Jednom je netko mudar rekao da je za pisca najteži trenutak na svijetu onaj kada s milijun ideja u glavi nepomično stoji s perom u ruci, pognut nad mramorno bijelim i turobno praznim papirom i pokušava otpočeti svoje putovanje. Taj majeutički moment uoči velikog praska kreativnosti koji uslijedi je uistinu bolan na emotivnoj, poetskoj i ljudskoj razini. Nešto kao element sramotnog razgolićenja svojih nimfi pred hordama štilaca raznih namjera pred kojima tako lako otvaraš dveri duše i pozivaš ih na konak u najdubljim odajama sebe.
Možda je ipak najbolniji onaj trenutak kad shvatiš da je sve što se krije po mračnim odajama Tvoje svijesti i ono čime se samozadovoljno ispunjaš, razmišljajući kako će to biti sjajna pjesma ili roman, zapravo balon mentalne wannabe sapunice boje nafte na suncu, koji se rasprsne čim pogledamo u onaj mramorno bijeli papir ili nedajbože dotaknemo pero.
Nebo će znati je li ljepota emocije i slador boli pisanja upravo satkan od te moćne razlike proplamsaja Tvojih misli i onoga što smo kadri pohvatati iz tog nebeskog simulakruma i pretočiti u pero jer emocija je teško uhvatljiv svat s tisuću lica. Kadikad je možda na prevaru zatočimo, ali tada snuždena i okovana u stihu više niti izbliza nije onako moćna kao onda kada je nesmetano vrludala prostranstvima misli zatomljenih negdje u dubini grudi Poete.
To je moć Maje Šiprak.
Ona se manifestira u tome što u svojim pjesmama vrlo autentično i nadasve precizno može prizvati Lare i Penate zagubljenih osjećaja, pa s njima prvo ocrtati, a onda i utkati svod vlastite duše u onom bijelom mramoru. Kroz poeziju Maje Šiprak proviruje nekoliko predivnih demona… Da, upravo tako – predivnih demona jer kako drukčije opisati snagu erosa kojom isijava podtekst svakog stiha, istovremeno optočenog tugom, popločanog sjetom u euharistiji trenutka sreće.
Možda je upravo ljepota boli najbliža u njezinom stihu:
nema tih vodopada koji brišu bljesak noći
niti kapi
koje će saprati naše mirise
sa tvojeg tijela
Poetesa u ovom, pomalo predivno razotkrivajućem stihu, snažno obgrli čuvstvo ushita emocije trenutka, a nju suprotstavlja drugotnosti okolnosti, dočim posredno slavi Ženu, Niku u sebi. Možda je upravo ovaj stih paradigma Majinog odnosa prema poeziji pri čemu se prepoznaju tri razine tankoćutnosti i finog tkanja njezinog poetskog senzibiliteta; ženstvenost u titraju trenutka, sjete i čežnje kao pokretača stvaranja te ne manje važan element suptilne profanosti podizanja čela i smjernosti prema Sebi kao Apsolutu od kojeg sve počinje.
Na svakoj od te tri razine Maja Šiprak suvereno kroči mutnim vodama nedorečenih emocija i vješto doziva, priziva i sastavlja one koje su ostale izgubljene u prijevodu između glave i srca, a to mogu samo najvještije tkalje ljudskih duša.
Dar pretvaranja osjećaja u stih je razvidan i kroz minijature nalik ovoj:
Ona sam koja želi tvoju pjesmu
poeziju o očima boje šumskog meda
koja se voli ljubiti u pospana jutra
gledati u nebo od pečene gline
Tek rijetki neće zastati i imati potrebu pročitati dvaput stih: „poeziju o očima boje šumskog meda“ jer svaki put prizove drukčiju asocijaciju vlastite duše. Da, to je Maja Šiprak, žena koja vješto oslikava svodove naših emotivnih Kapela, stavlja ih u kontekst lako prepoznatljivih svakodnevica i svojim perom nadjeva kraljevska ordenja običnim riječima. Tada one zasjaju bojama duše, poput male voćke nakon kiše i otpočnu živjeti svoj život, ali sada utkane i u naše osjećaje. E, to je vještina s kojom se rodiš, koja prvo tinja, zavrije, pa proključa u Tebi, vještina kojom, ako je prepoznaš u titraju sata, zahvališ Nebu što si privilegiran oplemeniti svijet oko sebe.
Poezija Maje Šiprak je tihi korifej finih tkanja duše, njezino pero ima snažnu moć da nas vrati u vremena za koje nismo ni slutili da ćemo se rado sjećati i k tome s užitkom pristati na bol koju traži zauzvrat.
