Kolumne

petak, 20. srpnja 2018.

Robert Janeš | Epifenomen



Pritišće okolina Tražim svoje pravo lice
Ispruženih ruku hodam kroz mrak
Moje su ruke molitva druge strane
Prstima dodirujem hrapavi zid
Izbočine su vriskovi U udubinama Mor čuči
Lažem se da sam napipao okvir vrata
Laž je samo obrana od straha
Strah je jabuka koju će izbušiti crvi
Oni opće izvan slušnog područja
Moje uho narasta veliko k’o stablo
Grickanje mljackanje Šljapkanje škrgut
Šumor umor mor Šumori lišće kiša romor
Korijen klepa korijen Ja se krećem trudno
Kroz mrak Moje su ruke molitva ispružena
Tražim svoje pravo lice Pritišće okolina

Patnje mladog autora


RECEPT ZA PRIVATNU NAKLADU

Piše: Jelena Hrvoj

Često dobivam upite vezane uz privatnu nakladu i sve što ona uz sebe povlači. Iako sam već ranije pisala o ovoj temi, smatram da nije na odmet ponoviti gradivo, ni podijeliti još pokoje iskustvo koje sam stekla s vremenom.

Odmah na početku moram napomenuti da objavljivanje romana u privatnoj nakladi nije ništa jednostavnije od pronalaska izdavača koji će taj isti rukopis objaviti. Objava rukopisa u privatnoj nakladi ne garantira vam ništa ako niste spremni uložiti mnogo, mnogo vremena i truda u svoj rad koji ne prestaje jednom kada stavite i posljednju točku na posljednju rečenicu tog rukopisa.

četvrtak, 19. srpnja 2018.

Darko Balaš | Ratnik s dušom 19

Osjetiš li život kako buja ratniče, čuješ li njegovu veličanstvenu pjesmu koja je skrivena u svakoj duši, koja nikada ne može zauvijek utihnuti? Čuješ li izvježbanim čulima duhovnosti kako je svaka klica prekrivena ledom i maglom, još uvijek sam koncentrat života koji će proklijati na samo jedan signal, samo jednu zraku proljetnog sunca, samo jedan pogled ljubavnog poziva i samo jednu lijepu riječ utjehe?


Da, osjetiš namjeru tvorca u svakom koraku, svakom udisaju i svakom tragu svjetlosti koji ti miluje lice neuništivom snagom svjetlosti. I znaš kako nema kaosa, niti kolapsa, znaš kako nema slučajnosti, sreće ili nesreće, pogrešno odapnute strelice ljubavi ili pogrešno usmjerenog mača čovječnosti. Namjera, neuništiva volja svemira koja uvijek, ali uvijek, čak i neprimjetnim pomacima, tjera kotač života na još jedan okret prema naprijed. Čak i u klici koja strpljivo čeka poticaj kako bi u jednom čarobnom trenutku postala puno više od onoga što skriveno jest. Sjeme mirisni cvijet, gusjenica leptir, gusta tmina predivno jutro spoznaje. Spoznaje kako se život uvijek iznova rodi, uvijek nov i uvijek neponovljiv. Jer namjera jest život!

Sven Adam Ewin | Znaci zalaska genija



oštri uglovi ulica otupljeni su brojnim zamicanjem
glavna ispostava javlja
da je roku trajanja
istekao rok trajanja

parkinsona su trajno obilježili rasuti tereti
tlo se smiruje naknadnim podrhtavanjem

životni nagoni
uzmiču pred postulatima
nazire se postkoitalni smiraj delte
uz nešto malo naplavljene erotike

Druga ovogodišnja Ljetna tržnica knjiga u Koprivnici

vrijeme: 28.07.2018.
prijava: 27.07.2018.
mjesto: Koprivnica; Gradski park
url: http://www.knjiznica-koprivnica.hr/knjiznica/

U subotu, 28. srpnja, od 9 do 13 sati, Knjižnica i čitaonica 'Fran Galović' organizira drugu Ljetnu tržnicu knjiga u Gradskom parku.

Svi građani, knjižari ili nakladnici koji žele na Ljetnoj tržnici knjiga ponuditi knjige, školske udžbenike, časopise, stripove, gramofonske ploče, CD-e i sl. neka najave svoje sudjelovanje do petka 27.7.2018. bilo dolaskom u Knjižnicu, bilo na telefon 048/622-363 (kućni 115) ili e-mail: strucni@knjiznica-koprivnica.hr.

Mole se sudionici da se sami pobrinu za smještaj ponuđene građe (sklopivi stolovi, klupe, kutije ili slično). Knjižnica i čitaonica “Fran Galović” Koprivnica ponovno će na prodaju ponuditi otpisane knjige iz svog amortiziranog fonda.

U slučaju jake kiše, Ljetna tržnica knjiga neće se održati.

Dođite u Gradski park i ugodno provedite subotnje jutro s knjigom!

Izvor:Culturnet.hr

Stihovnica Siska


vrijeme: 21.07.2018. 19 h
mjesto: Sisak; Matica hrvatska Sisak, Rimska 9

Iduća Stihovnica Siska na rasporedu je u subotu, 21. srpnja, s početkom u 19 sati, a okupit će sudionike još jednom prije masovnog egzodusa na ljetovanje i podijeliti međusobno svoje najuspjelije stihove nastale u prvoj polovici godine.

Dobrodošli su svi, bez posebnog gosta večeri, u najopuštenijoj pjesničkoj atmosferi u hrvatskim okvirima, ako ne i šire. Okupljanje je zakazano na odavno poznatoj adresi: Matica hrvatska Sisak, Rimska 9.

Izvor:Culturnet.hr

Florian Hajdu | Trenutak magije



Reko siva u venama mi curiš
gavrani ti vekovima šumove krilima komponuju
u
meni
cvetovi leteći
sivim polenom minutnim
nostalgiju vasionom oplođuju
muljnim suzama dna
te
nevidljivo oplakujem

srijeda, 18. srpnja 2018.

Ljiljana Tadić-Adžamić | Umjesto čestitke


Danas na tvoj rođendan neću plakati
Dan je prohladan
I buke gradske ne snivaju
Upalit ću jednu svijeću za divnu tvoju besmrtnu dušu
I
Šutjeti u tami zraka jer danas je tama jača

Helena Himel |Komad večnosti


Rekao je da ne voli obećanja. I zaćutao. Razumela sam. Često nas zarobe. Ponekad puste onog šarenog zmaja o kojem sanjam. Da leti. Između razuma i osećaja. Nateraju da se prepustimo i zaboravimo ko smo doista. Tako izgubljeni u njima, zalutamo, raširimo krila i čekamo. Čekamo da se dogodi. Priča. U kojoj voliš igru prstiju. Zagrljaje i poljupce koji se provuku dok spavaš. I priželjkuješ "komad večnosti". Uz April Rain i Missing Someone I’ ve Never Seen.

Rekao je da i danas sanja. Noć u kojoj ćemo putovati zajedno, obavijeni magijom reči. U kojoj će trzaji tela, otkriti naše najdublje tajne. One na koje smo zaboravili. Dok smo živeli u nekim drugim ljudima. Koje nismo voleli. Da se "noću jače oseća". I podsetio da su prave ljubavi samo one koje bi odabrao potpuno slep. Dok osećaš.

Njegovo Volim te, ostavlja trag. Dotiče svaku poru na koži. Razliva boje niz vratnu žilu i ramena. I čeka. Da svaka dobije svoje mesto. Rasprši čežnju i setu. Pod prstima. Koji plešu.Te noći sam upoznala ljubav. I naučila da je prava, samo ona koju ne mogu da definišem. Ona kojoj priča ne treba. Jer je već ispričana. Srcem.

utorak, 17. srpnja 2018.

Nena Miljanović | (O)Poruka


















Ja
Nestvarna
Podeljena na život i poetski san o njemu
U želji da utešim stradalnike stvarnosti
Sastavljam stihovan amanet
Neka se otvori
Za zatvorene u živote iz kojih se ne može
Samo za ne(o)venčane heroje
Što ležu u puste perine
I žive od paperja sna o onom kog vole
A osviću u dane bez pola sebe

Igor Petrić | Daleko od „onih“ koje ne prihvaćamo


Ogledalo svjesnosti
nakošeno visi
s raspucanog zida
stare
i od vlage pljesnive sobe
u kojoj, nekad davno plesale su sjene,
pozivajući na toleranciju
i odbacivanje gluposti s kojom
baš i nismo u dobrom odnosu,
jer guši i tjera u ludilo bijesa, očaja,
a to ne prihvaćamo.

Natali Šarić | Srce Isusovo


Prije su se slike znale postavljati ukoso. Danas toga više nema. Nije se razmišljalo čemu to, ali se pokazalo korisnim. Takvu je sliku imala i moja baka, a na njoj, Srce Isusovo. U obitelji, jednoj od onih gdje se djeca prestanu brojati nakon prvog sina, bilo je dosta ženskadije. Najmlađa je bila vrag. Moglo joj se. Godine bez muža smekšaju red, ali je baka, kako je znala i umjela, dok je on zidao tuđe dvore, držala na uzdama svoju sirotinju. Nadnica je stizala tiho. Tako se i raspoređivala. Nije bilo izobilja, no na toliko usta, svega je bilo uknap.

Iz dječje se sobice, u odrazu slike, mogla vidjeti ostavica. Tako su djeca i doznala da ona na najvišoj polici čuva rijetka blaga - brašno, kavu, Divku i šećer u kocki. Kalauz je držala u desnome džepu šotane. Pazila ga je kao da je zlatnik, a ne tek komad stara željeza. Otključavala bi polako, kad svi pozaspu, i odvajala namirnice za sutra. S takvom se pažnjom još samo na misu išlo. Kao da su to jedine dvije stvari koje te drže na životu.

Najmlađa je u pržini pronašla sličan ključ. I probala. Ostala djeca nisu imala dovoljno ludosti za takvu hrabrost. No kad su vidjela da ključ odgovara, prema sestri su osjetila strahopoštovanje. Kad bi baka otišla u polje, djeca bi ulazila unutra i mirisala. Nije bilo mjesta za svakog, pa su se smjenjivala, i svakom se činilo da se baš prethodni naudisao više. Kako nisu mogla dohvatiti policu pri vrhu, najmlađoj bi pravila ‘lupeške’, dok bi ona krunila kocke šećera s kraja kutije. Par trenutaka bi u tišini čuo samo srca i škripanje zubi.

Potrajala bi ta slast i duže, da stric, kao što je običavao, nije došao pogledati treba li joj što za djecu, i zaželio kavu. Baka je ponijela tronožac, otključala ostavu i mašila se za šećer. Prvi red se urušio. Za njim i ona. Stric je dobio kavu, što i dolikuje, u malu šalicu, sa šećerom na rubu. Moja je majka dobila batine koje i danas pamti. Ne po snazi, jer baka dotad nije znala kako se djeca tuku, nego po umoru u očima koje su do dugo u noć tražile oprost pod onom slikom.

Natali Šarić (iz zbirke RĐA)

ponedjeljak, 16. srpnja 2018.

Davorka Črnčec | Krug


Mi
tek smo se okrznuli pri padu.
Naše kretnje poprimiše oblik krugova
spoznaje
praznine.
Krugova želja.

Nadu da pad neće biti bolan
svjesno slijepo zalijevamo riječima,
maštajuć' da smo negdje zapisani.

Vene nada
jer krugovi se naši
tek dodiruju.

Gordana Vlašić | Uz put























Osakaćena nepopravljivom štetom
svega što dotaknem
zaboravljam ljepote koje su me
ponekad darivale.
Bježim.

Sven Adam Ewin | Eto, što ti je život




















Prolazi susjed… Gredu nosi.
Kraj puta dida travu kosi.
Zastane susjed. Skine gredu:
Red je pozdravit starinu sijedu.

- Dobar dan, dida!
- A evo, malo kosim livadu.
- Je l' dobra trava?
- Baš mi se sinoć otelila krava.

- A kako je baba, je l' ona zdrava?
- Dobro su, dobro! I tele i krava.
- Što ti je, dida? Da ti nisi gluh?
- Što kažeš? Opet poskupio kruh!?

- Ti, dida, ništa ne čuješ više!
- Izgleda, sinko, bit će kiše!
- Odoh ja dalje! Ajd' Bog, dida!
- Bit će kiše, u koljenu me kida.

Ode susjed polako… I dida kući krene.
Usput zapali lulu. (Već dugo nije pušio.)
- Eto, što ti je život! Duplo je mlađi od mene,
A već je, siromašak… potpuno oglušio!

Nada Vukašinović | Stari svat


Iskočila je iz neke stare kutije za cipele pa iz ruke u ruku dođe i do mene. Toliko je blijeda i mutna, da mi se čini kako će se razliti preko rubova. Uzimam je oprezno s obje ruke. Nazubljena je, ima tragova prstiju i vlage, a miriše i na  kolače pa pomislih da u toj kutiji  još čuvaju i čokoladom umrljane recepte za kolače.
 
Kako je okrećem prema svjetlu, tako se izmjenjuju sjene i zemljani tonovi. Društvo za stolom pozorno istražuje crte lica na fotografiji, a prepoznavanje osoba pokreće živost i razgovor.

nedjelja, 15. srpnja 2018.

Goran Krapić | Nova stranica života



miješanjem svega iz vidokruga
otvaram novu stranicu života
i možda se uvučem   
i u neko
za mene
novo
toplo mjesto
srdačnih ljudi
ljepote
kad nas zagrle
zagrli nas
živost
ću znati
ovdje

Objavljena knjiga izabranih djela Josipa Pupačića 'Pjesme, ogledi i zapisi'


vrijeme: 13.07.2018.
url: http://www.matica.hr

Knjigu izabranih djela Josipa Pupačića 'Pjesme, ogledi i zapisi', koju je priredio Nedjeljko Mihanović, objavila je u svom nizu 'Stoljeća hrvatske književnosti' Matica hrvatska.

Pupačića u pjesničkoj dikciji, ističe Mihanović, resi jednostavnost poetskih percepcija, što je odlika koja je na cijeni od iskona umjetničkog stva­ranja, od prapočetaka poezije.

Besplatne elektroničke knjige: Više od milijun i pol čitanja e-knjiga


vrijeme: 13.07.2018.
url: http://elektronickeknjige.com/dpkm/

U prvom je polugodištu 120 tisuća korisnika preuzelo na svoje uređaje 35 tisuća e-knjiga, dok ih je online čitano više od 53 tisuće. Ukupno je dosad čitano i/ili preuzeto više od milijun i pol e-knjiga.

Nikola Kranjčević | Zvijezde u nama


Sanjao je čitav život. Sanjao je nebo, zvijezde i neviđena prostranstva, proganjala ga je znatiželja i proždirala na svakom koraku. Od malena je znao da želi putovati, učiti, saznati sve o svemu. U svakom smjeru je gledao i tražio prostora za korak, kako navigirati preprekama, okoline koja nije razumjela njegovu znatiželju i glad. Buka svijeta ga je umarala kako voda umara plivača na kraju utrke samo što njegova utrka nije imala kraj.

Kao mlad provodio je dane uz knjige a navečer bi zatvorio sve korice, pažljivo spremao knjige na police i sa zalaskom sunca bi čekao zvijezde i mjesec da osvijetle nebo i preuzmu tu odgovornost od sunca.

subota, 14. srpnja 2018.

Božica Jelušić | Minotaur


Minotaur in Labyrinth,
Roman mosaic at Conímbriga, Portugal.
Na riječ mi vjeruj: tvoj sam osobni Minotaur.
Čekam te daščući na dnu mračnoga Labirinta.
Na ljubavnoj ćeš vatri gorjeti kao kaur,
I neće proći s onim konopcem stara finta.

Brojanice ti neće pomoći niti mantre,
Niti da se okružiš bengalskim vatrometom.
Kad jednom čuješ da ti iz mraka velim: "Entrez"
Bit će to zadnje čto te veže sa vanjskim svijetom.

Svidjet će ti se runo, gubica, razni dodatci,
Buljavo oko po kome tvoja ljepota hara.
Išibat ću te repom ( to već pjevaju vrapci!)
I za novo rođenje dat ću ti više od dara.

Bikovsku skinut ću glavu, živom žilom prišitu.
Na ležaju od slame mi ćemo postati jedno.
K'o djeca nekvarna svijeta, zaspat ćemo u mitu.
I kojega sam spola, to će ti biti svejedno.



14. srpnja 2018.
Flora Green

Sven Adam Ewin | Na ljetovanju


prozirno more
kamenito dno
zaronila si poput mlade vidre

lom svjetla je isjekao tvoje tijelo
komadi su plutali pod vodom
s najboljima od njih
bludničio je val

kad si izronila i stresla kapljice
upitao sam se pripadaš li više meni
ili moru?

Tomislav Domović | Žena

























Žedno ljetno polje i proplakali kamen u poodmakloj trudnoći zime
Silueta što namače noge u krijeposti i brza kroz muški san
Spotiče se o razvrat ošinuta snopljem kopriva;
kožom joj trče stada lanadi potjerana na ispašu,
njegovi dodiri osipaju mjehure,
pucaju ljubavničke vode na njenom drhtajima protkanom sagu,
pucaju i teku niz nju, u njega
kao prva suza radosnica koju će ispiti
lud
njen
napokon svoj

Robert Janeš | sinoć sam posudio knjigu, danas sam pomislio na smrt














sinoć mi je u knjižnici
na glavu pala debelo ukoričena knjiga
teška gotovo četiristo stranica

u prvom sam trenutku htio nazvati odvjetnika
da od grada tražim odštetu
za ludilo nastalo uslijed potresenog mozga
ali onda sam sve to sagledao
kao neočekivani znak
i posudio taj dar s neba

Igor Petrić | egocentrik


(neočekivani monolog subotom ujutro)

Očekivano
uvijek si u pravu
ti koja prkosiš vremenu
i uvijek trudiš se zapamtiti više
čak i ono nepodcrtano,
jer sve tvoje bolje je
i kad drugi samo ne vide
za njih gledaš, slušaš, dodiruješ
iako to za njih nebitno je.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Pomirenje


Piše: Božana Ćosić

Nekoliko dana izvrtjelo se na brzinu. Puno sam radila, na taj način pokušala odmoriti misli, a onda nastaviti misiju otkrivanja istine. I napokon sam krenula. Sada još čvršća i odlučnija. Krenula sam k Svenu s odlukom da zapečatim to čudno i iscrpljujuće poglavlje. Doslovno sam krenula na sve ili ništa. Ili ću otkriti cijelu istinu ili ne. Ili ćemo Sven i ja opet biti ono što smo bili ili zauvijek prekinuti prijateljstvo. Vjerujte, bilo mi je dosta svega i bila sam spremna na apsolutno sve.

petak, 13. srpnja 2018.

Sven Adam Ewin | pokušavam s ljubavnom poezijom



ponedjeljkom pokušavam s ljubavnom poezijom
ali jezik mi bježi u prozu punu prostačkih psovki
recimo: taj je**** ponedjeljak

utorkom bih htio napisati neki ljubavni stih
ali mi na pamet pada samo čista proza:
recept za gljive s jajima

Milodar Tomljenović | O poeziji ukratko


Istinski izvor poezije je u Duhu. Duh je vrelo poetske moći. Glavna moć pjesnika je pravo viđenje, pravi osjećaj, pravi dodir s onim najvišim. On, pjesnik, vidi istine i pipa čuvstva i čuje glasove same zbilje poput kakva vidovnjaka u njihovoj unutarnjoj ili božanskoj esenciji i egzistenciji. Ova bića radosti raznosi intuicija i ljubav diljem ljudskih srdaca i umova. On je trapljenik koji se odvaja od običnog, od nižeg, od svakodnevnog za slavu višnjeg. Inspiracija je ta koja preuzima moćno nebesko bogatstvo, njezin dah je vjetar iz visina i voda života koja poput lijepa potočića teče i slijeva se u doline našeg uma, našeg srca i tijela, ili poput sunca žarkog grije promrzle vrhunce i ledenjake usnulih nada i vizija i promrzlih želja najviših drhtaja zazivanja.

Ljudski um i srce ispijaju vode božanskog nadahnuća. Tako nastaje vrhunska i najodličnija poezija. Poezija je starija, drevnija od proze. U zori čovječanstva ljudska nevinost pjevala je život, i nije ga analizirala da bi ga poslije mukotrpno slagala, nanovo oživljavala. Poezija je posredstvom riječi bilo srca, bilo uma ili slogova tijela odražavala samu srž različitih procesa univerzuma. Svaka pjesma ponavlja tajnu svijeta tako da ju izvodi iz mraka na svjetlo duše i svijeta.

Helena Himel | Neko te nije voleo kako treba


Ljubav je more, pesak i po prvi put svetlost kamenčića u tvojoj ruci. Kako ih samo vešto odabiraš i govoriš da svaki od njih ima priču. Onda ih sklanjaš u stranu, dok ih ja krišom uzimam i stavljam u kutijicu za nakit. Rekao si da je čuvati ljubav isto što i čuvati trenutak. Uhvatio si me za ruku i nastavio da posmatraš neke nepresušne daljine, žedan onoga što bismo mogli biti.

Črteži na telu, opušci cigarete, eterična ulja lipe i tvoj miris u zraku. Igra pogleda i želja. Smeh i prsti koji prolaze kroz moju kosu i zaustavljaju se na vratu. Dah koji struji niz pršljenove. I samo jedan, poljubac u čelo, koji kada bi mogao da govori, vrištao bi – „pokloni mi srce, tu nema šta da boli“

Poneka priča o Bosforu, poezija Nazim Hikmeta. I tvoje tiho izgovorene reči: „Neko te nije voleo kako treba“.

četvrtak, 12. srpnja 2018.

Darko Balaš | Ratnik s dušom 18


Zvijer! Neukrotiva snaga prirode koja proguta sve što joj se nađe na putu. Jer, koliko god uzaludno pokušao obuzdati njen bijes, njenu slobodu, koliko god igrao nestvarnu ulogu kreatora, čovjek ne može obuzdati ono što je stvoreno kako bi bilo neobuzdano. Zvijer u svoj svojoj strahoti i svoj svojoj ljepoti, baš onakvoj kakvom ju je planirao stvoritelj u samo njemu poznatim planovima ostvarenja samoga sebe.Kroz ljubav i kroz zvijer. Jednako lijepo i jednako zastrašujuće.

Budi miran ratniče, budi poput debla vrbe što pleše uz vjetrove života, uvijek u skladu, uvijek u plesu istinskog preživljavanja. Uvijek prelijepog, uvijek mudrog i uvijek prilagodljivog. Snaga se vratila u tvoje tijelo mirisom proljeća; svjetlo je napravilo svoj puni krug života i ciklus koji traje milijunima godina ponovno je pokrenuo i ono što ti jesi, ono što svi mi jesmo, sićušni dio svemira u kojem je i sam on sadržan. U jednoj kapljici može se naći čitav ocean, u jednom oku sve oči svijeta, a u jednom čovjeku svi oni koji su kročili stazama života daleko, daleko u prošlosti. Svi oni koji putuju cestama sadašnjosti misleći kako su one samo njihove i samo njima najteže, svi oni koji će tek krenuti na put koji uvijek završava na istom mjestu. U samom zagrljaju zvijezda!

Blanka Will | Kolodvor


Rijetko putujem vlakom. Zadnji put prošle godine, iz Tübingena u Stuttgart. Vlak je aerodinamične konfiguracije čija unutrašnjost liči na zrakoplov. Raspravu o novom, isto tako aerodinamičom kolodvoru u Stuttgartu izgubila sam iz vida, ne znam je li u međuvremenu i izgrađen. U vožnji kroz dosadu Filderstadtskih polja kupusa pustila sam da me misli ponesu do terezijansko-žutih kolodvora rasutih po panonskoj nizini, po cijeloj negdašnjoj Austrougarskoj zapravo. Uz jedan je takav, u Tullnu, rastao je Egon Schiele, sin šefa kolodvora. Pogled iz žute kuće na prugu što vodi nekamo, na vlakove koje prolaze bez njega, budio je tjeskobu u dječaku ionako već svrstanim pod neprilagođen.

Tomislav Zajec nagrađen na najvažnijem natječaju za dramske pisce u Francuskoj


vrijeme: 12.07.2018.
mjesto: Francuska
url: https://www.auteursdetheatre.org/

Dramski tekst 'Trebalo bi prošetati psa' hrvatskog dramatičara Tomislava Zajeca nagrađen je Grand Prixom 29. Journées de Lyon des Auteurs de Theatre u Lyonu, najvećeg natječaja za dramske pisce u francuskom govornom svijetu.

Na 29. izdanju zaprimljeno je ukupno 306 dramskih tekstova koji su prevedeni ili čiji je izvorni jezik pisanja francuski jezik, a nagrađeno ih je pet.

U kategoriji stranih tekstova prevedenih na francuski jezik nagradu je dobio dramski tekst "Trebalo bi prošetati psa" hrvatskog dramatičara Tomislava Zajeca, u prijevodu Karine Samardžije. Svih pet nagrađenih tekstova bit će objavljeno u tiskanom izdanju.

Tomislav Zajec je profesor na Akademiji dramske umjetnosti, član Hrvatskog centra ITI te višestruko nagrađivani hrvatski dramski pisac, a s dramom "Trebalo bi prošetati psa" 2012. godine osvojio je Nagradu Marin Držić, priopćio je Hrvatski centar ITI.

Tekst je 2013. godine premijerno postavljen u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu, a godinu kasnije, 2014., drama je doživjela i filmsku ekranizaciju. Osim hrvatske kazališne premijere, drama je 2016. godine postavljena na kazališne daske u Buenos Airesu, u režiji Matiasa Sendona, te premijerno izvedena na II. Međunarodnom festivalu dramatike Europa + Amerika.

Izvor:Culturnet.hr

Dražen Radman | Estera


Zvijezdo nad zvijezdama
Ti nebeska svjetlosti,
Ženo nad ženama
Ti Božja milosti,
Estera, Estera,
Robinjo i Boginjo Izraela.

Na rukama joj majka utihnu
Smrt je slomi,
Za kratko vrijeme i otac izdahnu
Od tuge i boli,
Estera, Estera,
Siroto dijete Izraela.

srijeda, 11. srpnja 2018.

Robert Janeš | Silencio!



Za koju zemlju treba da se rodim?
pjevao je propalo pogrešni roker
prateći se na gitari slomljena vrata

Ispred lokalnog kulturpunkta
Publicum ga darivaše prigodnim parolama
o prirodnim ljepotama čiste nacije

Dobio je bokserom u zube
pajserom po bedru i govnima po glavi
u zemlji za koju je trebao umrijeti

Ivanka Hrvoić | Ako...


Ako se jednom sretnemo
na staroj cesti
punoj uspomena
Pitam se...
hoćemo li se prepoznati?
Hoće li nam srca zadrhtati?
Hoće li nas sjećanja preplaviti?
Ili ćemo samo proći jedno pored drugoga
kao nepoznati stranci
bez osjećaja
kao da si nikada
ništa nismo bili
A bili smo si sve.

Mirela Španjol Marković | Žene su jake, određuju i odlučuju, u pozadini patrijarhata je matrijarhat


Razgovor pripremila i vodila: Sandra Pocrnić Mlakar

Mirela Španjol Marković u poduzetništvu je 15 godina, bavi se poslovnom edukacijom i business coachingom i javnost je poznaje kao autoricu prvog hrvatskog priručnika za govorništvo „Moć uvjeravanja“ i jednu od prvih blogerica na temu poslovnih vještina. Njezin roman „Drugi peron, četvrti kolosijek“ zato je mnoge iznenadio, tim više što je višeslojan i osim što priča priču jedne žene i njezine obitelji, prikazuje i dramatične promjene kroz koje je Slavonija prošla u sedamdesetima, osamdesetima i devedesetim godinama, sve do današnjih dana. Mirela Španjol Marković u romanu je opisala vrijeme prvih automobila u slavonskim selima, uspomene na dječje igre i Božiće u krugu obitelji te zagrebačke dane studenata osamdesetih i današnje dileme srednje generacije. Iako složene strukture, u kojoj se prošlost miješa sa sadašnjošću, „Drugi peron…“ je pitak i komunikativan, jer iskusna pripovjedačica s lakoćom drži pod kontrolom složenu priču i likove od početka do katarzičnog kraja.

S Mirelom Španjol Marković razgovaramo o jakim ženama u njezinu romanu, o reagiranjima publike i ocjenama koje su književnici i profesori književnosti dali „Drugom peronu…“ te o budućim spisateljskim izazovima. 

Nakon priručnika „Moć uvjeravanja“, mnoge ste iznenadili romanom „Drugi peron, četvrti kolosijek“. Zašto ste odlučili napisati roman? Što se nakon izlaska romana promijenilo u vašem životu?

Roman sam počela pisati davno, prije nego što sam se postala stručnjak za retoriku i svoje znanje pretočila u priručnik Moć uvjeravanja. Roman je bio moj prvijenac. No, morao je čekati svoj trenutak. Počeo je nastajati davno, u vremenu iščekivanja prvog djeteta kad sam kad sam nakratko zastala u suludoj životnoj trci za karijerom, priznanjem, društvenim ugledom i s novim bićem u svom tijelu okrenula se iza sebe, valjda da bih spoznala što me tu dovelo, prisjetila sam se ljudi i događaja koji su obilježili moj život i odrastanje i poželjela to učiniti bezvremenskim. Kao neka moja katarza u pripremi za veliku životnu ulogu majke, propitivanje, promišljanje o tome što nas u životu određuje. Zatim sam nakon poroda taj roman ostavljala, zakopalau neke ladice, zaboravila i nastavila tempom koji je nametao život.

utorak, 10. srpnja 2018.

Manifest neljubaznosti


Ključno pitanje: Smije li čovjek reći da mu je DOSTA, kad je zaista dosta?

Koje nas i kakve konvencije u tome sputavaju, koji kompromisi u borbi za opstanak?

Stvari su potrošene, odišu mizerijom, pokret oslobođenja postaje nemoguć. Zavisimo od apsurdnih stvari, od naklonosti naših prijatelja i ispisnika, koji sjede po žirijima ili ministarstvima, u redakcijama i za katedrama; od pristupa medijima koji nas preziru;od milosti srodnika i njihovim povremenim donacijama u novcu, odjeći, čišćenju kuhinje, prišivanju otpale dugmadi. Ignoriraju nas, tračaju, prišivaju nam repove, ridikuliziraju i relativiziraju naše postojanje.  Snažan narcizam kojim umjetnici “isijavaju”, zapravo je najčešće kamuflirana frustracija, način da poput prkosne djece razbijemo tanjur iz kompleta, poderemo zavjesu i zapalimo drvarnicu, u nadi da ćemo konačno biti primjećeni.

Kako je sa mnom? Jednostavno. Ultimativno želim živjeti od svoga rada, od tisuće sati čitanja, od svoje memorije, marljivosti i talenta. Ne treba mi društvena “obazrivost” ni sažaljenje, već želim da me svijet vrednuje po onom što sam donijela da ga unaprijedim, po energiji, kemiji društvenoj zadužbini, po tome koliko se ljudi kod mene okrijepilo i okrilatilo u svom osobnom i umjetničkom razvoju. Želim imati solidan krevet, dobar pogled kroz prozor, svoje drveće i lozu, gospinu travu, trputac i bosiljak pored praga, svoj zimski jasmin i smreku, tamo gdje su posađeni.

F12 | „Free art display“ – KARLOVAC – 13.07.2018.


F12 platforma nezavisna je Karlovačka platforma za promociju i razmjenu umjetnosti s ciljem širenja ideje o Community artu i dovođenju kreativnih praksi u javne prostore.

U sklopu projekta „F12: Free art display“, F12 platforma donosi nove aktivnosti u obliku besplatnih izložbenih postava u Dugoj Resi, Lovincu, Karlovcu i Zagrebu.

Prvi izložbeni postav bio je uspješno realiziran u 29.06. u Amfiteatru u Dugoj Resi, gdje je postavljeno, a zatim udomljeno 50 autorskih radova.

Milodar Tomljenović | Uzdrhtali čas



Sasvim slučajno, tko se s čime
nikad viđenim sreo, ove skupocjene
kako se presnažno prime,
protrnu me mjesečini nalik zjene.

Ulaze polako, tat što se ne kaje –
more u kotrljanju preko žala
dok povlači zrnce nejako i daje
ga na skrb dubi dalje od obala.

Što u njima tako nemilosno bukne,
sjaj moći streličara riješen da gađa
metu sulicom koja k meti sukne?

Ja nisam žrtva, unutra ništa ne opire.
Ove oči, nek me njihov osjet pohađa.
O daj, samo tako nova zbilja dopire.   

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Mikro ljetna kolumna:  o radionicama pisanja

Piše: Clara C. 

Nema sumnje da sam veliki advokat radionica pisanja. Imala sam sreće u životu da sam imala prilike pohađati njih nekoliko, i to sve besplatno. Prošla sam kroz dvije i pol radionice kratke priče, jednu radionicu poezije, jednu kreativnog pisanja općenito i jednu jednokratnu isto takvog kalibra.

Tomislav Domović | Dokinuta navika


Uzmeš li mi pjesnički dar
Kao da moru oduzela si sol
Naoko, nepromijenjen je poredak;
Voda i nadalje živi između svojih uzredalih nemira,
zapljuskuje trbušaste i nazubljene obale,
a pomor ribe nitko i ne primjećuje

Tako bi i kataklizma stihova ostala prešućena pojava,
događaj nedostojan čuđenja
A ti bi, ne znajući jesu li te milovali snovi ili moje ruke,
osupnuta načas bila, uvrijeđena pomalo, lišena jutarnje navike:
Pročitati crticu o svojemu tijelu,
podsjetiti se kako je sinoć hirovalo
i hranilo ribe u mojim usnama

Luka Tomić | Zvijezde su izmiješane



Zvijezde su izmiješane
Treba vremena i sreće da pronađeš svoju
Treba hrabrosti u ovom svijetu čekati
Treba ludosti i vjere da bi uperio pogled na svoje srce
I čekao dugo, dugo dok se ne pojavi na pravom licu
Toliko toga učinimo jer je vrijeme da se nešto učini
jer eto brzo starosti

Susret u prolazu | Sonja Smolec: Bez samozatajnih ljubitelja kulture koji uskaču donacijama teško bismo išli naprijed



Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Nagradu Mato Lovrak, koja se dodjeljuje najboljem romanu za mladež napisanom na hrvatskom jeziku, ove godine osvojila je Sonja Smolec za roman “Marama s bubamarama”. “Mato Lovrak” nije prvo veliko priznanje za ovu velikogoričku književnicu – godine 2012. primila je međunarodnu nagradu Museo de la Palabra, Quero, Španjolska iz ruku princeze Leticije, današnje španjolske kraljice, za svoju priču do 100 riječi “Night Howl”.
Iako se može pohvaliti brojnim priznanjima – koja je osvajala i u domovini i u svjetskoj konkurenciji jer piše i na hrvatskom i na engleskom – Sonja Smolec je samozatajna, marljiva i posvećena drugima.

Ana-Marija Posavec | Vlatka Planina: Okno


O djetinjstvu i roditeljima sve… najbolje?

Vlatka Planina, Okno, Naklada Bošković, Split, 2018.

Neočekivani roman Okno, iz pera Vlatke Planine, deveto je djelo ove hiperproduktivne autorice.  Oblikovan kroz četrdeset i jedno poglavlje, dinamičnom fabulom se približava mračnoj fantaziji, ostajući i dalje u okvirima tekstova „prihvatljivih“ za mlade, ali ne zaobilazi ni stariju čitateljsku publiku. Radnju na leđima nose dva glavna lika – Izabela i Ori. Za postizanje dinamike romana Vlatka se Planina poslužila ispreplitanjem Izabeline sadašnjosti (za Orija je upravo to neposredno povezana prošlost s oblikovanjem njegovoga lika i uloge u djelu), te Orijeve sadašnjosti i odluka koje će utjecati na sudbina internata za dječake.

Oštrom su čitateljskom oku nezaobilazna obilježja i motivi iz gotičkih romana: katakombe, tajni prolazi, podzemni grad ispod internata Sveti Augustin. Stilizacijom i odabirom izraza, Planina postiže osjećaj starine, naglašavajući vlagu i prašinu prostora za koje je vrijeme stalo – sve što na stranicama romana osjećaju i o čemu progovaraju Izabela i Ori; što će reći da upravo Ori u svojoj sadašnjosti kroči koracima Izabele. Odabirom takvoga postiže se neodvojivost prošlosti od sadašnjosti; ona nas ima naučiti što izbjeći – ako smo dovoljno mudri. Osim samog internata, zgodna je autoričina dosjetka oblikovanja lika svećenika koji iskorištava te zbog taštine u opasnost dovodi hrabrog dječaka Orija; razotkriva se uloga nepogrešive Crkve sa svojim zakonima – a sama ih se, kao institucija autoriteta, ne pridržava.

ponedjeljak, 9. srpnja 2018.

Premijera Gavranove 'Lutke' na Kosovu


vrijeme: 08.07.2018.
mjesto: Kosovo
url: https://www.facebook.com/MiroGavran/

Ove nedjelje, 8. lipnja, u Kazalištu 'Bekim Fehmiu' iz Prizrena na Kosovu premijerno je izvedena komedija Mire Gavrana 'Lutka'. Prijevod na albanski jezik je načinila Semira Latifi, redatelj je Kaltrim Balaj, dok u glavnim ulogama nastupaju Alban Krasniqi i Hajat Toqila.

Ovo je inače 16. premijera ove Gavranove popularne komedije u proteklih šest godina, koja je svoju svjetsku praizvedbu imala u lipnju 2012.u New Yorku.

Izvor:Culturnet.hr

Mira Jungić | Postoji jedan put



Postoji put kojim sam htjela krenuti
bez obzira na to kuda će me odvesti.

Naprijed me gurala nada,
kao ogromni val prema mirisnoj obali
na kojoj još ljubav postoji.

Dok moja osamljenost guta minute  i sreću zamata u maglu nadolazeće jeseni, moja nepotrošena ljubav leži        na dnu jezera iluzija.

Bila sam spremna zaključati prošlost,
zatvoriti oči, otvoriti srce i pustiti sunčevu zraku da energijom pokrene Noinu arku prema budućnosti.

Ali, slučajno stadoh na kamenčić
koji mi je razbio ljubav na krhotine
koje se ne mogu zalijepiti.

A bez ljubavi ne znam letjeti!

I dalje postoji jedan put,
posut komadićima razbijenog stakla.

Ali...po njemu..

              ..... ne želim.....

 .........................hodati........bosa!

Robert Janeš | Samo dvije riječi, pa idem…


Zamislimo
u daljini neki grad
što slabo se nazire
sakriven pjovadurom.
Sad bismo mogli reći
da je to grad u Istri.
Zamislimo sad
čovjeka u kanotjeri
kako penje se na drvo.
Kad sve to zamislimo
koje nam se pitanje prvo javi?
Zašto grad u Istri?
Zašto iza kišne zavjese u daljini?
Zašto se čovjek u potkošulji penje na drvo
kad dolazi vrijeme pljuska?
Je li to scena iz Fellinijevog filma?

Ne znam za vas
i ne znam za pitanja,
ovo sam napisao tek
da mogu uživati u dvije riječi:
pjovadura i kanotjera.

3 pitanja o novoj knjizi za Sonju Smolec



  1. Kako ste došli na ideju za novu knjigu Ada?
Ideja za Adu bila je onaj stvaralački klik, jednako kao i pri pisanju svih ostalih knjiga. O samoj ideji i tematici ne razmišljam puno. Samo ime Ada godinama je bilo prisutno u mom umu i kao da je pozivalo da mu, na svoj način, dam život. Teško je reći zašto baš sada, zašto prije nisam napisala tu novelu. Svaka knjiga ima svoje vrijeme pa je tako i Ada čekala svoje.
  1. Kako ste istraživali temu? 
Za ovu knjigu nije trebalo puno istraživati, priča je bila tu, glavni okvir i ideja za priču su odavno postojali a tijekom pisanja sama sebe je dalje gradila. Sve ostale podatke za radnju knjige, budući da sam i rođena u Istri, sam znala ili „proguglala“. Priča govori o mladoj ženi, o samohranoj majci koja se, zahvaljujući životnim okolnostima, vraća u mjesto gdje je rođena i otkriva da je sve što je znala o sebi bilo netočno. Otkrivanje vlastitog identiteta i porijekla, koliko god bilo zanimljivo i svima nama prirođeno, ponekad nas može odvesti u neočekivanom smjeru. To su trenuci u životu koji osobu, ovisno o otkriću, mogu slomiti i pri kojima treba ostati dovoljno čvrsta i prisebna kako bi normalno krenula dalje. Ada u sebi otkriva snagu za koju nije vjerovala da posjeduje.

U samom pisanju mnogo mi je pomoglo čitanje knjiga iz psihologije, naročito Junga, u kojima je objašnjavao da je univerzalno nesvjesno i osobno nesvjesno glavni izvor i pokretač svega. U knjizi „Ada“ to su snovi. Radi se o akauzalnosti, odnosno sinhronicitetu, uzročnoj povezanosti onoga što joj se trenutno dešava s njenom probuđenom podsvijesti koja ne predstavlja kariku već put prema karici koja nedostaje da bi se priča završila i dobila smisao.
  1. Koji su dijelovi knjige bili najzahtjevniji za pisanje? 
Za mene su uvijek najzahtjevniji oni dijelovi bilo koje knjige koju pišem u kojima dublje ulazim u psihu svojih likova. Tada se i sama tijekom pisanja moram transformirati kako bih čitateljima vjerno dočarala osjećaje i situacije o kojima pišem. Glumac to radi izrazom lica, položajem tijela, bojom glasa. Slikar za to izabire boje koje će intenzivno djelovati na promatrača. Pisac mora sve to biti sposoban napraviti riječima koje čitatelju moraju moći prenijeti prave emocije.

Pitanja čitatelja je li se to o čemu pišem meni desilo. Ne, sve što pišem je fikcija. Takva pitanja govore mi da sam to što radim, dobro napravila jer sam postigla cilj.

Osim psiholoških elemenata koji su bili, kako sam već spomenula, veoma zahtjevan dio knjige, budući da „Ada“ nije roman već novela, trebalo je pratiti neka druga pravila pisanja.

Ada se vraća u zavičajno mjesto pored mora i dovodi svoju kći, a njezin povratak pokreće utišane strasti i otvara davno zaboravljene priče. Tražeći prepoznavanje na licima ljudi koje susreće, u rodnom mjestu nastoji pronaći nit koja povezuje vlastitu prošlost sa sadašnjošću. Svaki od stanovnika koje susreće otkriva joj dio njezine prošlosti, da bi do kraja priče Ada otkrila tajnu o svojoj obitelji, majci koja ju je napustila i svom pravom ocu kojega nikada nije upoznala. .

Povratak u zavičaj osobito je aktualan danas, kad se iz zavičaja kreće u potragu za životom koji je negdje drugdje. Jesu li u zavičaju odgovori koje smo uzalud tražili u bijelom svijetu? Odnjegovanog izraza i širokog vokabulara, Sonja Smolec piše sigurnom rukom priču bogate atmosfere u kojoj osjećamo mirise mora i mediteranskog bilja, pijesak pod nogama i zagrljaj djeteta.

Sonja Smolec članica je Društva hrvatskih književnika i Društva književnika za djecu i mlade. Godine 2005. i 2006. bila je urednica časopisa za kulturu i književnost „Spark“, Velika Gorica. Danas uređuje časopis za književnost „Kvaka“.

Dobitnica je prestižne međunarodne nagrade za najbolju kratku priču do 100 riječi, napisanu na engleskom jeziku, na natječaju koji je organizirao Museo de la Palabra, Quero, Španjolska, s potporom fondacija Cesar Egido Serano i kraljevske obitelji.


Izvor; https://citajknjigu.com/

HDKDM | 5. natječaj za književnu nagradu Zvonko



Blanka Will | Dunavom


Sutonskim valima
voda diše
tišinom
između mene i sna.

Pod muklom mjesečinom
cvjetovi ljiljana
trbusi riba
leluj trske i šaši.

Nebo lijeva
taljeno srebro
povijaju se sjene,
prolazim kroz njih.

Na razmrsjima rijeke,
metamorfoza zvijezda
uronjenih u istek
i glas frule.

Dražen Katunarić | Šteta što ne postoji neko svjetsko prvenstvo u literaturi, kao sad u nogometu


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Padre Pio je svetac iz malog grada San Giovani Rottonda koji je, prema predaji, svojim svetačkim moćima skretao savezničke bombardere za vrijeme Drugog svjetskog rata i obranio grad od bombi. Upravo tog moćnog talijanskog sveca pozvao je u svoj roman Dražen Katunarić kako bi svom antijunaku Marku Biliću održao životnu lekciju. U Katunarićevu romanu „Smiješak Padra Padra Pija“ talijanski svetac progovara dalmatinski, a to nije jedina komična epizoda romana koji od početka do kraja balansira na granici zabavnog i ozbiljnog. Nakon zbirke poezije „Znak u sjeni“,  „Smiješak Padra Pija“ druga je Katunarićeva knjiga objavljena u roku godine dana.

S Draženom Katunarićem razgovaramo o sličnosti njegova junaka Marka Bilića drugim poznatim muškim likovima u hrvatskoj književnosti i njihovu odnosu prema zagonetkama sfinge, o vezi romana „Smiješak Padra Pija“ i zbirke poezije „Znak u sjeni“, o hrvatskoj književnosti u kontekstu europske te o temama koje vladaju hrvatskim medijskim prostorom.

Nena Miljanović | Ja, origami



Svakoga jutra
Po prvim probuđenim pticama
Stigne mi po jedno tvoje zvučno pismo
Godinama
Cvrkuću ili grakću i donose mi taj glas od tebe meni
(ili je od mene prošle meni narednoj
sve je moguće ako si nemoguć
i veruješ u papirne ptice
i slovo ljubavi pisano po sećanju na smrt)
Svejedno

nedjelja, 8. srpnja 2018.






U sklopu Knjižnog kluba u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka i Udruge Nova stranica Zagreb u utorak, 10. srpnja s početkom u 19,30 u galeriji Modulor održat će se književno-poetska večer na kojoj će gostovati pjesnikinje Darija Žilić, Romana Brolih i Ana Brnardić.

Što im je njihov dosadašnji rad donio, koja područja osim poezije još "pokrivaju" , koji su im daljnji planovi u radu i životu otkrit će mladoj spisateljici i moderatorici Ivi Mirčić i svima prisutnima.

Darija Žilić će pročitati nekoliko pjesama iz zbirke "Svanuće" čija se objava očekuje svaki dan. Romana Brolih radi na novim pjesmama te će pročitati nekoliko pjesama iz zadnje objavljene zbirke "Tvoja mama ima dečka" (Semafora, 2017), a Ana Brnardić će nam otkriti svoje planove na tom području.

Sve posjetitelje očekuje bogat domjenak zdravih i nezdravih slastica.

Nada Vukašinović | Treće mjesto


-    Opet ti, ti stvarno ne znaš odustati, a ništa ne znaš o meni. Zašto to radiš? I samo da znaš, jasno mi je što radiš!

Smijeh se zveckavo rasuo poput bisera na keramičkim pločicama. Jedna je metalna žličica iznenada, poput riblje krljušti bljesnula na suncu, utihnuo je ženski razgovor za susjednim stolom, a novine su prestale šuškati.

-     Ne znaš, jer ti nisam dozvolio, jer sam te uvijek držao daleko od sebe. Nikada nisi znala gdje sam. Podigao sam zid i ne puštam te blizu.  A ti si samo i dalje  umišljaj da nekome nešto značiš. Već sam ti rekao, nismo prijatelji, ništa zapravo nismo.

Luka Tomić | Želim da znaš



Želim da znaš
zbog tebe je kiša stala
a bila je vrijeme što me struže po očima
kao oštrim noktima.
Želim da znaš
zbog tebe je mir pronašao moju ulicu
i nacrtao utjehu tužnom licu.
Želim da znaš, sve je u redu
ionako nisam očekivao tvoj zagrljaj.

Robert Tomšić | Rastanak


Nemojmo još ići,
ovdje je toplo.
Vani me guši.
Dobro je ovdje u podrumu,
kupio sam ga kao
stan u suterenu.
Nemoj još ići,
čuješ li samo potplate cipela
tamo gore na cesti?
Oni će te zgaziti,
oni će nas pojesti!

subota, 7. srpnja 2018.

Ana-Marija Posavec | Kamel Daoud: Mersault, protuistraga


Roman dosjetka i prozivke velikog Camusa

Kamel Daoud, Mersault, protuistraga, Fraktura, Zagreb, 2017.

Roman prvijenac alžirskog autora Kamela Daouda, nagrađen Goncourtovom nagradom 2015. godine, preveden i objavljen u izdanju Frakture, postmodernističko je osvježenje na svjetskoj književnoj sceni koje polako i sigurno pobire lovorike.

Podijeljen u petnaest poglavlja na svega stotinu pedeset stranica, tekst nas uvodi u žarište priče referirane na svevremenski roman Alberta Camusa – Stranac. Iz očišta brata ubijenoga i bezimenoga Alžirca u Camusovom romanu, pred recipijentom se gradi, otvara i stupnjevito nadopunjuje proživljena stvarnost glavnoga lika/pripovjedača koji je, zajedno s majkom i bez potpore oca, opterećen ponajprije gubitkom, potom ubojstvom i nestankom tijela Muse, osobe svoje krvi i mesa kojeg je odlučio napokon imenovati i p(r)okazati svijetu. Snažno istaknuta osuda Camusovoga glavnog junaka zbog izostavljanja imena – glavne identifikacijske odrednice, što bi nakon neizbježnoga ubojstva ipak dala njegovu bratu zasluženo mjesto pod književnim suncem, kroz intertekstualnu referencu poziva čitatelja na povratak romanu iz 1942. i obnovu znanja o istome, istovremeno otvarajući moralnu i etičku problematiku (ne)važnosti ubojstva i ubijenoga u određenom vremenu i kontekstu. Cijeli je tekst prožet vrlo vrijednim informacijama o Alžirskom ratu za nezavisnost (1954.-1962.), točnije – dekolonizacijskim ratom koji, uz Musin nestanak, obilježava pripovjedačevu mladost i ovjerovljuje priču, ali jednako tako briše granicu fikcije i fakcije. Teret ratnih događanja i izbijanja nereda u kojima erozira ili očvršćuje karakter pojedinca, iako prikazani usputnim mitemima, uokviruju priču prožetu iščekivanjem, prolaskom vremena, suočavanjem s donesenim odlukama te mekim dahom sveprisutne, uvijek nadmoćne smrti.

Natali Šarić | Kosa


Kad jednom odem tražiti ptice
znat ću da opet postajem živa
kada u zalog ponudim kosu
za vrele sapi nebeskih griva.

Kad jednom odem tražiti ptice
odanog glasa i meka krilja,
neka me nebo na sedlo stavi
i dâ mi ruke od tristo milja...

da opet grlim ozonska jutra
i bacam kike sa mliječna zida,
da šiljim grudi ka vasioni
bez mrve straha i truna stida.

Kad vinem tijelo s ovoga mjesta,
opet ću biti čarobna žena.
Strpljivo pletem, dok vrijeme spava,
uzde za mnoga ocvala htijenja.

Igor Petrić | Razgolićena svjetlost


Kreativno ludilo,
Sa i bez nekog naročitog smisla
Pretvara nestvarne slike
U sasvim obične
I samo meni razumljive
Crtice egzistencijalne beskonačnosti
Jednoličnog ponavljanja stvarnosti
Koja uvijek iznova
Vraća svoje fragmente na početak
Planetarnog vrtloga, ludila,
S kojim rađaju se i umiru odgovori
Na sasvim jednostavna pitanja
O kojima će,
U dalekoj budućnosti,
Pomno raspravljati
Mnogi znani i neznani
Filozofi teških riječi svjesnosti.