Sonja Smolec | Pisanje je disciplina, ali i dar

 

Razgovor pripremila i vodila Jelena Hrvoj


Prije svega, čestitam na dobivenoj nagradi na 12. natječaju Zvonko koju dodjeljuje Hrvatsko društvo pisaca za djecu i mlade za najbolji neobjavljeni roman. Ukratko o čemu je ovaj roman i gdje je radnja smještena?

Hvala. Još jednom zahvaljujem i prosudbenom odboru HDKDM-a. Ovo je roman o djevojčici koja slučajno doznaje da je posvojena. Pisati o posvojenju, pripadanju, ljubavi koja nije biološka, ali je jednako snažna, to znači koračati po osjetljivom tlu. U romanu se prepliću podrške i osude. Ljubav i beznađe. Dobre i loše namjere jer takav je i život. I nitko od nas nije samo jedno, mnogi nosimo slojeve, ožiljke i želje koje se ne vide na prvi pogled. Radnja je smještena u moj rodni grad Pulu. Roman je fikcija, no sva spomenuta mjesta su stvarna.

Kad možemo očekivati da će knjiga biti objavljena i dostupna čitateljima?

Ja se nadam svakako prije kraja ove godine.

Nagrade, što znače tebi i što bi generalno trebale značiti?

Nagrada, kad dođe, za mene nije samo priznanje. Već sam to u jednom ranijem intervju rekla. Ona je obveza. Obveza da nastaviš pisati, da se ne ponavljaš, da ne biraš prečace. Pisanje traži hrabrost da iznova riskiraš, da otvaraš nova vrata i ne bojiš se nepoznatog.

Kako ti vidiš pisanje? Je li to disciplina ili dar?

Pisanje je disciplina, ali i dar. Nekada sam mogla svakodnevno sjediti za stolom satima, bez prekida, no godine i problemi s vidom i kralježnicom danas mi ne dopuštaju takav luksuz. Ipak, kad sjednem, pišem onoliko koliko mogu, sve dok ne osjetim onaj trenutak u kojem radnja preuzima nadzor, a knjiga počne “pisati samu sebe”. Tada više nisam samo autor, već i svjedok priče koja se rađa kroz mene.

Što misliš, je li lakše piscima iz manje sredine ili onima iz većih gradova?

Često se postavlja pitanje vrijedi li pisac manje ako dolazi iz malog mjesta. Moj odgovor je jasan: ni najmanje. Vrijednost autora ne mjeri se geografijom, nego razlozima zbog kojih piše. Ako piše samo zato da njegovo ime stoji na koricama, tada je već na pogrešnom putu. Pisanje mora nositi unutarnju potrebu, a ne samo želju za priznanjem.

U čemu griješe mnogi autori? Što bi trebali promijeniti?

Najčešće pogreške autora javljaju se upravo u tom zanosu očekivanja. Poneki zamišljaju brzu međunarodnu slavu pa radnju romana smještaju, recimo, u Ameriku koju poznaju samo iz filmova. Pišu o temama koje ne poznaju, bez temeljnog znanja, pa roman tada nalikuje jeftinom namještaju iz robne kuće: lijep na prvi pogled, ali nekvalitetan i kratkog vijeka. Autentičnost ne može nastati imitacijom; ona dolazi iz vlastitog iskustva, promišljanja i pozornog gledanja u svijet oko sebe.

Književnost, jučer, danas, sutra… U kome smjeru ide?

A kamo ide knjiga, kamo književnost, u doba elektronskih medija? Moje je mišljenje da je odgovor jednostavan: jedno ne isključuje drugo. Kada putujemo, praktičnije je ponijeti nekoliko knjiga u elektroničkom formatu. No, knjizi u papirnatom obliku ne trebaju struja ni baterije da bi bila dostupna. Netko će reći: a što ako nestane struje? Istina, tada nećemo moći čitati po noći. Ali knjiga ostaje vjerna suputnica. Uz to, čini mi se da papir štiti oči više od ekrana, ma koliko treperenje gadgeta bilo gotovo nevidljivo.

Imaju li knjiga i književnost budućnost, i kakvu?

Knjiga i dalje ima budućnost, bez obzira na medij u kojemu je čitamo. Budućnost će pripasti i jednoj i drugoj formi, jer svaka ima svoje mjesto. Elektronske knjige pružaju lakoću dostupnosti, a papirnate ostaju trajna vrijednost, poveznica s našim osjetilima i navikama koje se prenose generacijama. Pisac mora biti svjestan tog dvostrukog svijeta i prilagoditi se, ali bez odricanja od vlastite autentičnosti.

Zato i dalje vjerujem u književnost, u njezinu snagu da nadživi sve tehničke promjene. Sve dok postoje ljudi spremni pisati iz srca i čitati s predanošću, knjiga, bila ona papirnata ili elektronska, neće i ne smije nestati.

Jelena Hrvoj | U samom srcu predivnog Osla, točnije, u blizini St. Hanshaugena, smjestila se šarmantna knjižara Norli Per Magnussen

 

Agnethe Katarina Landre koja drži knjigu popularnog Norveškog autora hrvatskih korijena; Oliver Lovrenski

U samom srcu predivnog Osla, točnije, u blizini St. Hanshaugena, smjestila se šarmantna knjižara Norli Per Magnussen, koja je dobila ime po svojem originalnom vlasniku. Riječ je o drugoj najstarijoj knjižari u Oslu, a otvorena je 1916. godine, te od tada nije mijenjala lokaciju. Sama knjižara broji preko 60 000 naslova, od kojih je većina na norveškom jeziku, ali ovdje se može pronaći i pozamašan broj engleskih izdanja, kao i naslova na švedskom i danskom jeziku. Sam ambijent knjižare je izvanvremenski i nestvaran. Brojna knjiška građa posložena je od poda, pa do samog plafona, uz predivnu kolekciju dječje literature i igara koje se nalaze u podrumskom dijelu knjižare.

Pukom slučajnošću, upravo je voditeljica ove knjižare bila prva osoba koja me dočekala na mojem putovanju u glavni grad Norveške. Simpatična i komunikativna Agnethe Katarina Landre strpljivo je odgovorila na svako pitanje koje se rojilo u mojoj glavi. Ono što me najviše interesiralo bila je razlika u navikama čitanja između Hrvata i Norvežana, kao i neke osnovne razlike u izdavaštvu. 

Agnethino putovanje u Norli Per Magnussen započelo je prije trinaest godina, a prije nepunih 7 godina preuzima glavnu odgovornost vođenja knjižare. Jedno od mojih prvih pitanja bilo je o tome je li primijetila uspon ili pad prodaje knjiga za vrijeme pandemije, koja je kod Hrvata bila prekretnica u navikama čitanja. I dok su hrvati podjednako hrlili u knjižnice i knjige naručivali online, norveški čitatelji usmjerili su pažnju na e-knjige. Ispričala je kako se u tom periodu elektronska knjiga gotovo izjednačila s fizičkom. No, e-knjiga kao takva nije preuzela dobru staru naviku držanja papira u rukama. 

Zanimljivo je napomenuti, govori, kako se posljednjih godina primjećuje sve veći utjecaj Booktoka. Popularna platforma TikTok čini drastičnu razliku u popularizaciji knjiga među mlađim čitateljima koji u norveškoj trenutačno čitaju više od odrasle populacije. To je još jedna od interesantnih razlika između naše dvije zemlje. 

Sa sve većim utjecajem društvenih mreža na navike čitanja, povećava se i interes za knjigama pisanim na engleskom jeziku. Kada govorimo o preferencijama, Norvežani čitaju raznoliku literaturu. Ipak, najviše se kupuje i čita beletristika. Ako ćemo biti specifični, najveća potražnja postoji za fantasy i ljubavnim romanima, kao i za kriminalističkim i triler romanima. 

Dok pričamo o izdavaštvu, postoji nekoliko drastičnih razlika. Iako je samoobjavljivanje u hrvatskoj posljednjih godina proizvelo nekoliko neizmjerno uspješnih autora, u Norveškoj se na samoobjavljen roman ne pridaje mnogo pažnje. Također, dok hrvati bestselerom smatraju svaki naslov koji je prodan u 1000 primjeraka, u Norveškoj se bestselerom smatra svaki naslov prodan u 10 000 primjeraka. Također je zanimljivo napomenuti kako „Norwegian Art Council" (Norveško umjetničko vijeće) svake godine otkupljuje preko 600 naslova u 1500 primjeraka (informacija preuzeta s Googla). 

Zaključit ću ovaj kratak članak svojom apsolutnom preporukom za sve one koji će se odlučiti zaputiti u Oslo. Na popis posjeta svakako stavite i knjižaru Norli Per Magnussen i uronite u predivan svijet ispunjen nebrojenim stranicama knjiga.

Jelena Hrvoj | Trenutačno se nalazimo u vremenu u kojem se konzumerizacija materijalnog nadmeće s vidljivošću u zaglušenom prostoru - We’re currently in a time where the consumerism of material things is competing with visibility in a crowded space

 

Razgovor vodila Sonja Smolec

Spisateljica i ilustratorica Jelena Hrvoj, dugogodišnja suradnica i jedna od urednica časopisa Kvaka, iza sebe broji deset godina iskustva u kulturnom stvaralaštvu. Objavila je jedanaest romana, potpisuje vizualan identitet tri slikovnice, romana i zbirke poezije, a ilustratorski opus praćen je mnogim aktivnim pratiteljima na društvenim mrežama. Osim literarno – likovnog stvaralaštva, Hrvoj iza sebe ima i nebrojene suradnje s domaćim, tako i stranim institucijama.

Iza tebe je jedanaest objavljenih romana. Iako svaki od njih vuče korijene u temeljima klasičnog žanra, te prati baznu strukturu i formu, nijedan od njih se ne može svrstati u okvir klasičnog žanrovskog romana. Struka i čitatelji uzastopno spominju činjenicu da su tvoji romani ustvari takozvani hibridi. Možeš li nam opisati kako si se odlučila odstupiti od standardne žanrovske forme?

Iako gajim neizmjerno poštovanje prema klasičnoj formi, što se posebice može primijetiti u mojim romanima „Durgina kuća" i „Ozirisova djeca" gdje dajem svojevrstan homage velikanima horora i znanstvene fantastike, smatram da svaki pomak (u ovom slučaju literarni) mora odstupati od stroge forme, jer inovacija nikada ne evoluira kroz okvir. Da ne shvatite pogrešno, oblik i forma moraju se poštovati jer bez dobrog temelja nema nadogradnje. I premda upravo zbog takvog odmaka romani često doživljavaju otpor kod struke koja voli „igrati na sigurno", drastičan interes i prihvaćanje može se primijetiti kod čitateljske populacije koja često zbog zasićenja traži upravo nešto inovativno. Da, moji romani jesu hibridi. Volim koketirati s upotrebom psihološke analize, socio-političkih položaja, pa čak si i dozvoliti viriti u nepoznatu nam budućnost kroz distopijske analize društva i strateške opservacije razvoja kolektivnog, tako i individualnog, ponašanja. Laički rečeno, u svakom mojem psihološkom trileru pronaći ćete podjednaku dozu drame, kriminalistike, povijesnog romana; dok će se u znanstveno-fantastičnim romanima pronaći doza trilera, fantastike i akcije.

Čest motiv tvojih romana, ali i ilustracijama je upravo upotreba, kako lokalne, tako i globalno poznate mitologije. Gdje pronalaziš izvore? Kako odabireš o čemu ćeš pisati? Na kraju krajeva, zašto mitologija i usmena predaja?

Odgovor na ovo pitanje je podjednaka potreba za prezervacijom i popularizacijom. Nećemo se lagati...kroz upotrebu „mainstream" mitologije (posebice vizualne) dolazim do ciljane publike koja će na kraju uz praćenje popularnog upiti i ono manje znano. Sama fascinacija prema usmenoj predaji kod mene se rodila odmalena kroz brojne knjige o svjetskim mitološkim bićima, ali i kroz sekundarno upijanje kada bi se uvečer moji baka i djed sastajali sa svojim vršnjacima i pripovijedali usmene predaje. Živjela sam usmenu predaju i sada je na meni da ju očuvam i prenesem dalje. Nije li to najljepša privilegija jednog pisca?

Iako su tvoji romani beletristika i pisani razumljivo svim čitateljskim skupinama, iza njih se nalazi dublja poruka za one koji je žele potražiti. Štoviše, smatram da je svaki tvoj roman surova kritika društva i pojedinca.

Čemu silne riječi, ako iza njih ne ostaje prostor za promišljanje? Ne omalovažavam tuđi rad. Dapače. Svako štivo ima svoju publiku, svrhu i poantu. Za mene je pak knjiga sredstvo koje mora podjednako probuditi maštu, ali nas i natjerati da se osvrnemo na sebe i svijet oko nas. Za sve one koji bi eventualno u mojim romanima tražili sigurno sidro, moram razočarati. Fascinirana sam surovošću stvarnog svijeta, kompleksnošću ljudskog ponašanja, interakcijama i postupcima. Neki od tih postupaka zadiru u mrak, a i o mraku valja pisati jer na kraju krajeva, bez noći nema dana. Bez ljudske zlobe nema ni dobrote.

Smatraš li da dobrota zaista uvijek pobjeđuje zlo?

Jelena Hrvoj | Nokturno

Pribrala se ljeta na leđa mu stara. Jedno po jedno, pa tako njih osamdeset i koja. Znao bi on koliko točno, da je stara mati brojati znala i prebirati med pomrle joj čeljadi. Sada, na pragu zadnjeg mu dana, nikoga, pa ni njega, nije bilo briga. 

Nagrabio se stari Vid za života mudrosti i blaga pa posred obilja krenuo svome kraju k'o pusta sirotinja. Nije imao ni sina, ni kćeri, mačeta, ni pseta. Nije imao ni vjere u ljude pa tako ni u nebesa. Izgube se takve stvari kako ideš dalje prema kraju, ishlape i upljesnive se, ne daju mira kad noći sve hladnije za stare kosti grebu. 

Nekako, ni sam nije znao kako, osjećao je da će se do kraja dana i on, baš kao Sunce na nebeskome svodu, razliti preko ruba zemlje u vječitu tamu. Ljuljao se posljednji puta u starom škripavom stolcu, upijajući ptičji cvrkut u proljetnome žaru. 

Sve će ovo postati prah.

Svaka daska istrunuti.

Korov i trnje pukotine nadignuti. 

Onog dana kad nestane mu dah, svijet će nastaviti i pokriti mu tanak ovozemaljski trag. 

Jelena Hrvoj | Vlati trave

Ilustracija: Jelena Hrvoj

Dogodilo se to prvog dana škole. Bilo je burno, opasno, emotivno. Barem je tako Ela mislila. Još je jecala kad je majka parkirala automobil ispred škole i ukrcala ju na stražnje sjedalo. Onako podbuhla, crvena lica i zamagljenih očiju, rekla je mami da se posvađala s jednom jako gvupom djevojčicom. Majka se kao i svaki puta nasmijala na njezinu govornu manu, pogladila je po crvenkastoj kosici i prstom dotakla tu jednu pjegu povrh Elina nosa. Kad se ni drugog dana maleno djevojče nije smirilo, majka je otišla do vrta, ubrala vlat trave i predala joj uz riječi: 

 

 „Želiš li čuvati ovu vlat  u novčaniku ili ćemo ju spaliti? Ma što odlučila, mama će te voljeti." Imati tajnu, nešto što će samo ona i mama znati bilo je sve što je Elu tada zanimalo, pa su je na djevojčičin zahtjev zajedno spremile u malen plastičan omot i zagurale u novčanik s dezenom patkica. 

Bilo je Eli jedanaest godina kad je prvi puta stigla kući razočarana jer je dobila jedinicu. Povijest joj nije ležala ma koliko se trudila naštrebati sve na pamet. Te je večeri majka izašla na dvorište, razgrnula snijeg i ubrala vlat trave. Do tog je trena Ela promijenila nekoliko novčanika, ali male vlati sasušene trave uvijek je premještala i dodavala nove, svaki puta sve manje promišljajući o njihovom značenju. 

Marija Puović | Umjetnost ne vrijedi ništa ako ju ne pokazujete

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Marija Puović rođena je 30.12.1994. godine u Splitu. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu u trogodišnjem roku kao učenica generacije te potom upisala klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon tri godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer konzerviranje i restauriranje umjetnina, slikarstvo. Godine 2020. diplomira na području zidnog slikarstva. Za vrijeme studija puno putuje i slika incognito. Na diplomskoj godini studija konzerviranja i restauriranja umjetnina otkriva akvarel kao slikarski izričaj. Uz akvarel, bavi se i kombiniranom tehnikom te istražuje likovne mogućnosti ilustracije. Oslikala je i knjigu koja će uskoro izaći u tisak. Radi kao vanjska suradnica Hrvatskog restauratorskog zavoda te surađuje s više restauratorskih tvrtki u području zidnog slikarstva.

Jelena Hrvoj | Anja Mugerli: „Pčelinja obitelj" (Čebelja družina)

Anja Mugerli

„Pčelinja obitelj" (Čebelja družina)

Sa slovenskog prevela: Anita Peti-Stantić

Izdavač: Naklada Ljevak

Iako do sada još nisam naišla na djelo koje je bilo nominirano za nagradu Europske unije za književnost a da nije bilo neizmjerne kvalitete, zbirka priča „Pčelinja obitelj" autorice Anje Mugerli uistinu je savršeno djelo ako govorimo o osobnim preferencijama. Ipak, pokušat ću pisanju ovog osvrta pristupiti nepristrano. 

„Pčelinja obitelj" sastoji se od sedam briljantno ispripovijedanih priča u čijem je glavnom fokusu međuljudski odnos, odnosno, obitelj. Ono što me se posebno dojmilo je činjenica da je autorica kroz svoje priče odlučila sačuvati tradiciju, predaju i običaj. Interesantno je analizirati sličnosti, ali i one sitne distinkcije u običajima dvije susjedne zemlje. 

Mugerli pripovijeda o običnom čovjeku; radnicima, šumarima, umjetnicima, koji se odmiču od vreve urbane civilizacije. Priče su protkane ritualima i običajima, kako sam to već ranije navela, no smještene su u suvremeni kontekst. Autorica kroz tekst vješto analizira patologiju međuljudskog odnosa, pa će vas tako u svakoj od priča dočekati pregršt slojevitih emocija; od gnjeva, straha, ljubavi, razočaranja. Svakako valja istaknuti da autorica piše atmosferično i slikovito (na mahove čak i pretjerano slikovito, na čemu osobno ne zamjeram).

Dojmila me se činjenica kako nijedan odnos u ovoj zbirci nije uljepšan. Naprotiv. Bila riječ o bratskom, bračnom, roditeljskom... odnosu, svi su prikazani kroz prizmu koja bi se mogla jedino opisati kao disfunkcionalna ili granično-disfunkcionalna. I upravo u tom sivilu leži ljepota ispričanog. 

Motivi šume, vatre, zemlje, zagrobnog, barijere između snova i zbilje ponavljaju se i protežu kroz priče, te na mahove djeluju kao neki oblik mentalnog uzemljenja. 

Posebno me se dojmila priča „Karneval" u kojoj upoznajemo glavnog protagonista koji strahuje od zvončarske povorke, te u kojoj upoznajemo izvor straha koji je pak povezan s njegovim ocem. 

Moram priznati da je teško uroniti u šturu analizu bez da pokvarim ili odam previše. Stoga, dragi čitatelji, sugeriram da potražite ovu zbirku i sami donesete sud. Osobno garantiram kako ćete šetati zakutcima vlastitog poimanja svakodnevnog, prošlog i nadolazećeg, jer ove su priče pitomo dobre. 

https://euprizeliterature.eu/fr

Kroz Ključanicu | Jelena Zlatar Gamberožić

Jelena Zlatar Gamberožić (1982.) je viša znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Njezini glavni interesi su ruralna i urbana sociologija te sociologija prostora. Doktorirala je 2012. godine. Autorica je znanstvene knjige pod naslovom Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka perspektiva (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013). Glavna je urednica biblioteka Znanost i društvo (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu) i Posebna izdanja (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu). Napisala je roman Slijepa točka (CeKaPe, 2015.) te zbirke kratkih priča: Odjavna karta (CeKaPe, 2014.), Ticala (HENA COM, 2016.), Strani gradovi (CeKaPe, 2018.) i Svijet je gladno mjesto (CeKaPe, 2022.).

Osim titula književnice i znanstvenice, tko ili što stoji iza imena Jelena Zlatar Gamberožić? 

I sama bih voljela dobiti odgovor na to pitanje, ako ga netko ima :) Oduvijek sam u konstantnom preispitivanju i promjeni i strano mi je vezanje uz čvrst identitet, ulogu ili, najmanje - titulu.

Uostalom, kao što kaže dr. House: Želite li saznati istinu o nekome, taj netko je zadnja osoba koju biste to trebali pitati. Vjerojatno imam neke ideje o sebi koje se u manjoj ili većoj mjeri poklapaju sa stvarnošću, ali isto tako, ne 'stojim' uz njih.

Odakle ideja za najnoviju zbirku priča "Svijet je gladno mjesto"? 

Snovi, ono snovito, latentno, nevjesno i na neki način skriveno zanima me više od onog razvidnog. Dugo sam se bavila idejom zbirke koja se sastoji od snova koji junacima sugeriraju, napominju ili rasvjetljuju sve ono što u budnom stanju potiskuju. Ta me tema zanima i u književnosti, filmu, a pogotovo u kombinaciji s omiljenim žanrom- hororom. Recimo da sam razmišljala o nekoj kombinaciji Strave u ulici Brijestova, von Trierovog Dogvillea i Kingovih poslastica (npr. Langolijera ili Tamne polovice) dok sam osmišljavala tematske okosnice zbirke. To su prostori u kojima osjećam ushićenje.

Koliko je teško zadirati ispod površine surove ljudske svijesti? 

Ne znam je li ljudska svijest surova, ono nesvjesno mi se uvijek činilo opasnijim, pa i id i super ego su mnogo 'strašniji' od ega koji ih samo nastoji 'stabilizirati'. Koliko je to teško? Pa, vjerojatno kako za koga, neke ljude sve to uopće ne zanima (i ne treba), nas koje zanima očito nešto vuče prema tome i tjera na postavljanje pitanja o tim temama. Nedavno sam čitala intervju s redateljem filma 'Skinamarink' o dvoje djece koja se probude u kući bez roditelja, vrata i prozora. Rekao je da je ideju za film dobio kroz istraživanje čega se ljudi najviše boje, tj. koje noćne more najčešće imaju i vraćanje u dječje doba, u dom iz djetinjstva u kojem nema roditelja bila je najčešća. Kad promatram ljude, uvijek prvo razmišljam o tome čega ih je najviše strah. A to je vrlo slojevito. Vrlo dobro skrivamo prave strahove, čini mi se da nam je čak lakše glumiti lažne.

Jelena Hrvoj | Martina Vidaić: "Stjenice"

  

Martina Vidaić

„Stjenice“

Izdavač: Naklada Ljevak 

Iako je ovo moj prvi susret s radom Martine Vidaić, zasigurno neće biti posljednji. Mlada pjesnikinja i prozaistica romanom „Stjenice“ pokazala je kako se na 176 stranice može dubinski prodrijeti u paranoičnu, neuravnoteženu psihu pojedinca, kao i u surovost okoline i obiteljskog odnosa. Također, ovaj se roman s punim pravom našao u finalu Europske nagrade za književnost.

„Ti si, Hladna, Schrödingerova mačka, i živa i mrtva, i ja ti možda pišem uzalud. Ali, nije li svako pisanje uzaludno? Uzaludno, užasno i jedino moguće. Kao i život.“ (Ulomak iz romana „Stjenice“; Martina Vidaić)

Radnja prati Goranu Hrabrov, mladu i uspješnu arhitekticu čiji se život naizgled stapa s koprenom tame. Naša junakinja prolazi kroz život; ne voli ga, ne uživa u njemu punim plućima, već ga u svakom smislu te riječi podnosi. Čitatelju je sasvim jasno kako se depresija od koje Gordana pati, provlači iz stranice u stranicu, iz dana i dan. Pratimo razvoj psihičkog stanja osobe koja je prisilno ostavljena nakon stravične prometne nesreće u kojoj pogiba njen partner Sergej, te prostor u kojem se nalazi istovremeno postaje refleksija, ali i izlika za bijeg od realnosti. 

Nakon slučajno ostavljene zapaljene svijeće u zaključanom stanu, zbog straha od posljedice koja možda postoji, a možda i ne, Gordana Hrabrov bježi u rodni kraj, u kuću u kojoj umire njezina majka. I dok zajedno s glavnom junakinjom iščekujemo kakve će se vijesti pojaviti iz Zagreba koji je ostavila iza sebe, pratimo cijelu paletu obiteljskih odnosa. Jako je zanimljivo promatrati kako autorica plete radnju stapajući živo i neživo, pretačući metafore u opipljivo. 

Likovi koje stvara i koje pratimo živopisni su do mjere poznatog. Vidaić savršeno prikazuje mentalnu sliku društva, obitelji, pojedinca i interakcije, tako da kroz roman šećemo kao da smo rame uz rame s Gordanom Hrabrov. 

„Čini mi se da sam zapravo htjela da me selo prepozna jer mi je skrivanje napokon postalo preteško. Znaš li, Hladna, da laži osamljuju jače i od bolesti i od smrti?“ (Ulomak iz romana „Stjenice“; Martine Vidaić)

No, nije na meni da vam prepričavam radnju u tanane, već je na vama da uhvatite knjigu u ruke i uhvatite se u koštac sa Stjenicama. Nećete požaliti, vjerujte mi. Valja napomenuti kako Martina Vidaić ima jedan specifičan stilski izričaj, piše britko i jako promišljeno. Kao da su svaka riječ i misao savršeno arhitektonski posloženi ne bi li činili ovo specifično djelo.

https://euprizeliterature.eu/fr

Totalno maštovita školica pisanja

 

U vrijeme kad je pred našu djecu postavljeno mnogo obaveza i očekivanja, ponekad je poželjno da pronađu malen kutak mašte u kojemu su neopterećeni. Pisanje je upravo taj malen kutak sigurnosti koji ćemo zajedno istražiti.

Što je to „Totalno maštovita školica pisanja?“

Radionica kreativnog pisanja namijenjena djeci i mladima koji se vole izražavati kroz svoju nevjerojatno bogatu maštu. U periodu trajanja radionice, polaznici će naučiti kako formirati priču kroz zabavne zadatke i igre u jednom opuštenom i prijateljskom okruženju.

A jeste li znali da kreativno pisanje često ima i terapeutski učinak, pa čak i pomaže djeci i mladima formirati emocije koje možda ne znaju verbalizirati?

Tko će voditi radionicu?

Radionicu će voditi Jelena Hrvoj. Književnica, ilustratorica, vlasnica izdavačke kuće, veliki sanjar i dijete u srcu. Kao osoba s disleksijom i disgrafijom, Jelena je pokazala da se svaka prepreka u životu može prebroditi i da svaki san može postati stvarnost. Uz godine iskustva rada s djecom i mladima kroz radionice likovnog izražavanja, žiriranja dječjih radova na literarnim natjecanjima, te mnogobrojne radionice kreativnog pisanja za odrasle, odlučila je formirati grupe za sve one koji bi htjeli postati pisci, ali ne znaju kako.

Radionice će biti u potpunosti prilagođene tempu djece i njihovim potrebama, brzini sposobnosti učenja, a zadatci prilagođeni kako bi učili bez dodatnog pritiska.

Za sve dodatne informacije, ali i prijave na radionicu najprije se javite na: jelena.hrvoj@gmail.com

(Radionica kreativnog pisanja za djecu održava se u suradnji s Nakladom Cranium)

Jelena Hrvoj | Lada

Prošle su tisuće i tisuće godina otkako je drevna čarolija izbrisana s lica Zemlje, a stari se bogovi zakleli kako ljudska bića više neće uživati njihovu blagost. Ipak, jedna od njih, Boginja Vesna odlučila se kriomice smilovati. I tako je, prije mnogo, mnogo ljeta, nastala ona, Šuma obilja.

 

Stvorena kako bi davala onima čistog srca.

Kako bi odbijala zavidne i pohlepne.

Gutala licemjerne.

Kamenila zlobne.

 

Mala Lada cijeloga je života slušala priče. Upijala ih poput malene spužvice dok bi se igrala ispod stola kad bi stari prenašali predaje. Govorili su da je Šuma obilja sakrivena iza horizonta nepreglednih žitnih polja i dva toka najmodrije rijeke; omeđena krunom ciklama, prekrivena koprenom najgušće magle i vidljiva samo uz zvuk galopa konja. No, otjerali bi je u štagalj k sestrici Inji u trenu  kad bi na red došla ona ružna strana. Onaj važan dio priče; poučan i prepun upozorenja. Starija i mudrija, Inja bi je milovala po kosi dok ne bi zaspala i govorila kako čarolije ne postoje, pa da se mani mašte jer u njoj nema kore kruha.

 

Godine su se nizale, a Lada je rasla.

S godinama su se nizali problemi.

S problemima su se nizale brige.

S brigama želje.

Željama žudnje.

 

Bilo joj je tek trinaest proljeća kad su ona i Inja ostale same. Umirali su tada ljudi i stoka, sušila se polja i trunula ljudskost u onima koji su ostajali. Prije ili kasnije i njih je čekala smrt, znale su to obje. Kad je sredinom ohola ljeta u bunaru vjedro zastrugalo dno, pa se vratilo suho poput baruta, obje su svojim suzama natapale bijele halje. Bez blaga i žita, vode i oblaka, smrt će stati kucati na vrata.

Petra Valković | Velika mi je želja napisati barem jedan roman za djecu

 

Razgovor vodila: Jelena Hrvoj

Petra Valković rođena je 1983. u Puli, gdje živi i radi. Završila je studij povijesti i kroatistike na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, a pisanjem se bavi od srednjoškolskih dana. Dosad joj je objavljeno nekoliko kratkih fantasy i SF priča u različitim zbirkama (Festivala fantastične književnosti i grupe autora Pisci i književnost) te članaka povijesne tematike. Kada je ponese inspiracija, objavljuje kratke priče i crtice i na svojem Facebook profilu. U slobodno vrijeme puni baterije pokraj mora, u prirodi, obilasku ruševina, a posebno u razgovorima u društvu te proučavanju različitih tema iz područja povijesti, mitologije i svega što joj zaokuplja maštu. Pub kvizovi, fotografiranje i izrada svakojakih rukotvorina također zauzimaju svoj dio. Glazba joj je najveći pokretač i pozadinski pratitelj.

Jelena Hrvoj | Kroz ključaonicu: Jelena Crnjaković

Jelena Crnjaković rođena je 18.06.1987, odrasla u Garešnici, školovala se u Zagrebu,živi i radi u Vinkovcima. Autorica je brojnih kratkih priča od kojih su mnoge objavljene, što u časopisima (Marsonic, UBIQ, Sirius B, Parsek, Eridan itd.) što u zbirkama kratkih priča (Istrakonske zbirke, Sferakonske zbirke, Refesticonske zbirke, zbornik Stranci itd.) kako tiskanim tako i on line. Dobitnica nagrade Artefakt 2017 godine za najbolju priču u kratkoj kategoriji. „Oči zemlje“ njen su prvi objavljeni roman u izdanju Naklade Cranium. Inspiraciju pronalazi u svakodnevnim stvarima i razgovorima, beskrajnim šalicama čaja i dugim šetnjama prirodom u društvu svojih pasa.

Tko je Jelena Crnjaković u privatno vrijeme?

Laboratorijska tehničarka, zaručnica, kći, sestra, pet parent, prijateljica, čitateljica, obožavateljica sukulenata, konzumentica čajeva i svega što je slatko te povremeno TikTok kuharica i vlogerica.

Patnje mladog autora

Knjiga kao posljednja rupa na sviralu ili bijeg od okrutne realnost?

Piše: Jelena Hrvoj  

Neki tamo stručnjaci čiju kompetentnost neću propitkivati nam nagovještaju nam dolazak recesije. Ako ona tek dolazi, ne mogu se ne zapitati što li se to već nekoliko mjeseci odvija oko nas. Smatram da ne postoji osoba koja nije osjetila udarac po džepu. Svakim danom svjedočimo rapidnom nestajanju srednjeg sloja.

Gdje je u tom financijskom rasulu knjiga?

Jelana Hrvoj | Martina Frka Milotić: "Pripovjedačica"

Postoje knjige koje volimo, postoje knjige koje pamtimo. A onda su tu knjige koje spajaju ova dva pojma.

Prije godinu dana Martina me pitala bi li htjela ilustrirati njezin roman. Pristala sam bez premišljanja. Ne zato što ju volim i cijenim kao dragu prijateljicu, već zato što znam kako joj um funkcionira i jednako tako znam da ne može iznjedriti ništa manje do li prekrasnog, punog i neokaljanog teksta. Upravo iz tog razloga tada nisam htjela čitati cijeli rukopis jer sam sumnjala da će se dogoditi upravo ono što se dogodilo - kakofona eksplozija mašte.

Ne planiram zadirati u radnju, niti je prepričavati. Na vama je da zavirite unutar korica i dozvolite Danici da vas povede na putovanje kakvo će vam ostati urezano u prama duše.

Roman "Pripovjedačica" maestralna je posveta našim precima, ali i otoku Krku. Kroz vješto, Mitsko pripovijedanje Frka Milotić stvorila je svojevrsno književno stablo vjerovanja naših starih, pa tako kroz roman upoznajemo božanska stvorenja starih Slavena u njihovom neokaljanom obliku. Vješto isprepletena mreža mitoloških bića, provučena kroz prizmu sadašnjice i prošlosti savršen je, i u svojoj formi slojevit, leksikon baštine koji će zadovoljiti svakog ljubitelja slavenske mitologije, ali i zaintrigirati svakoga tko bi volio proširiti znanje o predaji ovog podneblja.

Stilski fluidna, na momente poetična forma, bogato je građena kroz slikovit i tečan način pripovijedanja. Voljela bi, onako laički, napomenuti da je roman "Pripovjedačica" doziran točno onoliko koliko treba biti. Dovoljno opširno kako bi prikazao ljepotu, a dovoljno kratko kako bi zadržao dinamiku. Likovi su živopisni, nabijeni emocijom, a svjetovi toliko lijepo opisani da kroz njih s lakoćom kročimo uz glavne aktere. Ono što me najviše veseli, a imam privilegiju moći istaknuti, je činjenica da je u cijeli roman upijena autoričina ljepota duše.

"Pripovjedačica" je uistinu lijepa književnost koju bi preporučila svima koji cijene ovakvo stvaralaštvo. Posebno ću istaknuti kako će ova knjiga ostaviti trag u vremenu kao opipljiva misao, dar za generacije koje dolaze i smjernica za sve pripovjedače koji se tek trebaju roditi. 

Naklada Fragment 2021.

Jelena Hrvoj | Slađana Nina Perković: „U jarku“

Roman „U jarku“ Slađane Nine Perković jedan je od ovogodišnjih posebnih pohvala Europske nagrade za književnost. Kao i obično, ova nagrada dodijeljena je s punim pravom.

Radnja romana odvija se u svega dvadeset i četiri sata, u neimenovanom mjestu, s neimenovanom glavnom junakinjom. Kroz roman pratimo mladu djevojku, koja nam kroz svoje depresivno stanje savršeno opisuje surovost života na ovim područjima. Od slikovitih i živopisnih aktera, preko svakodnevnih događaja, ponašanja, pa i samog krajolika, Perković plete priču o narodu i generaciji koja se i sama našla u jarku postojanja i preživljavanja. Ne bih voljela previše odavati radnju jer je ona uistinu kompleksna u svojoj jednostavnosti, te je na čitatelju da uroni u nju i dozvoli knjizi da ga zarobi.

Kako bi štivo u svojoj surovoj istinitosti dobilo tračak svjetlosti, Perković cijelu priču o bezimenoj junakinji, pogrebu, obitelji i ostavštini pripovijeda kroz crnohumornu naraciju. Vještim balansiranjem upravo tim humoresknim dijelovima priča nas vuče da je konzumiramo od prve stranice, dok usput ne shvaćamo koliko tame vreba iza svakog slova.

Sama atmosfera romana je tamna i pomalo mučna, no iznimno dinamična. Vješto pripovijedanje kroz dijaloge otkriva nam cijeli spektar ljudskosti i neljudskosti; čak i krajnosti kojima ljudi pribjegavaju kako bi se domogli onoga što smatraju svojim.

Kroz ključanicu | Renata B. Obrljan

Renata B. Obrljan rođena je u ožujku 1989. godine u Koprivnici. Po struci je komercijalist i živi i radi u rodnoj Podravini.

2016. godine osvaja nagradu za vilinsku priču, a 2022. godine objavljuje svoj prvi roman Besmrtnici.

Voli sve magično i mistično, povijest i vampire, a pisanje joj je poput rasplitanja zamršenih kablova u glavi. Uzori su joj veliki G.R.R.Martin i J.K.Rowling, a Miles Vorkosigan jedini super junak. Njezin roman prvijenac „Besmrtnici“ objavljen je u veljači 2022. godine kod Naklade Cranium. 

Tko je Renata B. Obrljan u privatno vrijeme? 

Volim čitati, gledam serije, strastvena sam oko prikupljanja korisnih i beskorisnih znanja, istražujem random mjesta na google karti. Obožavam povijest, fan sam mačaka, iako imam i dva predivna psa. Volim sve zapisivati, uvijek radim nekakve popise i  imam penkala s kojima lijepo pišem i ona s kojima ne pišem lijepo.

Kako si s odvažila na pisanje romana i odakle ideja?

Kroz ključanicu | Magdalena Blažević

 

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

Jesi li spisateljicom postala planski ili je to nešto urođeno?

Kroz ključanicu | Sonja Šumić

 

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Sonja Šumić rođena je 11.10.1980. godine u Prigradici na otoku Korčuli. Na otoku završava osnovnu školu te upisuje Ekonomsku i trgovačku školu u Dubrovniku. 

 Nakon završene srednje škole 1999. godine, seli se u Split gdje upisuje Ekonomski fakultet i prekida ga na drugoj godini zbog osobnih razloga.  Par godina kasnije, točnije 2004. godine zapošljava se u privatnoj tvrtki u računovodstvu i tamo ostaje 15 godina kada se tvrtka prodaje većoj tvrtki, kao takva prestaje postojati i tu se završava zajednički put te branše i Sonje.  

Jelena Hrvoj | Moje ime je vjetar

Moje ime je vjetar. Stanovnik sam svijeta. Nikome ne pripadam. Nigdje ne nedostajem. Jednako milujem lica bogatih i onih siromašnih i baš sam iz tog razloga odlučio ispričati priču. Toplu, a hladnu. Priču ljudskog života. Priču ljudskog srca. 

Zapuhao sam na jutro blještavila. Jutro kad su drvca u nekim domovima okićena. Jutro kad se neka djeca bude sretna i trče niz stepenice puna očekivanja. Zapuhao sam kroz ključanicu bogatog doma. Doma prepunog materijalnog blještavila. Vidio sam šarenilo, toplinu i obilje. Zapuhao sam i vidio dječaka koji plače. U njegovim rukama razmotan poklon. Neželjen poklon. Onaj koji mu je natjerao suze na oči. Nisam shvaćao zašto plače. Nisam shvaćao ni majku i oca koji su mu pružali nebrojene paketiće koje je nezahvalni dječak redom bacao. Ostavio sam ih u toplini i sigurnosti. U obilju.