Danijel Špelić | Trenutačno aktivno radim na 4 romanu o Lukasu Humu. Iako to ne bih nazvao izletom u novi žanr, kriminalistički romani su moj matični žanr

 

Danijel Špelić (1979.) rođen u Pakracu: pisac, kolumnist, amaterski filmski kritičar te odnedavno i scenarist; iza sebe ima objavljenih 12 romana i jednu zbirku priča kriminalističkog, horor i SF žanra. Neki od njih su adaptirani u radio drame u emisiji "Krik" Hrt-a, a po jednom je napisao i scenarij za film "Granice straha". Posljednjim romanom nazvanim "Svjetlost dana", pomalo izlazi iz svoje komfor zone te zalazi u fantasy žanr i dalje se inspirirajući svojim uzorima poput Stephena Kinga, Deana R. Koontza i Raymonda Chandlera. Pa iako se čini da su horor, SF i fantasy žanrovski usko povezani, postoje razlike o kojima ćemo popričati sa samim autorom. 

Za početak, Danijel možeš li nam objasniti koliko teško je razdvojiti žanrovsku književnost?

Tehnički pričano, sve je žanrovska književnost, ali u Hrvatskoj se razvio taj jedan smjer gdje postoji lijepa književnost i onda sve ostalo, da ne kažem manje vrijedno. Vidljivo je to i po medijskoj pokrivenosti gdje svu pažnju dobiju naslovi koji u prvi plan guraju nekakvu društvenu temu, političku ili socijalno ekonomsku poruku dok svi ostali kao da ne postoje iako po reakcijama čitatelja imamo publiku za to. I ista ta publika će radije posegnuti za stranim autorom, ne toliko zbog toga što su bolji već zato što ne znaju kako postoje i domaći naslovi iz sličnih domena. Fantasy, horor, znanstvena fantastika, svi ti žanrovi preživljavaju uglavnom preko spominjanja na društvenim mrežama. 

Što ili tko te je inspirirao da napišeš fantasy roman?

Svjetlost dana nije fantasy u tolikoj mjeri koliko klasični horor s primjesama čistokrvne akcije i drame. Vampiri su oduvijek bili fantasy motiv, no u mom slučaju je to bio pokušaj dovođenje žanrova u jedan realm stvarnosti, gdje bih kroz te fantasy motive ispričao priču koja se u gruboj osnovi svodi na prihvaćanje drugačijih ljudi, suradnji i međusobnom poštovanju. Vampirizam je postao prepreka na sličan način kako je u Koloniji strani planet postao prepreka koju likovi moraju prihvatiti, prilagoditi se i napraviti posao. Inspiracija je, začudo, bila oskudna po tom pitanju jer sam slabo čitao vampirske romane. Od klasika kao što su Intervju s vampirom ili Tajne Salema, to je uglavnom sve i shvatio sam kako se tu skriva velik potencijal jer u Hrvatskoj su takve priče slabo zastupljene, gotovo nepostojeće. Priča „Jedna za put” Stephena Kinga bila je direktna inspiracija za novelu „Jedne noći u prosincu”, odakle se na kraju i rodila ideja o punokrvnom romanu, pa onda mogu Kinga proglasiti i za indirektnog krivca što postoji Svjetlost dana (smijeh).

Ono što je meni posebno zanimljivo, vampiri nisu nikakva novost. Moglo bi se reći da tko god piše o njima upotrebljava klišeje. U nekim romanima se posebno ističu što tjera čitatelje na kolutanje očima, no ti te iste klišeje toliko vješto ukomponiraš u priču da radnja teče bez spoticanja o iste. U čemu je tajna?

Vampiri su od svih tih klasičnih čudovišta, barem meni osobno, najzanimljiviji jer se s njima može toliko toga napraviti. Kod njih postoji cijela lista klišeja i „pravila” da to tako kažem s kojima svi autori koji se toga prihvate mogu napraviti nešto svoje. Kod mene je to bio pokušaj da ih približim stvarnosti: što kada bi vampirizam bio stvarna pojava i kako bi se odrazio na ljude? Koje su prednosti? Bolji vid, sluh, snaga. Mane? Potreba za krvlju koja može dovesti do stvarnih loših posljedica. Nije bilo pretjerivanja ili prenaglašavanja, što je u konačnici stvari svelo na neku osobniju razinu, stvarnost, s tim da sam ostavio dovoljno klasičnih motiva koji su izgradili cijelu vampirsku mitologiju jer tradicija se mora i poštovati do neke mjere. I kada u sve to dodate stvarne probleme, kao što su daleka putovanja, skrivanje, preživljavanje, dobije se priča koja ima sve to uklopljeno u zgodnu cjelinu. Odnosno, to sam pokušao napraviti, čitatelji će prosuditi koliko sam u tome uspio. 

Likovi su ti toliko dobro razrađeni, a ono što mene posebno veseli je da ne praviš razliku između muških i ženskih junaka/junakinja. Što te dovelo do toga da ne "opisuješ" kartonske i macho tipove? Mislim da je to zato što me više zanima motivacija likova nego stvari koje rade. Arianna Kruger je osoba na putu osvete. Bilo bi tako lagano opisati je kao žensku verziju Terminatora i zaključiti dan, ali meni je od toga bilo zanimljivije vidjeti što je dovelo do toga da krene u takvu osvetu koja u konačnici može značiti i kraj života za nju. I tu se vraćamo na stvarnost jer ona je prošla ona što prolaze mnoge žene: nasilna veza, zlostavljanje, ali je isto tako uspjela izgraditi sebe od temelja, pronaći snagu da se suprotstavi tiraniji (da malo pjesnički pretjeram) i kada se događa akcija, ljudi se mogu lakše poistovjetiti s njom jer znaju što je prošla i kakve su je patnje zadesile. Slična je stvar s likom Kristijana Somerseta. On je pomalo avatar i za neke moje stavove jer sam osobnog stava kako bi neki stroži oblici kazne bili bolji za, recimo, obiteljske nasilnike. Uz to, sličnu sam stvar upotrijebio i kod njegova prikaza, jedan put od gubljenja iluzija u pravdu i pravosuđe, pa do toga da u lovu na vampire postoji isti omjer za uspjeh i neuspjeh. Uz to, bilo mi je neizmjerno zanimljivo pisati njihova zajednička poglavlja jer su oni različiti karakteri, svojeglavi, praktični, svašta pomalo te kako moraju pronaći zajednički jezik da bi uspjeli izvesti misiju. Kartonski likovi nisu zanimljivi, čitatelji se vežu uz dobro opisane karaktere čak i onda ako ti likovi ne rade strogo pozitivne stvari.  

Danijel Špelić | Vampiri u Slavoniji povezuju divlju prirodu i tehnologiju

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Piše već dvadesetak godina i dosad se bavio ubojicama i psihopatima, a sudeći po novom romanu „Svjetlost dana“, Danijelu Špeliću karakterizacija ubojica bila je priprema za vampire, bezosjećajna bića osuđena na vječnost, u kojima je ipak preostao trag ljudskosti. U svojim krimićima Špelić se bavi crnom kronikom hrvatske provincije, stoga je ispunio očekivanja publike kada je i vampire doveo na područje Hrvatske. Roman „Svjetlost dana“ započinje obračunom u lovačkoj kući u Schwazwaldu, a završava u Slavoniji na šumskim vrhovima Papuka i okolici srednjovjekovne tvrđave Ružica grad nedaleko Orahovice. Kao u krimićima, Špelić ne zanemaruje akcijske scene, a povremeno zna biti i romantičan, iako uvijek svjestan prijetnje, zadatka i posvećen je višem cilju. Glavni likovi romana su vampirica Arianna, koja ubija iz osvete i zbog opstanka i lovac na vampire Kristian, koji traži neumrle u njihovim skloništima diljem Europe i okončava njihove krvave živote. 

U uvodu romana Danijel Špelić navodi kako se je od 2015. godine pripremao za pisanje romana o vampirima. U povodu premijere romana „Svjetlost dana“ na festivalu žanrova Dvotočka, prvo pitanje Danijelu Špeliću glasi - zašto su vampiri neumrla inspiracija? Zašto roman o vampirima u 2025.? Što o vampirskom svijetu ne znamo nakon klasika Byrona, Stokera, Rice, a zatim megapopularne Sumrak Sage s vampirskom romantikom i Buffy, ubojice vampira? 

Za mene su vampiri oduvijek bili nekako najzanimljiviji od tih klasičnih čudovišta jer je uvijek bilo materijala s kojim se moglo raditi. Vukodlaci su oduvijek tragične figure koje uglavnom ne mogu kontrolirati svoje postupke i nagone, Frankensteinovo čudovište isto tako, dok su hodajući mrtvaci uglavnom masovnost i element ljudske gluposti. Vampiri imaju karaktere, što je vidljivo iz Drakule i gore spomenutih serija i to je zanimljiv poticaj da s njima napravi nešto svoje. Odmah uz to, želio sam napraviti nešto što je više uzemljeno u stvarnost, kao što je pitanje izoliranosti, samoće jer sve serije, od Sumrak sage, preko Okusa krvi ili Vampirskih dnevnika, imale su taj element društvenosti, gdje su svi bili na okupu, prijatelji i obitelji, a nitko nije načeo pitanje što kada bi netko bio sam na ovom svijetu i prisiljen je gledati desetljeća kako prolaze i svi njegovi najbliži umiru. Zato je Svjetlost dana nekako prevagnula na Arianninu stranu, njezin doživljaj takvog postojanja, što je za mene kao pisca bilo novo područje jer taj lik živi jako dugo i ima iza sebe stvari koje su je mogle oblikovati. 

Roman počinje smaknućem u lovačkoj kući u Schwarzwaldu. U cijelom romanu naglašen je moralni aspekt ubojstava – Arianna ubija, ali njezine žrtve su nemoralni i koristoljubivi lopovi i pedofili. U raspravi o pravdi Kristian i Arianna zaključuju da ubojstva koja oboje čine ipak nisu pravda. Zašto tražite opravdanje za vampire? Zašto vampiri u „Svjetlosti dana“ nisu jednostavno negativci? 

Arianna i Kristijan žive različitim životima, ali, opet, tako sličnima jer oboje su vidjeli mračnu stranu društva, nepravdu, korupciju te kako to isto društvo ne reagira na takve događaje. Kod Arianne je to viđenje svijeta još izraženije jer duže živi i zbog toga je izgubila veliki komad svoje ljudskosti, zbog čega je i sama postala bezosjećajna i otupjela na podražaje, pa je njezina interakcija s Kristijanom zanimljiva (nadam se) jer i on živi u sličnom svijetu, ali stvarne korupcije, no još uvijek vjeruje kako se stvari mogu popraviti ako se više djeluje i manje priča o djelovanju. Vampiri su u romanu stvarni ljudi, oni pretvaranjem nisu izgubili ono nešto svoje karakterno, što je bio još jedan zanimljiv poticaj za pisanje jer sam se mogao igrati s njima i postaviti razne stvari na stol. Što ako netko uživa u tome što je vampir i uživa u ubijanju? No, što ako postoje oni koji to ne vole i pokušavaju živjeti ispravno? Plastični negativci nisu zanimljivi materijal za pisanje jer nitko sebe ne vidi kao negativca, što je pomalo refleksija stvarnog života, a puno je veći izazov opisati moralno upitnog lika, kao što je recimo Gabriel, jer iako su njegovi motivi ispravni, izvedba je loša, no ako se jedan čitatelj poistovjeti s njim ili ga do neke mjere razumije, to stvara puno veće uloge za završni obračun.

Kristijan je svojevrsni blade runner, istrebljivač vampira koji bez emocija ubija i djevojke vampirica. Jeste li namjeravali napisati roman o vampirskom istrebljivaču ili o vampirici s emocijama? Koji je lik prvi nastao – Arianna ili Kristian? 

Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića Zagreb | Danijel Špelić: "Praznina" i "Posljednja postaja"

 

Danijel Špelić: Skandinavci i Amerikanci brendirali su krimiće iz ruralnih područja, zašto ne bismo i mi?

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Roman „Praznina“ treći je slučaj privatnog istražitelja Lukasa Huma, koji iz fiktivnog Trenkovca istražujući zločin putuje od Slavonije do Jadranskog mora. Danijel Špelić vrlo je produktivan autor, dosad je objavio deset romana i jednu zbirku priča, a uz kriminalističke romana piše i horor te znanstvenu fanstatiku. Lik privatnog istražitelja Lukasa Huma osmislio 2020. godine u romanu „Nestala“, a zatim ga razradio kroz roman „Svjedok“ 2021. Špelićevi krimići su detektivski intrigantni i dinamični, začinjeni dovoljnom količinom nasilja i drastičnih scena – u „Praznini“, primjerice, istragu pokreće nalaženje posmrtnih ostataka djeteta u prtljažniku starog automobila.

U ožujku je Danijel Špelić svojim Pakračanima priredio nezaboravnu večer jeze i trilera, kada je promovirao film „Granice straha“ koji je snimljen po njegovu romanu. Špelićev roman „Uljezi“ bio je predložak i za radio dramu izvedenu u Krimi petku na Prvom programu HR.

Uoči predstavljanja romana „Praznina“ na festivalu žanrova Dvotočka, s Danijelom Špelićem razgovaramo o njegovom glavnom junaku, traumama kao izvorima inspiracije, imenima i lokacijama u njegovim romanima, o romantičnim odnosima u krimićima te o posuđivanju likova među piscima i o suradnji koje razvija sa svojim kritičarima i prvim čitateljima.

Danijel Špelić | Pisac koji ne griješi? Ili... Igre po Goodreadsu

 

Pa…već dugo nisam napisao neki post o tome kako pisci nešto za*ebu i nađu se osobno u vijestima umjesto svojih radova. I ovo je sočno, dragi moji čitatelji jer imamo seks, spletke, podvale, izdaju, alkohol i droge, i gubitak love u vrijednosti do čak pola milijuna dolara. Rijetko kada (nikada) ovakva vijest ne odjekne u svijetu književnosti, ali, hej, moramo i mi pisci ponekad raditi gluposti, jel 'te, ali ovo je baš bizaran slučaj i što je još zanimljivije, vijest je odjeknula pravo dobro, toliko da su je pokupile novine s obje strane velike bare i već se danima priča o tome. O čemu je točno riječ? Krenimo prvo od stranice Goodreads… 

Pretpostavljam kako znate što je to; mjesto koje je najbolje za ocjenjivanje i ostavljanje dojmova o pročitanim knjigama.

Iznenadit će vas, ali gomila poznatih i slavnih pisca baš i ne šmeka puno Goodreads jer je to javna stranica koja je efikasna u smislu kako imate popis svih djela jednog autora na istom mjestu, nešto kao IMDb književnosti, ali je javna stranica gdje svaki moron može doći i pisati što želi.

Nikoga ne iznenađuje što je gomila pisaca imala neku vrstu lošeg iskustva, uključujući i mene jer me neka jako pametna individua optužila za plagiranje drugog romana i napisala sranje od dojma. Ljudi su mi rekli da to pustim, što se živciram, ali dragi moji, slobodno vi recite kako mi je roman sranje, ali optužite me za plagijat ili intelektualnu krađu i pokrenut ću takav rat da će onaj Vijetnamski ispasti kao malo naguravanje u dvorištu lokalnog vrtića. Ukratko, Goodreads je maknuo to sranje od „dojma“, kao i optužbu, a dotična je odmah pobrisala sve profile (i tamo i na Facebooku i Instagramu) i nestala u magli. Sretan put. Uglavnom, da, Goodreads je, uglavnom, sranje jer nema filtera ili ograničenja pristupa pa si fino možete napraviti 50 profila i staviti sami sebi hvalospjeve i ići uokolo govoriti kako vam je roman sjajan. Jer ljudi su općenito idioti, pa kao neće skužiti kako su sve te ocjene stigle u jednom danu. To je, dakle, naša pozornica.

Danijel Špelić | Što je točno posao beta-čitatelja?

Zamijetih kako se, uvijek, kod nekih objava, pojavi problem "grešaka" u tekstu, gdje se konačni zaključak svede kako beta-čitatelji nisu baš dobro napravili svoj posao. Stoga, pripalite jednu, skuhajte si kavu jer ću vam u dvije-tri jednostavne pokušati objasniti, preko nekih osobnih i praktičnih primjeraka, što ustvari autori (barem ja) žele da mu beta-čitatelji naprave od teksta, i što oni točno rade.
Za početak, "prva verzija" rukopisa je ono što sam opis govori; to je prva verzija teksta koja je imala jako jednostavan put; od autorove ideje u glavi pa do riječi na papiru. Tu nema posebnih finesa, nema uređivanja, ispravljanja ili milovanja, radi se doslovno o stranicama teksta punih rečenica s kojima je prenesena ideja, i u najvećem broju slučajeva to nije tako dobra verzija kao završna, očito. Sada, ja sam više filmski tip pa radim po principu da roman pišem onako kako bi se snimao film. U glavi imam scenu, jedno poglavlje je minijaturna cjelina i ja je opišem. To je sva mudrost. Poslije, u "montaži", režem, odvajam i izbacujem nepotrebno; radim to da poglavlje ima dinamiku, protočnost i da se konstruktivno može povezati sa ostatkom teksta. To je posao od više mjeseci i nebrojnog pretumbavanja teksta. Originalno, Kolonija je imala preko 112 tisuća riječi, prva verzija. Završna je brojala oko 105, što znači kako je tokom obrade otpalo skoro dva cijela poglavlja, viškovi i repovi i sitnice koje su možda zvučale dobro, ali jednostavno nisu baš funkcionirale.  

Što je točno posao beta-čitatelja? 

Pa...odmah ćemo i to riješiti; oni ne ispravljaju tipfelere. To je posao samog pisca. Ako oni čitaju rukopis samo kako bi uhvatili pokoji tipfeler, ako im je to JEDINI posao, jednako tako mogu čitati i objavljenu verziju jer je to apsolutno beskorisno. Tipfeleri, narode, se događaju. Jer rukopis ide od pisca, preko beta-čitatelja, pa do urednika, izdavača (da, kod mene su dvije osobe u pitanju) lektora, ponekad i drugog lektora, grafičara i, ponekad, svaki od njih ima neku svoju zabilješku, prijedlog ili nešto. Tekst kao takav nije djelo jedne ruke već njih deset; pogreške se događaju. Kada vidim kako netko općenito harpija po tipfelerima, dobijem glavobolju jer to je čisti znak običnog sitničarenja. Ne, beta-čitatelji su tu da vide ono što pisac ne može vidjeti. Jer on nije objektivan, nema potrebnu distancu i svježinu kojom bi gledao tekst. Prva stvar koju tražim od ljudi koji čitaju moje sirove rukopise jeste; funkcionira li sve što je napisano?  

Što to točno znači?  

Znači; ponašaju li se likovi logično i u skladu s okolnostima, je li njihova motivacija dobra i jaka za stvari koje rade, ponašaju li se prirodno (naravno, uvijek je tu mala doza kreativnosti i teatralnosti) i postoji li potreban balans između likova. Što to znači? Recimo, primjer, Kolonija je pisana tako što je svako poglavlje pokrivalo jednu perspektivu (ONA i ON) ali je posljednje poglavlje bilo zajedničko, gdje mi je trebala ravnoteža kako bi oba lika imali istu minutažu, da nastavimo s filmskim usporedbama. U novom romanu, glavni lik je nešto napravio na kraju. Meni se to sviđalo, ALI jedna od zamjerki je bila kako je to van karaktera i netipično za njega. Zamislite, primjera radi Gospodina Darcyja; fin engleski gentleman, koji odjednom krene skidati sve po spisku svima oko sebe, zvučeći kao Samuel L. Jackson? Shvaćate malo bolje što je ponašanje van karaktera? Iako sam prigovarao...jer ja uvijek prigovaram, to je takav proces, vratio sam se gotovo na sami početak rukopisa i dodao jednostavno objašnjenje, mali karakterni detalj, koji je na kraju tu zadnju scenu činio prirodnom.  

Također, tu je pitanje stručnosti. Možda ne izravne, ali ako beta-čitatelj poznaje nešto bolje od mene, ja ću napisati okvir, pa ću ondje vidjeti što treba popravljati. Lik mi putuje u Vukovar. Ja tamo nisam nikada bio, napravio sam par stvarno očitih grešaka koje bi ljudi zanemarili...osim ako to ne bi čitao netko iz Vukovara, pa bi se zapitao jesam li pojeo kakvu šarenu gljivu dok sam to pisao jer, to su bile besmislice. Skoro cijelo poglavlje je ispravljeno po strogim uputama beta-čitatelja koja ustvari zna Vukovar jer je odande. Nisam imao nikakvih problema šutjeti i popravljati jer to je ono što sam želio da napravi; tekst mora biti neprobojan za neke očite kritike tipa;... ali ta ulica nije tamo. Shvaćate? Zato ja izbjegavam biti drugim autorima beta-čitatelj jer to je, ponekad, doslovno maltretiranje autora i većina samo želi da im grupa "da, ljudi" potvrdi kako su napisali fantastičan tekst. 

Zašto su beta-čitatelji na lošem glasu? 

Pa, zato što dosta njih to vidi kao neku reklamnu foru jer mogu reći kako su na uvid dobili, prije svih ostalih, novi autorski rukopis i sada mogu doći i reći; gdje ste, pučani, stigla aristokracija, mi znamo nešto što vi ne znate. Bez brige, vidio sam na desetine takvih primjera, čak sam i pročitao neke "prigovore" koje su imali tokom čitanja (dva tipfelera, jedna riječ koja nedostaje, sve ostalo super) i kada takav roman bude objavljen, događa se susret s drugim čitateljima, koji tekst vide kao običan tekst i onda dolazimo do situacije gdje autor mora objašnjavati kako mu beta-čitatelji nisu ništa rekli i nije bio svjestan nezgrapnosti, grešaka ili nelogičnosti. To je djelomično problem i samih autora koji odbijaju povjerovati kako njihov roman možda nije tako savršen. Meni je par stručnih osoba reklo kako su mi romani sjajno napisani, protočni te kako baratam sintaksama kao Doc Holiday revolverima. Kada sam im objasnio kako je to konačni rezultat zajedničkog rada, što beta-čitatelja, što lektora, što mene samog, iznenadim ljude jer roman, bilo koji, je putovanje koje traje jako dugo ako želite da sliči k nečemu. I dobrim dijelom nije sve to samostalni rad, pisci nisu one man bend pa da sve znaju. Naravno, s godinama pisanja dolazi i određeno znanje pa vjerujem kako sada već svi malo lakše dišu jer znam, okvirno, što i kako nešto želim napraviti ili reći. To su već priče o konstrukciji romana, tema za neka možda druga vremena. 

Uglavnom, na kraju ove balade, beta-čitatelji su alat (u nedostatku bolje riječi) koji piscu može jako puno pomoći u stvaranju rukopisa koji bi jednog dana mogao postati objavljeni roman. Oni su neutralni, ne žive s likovima u glavi 24/7, oni vide mane, nelogičnosti i proste gluposti koje pisac, zbog svega nabrojanog, ponekad ne može vidjeti. Oni su vaša test-publika jer ako su dobri u svom poslu (što moji jesu, naklon i dodir oboda šešira) to je reakcija koju ćete dobiti od prave publike jednom kada pustite rukopis u javnost. Ako je najveća mana koju netko može pronaći u nekom mom romanu običan jedan ili dva tipfelera, to znači kako je ostatak teksta jebeno sjajan (da oprostite na mom francuskom) i da su oni napravili izvrstan posao. 

Danijel Špelić | Nema lika do glavnog lika

 

Jednog dana ste se probudili i odlučili postati pisac. Čestitam. Upravo ste ušli u poseban dio pakla namijenjen za one individue koje su dovoljno glupe da dobar komad života odluče posvetiti sjedenju, zapisivanju svojih misli i zanemarivanju ljudi oko sebe.

Ipak, već kada ste tu i odlučili ste se zadržati, da vam odmah usput nabacim i pokoji savjet u vezi pisanja. Da, ovo će biti još jedan tekst o piscima. Ako vas takvi tekstovi živciraju, baš nemate sreće. Da, ovo će biti još jedan tekst o tome kakve sve početničke pogreške rade pisci.

Ne volite ni takve tekstove? Što da vam kažem, danas jednostavno nije vaš dan. Možete sve ovo lijepo i preskočiti, naravno jer današnji pisci ionako sve znaju. Stilovi pisanja? Nema problema. Narativna struktura romana? Savladano još kod onih uvodnih čarobnih riječi; prvo poglavlje. Lektura? Nepotrebno. Svi pišu savršeno. Danas je ionako moderno biti sve; pisac, lektor, grafički dizajner, urednik i izdavač – one man band.

Ipak, ako iz nekih neshvatljivih razloga ipak želite nešto doznati o pisanju, onda vam ovaj tekst možda bude zanimljiv. Vjerojatno neće, ali čuda se povremeno događaju.

Odakle početi? Dobro pitanje. Započet ćemo ovo malo upoznavanje s predstavljanjem glavnog lika. Ah, taj glavni lik, odvažan i častan, zgodan i s vatrenom iskrom u plavom oku (može i zelenom), savršen muškarac koji zna sve prave pokrete. Ili žena. Zgodna, profinjena, savršene linije za kojom svi uzdišu i koja se podjednako dobro snalazi s formulama za hladnu fuziju i nabijenim pištoljem i hodanjem po modnoj pisti ili kuhanjem gurmanskog ručka… To sam ja sada opasno sarkastičan, ako slučajno niste zamijetili. Dakle, da krenemo… Savršeni junaci su dosadni. Kratko i jasno i to je sve što trebate znati. Savršeni junaci ne postoje. Savršeni junaci su prva greška koju pisac može napraviti kada sjedne pretvarati svoje misli u roman koji će jednoga dana postati, ako ima sreće, nešto čitljivo i publici dostupno. Savršeni junaci su namijenjeni onim generičkim radovima koje kupujete dok čekate vlak i želite imati nešto papirnato pri ruci ako vas iznenada uhvati nesavladiva želja da posjetite prvi WC.

Da vas odmah tu zaustavim.

Danijel Špelić | O samozvanim piscima, urednicima, lektorima itd...

 

Sjedim tako prije nekog vremena na kavi s bivšom profesoricom i još nekim ljudima i povela se jedna zanimljiva mala rasprava o stanju na domaćoj spisateljskoj sceni. Ništa precizirano već općenito, pisanje, žanrovi i kako to danas sve izgleda. I netko se sjetio kako sam davno, jako davno, ja pisao dosta osvrta na domaće autore te zašto to više ne radim. Odgovor mi je bio vrlo jednostavan; ne isplati se gubiti živce i vrijeme na to. Jer, vidite, to je zanimljiva stvar. Nitko nema ništa protiv kritike stranih romana (jer kritika kao takva se ne odnosi na autora, što nikako da uđe u kolektivnu svijest čitatelja) jer ona je prihvatljiva. Strani romani u pravilu ne valjaju. Ako su izvikani, to je zato što postoji velika medijska mašinerija iza njih i od lošeg proizvoda postaje dobar, tako je jednostavno. Ako je roman cijenjen, to je zato što je pisan za ljude koji vole umjetnosti i kvazi intelektualno preseravanje, nikako zato što, ne daj Bože te mogućnosti, ustvari valja. Ako je u pitanju serijal, onda je definitivno loš iako je ispočetka bio dobar ili je od početka bio loš samo je bio dostupan čitateljima, pa eto, nije se imalo što drugo za čitati. Kako god da se okrene, strano je loše, barem na nekoj razini. Ako je triler, ne valja jer nije drama. Ako je drama, ne valja jer nije triler. Ako je oboje, ne valja jer je glavni lik muškarac. Ako je glavni lik žena, onda ne valja jer nije muškarac. Kada je riječ o domaćim romanima, onda je sve savršeno, bez greške, i istraženo i napisano i da je objavljeno vani, bio bi to mega hit kojeg bi čitali i Marsovci, ali, avaj loše sreće, živimo u Hrvatskoj, pa ništa od toga. Na domaćoj književnoj sceni ne postoji loš roman, zbog čega smo mi 'Rvati najbolji pisci na svijetu i tako te priče. Naravno, pričali s jakom dozom humora i ne baš ozbiljno, ali onda je postalo ozbiljno kada su neki ljudi s malo više iskustva ubacili svoje mišljenje.

Stanje na domaćoj sceni je takvo jer se sve radi po sistemu uradi sam ili sam svoj majstor. Hm, zanimljivo stajalište. Je li ono istinito? Naravno da nije, ali ako si date malo vremena i odlučite ući u problematiku, onda se lagano može vidjeti kako ustvari u tome ima dosta istine. Prije nekoliko godina sam naišao na članak u novinama o mladom autoru, književniku, sjajnom piscu za kojeg nitko do tada nije čuo. Govorio je o tome zašto piše, što piše i kako ja samostalno objavio svoje romane jer nije želio čekati na izdavačke kuće pošto njima treba jako puno vremena za objavu nekog naslova. Kasnije se u tekstu spotaknuo malo o svoje riječi jer je rekao kako su ga odbijali, dosta. Našao je tiskaru, dobio zgodan popust na količinu i, voila, knjiga je bila vani. Kako je riješio problem lekture? Pa, nije imao novaca za lektora, pa se naučio sam to raditi. Kako je riješio problem urednika? Nije imao novaca ni za to, pa se naučio i to raditi. Drugi primjer je bio kako je pisac s tekstom koji je više sličio dječjoj zadaćnici negoli romanu bacio na stol ponudu vrijednu nekoliko tisuća kuna i dobio same odbijenice jer nitko nije želio ulaziti u to i rješavati problem opće nepismenosti. Ali, pronašao se jedan junak, koji je uzeo lovu i autor je to onda samostalno objavio. Čitao sam to čudo, barem pokušao, to nije vidjelo urednika čak ni preko teleskopa Hubble. Onda je autor shvatio kako je lakše ostaviti tih par tisuća u džepu i proglasiti sebe urednikom. Jer...pa, što da ne. Posljednjih se nekoliko godina naziva Rudimir Bombardirović Šajkovski Plemeniti Urednik i kada bi netko samo ovlaš spomenuo kako su ti tekstovi koje uređuje jako loši, dobili bi salvu mržnje kakvu nisu u stanju isporučiti ni topovi s Navaronea. Treći primjer je moj osobni gdje mi se javio autor s rukopisom i zamolbom bih li ga mogao pogledati i reći koju pametnu. Ja sam jako kritičan, fer upozorenje, ali to nije problem, upravo mi se zbog toga javio. Bacio sam brzi pogled i dobio očekivano, sirov tekst koji je trebalo debelo doraditi; lektora, korektura i definitivno pronaći poštenog urednika da to sredi. Ne, ne, to je gotov rukopis. Kako, molim? Tko je to radio? Pa, jedna njegova frendica je bila urednica, ona ima iskustva u tome, a frend je sredio lekturu. Imaju iskustva u tome? O, da, oni jako puno čitaju. Nabacio sam par savjeta, što, gdje i kako, tek prva tri poglavlja i odmah sam dobio odgovor kako on to neće dirati jer mu frendovi kažu kako je to dobro. On bi samo želio da ja stavim neki svoj pozitivni glas na to jer bi moglo pomoći. Sjajno, ni za živu glavu, ali sjajno. moj posao je time bio završen, sretno u spisateljskom svijetu.

Sve u svemu, nekako smo došli do zaključka kako je jeftino postalo ekvivalent tome da je to odmah i dobro. No, je li zaista to tako? Ja sam osobno nepismen. Kada dovršim radnu verziju, ona je obično loša i na njoj treba raditi, što se i događa kroz mjesece i mjesece koji dolaze. Konstantno pretumbavanje riječi, poliranje odlomaka, rezanje viškova (ili dodavanje teksta ako je nešto tanko), plus što to onda na kraju prolazi još najmanje dva lektora i uredničke oči. Kako pišem već 20+ godina došao sam na tu razinu gdje znam konstruirati roman, znam što je višak, manjak i glupost u njemu, znam mu tehničke mane, znam mu svaku sivu zonu i još uvijek nemam prave hrabrosti reći kako znam nešto uređivati (iako, tehnički, svaki pisac je prvi urednik na radnoj verziji rukopisa) jer ne znam. Lekture se ne želim ni prihvaćati, nikada, postoje ljudi koji to znaju raditi, svjestan sam svojih ograničenja, hvala lijepo. Ali, gomila današnjih romana je upravo takvo; brzo napisano, lektura traje dva dana, urednički zahvati ne postoje (jer svi znaju pisati, kako to već ide) i tu još ide stigma oznake samoizdavanje. Taj dio je možda napravedan, slažem se, ali (ne)kvaliteta koja se može očitati u većoj količini nego kvaliteta dopridonosi tome, što nas zaobilazno dovodi do završnice našeg razgovora. Osobno, ja volim riskirati i baciti pogled na takve stvari, žanrovske, u bilo kojem izdanju, službenom ili neslužbenom, ali gomila ljudi baš i ne. Problem sam svoj majstor možda djeluje među online prijateljima, ali jednom kada stvar dođe do vanjskog svijeta, događa se...pa, kritika. Jer, nitko od nas ne kritizira prijatelje pisce, pogotovo ako ih znamo uživo (zato oklijevam napisati neke osvrte iako mi oni sami daju otvorene ruke; bez uljepšavanja) ali stranci, publika iz sjene, obični čitatelji, oni ne mare za prijateljstva i onda dolazi do grube stvarnosti. Kritika kao takva nije loša stvar, ako ste je spremni saslušati (vrag zna koliko sam ja dobio kritika kroz godine pisanja, svaka je nešto pomogla) ali ona na našoj sceni ne prolazi jer...pa, svi znaju pisati. Osim što ne znaju, ne baš. Jer, iako možete vidjeti jako puno komentara o tome koliko se čitaju domaći autori, podrška i slično, posjetite bilo koji jači forum i naslova domaćih autora nećete naći ni u tragovima. I ono što pronađete, svodi se na već dobro provjerena imena, uz pojašnjenje kako ljudi znaju da oni valjaju jer su se negdje opekli s lošim romanom, pa je onda bolje spriječiti nego liječiti i izbjegava se SVE. Definitivno je to bio jedan od zanimljivijih razgovora o književnosti. Hrana za misli, što bi se reklo.  

Danijel Špelić | Stvorio sam Trenkovec kako bih jezive priče maknuo iz Pakraca

  

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Za Danijela Špelić nema dileme gdje smjestiti radnju svojih romana i priča - svoje horore i krimiće smješta u Pakrac, grad u Slavoniji, na Papuku, između Daruvara i Kutine. Miran život u pakračkom zelenilu Danijel Špelić začinio je ozbiljnim i kontinuiranim pisanjem, jer dosad je objavio devet knjiga - njegov prvi kriminalistički roman „Vidio sam kako umireš“ objavljen je 2001. godine, a najnoviju knjigu priča "Jedne noći u prosincu" promovirao je ove godine u Noći knjige. Špelić je strastveni zaljubljenik u horore i krimiće, puno zna o svojim spisateljiskim uzorima i, kad ne piše, gleda filmove ili čita romane koji ga inspiriraju te marljivo piše recenzije u kojima pokazuje široko poznavanje žanrova kojima se bavi. Ozbiljno bavljenje pisanjem i žanrovima dovelo je Špelića do adaptacije radio-drame i pisanja scenarija po motivima jednog od romana. Nije se lako dokazati, ali nije ni nemoguće, svjedoče Špelićeva iskustva, jer za njega život u malom gradu nije hendikep. Nakon prvijenca, Špelić je dosad roman „Kada ponoć otkuca“ te dva tematski povezana kriminalistička romana „Tamna strana: Izvan uobičajene rutine“ i „Tamna strana: Kroz mračnu noć“. 

Gordana Malančuk | Danijel Špelić: Kolonija

Posljednji roman pakračkog pisca Danijela Špelića zvučnog imena "Kolonija" netipičan je iskorak u znanstveno fantastični žanr no u samoj svojoj srži nije toliko različit od žanra kojeg, većinom, piše. Kroz radnju koju pratimo preko dvoje glavnih likova, liječnice Katarine Leder i pilota Martina Larga, autor nam predstavlja misteriju koju spomenuti likovi moraju riješiti kako bi došli do spoznaje o tome što se dogodilo unutar zabačene kolonije na negostoljubivom planetu, te kamo su nestali njezini stanovnici. Elementi misterije predstavljeni su kroz kriminalističku formu gdje postoje tragovi koji se moraju pratiti da bi se na kraju došlo do zaključaka, što je zanimljiv pristup materijalu, ali i samom žanru koji je u Hrvatskoj na marginama čitateljskog zanimanja. Ovdje su fantastični elementi tek pozadina, okružje kroz koje se likovi kreću i Špelić ne gubi vrijeme objašnjavajući čitateljima tehničke stvari ili previđanje budućnosti, ništa dalje od toga da inače komplicirani detalji budu svrhoviti i shvatljivi ljudima koji obično izbjegavaju SF žanr.

Špeliću je karakterizacija likova jača strana, a korištenjem motiva iz stvarnog života, radnja dobija na autentičnosti, no tu odlazi u stvarno veliku širinu zbog čega bi mu čitatelji mogli zamjeriti na statičnosti jer iako u romanu postoji nekoliko akcijskih scena, između njih odvijaju se velike dionice zatišja. Takav pristup materijalu je još jedan od razloga koji "Koloniju" čine netipičnim primjerom znanstveno fantastičnog romana jer razgovori koje likovi vode, jednako tako se mogu voditi i u normalnom okruženju; nečijem stanu ili uredu, pri čemu skučena unutrašnjost svemirskog broda može funkcionirati i kao mala osobna ispovjedaonica. Lišeni stereotipa koji su postali sinonim za ovakvu vrstu romana, Katarina i Largo imaju svježinu i oštrinu u svojim karakterima što ih čini odlično zaokruženim cjelinama.

Dvorište Janković, Pakrac | Danijel Špelić: "Svjedok"

 

Danijel Špelić | Svaki pisac voli vidjeti da je njegovo djelo pronašlo svoju publiku

 

Razgovor vodila: Gordana Malančuk

Danijel Špelić (1979.) hrvatski je pisac, kolumnist, amaterski filmski i književni kritičar i scenarist. Kriminalistički prvijenac, "Vidio sam kako umireš", objavljuje 2001. godine. Drugi kriminalistički roman, "Kada ponoć otkuca", objavljuje 2002. godine nakon čega u 2009. slijede dva tematski povezana kriminalistička romana, "Tamna strana: Izvan uobičajene rutine" i "Tamna strana: Kroz mračnu noć". Kao zaljubljenik u filmsku umjetnost, duži je niz godina pisao amaterske filmske recenzije koje je objavljivao na osobnom blogu posvećenom kultnim filmovima. Na nekoliko različitih portala (Fak, Inverzija, Filmovi s ruba, APortal, Kvaka i Goodtalking) objavljuje kolumne posvećene određenim dijelovima filmske povijesti i književne osvrte, a 2014. godine napisao je i scenarij za dugometražni igrani film. Dva horor-romana "Odjeci" (2018.), "Uljezi" (2019.) i jedan kriminalističkog žanra "Nestala" (2020.) njegovi su za sada posljednji objavljeni romani. Godine 2019. u produkciji Hrvatskog radija nastala je radijska adaptacija njegova romana "Vidio sam kako umireš", a završeno je i snimanje filma "Vikend", nastalog po motivima romana "Uljezi", koji se trenutačno nalazi u postprodukciji.

Živi i radi u rodnom Pakracu, čije ga ulice, kako sam priznaje, redovito nadahnjuju za njegove radove.

Gordana Malančuk | Danijel Špelić: "Svjedok"

Nakon što je aktualni roman "Nestala" pakračkog autora Danijela Špelića dospjela na vrh ljestvice čitanosti po gradskim knjižnicama u Hrvatskoj, stigao nam je "Svjedok" koji je svojevrsni nastavak. Romani nisu povezani radnjom, ali jesu glavnim likovima pa je tako ovo djelo drugo u nizu o privatnom istražitelju Lukasu Humu čime možemo očekivati da se romani pretvore u serijal.

Radnja romana započinje posjetom Lukasa Huma privatnom imanju poznate i vrlo uspješne spisateljice Aleksandre Novak gdje pokušava otkriti razlog njezina nestanka. Aleksandra je, inače, samozatajna osoba koja čuva svoju privatnost i uvijek se povlači u osamu kada istražuje i piše svoj novi roman, no Lukas u kući pronalazi tragove boravka čak dvije osobe, a provjerom okoline i obližnje šume, dolazi do zaključka da je djevojku netko promatrao.

Nešto što je počelo kao osobna usluga obiteljskom prijatelju i odvjetniku Janu Dvorišu, pretvorit će se u pravu istragu koja će Lukasa dovesti do vinograda Ivana Remetina i davno nestalog srpskog ratnog zločinca Dragiše Radulovića.

Danijel Špelić | Marisha Peesl: "Noćni film"

Sjećam se jednog intervjua s Johnom Grishamom kada je opisivao trenutak kada je TVRTKA počela postizati uspjeh. Za razliku od nas u Kroejši, u Americi za vas sav posao rade književni agenti, od traženja izdavača, pa do bacanja pitcheva svima ostalima, ponajviše filmskim studijima. I, tako, nazvao je njega agent i objavio "John, roman je kupljen za filmsku adaptaciju, zaradio si finu gomilu kešovine". Grisham, zbunjen, je upitao "A što je s knjigom? Hoće li biti tiskana?". Jer, zabavna stvar, "Tvrtka" u to vrijeme još nije bila ni izašla, čak nije imala ni izdavača i ono što je pomoglo da izađe u pisanom obliku jeste to što su se prodala autorska prava. Jer ako će se raditi film, mora da nešto vrijedi. Kod nas je to znanstvena fantastika, ali u Americi mnogi pisci, po vlastitom priznanju, pišu tako da bi roman u konačnici mogao biti ekraniziran, radeći što je bliže moguće na tome da radnja, scene i likovi budu filmični. To je "Noćni film". 

Meni se roman svidio, što jest, jest. Nije najbolja misterija koju sam pročitao, ali je dosta simpatična i to samo zato što se referira na gomilu filmova i filmskih aluzija, pa sam kao svoj na svome. Kod mene je svaka filmska aluzija sjela na svoje mjesto i znam točno na što se autorica referirala. Tu je odmah i povezani problem; njezine filmske paralele nemaju nikakvog smisla.

Danijel Špelić | David Morell: "Zaštitnik"

 

Morell je nedavno izjavio kako je duboko razočaran posljednjim Rambo-filmom. Ne samo razočaran već da mu je bilo neugodno što se njegovo ime nalazilo u njemu. Napao je uradak svim snagama; da je loš, nerazrađen, glup i tako dalje, i tako dalje. Što je... poprilično besmislena izjava ili reakcija općenito kada se u obzir uzme da je fino profitirao na novelizacijama Ramba 2 i Ramba 3, unoseći minimalni trud da od filmskog scenarija napravi nešto pošteno. Rekavši to, da odmah kažem kako mi se sviđa njegovo pisanje. Nažalost, nisam ga previše čitao jer nije previše prevođen, "Prva krv" (i dalje to odbijam nazivati "Okusom krvi") i "Dvostruka slika" - to je to od romana. Pročitao sam neke njegove horor stvari, i čovjek je dobar u tome što ovaj roman čini... zanimljivim, pogotovo ako u obzir uzmem kako se obrušio na "Last Blood". Jer ovo je to, B akcić koji je napisan gotovo da odmah bude i ekraniziran. I to je, iskreno, loš B akcić. Sada, akcijski romani su zaseban žanr i njih treba znati pisati. Mislim, ja imam akcijske scene u romanima, ali oni nisu u suštini akcijski. Lee Child ih piše dobro, David Baldacci ih piše dobro, kvragu, čak je i Morellova "Prva krv" odličan akcijski roman. Da bi oni funkcionirali, treba imati dobru podlogu, nešto zanimljivo i trebaju (barem djelomično) biti uzemljeni u stvarnosti. Ovaj roman... nema problema s akcijom jer je ima na bacanje, ali ima s njezinom logikom, ali ni to nije toliki problem koliko s negativcima. Postoji ih nekoliko...ali, malo žurim naprijed.

Danijel Špelić | Douglas Cavanaugh: "Kroz vatre paklene"

 

Znate što je pomalo nezgodno? Kada prije nego otvorite prvu stranicu znate što će se događati u romanu. To nikada nije dobar znak. Ispalo je da sam bio djelomično u pravu što se tiče ovog naslova - Amer uistinu spasi dan - neočekivan preokret kojeg niste mogli predvidjeti, zar ne? Ali, ovdje je zanimljiva stvar na djelu. Ovo je roman koji će lokalnim stanovnicima biti uglavnom loša stvar, barem po pitanju povijesnih stvari, ali Amerikanci će uživati, barem oni koji vole čitati ovakve stvari. Negdje sam jednom davno pročitao kako će Bosna postati novi Vijetnam za Hollywood i… okej, nije se baš to dogodilo, ali ovo je scenarij po kojemu bi mogli snimati jedan od onih Delta Force filmova i nitko ne bi okom trepnuo. Strana zemlja, nešto kao mutna povijesna pozadina, junak koji ima misiju od velike (povijesne) važnosti, puno akcije, eksplozija i jurnjave. To je to. Sada, ja volim ovakve stvari, akcija, avantura, egzotično podneblje i volim to sve dok nije moje osobno podneblje jer onda počnem uočavati detalje koji nemaju nikakvog smisla kako za priču, tako i za cjelokupni dojam. I ovo nije nov roman, napisan je i objavljen 2012, ove godine je tek dobio domaću verziju, ali čak je i 2010, kada je pisan, postojao Internet preko kojega su se mogle provjeriti neke osnovne stvari. Nije da roman puno kiksa u godinama, ali dovoljno da ono što je napisano ispadne nelogično.