Mario Lovreković | Umirem sama

Ustajem kao mrtva kurva iz svoje proklete postelje.
Bacam svijeće na pod i hodam po vrućem vosku kojega i ne osjećam.
Želim uništiti sve što diše pokraj mene i smijem se.
Polugola izlazim van i uživam u ljudima koji me gledaju i zgražaju se.
Uništavam im um, smijem u lice, a oni ne razumiju.
Skidaju ostatak odjeće s mene bolesnim pogledima kojih se srame, a uživaju.
Licemjeri bez duše i hrabrosti priznati što predstavljaju.

Mario Lovreković | Tvorac suza

Glasovi. Šaputanja i glasovi. Ponekad i kuckanja, zvukovi koji nikako ne bi trebali biti prisutni, ali uredni su u postojanju. Nešto ih tjera da mi se obraćaju, u to sam siguran, samo još uvijek nisam uspio dokučiti što je to nešto? Prije bi si pojeo jetru nego rekao kako mi prisutnost tih zvukova ne godi, međutim moram priznati određeno postojanje strave u sebi. Možda bi iskrenije bilo reći poštovanje.

Mario Lovreković | Stopala pored lomače

Sablasti oderanih zečeva
uništavaju simbole uskrsnuća;
okrvavljene šapice
šareni su privjesci
dijamantnih ključeva
lažnih proroka
koji blaguju
ustajali gulaš
nevinog bijelog mesa.

Mario Lovreković | Raskrižje

„Anders Manga, izvolite.“
„Vanda je. Moramo to učiniti, moramo! Siguran si da će uspjeti?“

„Hm, naravno da jesam. Samo ti moraš odraditi svoj dio, odnosno nagovoriti ga.“

„Hoću, hoću, sve ću učiniti, ali moraš mi prisegnuti, moraš! Reci da ćeš uspjeti, da ćemo uspjeti! Ne mogu to drugačije napraviti. Bojim se. Jako se bojim.“

„Smiri se, polako… Od uzbuđenja nećemo puno dobiti. Svjestan sam da to doista želiš, ali planiramo nešto što nije jednostavna i mala stvar. Posljedice bismo mogli osjećati kroz vječnost, ako pogriješimo. Dakle, korak po korak. Prvo se pobrini za osnovni dio plana, a kada to odradiš nazovi me. Od tog trenutka moramo brzo djelovati. I sve će biti gotovo kroz nekoliko sati. Dogovoreno?“

„Je, dogovoreno je. Hvala ti još jednom.“

„Nema na čemu.“ – telefonski poziv bio je prekinut – „Užitak je samo moj.“ – Anders je nastavio govoriti samo za sebe.

Mario Lovreković | Posljednja žrtva

Posljednju žrtvu
poljubio sam u vrat
nožem
koji nije govorio istinu.

Izrazio sam se
nudeći bol,
poput bijednika,
podle hijene
tupih zubala;
poput zvijeri
bez duše.

Mario Lovreković | Pantera

Hladna je noć. Ležim na travi izvan grada i ližem krv. Osluškujem kako drveće širi grane, zvuk je jednak otvaranju vrata koja snivaju na spojnicama satkanim od hrđe. Promatram lišće koje iznebuha mijenja boju, postaje tamno i staro. Strahujem da mi razum odlazi na počinak od slame i vjetra, rađa se unatrag, jer sve što se dogodilo, sve što sam naposljetku učinila… ubija me.

Postala sam zvijer, gadura kojoj će zasigurno htjeti suditi; nikada neću biti žrtva kojoj će se diviti.

Ubila sam dio sebe ubivši njih trojicu. Gledam ih upravo. Odvratni su i više nisu toliko snažni kao što su netom prije bili. Neka im je, uživali jesu, a sada su pretvoreni u trupla. Oči su im prazne, namjerno im kapke nisam zatvorila, želim te mutne poglede pamtiti do smrti. Ionako ću si možda sama morati presuditi kako bih zadržala dostojanstvo koje zaslužujem, stoga mogu odabrati posljednji užitak.

Mario Lovreković | Nibiru (Planet X: Had)

Dijabolični akti
prognanog uzvišenja
na rubu
Sunčeva sustava
ispisuju note
posljednje himne
izgubljenoga čovječanstva.

Mario Lovreković | Nakaza

Jedan sam od onih koje priroda nije nagradila ugodnim licem, onaj sam kojega je počastila prilično osebujnim, ogavno nakaradnim. Ne znam zašto je to učinila, zašto mi je dio lica spustila niže od ostatka, zašto mi je kut usana podignula tako da vječno slinim, ne znam zašto se poigrala mojom vanjštinom, a ujedno dopustila da mi um bude itekako jasan i svjestan sebe. Ne samo sebe, već i tuđih pogleda iz kojih sam oduvijek mogao pročitati samo jednoliko prokleto gađenje. Ljudi bi znali okrenuti glavu od mene kada bih jeo, ili prolazio pored njih, ili ako bih samo stajao i šutio i puštao slinu kroz deformiranu usnu. Nisu me mogli gledati, razumijem to. Opet, brutalno su mi uništili dušu. I ne znajući da jesu. Da ne govorim kako posao nikada nisam dobio, bez obzira što sam školovanje završio kao jedan od najboljih u klasi, omiljen među učenicima, razumije se.

Gdje god bi se pojavio nikada nisam upoznao dobrodošlicu. I tako iz dana u dan, iz kruga u krug, sve do danas, sve do vječnosti.

Mario Lovreković | Na poklopcu lijesa

Tragovi su ostali,
nakon tebe.

Vrijeme sam zarobio,
čitajući tvoje znakove,
tvoje poruke
i naposljetku ostadoh slijep.

Što si mi to htjela reći?

Mario Lovreković | Mrtvi ostaju mrtvi

Čekam te
jer znam
da se nećeš vratiti.

Čekam te
jer slušam
note
koje si volio.

Mario Lovreković | Led u crnilu samoće

Ne treba mi rukohvat
dok kročim
stubama života.

Potreban mi je prekidač
kako bih se isključio
i potom stoljećima kasnije
ponovno uključio
u nekom drugom tijelu
u nekoj drugoj zemlji
i drugom životu;
jer moj um boravi
na pogrešnom mjestu
u pogrešno vrijeme.

Nepotrebno uživa u tmini
a toliko je svjetla zapravo;
samo što su
zrake sunca mrtve
i ne griju moje srce
koje pumpa led
u crnilu samoće.

Mario Lovreković | Glad

(Rasprodaja vječnog života)

Bogatstvo stola
uzbuđuje
siromašne duhom;
(glad)
prezreli plodovi
postaju krvave stigme
ukrašene
sočnom melasom.

Mario Lovreković | Djevojčica

Djevojčica sam i imam predivnu dugu smeđu kosu.
Mislim da me roditelji ne vole.
Ponekad nemam oči, pa se sama kažnjavam.
Djevojčica sam i htjela bih umrijeti.

Volim misliti o smrti,
možda me tada vole.
Ne znam.

Mario Lovreković | 7 dana mržnje

Žena u bijelome je zapravo stajala u crnini

Prvoga dana zamrzih ono nacističko govno izbrijane lubanje koje je preko ograde, ionako oronule srednje škole, remetilo mir tvojeg predavanja o humanizmu. Ne znam kako si zadržala mirnoću usana, jer tvoje guste, namrštene obrve nisu bile u skladu s očima. Točno se sjećam fokusa tvojih zjenica, širenja i sužavanja, dok si vješto skrivala znojne dlanove. Stajao sam pored tebe, poput anđela kojemu se suše krila, jer nije bilo ruke koja bi se razbacivala svježom vodom. Nisi me vidjela, tada.

PS portal predstavio zbirku kratkih priča

„Pričam Svoju Priču“

Kada se nešto radi sa srcem i dušom, onda to naposljetku zasluži uspjeh. Promocija zbirke kratkih priča „Pričam Svoju Priču“ upravo je dokaz navedenom. Malu dvoranu Hrvatskog doma Petrinja posjetilo je 60-tak gostiju kojima su književni sadržaj donijeli ljudi koji uživaju u pisanoj riječi, a to su članovi redakcije PS-portala i autori čije su priče zastupljene u samoj zbirci.

Književnu večer otvorili su izvrsni Alf acoustic band pjesmom „House Of The Rising Sun“ grupe The Animals, a potom se publici obratio kolumnist i šef redakcije PS-portala Aleksandar Olujić (u krugovima PS-portala poznatiji kao kaplar) koji je pozdravio nazočne, te se ispričao fotografu Zdravku Turkulinu koji je zaslužan za izgled naslovnice zbirke, međutim malenim propustom nije naveden kao autor fotografije u samoj zbirci.

Mario Lovreković | Mesareve kćeri (2)

U 08:25 u mesnicu je ušla gospođa s povećim šeširom u obliku jedra, te torbicom od prave goveđe kože sa zlatnom, ručno izrezbarenom ručkicom. Kič se mogao primijetiti na kilometar udaljenosti, debeli novčanik također. Rekla je da želi svježu narezanu svinjsku jetru i to na kriške od šest milimetara kako bi ih lijepo ispržila sebi i suprugu, vlasniku restorana u predgrađu Rima. Odmah je isključila mogućnost dobivanja takvog proizvoda upravo kod njih, ali i ujedno naglasila kako je voljna riskirati. I tada se po prvi put uplela Lilith. Pogledala je gospođu poput divljakinje iz Amazone, s ugodno umjetnim osmijehom, pa rekla: „Draga gospođo, mi imamo upravo to što želite. Mi to uvijek imamo, zapamtite. Recite, koliko bi vam kilograma jetre godilo?“

Mario Lovreković | Mesareve kćeri (1)

Odbacivši otpad, Adamo Coppola zastao je predahnuti. Izbacio je sluz iz nosa na prašnjavo tlo pored kanti za otpad, promotrio sve prljave muhe uokolo, pa glasno uzdahnuo. Zavrtio je glavom u krug, a potom hrapavim glasom promrmljao: „Jebene muhe. Željne k'o djevice kurca. Fuj. Samo žderite to smeće, ima ga još. Kurve...“

Znoj ga je učestalo oblijevao. Ljeto je tek kanilo dočarati koliko vruće može biti i koliko sala može otopiti, a Adamo već na samom početku nije imao izbora nego pokoriti se jačemu od sebe. Kako bi se imalo bolje osjećao, odnosno nosio se sam sa sobom i trbuhom veličine kartonske kutije za mikrovalnu pećnicu, navukao je pamučne hlače i pregaču s vezicama oko vrata. Preko čela je navukao znojnik roza boje s likom Barbie iz '92. Uzeo ga je iz ladice za donje rublje mlađe kćeri. Smatrao je kako njoj više nikada neće trebati, a njemu je itekako bio potreban. Za duševni mir, ništa drugo.

Mario Lovreković | Zagrljaj

Ugasi mi cigaretu na koži, čvršća je od te tvoje prljave pepeljare. Poznajem svoju kožu dovoljno dobro i mogu ti to dopustiti. Pali, udiši miris paljevine i uživaj u tome. Zatim mi probijaj žile, igle te čekaju u srebrnoj kutijici na našem noćnom ormariću. Posebno su nabrušene samo za tebe. Pusti krv neka teče, nemoj ju spremati za kasnije. Pij dok je svježa i topla, tako drugačije godi nepcu, ljepša je na jeziku, lijepi se i razvlači kao spora smrt. Pij, ne brini, zadovolji svoju žeđ. Tvoja požuda se čita osakaćenim slovima čije značenje ne može tvoriti normalne riječi. Nakon tebe više nema rečenica, ostaju samo natuknice koje će možda jednom moći ispričati priču o smislenom pogrebu uzdaha.

Mario Lovreković: Vrane koje jedu ruke

„Ne galami!“ – urlala je Ema.

„Pa kako da ne galamim kada govoriš gluposti?!“ – uzvratio je Ramon.

„Glupost leži isključivo u tvojim malim mudima, Ramon! Priča je svršena i ja želim tamo dočekati Novu godinu s vama!“ – Ema nije niti predahnula a galama se nastavila.

„U redu, ti baš tamo želiš otići?“ – upleo se Diego.

„Da. Baš tamo želim otići.“ – Ema je završila s razgovorom.

Mario Lovreković | Uz smrt i tamu

Uz smrt i tamu hodati, čast mi život čini,
što nemam toplih riječi, što postojim u tmini.
Naviku na strah, suze koje oči mogu probiti,
prijezir, nimalo plah, to od tame mogu dobiti.