, ali me ne slušaju. Ili zaborave. Valjda zato jer sam najmlađi. Ma, svi su glupavi. Dosta mi je te bande.       

Ali da počnem ispočetka. 

Matilda Mance | Alfred

Početak svega ipak je ime. Čovjek udahne prvi kisik kroz malene, još krvlju začepljene  nosnice, i već je postao netko. Imenom i prezimenom. Tek kad malo poraste počinje razmišljati što to  ime znači, ima li uopće kakvog značenja i od kojeg je pojma  ime izvedenica. I tko je odredio ime, da li roditelji, oba ili samo majka, ili samo otac. Ili kumovi, ili pak djedovi i bake? Da li su bili složni kod izbora ili su se danima svađali čiji će izbor imena prevladati. Na kraju često izaberu glupava i neukusna imena. Ili načine sasvim čudan izbor imena prema nekom od člana obitelji, koji javno nikako ne bi priznao da je i njemu samome vlastito ime dosadno i da ga sam sebi ne bi nikada izabrao, pa mudro šuti, jer je taština u čovjeka najjača. Zamisli, reći će ovaj ili ova, mali ili mala, dobio je ime po meni. Oh, kako moraš biti ponosan ili ponosna na to!

Matilda Mance | Čarobnjaštvo u knjižnici

Bilo je već kasno. Knjižnica se zatvarala u sedam sati navečer, a ja još uvijek biram knjige. Još samo petnaestak minuta imam vremena za izbor. Tražila sam neku ne debelu, neku smješnu, duhovitu knjigu, s malo likova, roman koji mogu pročitati za najviše dva – tri sata. Ništa ozbiljno, napeto, filozofski teško, tek da mi prođe dan i smirim misli o sutrašnjem posjetu liječniku.

Jedna žena sijede kose s naočalama, jednako tako prolazila je između redova posloženih knjiga, zavirivala u pojedine stranice i zatim bi produžila dalje. Zaustavila sam se i ja u redu u kojem je do maločas bila ona tražeći neki roman. Približila sam se sasvim blizu police s knjigama, stavila naočale na nos i čitala naslove.

Matilda Mance | Pun mjesec

Na ogromnoj stjeni, s pogledom na cijelu dolinu, koju je svojom raskošnom svjetlošću obasjavao puni mjesec, te je večeri, kao i gotovo svake, sjedio Vuk sa svojom kćerkom malom Vučicom.

- Pričaj mi neku priču – reče mala Vučica. Vuk je pogleda, namjesti se i reče:

- Dobro, ali samo jednu, a onda na spavanje. I Vuk započne pričati priču.

Matilda Mance | Renato Baretić i Ivica Ivanišević: Split za početnike

Sjećam se dobro svojeg posljednjeg boravka u Splitu. Prije desetak godina prijatelji su me pozvali u svoju vikendicu u mjesto Rogač na otoku Šolti. Boravila sam nekoliko dana krajem mjeseca rujna, vrijeme je bilo prekrasno, more još uvijek toplo za kupanje, ali Rogač k'o Rogač – u van sezoni otvorena je jedna prodavaonica i jedan kafić. Rješenje smo prijateljica i ja odmah našle – ujutro smo sjele u katamaran, vožnja od dvadesetak minuta i već smo bile u Splitu. A onda je slijedila kupovina i šetnja po Splitu.

E, da mi je tada bila pri ruci ova knjiga! E! (ovo E je za Splićane složeni izraz kojim će se složiti s ovim mojim prednjim mišljenjem!)

Zašto mi je falila knjiga?

Kao što sami autori kažu „radi se o priručniku za početnike, površinsko snalaženje u jednom starom, vazda vrijućem gradu.“ Mnogo pojmova i riječi su mi znane, ali – uvijek taj ali. Naime, i sami autori mišljenja su da „između korica ove knjige nečega ima premalo, a nečega previše“.

Matilda Mance | Kamelija

Gospođa Papić pristavi na štednjak crveni lončić, izvadi iz hladnjaka kutiju mlijeka u tetrapaku i ulije ga u lončić do polovice. Upali plinski grijač. Ima tri minute dok se mlijeko ugrije do željene temperature. U duboki tanjur istrese zobene pahuljice sa suhim voćem, izvadi žlicu iz kuhinjskog elementa, s njom zagrabi u staklenku punu cvjetnog meda, pa ga pusti da se polako izlije na pahuljice. Zatim uzme lončić i toplo mlijeko ulije u zdjelicu, sve zajedno izmiješa, donese na kuhinjski stol i stavi sa svoje lijeve strane. Otvori poklopac laptopa. Ostane nepomična jedan trenutak, kao da razmišlja što dalje. Ipak, prvo uzme zdjelicu i na brzinu pojede njen sadržaj. Odloži je na sudoper, pa ponovno sjedne ispred laptopa. Uključi ga i mišom klikne na mapu slika. Zastane razmišljajući, lice joj je odavalo spokojstvo i bilo je gotovo nepomično, a onda joj ruka pođe za mišom i njime označi mapu pod nazivom „Kamelija“. Kliknuti ili ne? Još uvijek je bila neodlučna. Koliko je vremena prošlo, upita se u mislima. Znala je doduše to sasvim točno i precizno.

„Čuj serenadu Opatija bajna, biseru ti našeg mora…“ – riječi ove pjesme same su joj navirale na usta i ona počinje potiho pjevušiti. „ U tom divnom skladu ti lijepa si noću, prekrasna kad svane zora…“ A onda joj, kao i svaki puta upravo nakon što izgovori posljednje riječi, navru suze.