Zoran Hercigonja | Književnost između dokolice i vrijednosti

***

Položaj kulture čitanja nije baš zadovoljavajući u odnosu na brojnost sadržaja, a uštogljene navike čitanja sve više poprimaju oblik društvenog obrasca. Nekako kako kultura i društveni običaji uobličavaju šablonističko djelovanje i poduzimanje određenih akcija u pojedino doba godine, tako i kultura čitanja potpada pod istu takvu „šablonu“.

Naime, često se čuju komentari: „Moram pripremiti neku literaturu za godišnji odmor.“ Ili: „Moram s nečim prikratiti dosadu na plaži.“

Vrlo česta formulacija za vrijeme društveno „uhodanih“ pravila ljetovanja. Ako je navika čitanja literature svedena isključivo na prikratu dosade, onda literatura definitivno ne može odražavati nijedan ozbiljniji oblik intelektualnih vrijednosti, već postaje sredstvo zabave i postignutog zadovoljstva radi same zabave. Takvom uobičajenom mantrom kvaliteta literarnog sadržaja spušta se prema najnižim i najskromnijim potrebama publike, čime se postupno mijenja i sama percepcija književnosti.

Jer stvaranje isključivo radi zabave, i to ne bilo kakve zabave, već one koja ne zahtijeva prevelike intelektualne napore i naprezanja, nužno vodi prema sadržajima koji se prilagođavaju upravo takvom očekivanju.

Ne zaboravimo da književnost odražava puno više od zabave, od toga da mi je na godišnjem i na plaži dosadno.

Svođenje literature na periodičko čitanje, samo za vrijeme godišnjeg odmora, a ne u kontinuitetu osobnih potreba, dokida afirmativnu komponentu čovjeka kao misaonog bića. Čitam samo za vrijeme odmora, za prikratu vremena i dosade, a ostatak godine apstiniram u ćeliji osobne malodušnosti i analfabetizma.

U takvom obrascu čitanje prestaje biti potreba i postaje sezonska navika. Ono više nije unutarnji poriv čovjeka prema spoznaji, nego povremena aktivnost kojom se popunjava praznina slobodnog vremena.

To hirovito pražnjenje pogrešnih pobuda čitanja samu kulturu zdravog čitanja, radi osobne afirmacije i mentalne higijene, odvodi u stranputice i pogrešne zaključke. Ako se očitovanje osobnih preferencija za čitanjem svodi na sezonsku berbu dosade, čime se onda opredmećuju prirodne potrebe za kontinuitetom spoznajnih i karakternih vrijednosti čitanja?

Čitanje nije sezonska potreba. Ono nije predmet koji se uzima onda kada ostane višak vremena, niti je književnost prostor za popunjavanje praznine između kupanja, sunčanja i odmora. Ako se književnosti pristupa samo onda kada čovjek nema što drugo raditi, onda se njezina vrijednost unaprijed određuje kao vrijednost dokolice.

A književnost nije dokolica.

Taj prostor izostanka svijesti o potrebi za izvansezonskim čitanjem ozbiljno narušava kulturološko i umjetničko određenje književnosti. Književnost koja otkriva, raspravlja, uči, ukazuje i nadahnjuje svedena je na opredmećenje svijesti o beskorisnosti književnosti kao umjetnosti, osim u vrijeme dosade, u točno određeno doba godine i pod točno određenim okolnostima.

Književnost obavijena takvim zaključcima i navikama biva isključena iz primarnih vrijednosti, svedena na predmet zabave radi zadovoljenja u trenucima dosade. A kada se jedna umjetnost počne doživljavati samo kroz njezinu sposobnost da zabavi, tada se polako gubi svijest o njezinoj sposobnosti da čovjeka mijenja.

„Ajmo nešto pročitati dok besposleni u dosadi ležimo na plaži.“

Takva poruka ne samo da umanjuje osobni interes za cjelogodišnjom potrebom čitanja, već narušava ozbiljnost i autoritet jedne od temeljnih umjetnosti jednog društva, koje počiva na kulturi i kulturološkim vrijednostima jedne nacije.

Pitanje je gdje su granice takvog postupnog sugeriranja da je književnost samo razbibriga u one dane dosade i dokolice, a ne u dane potrebe za osobnom afirmacijom i izgradnjom duha intelektualnih vrijednosti?

Jer ono što se dugo i uporno ponavlja kao navika, s vremenom postaje vrijednosni stav. Ono što se prihvati kao uobičajeno ponašanje, vrlo lako postaje društvena norma. Tako i književnost, ako je neprestano smještamo u prostor dokolice, počinje gubiti svoje stvarno mjesto u životu čovjeka.

Naravno, postupno ponavljanje iste mantre dovodi do postupne promjene u navikama i vrijednostima društvene zajednice.

A književnost; neka ti se duh pravih vrijednosti ne gasi!

Zoran Hercigonja | Amir Kapetanović: Tanka opna sna

 

HERBARIJ PROLAZNIH TRENUTAKA

Na prvi pogled „Tanka opna sna / A Thin Film of Sleep“ Amira Kapetanovića ne djeluje kao zbirka pjesama i proznih minijatura, nego kao laboratorij hipersenzibilnog opažanja u kojem se svaka riječ ispituje pod povećalom vlastite prolaznosti. Već naslov sugerira da se ne radi o snu, nego o njegovoj ovojnici; o onom tankom sloju između svijesti i zaborava gdje se stvarnost još nije odlučila hoće li ostati stvarna ili će skliznuti u uspomenu. Upravo na toj klimavoj granici Kapetanović gradi svoju poetiku. Tanka, haiku, haibun i kratka proza ne predstavljaju zasebne književne forme, nego fragmente jednog te istog pogleda na svijet koji očajnički pokušava zadržati trenutak prije nego što se raspline u prazninu.

Kapetanović ne piše o svijetu nego o njegovim odjecima. Priroda nije priroda, kiša nije kiša, drvo nije drvo; sve je tek povod unutarnjem monologu koji se skriva iza prividne jednostavnosti. Upravo zbog toga zbirka ostavlja dojam da se manje bavi životom, a više njegovom meditativnom rekonstrukcijom. Kao da autor svaku pojavu najprije sterilizira od grubosti svakodnevice, a zatim je polaže na bijeli stol vlastite kontemplacije gdje se promatra iz svih mogućih kutova dok ne izgubi vlastitu spontanost.

Stih i proza doista dišu pod istim nebom, ali ne istim plućima. Haiku i tanka funkcioniraju poput kratkih udisaja svijesti, gotovo refleksno, dok prozne minijature neprestano osjećaju potrebu objasniti ono što je pjesma već rekla šutnjom. Tako nastaje zanimljiva napetost između istočnjačke discipline prešućivanja i zapadnjačke potrebe za tumačenjem. Ondje gdje bi jedna slika bila dovoljna, autor katkad dodaje još jednu, pa još jednu, kao da ni sam ne vjeruje vlastitoj tišini.

Kapetanovićev stil začudno je očišćen od svake retoričke razmetljivosti. Rečenice i stihovi djeluju gotovo asketski, lišeni ukrasa koji bi odvlačili pogled od sitnog detalja. Međutim, upravo ta dosljednost postaje dvosjekli mač. Kada se čitava zbirka gradi na istoj mjeri suptilnosti, ista suptilnost postupno otupljuje vlastiti učinak. Čitatelj više ne zastaje pred tišinom jer zna da će ga iza svakog teksta dočekati ista pažljivo odmjerena kontemplacija.

Najveći paradoks zbirke upravo je njezina ljepota. Toliko je brižno oblikovana da katkad ostavlja dojam staklenika u kojem su i osjećaji uzgojeni pod kontroliranim uvjetima. Sve je na svome mjestu: ritam, slika, tišina, praznina između riječi. Nedostaje tek poneka pukotina kroz koju bi ušao nepredvidivi život.

U konačnici „tanka opna sna“ djeluje poput albuma sjećanja koji nije sastavljen od fotografija nego od treptaja svijesti. Ne pokušava ispričati priču nego oživjeti stanje duha u kojem se svijet još uvijek može promatrati bez buke. Problem nastaje onda kada se zadržavanje pretvori u oklijevanje. Trenutak koji autor želi sačuvati počinje se rastezati preko vlastitih granica, pa umjesto živog iskustva ostaje njegova estetski besprijekorna preparacija. Kao tanka opna na površini sna, zbirka fascinira vlastitom krhkošću, ali istodobno ostavlja dojam da se previše boji dodira sa stvarnošću kako se ne bi rasprsnula zajedno s iluzijom koju toliko pažljivo njeguje.

Zoran Hercigonja | Krila

Kada je Božji anđeo preletio preko njega, otkinuo mu je slavna krila i pustio ga da krvari. A iz te krvi isparavala je duša, hlapeći u praznini prostora, pusta i nenastanjena. Batrljci od krila ostali su stršati kao podsjetnik na dane sreće, dane raja, dane početka.

Božji anđeli imaju krila, ali i ogrlicu gospodara oko vrata.

Bilo je dosta.

Satima je promatrao to krhko biće, ne bi li se nešto u njemu pomaklo. Čekao je ganuće, promatrajući limes između života i smrti u tom slabom biću. Osjećao je lagan odlazak u isparavanju vlastite krvi. Preneražen patnjom tog mladog bića, samo je ukočeno stajao. Nije se mogao odlučiti; nije htio odlučiti, namučen vlastitom patnjom i nepodnošljivim osjećajem bespomoćnosti.

Bio je tamo jednoga dana, na tom jezeru. Promatrao je vodu onako ukočena pogleda, bez ijedne intimne misli, bez ijednog razloga da nastavi ovu oštrinu zaprepaštenja, baš kao što sada gleda u to biće.

Površina jezera bila je tako meka, odražavajući lice sunca poput zrcala. Nebo se zavuklo u zlu kob jezera koje je progutalo mnoge pritajene jecaje bespomoćnih nesretnika.

Na trenutak mu se učini da je površina jezera bijela i svilena poput bolničke plahte.

Ali to jest bila doista plahta bolničkog kreveta.

Bježao je od svoje krvi, otrovane i zagađene krvi, krvi uspomena na samo one loše trenutke zbog kojih se gomila gnjev, pritajen i tih, gnjev što tiho razara i muči. Dugo je promatrao to jezero kao što sada promatra krevet i bijele plahte u titraju stroboskopskog svjetla.

– Da joj dadem to malo duše što imam?

Pitao se.

Bilo je to teško pitanje na limesu između života i smrti. I onda, na jezeru, bilo je pitanje na limesu između života i smrti: biti ili ne biti?

Dati komad svoje duše tom mladom, čistom biću ili ga pustiti padu, porazu, potonuću?

Bio je tako lijep i sunčan dan. Sve je treperilo od života i topline svemira. Puls svemira prožimao je svako živo biće i svaki kamen.

Bio je to dan za teške odluke, za biti ili ne biti, dan u kojem je tražio izgubljena krila negdje tamo na dnu tog jezera.

Tražio ih je i ovdje, u polumraku sobe.

U treperavom sjaju tog dana čuo je veseli dječji smijeh.

Razdragan na trenutak tim glasom, osjetio je nekakvo olakšanje, mirnoću, stabilnost. Ali svejedno nije našao ono po što je došao na jezero.

Dragao je desnom rukom desni prednji džep izlizanih traperica.

Stajao je nad tim jezerom kao sablast, u čekanju neke skore nade. Ukliješten između dva varava trenutka, želio je nešto reći samome sebi, ali nije znao što.

Stojeći nad tim krevetom, kao da stoji nasuprot neke moćne životinje koja će mu ponovno otkinuti krila.

Zadrhtao je na trenutak kada je to bespomoćno biće, prikovano za bolnički krevet, ispustilo jecaj.

Sjena je bila veća od njega samoga i čekala je da joj se pridruži, da naraste u njezine okove.

Iz desnog džepa izvadio je maleni revolver i nastavio ga držati uza se kao da drži ruku djeteta u svojoj pored sebe. Na trenutak to je i bilo njegovo dijete, njegov usud i plod patnje.

Podiglo se to bespomoćno biće, u svoj svojoj krhkosti, iz kreveta i buljilo u njega.

Zurilo je u njega, kroz njega, ali i daleko u prošlost, zajedničku prošlost barem na trenutak.

Imao je namjeru upotrijebiti revolver. Bubanj je bio pun.

Oklijevao je podignute ruke.

A onda se pojavila ona.

Djevojčica s dvije crne, duge pletenice uhvatila ga je za ruku i gledala ukočenim pogledom, plačljivih očiju od iskrenosti. Tom gestom odgovorila mu je:

Biti…

Ostati.

Postojati.

Ne nestati i iščeznuti.

Ozbiljna izraza lica čvrsto je uhvatila revolver i bacila ga u jezero.

Pustio ju je da odluči; čak nije ni čvrsto držao revolver.

Ozbiljno lice djevojčice iskrivilo se u smiješak prije nego što ga je zagrlila, njega, potpunog neznanca.

Gledala je u njega tim blagim, dobronamjernim pogledom, baš kao sada s bolničkog kreveta, dvadeset godina kasnije.

Dok se udaljavala od njega, od potpunog neznanca, vidio je samo sjenu kako je nadrasta i kesi se poput bijesnog psa.

To maleno biće pokazalo mu je kako može vratiti svoja izgubljena krila.

– Boluje od teškog oblika leukemije. Potrebna joj je koštana srž. Vi ste apsolutno adekvatan donor.

Sluša u glavi riječi doktora.

I mojim tkivom teče rijeka duše.

I neće ispariti ako se poveže s drugom dušom.

Shvatio je napokon kako će vratiti svoja krila.

– Pristajem!

Shvatio je i da ono što činimo ovdje i sada ima odjeka u vječnosti.

Napokon je shvatio kako će mu batrljci od krila zarasti sjemenom novih krila.

Svi smo jednom izgubili krila u ponoru vlastitog beznađa.

Svi smo jednom odlučili vratiti ta krila.

Samo je jedan „biti“ i jedan „ne biti“.

Početak odluke je tu i sada, gdje započinju sve nevolje.

Zoran Hercigonja | Okovani Epimetej

***

Puno je tema i žanrova, mnoštvo fikcije i razmetljivih stilova pisanja. Današnje doba vrvi različitim spekulativnim oblicima književnosti i alternativnim fikcijama koje se predstavljaju kao svojevrsni dijaloški misticizam između čitatelja i pisca.

Fikciju i ozbiljne teme moguće je pronaći na svakom uglu i u gotovo svakom mediju. Gledano iz perspektive zadovoljnog čitatelja – ima se, može se. Sadržaja uvijek ima, premda je dio toga tek pusto naklapanje i recikliranje već izgovorenoga. Ipak, čitateljeva dinamika čitanja zadovoljena je obiljem tema, područja i prostora za apstraktno mišljenje. Čitatelj uvijek ima gdje skloniti glavu i zagnjuriti je u jastuke alternativnih istina. Ta uljuljkana spisateljska stvarnost i raskoš fikcije zadovoljavaju elementarne, ali nipošto ne i beznačajne potrebe publike za održavanjem vlastite mentalne higijene.

Unatoč zasićenosti trendom prepisivačke književnosti, koja sve više zauzima prostor originalnim djelima i sustavno potiskuje izvornu ideju, čitatelji su i dalje spremni konzumirati ono što im je već poznato, tradicionalno i gotovo genetski usađeno. Deficit čitateljske potrebe za novim idejama ne očituje se u neprekidnoj potrazi za drukčijim svjetovima, nego u beskonačnom prihvaćanju novih varijacija na iste stare teme. Sve ono što su naši arhetipski autori nekoć utemeljili na snažnoj i originalnoj zamisli danas se prečesto svodi na pokušaj drukčije izvedbe – promijenjenim tonom, drukčijom bojom ili novim sustavom znakova.

Nedostatak perspektive mnogih mladih autora krije se upravo u uvjerenju da se obrađivanjem već poznatih tema može najlakše osvojiti pozornost čitatelja. Zašto kročiti na posve neistraženo područje originalnih ideja kada varijacije na poznato često donose publiku, priznanja i slavu?

S druge strane, izostaje i glad za novim idejama. Uljuljkani u sigurnost poznatoga, bavimo se varijacijama umjesto istinskim iskoracima. Kao da više nemamo hrabrosti zakoračiti na neispitane putove književnosti. A ne može se vječno pisati o istome. Potreban je istup, rizik i spremnost na istraživanje novih područja problematike i tematike. Još uvijek nisu svi putevi utabani niti su sva neba otkrivena.

Prepisivačka književnost ili, blaže rečeno, književnost varijacija ne vodi čitateljevu osobnom prosperitetu niti razvoju kulture društva u cjelini. Ostati u zoni komfora koja literarnu fikciju pretvara u beskrajno ponavljajući obrazac znači ostati lizati utabane tragove vlastitih prethodnika. Gubitak individualnosti pisanja neumoljivo zatvara književnost u začarani krug vlastitih ponavljanja.

Doduše, književna povijest poznaje svoje evolucije i revolucije, buntovnike i reformatore. No i oni su često ostajali unutar granica istih arhetipskih tema. Ono što danas nazivamo novom temom nerijetko samo vuče korijen iz dubokih niša već jednom ispričanih priča, odjevenih u suvremenije ruho. Zagonetka pisanja postala je gotovo predvidiva. Čitatelj, čini se, uživa u poznatom habitusu književnosti jer unaprijed naslućuje što ga očekuje, zadovoljavajući vlastitu potrebu za sigurnošću i svojevrsnim književnim proroštvom.

Možda ovom vremenu prezasićenosti nije potreban nihilizam kao izlaz iz nastale situacije, ali mu je svakako potrebno odmicanje od ustaljenih obrazaca. Tek će udaljavanje od poznatoga omogućiti da književnost ponovno diše punim plućima i sačuva vitalnost svojih rodova.

Ova gotovo incestualna zatvorenost književnog stvaranja teško može donijeti išta dobro. Postoje još neotkriveni i neopjevani svjetovi, neispričane ljudske muke i neistraženi prostori iskustva u kojima se mogu rehabilitirati ostaci ruševne civilizacije i kulture, svijeta sve više omeđenog okvirima, algoritmima i predvidljivošću.

Zato velike nade još uvijek polažemo u istinske stvaratelje književnosti – u one koji će imati hrabrosti napustiti sigurnost utabanih putova i otvoriti vrata novim svjetovima. Književnost ne umire kada nestane tema; ona umire onda kada nestane odvažnosti da se tema vidi drukčije.

Od sada pa do neke nove, izazovne budućnosti.

Zoran Hercigonja | Osvrt na zbirku „Moje svjetlo i druge pjesme“ Patricka Cottera

 
Termometar ljudskosti pod pritiskom društva

Zbirka „Moje svjetlo i druge pjesme“ osim bogate poetske slikovitosti, i dirljivih trenutaka u kojima se dotiču svakodnevno i onostrano, inspirira specifičnom lirskom perspektivom koja se nečesto sreće u suvremenoj poeziji. Mit o modernom urbanom čovjeku i irskom tlu, o prolaznosti i jeziku koji razmjenjuju međusobno misli nekom čudesnom pjesničkom telepatijom, mora konkurirati teškoj ostavštini klasične tradicije i maglovitih pejzaža. Ledena stvarnost, zaštitnički čopor riječi i blizina neustrašivog, ogoljenog pjesničkog glasa, jednostavno su lijep i dirljiv prizor za one koji vole maštati o savršeno-čudesnom svijetu bez moralnih prepreka, kategoričkog i predrasudnog razmišljanja. Vatrena borba Cotterova subjekta između ironične puti i duboke melankolije, između zime i ljeta, uskače među zadihane refrene svakodnevice: „To je moje svjetlo... To je moje svjetlo“.

Osim estetske forme i ugodnih pjesničkih slika, ova zbirka nosi stigmu društva o kojoj se jako malo govori ili gotovo se uopće ne govori. Za naslutiti je o čemu je riječ: otuđenje, borba, otimanje od zaborava, pokoravanje prolaznosti. Ne. Nije riječ o goloj slobodi stvaranja, već o neprihvaćanju individue i pokoravanju zakonima kolektivnog zaborava, popuštanju pod silom modernog pritiska, stapanju s masom. Pod obličjem znoja i vrele krvi suvremenog bitka, zadihano je stršala i jedna poduža lirska misao:

„Ugrabili su djetinjstvo dok se ljuljalo na staroj gumi sjećanja u svom dvorištu i odvukli ga u šumu zaborava... Polako i tromo kretali su se oko njega, režeći i škljocajući zubima cinizma, nadmećući se tko će prvi zadati smrtni ugriz...“

Što bi ta pjesnička slika trebala značiti? Valjda trovanje društvenim uvjetovanjem, odobravanjem i potvrđivanjem, prisiljavanjem da se na silu prihvati proza života umjesto poezije. Tko bi drugi ugrabio čovjekovu autentičnost, to nesmotreno biće koje jedva da posjeduje čvrstu karakternu jezgru, i škljocajući zubima zadao smrtni ugriz njenoj mladoj, tek nedavno nikloj duhovnosti pred kojom se proteže dugi put uspona izgradnje individue. I sam je pjesnik jedna od žrtava tog društvenog čopora. I on pjesničkom telepatijom prenosi misli stapajući se u jedan univerzalni organizam. Cotter se bori da ostane budan i svoj, u protivnom bi zauvijek mogao izgubiti sebe i svoje unutrašnje svjetlo. Svaka pjesma ove zbirke kao da započinje nevidljivim termometrom i mjerenjem temperature ljudskosti u °C. Početak i odmah emotivni minus. 

To mora nešto značiti: zagrijavanje i vrelu krv, oštar miris gole istine i mjerenje stupnjeva otpornosti na pritisak društva. Zbirka primarno usredotočena na intimnu priču, plaho i sramežljivo skriva sekundarno značenje: problem nametnutog kategoričkog razmišljanja i predrasuda. Regrutiranje ljudskih umova putem nasilnog odvlačenja nevinih duboko u šumu konzumerizma i jednoumlja, znači samo jedno: izolacija, pranje mozga i gubitak identiteta. Hrabro i zaljubljeno pjesničko „ja“, u kontroverznom povlačenju od buke svijeta, svjetla je točka na putu čovjekovog prelaska iz regrutirane i isprane ličnosti prema samome sebi. Da je u zbirci malo više stranica, vjerojatno bi se izravnije progovorilo i o procesu ispiranja uma i stroju kolektivnog programiranja svijesti stvaranjem stereotipa i predrasuda modernog doba.

Zoran Hercigonja | Perspektiva knjiga – kako se knjiga prometnula u ciglu

***

Književnost je sadržajno prisutna svuda oko nas, kao i plodovi njezina stvaralaštva. Više nije neobično vidjeti knjige kako se prodaju na različitim mjestima, a ne samo ondje gdje im je nekoć bilo prirodno stanište – u knjižarama, uz stručne ljude koji godinama rade s knjigama, autorima i proizvodom njihova intimnog, misaonog svijeta. Navikli smo da se knjiga prodaje u knjižari; navikli smo da se s police omakne u naše ruke, misli i misaone procese. Uz stručnost i osjećaj za taj svežanj fikcije, ideja i svjetova, kupac ili kupac-čitatelj u svojoj dvojakoj ulozi preuzima knjigu doživljavajući svojevrsnu apoteozu i prije samoga čina čitanja, a potom i u njegovu punom žaru.

"Knjige s polica uglednih knjižara čovjeku su pružale određenu garanciju i sigurnost u kvalitetu sadržaja i ponuđene fikcije."

No s vremenom smo knjige premjestili u džepna izdanja, pa je mnoštvo fikcije i žar stihova završilo na usputnim kioscima, uz suvremene laži i tračeve serijskih publikacija koje opstaju upravo na izmišljanju i senzacionalizmu. Izvorno književno djelo, skinuto s promotivnih polica knjižare, pretvara se u usputan, gotovo površan čin čitanja, tek kako bi se prekratilo vrijeme čekanja. Knjige sljubljene sa staklom kioska, obješene o špagu ili konopac poput sajamske robe, trivijalizirali smo upravo tim činom pojednostavljivanja njihove promocije i transporta do ljudi. Ugrozili smo njihov identitet i ozbiljnost, a sadržajnu cjelovitost sveli na puko rezbarenje siromašnim mislima i površnim razumijevanjem. Kao da su knjige razvodnile vlastitu dubokoumnost čitajući se usput, u prolazu, iz džepa, uz cigaretu i masni burek u niskobudžetnoj menzi.

S vremenom su romani, zbirke poezije, eseji i putopisi vrijednih i cijenjenih autora, upravo zbog svoje prostorne dislociranosti, dovedeni u isti vrijednosni okvir s tračevima i crnom kronikom. Zapanjujuće je koliko se mijenja perspektiva s promjenom prebivališta knjige. Na peronima, autobusnim kolodvorima i čekaonicama uglavnom se čitaju tračevi i pomodni komentari, dok se kultura čitanja nije razvila u smjeru ozbiljnijeg štiva koje otvara vrata višim misaonim sferama. Premještanjem knjige nije se promijenio čitatelj, nego se promijenio odnos prema samoj knjizi.

Srcedrapajući je prizor kada se kvalitetan roman nađe u trgovini mješovite robe ili u svaštari, bačen u metalnu košaru zajedno s raznim kućanskim priborom. Ograđen visokom metalnom pregradom za koju zapinju gumbi košulja ili končaste niti rukava, roman ondje leži izmiješan i izgužvan poput nagnječene konfekcije donjeg rublja. Takav prizor dodatno ubrzava opadanje vrijednosti knjige u procesu cjelovitog vrednovanja književnog djela. Knjiga nije cigla, nije podmetač za lonce niti blokator za vrata da bi se gurala u košaru sa svim i svačim.

Takvim društvenim odnosom prema knjigama pretvaramo ih u sredstva pogodna tek za vanjsku uporabu. Knjigama je potrebno dostojanstvo i poštovanje jer su u njima akumulirani odjeci nečijeg stvaralačkog opusa, godine promišljanja, osjećanja i umjetničke discipline. Svodeći ih na razinu pomodnih časopisa ili običnih uporabnih predmeta, izvorna književna djela dodatno ponižavamo i obezvrjeđujemo. Prestali smo nositi jastučić za ruku jer se možemo nalaktiti na knjigu debljine pedesetak milimetara. Oduzmemo li knjizi njezinu književnu svrhu, pretvorili smo je u običan uporabni predmet, sredstvo koje služi isključivo ispunjavanju površnosti i mediokriteta.

Pogrešan položaj i pogrešan društveni tretman možda najviše obezvrjeđuju sadržaj knjige. Ovo moderno društvo, u svoj toj ubrzanosti i modelu življenja brzinom svjetlosti, prijeti da će sve te divne tvorevine svesti na obične cigle i podmetače. Nakon toga ostaje pitanje: hoće li se knjige jednoga dana prodavati na sajmišnim rasprodajama isključivo kao predmeti, kao prometala raznih odvratnih i navodno praktičnih ljudskih zamisli?

Svedemo li prodaju ovih divnih knjiga na čistu banalnost, nećemo izvršiti samo kulturnu štetu. Počinit ćemo svojevrsni duhovni genocid nad svim tim fikcijama, svjetovima, mislima i iskrenim pobudama autora koje su stoljećima gradile čovjekovu nutrinu, njegovu imaginaciju i sposobnost razumijevanja drugoga.

Zoran Hercigonja | Kad Prometej zašuti - umjetnost spektakla i udovoljavanja

Književnost postaje nekako bez daha, usiljena frazama i izrazima, prožvakanim nekoliko tisuća puta, prepisanim drugim pismom, kontekstom, slabošću misli i senzacionalističkim ushitom.

Stoljećima je književnost spašavala društvo i kulturu od izumiranja i istrebljenja vrijednosti. Zapravo književnost je oduvijek bila jaka pa i onda kada je ideologija zakazala; kultura je poduprta književnošću izgrađivala ljude. No danas nema ideala ni novih dostignuća za koja bi se moglo sa sigurnošću reći to je onaj dah budućnosti koji potkopava prošlost i razbija sadašnjost. Ideali su ustupili mjesto potrebi za vidljivošću, a stvaralačka hrabrost polako se povlači pred sigurnošću prolaznog odobravanja i tržišne prihvatljivosti. Riječ više ne traži istinu, nego pozornost; ne želi ostaviti trag u vremenu, nego izazvati trenutni odjek koji će se već sutra izgubiti u buci novih sadržaja. Općenito prisutna površnost, usmjerena na radnje, propale trenutke, gomilanja radnji, trenutaka, besciljnih stihova kroz sumorno pasivne promatračke projekte, ne otkriva neku novu dimenziju proroštva.

Sva su proroštva, čini se, dovršila svoje poslanje. Svi koji su trebali doći, kao da su već došli, izrekli svoju riječ i potom se istopili u bezimenoj gomili glasova koji više ne razlikuju istinu od odjeka. Ostala je tek jeka nekadašnje snage, raspršena među mnoštvom onih koji govore, a malo toga imaju reći. Možda proročki glas nije umuknuo zato što više nema istine, nego zato što je zatrpan bukom bezbrojnih riječi koje se međusobno poništavaju. U toj buci teško je razabrati riječ koja ne traži sljedbenike, nego smisao, riječ koja ne želi osvojiti vrijeme, nego ga nadživjeti. 

Naposljetku narav književnosti nije i ne mora biti proročka, ali jasno gubi svoju pravu bit pretvarajući biće i osobnost u plašt površnih tračeva bez značenja, sidrišta i jasne poruke. Kao da su one pokretačke sile opustjele, otkoštile se izazivajući u sebi razočaranje i pad. Sve te nabrekle i nabubrile žlijezde snaga sada se pasivno kližu ždrijelom zamagljenih potreba publike. 

Možda ima novih stvari i problema, ali nema precizne, ciljane jasnoće. Svatko piše o nečemu što bi se trebalo svidjeti publici očekujući pritom jeftin bis, aplauz i ovacije. Pisanje radi publike i zbog publike ne bi li se time zadovoljile izrazito niske i skromne potrebe, književnost ne čini umjetnošću nego medijem udovoljavanja dokonoj i pasivnoj publici.

Istraživački duh, propitkivajućii duh, riječi koje i otkrivaju smisao i radost tog smisla, dubina istine i poželjan učinak na kulturne zamahe čine književnost vitalnim organizmom gdje riječ odgaja i hrani ljude smislenom tematikom ulovljene istine. 

Današnja književnost predstavlja se kao liberalna i demokratična: piše se o svemu i svačemu i nema više zabranjenih tema. Takvim pristupom i fingiranom demokracijom književnog opusa dolazi se pred vrata nove diktature i totalitarizama. Totalitarno dosadna i opterećujuća, totalitarizam najnižih potreba i pobuda publike, književnost čini novu generaciju „prosvjetiteljstva“. Je li Prometej uzalud umor u vječitoj patnji prikovan na stijeni i nije li trebalo ipak razapeti Epimeteja? 

Književnost kao da je na putu neke nove dekadencije koja u uznapredovaloj  fazi juri prema zasićenju trivijalnim i odveć pasivno-zamarajućim čimbenicima. Književnost danas, osuđena je na službu pogrebnika kulture i umjetnosti. Književnost nije osiromašila riječima, nego vrijednostima koje bi te riječi trebale nositi i svjedočiti. Tekstova je sve više, a djela sve manje. Piše se mnogo, ali rijetko nastaje ono što prodire ispod površine vremena, otvara nova pitanja, uznemiruje savjest, mijenja čovjekov pogled na svijet i ostavlja trag koji nadživljava vlastiti trenutak. Kao da se stvaralačka snaga raspršila u bezbroj prolaznih dojmova, dok se istinska književna vrijednost polako povlači pred bukom trenutačne dopadljivosti. Ostaje obilje napisanoga, ali oskudica onoga što bi moglo postati uporištem kulture, hranom duha i svjedočanstvom istine.

Dokad ćemo u mraku tišine gledati umiranje diva i divote riječi od početka vremena?

Zoran Hercigonja | Otac Kron - kako je roman progutao svijet književnosti

Uronivši općenito u svijet književnosti i književnost na sadašnjoj sceni, zamjetno je za utvrditi da je roman kao književna vrsta postao najdominantniji književni rod koji svojim popularizmom polako počinje istiskati preostale književne vrste iz gnijezda književnosti kao umjetnosti. Pomalo se osjeća rivalstvo između književnih vrsta zbog popularizma i sugestije među čitalačkom publikom.  Naravno neosporivo je da je roman kao književna vrsta najprodavaniji na „tržištu popularne kulture“. 

To se eksponencijalno povećava iz godine u godinu. Sve je više promocija, književnih večeri, druženja uz romane. Kao da roman kao kraljica književne vrste može ponuditi više nego od putopisa, kratke priče ili poezije.  S time dolazimo do problema lirike koja pored ovako snažnog i dominantnog „poluboga“ drhće na koljenima pred vlastitim iščeznućem. Naravno poezija nije osuđena na smrt iako se tako ponekad čini no u sjeni romana kao vrlo opsežne književne vrste ona postaje tek jedna točkica ili trun u oku kraljice književnosti. 

Ne želimo iskopati grob kratkim književnim vrstama koje u svojoj opsežnosti ne mogu i nisu u stanju parirati romanu, ali zbog drugih posebnosti i svoje specifičnosti mogu ponuditi kudikamo više od romana.  Čini se kao da je roman u svojoj biti idempotentan to jest ne opći ni sa kojim drugim književnim rodom osim sa samim sobom.

Čitalačka publika navikla je „sliniti“ za romanom dok preostale književne vrste   „vise“ na omči vlastite bespomoćnosti i samoće. Možda se pokoji stih pojavi u romanu, ali u službi opsežnosti sadržaja  romana odnosno u službi „popravljanja“ nespretno napisanog ili nedovoljno dorečenog.  Ovo izgleda kao da je roman progutao dobar dio književnih vrsta. Preostale književne rodove potrebno je dobro „posoliti“ i „zapapriti“ apologetikom kako bismo izazvali regurgitaciju prije potpunog razlaganja u želucu opsežnosti romana. 

Zoran Hercigonja | INRI Prometheus

 

Ljetna žega, a poljski putevi puni prašine, pukotina; suhi i samotni. Ne čuje se ni muha u letu ni jastreb na nebesku plavetnilu. Nebo je visoko s pokojim oblačkom nezainteresirano i nijemo. Mreža puteva između obradivih površina nalik je mreži tankih puteva među načičkanim kućicama sela. Sva sela imaju tanke intimne staze kojima se provlači povijest jednog neba i jednog komadićka zemlje gdje još uvijek nije ušla ona globalna i decentna strana povijest ljudskog roda koja bi poremetila mehanizam ovih „planetoida“.

Sela imaju svoje duše i suše protkane ljudima i događajima, malograđanštinom i svetim hvalospjevima. Ljeta na selu uvijek su efektna i moćna, puna naboja i osjetilnog doživljavanja. Doživljavaju se kao snažan nalet svih istina svemira u bujanjima, cvatu i dozrijevanjima. Na selu ljeta se osjećaju kroz tkivo neistražene duše svakog čovjeka. Vrijeme stoji kao vječnost dok šareni kolaži krajolika mijenjaju boje i starost duše.

I sâm sam se našao na jednom takvom putu, samotan, blijed i izgubljen u bijegu pred sobom, pred uspomenama koje kao da traže nov život u reviziji i prisjećanju. Morao sam posjetiti zemlje koje su nekad bile naše, zemlje pradjedova, djedova, očeva.  Ta djedovina i očevina bila je nešto na čemu sam ostavio stope svojeg mrtvog djetinjstva koje danas pokušava izmigoljiti u novi život tjerajući me na silno prisjećanje. Nekad je ovdje rastao kukuruz i bujao žuti cvat stočne repe. Ovdje su se pričale priče, plakalo se i pjevalo. Zemlja je  ovdje osjetila težinu motike i pluga preko kojih je vibrantnim tonom ljudsko srce sijalo sjeme opstanka prije nego su strojevi zemlju pretvorili u čisto sredstvo preživljavanja.  Danas toga više nema, ali sjećanje se budi i želi nastaviti živjeti kao neka opomena sadašnjosti i smjernica za budućnost. Čovjek živi od žrtve svojih sjećanja podnesenih na gromadi zaborava. Boravi u njima često zaboravljajući da su upravo ona njegov glavni zgoditak i kamen temeljac. Čovjek bez sjećanja i korijena poput iščupanog je korova pored prašnjavog i suho ispucalog poljskog puta. 

Poljski putevi kao i seoske intimne staze načičkani su raspelima, stupovima religijskih nadstrešnica za pravljenje hladovine ljudske duše i oslobođenje od briga.  Ponekad se doista pitam jesu li sela tako pobožna zbog silnih raspela koja se pojavljuju ne samo uz glavne putove nego i u prašini poljskih puteva. Predstavljaju li oni neki zagovor ili utjehu ispucalih dlanova usred ljudskih briga ili žrtvu podno koje je moguće naći hladovinu barem na trenutak. 

Da. Tuče teški bat u sljepoočnici. Tjera na razmišljanje i kontemplaciju.  Uz jedan od tih  prašnjavih puteva raste raspelo. Očito raspela nisu  nimalo neobična pojava na selu. Sela su krcata raspelima i raspećima.  Kao da raspela na selu predstavljaju pošumljavanje  vjere i nade, ufanja i ljubavi, fiktivnog spasenja. Selo je sa svim obroncima i poljima jedno veliko raspeće s propupalim raspelima. 

Križ visok dva metra od armiranog betona u mramornom podnožju s metalnim, anemičnim Kristom baca sjenu prema istok. Poput kazaljke nekog velikog sunčanog sata pokazuje smjer naginjanja vremena. Izgubljen na tim prašnjavim putevima kao da mi je na trenutak laknulo. Sva muka i patnja o kojoj su me učili kroz odrastanje u kršćanskom duhu kao da se sada isplatila u osjetu sigurnosti i utočišta. 

Poželio sam sjesti podno sjene i malo odahnuti prije nego se zaputim dalje kroz procjepe svojih najintimnijih sjećanja kroz taj osvijetljen svijet Anubisovog carstva. Bez vode i osvježenja svejedno sam se osjećao dobro. Pitao sam se jesu li ljudi stvoreni od bogova isključivo za zabavu ili žrtvu ili imaju neko dublje značenje? To je pitanje postavljeno potpuno opravdano. Ponekad se čini kao da smo ovdje samo radi žrtve i nečije zabave. 

Na vrhu križa iznad natpisa „INRI“ sjela je grabežljivica. Golemi divlji seoski jastreb razgledava okolinu s visine križa. Pomislih: Krist ili Prometej pribijen na kamenu gromadu?

Nije li to svejedno? Raspeće je raspeće bilo na kamenoj hridini ili na deformiranoj kori nekog stoljetnog drveta. 

Smrt bogočovjeka probodenog oštricom kovanog koplja ili oštricom kljuna jednako je dramatično i uznemirujuće iskustvo zbog spoznaje da je glavni krivac za sve to zapravo glavni predmet zabave i žrtve: čovjek. 

Pomislih okrećući plahe uši iznad izbuljenih očiju i istaknutih sjekutića u visokoj travi pogledom isprativši običnog čovjeka u rulji uplakanih i snuždenih lica na vječna lovišta.

Zoran Hercigonja | Promiskuitetna književnost

Ne dešava li se sve više u posljednje vrijeme da veliki dio književnih vrsta sve više odvaja svoju jedinstvenu originalnost i prepoznatljivost priklanjajući se potrebama publike? Nije li razvidno vjerojatno kako najprodavanija, a time i najjača književna vrsta dvadeset i prvog stoljeća: roman (gledano s ekonomskog aspekta ponude i potražnje) sve više propada u takozvani „razvodnjeni“ sadržaj primjeren trenutnoj razini potreba publike?

Nije li taj književni identitet i originalnost zaštitni znak književnih djela koji označava novo, originalno iznad jeftinih misli publike podređene šabloni i kolotečini svakodnevice? U velikom broju djela otvoreno se osjeća opća podređenost autora potrebama publike i to ne bilo kojim potrebama već najnižim i vrlo skromnim potrebama temeljenim na motivima rudimentarnosti, lascivnosti i utilitarnosti.

Zoran Hercigonja | Ožiljci grada

Grad je još nosio ožiljke rata. Na pročeljima zgrada vidjele su se zakrpane rupe, a u ljudima neizgovorene rečenice. U tom gradu, na granici između dvije zemlje živjeli su susjedi koji su se godinama pristojno pozdravljali, ali nikada nisu zastali na razgovor.

Ivana je radila kao medicinska sestra u domu zdravlja. Marko je vodio malu radionicu namještaja preko puta njezine zgrade. Oboje su u ratu izgubili bliske ljude, ali o tome se u gradu govorilo tiho, gotovo šapatom, kao da bi preglasna riječ mogla ponovno probuditi prošlost.

Jednog proljeća gradsko vijeće odlučilo je urediti zapušteni park između dviju četvrti. Park je nekoć bio mjesto dječje igre, a poslije je postao prazna livada obrasla korovom. Trebali su volontere.

Ivana se prijavila bez mnogo razmišljanja. „Ako možemo izliječiti rane na tijelu, možemo pokušati i s onima u prostoru“, rekla je kolegici.

Marko je isprva oklijevao. No kada je vidio poziv za zajedničku akciju čišćenja, zastao je pred plakatom duže nego što je planirao. Te večeri pronašao je stare radne rukavice i odlučio doći.

Prvog dana radova ljudi su stajali u malim, zatvorenim skupinama. Pogledi su se mimoilazili. Ivana je podijelila vreće za smeće i tiho, ali odlučno rekla: „Danas ne uređujemo samo park. Danas biramo kako ćemo živjeti jedni pokraj drugih.“

Marko je dobio zadatak popraviti polomljene klupe. Dok je mjerio daske, primijetio je dječaka kako stoji po strani. Bio je to Adam, sin povratničke obitelji, koji se nedavno doselio i još nije pronašao prijatelje.

„Hoćeš mi pomoći držati ovu dasku?“ upitao ga je Marko.

Dječak je nesigurno kimnuo. Držao je dasku dok je Marko zabijao čavle, a svaki je udarac čekića zvučao kao tiho obećanje da se nešto novo može izgraditi.

Sljedećih dana park se mijenjao. Žene su sadile cvijeće, umirovljenici su bojali ogradu, a djeca su kredama crtala šarene poruke po betonu: „Razgovarajmo“, „Slušajmo“, „Oprostimo“.

Jednog popodneva, dok su zajedno sadili stablo lipe, Ivana i Marko napokon su progovorili o onome što su godinama nosili u sebi. Nije bilo optužbi, samo tihe ispovijedi o strahu, gubitku i umoru od šutnje.

„Ne mogu promijeniti ono što se dogodilo“, rekao je Marko, gledajući u zemlju. „Ali mogu odlučiti da neću prenositi gorčinu dalje.“

Ivana je položila ruku na mladicu lipe. „Mir nije zaborav“, odgovorila je. „Mir je odluka da bol ne pretvorimo u novu bol.“

Vijest o obnovljenom parku proširila se gradom. Na dan otvorenja okupili su se stanovnici obiju četvrti. Djeca su trčala po novoj travi, a stariji su sjedili na klupama koje je Marko popravio.

Adama je prvi puta zaigrao nogomet s vršnjacima, bez podjela na „naše“ i „njihove“. Njegov je smijeh bio jasan i glasan, kao dokaz da budućnost ne mora nositi teret prošlosti.

Gradonačelnik je održao kratak govor, ali ljudi su znali da prava promjena nije došla s govornice. Došla je iz ruku koje su zajedno kopale zemlju, iz pogleda koji su se napokon susreli bez nepovjerenja.

Kad se večer spustila, park je bio ispunjen tihim žamorom. Ivana je sjedila na klupi, a Marko joj je donio dvije šalice kave iz obližnjeg kioska.

„Izgleda drukčije“, rekao je.

„I mi izgledamo drukčije“, odgovorila je s blagim osmijehom.

Lipa koju su zasadili stajala je uspravno, još krhka, ali čvrsto ukorijenjena. Ljudi su polako odlazili kućama, noseći sa sobom osjećaj da su učinili nešto više od uređenja parka.

Shvatili su da mir nije velika, nedostižna riječ rezervirana za političke sporazume. Mir je susjed koji pozvoni na vrata s tanjurom kolača. Mir je pružena ruka preko stare podjele. Mir je zajednički rad koji briše nevidljive granice.

U gradu na granici, među zakrpanim zidovima i obnovljenim klupama, rodila se nova navika: umjesto šutnje – razgovor, umjesto sumnje – suradnja, umjesto straha – povjerenje.

I tako je park postao više od zelene površine; postao je podsjetnik da se mir ne čeka. On se gradi, svakoga dana, u malim, hrabrim odlukama običnih ljudi.

Zoran Hercigonja | Boris Nizozemac

Bio je vršnjak moga djeda, 1928. godište, rođen u tuđoj kući bez oca sa samo majkom i bakom. Odrastao je u velikom siromaštvu kao i mnoga djeca tih godina, ali sretan iako ga je život osujetio. Grijeh postojanja koštao ga je  više nego što je mislio.  Često se znao igrati s mojim djedom jer su im dvorišta bila relativno blizu pa su vrijeme provodili zajedno. Okrutna sudbina nije mu dala mira.

Odabrani i prokleti zapravo su jedno te isto. Odabrani su da bi bili eksperiment izdržljivosti ljudskog srca nekom udaljenom božanstvu. Nikad ne bih znao za tog čovjeka da nije kupio parcelu u blizini naše.  Nisam imao pojma tko je to i zašto je kupio tu nesretnu parcelu upravo blizu naše kuće. No jednog ljeta dok sam još bio bezbrižan dječarac, posjetio je mog djeda. Dugo su razgovarali uz vino u sjeni marelice. Divio se dvorištu i svim živim bićima koja su tada dvorište činila bogatijim, življim i toplijim. Ljetno sunce ih je milovalo, a oni su razgovarali o prošlim vremenima, o ljudima kojih odavna u selu nije bilo. Smiješak i vedrina na licu tog čovjeka bila je nevjerojatno puna boli. Vidio sam pod smiješkom tog lica mnoge ožiljke koje je ostavio život.

Obratio mi se s nekoliko riječi rekavši da je on stari prijatelj mog djeda, da se poznaju do djetinjstva te da su se kao djeca zajedno igrali. Zamolio me da sjednem s njima i ispričao kako su on, moj djed i još jedna curica iz sela (njihova vršnjakinja), sami izradili igru koja je nalikovala igri „Čovječe ne ljuti se“. Jedno od njih je na kartonu olovkom iscrtalo staze, a preostalo dvoje je donijelo zrna šarenog (crno-bijelog) i žutog graha umjesto figurica. I tako su se igrali i provodili djetinjstvo.

Bio je vrlo srdačan i topao, ali iz njega je liptala patnja. Mogao sam to osjetiti vrlo dobro. U djetinjstvu kao dječak mnogo jače sam osjećao treperenje tuđe boli i patnje nego danas kao odrasla osoba. Danas znam kako se netko osjeća, ali više  ne osjećam to treperenje u drugim ljudima.

Veoma me zaokupljao taj čovjek. Razmišljao sam o njemu. U pokušajima rekonstruiranja njegovog života pitao sam se što mu se dogodilo? Gdje je živio svo ovo vrijeme prije nego je posjetio djeda? No odgovori su bili puno složeniji.

Djed mi je ispričao priču tog čovjeka. Kao dijete bez oca i podstanar u tuđem dvorištu, u selu je postao etiketa negativno konotiranih životnih priča. Stigma koju je selo pogrdno zvalo „faćuk“ ili „fot“ bila je dovoljna da uguši budućnost mladome čovjeku. I tako se mlad čovjek bez oca u podstanarstvu tuđeg dvorišta i bez budućnosti u tom selu otputio u daleki svijet, čak u Nizozemsku. Daleka zemlja izvan svih granica slavenstva, u kojoj je proveo gotovo cijeli životni vijek nije ga spriječila da se vrati u domovinu kada je unutrašnji mehanizam počeo zatezati konopce jedra u smjeru povratka kući i domovini. 

Htio je dokazati tim zlim jezicima u prkosu da može i faćuk postati netko i nešto. Zato se i uputio u daleki svijet. No srdžba i prkos predugo su ga držali. Predugo je izbivao. Vrijeme je iskliznulo veoma brzo. Sada više nema tih ljudi pred kojima bi dokazivao uspjeh svojeg čovještva; više nema tog svijeta koji ga je etiketirao i ranio u najranijoj mladosti. Svoj uspjeh sada može dokazivati sebi samome.

Tamo u dalekoj Nizozemskoj jedino barjak nizozemske zemlje (crven, bijeli, plavi)  bio mu je domaćinski. Sve ostalo je bilo strano i nesmiljeno. I  proveo je tamo cijeli život, stvorio obitelj, djecu i budućnost kakvu je htio. No ipak, osjećao se kao stranac. Cijelo to vrijeme  u podsvijesti je nosio nezadovoljstvo i napetost koja je glasila: „Moram se jednom vratiti svojoj grudi zemlje.“ Nosio je  taj podsjetnik u sebi koji je zvonio crkvenim zvonom župne crkve u kojoj  je kršten, u kojoj je primio sakramente svete pričesti i potvrde te blagoslov za odlazak u daleki svijet. 

Bubnjalo je u njegovim sljepoočnicama u svakom trenutku kada je pomislio da je doista sretan.  Znao je da slici života koju vidi pred sobom nešto nedostaje kolikogod ona bila savršena i lijepa. 

I vratio se. Kupio je malu parcelu pored kuće u kojoj je rođen kao faćuk, kao podstanar. Želio je na tom mjestu nakon dugog izbivanja ponovno izgraditi vrijeme u kojem se osjećao sigurno i lijepo, te male trenutke prošlosti u kojima smo živjeli neke sretne, neopterećene živote. Želio je ponoviti  iskustvo u kojem je odrastao, koje mu je pružalo osjećaj pripadnosti toj grudi zemlje.

Vratio se nakon dugo vremena malom i potpuno beznačajnom selu na cijeloj kugli zemaljskoj.  Vratio se kako bi ovdje ponovno proživio trenutke prošlosti onakve kakvim ih je ostavio u trenutku napuštanja zemlje. Iako je rođen i živio u podstanarstvu tuđeg dvorišta, svejedno ovdje je pustio svoje korijene. I cijeli život vjerovao je kako je rođen s krilima s kojima je trebao odletjeti u daleki svijet, ali prevario se. Ipak rođen je s korijenjem, korijenjem vezanim uz grudu početaka.

Bolno je sa suzom u očima promatrao naše dvorište i djeda. Vidjelo se da je zavidio što je moj djed ovdje proživio cijeli život na ovoj istoj grudi zemlje koju su krvlju i znojem mastile generacije njegovih predaka noseći isti teret života. Kupio je parcelu blizu rodne kuće, pored prvih prijatelja i dobronamjernih ljudi koje je mladi život tek upoznao, parcelu gdje je stvorio svoje prve dojmove i predodžbe djetinjim, nevinim umom. Oni su postali njegovo gnijezdo, izvor i utočište za ostatak života. Dovoljno se približio svojoj prapostojbini želeći ponovno vratiti vrijeme. No i u ovom malom i potpuno beznačajnom selu vrijeme nije stalo niti se moglo vratiti. Bio je tako blizu, a tako daleko. 

U suzama je umivao svoja sjećanja na doživljaje iz tih mladih dana. No na žalost hladovinu tog davnog svijeta oko sebe više nije mogao doživjeti na način kako ga je doživljavao kao dijete, intenzivno, otvoreno, dojmljivo. Sada je sve bilo drugačije. Više nije razmišljao djetinjim umom, nego umom odrasle osobe. 

 I to ga je boljelo, zbog toga je patio. Ni kupljena parcela, ni najstariji prijatelji, nisu mu mogli pomoći u oživotvorenju doživljaja svijeta kakvog je doživio budeći svoj djetinji um spreman intenzivnom doživljavanju svijeta i okoline. 

I naš dragi Nizozemac Boris, svaki puta bi u suzama i ridanju šetao tom malom parcelom pri posjeti rodnom selu oplakujući mrtvo djetinjstvo. Borio se naš dragi Boris s duhovima prošlosti, no ipak je kosti na kraju ostavio pod barjakom daleke nizozemske zemlje, daleko od svojih slavenskih predaka i prapostojbine za koju nije bio  vezan samo sjećanjem, nego i krvlju svojih praotaca.

Zoran Hercigonja | Opatija u vitrini

Svaka kuća na selu imala je barem jednu sobu pod ključem, sveti oltar najvrjednijih relikvija. U njoj su se čuvale dragocjenosti s kojima se ponosilo i iznosilo samo na veće blagdane, proštenja i posjete rodbine i prijatelja. Svaka takva soba bila je namještena najboljim namještajem od punog i kvalitetnog drveta. Zidovi oblijepljeni cvjetnim tapetama s pozlaćenim aluminijskim rubom koji dodiruje strop, pod popločen parketom ili izbrušenim daskama, skupocjeni perzijski tepih od prirodnih materijala na lakiranom podu, veliki ormar s knjigama i vitrina do stropa, ugradbeni šank i prigodan stolić nasred sobe s tapeciranim foteljama punjenim sušenim morskim algama i travom  s visokim drvenim nogama.  Takve sobe imale bi vrlo visok strop s kojeg bi se  njihao kristalni luster. Potpuno namještene, služile bi više za pokazivanje nego za praktičnu uporabu. Na prozorima dugačke i guste zavjese do poda gušile bi poglede s ulice.  Sobe su bile više poput izložbenog prostora s najnovijim namještajem nego sobe za život i bivanje. 

One bi se uvijek zatvarale i čuvale pogotovo ako je u njima bio starinski radio aparat na radiolampe i crno-bijeli televizor s katodnom cijevi, krivi ekran ogromnih dimenzija, a ključ se čuvao negdje na dnu kuhinjske ladice. U sobama su se najčešće vješale po zidu  svete slike poput Da Vincijeve Posljednje večere ili neki svetački prizor u cvijeću i palminim grančicama. Sve je bilo sređeno i spremno da se na trenutak odloži stvarnost i uroni u  civilizaciju. Dok su danima radili u polju i bavili se hranjenjem i brigom o  životinjama te surovom egzistencijom u blatu, prljavštini i znoju lica svoga, sobe su mirno čekale posjete rodbine ili velike blagdane gdje bismo se svi okupili i  oduševljeno uživali neki drugi svijet i život, aristokratski ugodniji i lagodniji. Sobe pod ključem  bile su ponos i dika svake kuće. Na njih bi se povremeno pogledavalo onako kriomice, ali ponosno. Predstavljale su utjehu u trenucima teških i zamornih poslova, bijeg od često puta gnusne stvarnosti, ali i mjerilo uspjeha. Za vrijeme posjeta i blagdana svi bismo obukli novu odjeću i odglumili performans na tim fino uređenim kazališnim daskama. Razgovaralo se, pilo  pića s ugradbenih šankova, jeli su se najbolji kolači sa staklenih podignutih stalaka, gledala se televizija, čitali su se časopisi, puštala glazba s gramofona i vodili fini, pristojni razgovori. Uglavnom, to je bila soba samo za „balove“ i  posebne prilike.

I kod nas je bila jedna takva soba. Visoki ormari i vitrina  od svijetlog drveta te predivne slike po zidu velikih formata na tapetama s cvjetnim uzorkom. Djelovala je uvijek tako čisto i uzvišeno kao mjesto pred glavnim crkvenim oltarem. Rijetkost je bila šmugnuti u takvu sobu i zamišljati bolji život i svijet koji možda nikada neće biti nadomak ruke. Prostrana i osvijetljena djelovala je kao neki izložbeni prostor ili soba za važna primanja i dočeke. U njoj sam provodio rijetke trenutke sanjajući o boljem životu, zaboravljajući da sam ovdje imao puno više nego imam danas.

Zoran Hercigonja | Patrik Weis: Le Nouvel État

POGOVOR

Ova zbirka pjesama, zavrjeđuje jedan poseban tretman. Anarhističko brutalna iskrenost o predrasudama i strahovima koji globalno zamagljuju svijet i čine ga pekmezasto odsutnim u uočavanju istina. Rijetko tko može razumjeti tako jetke i suvisle misli poput ovih ispjevanih u duhu četiri apokaliptične šetnje kroz ono što je ostalo od gradova: urbanog i humanoidnog. Riječi moderno stilizirane poezije koja asocijativno povezuje gole istine s apsurdom započinje  jetkim naslovima ciklusa koji skrivaju ironiju kratkih epitafa opće mizoginije i urbane nesnošljivosti. Toliko toga bismo željeli reći, ali šutimo pred očitim. Tjera nas se da prihvaćamo nešto što mrzimo iz dna duše ili jednostavno ne možemo prihvatiti jer nas se ne tiče, ali smiješak koji najčešće krije perfidnost ubilačkog očnjaka želi na lijep i sladunjav način zamagliti istinu. Očnjaci su uvijek isti; bili oni u znaku smiješka ili prijetnje.

Zoran Hercigonja | Postoji nešto posebno, neka sila koja me potiče na uzastopno izražavanje

Razgovor pripremila i vodila: Denis Kožljan

Imala sam sreću i čast, da sam pišući na nekoliko književnih portala, upoznala lik i djelo, mladog varaždinskog, multimedijalnog umjetnika, Zorana Hercigonje.

Za početak, možete li  nam se i osobno predstaviti?

Volim uvijek na početku istaknuti da sam po zvanju magistar edukacije informatike jer je upravo to područje  dosta oprečno  s  mojim umjetničkim radom.  Kao samouk umjetnik započeo sam vrlo rano. No bilo je trenutaka  stagnacije, odlaganja kista, ali i trenutaka enormne snage koju sam uspješno pretočio u  lik i djelo.  U svijetu likovnih umjetnosti po prvi puta sam se  pojavio  s prvom samostalnom izložbom mješovitih radova s nepunih devetnaest godina u prostorima Elektrostrojarske škole Varaždin. To je bila prva izložba koja me na neki način odredila u daljnjem likovnom opusu. Dalje sam potražio neke savjete u završenom tečaju kod profesora akademskog slikara Živka Skuhala, a  u stvaralaštvu me usmjerila i docentica mr. art Kristina Horvat-Blažinović. Član sam lokalne likovne udruge „Kula Kneginec“  i djelujem u sklopu likovnih kolonija i skupnih izložbi. Također član sam i online galerije Ludvig dizajn u Zagrebu na kojoj izlažem paletu svojih radova i naravno sudjelujem u sklopu skupnih izložbi likovnih radova kroz godinu.  Nedavno sam pokrenuo i reviju za likovne umjetnosti gdje se objavljuju eseji, osvrti, kritički prikazi održanih izložbi u zemlji i svijetu. Moj likovni opus proteže se između akrila i ulja, a posljednjih godina intenzivno eksperimentiram s mogućnostima lakova za metal. Oni su mi dosad najdraži materijal, jer odišu vječnim tonom gustih nanosa boja. Sve što je vječno i stalno, nekako me sve više privlači. U književnom svijetu, objavljujem pjesme, kratke priče, pripovijetke na portalima i web časopisima. Autor sam nekoliko tiskanih zbirki poezije, kratkih priča i tri romana. Bavim se i uredničkom djelatnosti kao urednik časopisa za poeziju Sapphoart. Kao umjetnik amater, ne volim se previše isticati; smatram da to  dosta degradativno utječe na moju stvaralačku melodioznost. Više volim biti „nenametljiv“ umjetnik kojeg će prepoznati oni koje me budu htjeli prepoznati. Smatram prije svega da je u današnje vrijeme publicitet kratkog vijeka; ljudi te brzo zaborave kada ispucaš sve svoje adute. No, povremena kratka pojavljivanja pobuđuju pažnju i održavaju me na površini ljudske svijesti, Držim se načela kojeg je jednom priliko izrekao veliki skladatelj Gustav Mahler: „Onaj tko me bude tražio, znat' će tko sam; drugi to ne trebaju znati.“

Zorane, Vi ste relativno mlad čovjek, no za razliku od većine svojih vršnjaka, vrlo edukativan, nadobudan, strahovite želje za daljnjim usavršavanjem i stjecanjem novih znanja.