Kolumne

ponedjeljak, 29. veljače 2016.

Montelibrić | Festival dječje knjige

Od 19. do 24. travnja 2016. svakako posjetite Festival dječje knjige, Montelibrić - Circolo, Pula.
Monte Librić danas slovi kao jedinstvena, kulturna i edukativna manifestacija koja promiče knjigu i književno stvaralaštvo te potiče, ostvaruje i pokazuje produkciju namijenjenu djeci.

Tema: ZvukBook


Pomnim odabirom tema i praćenjem svih aktualnosti na području dječje književnosti Monte Librić postaje jedan od najznačajnijih dječjih festivala u Hrvatskoj, ali i šire, koji mladom naraštaju pruža uvid u značaj književnosti. (Izvor podataka: Montelibrić)

http://www.montelibric.sanjamknjige.hr/hr/2016/ml-autori/

Maja Cvek

POVRATAK

U kutku mog oka
kamen i masline.
Uvrijeđeno se,
udaljilo more.

Svečano uspravljen,
Velebit čeka.
Iza leđa mu,
prohladne zore.

Mirjana Mikulec

ČOVJEK SPUŠTENA POGLEDA


Srećemo ga jutrima dok uređeni dolazimo
iz svojih udobnih domova, staklenih čardaka
na visinama taština, u svoj drugi život
po činovničkim sobama.

Uskom ulicom između ljudi i auta
bez žurbe, polako i temeljito čisti smeće.
Teško se mimoilazimo da nam se riječi ne susretnu:
mene su učili pozdraviti stvorenje u prolazu,
ali on je vječito spuštena pogleda i nisam sigurna
da je odgovor na usnama, prepoznavanje u očima.
Možda mu samo više nije važno i nije navikao.
Ponekad ga još vidim poslijepodne kada se vraća s posla,
zastane pod prozorom jedne žene u crnom, pričaju prisno.
Ja bih htjela znati o čemu sanjare ili možda samo – umiriti savjest.
Mirjana Mikulec, iz zbirke "Stope"

Susret s piscem | Sonja Smolec


Autorica Sonja Smolec će u četvrtak 3.3.2016. godine na Dječjem odjelu Knjižnice Ivane Brlić Mažuranić predstaviti svoj novi roman Moja sestra Sarah učenicima četvrtih razreda OŠ Borovje (prva grupa u 15.15 sati i druga u 16 sati)

Ovaj fantasy roman napisan je kao sjećanje jedne petnaestogodišnjakinje na vrijeme kad su se u njenoj kući počele događati neobične stvari, van svake logike i vjerojatnosti.
Kad je Sofia imala šest godina otkrila je da je imala sestru blizanku koja je umrla na prvi rođendan. Stjecajem okolnosti nekako ju je nehotice dozvala natrag i tada se počinju dešavati čudne stvari koje ne bi trebale biti istinite. Jesu li samo plod njene dječje mašte ili tu ima i nešto više?

Sonja Smolec piše pjesme, priče i romane za djecu i odrasle. Objavljivati je počela još kao učenica. Surađuje s brojnim domaćim i stranim časopisima. Dobitnica je više domaćih i međunarodnih priznanja. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku, a prevođena je na engleski, španjolski, njemački i makedonski jezik.

Izvor podadata: KGZ

nedjelja, 28. veljače 2016.

Sven Adam Ewin | Nježna vrba


(mom nadobudnom kritičaru)

Zvoni, o, akustiko! Tvoja me glazba liječi!
Nigdje glazba ne zvoni kao u šupljoj duplji!
Ječi, o šuplja cijevi, kad ti nestane riječi,
Klobuče iza kiše! Mjehure pamćenja šuplji!

To tvoje prazno ništa - od ništa jače zveči!
Kad mlatiš praznu slamu, daj budi malo grublji.
Kod ispovijesti vjere prekriži se i kleči!
Da shvatiš svoju tupost, ti moraš biti tuplji.

Ako već ne znaš bolje i ne možeš da shvatiš,
Ti nabiflaj mi pjesmu. Pa jednom. I još jednom.
I nastoj putem jeke – da ponovljeno vratiš.

A desi li se ikad, da tebi, stiha žednom,
S pamfletom ispod ruke u moju kuću svratiš,
Da znaš da primit ću te… sa pažnjom izvanrednom!

Nataša Nježić Bublić | Lijepa trešnja


Dotičem te jagodicama,
lagano klizim po tvom oblom vratu,
nepcem nanjušim oporost i slatkoću prvog izdanka,
preokrećem u dlanovima,
igram se
i slijedim tvoju putanju.
Kotrljaš se, zanosiš, zoveš,
bojom me mađijaš.
Potom stojiš kao vojnik na rubu stola,
jurišaš i varaš,
mašeš i vedriš.
Polagano te prinosim ustima,
zagrizem,
trešnjo prva.
Ljeto samo što nije
pribilo svoje bludne plodove
na vrata,
ispod šume,
divlji ples zrelog lišća.
Na postolju mednom,
na jeziku u grlu
zgužvana trešnja,
ljepota.

Mia Ugrin

SAD JE DOSTA!

Nalijepim tako
redovito na sebe
prljavštinu tvoju...
i guleći je revno
nikako da shvatim
kakva agonija je
živjeti u mislima
osobe druge.


Ponesem rado
probleme tvoje,
tugu i ostalu prtljagu,
a ništa svoje
ne saspem
u dvore tvoje.

- "Pa kad ne možeš
umjesto mene
znati kad je dosta,
uvijek ću primiti
dragog gosta,
kome ću sve
svoje muke
natovariti
dok god je šutke." -

Shvatit ću jednom i ja
kako samo je bitno
što se mene tiče
i da me sve drugo,
tuđe ne dotiče.

Maja Cvek | Gričke svijeće


Katarinski trg i raskošna crkva, bijela,
u sumračju rujna blagi titraj svijeća.
Na starim zidovima tiha igra sjena.
Na davninu sve podsjeća.
A Trgom zvoni pjesma sjetna
dok Lotrščak budno stražari u mraku.
U njegovoj sjeni, dva su srca sretna,
zavodljivo ljubav miriše u zraku.
Vjera, ljubav,dah prošlih vremena,
ćarolija noći, drhtaj dvaju bića.
Nova ljubav piše knjigu uspomena
i opet se ponavlja Šenoina priča.
Jer i sada nova Dora, purgerica mlada,
ljubi svoga Pavla dok joj oko blista.
Prohujalo vrijeme promijenilo sve,
samo ljubav ne. Uvijek je ista.


petak, 26. veljače 2016.

Sven Adam Ewin | Vrbopucni pucovrb



omacio se
pup na vrbi
opupio se
vrb na maci

ocicila se maca
omacila cica
sve cica na maci
sve maca na cici
dođu škare
cvik-cvik-cvak
vrbu mazu
za u vazu

nedjelja, 21. veljače 2016.

Danas je Međunarodni dan materinjeg jezika

Danas, 21.2. je Međunarodni dan materinjeg jezika. Pravo vrijeme da se pozabavite s nekoliko jezičnih činjenica.



  1. U svijetu se danas sporazumijeva na oko 7.000 jezika.
  2. U kineskom jeziku postoji 50.000 znakova, ali za čitanje novina potrebno je znanje njih 2.000.
  3. Mandarinski, kao prvi jezik, koristi 12,44 posto svjetske populacije.
  4. Do danas je nestalo 2.400 jezika.
  5. U Gospodaru prstenova pojavljuje se 12 izmišljenih jezika.
  6. Na esperantu, umjetnom jeziku, snimljena su dva igrana filma.
  7. Biblija je dostupna na 2454 jezika.
  8. U Vatikanu možete podignuti novac s bankomata koristeći se latinskim jezikom.
  9. Četvrtina svjetske populacije može se sporazumijeti na engleskom.
  10. Cryptophasia je ime za jezik blizanaca. Jezik koji su izmislili i razumiju samo blizanci

Izvor podataka: Časopis Radost.hr

Barbara Mišković | Everwind


Duboko u tamnoj i mračnoj Skandinavskoj šumi, leži pradavna tvrđava zvana Stormgard. Stormgard je škola i sirotište za nadarenu djecu koja posjeduju neprocjenjivi dar magije. Nažalost, nakon stravičnog rata koji je gotovo uništio tvrđavu, Arhmagu Torvalu je postalo vrlo teško pronaći nove učitelje za svoje učenike. 

Prekrasna žena, vatreno-crvene kose prijavi se za posao začarnice, ali Torval nije siguran da je ona doista prava osoba za taj posao. Ono što čega Arhmag nije svjestan jest činjenica da njihova nova začarnica posjeduje tajnu tako veliku da bi mogla promijeniti sve!
Naslovnica prikazuje profil čarobnice, a svjetlost koja izvire iz njenog tijela samo je odraz tajne koju ona nosi u sebi.


 

O autorici:

Barbara Mišković započela je čitati s četiri godine i od tada joj je um bio pun priča koje je morala ispričati drugima ili ih zapisati. Pohađala je srednju Ekonomsku Školu Velika Gorica, gdje se posebno istaknula kao glumica i spisateljica na LiDraNo natjecanjima. Osvojila je brojne nagrade za sudjelovanje, kao i prvu nagradu za svoju predstavu, koju je napisala i u kojoj je glumila na kajkavskom narječju: "Talijanuš je Domaći." Na kraju srednjoškolskog obrazovanja dobila je rijetku i jedinstvenu nagradu škole za cjelokupno srednjoškolsko zalaganje. Glumila je i u kazališnim predstavama u gradskom kazalištu, najčešće na kajkavskom, a posebno je bila zapažena po ulozi Kate Labudanke u Kolarevoj predstavi "Breza." S dvadeset i jednom godinom, vođena vlastitom znatiželjom, upisala je Teološki Fakultet Matije Vlačića Ilirika u Zagrebu, ali je zbog nedostatka financijskih sredstava bila prisiljena odustati od fakultetskog obrazovanja. Trenutno vodi miran život sa svojim voljenima, mužem i sinom. Barbara uživa u dugim šetnjama prirodom i kao što se može i očekivati, voli čitati knjige i pisanje.

Natječaj za najbolju kratku priču


Pravila: Duljina priče do 500 riječi. Priče ne smiju biti nigdje objavljene, niti u tiskanom niti u elektronskom obliku.

Trebate pisati o proljeću ali ne spomenuti riječi koje se u takvim pričama najčešće koriste:
Cvijeće, pup, rosa, leptir, riba, ptica, ljubav.

Nagrada: Autor prvonagrađene priče dobit će knjigu iznenađenja.

Priča će biti objavljena na facebook i web stranicama časopisa.

Drugo i treće plasirane priče bit će također objavljene u časopisu.

Priče se šalju isključivo e-mailom: casopis.kvaka@gmail.com

zaključno s 5.3.2016.

Natječaj je otvoren za cijelu regiju.

Rezultat natječaja...




Slika: Van Gogh (1887)
Fishing in Spring, the Pont de Clichy (Asnières)
Ribolov u proljeće, most de Clichy (Asnières)

subota, 20. veljače 2016.

Mirjana Mikulec


MI IMAMO NOVI DOM

Sagradili smo novu kuću
bez tragova prošlosti.
Bojama smo gusto premazali sjećanja
na mutna svjetla radničkih predgrađa,
hladne zidove iza kojih grize vlažna studen,
plastično voće na stolu, lažne slike svetaca.
Na glatkim plohama namještaja nema
urezanog očaja u bijegu od budućnosti.
Slike na zidu poklonili su nam prijatelji.
Pejzaži. Proljeće, ljeto, jesen, zima,
godišnja doba što još nisu bila ničija.
Ogledala još nisu nosila starost ženama.
Urezat ćemo svoje tuge u slabe temelje
novih, krhkih gradnji bez snage, žilavosti.
Jednog ćemo dana, bez prošlosti,
stajati na putu, tražeći smjer povratka.

~ Mirjana Mikulec
Iz zbirke "Koordinate postojanja"

četvrtak, 18. veljače 2016.

Martina Sviben | Chimamanda Ngozi Adichie: Polovica žutog sunca

Chimamanda Ngozi Adichie, Polovica žutog sunca Pozamašan roman od četiristotinjak stranica koji mi je fino legao. Emocionalno me dotakao načinom prikaza likova, okolnosti i uvjerljivošću, ali sam pritom i puno naučila. Roman bi se mogao nazvati i obiteljskom sagom jer pratimo članove jedne obitelji i s njima povezane ljude u tragičnome povijesnome trenutku.
Šezdesetih godina 20. stoljeća Nigerija se konačno osamostalila od Velike Britanije i postala neovisnom. Ubrzo je počeo građanski rat zbog nepomirljivih razlika (kako se njima činilo) etničkih skupina Hausa, Yoruba, Furlana i Igboa koje su nastanjivale prostor mlade države. Ono najtragičnije jest da je britanski imperijalizam bio toliko duboko ukorijenjen u kulturalna obilježja da ga Nigerijci uopće nisu doživljavali kao nešto loše. Štoviše, imponirao im je. Navedena su plemena započela bratoubilački (građanski) rat u kojem je stradalo više od milijun ljudi. Godine 1967. Biafra se odijelila od Nigerije zbog procjene političkih vođa da će Igboi teško živjeti s ostalim agresivno raspoloženim plemenima. Republika Biafra postojala je samo tri godine, a tijekom odcijepljenja njezini su stanovnici, svakodnevno granatirani i okruženi neprijateljem, iskusili najveće ljudske patnje: bol, glad i smrt bližnjih.

Roman je narativno organiziran na dva plana - prijeratne (rane šezdesete) i ratne godine (kasne šezdesete), a likovi koje upoznajemo u smirenome intelektualističkom i više-manje snobovskom ambijentu, u kasnim šezdestima postaju prognanici koji pokušavaju preživjeti boreći se sa stjenicama, ušima i praznim želucem. Tako čitavo vrijeme imamo pred sobom one od nekad i ove sad pa možemo uspoređivati tko je uistinu imao unutarnju snagu potrebnu za takve okolnosti. Mnogo je paralelnih pripovjednih niti i odnosa, ali meni je osobito dojmljiv autoričin postupak preobrazbe lika profesora Odenigba, prijeratnog intelektualca, sveučilišnog djelatnika revolucionarnih ideja koji je na pomodnim večernjim kružocima u svojoj vili beskompromisno zahtijevao moralnu snagu i čvrst idejni stav prema neovisnosti Biafre. Na kraju je to slomljen čovjek bez ideala, ali i upitne moralnosti prema najbližima.

Nigerija šezdesetih godina prikazana je kroz lik sluge Ugwua. Seoski dječak, odrastao na vračanjima i praznovjerju svoga plemena, znatiželjan, inteligentan i iskonski kvalitetan pretvara se u čovjeka koji sa strepnjama prati vlastite fizičke promjene i preobrazbu u muškarca naglašenog libida, ali istovremeno bez ikakva straha i skanjivanja guta sve što se može čitati i oblikuje vlastiti svjetnazor. On je i dalje vjerni sluga koji se divi svojim gospodarima, ali s ponosom prihvaća i ulogu učitelja u ratnoj školi. Rat i iz njega izvlači na površinu njegovu životinjsku stranu pa sudjeluje u grupnome silovanju, ali preraste svoje moralne nedoumice i sramne postupke bezrezervnim pomaganjem u neljudskim uvjetima svima kojima to treba. On je veličanstven spoj Afrike i Europe, praznovjerja i načitanosti, ratnika, muškarca, ljubavnika i sluge. Vrlo dojmljivo oblikovan lik u kvalitetnome romanu.

utorak, 16. veljače 2016.

Ljiljana Jelaska | Gušter


Odijelo nosim
modernog kroja.
Zelena je moja...
omiljena boja.
Kratke su mi noge,
a dug mi je rep,
nije da sam sebe hvalim,
al' baš sam si lijep!
To što imam ja,
nema baš životinja svaka:
kralježnicu iz 140 kralježaka!
Koža mi je hrapava i čvrsta,
zaštićena ja sam vrsta.
Kao svaki gmaz
liježem se iz jaja
i ne mogu živjeti
bez Sunčevog sjaja.
No jedno me pitanje
ne prestaje bosti:
zbog čega ja tjeram strah
ljudima u kosti?

ponedjeljak, 15. veljače 2016.

Ludwig Bauer: O prozi Ksenije Kušec

Kratak osvrt na knjigu “Sobe” 

Među vrlinama proze Ksenije Kušec posebno bih istaknuo sposobnost uočavanja neobičnih situacija u okvirima svakodnevnog života. Neki od ljudskih postupaka, oblika ponašanja, koji se u opisanoj sredini čine sasvim uobičajenima i prirodnima u sebi nose potencijal pretvaranja u nešto neobično, apsurdno i komično. To je iznijansiran humor koji možda neće izazvati provalu smijeha nego samo osmijeh, ali svakako potiče na razmišljanje.

Likovi su Ksenije Kušec dovoljno slojeviti da čitatelja zaintrigiraju, da pobude neku vrstu apriornoga odnosa prihvaćanja ili odbacivanja gotovo na prvi pogled, ali se u svojoj složenosti na kraju opiru jednoznačnoj procjeni. Naravno da svi znamo da nitko nije samo dobar ili samo zao, ali proza Ksenije Kušec ponekad nas vrlo djelotvorno na to podsjeća.

Paradoksalnost je takvog antimoraliziranja da nam se putem uvjerljivosti pripovijedanja predstavlja esencijalno moralni stav koji, eto, bez akcentiranja angažiranosti autorske ima svoju neporecivu valjanost.


 ~ Ludwig Bauer
(objavljeno uz dozvolu autorice)

Roko Dobra

JER SU U SONETU

Stihovi se ovi od početka górde
ko orlovi kad se raskrile u letu;
riječi su im jedra što zbunjuju horde,...
ne priznaju poraz, jer su u sonetu.


Katreni se ovi, kojih su vokali,

ukrav boje dúgi, nalik svome cvijetu,
ritmom mora slûže da ne bi kaskali
do nebesnog sklada, jer su u sonetu.

Tercina se svaka drugom stranom bavi,
za razliku onog što se. kao svetu
zakonitost Božju, štovalo u slavi

da vječnost svjedoči, jer je u sonetu
znamen moga kreda: opasno je savi-
ti se van okvira u zlom kolopletu!

~ Roko Dobra, iz zbirke Zlato moga praha

Saša Mićković



GOLORUK   

I

I sve što sanjah, postalo tuđe,
vrelim sam nožem dno oka tako.
Svetlost voleo od sebe luđe,
oreol s neba prstima mako!

Sve ređe srećem drhtavo biće,
mrki mi bezdan nepozvani gost.
Ne žurim, neka, još će da sviće,
prebrodih reku, potopljen je most!

Okusio sam stidljivo kapi,
života koji kao dete mre.
U meni god to zaludno vapi,

duša u telu kada usni pre.
Glog crni, ljuti, razorio prag,
drhteći kopnim, bledi sejem trag!

II

I krv kad počne da obgoreva,
ljubav se zgruša u grudvicu tek.
Božanskim glasom lepota peva,
nek` vedri život, ja još čekam lek!

Sve što dotaknem ne ogranava,
goloruk kuda sam da juriša?
Večitim sankom da l` mi se spava,
kad reč studena ko kam utiša?

Čuvarko moja, zar si iz mraka,
gledala mirno razoreni plod?
Biljku u sebi ja ti od straha

posekoh grubo - okrvavljen rod.
Gospode, moram da se obratim,
s izvora Tvoga daj da zahvatim!

III

Kasnim bez krila, željo mi pusta,
da vasione ja ugrabim dah.
Jedino ćutnja grči mi usta,
nem kao granit, poslednji je mah!

Otrov vremena, zelen, razliven,
mlado je lice upilo svu kob.
Rušan i loman, nevoljom skriven,
mirim se s lancem kao dobri rob!

Kome se javljaš, nebeska ptico?
Ne čujem, neću, ja ti sasvim gluv.
Treptaji zadnji, pesnička žico,

ne listam više, kao korov suv.
Pomakao se iz svog temena,
izrastao iz čudnog semena!

nedjelja, 14. veljače 2016.

Sven Adam Ewin | Otuđeni


Pjesma je ljubav, labud bijeli,
Najviše ljubi kada pati,
A ponajviše kada želi,
A nema kome ljubav dati.


I ruke naše već su hladne,
I tijelo više nema želju,
I usne više nisu gladne,
I ne da nam se u postelju.

Ja tebi dalek. I ti meni.
Sve više pričamo kroz zube.
Sanitarno smo otuđeni,
K'o da smo bolesni od gube.

A onaj tko je tako gubav,
Ništa ne želi kao ljubav.

Predstavljamo | Ljubica Biljan

Ljubica Biljan - Dobitnica nagrade “Albatros” 2015.
za roman “Jakobov san”


Životopis:

Ljubica Biljan
Ljubica Biljan rođena.1972.g.odrasla u Županji gdje je i pohađala osnovnu školu, a srednju školu pohađala je u Vinkovcima.

(Tijekom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja intenzivno sudjelovala u literarnim, recitatorskim i dramskim školskim aktivnostima.)

Studirala na Sveučilištu u Zagrebu Pravni fakultet.  Kao apsolvent se zbog ljubavi i zasnivanja obitelji preselila u slavoniju, Nakon rođenja kćeri, diplomirala na Pravnom fakultetu u Osijeku.  Živi u malom mjestu Cerna u istočnoj slavoniji.

Po zanimanju je diplomirani pravnik.

Član  je:
  • udruge za arbitražno pravo AD HOC, Županja,
  • udruge za zaštitu prava djece, Županja
  • od 2009.g. član Općinskog izbornog povjerenstva Općine Gradište na svim izborima i referendumima u RH, a od 2012. g. i predsjednik Općinskog izbornog povjerenstva.

Ovo je njeno prvo objavljeno djelo.
(Email: ljubica.biljan@gmail.com)

Nešto o knjizi:


Roman „Jakobov san“ nastao je kao plod mog dugogodišnjeg razmišljanja i do u detalje razrađenog životnog okruženja i karaktera glavog lika pedesetogodišnjeg Jakoba. Napisala sam ga vrlo brzo u samo par mjeseci, ali moram reći da sam o samom liku razmišljala godinama. kao i o stilu pisanja. Odabrala sam što jednostavniji stil iz jednostavnog razloga, a taj je da ne umorim čitatelja i da mu skrenem pažnju na detalje Jakobovog naoko besmislenog i nezanimljivog života. Bilo je vrlo teško pisati i održavati tu jednostavnost, ali mislim da sam rezultat postigla i da je u romanu dominantna radnja i kretanje, koje bi bilo koji drugi stil, po mom skromnom mišljenju ugušio tu nježnu i krhku svakodnevicu otuđenog glavnog lika.
Roman je posvećen ljubavi i ta poruka je vrlo jasna.
Druga poruka i ne manje važna je ta da svi možemo pobijediti strah i ostvariti svoje snove i da je nepotrebno čekati da to netko drugi učini za nas, jer će u najčešćem slučaju biti prekasno ili premalo vremena za uživanje u toj sreći.



Promocije:



1.    Dodjela nagrade i promocija održani su u Velikoj Gorici u POU Velika Gorica, 10.12.2015.g.

2.    Predstavljanje knjige u Zagrebu u Hrvatskom Školskom Muzeju 22.01.2016.g.

3.    Predstavljanje knjige u Županji u Gradskoj vijećnici dana 03.02.2016.g.
4.    Slijedi predstavljanje u Vinkovcima u Matici Hrvatskoj, ogranak Vinkovci
dana 23.02. 2016.g  u 19.00 h

petak, 12. veljače 2016.

Mirjana Mikulec | Moja mati


Žena dijete starica.
Hodila je z lučnjaki v črncu,
prek mosta biežala z pesom
kaj se premietal vu veliko tele.
Pri huste su igrale kolo coprnice,
pod pragom spale žabe krastače.
Kad je bila mala zmisli se
kače sklupčane okoli svete slike.

četvrtak, 11. veljače 2016.

Mirsada Madžarević | Gabriel Garcia Marquez: Ljubav u doba kolere


Ima li ljubav rok trajanja?


Ima tomu preko godine da smo muž i ja bili na nekom koncertu u Daruvaru. U one sitne sate kad je jedna polovina prisutnih pijana za dvije deve, a druga polovina ih mrzi jer netko mora biti i pametan, uhvati mene stari Raca da mi gleda u dlan. Onako ko za prijatelje. I, kako bi mi demonstrirao svoje umijeće, odvuče me u malo osvjetljeniji prostor iz tako mračne birtije da mi kaže što vidi.


Ono što me onako "strefilo" je bilo kad mi je rekao da vidi nešto čime sam ga razočarala. Uglavnom, reče on meni kako se netko u mene bio gadno zaljubio, i kako će me ta osoba voljeti do kraja života, i kako sam ja to znala, a ništa nisam učinila da jadničku dam neku šansu. No, dobro, u svoju obranu mogu samo reći da svatko ponekad nekoga zavoli, a ne možeš baš sve voljeti u isto vrijeme i na isti način.


Zašto ja o tome, mislite? E, pa studeni je bio Mjesec knjige, a u isto vrijeme i mjesec ljubavi. I stoga smo se na Klubu čitatelja Gradske knjižnice Pakrac odlučili za taj mjesec čitati neki ljubavni roman. Da nam ne bude dosadno i predvidivo, od ponuđenih romana koji su uključivali klasike poput "P.S. Volim te" i "Žena vremenskog putnika", ne samo da nismo izabrale klasični ljubić već smo izabrale roman koji je u nekim anketama proglašen najvećim ljubavnim romanom 20-og stoljeća. Odabrale smo "Ljubav u doba kolere" Gabriela Garcie Marqueza (1985). I da stvar bude bolja, ja sam odmah počela mijaukati. Jer iako volim Marqueza i iako mi Ljubav u doba kolere već godinama stoji na jednoj od kućnih polica za knjige, nekako sam u svojoj glavi taj roman uvijek čuvala za onaj dan kad odem u mirovinu.

utorak, 9. veljače 2016.

Predstavljamo | Mirjana Mikulec

 

Mirjana Mikulec
Mirjana Mikulec rođena je 3. siječnja 1959. u Zagrebu. Osnovnu školu pohađala je u Oroslavju, gdje i danas živi s obitelji. Gimnaziju u Zaboku završila je 1977., s odličnim uspjehom. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1982., studij vanjske trgovine. U studenome 1985. stekla je uvjerenje Pedagoškog fakulteta u Zagrebu o položenom dopunskom pedagoško psihološkom obrazovanju te je deset godina predavala ekonomsku grupu predmeta u Srednjoj školi Zabok. Od 2007. do danas zaposlena je u Državnom uredu za reviziju, Područnom uredu u Krapini, kao viša državna revizorica.

ponedjeljak, 8. veljače 2016.

Saša Mićković


SUMRAK SA MRTVIM PESNICIMA


Verlen, Rembo i Bodler, iz tišine i jeze,
nadviju se tek senkom nad kapijom Pariza,
dok im grobove čama, crv kovčege nagriza,...
u ćilibar im usud katrene verne veze!


Velikanske se duše niz Senu šušteć viju,
Moris Ravel tu vešto Bolerom se rasvira,
a povrh njine humke smrt trulo cveće zbira,
samo još srca žeđna, ko suncokreti zriju!

Pred sumrak, često vidim, kako se nebom kreću,
dok u prozoru svome žežem mirisnu sveću,
eh, tako priča krene... Iz čudesnih davnina...

Valeri, Ronsar, Gotje... Sred sobe mi izrone,
i njihova se rima u svetlodašju prone,
pa onda kapka - kapkom, sve skri pariska tmina!

Pariz, 15.08.2014.

Ksenija Kušec | Saturn




Saturn je jedan od najljepših planeta u Sunčevom sustavu. Osim Zemlje, naravno. Oko njega kruže prstenovi koji se zlatno sjaje, a i sam planet je zlataste boje. To je jedan čudan planet. Mek je kao i Jupiter, ali u središtu je jako vruć. Naime, u sredini Saturna nalazi se vruća čokolada! Ona kuha, krčka, miješa se i ključa. Blizu ovog planeta osjeća se neodoljiv miris rastopljene čokolade. Kad bi prolazili pored njega, zavrtilo bi nam se u glavi od finoće mirisa! 
Prsteni Saturna sačinjeni su odlomljenih komada čokolade. Oni su veliki kao kamenje od veličine šake do ogromnih komada kao što je kuća. Presijavaju se na suncu jer se čokolada malo topi na površini i to čini onaj zlatasti sjaj. U mekom dijelu Saturna rastopljena čokolada miješa se sa svim mogućim mirisima i okusima. Tako nastaju najrazličitije vrste čokolade: sa okusom jagode, gorka čokolada, mliječna čokolada, sa okusom peperminta, sa sušenim voćem, lješnjacima, bademima, čokolada s jogurtom, sa višnjama, s mjehurićima... Gotovi čokoladni okusi se hlade i neko vrijeme kruže u Saturnovim prstenovima. 
Nekada davno na Saturnu su živjeli jedni mali, majušni ljudi koji su tu čokoladu miješali, kuhali i pripremali. Kasnije, ti su ljudi došli na Zemlju i zaposlili se u jednoj poznatoj čarobnoj tvornici čokolade. Čokolada na Saturnu i dalje postoji, jer se ona naučila sama kuhati i miješati. Kad se dovoljno ohladi, sama se zapakira u kutije i spremna je za put na Zemlju. Čokolada dolazi u paketima, a na svakom piše u koju tvornicu ide. U tvornicama se samo stavlja ukrasni papir. Pa gdje bi tvornice uopće nabavile toliku količinu čokolade? Na tvorničkim trakama i u strojevima čokolada se samo odvaja, stavlja u lijepe vrećice, sjajne paketiće, krasne kutijice. Takva uljepšana ide u prodavaonice. 
Kad se djecu i odrasle pita koji planet najviše vole, svi će vjerojatno reći Saturn, ni ne znajući zašto. Sada znamo: pa svi vole čokoladu, mislim da nema nikoga na svijetu tko ju ne voli! 
~ Ksenija Kušec, Priče iz Sunčeva sustava (zbirka priča za djecu, 2010., Profil)

nedjelja, 7. veljače 2016.

Roko Dobra


ŠTO TRITON NE TRUBI*

Igore, za Boga,
što Triton ne trubi?
A školjka sred loga...
blistav sjaj ne gubi!

Igore, za Gospu,
što Triton ne trubi?
A zvuci se prospu
i nesta val grubi!
Igore, za Krista,
što Triton ne trubi?
A grimiz zaista
obzorje, gle, ljubi!
Igore, ko more
versi ti žubore!

~ Roko Dobra, iz zbirke "Zlato moga praha"

Ilustracija Nevenka Benini


*Nagnut nad zbirkom pjesama Tritonske trublje vrsnog poete Igora Šipića, napisah ovaj sonet 4. veljače 2005. u Zadru. A povod za to bijaše u nedostatku dostatnog mi pouzdanja da uredno i na vrijeme uzmognem dovršiti već davno započeti osvrt o ovoj lucidnoj i nadahnutoj knjizi recentne hrvatske poezije.

Sonja Smolec | Jelena Hrvoj: Štorka


Knjigom „Štorka“, autorica Jelene Hrvoj definitivno je velikim koracima zakoračila u svijet pisane riječi. Kako sama kaže, to nije njena prva napisana knjiga ali je prva objavljena.
Jelena vješto manipulira kako radnjom tako i čitateljima uvodeći ih u svijet na rubu fantastike, horora i kriminala.
Sam naslov je neobičan i izuzetno dobro odabran jer potiče na razmišljanje. Čitajući otkrivamo da svatko od nas u sebi ima svoju osobnu Štrorku, netko veću netko manju. Štorka je, generalno gledano, iskonski strah od nepoznatog. Kod svakog od nas on se definira drugačije. Strah od smrti, mraka, životinja, ljudi, života generalno... Može biti bilo što zamislite. Nekoga će Štorka čekati na tavanu, nekoga u bunaru, nekome će se naseliti u glavi. Za Štorku svako mjesto je dobro tako dugo dok smo i sami dovoljno zli i dok nju tim zlom hranimo.
Radnja je vrlo vješto isprepletena od više segmenata, poput dobro prezentiranih matematičkih skupova. Svaki od njih ima svoj vlastiti život a ipak se svi oni u određenoj točci dodiruju ili preklapaju i djeluju jedni na druge.

Glavni lik, djevojka psihotična i podvojene osobnosti centralna je okosnica s kojom se svi susreću i svi koji su ikad na bilo koji način imali nekog utjecaja na nju samu, bilo fizički, bilo psihički, bude uništen na neki od vrlo maštovitih načina.
Posebna zanimljivost je da u cijeloj knjizi ne može pronaći niti jedna psihički stabilna osoba. Čak i onda kad nam se čini da smo se napokon upoznali s nekim tko je manje devijantan, otkrivamo mračne strane njegove ili njene osobnosti.

Zastrašuje koji spektar ljudskih devijacija je spisateljica stavila pred čitatelja. Otkriva ih polako, gotovo kao čitač tarot karata. Nije uvijek ono što vidimo i pravo značenje. Sve se zbraja i dolazi u kombinaciji s drugim slikama. Tako imamo psihički bolesne likove i to na različite načine, od shizofreničara do sado - mazo osobnosti, alkoholičara, ovisnika o drogama, roditelja seksualnih tlačitelja, roditelja ubojica, djece ubojica, svećenika nacista...

Pažljivi čitatelj lako si može postaviti pitanje, koliko je tako mlada autorica u knjigu, naročito njen psihološki dio, unijela sebe, koliko mašte i koliko spisateljskog istraživanja.

Imenima koja koristi sagradila jedan sasvim zaseban svijet, samo njoj znan, u koji je opasno zakoračiti i njime prošetati. Vrlo lukavo ne spominje ime niti jednog grada i mjesta, premda nam se ponekad čini da šećemo ulicama grada Zagreba i njemu bliskih manjih mjesta i zaselaka.

Ovu knjigu mogu preporučiti svima onima koji od knjige očekuju nešto više od uobičajene lagane i zabavne beletristike.