Kolumne

ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

Tomislav Šovagović | Kako sam krotio slonove sa slavnom dvojnicom Moire Orfei


Maleni plato nedaleko tvornice tih je dana osamdesetih godina okupirao cirkus “Moira Orfei” s najluđom predstavom na svijetu.

Golemim šatorom su ludi artisti potpuno prekrili to mjesto gdje su se račvale ceste, jedna za centar grada, druga via radničko naselje, mjesto inače posve neugledno, gdje samo nisko raslinje i krupno kamenje spavaju svojim građanskim snom.

Bješe to jedna od onih ljetnih večeri kada maestral zafijuče kosama djece, a loptasto sunce zađe iza arhipelaga kao na još davnijim razglednicama.

Baba Maruška, sestra prave mi babe Kate, povela me spontano putem cirkusa, iako ranije nikad nisam primijetio sklonost ili želju da nazoči tim akrobatskim vještinama.

U sjećanju mi je ostala njezina obična a jedinstvena kućna haljina s kućnim papučama, onima kakvima se odlazi i u zalijevanje vrta.

Činilo se kao da idemo samo malo ispitati čitav taj cirkuski šušur, kao da nemamo najozbiljniju namjeru unići u šator.

Hodali smo tvorničkim okrugom, maestral je pojačavao svoje note, a glazba mamila kao fakiri frulama zmije.

Neobično je bilo baš s babom Maruškom koračati prema ispunjenju velike dječačke želje, ugledati pravi, živi cirkus.

“Tomiša, a šta bi ti volija najviše viditi unutra? Eto ti in sriću đavle, kako buče!”, kombinirala je baba Maruška želju da ugodi djetetu i sve glasnija glazbala.

“Slona, baba Mare, samo slona, to je jedino što ne moreš svaki dan viditi, sve drugo ima u Slavoniji ili u crtićima”, uzvratio sam već došavši ispred samog ulaza u šator.

Valjda su cirkuski radnici pomislili kako je baba Maruška u zelenkastoj vešti također dio programa, pa su, posve neočekivano, propustili i nju i moju malenkost direktno u utrobu cirkusa.



Zamirisala je kombinacija životinjskoga izmeta i piljevine, dignula se u zrak baš poput majstora trapeza koji je čitavu Crnicu držao prikovanu za improvizirana sjedala, suvereno se njišući oporim zrakom.

“Evo nas Tomiša, nu gledaj sada da uvatimo negdi tog slona!”, šetala je baba Maruška.

Svi su se i dalje izmicali, što je podjednako zbunjivalo oboje.

“Naprid, naprid, draga Moira, izvolite”, iznenada je uzviknuo čovjek u tamnoplavoj uniformi. Babi ništa nije bilo jasno, ali čini se da je ljudima sličila na šeficu čitave parade.

“Baba Mare, tvoja nas trajna izgleda večeras spašava i pomaže u svemu”, razdragano sam uzviknuo prema kovrčavama žene koja je u životu ukrotila rat, neimaštinu, gubitak braće, sve osim cirkuskih zvijeri.

“Ne razumin ja šta ovi oće od mene, ali samo da tebe niko ne dira”, plašila se u svom stilu baba Maruška, dok se prolaz ispred naših očiju otvorio sve do smežuranoga slona, većeg i od čitavoga šatora, i od čitavoga grada.

“Nu Tomiša kolki je, ima bar pet tona u njemu”, dobacila je “Moira”, dok je slon mirno stajao, vjerojatno se pitajući, baš kao i radnici, tko to stoji ispod naoštrenih kljova boje bjelouške.

“Ajme baš je poseban, baba Mare, kako ćemo ga nazvati?, divio sam se indijskom stvorenju, starijem od vremena i prostora koje nas je okruživalo.

“A šta ja znam, eto ti ga bise, moremo ga nazvati Bore, nu kolko ima bora po sebi!”, buljila je lažna vlasnica cirkusa u stvarnu životinjsku gromadu.

“Bore, odlično ime, baš mu paše, Bore, dođi vamo”, nehajno sam nastavio hodati prema slonu, dok je njegova pozornost bila usmjerena isključivo prema “gospođi Orfei”.

“Dođite, molim Vas, da fotografiramo ovaj trenutak, je li to Vaš unuk?”, odjednom se stvorio čovjek s polaroidom.

“To mi je netjak Tomiša”, reče dama u kućnoj haljini.

“Pa Vi odlično pričate naš jezik, ma dajte da vas slikamo, sinjora Moira”, meškoljio se fotograf, makar babi Maruški nije bilo ni na kraj pameti s kim su je zamijenili.

No bila je to prigoda koja se ne propušta.

“Pardon, jel bi se moga popeti na slona?”, povikao sam iz sveg glasa, i već sekundu kasnije “baba Moira” me dizala prema slonu Bori, kako bi fotograf imao što zanimljiviji kadar.

“Bit će ovo odlična slika, nu momak samo mrvu se nasmij”, tražio je čovjek s tla. Osjećao sam se kao da ću svaki tren izgubiti ravnotežu, iako se Bore nije previše otimao. Mislio sam da svi gledatelji čekaju hoću li pasti i kako će se baba Maruška izvući kada svjetina shvati da ona nije prava Moira Orfei. Slon nije odmagao u toj zamjeni identiteta, već je mirno istrpio foto-seansu.

“Bravo, bravo, sinjora Moira, spustite sada netjaka, da vidite kako je lipo ispa na polaroidu”, divio se celuloidni čovjek.

“Je, je, svaka čast, momak, moreš li ti nama dati ovu sliku da imamo za uspomenu”, snašla se baba Maruška.

“Kako ne, pa bit će mi čast, gospoja Orfei, samo izvolite”, klanjao se fotograf, baš kao i svi ostali koje smo susreli te večeri.

Ali polaroid je zaista uspio, što jest jest.

Nisam mogao vjerovati da imam tako upečatljivu uspomenu s cirkuske predstave. Uostalom, krenuli smo tek u običnu šetnju.

Još uvijek babi Maruški ništa nije bilo jasno.

Dobili smo ono što smo željeli, uspjeli u onome što se nije ni slutilo.

Nekako smo “napipali” put prema izlazu.

I dalje je mirisalo na piljevinu u kombinaciji s govnima.

Udahnuli smo duboko i ubrzo ponovno bili na maestralu. Pojačavao je nepredvidljivi vjetar. Pazio sam da polaroid ne odleti, čvrsto ga privivši uz grudi.

Svakim korakom našega povratka kući baba Maruška je stvarno sve više počela sličiti Moiri Orfei.

Uostalom, trik koji je izvela ni ne znajući da ga izvodi bio je toliko uvjerljiv da se prepričava do dana današnjega. Izvan cirkusa. Izvan sjećanja. Izvan vječnosti.

Nema komentara :

Objavi komentar