Kolumne
Jelena Hrvoj |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
utorak, 31. srpnja 2018.
Darko Balaš | Pučina...
Prepleteni prsti,
Svjetlo u tami...
Ljubav nas krsti!
Trajemo sami.
Bez bola, bez ljudi,
Stvaramo more...
Potpuno ludi!
Do svitanja zore.
Zora života,
Rođena u dvoje;
Oko duša se smota,
Dok obje postoje...
Na pučini čarolije,
Ples galeba i vile;
Nek kiša se prolije,
Na valove od svile...
Labels:
Darko Balaš
,
poezija
Marica Žanetić | Oliveru
U životu drugom galeb si htio biti
gospodar plavetnila nebeskog i morskog
brodove što prati na kojima morski vuci
zauzdaju valove držeć' timun u ruci.
Misliš li i sad kad postao si solist
probranog anđeoskog zbora
da volio bi bit' uz one što mjesecima
morem plove za kruhom sa sedam kora.
Ili bi htio povrh bijele morske pjene
prije no što otvore rajska se vrata
zapjevat' zadnji put da čuje ti se glas
od Bobovišća do Pinskega rata.
Za život što tek je fantažija čovjeku
ma vrlo lijepa, čuje se u galeba kriku.
___________________________________________________________
P.s. Bobovišća i Pinski rat dva su predjela Vele Luke međusobno udaljena.
Labels:
Marica Žanetić Malenica
,
poezija
Natječaj za književnu Nagradu Fric
prijava: 01.09.2018.
Objavljen je natječaj za Nagradu Fric za najbolju knjigu fikcijske proze. Prijave na natječaj primaju se do 1. rujna 2018.
Nagrada Fric dodjeljuje se godišnje za knjigu fikcijske proze napisanu na hrvatskom, bosansko-hercegovačkom, srpskom ili crnogorskom jeziku premijerno objavljenoj u Hrvatskoj u razdoblju 1.7.2017.-30.6.2018. godine (izborna godina).
Dakle, u konkurenciju ulaze svi romani, zbirke pripovijedaka ili novela, svi neprevedeni premijerno objavljeni naslovi u izbornom razdoblju koji su dobili UDK signaturu XXX-3.
U konkurenciju ne ulaze ponovljena izdanja ili ona kojih je većinski dio već objavljen.
Knjige za Nagradu Fric mogu kandidirati izdavači, autori/ce ili žiri, slanjem sedam primjeraka na adresu:
Za Nagradu Fric (Igor Vikić)
24 sata d.o.o.
Oreškovićeva 6H/1
10010 Zagreb
Zadnji rok za slanje knjiga u konkurenciju je 1. 9. 2018., a pravovremenost se ustanovljava po datumu na poštanskom pečatu.
Žiri u sastavu: Biljana Romić (predsjednica), Igor Vikić, Hana Jušić, Dubravko Lepušić, Hrvoje Klasić i Boris Rašeta odabrat će 13 knjiga u uži izbor i njihove naslove objaviti do Interlibera (početak studenog). Šest naslova užeg izbora bit će proglašeno nakon Interlibera, a prije 1. 12. 2018. godine.
Dobitnik/ca Nagrade Fric, koja uključuje i financijski dio, svotu od 75.000 kuna (bruto), bit će proglašen/a i Nagrada dodijeljena tijekom prosinca 2018. godine.
Nagrada može biti podijeljena između više dobitnika/ca.
Nagradu Fric organizira tjednik Express, a glavni pokrovitelj je Barcaffe.
https://www.facebook.com/Književna-nagrada-Fric-774561012725642/
Izvor:Culturnet.hr
Labels:
Nagrada Fric
,
natječaj
Božica Jelušić | Ponavljanje
Da, to je naziv te Kierkegaardove knjige, na koju često mislim. Ponavljanje, vrtnja u krug, spoznaja kuglastog vremena. Sve stvari su već bile, sve nam se već dogodilo. I ljubavna bol i rastanci, i olakšanja što smo to ipak pregrmjeli i otpustili, i teška ljeta, kad te jedino peto čitanje MAGRISOVIH "Mikrokozma" spašava od odlaska na Hitnu, po malo zraka i vitaminski koktel za preživljavanje od sparine i nemoći. Nahraniš se ovakvim odlomkom: „Villa Passatempo, vila prođevrijeme (...). U tom skladnom četveroslogu odjekuje duboki nemir, smrtan. Ta gusta sjena i ta visoka zamišljena stabla trebali bi biti tamo da zaustave vrijeme, ili barem odrediti da ono protječe laganije, kao zlaćana smola što klizi duž debla, a ne kao vodopad koji se strovaljuje."
Moram reći da sam razvila neku indiferentnost glede protjecanja vremena. Možda se tako eufemistički kaže: prihvatila sam činjenicu starenja. Nasumce vadim desetak fotografija u razmaku pet godina, primječujući da sam samo postala mrvicu više smrknuta, s crtom zlovolje ako nisam u ugodnom okružju, poput parka, šume, vrta, imanja ili hladovitog ateliera. Uglavnom, kad je oko mene pokošeno i kad radnici odu, udišem taj tamjanski miris trave, ljuljam se na terasi ili strastveno prekapam ladice, tražeći dokaze postojanja, koje više nikada neću naći; izgubljenu naušnicu, perorez, stari notes s bilješkama, Lackovićeve grafike, Z-ove razglednice, punjač za bateriju fotoaparata, maramicu s monogramom, svoj protekli život, izmjeren aršinom melankolije. Nikada ne nađem ništa od toga, no izrone stvari koje sam posve zaboravila, pa se zateknem kako šmrcam nad nekom sitnožvrljastom ćirilićnom rečenicomm, koja mi prije trideset godina baš ništa nije značila.A odmah na to, iz prikrajka izranja kiselo osjmehnuti PESSOA; "Unaprijed sam umoran od stvari koje neću pronaći". Dakle, mogla sam misliti, mogla sam se svakako osigrati na vrijeme. Zašto bih inače pamtila sve to trunje u mozgu, stotine tih citata?
Ponavljaju se misli, situacije, neprilike, bolovi u istom dijelu tijela, čak i snovi, sve dok ih jednom ne upamtimo i zapišemo. tek kad budu fiksirani na papiru, ne mogu više odletjeti. Ponavljaju se karmički susreti, nelagode iz djetinjstva i školskih klupa, nemoć preskoka preko kozlića (prokleta zgrčka / raznoška), ponavlja se stoj na glavi, koja je danas teška poput olova, nesretna glava literatkinje, pa ti se čini da se više i nećeš vratiti u okomicu, uspravan hodajući položaj, oslonjenost na stopala. Zavarit će te netko tjemenom čakrom za zemlju, gledat ćeš iz te obrnute perspektive i misliti kako od četiri stotine upamćenih pjesama, odgovor nađeš u vlastitom stihu, koji te opsesivno slijedi po stubama, dok se penješ na kulu, da iz bolje perspektive uhvatiš putujuću fregatu našušurenih oblaka, što stižu s mađarske puste, puni srebrnastoga pijeska i pahuljica s topole;
"Sve stvari jednom dođu, samo neke prekasno".
Gledajte da vam se to ne dogodi, kolikogod je moguće.
Moram reći da sam razvila neku indiferentnost glede protjecanja vremena. Možda se tako eufemistički kaže: prihvatila sam činjenicu starenja. Nasumce vadim desetak fotografija u razmaku pet godina, primječujući da sam samo postala mrvicu više smrknuta, s crtom zlovolje ako nisam u ugodnom okružju, poput parka, šume, vrta, imanja ili hladovitog ateliera. Uglavnom, kad je oko mene pokošeno i kad radnici odu, udišem taj tamjanski miris trave, ljuljam se na terasi ili strastveno prekapam ladice, tražeći dokaze postojanja, koje više nikada neću naći; izgubljenu naušnicu, perorez, stari notes s bilješkama, Lackovićeve grafike, Z-ove razglednice, punjač za bateriju fotoaparata, maramicu s monogramom, svoj protekli život, izmjeren aršinom melankolije. Nikada ne nađem ništa od toga, no izrone stvari koje sam posve zaboravila, pa se zateknem kako šmrcam nad nekom sitnožvrljastom ćirilićnom rečenicomm, koja mi prije trideset godina baš ništa nije značila.A odmah na to, iz prikrajka izranja kiselo osjmehnuti PESSOA; "Unaprijed sam umoran od stvari koje neću pronaći". Dakle, mogla sam misliti, mogla sam se svakako osigrati na vrijeme. Zašto bih inače pamtila sve to trunje u mozgu, stotine tih citata?
Ponavljaju se misli, situacije, neprilike, bolovi u istom dijelu tijela, čak i snovi, sve dok ih jednom ne upamtimo i zapišemo. tek kad budu fiksirani na papiru, ne mogu više odletjeti. Ponavljaju se karmički susreti, nelagode iz djetinjstva i školskih klupa, nemoć preskoka preko kozlića (prokleta zgrčka / raznoška), ponavlja se stoj na glavi, koja je danas teška poput olova, nesretna glava literatkinje, pa ti se čini da se više i nećeš vratiti u okomicu, uspravan hodajući položaj, oslonjenost na stopala. Zavarit će te netko tjemenom čakrom za zemlju, gledat ćeš iz te obrnute perspektive i misliti kako od četiri stotine upamćenih pjesama, odgovor nađeš u vlastitom stihu, koji te opsesivno slijedi po stubama, dok se penješ na kulu, da iz bolje perspektive uhvatiš putujuću fregatu našušurenih oblaka, što stižu s mađarske puste, puni srebrnastoga pijeska i pahuljica s topole;
"Sve stvari jednom dođu, samo neke prekasno".
Gledajte da vam se to ne dogodi, kolikogod je moguće.
Labels:
Božica Jelušić
,
eseji
,
razmišljanja
Učini(mo) pisanje ponovno velikim
Sretni dani i književni gurui
Piše: Clara C.
Prošle godine u ovo doba u kolumni, pisala sam o nekoliko osobnih doživljaja koje sam nazvala književnim sinkronicitetima. Radilo se o nekoliko podudarnosti koje imaju veze sa susretima pisaca i znakovitim snovima.
Ove godine ispričat ću jednu anegdotu staru četiri godine čiji sam smisao shvatila tek prije nekoliko mjeseci.
Piše: Clara C.
Prošle godine u ovo doba u kolumni, pisala sam o nekoliko osobnih doživljaja koje sam nazvala književnim sinkronicitetima. Radilo se o nekoliko podudarnosti koje imaju veze sa susretima pisaca i znakovitim snovima.
Ove godine ispričat ću jednu anegdotu staru četiri godine čiji sam smisao shvatila tek prije nekoliko mjeseci.
Labels:
kolumna
,
kolumna Clara C.
Udruga Mlada Pera i dalje nam nudi svoja ljetna iznenađenja!
Taman je završio natječaj Nikad ne bi pogodio! nad kojim se žiri već počeo znojiti u odabiru najboljih koji će dobiti novčane nagrade za ljetni džeparac, a od sutra je pred srednjoškolcima novi izazov: šaljite nam u ove vruće ljetne dane svoj ljetni dnevnik!
Znamo da ljeto provodite na različite načine:
- ljetujete negdje kod djede i bake
- radite preko učeničkih zadruga
- pomažete na obiteljskom imanju
- radite izlete biciklima
- odlazite na koncerte
- idete s prijateljima posjetiti neko mjesto ili događaj
- posvećujete se svom hobiju
- aktivno se bavite sportom
i još mnogo toga drugoga, originalnoga, neotkrivenoga.
Pozivamo vas da nam šaljete svoj ljetni dnevnik o aktivnostima, događajima, razmišljanjima, sanjarenjima, putopis, recenzije koncerata, izložaba, koji ćemo objavljivati na portalu Top generaciji.
Nećemo ocjenjivati tko je ljepše proveo ljeto, nego tko je kreativnije opisao provođenje ljeta. A naravno, i čitatelji će biti suci, jer će svojim komentarima doprinijeti izboru najzanimljivijeg rada, jer o tome tko je preko svog ljetnog dnevnika više potaknuo kritički način razmišljanja, potaknuo na iznošenje primjedaba i prijedloga, taj je korak bliže nagradi!
Ljetni dnevnik možete ilustrirati vlastitim fotografijama i ilustracijama!
Svi radovi pristigli na natječaj Nikad ne bi pogodio! i Ljetni dnevnik, ali na moj način bit će objavljeni u zajedničkom zborniku radova.
- Organizator projekta je udruga Mlada pera. Unutar projekta raspisuje se natječaj za najkreativniji i najoriginalniji literarni rad na temu ljetovanja.
- Na natječaju mogu sudjelovati svi srednjoškolci Republike Hrvatske.
- Svi pristigli radovi bit će objavljeni na portalu Top generacija u posebnoj kategoriji. U izbor ulaze svi radovi pristigli na natječaj u periodu 01.08. – 15.10.2018. godine u ponoć. Nema ograničenog broja radova po autoru.
- Žiri čine članovi udruge Mlada pera, jer su oni i osnovali udrugu s namjerom širenja i objavljivanja dječjih literarnih radova te vanjski stručni suradnik.
- Radovi se šalju obavezno emailom u doc. ili docx. formatu na email adresu top_generacija@medjimurje.info uz obavezan predmet: Za natječaj Ljetni dnevnik, ali na moj način. Uz radove obavezno priložiti potpisanu Suglasnost roditelja za objavu dječjeg literarnog uratka. Suglasnost isprintati i potpisanu od strane roditelja poslati poštom na
ili potpisanu skenirati i zajedno s radom poslati na top_generacija@medjimurje.info . Ukoliko se šalje više radova i u različitim terminima, dovoljna je jedna suglasnost. Punoljetni učenici mogu sami popuniti i potpisati suglasnost.
Radovi će biti objavljeni s imenom i prezimenom autora/ice, razredom i školom.
Radovi mogu biti popraćeni vlastitim autorskim fotografijama ili ilustracijama kao i fotografijama i ilustracijama prijatelja ili rođaka uz njihovu dozvolu. Udruga ne odgovara za eventualnu povredu autorskih prava nad fotografijama ili ilustracijama.
- Predviđene su novčane nagrade u sljedećim iznosima:
– 1. mjesto: 1000 kn, Zlatno pero i primjerak zbornika
– 2. mjesto: 700 kn, Srebrno pero i primjerak zbornika
– 3. mjesto: 400 kn, Brončano pero i primjerak zbornika - Udruga ima pravo promijeniti iznose novčanih nagrada jer ovise o ukupnim priljevima financijskih sredstava za ovaj projekt.
- Objava najboljih radova bit će u roku 30 dana od završetka natječaja na službenoj stranici udruge Mlada pera.
- Organizator zadržava pravo u bilo kojem trenutku diskvalificirati sudionike za vrijeme trajanja natječaja, u sljedećim slučajevima:
– ako sudionik prekrši ova pravila,
– ako tekst sudionika nije u skladu s temom Natječaja,
– ako je ponašanje i rad sudionika uvredljivog ili vulgarnog sadržaja.
10. Udruga Mlada pera zadržava pravo poništiti natječaj bez posebnog obrazloženja, do trenutka javne objave rezultata na web stranici udruge.
Srednjoškolci, neka vam ljeto bude maštovito i puno nadahnuća!
Labels:
natječaj
,
Udruga Mlada pera
Igor Petrić | Čovjek bez lica
Ruke ispucale,
ispružene kroz oblake,
odavno više ne osjeća.
Oči velike, širom otvorene, tužne i same,
ne vide jasno jer su previsoko.
Modre usne, hladne pod prstima,
odavno više nikome ne govore.
Nemaju što!
Labels:
Igor Petrić
,
poezija
Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 2. dio
I. Kuća mrtvih ptica
Danijela
Danijela
1.
Mislim da je najbolje da krenem od početka onoga što mislim da je uzrokovalo takav slijed događaja, a taj je slijed nesumnjivo bio samo i jedino neprekidni pad. Pitanje je kako bih to drugačije nazvala. To o čemu pišem, naime, jako je teško nekako nazvati. Zato koristim tu riječ “događaji” i “pad” jer nije riječ o jednom događaju nego nizu manje ili više povezanih događaja koji su vodili onome što će uskoro, nadam se, završiti, to jest, što mora konačno lupiti o dno.
Zato moram ovo ispripovijedati. Nakon što netko jednom baci pogled na to o čemu sam pisala, ili neće razumjeti ništa ili ga jednostavno neće biti ni briga što je pisala neka luda baba. Radi se o mnogočemu, ali ponajprije o Ivanu.
Inače, moram odmah reći da sam ga voljela. Ne znam kako to opisati, ali voljela sam ga otkad sam ga upoznala, još u srednjoj školi. Ne samo što sam ga voljela i željela mu se svidjeti na svaki mogući način, nego sam mu po svemu željela biti slična: pisala sam slične tekstove u školi, čitala sam iste knjige kao i on, posve nekritički sam prihvaćala njegove ideje o društvu, ljubavi, pravdi, nepravdi, svijetu, divila sam se njegovoj obitelji koja nije bila bog zna se što, no odskakala je od drugih, ne znam kako, bila je to neka čudna obitelj, tako obična istovremeno, a tako odvojena od drugih, jednostavno drugačija. Naročito je čudan bio njegov otac, za njega se govorkalo da je “opasan tip” i da “radi za opasne tipove”, no to je bilo teško dokazati, on je meni ipak izgledao kao starija verzija svojega vlastitog sina. Osim toga, njegov mi otac nije nimalo djelovao kao baš tako “opasan tip”. Dobro, djelovao je strašno na jedan način, ali ne i opasno. Muškarac koji imponira, samo to. Onako modrobradasto. Možeš sve, samo nemoj ono što ne dozvoljava. Podjednako je tako djelovao i njegov sin, iako je Ivan umnogome bio mekaniji, zapravo, da budem iskrena, Ivan mi tada nije djelovao ni najmanje opasno.
Mislim da sam jednom uspjela sažeti to što mislim o njemu, o Ivanu, naime, rekla sam mu da je tako nekako drugačiji, plemenitiji, iako to nije bio, no djelovao je, jednostavno se činio kao da je ispao iz nekog romana o ruskom plemstvu, iz neke serije s temom iz edvardijanske ili viktorijanske Engleske, pun tako usiljenih obzira i manira koji su mu prirodno ležali, a činili ga istovremeno tako udaljenim, zapravo težak na iskazivanju onoga što stvarno misli, a što sam mu tada, još kad smo bili u srednjoj školi sto puta direktno ili diskretno rekla, no mislim da on nije to zapažao, a kamo li razmišljao o tim mojim primjedbama.
Kasnije, nakon srednje škole, upisala sam istu vrstu studija kao i on, naravno, humanistiku bez razmišljanja, književnost i hrvatski jezik, objavljivala sam tekstove u istim časopisima kao i on, međutim putevi su nam se značajno razišli, on je postao novinar, urednik i, dobro, u nekoj mjeri i pisac, a ja razvedena profesorica s predadolescentskom kćeri. Živjeli smo godinama u različitim gradovima i osim ponekog prijatelja, stvari ili grupe na fejsu nismo imali nikakvih zajedničkih interesa. Tada sam ja bila profesorica na jednoj, recimo to tako, “elitnoj” zagrebačkoj gimnaziji, a on valjda isto ovo što i danas, no prije sada već sedam godina došlo je do te nagle promjene, do ovoga što bih sada nazvala spletom okolnosti ili slučajnošću, približavanjem, barem fizičkim, prostornim, točno na ovome mjestu u Gorskome kotaru, u Hladogori, s kojom ni mene ni njega nije vezivalo ama baš ništa.
To jest, postala sam učiteljica koja je iz Zagreba svaki dan putovala na posao u goransko selo gotovo na trasi autoceste s osnovnom školom, naglašavam ovo “gotovo na autocesti”, jer je to ipak dobrih deset kilometara od autoceste, što je u proljeće i ljeti idilično, no zimi je to život u pravoj snježnoj vukojebini iz koje se ne bih micala tjednima za vrijeme trajanja nastave jer je put jednostavno bio prenaporan iako se radilo tek o 90 kilometara to jest, u najbolju ruku sat i petnaest minuta vožnje, uključujući i gužvu u gradu. Mama je čuvala kćer u Zagrebu, vodila je u školu, prolazila s njom ona prva školska slova, rečenice, matematičke zadatke zbrajanja i oduzimanja, primjerice nisam posve sigurna u to jesu li i tablicu množenja još uvijek učili napamet, ali meni su kao šlag na torti ostajali vikendi, posjete prijateljima i igra uloga koje nisam htjela ni željela, ali su se odvile upravo na način koji nisam očekivala. Bila sam već nakon godine dana strahovito umorna od ovakvog života na cesti, kao da mi je trebalo sve više sna, glasnice su mi nakon nekog vremena počele popuštati kao što je i polip na njima postao sve gori problem, a razlika u klimi i, još više, mentalitetima, s vremenom mi je postala kao beton na nogama, težina na grudima, grč u trbuhu, ne znam, možda sam bila neispavana i premorena, možda sam već onda bila depresivna. S vremenom je Lana, tako se zove moja kćer, postajala sve odraslija, ja sam to odrastanje pratila i otkrivala skupa s njom u slobodno vrijeme, mislim, ono isto svoje odrastanje sada sam prepoznavala u njoj, ali čini se kao da sam joj čas bila jako potrebna, čas smetnja u navikama i rutini koju je uspostavljala u životu mimo mene. Ipak, to priznajem, voljela je moju karticu, egzaltiranu atmosferu trgovačkih centara, nakinuđurene dućane i sve ono što djevojčice njene dobi vole, likove iz crtanih filmova s kojima se poistovjećivala, uvijek dugokose i plavokose diznijevske ljepotice uz popratnu galeriju više ili manje nebitnih, ali slatkih likova, voljela je predmete s njihovim likovima, htjela je biti najprije balerina, pa sinkroplivačica, pa je u posljednje vrijeme shvatila da bi rado bila glumica. No to je sve tako prirodno, tako lijepo, osjećala sam njezinu prisutnost kao lijek na sve ovo što mi se događalo, mislim na taj razvod, na tu naglu odluku da promijenim život, pa makar to značilo postaviti ga naglavce. Uglavnom, nalazile smo neku zajedničku srednju vrijednost, ne znam kako je to išlo s ocem, nisam imala previše informacija o svemu, no redovito su se viđali i da, ona je jako cijenila njegovu pažnju. Intimno sam bila sam protiv toga, ali u stvarnosti ne mogu biti protiv jer i sama razumijem tu moćnu silu između kćeri i oca, uostalom, smatram i danas da su te uloge jako važne, o ma kakvom se ocu radilo. On nije bio baš neki otac, više glumac što je i stvarno radio (dakle, bio je lutkar u kazalištu lutaka), ali ona je bila premala da shvati. Kako je ona mogla shvatiti sve one primabalerine ili prvakinje kazališta koje je on tako stručno obrađivao da je postalo zaista glupo s moje strane inzistirati na idili. On nije bio za razvod, on nije vidio ništa loše u svemu tome. Ja jesam. Možda sam samo zatucana seljanka, ali baš mi se ne da izmjenjivati posredno kemiju s primabalerinom ili s onom flundrom koja zbog dvije ulogice u serijama misli da je bogom dana. Ne, to nećemo gledati. Neka lutkar nastavi dalje sa svojom zabavom. Mene ne miješaj u to. Lani je, još je bila premala, najprije bilo nevažno to što su u onim “storyjima” ili “glorijama” objavili egzaltirane fotografije sa špice “nasmiješenog i opuštenog tate” sa svojom malom princezom uz bulumentu profesionalnih blefera, šarlatana, hohštaplera i uobičajenih zagrebačkih namiguša, vjerujem da je kasnije postala svjesna tatine “popularnosti”, no nekako istovremeno “lojalna” i meni, jednostavno preskačući navedenu temu, dakle, tatu, a još više eventualnu popularnost koja bi proizašla iz “tatinog ugleda”.
Labels:
Gospodar lutaka
,
Milan Zagorac
,
roman
ponedjeljak, 30. srpnja 2018.
Biljana Kovačević | Cug
Ima nešto mistično u čekanju
stajanju satima na prepunom
pa praznom kolodvoru
Kao neka zavjera na nekom
kraljevskom dvoru
kad sve vrvi od mnoštva
šuštajućih halja pa se smiri
a u zraku ostane da treperi
jedno veliko pitanje
hoće li životom il' smrću završiti ovo skitanje
Labels:
Biljana Kovačević
,
poezija
Florian Hajdu | Poruči joj Bože...
Labels:
Florian Hajdu
,
poezija
Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 1. dio
Prije početka
Ivan
Danijela, možda će ti se ovaj dio činiti posve nebitan, ali mislim da ima neke veze sa svime. Uzmi ga u obzir kada ćeš i ako ćeš ikada pročitati ono što sam ti poslao u dokumentu gospodar_lutaka. Kažem ti, dio je sam po sebi nebitan, ali nekako mi se na kraju svega, čini da ima veze s time što se kasnije događalo, možda stvarne, možda simboličke, nisam siguran. Radi se o meni i mojem ocu, točnije o onome što je moj otac očekivao. I da, naravno, radi se o mojem pasivnom, melankoličnom otporu, koji je, čini se, ipak puno opasniji no što se na početku čak i meni samome činio.
Tata je uvijek smatrao da sam šeprtlja, posebno što se tiče oružja: da ne znam dobro ciljati, da trošim metke bez veze, da ne mogu nategnuti tetivu na luku, da ne znam kako treba koristiti nož, da nisam ni od kakve koristi kada se treba zaklati životinja, da zacijelo ne bih znao pripremiti ni zeca, ma ni kokoš, da ne govorim da ne bih mogao obraniti ni sebe a kamo li drugoga, da se radi i o golome životu. Ne, nije smatrao da sam dobar s oružjem, ali je zato smatrao da sam vičan nečemu drugome, a u što se uvjerio nekom prilikom, ne sjećam se više kada je to bilo, no bilo je davno, jako davno, toliko davno da se počinjem pitati je li to bila istina ili samo neka od mojih deluzija.
Uzeo me tada za ruku i poveo autom, u neki drugi, meni nepoznati grad, vozili smo se od jutra do predvečerja, ne znam što je o tome mislila mama, a moram priznati da se nisam ni zamarao time, volio sam tada biti s njime: putem smo stajali po bircuzima, to i tamo bismo nešto šalabrcnuli, tata je volio ovakve lutalačke epizode, tako sam barem ja to doživljavao, te izlete, te male događaje koji su unosili sklad između nas dvojice.
Predvečer smo stigli u taj drugi grad, nikako ne mogu dokučiti koji je, nije bio velik, ali ni jako malen, nekako srednje veliki grad, ali nije ni važno, važno je da smo išli kod tog nekog čovjeka koji je stanovao u običnoj socijalističkoj peterokatnici bez lifta, na četvrtom katu, da, sad se sjećam, čovjek se prezivao Knežević ili tako nekako i tata mi je rekao da “šutim dok oni razgovaraju”.
Čovjek se malo prenuo kad nas je vidio, dobacio je “a, i prinovu vodiš sa sobom”, na što je tata odgovorio krajnje lakonski “utrapila mi ga je mama”, što ja nisam shvaćao nimalo uvredljivo.
Zatim smo sjeli za stol, čovjek je donio rakiju, tata i on su o nečemu razgovarali, znam da se radilo o nečemu jako važnom jer nisam razumio ni riječi, radilo se o nečemu od najvišeg povjerenja i sigurnosti, no meni sve to skupa nije ništa značilo.
Čovjek mi je donio sok, ja sam ga pio, tata i on po još jednu rakijicu, pa zatim još jednu, pa još jednu.
Čovjek je čas pogledavao prema tati, čas prema meni.
Soba je bila slabo osvijetljena, očito u stanu nije bilo nikoga.
Gledao sam kako se čovjek znoji, najprije mu je izbila na sred čela velika kap, nakon toga mu je cijela glava bila mokra, a nije bilo vruće, zatim je zapalio cigaretu, pa su njih dvojica nervozno pušili i razgovarali o nečemu što je bilo jako važno i veliko.
Čovjek je postajao sve nervozniji, ja sam sve više gledao u njega, sve više sam gledao kako ga hvata panika iako se nije događalo ništa vrijedno spomena, osim te silne rakije i cigareta i jako važnog razgovora.
Sada je sve češće pogledavao prema meni, i taman kad smo se spremili da idemo jer je tata rekao da je vrijeme, čovjek je otišao negdje u hodnik, pa valjda u svoju sobu pa je po povratku opet sjeo i rekao “pa kud ćete, ajmo još jedno, putno…”
Tata je rekao da može, “zašto ne”, čovjek je natočio još jedno piće, zatim je u sekundi negdje odozdo izvadio pištolj, stavio ga u usta, nagnuo glavu najprije prema stolu te se konačno propucao: nisam se stigao ni pokrenuti, kad sam vidio kako je na vrh glave potekao vodoskok krvi i komada kosti, a nakon što se prevrnuo na leđa zajedno sa stolicom, niz nosnice je potekao valjda cijeli mozak. Točno se sjećam kako su se udovi sve više i više opuštali, kako su mu se prevrnute oči punile krvlju i kako je pred nama velikom brzinom umirao. Sjećam se da je ostao bosih nogu, a da je njegov ručni sat pokazivao točno 8 i 15.
Glupo, zar ne, mene je najviše čudilo da se kazaljka na satu i dalje vrti iako je čovjek mrtav. I da se, kad se pogine, izleti iz cipela.
Tata me brzo uhvatio za ruku te smo se, ne bi li nas netko povezao s pucnjem, spustili niz zamračeno stubište u prizemlje i nestali niz ulice. Zatim smo se opet satima vraćali kući, nismo uopće razgovarali, a ja sam se uglavnom pravio da spavam.
Nikada mi o tom događaju tata nije rekao ni riječi. Ipak, puno godina kasnije, puno, ne znam ni sam, rekao mi je da ja ne ubijam metkom, nego pogledom. Tužnim, žalosnim, očajnim pogledom. Dodao je da je moja melankolija ubojita i da je teško, “skoro nemoguće živjeti s takvim djetetom.”
“Eh, da si barem volio pucati iz puške”, dodao je. “To je tako jednostavno.”
Tata je uvijek smatrao da sam šeprtlja, posebno što se tiče oružja: da ne znam dobro ciljati, da trošim metke bez veze, da ne mogu nategnuti tetivu na luku, da ne znam kako treba koristiti nož, da nisam ni od kakve koristi kada se treba zaklati životinja, da zacijelo ne bih znao pripremiti ni zeca, ma ni kokoš, da ne govorim da ne bih mogao obraniti ni sebe a kamo li drugoga, da se radi i o golome životu. Ne, nije smatrao da sam dobar s oružjem, ali je zato smatrao da sam vičan nečemu drugome, a u što se uvjerio nekom prilikom, ne sjećam se više kada je to bilo, no bilo je davno, jako davno, toliko davno da se počinjem pitati je li to bila istina ili samo neka od mojih deluzija.
Uzeo me tada za ruku i poveo autom, u neki drugi, meni nepoznati grad, vozili smo se od jutra do predvečerja, ne znam što je o tome mislila mama, a moram priznati da se nisam ni zamarao time, volio sam tada biti s njime: putem smo stajali po bircuzima, to i tamo bismo nešto šalabrcnuli, tata je volio ovakve lutalačke epizode, tako sam barem ja to doživljavao, te izlete, te male događaje koji su unosili sklad između nas dvojice.
Predvečer smo stigli u taj drugi grad, nikako ne mogu dokučiti koji je, nije bio velik, ali ni jako malen, nekako srednje veliki grad, ali nije ni važno, važno je da smo išli kod tog nekog čovjeka koji je stanovao u običnoj socijalističkoj peterokatnici bez lifta, na četvrtom katu, da, sad se sjećam, čovjek se prezivao Knežević ili tako nekako i tata mi je rekao da “šutim dok oni razgovaraju”.
Čovjek se malo prenuo kad nas je vidio, dobacio je “a, i prinovu vodiš sa sobom”, na što je tata odgovorio krajnje lakonski “utrapila mi ga je mama”, što ja nisam shvaćao nimalo uvredljivo.
Zatim smo sjeli za stol, čovjek je donio rakiju, tata i on su o nečemu razgovarali, znam da se radilo o nečemu jako važnom jer nisam razumio ni riječi, radilo se o nečemu od najvišeg povjerenja i sigurnosti, no meni sve to skupa nije ništa značilo.
Čovjek mi je donio sok, ja sam ga pio, tata i on po još jednu rakijicu, pa zatim još jednu, pa još jednu.
Čovjek je čas pogledavao prema tati, čas prema meni.
Soba je bila slabo osvijetljena, očito u stanu nije bilo nikoga.
Gledao sam kako se čovjek znoji, najprije mu je izbila na sred čela velika kap, nakon toga mu je cijela glava bila mokra, a nije bilo vruće, zatim je zapalio cigaretu, pa su njih dvojica nervozno pušili i razgovarali o nečemu što je bilo jako važno i veliko.
Čovjek je postajao sve nervozniji, ja sam sve više gledao u njega, sve više sam gledao kako ga hvata panika iako se nije događalo ništa vrijedno spomena, osim te silne rakije i cigareta i jako važnog razgovora.
Sada je sve češće pogledavao prema meni, i taman kad smo se spremili da idemo jer je tata rekao da je vrijeme, čovjek je otišao negdje u hodnik, pa valjda u svoju sobu pa je po povratku opet sjeo i rekao “pa kud ćete, ajmo još jedno, putno…”
Tata je rekao da može, “zašto ne”, čovjek je natočio još jedno piće, zatim je u sekundi negdje odozdo izvadio pištolj, stavio ga u usta, nagnuo glavu najprije prema stolu te se konačno propucao: nisam se stigao ni pokrenuti, kad sam vidio kako je na vrh glave potekao vodoskok krvi i komada kosti, a nakon što se prevrnuo na leđa zajedno sa stolicom, niz nosnice je potekao valjda cijeli mozak. Točno se sjećam kako su se udovi sve više i više opuštali, kako su mu se prevrnute oči punile krvlju i kako je pred nama velikom brzinom umirao. Sjećam se da je ostao bosih nogu, a da je njegov ručni sat pokazivao točno 8 i 15.
Glupo, zar ne, mene je najviše čudilo da se kazaljka na satu i dalje vrti iako je čovjek mrtav. I da se, kad se pogine, izleti iz cipela.
Tata me brzo uhvatio za ruku te smo se, ne bi li nas netko povezao s pucnjem, spustili niz zamračeno stubište u prizemlje i nestali niz ulice. Zatim smo se opet satima vraćali kući, nismo uopće razgovarali, a ja sam se uglavnom pravio da spavam.
Nikada mi o tom događaju tata nije rekao ni riječi. Ipak, puno godina kasnije, puno, ne znam ni sam, rekao mi je da ja ne ubijam metkom, nego pogledom. Tužnim, žalosnim, očajnim pogledom. Dodao je da je moja melankolija ubojita i da je teško, “skoro nemoguće živjeti s takvim djetetom.”
“Eh, da si barem volio pucati iz puške”, dodao je. “To je tako jednostavno.”
Labels:
Gospodar lutaka
,
Milan Zagorac
,
roman
Nada Vučičić | Besmrtnost
Labels:
Nada Vučičić
,
poezija
Zbogom, Miha! – Uz odlazak Mihele Hadrian
Piše: Božica Jelušić
Umrla je MIHELA HADRIAN, kolumnistica, novinarka, nezavisna kulturna “strelica”, tri dana mlađa od mene po mjesecima, za godinu ne znam, ali nije ni važno. Otišla je prerano, sa svojom plamenom kosom, zelenim očima i oštrim jezikom, puna pelina, koji je znala sasipati na pravom mjestu i na pravu temu, ne bojeći se ničega na svijetu. Imala je hraabrost onih, koji nemaju što izgubiti, jer je znala da ima bezuvjetnu ljubav sina, simpatije prijatelja i priznanje kulturne javnosti, koja je čitala njezin KULT portal. Okupila nas je vrlo različite, tako raznobojne da bismo teško sjeli za isti stol, no kad je za Mihu trebalo nešto napisati, nije bilo odbijenice.Strijelački šarm i umijeće nagovora uvijek su pobjeđivali.
Bavila se različitim stvarima. Studirala književnost, profesionalno pjevala, lektorirala, uređivala, tjerala stvari na čistac, zalagala se za građanski život i bolji svijet. Bila je alergična na populističke farse, nedostatak stila, arbitražu neznalica u svim područjima, od plotike do gastronomije, od rerne do referenduma. Bila je sve što neke nametnute “javne spodobe” s frekvencijom retoričkog mitraljeza i praznoslovljem piljarica nikada neće biti. Znala je nositi ruž, visoku petu, dobar kaput, unikatni nakit. Znala je razliku između chateaua i Chateaubrianda, za razliku od nekih svojih oponenata. Nije pazila na rječnik, “prejaka riječ” za nju nije postojala.Samo riječ koja pogađa cilj, poput dobro lansiranoga metka.
Poklonila mi je motorističku jaknu sa zakovicama. Samo zbog nje provozat ću se u njoj na najjačem motoru, prvom prigodom. Nosit ću nešto upadljivo, piti martini, pušiti na muštiklu, jer se njoj to sviđalo. I da, nismo bile prijateljice koje se često viđaju. Napreotiv. Gdjekoja izložba, promocija, književno sijelo. Poklanjala sam joj knjige, znajući da će ih ona SIGURNO pročitati. Bila je intelektualka, feministkinja, kreativna odsoba, slobodan duh. Lišena ljubomore, gorljiva, sposobna preživjeti u radikalnim uvjetima. Jedino, bolest je bila jača, previše zloćudna i brža od naše Strelice. Odvukla ju je s pozornice, zaboravljajući da EHO dugo traje, ako je glas pušten na pravom mjestu. Stoga ZBOGOM, MIHA, naša kolegice, prijateljice, supatnice i suradnice.
Pripremi nam mjesto. Dolazimo, čim počistimo ovaj prostor koji si voljela i završimo zadaće koje si nam ostavila. Volimo te i pamtimo.
Izvor: Radio Gornji grad
Izvor: Radio Gornji grad
Labels:
Božica Jelušić
,
događanja
,
Mihaela Hadrijan
nedjelja, 29. srpnja 2018.
Luka Tomić | Nadam se da si dobro
Nadam se da si dobro
Zabrinut sam za tebe
Na licu ti je polje osmijeha tek toliko beskonačno
da svi koraci po njemu izgube svoje vrijeme
Pa nikada ne ugledaju obzorje tvojih tužnih očiju
Nadam se da si dobro
dok samotna kiša klizi niz ulice koje te bole
ti očajnički potežeš skute gomile
da te odgoje u ispraznu noć
Labels:
Luka Tomić
,
poezija
Zrinko Šimunić | Slika
Ona
kad sjedne na pete
posloži stopala
u cvjetni poljubac
Ruke u krilu
dva plamenca
Smiješak
na usnama
Mali Buda
Labels:
poezija
,
Zrinko Šimunić
Biljana Kovačević | Maj
I koje li simbolike
Nasumce otvorih stranicu 123 i sretoh Tadiju
A on mi reče: „Bio je mirisni svibanj, a ja
Neimadoh ni osamnaest ljeta“
A ja mu rekoh: Evo ga mirisni maj, a ja
Neimadoh ni šezdeset i neku
Sinoć platih ceh 123 za društvo pjesnika
u gradu koji pjesnike ne voli
Ni srce mi više nije zaljubljeno
niti prepuno nota neispisanihneopjevanih djevojci koja nije iz ovoga grada
I zbog koje se gotovo ubih kada neimah
kao ti ni osamnaest ljeta
I ne reče ona: Dragi, volim te.
A ja lutam već godinama tražeći njenu sliku
u cvrkutu tek izleglih majskih crvenrepki
što saviše gnijezdo ispod moje strehe
Labels:
Biljana Kovačević
,
poezija
subota, 28. srpnja 2018.
Robert Tomšić | Ne mogu
Sjećaš li se moga lica?
Pamtim tvoje sretne oči
kako su mi se smiješile.
To mi je dovoljno
da konačno si priznam
potpuni i konačan poraz.
Jer sebi oprostiti ne mogu.
Labels:
poezija
,
Robert Tomšić
Dragan Gligora | Vrijeme i ja
Kao da je vrijeme odjednom počelo brže teći. Teče ispred mene i ne mogu ga nikako uloviti i onda znam da to nije vrijeme, ali da nisam ni ja. Ja nisam Ja, to je moj najveći problem. Ja sam netko drugi, ali ne znam tko. I taj drugi mogao bi se malo pobrinuti za mene, ali on samo kopka i zaziva sumnju. Sada mogu leći i spavati cijeli dan. I to je dobro jer se onda odmaram i nitko mi ne može ništa. Sada mogu sjediti i ležati cijelo jutro. I nitko mi ništa ne može, jer ja sam besposlen. Mogu i šetati, mogu krasti vrijeme i praviti se mrtav. Puno toga mogu otkad znam da to nisam ja pa me nije ni briga što ću raditi i što ću reći. O meni brinu brige drugi, na to sam već naviknuo. Sada mogu gledati u prazno i nitko mi ništa ne može, jer to nisam ja, već sam vam rekao. Ja bih to sve drukčije napravio, ali mi ne daju. Nisam žrtva, nisam luda, nisam običan ni neobičan. Nemam svoju privatnu filozofiju i moj život stane u nekakav koš ili vreću koju mogu nositi na ramenu. To nitko ionako ne bi primijetio. O meni znaju sve, a zašto im to treba – ne znam. Moja je ruka nevidljiva, moj je posao ništavan. Svi smo mi imali nekakve roditelje, išli u školu i u crkvu i onda se nešto dogodilo, oduzeli su nam sve to i sada više nemamo ništa. Ja sam nestao, on je nestao, sve je prestalo i otišlo. Dvije me stvari najviše muče: Ja i svijet ili jedna Svijet i ja. Moram se izdići iznad vremen ai prostora i onda naći neku novu tvar koja me prožima. Ovo je moj jedini prostor, za njega znam i ne znam. Ja sam čuvao zrak od provalnika. Još malo pa će se pojaviti i ljudi Za sada se čuju samo ptice. Još nije ni šest sati. Na ulicama nema nikoga. Najprije će se čuti automobili, a onda će doći i taj dan.
Labels:
Dragan Gligora
,
kratke priče
Igor Petrić | Desert nakon spavanja
Lokacija nepoznata.
Nepoznati ljudi.
Manipulacija.
Na kolodvoru red vožnje iz prošlog stoljeća.
Lica putnika zbunjena.
Plastična krigla piva i konjaka s prstohvatom soli
i žlicom meda s cvjetnih livada.
Odvratna kombinacija neprobavljiva.
Pravila igre novim zakonom izmijenjena.
Ljudi u crnim odjelima čekaju čiste bijele vlakove
koji kasne, uvijek kasne, jer još uvijek ne postoje.
Labels:
Igor Petrić
,
poezija
Dnevnik (ne)obične djevojke 2.
Užasni dani
Piše: Božana Ćosić
Piše: Božana Ćosić
Protekli dani bili su mi najužasniji u životu. Ne pamtim da sam ikada imala užasnije dane i postoji li uopće nešto što bi se moglo mjeriti sa svime što me u posljednje vrijeme prati. Nakon razgovora sa Svenom, mogu reći da se sve promijenilo. Ništa više ne gledam na jednak način i svaka situacija mi govori mnogo više nego što bi inače govorila. Iako možda griješim i iako želim da uistinu griješim, ali postaje mi jasnija situacija između mame i tate. To što se između njih događa dobilo je neku novu dimenziju i sve me navodi na to da je u pitanju taj neki misteriozni muškarac o kojemu su pričale Svenova i moja mama.Ne moram vam reći kako se osjećam, što mi se sve mota u mislima i koliko je bolno. Ako zbilja postoji taj muškarac kojega mama, kako mi je Sven rekao, nikada neće zaboraviti, to govori samo jedno: da joj puno znači i da je stao između nje i tate.
Labels:
Iz Božaninog pera
,
kolumna
petak, 27. srpnja 2018.
Robert Janeš | uvod u opće mrtvilo
ako se i ponovo rodim
u nekom drugom tijelu
nakon što sam umro
“uz nešto drilla”
(rekao bi Slamnig)
neću se sjećati ničeg
ni nikog, ma tko ona bila
Labels:
poezija
,
Robert Janeš
Božica Jelušić | Vrijeme ljubavi
Autor fotografije: Andreja Dugina |
Vrijeme je ljubavi kratko. Iskusni znaju
Da ih ljubavna struja raščinja na atome.
Mozak prenavijen leti, ludi kukac u Raju,
Ne zanima ga ništa, do božanske arome.
Žurno se gradi kuća: zastava je na krovu.
Njih dvoje postelju tešu i ništa teško im nije.
Po zvijezdama i bilju prva se djeca zovu.
Proljeće traje vječno, a ljeto u broncu ih slije.
Nekome od njih srce biva k'o srna u bijegu.
No, jedno drugom hrid su, dobri Samaritanci.
I tek kad noćna tinta po koži razlije pjegu,
Pogledaju se nekad u oči kao stranci.
I već se pas od sjene vuče po dvorištu, mršav.
Sukulenti pod zidom nalik su tajnoj sekti.
Kroz hladan dimnjak više ni tračak ne leprša;
Kakva je gradnja to bila i kakvi arhitekti?
Jesen i zima dođu. Korov se s ledom zakrvi.
Crn krater u pejzažu, gdje su se vrane digle.
Vrijeme je ljubavi prošlo; suhi malter se mrvi.
A oni ostanu skupa, k'o da od iste su cigle.
Flora Green
Labels:
Božica Jelušić
,
poezija
Blanka Will | Zora
Svitanje mi se svilo u oku,
ružoprsto s obzora
jato ždralova
i utiha.
Bućnem stopalom po vodi,
prekidam
nepodnošljivu nježnost
prizora.
Labels:
Blanka Will
,
poezija
Ispovijed jedne čitateljice
Kamo na ljetovanje
Pitanje o ljetovanju nije u ovoj knjizi. Ako jest, promaklo mi je. Ne, to ja vama, dragi čitatelji, postavljam kao moguću temu za razmišljanje. Idete li na more? Ili kod bake? Netko možda i jedno i drugo. Možda u Split?
Labels:
kolumna
,
kolumna Mirjana Mrkela
Luka Ivković | Mi s broda „Speranza“
Izbavi nas od zla
Zahrđala ograda brodske palube nije bila bogzna kakav veličanstven uvod u novi svijet. Trodnevno talasanje valova i suha sol vlažnog morskog zraka pomalo su načeli ljušturu mog tijela. Nisam siguran koliko će još ovo preplivavanje trajati jer već mi je jako loše i želudac mi je u užasnom stanju šoka. Možda je ipak moja greška što sam kupio kartu bez ikakvog saznanja o trajanju i ugodi ovog putovanja. Tada mi se nije činilo važnim, bilo mi je bitno da što prije odem, nestanem, iščeznem iz starog svijeta izgorjelog u plamenu. Nećete vjerovati, ali ja čak ni ne znam kamo ova olupina plovi, cilj linije potpuno mije nepoznat što mi odgovara. Pučina me uzela k sebi s drvenog mola prašne zabiti, nije bilo mahanja, pozdrava ni plača. Svi su se samo žurili preko jedne iskrivljene daske i valjda nikad do sada nisam vidio da se više ljudi u pola sata ukrcalo na jedan nakrivljeni brod. Da su vremena drugačija, nikome ne bi bilo ni na kraj pameti kročiti u ovu ploveću tempiranu grobnicu, ali manji strah pobijeđen je većim, a ima li većeg od straha pred smrću. Tih vrućih dana ljepljivih pješčanih izmaglica ponad obale, činilo mi se da ponekad u kovitlacima dima spaljene gume vidim izobličena, deformirana lica, oblike nalik srednjovjekovnim vodorigama s rubova pocrnjelih katedrala, otvorena usta krcata oštrim zubima između kojih klizi hladna kišnica.
Zahrđala ograda brodske palube nije bila bogzna kakav veličanstven uvod u novi svijet. Trodnevno talasanje valova i suha sol vlažnog morskog zraka pomalo su načeli ljušturu mog tijela. Nisam siguran koliko će još ovo preplivavanje trajati jer već mi je jako loše i želudac mi je u užasnom stanju šoka. Možda je ipak moja greška što sam kupio kartu bez ikakvog saznanja o trajanju i ugodi ovog putovanja. Tada mi se nije činilo važnim, bilo mi je bitno da što prije odem, nestanem, iščeznem iz starog svijeta izgorjelog u plamenu. Nećete vjerovati, ali ja čak ni ne znam kamo ova olupina plovi, cilj linije potpuno mije nepoznat što mi odgovara. Pučina me uzela k sebi s drvenog mola prašne zabiti, nije bilo mahanja, pozdrava ni plača. Svi su se samo žurili preko jedne iskrivljene daske i valjda nikad do sada nisam vidio da se više ljudi u pola sata ukrcalo na jedan nakrivljeni brod. Da su vremena drugačija, nikome ne bi bilo ni na kraj pameti kročiti u ovu ploveću tempiranu grobnicu, ali manji strah pobijeđen je većim, a ima li većeg od straha pred smrću. Tih vrućih dana ljepljivih pješčanih izmaglica ponad obale, činilo mi se da ponekad u kovitlacima dima spaljene gume vidim izobličena, deformirana lica, oblike nalik srednjovjekovnim vodorigama s rubova pocrnjelih katedrala, otvorena usta krcata oštrim zubima između kojih klizi hladna kišnica.
Labels:
kratke priče
,
Luka Ivković
četvrtak, 26. srpnja 2018.
Darko Balaš | Ratnik s dušom 20
Iako se počeni nalet nakupljene zimske vode smirio, potok je svojom tvrdoglavošću i dalje hučio nesnosnom bukom, pokazujući tim malenim ljudima koji su čekali kraj srušenog mosta, svu svoju raskoš i moć koju čovjek nikada neće moći zauzdati. Jalovi su pokušaji čovjeka u ostavlujanju traga iza sebe, jalovi su svi njegovi pokušaji podjarmljivanja prirode i drugih ljudi, jer sve ono što se temelji na sili, baš nikada ne može izdržati ispit vremena i svemirske pravde, te se, prije ili kasnije, sunovrati u prah nestajanja, koji vjetrovi vremena raznesu na sve četiri strane svijeta. Arogancija se uvijek suoči s krutom realnošću istine, a svaka sila i nevolja s beskonačnom snagom ljubavi i života.
Ciklus prirode ništa ne može zaustaviti, jer je upisana u svaki tren postojanja, njena upornost da krene iznova i iznova, svakog proljeća, kroz milijune godina ciklusa izmjene godišnjih doba, uvijek, na kraju pobjeđuje svaki pokušaj izmjene ili zarobljavanja.
Ciklus prirode ništa ne može zaustaviti, jer je upisana u svaki tren postojanja, njena upornost da krene iznova i iznova, svakog proljeća, kroz milijune godina ciklusa izmjene godišnjih doba, uvijek, na kraju pobjeđuje svaki pokušaj izmjene ili zarobljavanja.
Labels:
Darko Balaš
,
kratke priče
Patrik Weiss | Neka nitko ne dolazi
Bože, neka nitko ne dolazi,
i ne kuca na vrata ova.
Noćaš zijeva sjeverac hladni
pa tiho umire preko krova.
Ostavljen, osamljen šutke ležim
u sobi umrloj od mraka.
Moj posljednji čeznutljivi poziv
to moja prva grobna je raka.
Labels:
Patrik Weiss
,
poezija
Florian Hajdu | ...tebi
Umesto cveća dušu bih ti moju dao
ali je nemam
uzeli su mi je cigani
kada su mi primaš kontrabas cimbalo
večeras svirali baladu
za tebe...
Labels:
Florian Hajdu
,
poezija
5. međunarodni festival suvremene poezije | Murakon
ZBORNIK RADOVA GOSTUJUĆIH PJESNIKA MURAKONA
Urednik
Zlatko Kraljić
Nakladnik
Zavod za umetnost in kulturo Murakon
ZUK MURAKON
Oblikovanje
Gregor Kraljić
Lektura
Anđelka Klemenčić
Velenje, Sveti Martin na Muri, 2018.
Florian Hajdu | Voli me
Dve reči
slova sedam
volim te
neizmernu radost
sreću
zadovoljstvo trajno beskrajno donose
u
uhu genima crvenim krvnim zrncima
uzburkuju
sve pore otvaraju
Bogove stvaraju
kožu na ježevu kloniraju
kad osećam željni nenadoknadivi hronični nedostatak
tebe
volim te
volim
Labels:
Florian Hajdu
,
poezija
srijeda, 25. srpnja 2018.
Sven Adam Ewin | Knedla od šljiva u sonetu
Bio sam svašta. Bio sam često,
U svemu sam se znao skriti,
I sve do danas nisam presto,
O, gdje me nije bilo biti?
Ma sve sam živo biti htio;
I listić bijah s vrbe ive;
Bio sam svašta. Sve sam bio.
Samo nisam knedla od šljive.
E, sad sam knedla. S malo putra.
U njoj jedva da vidiš Svena.
Izvana tijesto. Ja unutra.
S mrvama fino zapečena.
Sonet me neće. Kakva šteta.
Vrišti, što dalje od soneta!
Labels:
poezija
,
Sven Adam Ewin
Igor Petrić | Cvijet od papira
Inspiracija,
jezična manipulacija,
kratkotrajna pažnja
i svijest o postojanju boja,
kad padne mrak i utrnu sva svjetla.
Labels:
Igor Petrić
,
poezija
Biljana Kovačević | Nerazborito ljeto
Svugdje trava miriše. Čuje se kosilica glas.
Po zraku lete maslačkove konfete.
Ja se lijeno vučem kao ova pasja vrućina
i opet mi nešto u glavi ne štima
Proljeće dal' je ili ljeto naopako
Labels:
Biljana Kovačević
,
poezija
utorak, 24. srpnja 2018.
Luka Tomić | Molim te, budi pjesma
Ako si poput mora
zgužvana vjetrom pa izglačana suncem
Ja ne mogu biti poput mora
zgužvan vjetrom pa izglačan suncem
Ti me činiš stvarnim
tako da svoju stvarnost sklanjaš u stranu
i dovlačiš preplanule oblake mašte iznad moje glave
Labels:
Luka Tomić
,
poezija
Nada Vukašinović | Alisina slagalica
Predvidljivi su završeci najopasniji za bajku, njih se najviše bojimo. Rizični su i nenadani odlasci, kašnjenja vlakova i otkazani letovi.
Šutimo i pažljivo razvrstavamo svatko svoj inventar mogućih završetaka. Popisujemo svoje uspomene. Polako privodimo kraju inventuru i pokušavamo ponešto bezbolno otpisati. Sve manje upisujemo, a sve više otpisujemo. Zaboravljamo tko je što rekao. Možda je već tu bio početak kraja?
Još uvijek ne razmišljamo o gubitku.
Labels:
kratke priče
,
Nada Vukašinović
Napiši pismo Miljenku i Dobrili i osvoji nagradu
GKK u povodu "Legende o Miljenku i Dobrili 2018." raspisuje natječaj „Napiši pismo Miljenku i Dobrili i osvoji nagradu“.
Ljubavna pisma ili istinite priče o pronalasku ljubavi, kao i razmišljanja o tome što nam ljubav predstavlja u životu mogu biti poslana do ovogodišnje manifestacije „Legenda o Miljenku i Dobrili“ (3. kolovoza 2018. g.), kada će sandučić biti otvoren, a pisamca će biti pročitana u sklopu romantične Večeri ljubavne poezije i čitanja najljepših pisama upućenih Miljenku i Dobrili (7. kolovoza 2018. g., kaštel Rušinac, Kaštel Lukšić) i izložena u odjelu Gradske knjižnice Kaštela u dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću.
Pisamce je najbolje napisati vlastoručno, s riječima koje stižu iz dubine duše, a u istome bi trebala biti riječ o sretnoj ili nesretnoj ljubavi, odnosno o nekome problemu koji se u ovom trenutku autoru pisma čini nerješiv, a za kojega bi Miljenko ili Dobrila, kao sudionici najpoznatije kaštelanske tragične ljubavne priče, mogli imati razumijevanja i na kojega bi mogli dati odgovor.
Pisma mogu biti potpisana i nepotpisana, s tim da će ona pisma čiji je autor poznat (ime i prezime, adresa i broj mobitela) ući u izbor za osvajanje nagrada za najbolje pismo upućeno „Miljenku i Dobrili“.
Glavne nagrade: romantični vikend za dvoje u Kaštelima (pokrovitelji: Grad Kaštela i Turistička zajednica Grada Kaštela).
Autori romantičnih pisama upućenih Miljenku i Dobrili koji nisu iz Kaštela i koji pisma ne mogu osobno ubaciti u sandučić, koji se nalazi u atriju dvorca Vitturi u Kaštel Lukšiću (odjel Gradske knjižnice Kaštela) pisma mogu poslati na adresu:
Gradska knjižnica Kaštela
(Sandučić „Pisma za Miljenka i Dobrilu“)
Lušiško brce 3 (kaštel Vitturi)
21214 Kaštel Lukšić
Labels:
GK Kaštela
,
natječaj
Sven Adam Ewin | Posljednje opijelo
Kraj mi je blizu. I prema skaski drevnoj
Usnut ću skoro, već zahvaćen parezom.
Nevjeran bijah Ninočki Vasiljevnoj,
Ranjen od njene ruke, ležim pod brezom.
Još jednom, mutno, ja gledam njeno lice
I grudi male, posve nad mojim tijelom.
A kad na brezu sletješe bijele ptice,
Ninočka poče sa posljednjim opijelom.
I nasu pelin u ranu, u duboku;
I vriskom ljutim prokune sve mi, s reda;
I s hladnom mržnjom u osvetničkom oku
U srce moje sjuri šiljak od leda.
Kad položi me na permafrostni treset,
Uza me leže... Na minus četrdeset.
Labels:
poezija
,
Sven Adam Ewin
Gordana Malančuk | Mario Šoštar: Projekt 1000-100-1-0
Nakon što sam pročitala dva špijunska romana (Državni prijatelj broj 1, te Mikrofilm) i jedan ljubavni, moram priznati da sam malo zapostavila ovog autora što mi ne ide na čast ali uz druge autore koji još čekaju na red bit će mi oprošteno (nadam se) jer čeka me nastavak Mikrofilma pod nazivom "Element" i "U srcu komunizma". No nisam mogla odoljeti Mariovom najnovijem romanu. Mario mi je napomenuo da sam trebala prvo pročitati "U srcu komunizma" jer ima poveznica no Projekt 1000-100-1-0" se može čitati kao zasebno djelo.
Radnja romana je smještena u 80-te godine prošlog stoljeća u Ujedinjene Arapske Emirate i nastavlja se kroz bivšu Jugoslaviju, Njemačku, Francusku, Rusiju, te zemlje Orijenta. Dok tržišni monopol nad naftom drže arapske zemlje, pojavljuje se ruski profesor Baburin koji bi svojim projektom 100-100-1-0 mogao upropastiti tu premoć. Rođak kuvajtskog kralja, Jaffar Nawaf bin Abdulaziz Al Salman isplanira otmicu profesora kako bi zadržao monopol nad projektom, no Baburin ima drugačije namjere. Stupa u kontakt sa tržišnom agencijom "Connery-Larson", kako bi prebjegao iz komunističke Rusije u SAD, gdje će mu biti dostupni svi materijali za dovršenje projekta.
Radnja romana je smještena u 80-te godine prošlog stoljeća u Ujedinjene Arapske Emirate i nastavlja se kroz bivšu Jugoslaviju, Njemačku, Francusku, Rusiju, te zemlje Orijenta. Dok tržišni monopol nad naftom drže arapske zemlje, pojavljuje se ruski profesor Baburin koji bi svojim projektom 100-100-1-0 mogao upropastiti tu premoć. Rođak kuvajtskog kralja, Jaffar Nawaf bin Abdulaziz Al Salman isplanira otmicu profesora kako bi zadržao monopol nad projektom, no Baburin ima drugačije namjere. Stupa u kontakt sa tržišnom agencijom "Connery-Larson", kako bi prebjegao iz komunističke Rusije u SAD, gdje će mu biti dostupni svi materijali za dovršenje projekta.
Labels:
Gordana Malančuk
,
osvrti
ponedjeljak, 23. srpnja 2018.
Robert Tomšić | Govori nam baka
Mi, oveć odrasla unučad
okupili smo se kod bake
i konačno ju slušamo.
„Želite pjesmu o ljubavi?
Otvorite oči i gledajte djecu.
Želite za novac dobiti ljubav?
Kupite si psa ili ga udomite.
Želite ljubav?
Budite iskreni, ali znajte
taj put je dug i pun ljudske zloće.“
Labels:
poezija
,
Robert Tomšić
Tomislav Domović | Kad budem star
Neće me brinuti
To što više neću pisati
Pisma, poruke, pjesme
Ništa kad više neću pisati
Neće me brinuti
Slab apetit, loša probava, visoki tlak, aritmija
I nepoznati čovjek u ogledalu
Labels:
poezija
,
Tomislav Domović
Robert Janeš | Točka-zarez i tri uskličnika
"Berlin, Berlin!", viče majka Tee Tulić*
dok joj bundu raznose divlji psi.
"Intima je u smeću!", u smeću Berlina,*
u čvrsto zavezanim vrećicama,
a sa zidova u Rijeci ili Zagrebu cijedi se.
Svejedno.
Tea zna što je maksimum jata.
"Kad ptice ne lete, ne zovem ih jatom.
Koliko god da ih ima na tlu.
Ribe čine jato i kad ne lete", kaže.*
Labels:
poezija
,
Robert Janeš
Dalibor Cvitan | Soba
Vodim potpuno ispravan život - živim u svojoj sobi.
Ležim i gledam. Četiri su to zida.
I to bi bilo zapravo sve. Nikoga se ne tiče
kako živim, što radim.
Ja sam u svojoj sobi.
Jer ja zapravo i nisam nikad mogao nešto drugo.
Drugi su putovali, drugi su ljubili.
Drugi su ženu i djecu.
A ja sam vrlo častan čovjek. Na svom mjestu.
U sobi.
Kao onaj za kojeg kažu: on je u svojoj sobi,
što znači: možete ga tamo naći, ali nemojte
jer on tamo ima svoje poslove
da ih nema
bio bi sada među nama.
Ukratko: zauzet je.
Zauzet sam.
Ako me netko traži: ja sam u svojoj sobi
a to znači: neka me ne traži.
Neka se, dakle, zna gdje sam, ali nek se ne zna tko
sam
nek se ne zna što sam
i dok se svuda vrlo živi ja sam u svojoj sobi
broj osam.
____________________________________________________
Dalibor Cvitan (Vodice, 20. prosinca 1934. - Zagreb, 23. srpnja 1993.), hrvatski je prozaist, pjesnik, dramatičar, esejist i književni kritičar.
Labels:
Dalibor Cvitan
,
poezija
Monja Jožef | Kćeri moja...
Labels:
Monja Jožef
,
poezija
nedjelja, 22. srpnja 2018.
Sven Adam Ewin | Čiope u mom grlu
Na žalu od sna i od jave,
U udubini moje stope,
Od zvijezda i od morske trave,
Gnijezdo splele dvije čiope.
I sunce im se s neba smije;
I cvrkutu im nema kraja;
I gnijezdo im u sebi krije
Sedam malih, pirgavih jaja.
Labels:
poezija
,
Sven Adam Ewin
Davorka Črnčec | Biljeg
Jutrom po tijelu nesigurno tražim
biljeg tvojeg poljupca
na koji se tako rado naslanjam.
Samo su tvoji mirisi pod prstima
svjedok da sam
ti bila.
I tvoja pjesma
nestvarna toliko da se pitam
jesi li.
Ili si tek jutarnja čežnja što će ju odnjeti vjetar
čim dopustim danu da me učini nevidljivom,
dopustim jutru da me zori ukrade.
Pod prstima te nosim u danima koje brojim.
Takve uvijek pjesmom obilježim.
Dragan Miščević | Dron
Jurin sin je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirani ing. elektrotehnike se uspješno zaposlio u rodnom gradu. Jedva čekali da dođe. Završio faks u rekordnom roku. S odličnim.
Bar da se na faksu vukao desetak godina i diplomirao s dvojkom, postavili bi ga odmah za šefa pogona, ali ovako treba provjeriti nije li to kakva mućka. Jurin sin – pa odlikaš! Tko je taj Jure? Ako ćemo pravo – nitko i ništa! Taman posla da postavimo njegovog sina na položaj. Ima i naše djece. Nemaju fakulteta, ali su pošteni i radišni. I slušaju. Ovaj digao nos kao da je otkrio Ameriku! I njega negdje pogurati.
Bar da se na faksu vukao desetak godina i diplomirao s dvojkom, postavili bi ga odmah za šefa pogona, ali ovako treba provjeriti nije li to kakva mućka. Jurin sin – pa odlikaš! Tko je taj Jure? Ako ćemo pravo – nitko i ništa! Taman posla da postavimo njegovog sina na položaj. Ima i naše djece. Nemaju fakulteta, ali su pošteni i radišni. I slušaju. Ovaj digao nos kao da je otkrio Ameriku! I njega negdje pogurati.
Labels:
Dragan Miščević
,
kratke priče
subota, 21. srpnja 2018.
Zrinko Šimunić | Yoga haiku
Jedan jogabeba
zalego na suhozid
Majčina dušica
Glazba i cvrkut
Proljeće se primiče
na satu joge
Hosana na visini
Asana na strunjači
Asana na strunjači
Duh negdje lebdi
Za joga nidre
komarac bode bradu
Rominja kiša
komarac bode bradu
Rominja kiša
Na satu joge
i beba pozdravlja Sunce
u plodnoj vodi
i beba pozdravlja Sunce
u plodnoj vodi
Dok vježbam jogu
ptice se prave važne
Jedu zrnevlje
ptice se prave važne
Jedu zrnevlje
Mičem strunjaču
da ne udarim grudi
lijepe djevojke
da ne udarim grudi
lijepe djevojke
Joga dekica
Gle, paukova mreža
pada mi na dlan
Gle, paukova mreža
pada mi na dlan
5 Japanaca
Čarape na točkice
zebra tajice
Čarape na točkice
zebra tajice
* 5 Japanaca - radi se ustvari o vježbi 5 Tibetanaca, ali da bih zadržao, kao pravi rista formalista, formu od 5 7 5 - Tibetance sam pretvorio u Japance. Elem, na satu yoge ugledao sam "smišne" čarape na točkice jedne "koloritne dame" - koja je vježbala daleko bolje od mene. I to me inspiriralo. Uzgred, sad bio ovo trebao biti jedan "haibun" - haiku s proznom opservacijom
Labels:
haiku
,
poezija
,
Zrinko Šimunić
Pretplati se na:
Postovi
(
Atom
)